CRO-eu.com
Studeni 19, 2019, 06:57:10 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1] 2 3 4
  Ispis  
Autor Tema: Roman Ante Pavelića LIEPA PLAVKA u PDF i Word formatu  (Posjeta: 21239 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Rujan 19, 2014, 22:51:00 »



Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Siječanj 14, 2016, 16:53:28 »

 
Liepa Plavka

Roman iz borbe hrvatskog naroda za slobodu i Nezavisnost

Ante Pavelić

1. Izdanje 1935.
2. Izdanje 1954.
3. Izdanje 1969.
4. Izdanje 1990.
5. Izdanje 2003.

Višnja Pavelić
Apartado 19.247 - 28080 Madrid - Espana


Posvećeno

Ustaškim borcima - Hranilovićima, Soldinima, Rosićima, Javorima, Devčićima, Plavkama i bezbrojnim znanim i neznanim, koji su se borili za uzpostavu i obranu Nezavisne Države Hrvatske!

Kao čuvarica hrvatskog narodnog i svog obiteljskog Ognjišta, Višnja Pavelić, objavila je drugu knjigu sakupljenih djela Poglavnika dra Ante Pavelića.

To je 3. izdanje Liepe Plavke. Ova prekrasna knjiga, kojoj nema premca u hrvatskojemigrantskoj izdavalačkoj djelatnosti sa preko 400 stranica teksta i dokumenata, služi nama svima na čast. Knjiga je uvezana u platno s naslovom u zlatorezu, a na pročelju je dobra fotografija. Dokumentacija započinje s fotokopijom pisma Poglavnika dra Ante Pavelića iz torinske tamnice francuzkom odvjetniku dru Georges Desbons-u s izvadcima propisnika Ustaša - Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta, a na francuzkom jeziku priposlanog iz torinske tamnice državnom odvjetniku Prizivnog Suda u Aix-en-Provence, Francuzka.

"Naša narodna borba ima jasnoću i čistoću kristala", piše Poglavnik svome odvjetniku. Desbons mu odgovara da piše knjigu o Hrvatskoj, koja je kao i njegove uspomene spremna za tisak, jer uz ustaška načela, hrvatska se borba nastavlja do konačne pobjede.

Medju ostalim do kumentima objavljeni su pozdravi i podpisi Hrvatskih Domobranaca iz Sjeverne i Južne Amerike iz mjeseca travnja 1935., koja i danas podpisuju na tisuće hrvatskih domobranaca iz tih zemalja, koji još onda nisu bili rodjeni.

Premda su nas zatajili kroničari - Eden, Mac Millan, Murphy, Sulzberger i td. - Hrvati i hrvatsko pitanje nalaze se i danas u središtu podzemnog uskladjivanja globusa. Ovim prilozima Liepa Plavka nije samo književna sublimacija uništenja jednoga tiranina, već strogo poviestna dokumentacija Ustaškog Pokreta.

Svaki Hrvat, koji pročita Poglavnikovo djelo, prisiljen je poviestnim obrazloženjima, da je jedini odgovor na hrvatsko narodno uništavanje - borba za slobodu.

Liepa Plavka je pravi pravcati realistički roman i čita se na dušak. Sladki i tečni hrvatski jezik rodjenog pripovjedača, nastavlja klasičnu hrvatsku prozu Gjalskoga, Kovačića i Kumičića. Dok su se Amerikanci pobunili i postali ustaše zbog pretjeranih daća i poreza, Hrvati su kroz nekoliko stoljeća vodili borbu za slobodu i nezavisnost bez obzira na materialne probleme. Od Vitezića do Starčevića nižu se kao maljevi i buzdovani Hrvatska Prava i Hrvatske Pravice. To nije pobuna radnika ni seljaka nego sveobuhvatna borba čitavog hrvatskog naroda. Na dan Radićeve smrti i na dan 10. travnja 1941., sav je hrvatski narod bio jedna duša i jedno tielo.

Radić i Poglavnik sa stotinama tisuća boraca su pali u toj borbi, ali nitko nije uništio u poviesti niti će uništiti u budućnosti hrvatski narod.

Liepa Plavka je poviest hrvatske borbe - od umorstva Stjepana Radića do smaknuća njegova krvnika u Marseillesu - ali sva ideologija i način borbe za budućnost sadržane su takodjer unutar ovoga romana, jer iste prilike stvaraju uviek iste odgovore. Dokaz tome je hrvanje hrvatskih radnika i seljaka sa srbo-komunističkim profesionalnim agentima. Sve novine su svakog dana pune spomendana i podataka o novim borcima i novim žrtvama. Nisu klonuli krvnici niti su klonuli borci.

Kada je Poglavnik započeo oružanu borbu s lozinkom "na ljutu ranu, ljutu travu" iza u morstva hrvatskih narodnih zastupnika u beogradskoj konjušnici imao je daleko manji broj ustaša uzase nego što postoje danas širom globusa, kako srbo-komunisti nazivlju sve Hrvate, pa čak i svoje hrvatske nogometaše - ustašama.

Ali suvremeno pokoljenje nije još dalo vodje, koje bi bili kadri u naše vrieme zamieniti veličanstveno pokoljenje boraca, koje je Poglavnik stvorio. Hrvati se širom svieta uživljavaju kroz liepu plavku kao svoje herojsko doba, koje je težko izjednačiti, a još teže nadmašiti.

Tko je liepa plavka? Svi znamo, da nije samo junakinja jednog romana već sastavni dio stvarnosti kao gotovo sva lica u zamišljenoj priči pisanoj u torinskoj tamnici kao obrana i glorificiranje junaka i junakinja. Koji od nas ne bi htio da je vidi onakvu, kako ju je odkrio Krunoslav Dulibić u 26 Goldegg-Gasse u carskom Beču? Uzdignuta u okvire bivše hrvatske priestolnice za koju su Hrvati toliko krvi prolili, kao kćerka K.u.K. ličkog generala kao s totine drugih hrvatskih generala i maršala, mi joj ne znamo prezimena. Ona je gospodjica, idealno savršeno biće hrvatskog romanopisca, koji ne slaže samo rečenice nego kao da ciglama i mramorom zida vlastitu državu, od kontora gospodina Bluma do plave grobnice na azurnoj obali. Krunoslav Dulibić je danas za nas lik Ante Pavelića, dok slušamo njegov glas tako "ugodan, tako topao i mek".

Poglavnik nije sigurno opisivao sebe u zatvoru, ali njegovi drugovi su bili svi tako slični duševno i tjelesno kao i njihovi protivnici, da se danas ne možemo oteti dojmu, da je pod likom svog junaka, kao i svi slikari velikim dielom, naslikao i samoga sebe. Što da kažemo za druge tipične naše utvare i napasti? Tko ne pozna sve te Blume, Donnere, Greife, Krautnere i Šardaniće, koji su se pretvorili u strojeve za računanje, zbrajali od potrebe životinjske i ljudske kože, znoj i krv na stranicama svog sebičnog knjigovodstva. Nije se uzalud šalio Mile Budak, da je Bog stvorio krumpir, da i sirotinja ima kome kožu guliti.

Majore Sretene i kapetane Gliše, koji su zajedno vojevali na Kajmakčalanu i Solunu, jeli grah iz jedne zdjele i pili iz iste boce, danas zamjenjuju narodne heroje sa Kozare i Neretve, pretvoreni u broncu po hrvatskim trgovinama i nenadmašive heroje u partizanskim filmovima. Njima Prelci igraju "radničke svinje" prerušene u direktore narodnih "preduzeća" i cigani sviraju, dok čaše i tanjuri prskaju. Sve se je samo povećalo i umnožilo na tisuće puta.

Poglavnik nije izmišljao imena na Čevapovićima, ni Gursuzovićima ni Špiclerima, sami su ih sebi nadjeli i vrše i dalje iste poslove: kradu državu na sve moguće načine, zatvaraju i muče nevine, koji ne plaze pred njima. Tko se ne sjeća hodnika Petrinjske i ne zna za Lepoglave i Stare Gradiške. Prošli su uz to tečajeve u Odesi i Lenjingradu, a do potrebe i englezke i amerikanske metode Scotland Yarda i FBI, da lažu, mažu, varaju i ubijaju Hrvate, koji nedaju, da im u ime "ujedinjenja", "demokracije", "bratstva i jedinstva" jaše na grbači moralno i duhovno niži tipovi i izrodi. Danas ih sav sviet pozna po hrvatskim opisima ili će ih upoznati kao što smo ih mi upoznali.

Svi ti naši Dulibići i Tuge i Ruže, svi naši Dabiše i Bariše imali su vrlinu cjelovitih i podpunih ličnosti, na kojima je Poglavnik gradio NDH. Vjerovali su jedan drugome, držali se zadane rieči i zakletve. Danas vidimo romantiku - carbonara i hajduka, - jer je prošlo gotovo pola stoljeća u tom ratu na život i smrt, ali svi se pitamo, kako da se te nevolje oslobodimo: Kukunješćevići i Tutunpetrovići se ne mienjaju, pa kako da se mienjaju hrvatski radnici, koji nose tovare blaga iz stranih svieta pod oblikom plastičnih bomba i paklenih strojeva s istim humorom, s kojim Poglavnik opisuje otvaranje "umjetničke figure", u kojima su ugursuzi napisali ljubavno pismo s riečima: "špion Mitar Gursuzović velika je budala".

Romanopisac u tamnici u Torinu udara u tanke žice i pada u zanos kad opisuje priestolnicu Hrvatske i sigurno je najbolji hrvatski opis prošteništa Majke Božje Bistričke - Kraljice Hrvata. I danas Hrvati znaju, da Ona nije podpisala - Protokola - i da "njezine blage crte lica i oči, što siplju svoj blagoslov na glave vjernih, i u djetešce, što ga drži u naručju i svima ga pokazuje, kao da veli: Za vaš spas, za vašu sreću žrtvovat će se On, moj sin, " za odkup vaš umriet će na križu strašnih muka".

I od gospodjice postala je sestra TUGA kao i tisuću drugih Hrvata i Hrvatica... moleći "Nju Majku sviju majka, neka dozvoli i njoj siroti djevojci, da se i ona žrtvuje, da i ona umre na mukama za spas onih, koji trpe, jer zna, jer vidi, da je njihova bol velika"...

Zbog toga je danas Liepa Plavka "razgovor ugodni naroda hrvatskoga", romantičnih junaka i "pravog čovjeka". Narodi po Jungu idu kao i pojedinci za svojim individualiziranjem, o stvaruju s voje o rientalne "mandale" i grade svoje Borobudure. U životu Hrvata, koji svaki predstavlja stotine pokoljenja istoga života i istoga vjerovanja, država nije samo propisi i zabrane, zakoni i ukazi, politika nije igra i borba za vlast nego iskonska borba dobra sa zlim. To se ne da izkorieniti niti ubiti.

Želio bih samo, da svi naši PASOŠARI pročitaju Liepu Plavku. Druge promičbe ne trebaju.

Htio bih navesti Poglavnikovu pjesmu iz torinske tamnice ustaškom častniku I.Š - Ivanu Šuti:

Nisu dugi u tamnici danci,
Al su težki okovi i lanci,
Što hrvatski narod su sapeli
Kako su to dušmani željeli.
Nu proći će od tamnice danci,
Popucat će okovi i lanci,
A Hrvatska će slobodna biti!

Ivan Šuto, stožernik (Runavić krai Imotskog, 5. 4. 1910. - ?). Krajem 20-ih godina odlazi na rad u Belgiju, gdje je bio član Hrvatskog saveza i pristupio ustaškom pokretu. God. 1933. među prvima stiže u ustaški logor u Italiju, a 1938. vraća se u domovinu. Nastavlia djelovati na širenju ustaških ideja pa je u nekoliko navrata i uhićen. Poslije proglašenja NDH u rujnu 1941. imenovan je u činu poručnika stožernikom Ustaškog stožera Livac i Zapolie sa sjedištem u Novoj Gradiški. Dalinja sudbina nepoznata. (R.)


Prof. dr . Ante Bonifačić
* Punat na Krku, 08. 10. 1901. - † Chicago 24. 04. 1986.
k 3. izdanju:
Chicago, USA - 1969.

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA
Glasilo Ujedinjenih Kanadskih Hrvata
Toronto, Ontario – Canada, Kolovoz 1969. -
Broj 8 (109).

Hrvatski Korienski Pravopis
prema Zakonskoj Odredbi o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i pravopisu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 14. kolovoza 1941.
Broj CCXLIX - 1083 - Z. p. 1941

1. od 54
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Siječanj 14, 2016, 16:56:17 »


I.

Treći je već dan, što Kruno Dulibić luta po bečkim ulicama gotovo svih kotareva i traži namještenu sobu.

Danas je već rano u jutro sjedio u kavani pred hrpom dnevnih novina, što danomice poplavljuju nekada oholu priestolnicu austrijske carevine, čita oglase i bilježi u mali džepni blok adrese. Zabilježio ih je šest. Nu obzirom na izkustvo prošlih dvaju dana, nisu ga oduševile ponude, koje je danas našao. Još jučer, kada bi pročitao kako se iznajmljuje liepo uredjena soba, na vrlo zgodnom položaju, sa svim udobnostima, prekrasnim izgledom, a uz vrlo povoljnu cienu, već se vidio, kako udobno sjedi u toploj sobi i gleda kroz prozor na vlažnu ulicu i kvrgave pločnike sa pogledom punim sažaljenja za one, koji po njima užurbano i mrzovoljasto idu, kako to zna gledati samo onaj, tko je i sam kroz više dana umornih nogu Bečom vrludao u potrazi za stanom. Danas već znade, kako uglavnom izgledaju te "liepo" uredjene sobe, čiju ljepotu naplaćuje stranac povoljnom, ili čak vrlo povoljnom cienom. Danas već znade i to, što pod povoljnim cienama razumievaju dobroćudne bečke kućanice, koje još uviek rado računaju na milione, kao za vrieme one vrtoglave inflacije prvih poslijeratnih godina, kada je tiskara nove Republike Austrije na vrlo jeftini način uspievala zadovoljiti milionašku ambiciju svakog bečkog gradjanina - sa kupom plavo i zašaranoga papira, koji je na sebi nosio bajoslovne brojeve nominalne vriednosti.

Poslijepodne istoga dana prošao je od tih šest adresa već četiri, gotovo u četiri oprečna vjetra, nu uviek sa istim uspjehom.

Sve same male, dvorištne, hladne i neprijazne sobice na kraju hodnika velikih stanbenih zgrada, od kojih svaka u ovo doba predstavlja jedno malo suvereno carstvo okrugle i okretne kućepaziteljice, kao vidljivi rudiment nekadanjega predratnog ustavnog prava pod žezlom, što ga je držao grčevito u desnoj pandži na grbu crni dvoglavi orao Austrijsko-Rimsko-Jeruzalemskoga Cara.

Namještaj tih sobica obično je vrlo smjela kompozicija starog raznovrstnog pokućstva raznoga stila i nejednake dobi. Nu nije to, što bi Krunoslavu Dulibiću u sadanjem njegovom položaju tako jako otežavalo izbor. Daleko više odlučuje tu pitanje visina najamnine. Svote, koje su od njega tražene, nadmašuju, ako ne baš mogućnost njegovih mršavih mjesečnih beriva, a to svakako granicu, na kojoj njegova savjest postavlja neprekoračivu ogradu. Zna on dobro, da organizacija kojoj se je odao bez i kakve promisli, koja razpolaže s njime, sa svakom česticom njega samoga, pa i sa istim njegovim životom, treba novčana sredstva na sve strane, te da razsipati ta sredstva ne znači služiti ciljevima organizacije i stvari za koju ona postoji, nego je oštećivati.

Nu i drugi su još razlozi, koji odlučuju kod njega o izboru stana, koji inače u običnom životu nemaju gotovo nikakve važnosti. Uloga, što ju on vrši, traži bezuvjetno da ostane čim manje zapažen, da živi povučeno, da izbjegava svakom nepotrebnom saobraćaju s ljudima u tudjem svietu, i da bude čim skrovitiji znatiželjnim, pa makar i be zazleno znatiželjnim pogledima ljudi u svakome radu i kretanju. Ljubopitne gospodje, što iznajmljuju namještene sobe, često su ga tako izpitivale pogledima, kao da je došao u oglede kakvoj staroj tetki, kakve bogate za udaju dorasle djevojke. Mnoge su tražile da im ocrta svoju prošlost i da navede sve znamenitije i uplivne ličnosti, koje ga poznaju i koje mogu za njega jamčiti, kao da ga primaju za blagajnika kakvog velikog poduzeća, a ne za podnajamnika u siromašnu podkrovnu sobicu.

- Znate, takva su nesigurna vremena nastala. Treba znati, koga se prima pod vlastiti krov - umovale su s ozbiljnim licem častne najmodavke.

Pa onda toliki stanari! Gotovo svaka ta najmodavka bavi se obrtimično iznajmljivanjem soba svoga stana, koga je imala sreću zaposjesti možda još u blažena vremena cara Franje Josipa, te za koga plaća još uviek istu najamninu kao i prije rata, makar ta najamnina danas više ne služi ni za nabavu crvene boje za mazanje usnica kćerima nekada dobrostojećeg bečkoga kućevlasnika, što je prije rata udobno i bezbrižno utucao dane svoga lagodnoga života bez ikakva zvanja i zanimanja, pijuckajući u svojoj stalnoj Weinstube kiseljkasto bielo vino iz burgelandskih vinograda i čitajući uz guste dimove kratke cigare svoje omiljele životne novine ′Kronen Zeitung′.

Te dobre gospodje daju u podnajam sve: sobu, predsoblje, pojedine krevete, pa čak po potrebi naizmjence isti krevet jednome podstanaru za dan, a drugome za noć. One se same često povlače stanovati u kuhinji, a kraj toga još češće iznajmljuju i njezinu nuzuporabu, kada se kao podnajamnik desi kakvi mladi par, koji nema volje i mogućnosti, da si sam za sebe osnuje podpuno kućanstvo, ili kakva u godinama podmakla usidjelica, koja osamljena živi od kakve rente ili ostavštine, što joj je namrieše roditelji, možda nekada ugledni državljani stare Podunavske Monarhije.

Pa onda bezbroj stanara u ostalim susjednim stanovima, čije oči uviek luče kroz male i crvenkastim platnom zastrte prozore, što gledaju na polumračne i hladne hodnike čim zaškripe ili zalupe vrata od kojeg stana. Pa one strašne kućepaziteljice, stooki cerberi, koji po svojoj dužnosti - više prema poštovanoj redarstvenoj vlasti na Schottenringu negoli prema gotovo nepoznatome kućevlastniku - vrše strogi skrutinij nad podanicima svoga kućepaziteljskoga carstva, te o svakome stanaru znadu više i podrobnije negoli svi uredi kriminalne i političke evidencije, velikog, danas tako šarenoga i nternacionalnoga grada, što l eži na desnoj obali, u pjesmama plavoga, a u naravi mutnog i žućkastog, znuždenog ilienoga Dunava.

Sve to nisu stanovi za Krunoslava Dulibića, čije je zvanje i rad tajna za nebo i zemlju, za svakoga, osim za mali broj, koji negdje daleko od njega skrovito i tajanstveno diele uloge članovima velike podzemne, neumoljive i nepomirljive organizacije.

- Baš je nezavidan posao tražiti sobu u Beču - promrmlja Dulibić, kada je izašao iz veže jedne već trošne velike kuće, jedne od onih, što naliče starim vojarnama, napuštenima već nekoliko desetljeća. Na pločniku zastade na čas, okrenu se kao neodlučno na lievo, a onda na desno, pognut i sveudilj gledajući u vrške svojih cipela. Zatim se polagano uputi do susjedne kuće i skloni se pred dosadnom sitnom kišom, što je sipila kroz plačnu proljetnu maglu, pod oveći balkon, što je stršio nad kućnom vežom. Glavom mu prodje lagano uspomena iz djačkih vremena, kada je kao mladi sveučilištarac zagrebačkoga Sveučilišta toliko put tražio namještenu sobu. Na tu uspomenu lice mu se malo razvedri i sjeti se onih liepih časova bezbrižnoga života, kada je tražeći sobu zalazio u kuće Kačićeve, Medulićeve, Palmotićeve i mnogih ostalih ulica, kojima je na ulaznim vratima bila izvješena cedulja, da se iznajmljuje namještena soba.

Sjeti se onih iskrenih i simpatičnih lica ljepušastih domaćica, koje su ga ljubazno primale kada bi im rekao, da je sveučilištarac zagrebačkog Sveučilišta, s kojim se svako zagrebačko diete toliko ponosi. Jer tamo, u onoj tamnožutoj zgradi, što se koči iza visokih platana na sjevernoj strani velikog Sveučilištnog trga, toliko je narodne prošlosti, narodnoga ponosa i toliko nada za budućnost. Iza kratkog maštanja probudi ga nenadano sadašnjost, malo se strese i opet promrmlja u sebi:

- Pa ipak moram ovo ludo pitanje stana čim prije riešiti - i istodobno turi ruku u unutarnji džep kaputa i izvadi pismo, koje je sigurno već tri puta pročitao, nu unatoč tomu ga razmota i ponovno pročita:

Dne 30. ožujka 1932. Po danas izdanoj odredbi imate se smjesta preseliti u Beč. Čim tamo stignete, javite svoju adresu, na koju ćete odmah zatim dobiti daljne upute. Predbjelno ne treba za Vaš tamošnji boravak znati nitko od naših, koji se u Beču nalaze.
Pobočnik: Bariša


- Eto već je treći dan što sam ovdje, a još ne mogu javiti svoje adrese, koju tamo sigurno hitno očekuju, jer mora bi ti hitan i važan razlog, da sam ovamo premješten, kada je ta odredba tako nenadano došla - pomisli Dulibić i metnu pismo natrag u džep. Odmah zatim izvadi odlučnim kretom ruke iz drugoga džepa blok s adresama i pročita sliedeću, petu od pronadjenih adresa u malom oglasniku novina: Goldegg-Gasse 26. Odmah zatim izvadi iz džepa nacrt grada Beča i nadje, da se ta ulica nalazi u četvrtom kotaru, nedaleko Karolinen-Platza izpod Južnog kolodvora. Malo promisli, smota nacrt i spravi ga u džep, a zatim se odlučno uputi prema prvoj tramvajskoj postaji i uzpe se u tramvaj, koji vozi na Južni kolodvor.

Nije mu bilo težko pronaći tu ulicu. Nakon deset minuta uzpinjao se je već u prvi kat kuće broj 26 Goldegg-Gasse. U oglasu su bila označena vrata broj 3. Na vratima je bio urezan otvor za ubacivanje listova, nu nije bilo uobičajne posjetnice niti kakove druge staklene ili porculanske ploče, na kojoj bi bilo označeno ime posjednika toga stana. Dok mu je to opažanje lagano prohujalo mozgom, pritisnu na električno zvonce i uzdahnu: - Oh, opet pred izpitno povjerenstvo! - Lagan podsmjeh preleti mu preko lica, a odmah zatim pomisli kao za šalu: - kada vlasnik stana i sam čuva svoju bezimenost i ne iztiče na vrata svoje posjetnice, moguće ga ne će mnogo zanimati ni točni opis moje istovjetnosti.

U taj čas se otvori mali okrugli otvor na vratima, na koga se nadviri jedno tamno oko, koje je i kroz taj mali otvor imalo dosta mogućnosti, da obujmi gornji dio tjela ilica Krunoslava Dulibića. On se požuri razjasniti svrhu svoje posjete. Očito je njegova vanjština ulila u tamno oko dovoljno povjerenja, jer se odmah iza toga otvoriše vrata, i Dulibić unidje učtivo i sigurno u predsoblje.

- Gospodin želi pogledati na mještenu sobu - zazvoni u bečkoj niemštini okrugli glas pristale gospodje, izmedju trideset i tridesetipet godina, koja je vrata otvorila, i koja ponovno prodje pogledom od glave do pete posjetnika, onim pogledom kojim se izpituje svakoga, tko nam se prvi put u životu pokaže na kućnom pragu.

- Da, da milostiva gospodjo - odvrati pripravno Dulibić, koji je znao da se u Beču, kao i u Zagrebu, svaku gospodju oslovljuje milostivom.

- Izvolite - nadoveza gospodja, pomače se za nekoliko koraka i otvori prva sobna vrata, koja su vodila iz predsoblja, te pusti napried došljaka, i ne smećući s njega očiju.

Dulibić unidje u sobu, zastade po prilici u sredini, i kao u neprilici zaokruži raztreseno očima po sobi. Podidje ga čudan osjećaj. Dok je do sada s vaka soba što ju je pogledao, pravila na njega utisak sasvim banalnog skloništa, udešenog za kakvog samca iz redova onih tisuću i tisuću malih i neznatih, nepoznatih i od družtva nepriznatih činovčića, trgovačkih namještenika ili stručnih radnika, ovoga puta osjeti Dulibić nešto posve drugoga. Suha i svietla sobica, namještena čednim ali skladnim i ukusno porazmještenim pokućstvom, odsjevala je čistoćom i dojmila ga se onako, kao što se vlastiti dom dojmi čovjeka, kada se u njega povrati nakon duljeg. napornog i neudobnog putovanja.

- Odgovara li vam?- zapita gospodja i prikloni neznatno glavu na desnu stranu uz ljubazan smiešak, koji odkriva niza zdravih bielih zubi.

- Koja je ciena?- upita Dulibić i uperi pogled ne u oči, nego u biele gospodjine zube.

- Osamdeset Schillinga - odgovori gospodja.

- Dozvolite mi, gospodjo jedno pitanje. Ima li još drugih podstanara u stanu?

Gospodja ga pogleda neodlučno, a zatim sa jačim smieškom reče: - Kako se uzme. Moj muž i ja smo zapravo podstanari, u koliko nas gospodjica, čiji je zapravo stan, već iz dugogodišnje navike zajedničkog života, ne smatra kao jednu te istu obitelj. Drugih podstanara nema. Ova soba još do sada nije bila iznajmljivana, već je služila kao soba za strance, ili bolje reći za jednu staru gospodju, gospodjičinu rodjakinju, koja je svake godine dolazila u Beč na boravak preko zime. Ove zime nije više došla. Sirota stara gospodja umrla je baš nešto prije svog zimskog lastavičjeg lieta u ovaj naš liepi Beč.

- Soba mi odgovara, te sam spreman uzeti je uz cienu od osamdeset Schillinga - izjavi Dulibić odlučno, gotovo i ne slušajući posljednih gospodjinih rieči.

- Dobro, nu morat ćete govoriti još i sa samom gospodjicom jer konačna odluka, razumije se, pripada njoj.

- Kada ću moći govoriti sa gospodjicom?

- Danas težko, jer ona stiže kući istom nakon sedam sati. Nu pošto je sutra nedjelja, biti će kod kuće, pa možete doći i prije podne, tako oko jedanaest sati.

2. od 54
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Siječanj 14, 2016, 16:58:00 »


Dulibić se malo namršti. Nije mogao čekati časa, da se već jednom smjesti i pomisli, kako će morati još jednu noć proboraviti u hotelu, a zapravo još u neizvjestnosti. Prodje pogledom još jedanput po sobi, ovaj put mnogo sabranije, primiče se k malom pisaćem stolu, koji je bio smješten kraj prozora, nesviestno i posve nepotrebno ga opipa rukom, a zatim se povrati prema vratima i reče:

- Molim, doći ću sutra i nadam se, da me gospodjica ne će odbiti. - Kod tih se rieči nehotice nasmije. Taj čas predstavljao si je u duhu tu gospodjicu, koja je preko dana negdje namještena, i koja će ga sutra sigurno podvrći izpitu sa svom strogošću djevičanskog usidjeličkog morala i zabrinutosti za ugled i pošten glas svog vlastitog doma, te za neoskvrnivost svoga ukusnog i urednog pokućstva.

Samo tako si je mogao protumačiti da ga gospodja, koja mu je sobu pokazala, nije nijednom riečju upitala ni za zvanje ni za dobre preporuke.

Gospodja se osmjehnu takodjer, nu ne reče ništa. Dulibić se nakloni i u ime oproštaja protisnu kroz zube nešto slično kao:

- Do vidjenja!

Umjesto pozdrava gospodja ga pogleda opet izpitujućim pogledom i reče:

- Gospodin je očito inozemac?

Dulibić je pogleda i u taj mu čas sinu misao, da je htio izići, a da se gospodji nije ni zahvalio, što mu je sobu pokazala, te pomisli s neugodnošću, da se taj upit odnosi upravo na tu, recimo manjkavost, u odgoju.

- Da, stranac sam, odgovori gotovo u neprilici i da nekako odbije taj umišljeni prikor, dodade:

- Razabirate po mojoj slaboj niemštini?

- O ne, gospodin govori korektno njemački, nu mislim da po vašem tipu nije težko pogoditi, da niste Austrijanac.

- Može biti. Nu ne ću Vas više zadržavati. Najljepša vam hvala na dobroti, što ste mi sobu pokazali. Sutra ću biti slobodan doći u jedanaest sati.

Gospodja ga izprati do vanjskih vrata i zatvarajući ih polagano reče takodjer:
- Do vidjenja!

Kada je Dubilić izišao iz kuće broj 26 Goldegg-Gasse, bilo je oko pet sati poslijepodne. Imajući nalog, da njegov boravak ima za sada u Beču ostati tajnom, čak i za članove organizacije, koji u Beču borave, razumio je da tajnost ima biti čim većma čuvana pred agentima i špionima neprijateljske vlasti, koja budnim okom i na sve moguće načine, bdije nad svakim, za koga i najmanje posumnja da bi mogao stajati u bilo kakvoj vezi s pokretom, koji je proti njoj uperen. Sigurno je, da ta uhodarska služba, koja je u Beču tako razgranata, bdije nad svakim članom organizacije, kojoj on pripada, kojigod tu dulje vremena boravi, pa bi i on bio lako odkriven, čim bi se sastao bilo s kojim od njih.

Na samu pak pomisao, da je već tri dana vrludao po Beču u potrazi za stanom osjeti, da se i odviše izložio mogućnosti da se sastane s kime od poznatih na ulici, i da na taj način bude odkriven. Stoga odluči otići odmah najkraćim putem u hoteli ne izlaziti do sutra sve do časa, kada se bude trebao povratiti natrag radi konačnog pitanja sobe.

*

Gospodja Ana Beranek povrati se nakon Dulibićeva odlazka u kuhinju, gdje je uslied njegova dolazka bila prekinula pregledavanje nekog računa, što ga je bila doniela dvorkinja Fani Raftl, mršava i koštunjava, slabo obučena žena, kao što su obučene sve radničke žene, koje u tom velikom gradu svakoga jutra, nakon što im muž ode na naporni rad, žurno odlaze u gradjanske kuće na dvorbu od nekoliko sati za neznatnu plaću, ostavljajući u vlažnoj podrumskoj sobici svoju nejaku djecu zamotanu u otrcane vunene rubce, prepuštajući ih da starije bdije nad mladjim.

- Bili ste sigurno nestrpljivi. Znam da vam se žuri - reče gospodja Beranek ulazeći u kuhinju.

Koštunjava ženica ustade sa kuhinjske stolice, na kojoj je sjedila, sa kretnjom koja je odavala žurbu.

- Da, moja mala Roza ima već od jutros temperaturu. Kada sam pred podne sa dvorbe kući došla, našla sam je vrlo bliedu i klonulu, a ručice su bile vruće kao vatra. Bojim se da je ozbiljno bolestna.

- Ah, bio je jedan gospodin pogledati sobu. Odlučio se da je uzme. Možemo račun rublja pregledati i sutra, kada dodjete na dvorbu. Idite sada kući. Ne će biti sigurno ništa opasnoga. Mala je valjda samo prehladjena, a sada vlada u cielom gradu laka influenza.

Dvorkinja rado prihvati odgodu i požuri se otići. Kada je sišla niz stepenice u prizemlje, nadje se pred kućepaziteljskim stanom kućepaziteljice Mizzi Kropfmayer, kako s toji naslonjena na poluotvorena vrata.
Izgledala je kao sve kućepaziteljice: debela, nizka, okruglog lica, prepletenog tu i tamo plavkastim žilicama, tupastog nosa i neuredne kose, obučena u kratkoj crvenkastoj suknji, koja je radi velikog trbušnog obujma bila sprieda nešto uzdignuta i kraća negoli otraga i gotovo joj do koljena odkrivala dvie zdepaste noge u namrskanim, ponešto zasukanim i već dobrano izpranim sivkastim čarapama. Ustavi dvorkinju i s ladko namještenim smieškom reče:

- O, gospa Fani! Što je Vas vodilo ovamo tako kasno, pred večer? Ta Vi podvorbu vršite samo prije podne. Što se je dogodilo?

- Ništa, gospa Kropfmayer, nosila sam gospodji Beranek račun rublja - odgovori dvorkinja i htjede proći mimo nje.

- Jesu li već iznajmili sobu?- požuri se kućepaziteljica upitati i postavi se pred dvorkinju, kao da joj hoće sa cielim obilatim obujmom svoga okrugloga tiela zakrčiti put.

- Moguće; baš je malo prije bio jedan gospodin, koji je sobu pogledao - odgovori dvorkinja, tapkajući nogama na mjestu u znak nestrpljivosti.

- Ah! - uzkliknu kućepaziteljica, a mastno joj se i mesnato lice rastegnu, - netko je bio malo prije. Kako da ga nisam vidjela! Je li star ili mlad?

Dvorkinju očito ozlovolji to suvišno i prilično zlobno pitanje, pa pokaza još veću nestrpljivost, htjede zaobići oko kućepaziteljice i reče:

- Nisam ga vidjela. Idite pitati gospodju Beranek. Meni se žuri kući, diete mi je bolestno.

- Ali, gospa Fani, - kao uvriedjeno će kućepaziteljica - Vi mene uviek izbjegavate. Uviek vam se žuri i s vama se čovjek ne može nikada porazgovoriti.

- Zbogom gospa Kropfmayer, žuri mi se kući - reče glasnije dvorkinja, promače mimo kućepaziteljice i odskakuta hitro preko još ono nekoliko stepenica, što su iz prizemlja do kućnih vrata vodile, te umače na ulicu.

- Zbogom - promrmlja srdito kućepaziteljica, te odgega u svoj stan mrmljajući kroz zube: - od ove se beštije ne može ništa saznati.

Gospodja je Beranek jedva čekala, da gospodjica stigne kući da joj pripovjedi o dogodjaju. Za nju je to doista bio jedan mali dogodjaj. U svojoj dobroj duši veselila se svemu, što bi moglo razveseliti gospodjicu, koju je tako volila, kao da joj je kći ili rodjena mladja sestra. Nije ni čudo! Već je toliko godina što su zajedno, i koje ih veže u dobru i u zlu, u veselju i žalosti, kao da im je sudbina dosudila zajednički život, na koga su se bile tako navikle, da s i gospodja Beranek nije uobće mogla predstaviti, kako bi bilo moguće, da taj jedanput prestane i da se razidju. Razmišljajući o tome, okretno se je vrtila oko štednjaka priredjujući večeru. Njezin muž Jan Beranek, namješten je uz dosta slabu plaću u jednom češkom trgovačkom poduzeću kao računovodja i dolazi kući oko pol sedam na večeru, a odmah poslije večere ide u jedan češki lokal, u trećem kotaru, gdje kao guslač u jednom malom orkestru zaslužuje mali honorar, kojim nadopunjuje svoj mjesečni dohodak, potreban za život. Gospodjica dolazi iz svoga ureda odmah iza sedam sati i do tada treba prirediti večeru.

Iza šest sati stigao je Jan Beranek i odmah se otišao presvući u crno odielo, u kojem je obavljao svoju večernju službu. Kada je večera bila gotova, čekalo se je na gospodjicu. Nu začudo, gospodjice nije dugo bilo. Već je sedam sati bilo davno prošlo, a ona nije još stizala, iako je inače bila vrlo točna. Poslije ureda nije se nikada u gradu zadržavala, a pogotovo ne, bez da bi prije t oga gospodji Beranek rekla, ako se je mislila negdje dulje zadržavati. Jan Beranek nije mogao čekati. Gospodja mu je dala na brzu ruku večeru, i on je u pol osam otišao.

Malo uznemirena, čekala je Ana nestrpljivo i svaki je čas pogledavala na veliku uru, što je visila na stieni sobe u kojoj se je jelo. Tako u samoći čekajući, opetovano joj se vraćala misao na novog podstanara i na nove okolnosti u kući, koje će nastati primajući pod krov novu nepoznatu osobu, što još nikada do sada nije bilo.

Tako razmišljajući pomisli nekako i nehotice, da će od sada u nepomućeni sklad, koji je toliko godina vladao izmedju nje i gospodjice doći netko treći, čime će možda taj sklad biti poremećen. Nu, ta joj se misao pričini smiešnom; ta to je samo jedan podstanar, koji sa njihovim zajedničkim životom i njihovim medjusobnim odnosom ne će imati ništa zajedničkoga.

- Tko zna, tko je i što je taj čovjek? - pomisli, i misao joj se vrati k pristaloj i ozbiljnoj ličnosti Krunoslava Dulibića: - zbilja liep i pristao čovjek! Bog zna od kuda je došao?

- Ah, oprostite, draga Ano! - odjeknu zvonki djevojački glas kao veselo srebrno zvonce pred velikim oltarom svetoga Stjepana na dan velike uzkrsne mise, i vitka se pojava mlade djevojke baci u naručaj gospodji Ani Beranek.

- Tako ste me dugo čekali! Nu nije moja krivnja. Danas sam se morala u uredu dulje zadržati, budući da sam  morala napisati veliki broj pisama, koja se odnose na neki novi veliki posao, što ga je tvrdka preuzela - završi nadošla gospodjica, odlažući ogrtač.

- No, no, nije ništa! Bila sam u brizi, nu sada sam vesela, kada ste došli i kada vidim, da se nije ništa strašnoga dogodilo - reče toplo gospodja Beranek i poljubi u bielo, liepo čelo gospodjicu, koja je već bila živahnim kretom ruke skinula sa glave mali pristali šeširić, izpod koga se zatalasala bujna plava kosa kao sjajna aureola oko kakvog svetačkog lika.

Za čas su sjedile obje kod večere za prostrtim stolom. Ružičasto lice gospodjice je odsievalo od svježine. Na njemu se zrcalila mladenačka sreća, jer se nije nigdje osjećala tako sretnom i zadovoljnom kao kod svoje kuće, kraj s voje d obre p rijateljice Ane, nakon povratka iz nesnosnoga ureda, u kojemu je u vrtlogu bezdušne poslijeratne trgovačke špekulacije, kroz čitav dan pisala na pisaćem stroju pisma i odgovore na banalne trgovačke transakcije, a često i bljutave, nepismene, a po kadkad i drzovite umotvorine svojih poslodavaca, novih velikana, novim zakonima zaštićenog i u registrima trgovačkog suda protokoliranog plemstva špekulacije i otimačine tudjeg dobra.

- Pomislite, draga Ano, što se sve čovjeku može dogoditi. Oko četiri sata poslije podne pozvao me je prvi prokurist tvrdke u svoju sobu i reče mi, da je čuo da želim dati u podnajam jednu sobu od našeg stana. Rekao je nadalje, da će k nama u ured doći jedan novi činovnik od pridruženog poduzeća sirove kože iz Lavova, da će kod nas u uredu ostati nekoliko mjeseci, pa budući da treba jednu namještenu sobu, neka ga ja uzmem na stan. Sigurno mu je to izbrbljala moja uredska drugarica, ona podmukla Berta Klinger, kojoj sam na nesreću u raztresenosti pred nekoliko dana pripoviedala, da kanimo jednu sobu iznajmiti.

Dok je gospodjici to na dušak govorila, miešajući graciozno žličicom slador u svojoj šalici čaja, gledala ju je gospodja Ana velikim očima, koje su umjesto nje vidjele Krunoslava Dulibića i pomisli, kako ipak taj previše otmjeno izgleda, a da bi mogao biti neki agent sirove kože i čovjek iz kruga onih tipova, što sirotu gospodjicu okružuju u onim neurednim prostorijama, što na vratima nose nadpis: Blum et Comp., agenturni i komisioni ured. U prvi čas je, naime, bila pomislila, da je današnji posjetilac mogao biti taj činovnik, koga je gospodjici njezin prokurist na stanovanje ponudio, a to valjda uslied toga, što je njegov posjet pao neposredno iza vremena, koga je gospodjica navela. No brzo se sabra, izgubi iz vida Dulibićev lik i gledajući dalje ukočenim pogledom u gospodjicu - upita:

3. od 54
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Siječanj 14, 2016, 17:00:25 »


- Nu, što ste odgovorili?

- Ah, moja draga Ano, što mislite što sam rekla? Taj upit ošinuo me je kao bič. Samo bi nam još to trebalo, da nam tu u stanu sjedi neki agent neke sumnjive agenture sirove kože. Brrr!- strese se gospodjica dražestnom glavom i saže nježno ramenima, kao da je izpila žlicu neke gorke medicine.

- Što ste odgovorili? - upita ponovno i nestrpljivo gospodja Ana.

- Ne znam kako, ali odlučila sam munjevitom brzinom, i... slagala sam. Sram me je, ali nisam mogla drugačije. Rekla sam, da je nažalost soba već iznajmljena.

U prvi čas se Ana zabezeknula, a onda se osmjehnu i reče:

- Neka vam bude savjest čista; rekli ste istinu.

- Kako? To nije moguće! - uzkliknu gospodjica, skoči na noge, pritrči k Ani, sagnu se i zagleda joj se izbliza u lice.

- Što govorite? Nije moguće, ta istom je danas prvi put imao izaći oglas u novinama.

Unatoč tome - odgovori Ana, i odmah se izpravi - naravno, ako Vi pristanete, kada sutra u jedanaest sati dodje ovamo gospodin, koji je sobu pogledao i izjavio, da je spreman uzeti je. Ja, dakako, nisam mogla umjesto Vas, dati konačnoga pristanka, jer se o tome nismo bile ništa dogovorile.

- Da, kako sam bila luda, da vam nisam rekla, da sobu iznajmite i bez mene ako vam onaj, tko bude sobu tražio, bude odgovarao. Tko bi mislio, da će već prvi dan netko doći. A onda, draga Ano, pa to se samo po sebi razumije, da ste trebali definitivno urediti, ako ste držali da reflektant odgovara. Kako ste mogli i pomisliti da to ne možete i bez mene učiniti - reče gospodjica u sladkom prikornom tonu, osjetivši se i sama ožalošćena na pomisao, da je Ana mogla biti povriedjena, što ju na to nije bila ovlastila, i nježno je zagrli.

- Ne bih to bila nikako mogla učiniti bez Vas - odgovori ljubazno Ana, pa pogladivši rukom nježno ružičasto lice svoje mlade prijateljice nastavi:

- Nismo do sada još nikada imale u stanu stranog čovjeka. Pa onda dotični gospodin izgleda da je stranac, dosta je mlad, po prilici trideset godina i vrlo pristao čovjek.

Gospodjica odvi ruke sa zagasitog i oblog vrata Ane Beranek, izpravi se i reče kroz smieh:
- Draga Ano, ta Vi ste domaćica. Mene i tako nema po ciele dane kod kuće, pa će podstanar i tako biti samo vaš teret, ili - smijući se još jače - na vaše zadovoljstvo, ako je tako pristao, kao što velite.

- Ništa, vidjet ćete sutra i odlučiti ćete. Nadajmo se, da nije nikakav pustolov, a niti kakav traljavi agent sirove kože - reče Ana, takodjer sa smiehom.

- Pa moramo ga primiti, kada sam ja danas u uredu rekla, da je soba već iznajmljena. Pomislite, ona brbljava Berta, kada bi saznala da soba nije iznajmljena, denuncirala bi me, a lako si možete predstaviti, da bi me to moglo stajati i mjesta.

- I ja mislim, da ćete ga primiti, jer sam uvjerena, da će i na Vas učiniti dobar dojam- reče Ana ravnodušnim glasom, kao da hoće zaključiti razgovor o tome predmetu, a onda predje na neki drugi svagdanji razgovor. I još su dugo čavrljale.

Kada je gospodjica bila već u postelji, i kada joj je iz mekoga vanjkuša virio tek dražestni pravilni nosić i nekoliko pramenova plave kose, mislila je na sutrašnju svoju smiešnu ulogu iznajmiteljice namještene sobe, i gledala u duhu sama sebe, kako će važno i ozbiljno tu svoju ulogu morati odigrati.

II.

Nedjeljom i veliki gradovi poprimaju obličje malih pokrajinskih mjesta. Jednostavno i čedno obučene žene srednjeg staleža, koje se u običnim danima gotovo nikad ne vide na ulicama, idu mirno i spokojna lica prema crkvama, što se nalaze po raznim kotarevima Beča, medju običnim velikim kućama, i koje se od njih razpoznaju tek ako ih se gleda sa suprotnoga pločnika i po tome, što pred vratima obično stoje po jedan ili dva prosjaka pogurenih ledja i glave, čineći čak i u ljeti utisak, kao da drhću od zime. Ulice su mnogo pustije nego obično, koju pustoš još više upodpunjuju željeznim kapcima zatvoreni izlozi i vrata dućana, a uslied čega one velike i tamne kuće jednostavnih pročelja poprimaju posve drugi izgled, jer dobivaju kao neke zaštitne oklope sve do prvoga kata, i postaju nekako ukočene i šutljive kao lica ljudi, kada čvrsto zatvore usta.

Tek oko jedanaest sati pojave se u središtu grada na Kaerntner-Ringu razkošne i izazovne oprave, raznobojna težka i laka krzna, iz kojih se pomaljaju namazana lica, grimizno bojadisane usne i izpod umjetnih fantastično zavinutih obrva crno uokvirene oči dugih, umjetno naljepljenih trepavica.

Tu se u namještenoj dostojanstvenosti izlažu prijepodnevnome suncu i drzovito dugim pogledima kavanskih i uličnih lavova, žene i kćeri visokog velegradskoga družtva, podbuhle od vječnih družtvenih i kućnih zabava i plesova, izprepletenih praznim duhovitostima poslijeratnih salona, i po novom shvaćanju posve prirodno dozvoljenim ljubakanjima, kojima više ne postavlja granice ni brak ni moral, jer se poslijeratni, na laku ruku obogaćeni i iz dubiozne prošlosti proizišli sviet, uzdigao visoko nad smiešne zastarjele nazore.

Krunoslav Dulibić je čekao nešto prije jedanaest sati na tramvajskoj postaji baš na tome Ringu i čekao D-kola, koja vode prema j užnome kolodvoru, te promatrao taj velegradski bogataški sviet, što se polagano i umorno vuče pločnikom kao zamuljena rieka u ravnici. I kasnije iz tramvajskih kola promatrao je tu sliku sve do zaokreta, gdje tramvaj sa Ringa zaokreće preko Schwarzenberger - Platza u ulicu Prinza Eugena, koje je ime Beč toj ulici dao da počasti uspomenu velikoga austrijskog vojskovodje, a inače člana talijanske savojske dinastije. Na samom trgu stoji veliki spomenik podignut drugom jednom vojskovodji, knezu Schwarzenbergu. Dulibić odvrati pogled od pločnika i od bogataškoga svieta te ga upravi na spomenik i na viteza, što na čeličnom konju uztrajno jaši, i nakon što je car jedne noći krišom i kroz polumračne ulice ostavio priestolnicu i prepustio je bez bitke i bez carske bule, Adlerima, Rennerima i Breitnerima, koji mu se zato bogato odužiše i poštediše te spomenike stare slave, te ne podigoše novoga spomenika Judi Iskariotu, kao što učiniše njihovi drugovi u Moskvi.

Gledajući taj spomenik i pomislivši da će skoro zakrenuti u ulicu Prinza Eugena, sjeti se Dulibić, kako je dobri fratar, veliki hrvatski pjesnik Andrija Kačić Miošić, u svojoj pjesmarici hrvatskih junačkih pjesama opjevao i vojničke vrline princa Eugena Savojskog, jer je taj carski general, kao i stotine drugih prije i poslije njega, imao mnogo prilika gledati hrvatske vojnike liti svoju krvcu u obranu domovine, kršćanstva i Europe proti velikom otomanskome zmaju, što se je kroz pet stoljeća sa golom britkom sabljom u ruci zalietao sa Bospora preko pokorenoga Balkana, do hrvatskih ravnica. Sigurno je dobri fratar zato dobio i spomenik u Zagrebu na uglu Ilice i podnožju Mesničke ulice, gdje se njegov upravo svetačkilik mieša s plavilom neba, što se naslanja na stari Gornji Grad, i tako mu čini divnu pozadinu. 

Kako je izviedljivo gledao iz tramvajskih kola na spomenik, nagnuvši se sa sjedala napried da bolje vidi kroz prozor, - nekoliko s uputnika, što su usuprot njega sjedili okrenuti ledjima spomeniku, kao pod nekom sugestijom okrenuše glave i pogledaše kroz prozor, kao što to ljudi obično čine u tramvaju, nemajući drugog posla i nesviestno u želji da vide, što netko drugi gleda. Nu ne vidjevši ništa drugo osim spomenika, pokraj koga već godine i godine svaki dan prolaze kao da ga i nema, okrenuše glave natrag i uprieše oči u Dulibića, koji ga je još uviek gledao očima i mislima. Kada spomenik zamače, povuče se i on natrag na svojoj klupi, a pogled mu se susretne s oštrim pogledom čovjeka ružnog i odbojnoga lica, što je baš nasuprot njega sjedio. Dulibić odvrati pogled kao malo smeten, prodje rukom preko lica i zatvori izpod dlana oči, da si dobro zabilježilikove ljudi koji u njemu pobude i samo malo sumnje, a lik čovjeka što je nasuprot njega sjedio, učinio mu se sumnjiv i radi toga, što ga je tako točno i oštro promatrao svojim zelenim očima, koje su pokazivale previše znatiželje, a radi crta lica svojstvenih ljudima čiji izgled obično ne obećaje ništa dobra.

Na uglu prije Goldegg-Gasse ustavi se tramvaj i Dulibić izidje. Na pločniku malo zastade, i okrenut prema nadvojvodskom dvorcu Belvedere, iz kojega je nesudjeni nasljednik Franje Josipa otišao godine 1914. na svoje posljednje vojno-nadgledno putovanje u Sarajevo, pogleda koso izpod oka u tramvaj i opazi, kako se onaj suputnik podigao napola na noge, i nešto opružena vrata očito promatrao kojim će pravcem Dulibić krenuti. Tek kada je tramvaj zamaknuo prema Južnom kolodvoru, zakrenu Dulibić u Goldegg-Gasse.

- Ako je kakvi agent ili uhoda, upao sam mu u oči, jer sam gledao spomenik, što obično domaći ljudi ne čine - pomisli Dulibić, srdit sam na sebe što je spomenik gledao.

Ulazeći u vežu broj 26 već je bio zaokupljen mišlju na sobu i na svoju nepoznatu stanodavku. Unatoč tomu opazi u malom četverouglastom prozorčiću paziteljskoga stana jedno okruglo i debelo lice i dva oka, koja su ga na čas obuhvatila.

- Kućepaziteljica - promrmlja Dulibić i ode uz stepenice. Kada je bio već u prvom katu pred novim stanom začu, kako u prizemlju lagano zalupiše vrata. Pozvoni i čekajući okrenut napola prema stepenicama, opazi izmedju stubišnih ograda gornji di o debeljkastog ženskog tiela, nadvitog nad ogradu, kako uzdignute glave gleda prema njemu, kao da hoće nešto upitati. Uto se otvoriše vrata, iza kojih se ukaza polovice tiela gospodje Beranek i cielo njezino simpatično lice.

- Izvolite unići - progovori gospodja Beranek, dok se je on skidajući šešira, umjesto pozdrava lagano naklonio. Dok je ulazio u predsoblje, izidje iz jedne sobe mlada ženska pojava u tamnoj haljini, koja se niz vitko gibko tielo elegantno spuštala, kao tunika na savršenim kipovima grčkih boginja. Dulibić se nakloni i prema njoj, držeći šešir u spuštenoj ruci.

- Ovo je gospodin, koji je jučer pogledao sobu! - Gospodjica odzdravi kratkim pokretom glave i reče: - Molim, izvolite napried - i pruži postrance ruku, pokazujući vrata sobe, i z koje je bila čas prije izišla. Sve troje unidjoše u prostranu jedaću sobu, liepo namještenu tamnim pokućstvom staro-njemačkog stila.

- Izvolite sjesti - ponudi gospodjica Dulibiću i pokaza mu laganim kretom ruke jedan od dvaju nizkih i udobnih stolaca, obtočenih tamnom kožom, što su bili smješteni kraj malog nizkog stolića u okruglo izbočenoj udubini uličnog zida, providjenog trokrilnim prozorom i sama se spusti u drugi stolac. Gospodja Beranek primaknu za sebe jedan od četiriju stolaca, što su stajali oko stola u sredini sobe.

I gospodjica i Dulibić šutili su, kao da ne znaju kako će započeti razgovor. Nu gospodja Beranek započe sigurnošću zrele žene, malo pjevajućim glasom:

- Vi ste doista točan gospodin. Baš je odbijalo jedanaest sati, kada ste pozvonili. - Zatim se malo nakrenu gospodjici i nastavi: - Gospodin je jučer pogledao sobu.

Gospodjica je treptala ubrzano tamnim trepavicama preko vedrog plavila oborenih očiju, neodlučno i nemogući se još nikako uživiti u ulogu kućanice koja iznajmljuje sobu, i koja se mora upustiti u razpravu o tom pitanju s nepoznatim čovjekom. Dulibić nije skidao pogleda sa liepoga djevojačkoga lika, koga je pomalo podilazila rumen sve do kose, čiji su se izrazito plavi pahuljasti pramovi savijali natrag preko tjemena, gubeći se podrezani u kosinu na zatiljku.

- Da, pogledao sam i odlučio sam je uzeti, ako je gospodjica spremna da mi je iznajmi - reče odlučno Dulibić.

Gospodjica podigne k njemu svoje bistre oči, poprimi posve mirni izražaj, koji još više odrazi ljepotu njezinog pravilnog i nježnoga lica, pa izusti još uviek malo nesigurnim glasom:
 
4. od 54
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #5 : Siječanj 14, 2016, 17:01:21 »


- Prijateljica - kod toga se malo okrenu k gospodji Beranek - rekla vam je uvjete. Uostalom nije bilo ni potrebno čekati do danas, već ste mogli zaključiti to još jučer. Ja sam podpuno sporazumna, kako ona stvar uredi.

Gospodja Beranek se je branila od toga izražaja povjerenja, nu s osmjehom neke zahvalnosti, a Dulibić je gledao sad jednu, sad drugu, pitajući se u sebi, kakva veza može medju njima postojati.

- Jučer smo ustanovili samo cienu - a sada bi nam gospodin trebao reći, mislili sobu uzeti u najam na dulje vrieme, ili samo za koji mjesec. U potonjem slučaju ne bi nam, naravno, iznajmljenje konveniralo.

Dulibić namršti neznatno obrve, zatečen s tim pitanjem i sviestan si, da nije na čistu, hoće li ostati u Beču kraće ili dulje vremena, pa se umiri u brzo stvorenoj odluci i reče:

- Predvidjam, da će moj boravak u Beču trajati dulje vremena, a jer ne volim mienjati stanove, možete u tom pogledu biti mirni, a čvrsto se nadam, da ćete sa mnom kao stanaru biti zadovoljni.

Opet je nastala kratka šutnja, a Dulibić ju prekinu:

- Što se tiče ostaloga, možete takodjer biti mirni. Tražeći već mnogo put stan, poznata su mi sva pitanja, koja iznajmiteljice obično na novoga stanara stavljaju, a koja vama, koji se s time niste bavili, težko idu preko zubi, nu na sva takva pitanja mogu dati odgovore, koji bi mogli udovoljiti i najstrožim zahtjevima. Ne ćete sa mnom imati nikakve neprilike. Posjeti kojega moga prijatelja ili znanca, koji k meni kadkada dodj u na razgovor držim, da Vas ne će smetati, niti će za bilo kakvu smetnju biti povoda.

Gospodja Beranek kimnu glavom u znak pristanka, a gospodjica izrazilicem Dulibiću upravu neku zahvalnost, što ju je tim kratkim, ali uvjerljivim riečima riešio razgovora, koga nije znala ni započeti ni voditi. Njegove rieči uliše u njih dvie neku sigurnost i povjerenje.

- Treba dati svoje osobne podatke za izpunjenje prijavnice za redarstvenu oblast - reče gospodja Beranek, kao da hoće zaključiti razgovor o sobi. - Budući da ste stranac, potrebno je da dadete putnicu, jer istu treba predočiti redarstvu sa prijavnicom.

- Ako mi dozvolite, ja ću sam tu formalnost prijave obaviti već sutra i donieti ću vam, od redarstva potvrdjenu prijavnicu - upade Dulibić živahno u rieči gospodje Beranek.

- Biti ćemo vam zahvalni - reče gospodja Beranek i ustade, jer je u taj čas dvorkinja pokucala na vrata i naškrinula ih, ne čekajući poziva da unidje. Gospodja Beranek se izpriča i odlazeći prema vratima doviknu:
- Evo, gospa Fani, idem odmah! Vi ste na odlazku. Jeste li sve svršili? - i izidje iz sobe, da odpremi dvorkinju.

Gospodjica je za vrieme, dok je gospodja Beranek govorila o tom, da je Dulibić stranac, bila posve slobodno uprla u njega puni pogled, iz koga se je odrazivalo, kao da mu nešto čita s lica, a onda zakrenu malo glavom i upravi pogled na veliku sliku, što je visila na suprotnoj stieni u težkom tamnom okviru. Dulibićeve se smedje krupne oči povedoše za gospodjičinim pogledom, te se takodjer ustaviše na slici. Gospodjica to opazi i iz pogleda Dulibićeva razabra kao neko pitanje, te izusti:

- Moj otac! - Nu odmah se zatim malo usupnu, obori oči, a licem joj udari jače rumenilo kao znak posramljenja, jer u taj čas pomisli da će Dulibić misliti, kao da je ona htjela upozoriti ga na sliku svoga otca, iako je to učinila posve nehotice i zavedena začudnom sličnošću tipa njegova sa tipom, što ga je predstavljao lik njezina otca. Dulibić to nije opazio, jer je uporno gledao u sliku, izpravivši jače gornji dio tiela i primivši čvrsto obim rukama prostrane naslonjače stolca. Pogled mu se je ustrmio u njegov oštri pogled sa slike, izpod visokog čela i jakih obrva. Ozbiljno lice izrazitih vojničkih crta odrazivalo se sa slike, kao reliev. Plava surka sa zlatnim ovratnikom te crvena boja podstave na prsima raztvorene težke kabanice, odavala je visoki čin generala bivše carske i kraljevske vojske.

Dulibić je dugo gledao u sliku, a u duhu su mu se redale uspomene. Prenese se u mislima unatrag dvanaest godina, kada je kao dvadesetgodišnji pričuvni poručnik 26. Hrvatske Domobranske pukovnije na fronti na Soči, sa svojim domobrancima odolievao paklenoj vatri težkoga topničtva, što su je kroz mjesece i mjesece bez prekida talijanski topovi sipali na njih uz težku tutnjavu. Gledajućilik generala na slici pričini mu se, da stoji pred njim kao onog proljetnog dana godine tisuću devetstoosamnaeste, kada je on iz Glavnoga Stana došao pregledavati vojne jedinice na fronti. Njegova, Dulibićeva pukovnija, bila je tada na kratko vrieme izmienjena iz rovova i nalazila se na oporavku u Gorici. Dok su momci stajali kao ukočeni u skladnom redu, prolazio je general mimo njih sa svojom pratnjom. Poslije pregleda postavili su se pred njega svi častnici pukovnije, koji su od ubojtog oružja bili svedeni na prilično maleni broj, i koji su, osim zapovjednika pukovnija, bili sve mladi pričuvni častnici, većinom nesvršeni djaci.

General je sa svakim izmienio po službenom običaju po koju rieč. Kada je došao do Dulibića, odmah mu je zapalo oko o četiri kolajne za hrabrost, dvie zlatne, a dvie srebrne, što ih je stekao na istoj fronti u kratko vrieme, prije nego je polučio častnički čin. General mu je tada srdačno pružio ruku. On je pozdravio na vojničku i uz uobičajenu vojničku formulu rekao svoje ime i čin.

- Dulibić... - ponovio je general njegovo ime razvedrena lica i zvučnim glasom odmah dodao: - Zemljače, jeste li već dugo na fronti? Vidim služite na diku naše junačke domovine!

General je govorio čistim hrvatskim jezikom izgovarajući rieči krupno i tvrdoćom svojstvenim starim graničarskim častnicima.

- Sve je to prohujalo mislima Dulibića i gledajući sliku, činilo mu se, kao da opet čuje taj zvučni glas. Bog zna, kako bi još dugo bio motrio sliku i ne opažajući zbunjenost gospodjice, da nije opet u sobu unišla gospodja Beranek. Dulibić se prenu, pogleda gospodjicu. koja je naličila svome otcu i reče:

- Vaš otac? Je li još živ?

- Ne, odgovori gospodjica nujno, ne dižući očiju. - Umro je kratko vrieme nakon Prevrata. - Liepim joj licem preleti lagana sjena, a crvene se usne nježno skupiše.

Dulibić ju je promatrao i pomisli: - liepa je i kada je nujna! Promatrajući je još koji čas, opazi kao sjena sa lica nestaje, duge joj se trepavice podigoše, a na oba obraza kraj usana, ukaza jedna odlučna crta, koja je odskakala od nježnog lica, ali je bila u podpunom skladu sa zanosnim čelom i izrazitim obrvama. Gledala je u gospodju Beranek, koja je opet sjela na svoj stolac i koja je ulazeći čula posljednje rieči razgovora, nu ne reče ništa čekajući očito, da njih dvoje govor nastave. Nu Dulibić se nije usudio ništa više pitati, bojeći se probudjivati očito žalostne gospodjičine uspomene. Njemu je njezin usud bio prilično jasan i osjeti za nju, kao nečim ponesen, duboku sućut.

- Je li dvorkinja otišla? - upita gospodjica gospodju Beranek, samo da nešto rekne.

- Jest, diete joj je još uviek bolestno, pa se žuri - odvrati gospodja Beranek i pogleda naizmjence gospodjicu i Dulibića, kao da joj je bilo žao, što se izmedju njih započeti razgovor ne nastavlja. Dulibić joj je bio toliko simpatičan, da joj se činilo kao da im je stari znanac, te je u njezinoj dobroti obuze volja, da s njime razgovara o životu gospodjice i svome. Ta ju je želja podišla kao potreba podieliti s nekim ono, što je uviek tako-reći, zatvoreno u ovom stanu medju četiri zida i medju njom i gospodjicom, jer su makar živjeći u ovom velikom gradu, živjele kao odrezane od ostaloga svieta tiho i neopaženo. Osim njezinog muža, tako-reći nitko ne zna za njih, a i on neimajući s njihovim dušama ništa zajedničkoga, stajao je pokraj njih više-manje kao neki strani čovjek. Prirodjenom marljivošću svoje rase, zaradjivao je svagdašnji kruh, svoju je ženu volio kao korektan muž, a gospodjicu poštivao, sjećajući se, da njezinom pokojnom otcu duguje zahvalnost za nekada učinjena dobročinstva. Dublje u život, kojim se živi u ovom stanu, niti ga je što vuklo, niti je tko od njega nešto više tražio.

Nu i samoj gospodji Beranek nadodje misao, da bi gospodjici bilo neugodno razgovarati o tome pred čovjekom, kojega je po prvi put u životu vidjela, i odluči u sebi, da će za to biti poslije prilike. I Dulibić osjeti, da toga časa nema više što razgovarati, učini kao da se hoće ustati i reče:

- Gospodjice, nisam još čuo vašu zadnju rieč?

- Molim, ja sam sporazumna, možete useliti - odgovori gospodjica, uz živahan podsmjeh.

Dulibić ustade i reče:

- Useliti ću odmah danas poslije podne!

Obje ga izpratiše u predsoblje. Gospodja Beranek mu dade ključ od predsoblja, koga je imala u ruci već kada se ono bila povratila u sobu. Predajući mu ključ primieti:

- Glede ključa kućne veže biti će dobro, da se nagodite s kućepaziteljicom, da ne budete morali u noći svaki put zvoniti i ulazninu joj plaćati.

Dulibić se zahvali i izidje.

- Kada su gospodja Beranek i gospodjica ostale same u predsoblju pogledaše se, stojeći jedna pred drugom.

- Je li, da sam imala pravo, kada sam vam rekla da je pristao i simpatičan? - reče veselo gospodja Beranek.

- Jest, imali ste pravo - odgovori gospodjica, primi gospodju Beranek izpod ruke i povede je natrag prema sobi ali zašto je tako dugo i uporno gledao sliku moga pokojnoga otca? Bio je kao začudjen, a lice mu je odavalo kao da nastoji, da se nešto sjeti.

- Moguće je nekada vidio pokojnog generala za života - odvrati gospodja Beranek, kao da tome ne pridaje nikakvu važnost i otidje u sobu.

*

Dulibić je išao hitnim korakom kroz Goldegg-Gasse, da čim prije stigne na poštu Južnog kolodvora, sa kojega će odmah javiti svoju adresu prema dobivenom nalogu. Zakrenuvši u ulicu Prinz-Eugena, sjeti se čovjeka, koji ga je promatrao u tramvaju, malo se ogleda i nemalo se i znenadio pazivši ga, kako stoji kraj željezne ograde Belvederskog Parka i čita novine.

- Oho, - pomisli - nisam se prevario!

Kada je Dulibić zamicao u ulicu idući mirno i ne obazrevši se na čovjeka, što je stajao uz željeznu ogradu, prestade ovaj čitati, savi polagano novine i stavi ih u džep kaputa, pogleda na sat, uputi se tramvajskoj postaji, i odveze se u središte grada. Već se za četvrt sata nalazio u zgradi jednog poslanstva, za koje već više godina vrši neke usluge. Znao je, da se na poslanstvu nalaze činovnici i nedjeljom oko dvanaest sati u podne. Unidje u predsoblje sa sigurnošću svagdašnjeg posjetitelja i pridje malom stoliću kraj prozora, za kojim je sjedio uredski podvornik u svoj važnosti svoga službenoga položaja i slagao kup raztvorenih putnica.

- Je li u uredu gospodin Gursuzović? - upita potiho i nagnu se nad stolić. Podvornik je dalje slagao putnice i otvarao svaku tako, da činovnik bude mogao redom stavljati svoj podpis pod već udareni pečat, i tek kada je zadnju metnuo na kup, pogleda s pol oka došljaka, poravna bridove putnica, i reče hladnim službenim glasom:

- Jest, ovaj je čas unišao.

- Molim Vas, najavite me.

Podvornik ustade polagano, upirući se rukama o stolić i najprije pogleda kroz prozor, a zatim uze putnice i ode pred jedna vrata. Jedan se korak pred vratima ustavi, okrenu se natrag i pogleda preko očala mimo došljaka na svoj stolić, kao da gleda nije li mu na stoliću što ostalo, zatim skinu očale i unidje u sobu. Nakon nekoliko časaka izidje, noseći u ruci jedan spis, pridje k stoliću, otvori ladicu i u nju ga zaključa, a onda se tek obrnu k došljaku i reče nehajno:
 
5. od 54
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #6 : Siječanj 14, 2016, 17:02:15 »


- Što se ono rekli? Želite ka gospodinu Gursuzoviću?

- Da, molim Vas najavite me - odgovori došljak i dobaci mu srdit pogled.

- Hm, vidjet ćemo! Danas je nedjelja, pa primamo samo u hitnim predmetima.

- Ta znadete, da je predmet mojih posjeta uviek hitne naravi - reče došljak ujedljivo.

Podvornik još malo postaja, očito donašajući sam u sebi odluku o ovom važnom uredskom predmetu, a onda pridje k jednim malim vratima, koja se u zidu nisu gotovo ni razpoznavala, otvori ih i nestade iza njih. Za čas se povrati, mahnu došljaku još s vrata rukom, dajući mu time znak da unidje, i zatvori za njim vrata.

Voditelj sigurnostne službe poslanstva Mitar Gursuzović, sjedio je za praznim pisaćim stolom, na lievu ruku podbočene glave i zarinutih prstiju u crnu mastnu kosu. Tamno i od neprospavane noći podbuhlo mu lice, poprimilo je žućkastu boju. I ne mičući se, upravi pogled na došljaka i reče hrapavim glasom:

- O, Špicleru, što mi dobroga nosite?

- Ništa osobita, gospodine savjetniče; imam tek jednu malenkost - reče Špicler i žmignu vodenim očima. - Čini mi se, da sam u tragu jednoj zvjerki iz vašeg zooložkog vrta.

- Ajde, Špicleru. Vi uviek lovite zecove, a nikada da biste iztjerali iz brloga lisjaka - reče podrugljivo Gursuzović, i ne maknu se iz svoga položaja radi očite težine glave, kojoj je poslije toliko kroz cielu noć popitog i prolitog pjenušca i cognaca i te kako bila potrebna podpora ruke.

- Dajte mi, molim Vas, vaš album, da ga pogledam. Čini mi se, da se ne varam, Jedanput ste mi bili dali neke fotografije, nu nisam tada po njima mogao ništa pronaći. Čini mi se, da sam danas vidio nekoga, čija je fotografija medju onima bila.

- Neka Vas vrag nosi Špicleru, samo me zabadava bunite - promrmlja Gursuzović i ustade s naporom, raztegnu lice, kao da je progutao kiseli krastavac, i pridje k jednom ormaru, pritišćući dlan na čelo.

- Evo vam zvjerinjaka - reče nehajno i baci na okrugli stol usred sobe oveći album sa slikama, što ga je izvadio iz ormara.

Špicler se baci na album kao mačak na vrabca, otvori ga i stade pregledavati fotografije, dok je Gursuzović opet sjeo za svoj pisaći stol, turio ruke u džep i pružio noge daleko pod stol. Glavu je spustio na tvrdo uštirkana prsa košulje, koja se svinula i izobličila, načubio je malo nakrivljene usne i zažmirio kao pijanci, kada pred zoru zaspu za stolom u noćnoj kavani.

Špicler je listao po albumu nizko pognute glave, koju je pomicao za fotografijama. Nakon što je prelistao više stranica, zaustavi se, izpravi se, podiže, odmaknu ga dalje i primaknu ga bliže k očima naizmjence nekoliko puta, o nda naheri malo glavu i još jednom pogleda dobro jednu sliku prema svietlu i napokon se primače pisaćem stolu i reče:

- Gospodine savjetniče, ne varam se, evo ovaj!

Gursuzović se malo pomače, lieno otvori oči i reče zievajući:
- Hajde, da vidimo što si našao!

- Špicler mu prinese blizu album i pokaza prstom jednu fotografiju, izpod koje je bilo napisan broj 107.

- Što?! - Skoči Gursuzović kao pomaman. - Ovoga si vidio? Nije moguće! Već je više od godine dana, kako smo ga bili posve izgubili s vida. Špicler, ako je istina, onda si ovoga puta digao lisjaka i čeka te mastna nagrada.

- Vi to gospodine savjetniče uviek tako velite, nu ja si vrlo riedko omašćujem bradu sa tim mastnim nagradama - odgovori Špicler lukavošću sluge, koji uviek usluge cieni većima od primljene plaće.

- Pripoviedate, kako i gdje ste ga pronašli? navali Gursuzović na Špiclera, oživši i otresavši se gotovo od umora i pospanosti.

- Ej, gospodine savjetniče, Vi uviek želite znati moje tajne - reče Špicler, nakrivi glavu i zaškilji na jedno oko.

- Nego, molim Vas, recite mi prije, koliko vam vriedi ovo moje odkriće?

- Ne zabrundavajte, nego mi odgovarajte ako ne želite da Vas izprašim van iz sobe - povika Gursuzović, hineći srditost.

- No, no, gospodine savjetniče, hoću samo reći, da me valjda ne ćete i ovoga puta odpraviti sa par mizernih Schillinga - reče ponizno Špicler i zagega se na svojim krivim nogama.

- Dobit ćeš koliko zaslužuješ. Da nema mene, već bi te vrag bio davno odnio - izdera se Gursuzović - Gdje si ga susreo?

Špicler uze opet u ruke album, pogleda još jednom dobro sliku i poče pripoviedati:

- Vozio sam se tramvajem. Na Schwarzenbergerovom trgu opazih na suprotnoj klupi čovjeka, koji je promatrao kroz prozor spomenik znatiželjom stranca, ili barem čovjeka, koji već dulje vremena nije bio u Beču. Promotrih ga pozorno i pričini mi se, da sam njega ili njegovu sliku već jedanput vidio. Izišao je iz tramvaja na stajalištu kod Karolinen-gasse. Razumije se samo po sebi, da je to u meni pobudilo sumnju. Ta me ulica košta već mojih živaca. Nisam ga puštao s vida i odmah sam pred sliedećom postajom izkočio iz tramvaja. Nu on nije zakrenuo u Karolinengasse, nego u Goldegg-Gasse. Već sam bio na čas izgubio nadu i pomislio, da sam se prevario u fizionomiji. Nu ipak se požurih i za čas sam bio na uglu ulice. Zavirivši oprezno u ulicu, vidio sam ga kako ide od jedne kuće do druge i gleda kućne brojeve. Pred jednom se zaustavi, pogleda je od temelja do krova, izvadi iz džepa jednu cedulju i zaviri u nju; još jedanput pogleda na kućni broj, a onda unidje u kućnu vežu. Vidjelo se da traži neku adresu. Požurih se za njim pred tu kuću. To je bila kuća broj 26. Udjoh oprezno u vežu. Pred kućepaziteljskim stanom je stajala debela žena, očito kućepaziteljica. Upita me, što tražim. Brzo se snadjoh i upitah je, da li se u ovoj kući iznajmljuje koja namještena soba. Ona mi potvrdi da ima u prvom katu jedna soba za iznajmiti. Ja se zahvalih i rekoh, da ću se kasnije povratiti. Otišao sam na to pred Belvederski Park, te sam čekao oko pol sata, dok je taj čovjek izišao. Otišao je prema Južnom kolodvoru.

Time je Špicler završio priču o svojoj detektivskoj tajni, a zatim upravi u Gursuzovića svoj vlažni pogled, koji je izražavao misao: - valjda ću već na temelju ovoga dobiti bar neki predujam!

- Što, otišao je na kolodvor! Valjda nije odputovao? - izlanu uplašeno Gursuzović - zar ga niste pratili do kolodvora?!

- Ne. Čini mi se, da sam mu u tramvaju bio upao u oči, pa sam se bojao da mu ne postanem previše napadnim. Nu možete biti mirni, sigurno ima na kolodvoru u garderobi svoje stvari, pa je otišao po njih. Sigurno je uzeo sobu. Gursuzović izvadi iz džepa listnicu, otvori je, pruži Špicleru banknotu od 50 Schillinga i reče:

- Evo, ne puštajte ga s vida. Ustanovite točno kuda se kreće, što radi i skim se sastaje.

Špicler, ne naučan na Gursuzovićevu veliku darežljivost, segnu lakomo za banknotom, brzo ju strpa u džep i reče:

- Biti ćete o svemu točno obaviešteni, - a zatim se ponizno nakloni i podje k vratima.

- Zbogom! - doviknu mu Gursuzović - pazite dobro, nagrada vam ne će manjakti.

Kada je Špicler izišao, pridje Gursuzović k ormaru, izvadi iz njega spis broj 107, sjede natrag k stolu, otvori spis i poče čitati:

"Krunoslav Dulibić, sin Ivana i Marije, rodjene Veljačić, rodjen 4. svibnja 1898. u Drežniku, kotar Slunj. Svršio pravne nauke na Sveučilištu u Zagrebu. Bio dvie godine odvjetnički perovodja, nu nakon opetovanih zatvora radi protudržavnoga rada, koji mu se na sudu nije nikada mogao dokazati, umakao u inozemstvo, gdje je sa protudržavnim radom nastavio. Član je ustaške organizacije, koja ima za cilj odcjepljenje Hrvatske od državne cjelovitosti i osnivanje samostalne hrvatske države. U bivšojaustro-Ugarskoj vojski imao je čin pričuvnog poručnika. Sposoban je i talentiran, pa je tim pogibeljniji za jedinstvo države. Naročiti posao, koji mu je u organizaciji dodieljen, jest podržavanje veza izmedju članova organizacije u domovini i onih u inozemstvu".

Gursuzović sjede odmah k pisaćem stroju i napisa sliedeće izvješće ministarstvu:

" Danas je vidjen ovdje u Beču poznati i opasni hrvatski revolucionarac i terorist Krunoslav Dulibić/b]. Poduzeo sam sve mjere, da se nad njim vrši najstroži nadzor, da se onemogući njegov zločinački i protudržavni rad".

Smjesta sam stavi spis u kuvertu, naslovi ga, zovne podvornika i naloži mu, da ga odmah odpremi, a zatim, se protegnu, predje rukom preko čela, uze šešir i štap te izidje iz ureda.

Sutradan Gursuzović izviesti svoga predpostavljenog o odkriću, koga je učinio. Oko jedanaest sati unidje u uredsku sobu predpostavljenoga, u kojoj je u dubokom kožnatom fotelju sjedio gospodin "poslanik na strani" s jednom pod sobom podvinutom nogom. U jednoj je ruci držao raztvorene jutarnje novine, a u drugoj u visini prsiju šalicu, koju je od časa do časa prinašao k ustima i srkao crnu kavu, već treću toga prijepodneva, ne skidajući očiju s novina.

- Dobro jutro reče Gursuzović i postavi se pred svoga predpostavljenoga.

- Vraga je dobro - odvrati surovim glasom poslanik iz fotelja, i srknu naglo kratkim i zvučnim srkom vruću kavu, namršti čelo i podigavši visoko obrve, kao da su se iste automatski povukle sa naglim srkom.

- Zar niste čitali današnje novine? Evo, digli su opet u zrak jedan vlak. Ovaj su nam put lopovi dali dobar udarac. Pomislite tridesetak kilometara pred Zagrebom odletio je u zrak jedan vagon vlaka, u kome su se imali voziti u Beograd dva inozemna ministra, naši saveznici. Na svu sreću, da je u zadnji čas bio promienjen program puta, i oni su proputovali s jednim vlakom prije. Liepo bi bilo svršilo, da promjena nije u zadnji čas učinjena. Ima nekoliko mrtvih i mnogo ranjenih. Kada ćemo već jedanput stati na kraj tim terorističkim zločincima! - dovršio je poslanik odlažući šalicu i novine te pogledavši Gursuzovića, koji je pred njim stajao blied i neizpavan, jer je te noći bilo primanje kod jednog glasovitog industrialca, čija još glasovitija supruga, prima sve do pred zoru.

- Vidite, tako se dogadja kada policija ništa ne vriedi - reče Gursuzović nakon kratkog razmišljanja. Da oni dolje u državi vrše posao onako zdušno i savjestno kao mi vani, već davno ne bilo ni traga tim zločincima.

Poslanik ga pogleda i upita:

- Gursuzoviću, kako to izgledate, kao da ste već tri dana bili u grobu? Jeste li bolestan?

- Nisam bolestan, nego sam gotovo izcrpljen - odpuhnu Gursuzović sa gestom čovjeka, koji je od težkog rada i napora iznemogao. - Već sam četrnaest dana gotovo noću i danju na nogama. Nu nije mi žao, nije bilo uzalud. Iako je bilo težko, pronašao sam onoga, koga sam tražio. Velika lovina. Skoro ćemo imati podpuni uvid u jedno pakleno pripremanje novih uzbuna u zemlji. Vlada će nam morati biti do groba zahvalna.

6. od 54
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #7 : Siječanj 14, 2016, 17:03:23 »


- Koga ste pronašli?

- Znamenitog i opasnog ustaškog zločinca Krunoslava Dulibića, kojemu je povjerena jedna velika zadaća, koju je on već napola pripremio, i radi čega se nalazi sada ovdje u Beču.

- Ah, Gursuzoviću, Vi ste doista nenadkriljiv! - uskliknu poslanik, pomače se u fotelju i izpruži nogu, na kojoj je do sada sjedio. - Treba ga odmah prijaviti ovdašnjoj policiji i zatražiti njegovo uhapšenje, da tako spriečimo namjeravani zločin.

- Ne, to ne smijemo napraviti. Time ne bismo mnogo polučili. Čini mi se, da je priprema već tako daleko dosegla, da njegovim hapšenjem ne bi smo stvar omeli, a oni drugi bi nam i zmakli. Trebamo ga pustiti na slobodi, da možemo njegovo djelovanje pratiti, da tako dodjemo u mogućnost da u zadnji čas pohvatamo svu tu bandu dolje u zemlji. Tako ćemo državi učiniti najveću uslugu.

Šef je pratio sa zanimanjem Gursuzovićevo razlaganje, a onda reče:

- Imate pravo! To će biti opet jedno remek djelo vaše sposobnosti i revnosti. Ne izvješćujem ja badava svakom zgodom o velikim vašim zaslugama za čuvanje jedinstva naše velike i moćne države.

Gursuzović protrlja zadovoljno ruke i nasmija se u sebi. Nije se ni sam nadao, da će mu ova podvala tako dobro izpasti.

III.

"Blum et Comp. agenturni komisioni" ured, postao je već poznata trgovačka firma. Robert Blum izpao je pod konac godine 1919. Bog zna od kuda. Preko godinu dana hodao je po selima i nudio po kućama na prodaju raznu sitnu robu, praveći svoje dobre poslove sa selskim mladićima i djevojkama. Odmah poslije rata moglo se je svašta prodavati. Sviet se bio zaželio raznih sitnarija, kojih je u ozbiljno ratno vrieme bilo posve nestalo. Ljudi nakon rata izgubili su pravu mjeru o vriednosti novca i robe, te su plaćali za kakvugod sitnicu velike svote. Kada je došla ona silna inflacija, trebalo je papirnate Krune visokih brojki trošiti na što bilo.

Kada je Blumu dosadilo skitati se po selima, primakao se u veliki centar. Tu je našao svoje znance i prijatelje. Malo se iznenadio, što su svi dobro obučeni, već ponešto zaobljenoga trbuha i sa finim cigarama u ustima. Nu brzo se je osvjedočio, da to nije tako težko postići. Već je za kratko vrieme stajao i on navečer pred bečkim kazalištima, i uz bajoslovne ciene prodavao ulaznice, koje su posjetnici uzalud na kazalištnim i koncertnim blagajnama tražili, jer je na svim blagajnama obično već rano na večer bio izvješen nadpis: "razprodano". Beč je jurio u kazališta, na koncerte i zabave, kao i svi ostali gradovi poslije rata. Nije se pitalo što košta ulaznica: - mora biti! Predugo je trajao rat, premalo zadovoljstva donio kada je svršio, pa je trebalo nadoknaditi sve one zabave i užitke, koji su bili za vrieme rata izgubljeni. Nevolja je vladala, ali je bilo previše onih, koji bi joj lieka tražili u čemu drugome, negoli u zabavi i užitku.

Oni, koji su shvatili da te zabave i užitci tisuća, mogu donieti i neku korist stotinama, koji doduše ne idu na koncerte i zabave, ali znadu za vremena pokupovati ulaznice, pravili su "dobre poslove". I Blum je to brzo shvatio. Gubiti se nije moglo, jer iako je valuta rapidno padala, tko je znao mogao je štediti, a kraj toga su ciene raznim ulaznicama, što se šaputanjem i namigivanjem pod triemovima kazališta krišom prodaju, rasle kao
trstika iz vode.

Nu Blum je imao sreću. Jedne se je večeri gurao u gužvi po triemu kazališta "Theater an der Wien" medju publikom sa četiri ulaznice u džepu, kao da se žuri da čim prije unidje u dvoranu i zauzme svoje mjesto. Nu nije mu to bilo ni na kraj pameti. Gurao se medju publikom i strigao očima tražeći one, kojima se na licu vidi, da do ulaznice nisu došli. Doguravši se do u blizinu blagajne opazi čovjeka, nizkog, debeljkastog, u težkoj zimskoj krznenoj kabanici i pod tvrdim okruglim šeširom, kako se od blagajne odmiče s otegnutim izrazom u licu, kao što ga otegnu oni, koji stignu na kolodvor, nakon što je vlak već otišao. Blum je odmah pogodio o čemu se radi, i nije ga puštao s vida. Vidio je kako se primiče dvjema ženama, što su stajale u težkim krznenim kabanicama na kraju vreve pokraj zida, i velikim očima nestrpljivo promatrale užurbanu strku. Potisnu se odmah za njim, da mu bude bliže negoli koji drugi prodavač toliko žudjenih ulaznica. Čovjek pod tvrdim šeširom stade pred dva šarena težka krzna i četiri izbuljena upitna oka, odpuhnu, saže ramenima i reče:

- Sve je razprodano, nemamo sreće!

Starija je žena ostala hladna, a druga je zavrnula nosom, razkopčala srdito krzno, malo se napried nagnula i podbočila ruke o bokove. Iz očiju joj se prosu srčba, a koža joj se na bradi malo namrskala kao u djeteta prije nego će zaplakati:

- Ah, papa! - dobaci otcu - mi uviek svakamo dodjemo prekasno! Zašto se nisi pobrinuo prije za ulaznicu. Što ćemo sada? Rosenfeldovi su sigurno već unutra. Oni su se pravodobno...

Nije dospjela dovršiti svoga predbacivanja, jer je u taj čas starija gospodja primila za ruke nju i čovjeka pod tvrdim šeširom, kao da ih hoće okrenuti. Pred njima je stajao Blum i gledao čas nju, čas njezina muža, držeći ruku u džepu i neodlučan, bili im ulaznice ponudio ili ne bi, ili bi od njih tražio neko razjašnjenje.

-A, Blum! - uzkliknu debeljkasti čovjek pod tvrdim šeširom i podiže u zrak obje zdepaste ruke, na kojima su bile navučene crvenkaste kožnate rukavice. - Blum, čovječe, jesili to ti?!

Blum nije odmah odgovorio, kao da još nije bio na čistu, u koji bi ih pretinac svojih poznanstava svrstao, pogleda još jedanput svih troje držeći otvorena usta, a onda reče:

- Donner, oh Donner, skoro te nisam prepoznao Kako si se samo udebljao!

Donner ga je već tapkao svojom rukom po plećima i brzo govorio:

- Zar ne poznaš moju ženu? Ah, ah, Frieda, što kažeš, to ti je naš stari znanac Robert Blum! Bože moj, Bože moj! - govorio je brzo Donner i vrtio se na mjestu, sad prema Blumu, sad prema ženi - a ovo je naša Lilica, naša kćerka... da, ona je bila onda još malena, nisi je zaboravio, ha Blum?

Frieda Donneru pruži ruku i reče:

- Kako ga ne bih poznala! - a pred očima joj se povrati nekadašnja davna slika, kada je skupa s njezinim mužem u Zagrebu na ulazu u sajmište prodavao stare dronjke i pokrpane lonce, kada su obojica njih mršava i nikada valjano obrijana lica, zamazanih i poderanih cipela, hodali po zagorskim selima svaki sa velikim svježnjem na plećima, i prodavali po sajmovima i pred crkvama djevojkama limene broševe, umjetne cvjetiće od bieloga voska, okrugla ogledala i žute mjedene prstene; momcima male džepne nožiće, a starcima zemljane lule od crvene ilovače, nataknute na kvrgave trešnjeve čibuke.

Lilica je odvratila glavu od trošnog odiela Blumova i njegove neugledne figure te gledala nestrpljivo otca, kao da hoće reći: - Koga vraga vičeš, kao da si se sastao s Rotschildom, a ne s ovim nekakvim otrcanim Blumom zgužvanog ovratnika i zamazane kravate!

- Tebi idu dobro poslovi, a Donner? Vidi se - reče Blum mjereći Donnera vlažnim očima.
- Da, da tako tako, živi se - branio se Donner očito bojeći se, da će ga Blum na račun staroga poznanstva i kompanjonstva taj čas staviti na pumpu za nekoliko Schillinga, pa da izbjegne, dodade žalostnim glasom:

- Eto, jedanput sam htio nešto priuštiti svojoj ženici i svojoj kćerililici i ne možemo dobiti ulaznice. Jučer smo stigli od kuće iz Zagreba, znaš, malo poslova radi, a malo da se familija raztrese.

- Vidiš Donner, što bi ti da nemaš svoga staroga Bluma? -reče u pobjedonosnom smiehu Blum, i izvadi iz džepa ulaznice za najljepša mjesta u parketu. Lilica poskoči kao tele na lancu, a Donneru se razvedrilice, nasmija se izpod crnog neurednog brka i pokaza velike žute zube:

- Bravo Blum, bravo! - povika i pruži ruku za ulaznicama. -Vidim, da si još uviek onaj stari majstor, koji na svačemu znade zaslužiti - potapka ga ponovno po ramenu, zaškilji na jedno oko i upita: - Koliko košta?

- Četrdeset tisuća Kruna po komadu - odvrati Blum.

Dok je Donner turio ruku u džep i vadio novčarku, pogleda u ženu i umjesto oduševljenja opazi joj na licu zaprepaštenje. Dosjeti se jadu i reče: - Frieda, ne plaši se, znaš to su ti nove austrijske Krune. To ti iznosi po prilici samo četiri predratne Krune. Žena ne odgovori ništa samo saže usnama. Izgleda da joj se i to previše činilo. Lilica se nije uplašila te visoke brojke, pogledala je zahvalno Bluma, koji joj je malo prije bio odvratan, a onda pograbi za ruke otca i majku, kao da ih hoće povući, u strahu da ne zakasne na početak operete. Dok je Blum smotavao primljene banknote reče mu užurbano Donner:

- Hvala Blum, napravio si mi veliku uslugu - pruži mu ruku, a onda dodade, kao da se nešto dosjetio: - Znaš mi stanujemo u hotelu Bristol, tamo, znaš,na Ringu; - dodji sutra oko deset sati... možda ćemo nešto govoriti o poslovima... možda ću imati nešto za tebe - završi Donner već odlazeći za kćerju, koja ga je za ruku vukla, i gledajući na Bluma natrag okrenute glave. Za njima se je tiskala i gospodja Donner mahnuvši rukom Blumu u znak oproštaja.

Blum je stajao i gledao neko vrieme za njima, onda pogleda četvrtu ulaznicu, koja mu je ostala u rukama, ogleda se na sve strane i opet se izgubi u gužvi.

Donner je malo gledao na pozornicu. Najprije je razmišljao o Blumu i sve više dolazio do zaključka, da je Blum izvrstna akvizicija za njegov posao sirovom kožom, kojeg je baš počeo tjerati u Zagrebu. Činilo mu se, da je Blum kao stvoren za taj posao. Zatim se malo prenese mislima u prošlost, kada su zajedno zasluživali one siromašne krajcere kao staretinari i pokućari. Onda je došao rat. Bluma je od jedanput nestalo. Izgubio se Bog zna kuda, bez da mu rekao i - Zbogom! A onda su došle velike liferacije stoke za vojsku. On je dobio mjesto kod jednog liferanta, koji ga je slao po selu kupovati goveda, tjerati ih na kolodvore i ukrcavati. S vremenom se je malo operjatio, počeo je i sam dobivati neke manje dobave za vojsku, a pod konac rata bio je već "gotov čovjek". Odmah poslije Prevrata išli su poslovi kao ludi. Na svemu se zasluživalo. Već je imao i novu veliku kuću usred Zagreba. Sada je počeo i trgovinom sirove kože. Izvrstan posao. Na klaonici se kupuje po četiri Krune po kilogramu, soli i metne u skladišta, a kada se za mjesec dana naberu tri do četiri vagona, prodaju se po dvadeset i četiri Krune po kilogramu. Prodaju se u Zagrebu domaćoj tvornici koža. Nu, kada bi je prodavao u inozemstvu, mogao bi zaslužiti još i mnogo više. Blum će biti za taj posao kao stvoren. Treba u Beču otvoriti agenturu... sve će ići kao po loju. Sutra, sutra će to sve sa Blumom dogovoriti... I preselivši tako svoje misli na sutra, Donner se u toplom zraku parketa pomalo uljuljao u san i tvrdo zaspao, sjedeći izmedju žene, koja je sjedila čvrsto stisnutih usnica, i kćeri, koja je sjedila na pol stolca i napried nagnuta zurila u pjevače, kao da će sad otići na pozornicu.

Sutradan je sjedio Donner duboko u velikom kožnatom fotelju u dvorani hotela Bristol, gdje je primio Bluma. Blum je otvorenih usta slušao njegovo razlaganje i obim rukama prihvatio da bude njegov kompanjon, i da u Beču otvori poslovnicu za posao prodaje sirove kože. Donner mu je tumačio kako taj posao dobro ide, kako je konjunktura silna i kako novac leži na ulici, samo se treba sagnuti i pobrati ga. I nije se u računu prevario.

Tada u Beču osnovani "Agenturni i Komisioni Ured" radio je, posao je napredovao, a zarada je rasla kao kvas na vrućoj peći. Blum je skoro unišao u niz stotina i stotina trgovačkih velikana, koji su zabilježeni na poslijeratnom trgovačkom horizontu, kao zviezde za vedre zimske noći. Danas, nakon deset godina, sjedi uvaljen u mekom stolcu pred stolom zatrpanim raznim ponudama i bankovnim biltenima u svom kabinetu, na koga se nastavlja nekoliko velikih soba, punih pisaćih stolova i stroja, za kojima sjedi desetak namještenika, činovnika, agenata i tipkačica, što se kroz cieli dan kine i gutaju sve zagušljiviji zrak, čim je veća aktiva tekućih računa, što u nekoliko velikih banaka što su otvoreni na ime Blum i Kam, Agenturni i Komisioni posao u Beču, Spiegelgasse broj 17.

U jednoj od tih soba sjedi već nekoliko godina za pisaćim strojem liepa i nježna generalska kći, i neumorno prebire sitnim ružičastnim prstićima po tastaturi pisaćeg stroja prikovana za njega kao galiot na kažnjeničkim galijama rimskog imperija.

7. od 54
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #8 : Siječanj 14, 2016, 17:04:45 »


Prvoga dana, kada je bila primljena u tu kovnicu Blumove sreće, predstavio ju je šef ostalom personalu s riečima: "Naša nova plava tipkačica". Od toga dana nije nitko više pitao za njezino ime, za njezino podrietlo, za njezine osjećaje, jer su svi gledali tek koliko je dopisa na dan odtipkala i zvali je jednostavno: Liepa plavka!

Robert Blum ju je primio u svoj ured na preporuku jednog visokog vladinog činovnika, nekadanjeg častnika iz častničkog zbora njezinog pokojnog otca tek zato, da se ne zamjeri toj uplivnoj ličnosti. Nu skoro se osvjedoči da ne treba žaliti, što ju je u svoj ured primio. Plavka je bila nenadkriljiva tipkačica; za kratko je vrieme sama sastavljala dopise i odgovarala na pisma, a osim toga vladala je sa više jezika.

Kao diete rodjeno u Beču od otca carskoga generala i majke proiztekle takodjer iz visoke častničke obitelji, poznavala je vrlo dobro njemački jezik. Francuzki je naučila u rieči i pismu od odgojiteljice, koja joj je poslije materine smrti, još kao trogodišnje diete, za dugih i zbivanja otca na vojnim vježbana i ratnim poljanama, nadomjestila i otca i majku. Osim toga vladala je i hrvatskim jezikom, jer stari general nije propustio, da je nauči i da s njom uviek govori onim jezikom s kojim je sa svojih osamnaest godina došao u carsku vojsku, da od pješaka dotjera do generala, kao što su dotjerali toliki i toliki sinovi iz hrvatske Vojne Krajine, jer je carska mudrost za svoju vojsku jedini obruč bila, koji je na okupu držao tolike različite zemlje i narode, i više cienila bistri um, vojnički talent i hrabrost srdca, negoli sve svjedočbe vojnih akademija i sva stabla rodbinskih podrietla.

Ovo poznavanje hrvatskog jezika, uzeo je Robert Blum posebice u svoj račun, cieneći da će mu to jedanput dobro doći, kada će se dobro operjaiti i nadje za zgodno, da se otrese svoga druga Donnera, što sjedi u Zagrebu i po njegovom mišljenju ne radi ništa drugo, nego s njim dobitak napola dieli, i kada odluči da sam svoju vagu na zagrebačku klaonicu postavi, jer će mu onda trebati namještenici, koji poznaju tamošnji jezik.

Gospodjica je radila neumorno kroz dane i mjesece u tom uredu, zaštićena nevinošću i djevičanskom čistoćom kao neprobojnim oklopom od nasrtljivih pogleda i rieči onih, koji su u istom uredu s njome radili, ili koji su u taj ured po svojim spekulacijama dolazili. Kod kuće ju je navečer uviek čekala njezina dobra i vjerna prijateljica Ana Beranek, na čijem se krilu odmarala od dnevnoga napora, poniženja i povreda svetih i nježnih osjećaja, da sliedećega dana okriepljena i ojačana, opet ponese križ svoga života, ne znajući i ne videći, kada će ga moći sa svoga nejakoga ramena odložiti. Ljudi su joj bili tudji i strani, činili su joj se kao bez srdca i duše. Svi su jurili za svojim interesima, za svojim prohtjevima i zabavama, a ona u bujici te žurnjave stupala mirna i osamljena. Doduše svaki čas se je tkogod spotakao o nju, dobacio joj pogled, nu ne da je utješi, ne da je osokoli, ne da joj pomogne izići iz te strašne struje, gdje nemilice jedan drugoga gura laktima u rebra, da kraj njega brže pojuri u svojoj mahnitosti, što ga je zahvatila u jurnjavi za blagom i užitkom, nego da uzput, na čas pokuša pružiti svoje uprljane ruke za njezinom ljepotom i čistoćom. Koliko je put došla navečer kući i kao pred jastrebom umakla golubica, spustila zaplakano lice u krilo prijateljice, drhćućih ramena od bolnog jecanja.

Oh, težko tebi, nejaka kćeri onih, koji za tebe žive samo u uspomeni i daleko na zviezdama, i čije skrbne roditeljske oči bdiju nad tobom samo u tvojim djetinjim snima, kada ti na malu glavu, u tvojoj posteljici padaju kose u hladne zrake noćne mjesečine! Težko tebi u vrtlogu bezdušnoga laktanja, još bezdušnijeg svieta, u kojemu su te ostavili nejaku, da se kroz njega sama probijaš na putu do svoga smirenja i do svoje sreće!

Tako su prolazili dani mladoga joj života,u kojima nije upoznala ni dobrote ni ljubavi osim one, što joj je pružala Ana, koja joj je nadomještala i sestru i majku.

Nu kraj svega toga probudjivao joj se od vremena do vremena, negdje duboko u duši neki osjećaj, kao tračak nade da to ipak ne može tako vječno trajati, i da u tom svietu, njoj tako tudjem i za nju tako hladnom, mora ipak negdje biti nešto, što bi njoj siroti djevojci moralo biti blizko i drago, i da bi to jedanput moralo doći od nekuda potiho i nečujno, makar ne zna kako bi se morala primaći neka nevidljiva nježna ruka, koja bi pogladila one plave kose, koje nikada na sebi ne oćutiše blagoga milovanja materine ljubavi. Oh, kako bi kroz suze radostnice gledala u tajeterskilik, koji bi se bez šuma poput sjene sagnuo, da se usnama dotakne plavih pramova njezine kose, kako bi se zaronila u duboke oči, čiste i tople, koje bi je gledale pogledom neke velike, uzvišene i nedozežne, prave i čiste ljubavi!

Ali to su bila samo snatrenja hranjena od vremena do vremena onom nadom, koja se je kadkada pomaljala iz skrovitoga kuta duše, i to na čas, da opet zatim izčesne, a za njom se povraćala zbilja, neumoljiva zbilja, okružena prazninom koja sirotče dieli od ostaloga svieta kao hladni morski valovi otočić od kopna.

Nu od nekog doba počeli su se u mladjahnoj duši češće pojavljivati ti osjećaji nade, nekako su joj se više, dulje i odvažnije misli zabavljale s maštanjem, niklih iz tih osjećaja. Često se je gledala sigurnijom i jačom. Nije znala zašto je to, niti si je mogla raztumačiti, nu svakog puta, kada bi se zaniela u maštanju, činilo joj se da vidi nekoga, ne zna koga, tko je izvor toga poleta, na koga se njezine neodredjene nade oslanjaju. Taj neodredjenilik, nevidljiva osoba, počela je i nehotice u mašti dobiti sve konkretnije oblike. Što dalje, taj je lik bivao sve izrazitiji, i s vremenom poče kao da ju prožme nešto u srdcu, kao da kroz njega naglo prostruji neko sjećanje. Svaki put bi se kod toga nesviestno jače izpravila, kao da je u grudima osjetila neki grč, nu koji ipak nije izazivao nikakvu bol, nego naprotiv neko nejasno ugodno čuvstvo.

I opet joj se jednoga dana, kada je sjedila za pisaćim strojem u uredu i dok je čisto mehanički prstima po stroju prebirala, zanesoše misli u tihu sanju. Pisaći strojevi i za njima pogureni činovnici, agenti i komisionari, što su u sobi sjedili, i podbuhla i blieda Berta namazanih usta i obojene kose, koja je usuprot njoj sjedila, sve se to poče pomalo gubiti u nekoj magli, koja ju je obuzimala. Obuze je i neko ugodno toplo čuvstvo i osjeti, kao da se stolac na kome je sjedila, nekuda nagiba, nu u svojoj mašti ipak je bila sigurna, da će se sad pokazati onaj čvrsti i nepomičnilik, na koga će se osloniti njezini pogledi i njezine misli. I doista za čas počeše zasjenjene oči razpoznavati sve jasnije obrise lika koji je, čim je u njega više upirala oči, postajao sve to jasniji, dok se na jedanput čitava ne trgnu, prenerazi i gotovo povika ... Pred njezinim očima stajao je lik Krunoslava Dulibića!

Berta prestade tipkati i pogleda je začudjeno. Ona se malo strese i dodje k sebi. Nije znala gdje je prestala s pisanjem, pogleda zbunjeno i pomaknuvši valjak na pisaćem stroju, sagne se na njega kao da čita posljednje redke, koje je bila napisala. Nu nije razumjela što čita. Misli su joj bile raztresene.

Dok se je ona tako silila da se sabere, u sobi su Roberta Bluma sjedila, njemu sučelice, dva ćelava čovjeka srednje dobi. Lica su sve trojice bila uzbudjena. Razpravljali su zapuhani, upadajući jedan drugome u rieč, a na časove sva su trojica govorila u jedan mah.

- Gospodin Blum - vikao je niži deblji ćelavi čovjek - ovo je posljednji put, da smo robu preuzeli bez protesta. Drugi put, ako bude u ovakvome stanju, sudbeno ćemo protestirati i staviti vam ju na razpolaganje. Znate i sami, kakvu ćete štetu pretrpjeti, kada se u trgovačkome svietu pročuje nesolidnost vašega poslovanja. Roba nikako ne odgovara pogodbenim uvjetima, jer su gotovo svi komadi izrezani i oštećeni.

- Osim toga je koža krivo klasificirana - upade uzbudjeno drugi ćelavi čovjek - i to tako očito, da se to nije moglo dogoditi zabunom... Roba je preko polovice treće vrsti, dok po vašoj ponudi smije treće vrsti biti najviše pet posto. Gospodine Blum, Vi znate, kakvo se ime pred sudom daje takvom poslu! - Da, pred sudom i pred državnim odvjetnikom!

- Ali gospodo moja - branio se Blum - ta ne ćete valjda meni insinuirati prevaru? Rekao sam vam, da se s ovom pošiljkom očito dogodila neka zabuna. Ja ću stvar izviditi. Vi znadete, da robu ne preuzimam izravno ja u Zagrebu, ne go moj drug Donner, i on je izravno odprema kupcima. Ja ću mu slučaj odmah javiti i tražiti razjašnjenje. Za Božju volju, ne ćete valjda reći, da sam ja naprama vama hotimice učinio nešto nepoštenoga, s kojima već toliko vremena radimo, i prema kojima sam bio uviek korektan trgovac?

- Da, da, vaš drug Donner - prihvati mirnije manji ćelavi čovjek - o tom se baš i radi. Ne predbacujemo mi vama nepoštenje, ali o vašem se drugu Donneru govori svašta. Već cielo bečko tržište sirove kože govori da je Vaš drug Donner na psu, da je sasvim propao, a onda nije čudo da je počeo ovako raditi. Njegov će vam postupak ubiti svaki kredit.

- Čuo sam i ja mnogo toga o njemu, ali to sve ne će biti istina. Konkurencija pretjeruje - reče Blum malo znuždena lica.

- Ništa konkurencija - upade opet onaj veći ćelavi čovjek - luksuz, luksuz, moj dragi, to je ono što je Donnera upropastilo. Gostba, trkaći konji, kćeri, oficiri koji kćerima udvaraju, trka za ordenima, to su uzroci krivo klasificirane sirove kože, što je vaš kompanjon dobavlja poštenim mušterijama.

Blumu je nekako uspjelo umiriti ove mušterije, braću Freitag, tvorničare kože, te ih nakon nekoliko uvjerljivih rieči izprati konobarskom učtivosti do u sobu svojih namještenika, koja je stajala do njegove sobe. U toj se sobi nalazio ostariji, prosjedi, dobro obučen čovjek, nu prostačkoga lica i kukastoga nosa, koji je čekao da unidje k Blumu, kada bude slobodan. Kada je Blum s braćom tvorničara iz svoje sobe došao, upravo se bio ovaj primaknuo plavoj tipkačici i nudio joj svježić bombona, gledajući je naherene glave sitnim svinjskim krmežljivim očima, kao da hoće reći: - ta od koga biste primili, ako ne od mene! Gospodjica ga nije ni pogledala. Tipkala je dalje sagnuta na pisaći stoli hladno protisnula kroz zube:

- Hvala, ne trebam!

Blum se je kod vratiju tri puta naklonio tvorničarima, oprostio se od njih s najprijaznijim smieškom na licu, a onda okrenu, uozbilji se, pogleda preko oka prosjedoga čovjeka krmežljivih očiju i upita:

- Što želiš Samuel?

- Imam vrlo važan razgovor s tobom - odgovori ovaj i pohita za Blumom u njegovu sobu.

- Kakvi vražji važan razgovor - dobaci mu prezirno Blum, kada su već bili u sobi iza zatvorenih vrata, znajući da Samuel ne će imati ništa važnoga, nego tako često dolazi u njegovu poslovnicu samo zato, da napastuje plavu tipkačicu. - Dolaziš samo buniti i smetati moje osoblje!

- Oh Blum, ne interesira me tvoje osoblje. Mene interesira samo tvoja plava tipkačica. Prekrasna djevojka! Da si ti samo malo mladji, ne bi ona dugo sjedila tamo preko. Bila bi sigurno tvoja osobna tajnica, a možda još i što više. Već bi davno tvoja Sara bila na ulici, a plava bi tipkačica tipkala kod tebe doma. Ha, ha, ha, smijao se Samuel prostački, - ja sam još mlad, ja si mogu takvog što priuštiti!

Blum ga nije slušao, nego su mu se misli vrzle još oko razgovora sa tvorničarima, braćom Freitag. Nije Samuela bacao iz svoga ureda, jer ga je više puta trebao, da mu obavi neke manje poslove i transakcije, koje pošteni t rgovac ne može osobno i u svoje i me obavljati. Radi toga je trpio i njegova dosadjivanja. I dok je Samuel dalje brbljao malo o plavoj tipkačici, a malo o nekom mračnom poslu, Blum je razmišljao i kopkao prstima oko nosa. Mislio je o svome drugu u Zagrebu. Već je dulje vremena opazio, da sa Donnerom nešto nije u redu. U svojoj živahnoj prefriganosti i velikom poslovnom izkustvu, stvorio je za čas svoj plan. Brbljanje o plavoj tipkačici dozvalo mu je nešto u pamet i uskorilo odluku.

Dok je Blum tako razmišljao i slušajući Samuela, plava je tipkačica u prednjoj sobi sa svetačkim mirom odbijala ujedljive primjetbe činovnika.

- O, što to znači, primjetila je ružna Berta odmah, čim je Samuel otišao za Blumom u sobu, - gospodjici se nose bomboni!

- Ja, stari su kavaliri najbolji! - dobaci malo guravi činovničić crvene kose, velikih usta i klempavih ušiju, koji se svojim bezuspješnim udvaranjem nametao plavoj tipkačici od prvoga dana, kada je u ured došla.

- Meni se ovakvi komplimenti ne prave - reče Berta - zna, da bih mu ih u glavu bacila.

- No, no, samo Vi šutite - ubaci jedan stariji kontist, podvlačeći uz linir crvenom tintom crtu pod veliki stupac brojeva, i pogleda Bertu podrugljivim pogledom, - kada bi vam samo tkogod htio što ponuditi.

- Prostak! - izlanu Berta i srdito povuče valjak pisaćeg stroja.

8. od 54
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #9 : Siječanj 14, 2016, 17:06:17 »


Da se pravite sveticom, sigurno bi i Vi dobivali darove od starih kavalira, reče opet guravi činovničić prema Berti i nasmija se sam svojoj duhovitosti, a usta mu se raztegnu do ušiju.

Plava je tipkačica skupljena nad pisaćim strojem tipkala neumorno, i neobzirno na ujedljive zadjevice, a na licu joj se vidjelo, da se sili, kako ih ne bi čula.

U to je Samuel izišao iz Blumove sobe i idući k vratima poigravao na krivim nogama te doviknu: - Zbogom, moja gospodo! Zbogom plava tipkačice! i izidje žmigajući krmežljivim očima prema plavoj tipkačici. Nitko mu nije odzdravio. Iz Blumove se sobe začu zvonce. Podvornik, koji je sve do toga časa stajao kraj sobe kod izlaznih vrata, i na prsima prekriženih ruku promatrao namještenike, trže se i živim korakom udje u Blumovu sobu. Za čas se povrati, upravi pogled na plavu tipkačicu i reče:

- Gospodjice, k gospodinu šefu!

- Plava tipkačica, čini se nije čula toga poziva, tako se je bila zadubila u posao, nu zato je Berta odmah skočila i pošla prema Blumovoj sobi.

- Ne Vi, gospodin šef zove gospodjicu - reče ponovno podvornik i pokaza prstom na plavu tipkačicu. Ona podiže glavu i ostajući na mjestu pogleda u podvornika, kao da još ne razumije.

- Gospodin šef Vas zove - reče uporno podvornik. Ona ustade i idući prema Blumovoj sobi začu, kako je Berta srdito zalupila valjkom pisaćega stroja, kada je sjedala natrag za njega.

Kada je gospodjica u sobu stupila, Blum je vadio iz blagajne jedan spis. Noseći spis u rukama, stade pred nju, pogleda jojoštro u oči i reče:

- Gospodjice, mogu li se u Vas pouzdati?

- Ne razumijem Vas, gospodine šefe.

- Odmah ćete razumjeti - reče Blum, okrene se i sjede za svoj pisaći stol, pritisnu na električno zvonce, na glas koga opet unidje podvornik.

- Donesite gospodjičin pisaći stroj ovamo - zapoviedi mu Blum.

Čim je podvornik stroj donio, sjede gospodjica za njega, još uviek zbunjena i gledajući u Bluma. On je namrštena čela listao po spisu, koji je ležao pred njim na stolu, a onda joj poče diktirati:

Dragi Donner,

Glasom točke 6 našega medjusobnog družtvenog ugovora, utanačeno je medju nama, da svaki od nas dvojice ima pravo osobno, ili preko svoje pouzdane osobe, nadzirati poslovanje drugoga bilo trajno, bilo od vremena do vremena, prema vlastitoj uvidjavnosti. Iako naše zajedničko poslovanje traje već jedanaest godina, nije se nijedan od nas tim pravom do sada poslužio. Ne bih se ni ja, ni sada, a ni u buduće, kada me na to ne bi silile osobite okolnosti. U zadnjoj godini dana već se je nekoliko puta dogodilo, da roba nije odgovarala uvjetima, koje smo kupcima stavili, a evo, baš danas su bila kod mene braća Freitag i malo je falilo, da mi nisu robu na razpolaganje stavili. Ti ćeš vjerovati, da ja imam u Tebe podpuno povjerenje, baš onako, kao i prvi dan našega zajedničkoga poslovanja, nu sigurno ima netko u Tvojoj poslovnici, tko je vjerojatno podmićen od konkurencije i nama nanaša štetu i kompromitira naš dobri glas da nas na tržištu uništi. Ti u Tvojoj zaposlenosti, ili iz kojih drugih razloga, ne možeš tome na kraj stati, pa stoga radi mog vlastitog umirenja, i radi našeg zajedničkog interesa, šaljem skorih dana jednu moju povjerljivu osobu, koja će kroz neko vrieme na poslovanje paziti. Uvjeren sam, da ćeš i Ti ovu moju odluku u interesu našega dobroga glasa i naše tvrdke, s veseljem pozdraviti.
Ciena telećim kožama počima naglo rasti, jer se otvorilo novo veliko tržište. Jedna velika država, počela je naglim naoružanjem, pa će velike količine ići za vojničke telećake. Treba, dakle, teleće kože opet nabavljati u velikoj količini.

Bilježim se pozdravom, Tvoj Blum.


- Gospodjice, imate li svoje putne izprave? - reče Blum, kada je svršio diktiranje.

- Gospodjicu je ovo pitanje iznenadilo. Unatoč sadržaja pisma, nije mogla razumjeti, zašto bi ona trebala imati putne izprave - i ne odgovori ništa.

- Niste razumili - reče Blum. - Osoba moga povjerenja koja će putovati u Zagreb, biti ćete Vi. Razumjete li sada?

- Razumijem - reče gospodjica čisto mehaničkim tonom činovnika, navikla da uviek tako odgovara svome predpostavljenome, premda još nije mogla shvatiti, kako bi ona išla u Zagreb kao osoba njegova povjerenja, i u čemu bi njezina zadaća stajala, i kako bi ona to mogla vršiti.

Blum se je kroz dvie godine, što je gospodjica u njegovu uredu radila pronicavošću trgovca koji na sve misli, osvjedočio se o njezinoj neumornoj marljivosti, kao i osobitoj bistrini u svakom poslu. Vidio je s kakvom vještinom odgovara i najzamršenije poslovne dopise. Od svih njegovih namještenika bila je ona jedina, na čiju se savjest mogao podpuno osloniti. Osim toga poznavao je njezine moralne vrline, te je bio siguran da ne će podleći nikakvoj napasti. Videći, da ona još pravo ne shvaća njegove namisli, reče:

- Već dulje vremena opažam, da poslovanje moga druga Donnera u Zagrebu, nije u redu. Od poslovnih prijatelja saznajem, da bi razlozi tomu mogli biti u privatnom životu njegovom i njegove obitelji, koja troši više negoli Donner zaslužuje. Ja to moram točno znati. Vidite, nijedan moj povjerenik ne bi mogao to tako točno izviditi kao Vi. Čim dobijem potvrdu primitka ovoga pisma, javiti ću Donneru, da će moj povjerenik biti jedna gospodjica, te da je dočeka i primi više kao prijatelja negoli kao moga činovnika. Time će biti polučeno dvoje: Prvo, Vi ćete imati prilike za gledati točno iz bliza u njihov način života i osvjedočiti se, da li doista žive i prosipaju imetak onako, kako mi se to javlja, što nijedan mužkarac ne bi imao prilike. Drugo, kada moj drug Donner vidi, da se radi o jednoj gospodjici, a ne o kakvom poslovnom pouzdaniku naročite trgovačke spreme i oštrovidnosti, ne će ni pokušati da svoj način života i poslovanja maskira misleći, da Vi ne ćete biti u stanju prozreti stanje stvari. Naravno, osim njegovog privatnog života, nadzirati ćete i poslovanje s robom, klasificiranje, vaganje i uskladištavanje, te ćete me o svemu točno izvješćivati. Vi ste već dosta dugo u mome poslu, inteligentna ste djevojka, i u svom dosadašnjem radu kao namještenica pokazali ste, da našu struku dobro poznate.

Gospodjica je gledala u zid i s poluotvorenim ustima slušala. To je došlo tako nenadano i neočekivano, da se nije mogla nikako sabrati i u zbilju toga uživiti.

- Sada možete otići. Priredite putne izprave, ili ako ih nemate - reče Blum - nabavite ih, jer ćete moguće odputovati već za nekoliko dana.

- Imam ih - reče gospodjica - i tek sada pomisli kako to, da je Blum ni ne pita, da li je ona voljna ići na put ili ne, nego joj to jednostavno nalaže, kao da se radi tek o tom da napiše najobičnije pismo. Nu onda se sjeti, da je ona namještenica, koja služi za plaću i da je sasvim razumljivo da njezin poslodavac izdaje naloge, a ona da ih mora izvršiti. Ustade, pozdravi i izidje.

U drugoj sobi nije bilo više nikoga osim podvornika, koji je čekao da dovršenu poštu dade Blumu na podpis. Drugi su već bili izišli. Već se hvatao mrak. Gospodjica se našla na ulici, a da ni sama nije znala, kako je iz ureda izišla. Nije se ni sjetila uzpeti se na tramvaj, nego se posve nesviestno uputi pješice kući.

- Ah, Zagreb, Zagreb! - uzkliknu u sebi trčeći preko Ringa. Vidjet ću Zagreb, vidjet ću svoju domovinu, koju poznam samo iz pričanja pokojnoga otca! Je li to moguće?

Tako se je pitala gospodjica koracajući žurno pločnikom. Svježi večernji zrak, koji je strujao preko Schwarzenbergova trga, hladio joj je od uzbudjenja zarumenilo lice, a oči su joj blistale na pomisao, da joj se tako nenadano pružila prilika, da vidi svoju domovinu, koju si je do sada samo nejasno u mislima predstavljala. Pokojni general pričao joj je još kao djetetu o Zagrebu i govorio, kako će je tamo povesti, čim svrši rat i čim podje u mirovinu, jer da želi tamo u domovini provesti zadnje dane svoga života. Nije mu se izpunila želja, jer su mu umirovljenje njegovo i ciele velike carske vojske, kao i njegova smrt, došli istodobno. Kod te joj se pomisli oči ovlažiše, a kroz srdce joj se provuče neki trag tuge. U Zagreb će doći sama bez svoga starog otca, koji je to tako vruće želio. Pa kako će doći? Kao namještenica neke tvrdke Blum. Kod toga joj se obrve malo sakupiše: Kako će doći? S kakvom zadaćom? Doći će k nekim Donnerima, koji razsipaju imetak i krivo klasificiraju sirovu kožu! Kod te pomisli nešto je steže u grlu, pred očima joj sinu nešto, na što nije mislila tamo u uredu, kada joj je poslodavac govorio. Pošto ona tamo ide? Nadzirati privatni život tih nekakvih nepoznatih ljudi. Nadzirati što rade, kako troše i kako posluju. Kakva je to njezina uloga? Špijun? Da, špijun! Za koga? Zar je to postalo njezino zvanje, zar je ona zato stvorena? Zar je to pošteno?

I kako su joj misli jurile, tako su joj se koraci ubrzavali, grudi su joj se nadimale, a zraka joj ponestalo. Kako se mogu na to odlučiti? S kim ću se posavjetovati? S Anom? Što mi može ona siromašna moja prijateljica
savjetovati? Dakle, s kime?

Nenadano se pred njezinim očima stvori onaj lik, kao danas u uredu, nu ne postepeno i polagano, nego iznenada, te ga je gledala, kao da ide prema njoj i da ju gleda ravno u oči svojim dubokim i mirnim pogledom. Složi obje ruke na prsa i osjeti, kako joj naglo srdce kuca. Nekoliko prolaznika ogledalo se za nju, jer je očito pravila na njih neobičan dojam. Nu ona ih je samo napola vidjela. A onda zastade i mislima joj prodje: - da, on, on!

Već je nekoliko mjeseci odkako pozna Dulibića. Oni su se doduše vidjevali vrlo riedko, jer je ona cieli dan u uredu. Ana s njime često razgovara i navečer joj priča. Priča joj o njemu vrlo često tako, da joj je postao kao pravi znanac. A onih nekoliko riedkih puta, što su se susreli u predsoblju, samo su se pozdravljali i tek po koju rieč izmienili. Nu njegov je glas tako ugodan, tako topao i mek, da joj se svaki put pričinilo, kao da ju njegove rieči miluju po licu. Pa onda ju je sa svojim dubokim pogledima gledao tako, kao da ju i s pogledom miluje. Kad im se pogledi susretnu, ona ne može izdržati, nego ponikne i zacrveni se, jer su njegove tamne oči pune nečega, što nije lako razumjeti. Nu ona se je na to već tako navikla, kao da te oči pozna Bog zna kako dugo. I ne samo da ih se ne plaši, nego ih traži, da odmah zatim pred njima ponikne. Te oči ulievaju u nju neko pouzdanje, pa ih zato s radošću traži. I kada ne gleda u njih osjeća ih na sebi, nu ne brani se od njih, jer se u njih toliko pouzdaje. Možda će ih susreti i sada, kada kući dodje. Oh, da ih susretne! Mora ih susreti! Mora u njima potražiti savjeta. Njemu, da, njemu treba reći, što joj predstoji, a iz njegovih dubokih i toplih očiju čitat će odgovor, čitat će da li smije ići, ili ne smije.

Tako razmišljajući opazi, da je već blizu kuće i požuri se još brže, kao da ju privlače one oči, koje je prije u duhu gledala. Bilo joj je tako jasno, da će ga nagovoriti, a ako ga sretne, da će mu sve pričati i za savjet ga pitati, kao da je to najnaravnija stvar. Pa koga bi drugog pitala?

I opet je nešto malo stegnu u grudima!

Kada se je uzpela u prvi kat otvori malim laganim ključićem vrata. U predsoblju je stajao Dulibić u razgovoru s Aninim mužem. Gospodjica se malo uztuknu, a pogled joj se susretne sa Dulibićevim. Osjeti bilo, kako joj naglo bije, jedva odzdravi na njegov pozdrav, projuri pokraj njih i umače u sobu. Zašto? Ne zna, ali onaj joj je čas bilo jasno, kako je neizvediva bila njezina odluka.

IV.

Prvih je desetaka dana svoga boravka u Beču Dulibić s nestrpljivošću čekao svoju novu zadaću. Vjerovao je, da će biti nešto osobito važnoga. Bio je željan napetog i pogibeljnog rada. Tko se jedanput navikao hodati po uzkim stazama na vrletima iznad gudura i ponora, penjati se uz klisure, koje jedva da je kada čovječja noga dosegla, i prelazeći preko uzkih brvi nad dubokim ponorima gledati s omaglicom u glavi, kako se duboko pod njim medju stienama blieska i pjeni bučna gorska rieka, tome te pogibelji postanu potrebnom hranom. I kada sidje u ravnicu i stupa širokim ravnim putevima, obuzima ga neodoljiva čežnja, da se vrati na klisure i nad ponore. Široka i ugodna cesta i bezopasnost dosadne ravnice umaraju mu svježinu duha i tiela.
 
9. od 54
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #10 : Siječanj 14, 2016, 17:08:25 »


Dulibić je nakon napornog i uzbudjujućeg rada, koga je nedavno završio, bio kroz nekoliko mjeseci u jednom velikom gradu u tudjini, bez rada i gotovo bez i kakvog doticaja bilo s kime, čekajući na čas kada će biti pozvan, da opet dodje na posao. I sada kada je stigao u Beč, veselio se novom radu.

Nu posao je počeo pridolaziti tek nakon desetak dana, vrlo sporo i pod okolnostima koje ga nisu zadovoljavale. Činilo mu se, da je sve ono, što mu je javljano i što je od njega traženo, da sve ono nije dosta ozbiljno, a u najmanju ruku, da nije od nikakve veće važnosti. Iz početka ga je to bolilo, jer je u njemu pobudjivalo neki tračak sumnje, kao da se njegove sposobnosti podcjenjuju i kao da ga se zapostavlja. Nu takove je sumnje brzo odbijao, da mu se opet iza njih povrati vjera i sviest, da to tako mora biti iz nekih osobitih razloga. Iz onoga što je dobivao, nije mogao vidjeti pravih kontura posla koga će morati izvršiti. Nu znao je, da se tako radi često zbog očuvanja čim veće tajnosti. Radi toga se je sve više umirivao, a osim toga je počeo opažati da je sve više nadziran. Onoga nesimpatičnog čovjeka iz tramvaja nije doduše više susretao, nu mnogo mu se toga činilo oko njega napadnim, i uviek je imao osjećaj nečije oči, koje ga ne puštaju s vida. To ga je oživljavalo. Ljudi se igraju od djetinjstva do najkasnije starosti, tek što u razno doba života biraju razne igračke, počevši od drvenih konjića, pa do najozbiljnijih knjiga, nu nema ljepše igre doli one, što je igraju potajno radnici tajnih pokreta sa tajnom policijom.

K svemu je tomu pridošlo još nešto novoga. Od onoga časa, kada je prvi put vidio liepu plavu djevojku, nije se mogao otresti njezine slike. Iz početka ga nije to smetalo. Mislio je, da to nije nikakvo čudo. Tako neobična ljepota ne može nikome ostati neopažena i nezapamćena. Toliko ljudi pričaju jedan drugome da su jedanput, Bog zna gdje, pred mnogo godina vidjeli neku osobitu ljepoticu, i nakon mnogo, mnogo godina, znaju opisivati njezino lice, njezine oči, njezin stas s najvećom točnošću, makar su je vidjeli samo jedanput u životu, slučajno negdje na ulici, u vl aku ili na kojoj zabavi. Nu s vremenom je opazio, da onaj utisak što ga je plava djevojka na njega napravila, nije nešto tom sličnoga. On je počeo sve češće s nekim veseljem misliti na nju. Štoviše, sve češće ga je obuzimala želja, da je čim češće vidi. Kada bi pred večer sjedio u svojoj sobi, s nekom je nestrpljivošću izčekivao, kada će zazvoniti zvonce, da se odmah poslije njega začuje u predsoblju njezin zvonki glas. Pozorno je slušao da čuje njezine lagane korake, gledao ju u dahu kako prolazi predsobljem i odlaže šeširić, izpod koga se prospu pramovi plave kose. Toj se je privlačivosti podavao toliko, da je sve češće tražio zgodu, da ju vidi i već je nekoliko put izišao u predsoblje u času, kada je zvonce zazvonilo, uzeo bi svoj šešir i pošao van, samo da je može susresti i pozdraviti. Nu svakoga puta se je zasramio, videći u sebi dječačića, koji se na taj nespretni način približuje djevojci. Čim bi tako izišao iz predsoblja, sjetio bi se da će ona sigurno opaziti, da je izišao samo radi toga da nju susretne, te da će u njezinim očima postati smiešan. Tada bi ga podišao sram i zlovolja. Ljutio bi se sam na sebe, što je mogao takvu ludoriju praviti. Kada bi sliedećega dana razgovarao sa gospodjom Beranek, očekivao bi sa strahom, ne će li iz njezinih rieči razabrati, da ga je pred njom plava gospodjica izsmjehavala radi toga njegovoga ponašanja. A kad toga ne bi mogao razabrati, umirio bi se i štoviše, iako je svaki put bio odlučio da toga više ne će činiti, počeo bi se sam sebi smijati, kako si je mogao predbacivati tu stvar. Ta zar nije opazio, da se gospodjičin pogled na njemu ustavi i zadrži svaki put, kada se susretnu? Zar mu se svaki put ne osmjehne? Oh, onaj osmjeh, što zna zatitrati na njezinom ružičastom licu, kao zlatni trag sunca na rosi? U tomu su mu prolazili dani i tjedni.

U drugoj polovici srpnja stiže Dulibiću obaviest, da će ga posjetiti jedan mladić, koji će kod njega ostaviti neke predmete, a odmah iza toga, da će stići dva druga mladića kojima treba te predmete izručiti. U toj obaviesti bilo je točno naznačeno, kada i kako će se sastati sa prvim mladićem.

Dne dvadesetoga srpnja pred večer, izišao je Dulibić iz svoga stana. Kad je došao na pločnik zastao je i pogledao na nebo, kao da hoće vidjeti, da li će skoro padati kiša iz oblaka, koji su nadviti visoko i valovito davali vrućem ljetnom predvečerju nešto zagasitije svietlo. Dulibića nije zapravo nimalo zanimalo, da li će kiša padati ili ne. Zastao je i pogledao u oblake samo zato, da može spuštajući pogled s neba nenapadno pogledati na desno ilievo ulicom. Nije opazio ništa sumnjiva, pa ode odmjerenim korakom.


Dok je Dulibić izlazio iz kuće, sjedio je Gursuzović sa dva čovjeka u jednoj manjoj kavani u Ungargasse.

S jednim je od njih potiho razgovarao, dok je drugi, krupan postariji čovjek prosiede kose i sa velikim oćalima na nosu, pozorno pratio njihov razgovor, naslonjen lievim laktom na mramornu ploču stola, i držao dlan ruke iza desnoga uha, kao da nastoji, da mu nijedna rieč ne izbjegne.

- Dakle, Cerniću, što nam dobroga možete saobćiti? - pitao je Gursuzović sa znatiželjom u licu suhoga mladića, što je imao gladko obrijano lice i male živahne smedje oči.

Cernić primaknu svoju stolicu bliže, malo se nagnu prema Gursuzovićem i odgovori:

- Zvao sam Vas na razgovor, da vam saobćim jednu stvar, koja će biti za Vas svakako od nekog interesa. Nisam mogao sve točno uhvatiti, ali iz onoga što sam čuo u našim redovima, moći ćete sigurno barem nešto odkriti.

Dok je to govorio, gledao je u stol, a oko usta mu je titrao neki jedva neprimjetljivi smiešak. A onda nastavi:

- Večeras će Dulibić imati u ovoj kavani sastanak s jednim čovjekom. Ne znam tko je, ni kako se zove. To nisam mogao saznati. Imaju dogovoriti jednu vrlo važnu stvar. Taj će čovjek Dulibiću dati jedan ili dva omota, koji imaju kod Dulibića ostati dok ne dodju za nekoliko dana dva trgovca, koji će od Dulibića te stvari preuzeti i ponieti sobom preko granice. Izgleda da je bilo predvidjeno da ti trgovci i maju sa tim stvarima putovati noćnim vlakom, nu kasnije sam čuo, da je rečeno da će biti bolje, ako putuju po danu, jer da je u vlakovima po danu manja kontrola. Tih predmeta nema mnogo, a ne znam pravo kakve su vrsti i čemu imaju služiti, nu razabrao sam, da jedan od tih predmeta služi samo u tu svrhu, da se u njega sakrije na neki osobit i do sada nepoznati način i - da se uobće ne može pronaći nacrt i uputa za jednu veliku akciju, koja se ima skoro provesti negdje u Posavini, mislim napose negdje u blizini Slavonskoga Broda.

- To će biti izvrstna lovina - reče zadovoljno Gursuzović - samo kako ćemo saznati, kada će doći ti trgovci i kada će natrag putovati?

To je vaša stvar - odvrati Cernić, gledajući i dalje u mramornu ploču stola. - Ako meni bude moguće što saznati, javiti ću vam. U protivnom slučaju nastojite to sami ustanoviti. A to vam ne će biti težko. Vaši će konfidenti lako opaziti, kada oni trgovci k Dulibiću dodju. Nu sada se moram udaljiti, jer Dulibić može stići svaki čas. Sjest ću za drugi stoli kada uhvatim priliku, približiti ću mu se, a Vi ćete s ovoga mjesta moći promatrati njega i onoga s kim će se sastati.

Rekavši to ustade, oprosti se od Gursuzovića i njegova druga, pridje k polici na kojoj su bile razne novine, uze nekoliko primjeraka te ode, sjede za drugi stoli učini se kao da čita novine.

Krupnije čovjek, što je ostao sa Gursuzovićem gledao za Cernićem kroz svoje velike očale, iza kojih su se jako izticale biele rožnice njegovih krupnih očiju, dok je Gursuzović nešto bilježio u svoj džepni notes.

- Tko je taj čovjek? - upita krupni čovjek vraćajući pogled na Gursuzovića.

- To je jedan njihov - odgovori Gursuzović, - bilježeći dalje u notes, - to jest, član je njihove organizacije te uživa prilično povjerenje u njihovim redovima. Ovdje se nalazi već koju godinu dana, a meni je uspjelo, da ga dobijem u našu službu.

- Odmah imate preko njega podpuni uvid u svako njihovo kretanje i uviek ste obaviešteni o svemu - reče krupni čovjek i pogleda Gursuzovića izrazom lica, koji je značio da očekuje potvrdu. Gursuzović ne odgovori odmah. Kada je završio bilježku, spremi notes u džep, gutnu malo vode iz jedne od čaša, sto su pred njima na stolu stajale, a onda razmisli i reče:

- Nije to tako lako. Kod njih ni njihovi najpouzdaniji redovno ne znaju ništa o onome, što drugi rade. Svaki znade uglavnom samo ono, što se tiče njega izravno. Oni se redovno ni ne poznaju medjusobno, a napose ne znaju jedan drugome za prava imena, osim ako su se medjusobno poznavali prije nego su došli u organizaciju. U organizaciji i ma svaki drugo ime. Mi više-manje znademo gotovo sva ta imena, nu u vrlo riedkim slučajevima znamo tko se pod kojim imenom krije. Radi toga nisam do sada mogao saznati od Cernića ništa osobito važnoga. Ako je istina ono, što nam je danas rekao, imati ću veliki uspjeh. Sigurno je, da u tom slučaju, odnosno u tom podhvatu, ima i sam Cernić nekog udjela, jer inače ne bi znao pojedinosti, koje nam je malo prije pripoviedio.

- Sigurno će biti tako - dodaje krupni čovjek, - nu imate li u Cernića podpuno povjerenje? Nije li on u Vašoj službi samo prividno?

- Ta to je težka stvar! Doduše okolnosti, pod kojima je stupio u moju službu, ne pobudjuju sumnje. Morao bi biti izvanredno sposoban i lukav čovjek, a tko je mogao sve ono glumiti. A onda, novac je ipak najveća moć. S novcem se da sve kupiti. To mi znamo i u tome imamo toliko izkustva. Molim Vas, koje su sve ličnosti do sada od nas novac primile! Koliko je liepih članaka u ovih nekoliko godina u svjetskoj štampi izišlo, u kojima se u zviezde kuje sloboda koja vlada u našoj državi, i to ne iz pera kakvogod novinarčića, nego iz pera ljudi velikoga glasa. Pa kada se za novac može to dobiti, zašto se ne bi moglo kupiti za novac jednog siromašnog revolucionarca u emigraciji. Morate znati, da nema gorkijeg i nezavidnijega života od njihova, a pogotovo ovih, koji imaju posla s nama, s našim sistemom i s našim režimima. Uostalom na ovom ćemo slučaju Cernića posve izprobati.

- Molim Vas, ako u tom podhvatu ima udjela doista i sam Cernić, iako podhvat dodje do blizu izvršenja, što ćete sigurno dopustiti radi svoga što boljeg uspjeha, kako ćete postupati prema samome Cerniću?

- To je jednostavno. Ako u pripremanju toga podhvata predje granicu i dodje u državu, biti će i on uhapšen. Ako granice ne predje, tražiti ćemo ovdje njegovo hapšenje i izručenje našim vlastima. Kada dodje u ruke dolje našima, i kada mu metnu pod tabane žeravku, onda će govoriti i ono, što ovdje nama za novac nije govorio.

- A ne će li Vam konvenirati, da ga i dalje upotrebljavate za špijuniranje?

- Ne. Oni će se, kada budu iznenadjeni i pohapšeni njihovi drugovi lako dosjetiti da ih je Cernić izdao, pa ne bi više mogao ostati u njihovim redovima.

- A kako biste dobili od ovdašnjih vlasti njegovo izručenje? Pa u ovim se slučajevima radi o političkim djelima, a za ta nema izručenja.

- Trice! Kakva politička djela! Ta nismo mi budale da tražimo izručenje radi političkih djela. U zahtjevu za izručenje navesti će se, da je tamo negdje u Sisku ili Osieku pokrao novce ili ubio kotarskog predstojnika ili što slično. Za takve poslove mi imamo uviek svjedoka koliko hoćete. Ta ne plaća država za badava tolike agente i konfidente.

Gursuzović se je kod posljednjih rieči nagnuo ledjima daleko natrag na naslon stolca, odbio gusti dim iz cigarete i namrštio čelo, kao da hoće reći kako ga boli što država toliki novac troši na te konfidente, a onda nastavi:

- Upravo me veseli, kako ćemo te lopove pohvatati. Ovoga ću puta upotriebiti moje najbolje konfidente. Ne će mi nijedan od te zločinačke bande izbjeći, koji bude sudjelovao kod te akcije. Vani pred kavanom stoje dva moja konfidenta, koji su pravi majstori u tom poslu. Ne će Dulibića, niti onoga koji će se ovdje danas s njime sastati, kao ni one trgovce puštati s vida, sve dok ih s onu stranu granice ne metnemo u lance i kod njih u tom nekom zagonetkom predmetu ne pronadjemo plan akcije.

- Pa sa planom se ne ćete moći mnogo koristiti. Oni, koji imaju dolje izvršiti akciju, ne će plana dobiti kada ga Vi kod trgovaca uhvatite, pa ne će ništa ni počimati, a kako kažete, oni imaju svi kriva imena, pa ako u planu budu sama kriva imena, koga ćete onda moći hapsiti? - reče vrlo živahno čovjek s velikim očalima, koga je očito zabavljalo razpravljanje o tom predmetu.

-Ha, ha, ha, - nasmija se Gursuzović, - ta nije naša policija nekih europskih manira! Naše su metode malo drugačije, a budući da uviek vode k sigurnom uspjehu, zato su najbolje, najmodernije i najkulturnije. Kada Vas baš zanima, evo, odmah ćete čuti kako ćemo i te kakve koristi imati od toga plana. Kada ti tobožnji trgovci, koji sigurno nisu ništa drugo, nego dva vrlo pouzdana i važna člana njihove organizacije, budu uhapšeni u Mariboru i kad kod njih bude pronadjen plan, biti će svezani i pod dobrom pratnjom odpremljeni na redarstvo u Zagreb. Tu će biti podvrgnuti preslušavanju. Iz početka, naravno, ne će htjeti ništa odati, nu onda će doći naše prokušane metode. Pod batinama, što će ih tamo dobiti, priznati će, ako hoćete, da su žensko, a ne mužko, a kamoli ne bi priznali što drugo. Onda će odati komu nose plan. Kada budemo to imali, onda će taj plan odnieti dva naša agenta onima, kojima su ga imali predati ti trgovci. Ovi će opet sa svoje strane pristupiti izvršenju plana, koga mi dobro poznajemo. Postaviti ćemo im zasjede i pohvatati sve do jednoga. Je li vam sada jasno?
 
10. od 54
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #11 : Siječanj 14, 2016, 17:09:27 »


- Jest. Ima tu, doduše, potankosti, koje bi mogle stvar spriečiti. Moguće oni, koji imaju primiti plan, poznaju trgovce osobno, pa ne će htjeti toga plana primiti od koga drugoga.

- Da, to su pojedinosti, ali naša policija zna već kako će i takve sitnice svladati. Glavno je, da imamo u rukama glavnu nit i da poznamo glavne kolovodje.

U kavani se počelo pomalo mračiti, nu svietla još nisu bila upaljena. Ljeti gosti obično sjede vani pred kavanom, pa vlastnici za ono nekoliko riedkih gostiju, koji u ljetnim večerima unutra sjede, ne pale svietla dok se ne uhvati tvrdi mrak. I konobari su većinom vani, a unutra tek ulaze po naručene crne kave i hladne ljetne napitke. U kavanije sjedila blagajnica za svojim visokim pultom, slagala kocke šećera u male srebrne tanjuriće i brisala svaki čas znoj sa lica, nu oprezno da ne obriše i umjetno priljepljenih crnih obrva.

Oko pol devet sati unišao je u kavanu Dulibić. Malo se ogleda po sumračnoj prostoriji, a zatim sjede za jedan stol u uglu. Prije nego je sjeo, objesi crnu kožnatu torbu o klin na zidu, nu ne i znad sebe nego malo dalje. Naruči crnu kavu i izvadi iz džepa knjigu posve crnih korica te se zadubi u čitanje. Nu nije čitao! Preko lica mu je prošla mrzovoljasta sjena. Kada je lazio u kavanu, opazio je i prepoznao Cernića. To ga je uznemirilo. Znao je, da je Cernić član organizacije, nu nije mu se ipak svidjalo da ga vidi, a napose ne kod večerašnjega sastanka. Osim toga se je o Cerniću u njihovim redovima svašta govorilo. Neki su dapače, tvrdili, da stoji u neprijateljskoj službi. Čim je više o tome mislio, tim mu je postajalo sumnjivije, da se Cernić nalazi baš te večeri u toj kavani. Onda ga je ljutilo i to, što je ovaj sastanak odredjen baš u toj kavani, gdje se u neposrednoj blizini nalazi hotel, u kome odsjedaju špijuni gotovo čitavoga svieta. Pa onda uobće Treći kotar! Pa tu su toliki stranci, da čovjek mora nabasati na nekog vraga.

Odmah za Dulibićem unidjoše u kavanu dva čovjeka i sjedoše za stol uz suprotni zid očito tako, da ga mogu promatrati. Kada su ulazili, išli su kao da nikoga ne gledaju, a za stolom su počeli odmah živahni razgovor o nekom športskom dogodjaju. Dulibić ih je preko svoje knjige pogledao, i bilo mu je prilično jasno, da su se smjestili tako, da obojica mogu gledati prema njemu. Nu to ga nije nimalo smetalo.

Malo iza toga unidje u kavanu još jedan posjetnik, mlad, bogato i elegantno obučen čovjek. Prolazeći kroz kavanu zakružio je pogledom po svim stolovima, i zaustavljao ga na svakom od gostiju, a zatim je prišao k stolu, koji je bio smješten neposredno pokraj Dulibićeva stola. Dok je prolazio kroz kavanu, pratile su ga oči sve petorice gostiju, što su u kavani sjedili, a kada je stao kod stola, i opet očima zaokružio po kavani, svi su odvratili od njega pogled, očito da mu ne postanu napadni, osim Dulibića, koji je još jedanput s njime izmienio pogled na nenapadan način. Došljak u tom času odloži svoju crnu ručnu torbu na crveno obšivenu klupu izmedju Dulibića i sebe i sjede za stol. U taj čas zapališe se u kavani svietla.

Došljak je bubnjao prstima po mramornoj ploči stola, okretao glavu i ogledao se po kavani, kao da hoće reći da želi čim prije konobara, jer u taj čas nije u kavani nijednoga od njih bilo. Malo zatim pridošlo je još nekoliko novih gostiju, a onda nanidjoše i dva konobara i podvoriše goste.

Gursuzović je gledao nekako uznemireno čas prema Dulibiću, čas prema elegantnom došljaku, čas prema svojoj dvojici konfidenta, što su sjedili usuprot Dulibiću, a čas opet Cernića, kao da ih sviju pita, je li onajelegantni mladić onaj, koji se ima sastati s Dulibićem?

Kroz gotovo pol sata ostao je svaki od gostiju na svome mjestu. Dulibićev je susjed popio crnu kavu, a onda je čitao novine, držeći ih u lievoj ruci, dočim je desnu držao izpruženu na stolu i sveudilj prstima bubnjao polagano i jedva čujno po mramornoj ploči. Dulibić je držao pred sobom knjigu, nu nije više čitao, nego je nešto bilježio na komadiću papira, koji se u knjizi nalazio. Po zategnutim crtama lica moglo se je vidjeti, da je sav napet u nekom jakom duševnom naporu.

Agenti, što su sjedili usuprot Dulibiću, nisu više razgovarali, nego su obojica gledala izpod oka na Dulibića i na njegova susjeda. Krupni čovjek s velikim očima gledao je naizmjence Dulibića i Gursuzovića, koji se nemirno na stolcu vrtio, pa čak reče:

- Čujete, nema ništa. Ta dvojica ni ne razgovaraju. Čak se ni ne gledaju.

- Moguće im je netko sumnjiv, pa čekaju na zgodan čas, da se jedan drugome približe i u razgovor upuste - odvrati Gursuzović kroz zube.

- Jest, vraga, eno Dulibićev susjed plaća i sprema se na odlazak - dobaci opet krupni čovjek.

Doista mladi je elegantni čovjek platio, ustao, uzeo torbu i izišao iz kavane. Odmah za njim izidje i jedan od dvojice agenata, dočim je drugi plaćao konobaru račun. Dulibić je mirno čitao još neko vrieme, a zatim plati i on, uze torbu i podje. U taj čas ustade Cernić i pridje k njemu.

- Zar me ne poznate? - upita Cernić Dulibića i pogleda mu ravno u oči.

- Kako ne! - odgovori Dulibić prijazno i iznenadjen, kao da ga prije nije bio ni opazio. Nekoliko su časaka razgovarali stojeći, a zatim se Dulibić oprosti i izidje.

Cernić pristupi k Gursuzoviću s ravnodušnim izražajem u licu.

- Pa nisu izmienili ni rieči - reče naglo i uzrujano Gursuzović. - Sigurno su se samo po nekom ugovorenom znaku prepoznali, a sastati će se negdje vani.

- Može biti - odgovori Cernić, a glas mu je zvučio malo podrugljivo.

- Jedan je agent otišao za onim prvim, nu koga vraga čeka ovaj drugi agent i zašto ne ide za Dulibićem? Dvojica bi ih bolje sliedili i promatrali. Dok ovajagent izidje, Bog zna gdje će oni već biti reče srdito Gursuzović, ustade naglo i pogleda tamo gdje je agent još uviek za stolom sjedio. Ovaj je opazio Gursuzovićev biesni pogled, pa ustade i mirno pridje k njima.

- Što je, zašto ne idete za njima - viknu Gursuzović prigušenim glasom. Žurite se, da vidite kada mu bude predavao stvari.

- Nije potrebno. Već je to obavljeno - odgovori mirno agent.

- Kako gotovo! Što brbljate? - uzrujavao se Gursuzović.

- Gotovo - reče opet mirno agent. - Stvari mu je već predao i ujedno mu je rekao sve, što mu je imao reći.

- Ta još nešto! Kakve su to gluposti? Mislite li da sam ja budala? Kupite se odmah i ako točno ne ustanovite, da li će mu predati stvari, ne dolazite mi više na oči. Što mislite, da Vas plaćam za vaše budalaštine?

Agent se nasmija, a onda se uozbilji i reče:

- Pa zar niste vidjeli? Zar niste vidjeli, kako je onajelegantni mladić bubnjao prstima po stolu, a Dulibić nešto bilježio olovkom na jedan komad papira, koji je ležao u knjizi. Sve mu je rekao ugovorenim morseovim znakovima.

- Gursuzović, Cernić i čovjek s velikim očalima pogledaše se uzajamno začudjenim pogledima.

- Je li moguće? - izvali Gursuzović. - Kako to nismo opazili?!

- Ima pravo - ubaci krupni čovjek - i ja sam vidio, kako je onaj prstima po stolu tipkao, a Dulibić nešto olovkom u knjizi bilježio. Jest, jest, ima pravo! Kako se prije nisam sjetio, da mu je na taj način nešto diktirao.

- Pa jeste li razumjeli, što mu je odbubnjao? - upita užurbano Gursuzović agenta i prihvati ga za rukav.

- Što bih razumio? Ja, doduše, poznam vrlo dobro morseove znakove i mogu ih čitati po sluhu, nu odmah sam vidio, da pojedini znakovi označuju posebno dogovorena slova, te nisam mogao ništa razumjeti što mu je saobćivao - odgovori agent.

- A stvari? Ne ćete valjda opet reći da mu je i stvari predao- reče Gursuzović s izrazom nevjerojatnosti u licu i glasu.

- Pa, zar niste opazili? - reče smieškom agent. - Zar niste vidjeli, da su si upravo divnim mirom i krasnom spretnošću izmienili ručne kožnate torbe?

Svi napeše još jače pozornost, a agent nastavi:

- Kada smo ja i moj kolega unišli i sjeli, usuprot nama je sjedio Dulibić, a njegova je torba visila na zidu o klinčanici malo dalje od njega. Kad je onaj drugi unišao, stavio je svoju torbu na divan izmedju sebe i Dulibića. Kada je pošao van uzeo je onu torbu sa klina, a opet Dulibić, kada je izlazio uzeo je onu torbu sa divana. Da li sada vjerujete, da mu je i stvari predao? Mislite li i nakon toga, da je potrebno da bježim za njima gledati, kako će si stvari predavati? - Agent se kod posljednjih rieči nasmijao ironično i dodao ne čekajući odgovora i reče:

- Dosta je, da moj drug prati onoga drugoga, da vidi kuda će, a za Dulibića sam siguran da je otišao sa dobivenim stvarima ravno kući. - Gursuzović ostade u prvi čas kao poražen, nu odmah mu se zasja lice i reče:

- Dakle, smo ih upecali! - Zadovoljno se nasmija i pogleda krupnoga čovjeka, kao da mu hoće reći da je jasno, da je Cernić govorio istinu. Onda se malo zamisli, pogleda opet agenta i reče:

- Dobro ste opažali. Sada možete ići, a sutra prijepodne dodjite k meni, da vam dadem daljnje naloge. - Agent ode, a ostala trojica sjedoše opet za stol.

Kada je Dulibić izišao iz kavane, išao je do prvog ugla polaganim korakom. Činilo mu se, kao da se iza njega čuju koraci i kao da ga u ledja bode neki pogled. Radi toga se je silio da polagano koraca, makar ga je nešto tjeralo napried. Ćutio je kako svoje korake mora silom usporavati, jer su mu se noge nastojale pokretati same od sebe brzo, uslied čega su mu koraci bili nejednaki i ukočeni. Kožnata mu se je torba, što ju je nosio pod rukom, činila težkom i osjećao ju je istim čuvstvom koga ima čovjek, kada u zabuni metne tudji šešir na glavu. U toliko je težkih i pogibeljnih podhvata uviek ostao miran i hladnokrvan, nikada se nije bojao za izpad djela koja izvršuje, niti za sigurnost svoga života, a, evo, ovaj neznatni sastanak u kavani, tako reći mala igra izvedena brzo i spretno, toliko ga je uznemirila. Osjećajući pod rukom torbu podilazila ga je nekakva bojazan, ne sa sebe samoga, nego za nekog drugoga, ne zna koga, nekog neodredjenog, negdje daleko, a ipak njemu neposredno blizu. Kada je zamaknuo za ugao ubrza korake. Prošao je kroz više ulica, i čim je išao dalje, tim se je više umirivao. Volja naučna nadvladati i duh i tielo, skoro je uzpostavila u njemu mir i ravnotežu. Kada je ulazio u svoju sobu, bio je već posve miran i sabran. Najprije je izvadio iz knjige onaj komadić papira, na kome je bilježio u kavani znakove, što ih je elegantni mladić odbubnjao prstima na stolu, te ih dešifrirao. Nije mnogo toga bilo, a glasilo je:

"U torbi tri predmeta. Najmanjega zadrži kod sebe, a dva veća predati dvojici, koji će dvadesetipetoga doći u stan".

11. od 54
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #12 : Siječanj 14, 2016, 17:10:42 »


Kada je sa dešifriranjem dovršio, zapali nad pepeljarom papirić, koji se čitav za čas pretvorio u mali kupić crnoga pepela. Zatim otvori kožnatu torbu i oprezno izvadi jedan za drugim tri predmeta umotana u plavi papir. Odmota manjega i nadje u njemu jednu figuru od gibsa, koja je predstavljala jednog dječaka, kako jaši na svinji. Dulibiću preleti smiešak preko lica i Pomisli kakvili se misterij krije u toj svinji. Uze figuru u ruke, okrenu je na sve strane i ogleda je od svuda. Nemogući ništa na njoj opaziti, stavi je oprezno na pisaći stol. U taj čas začuje, kako se vrata od predsoblja otvoriše, a u predsoblju zašuštaše koraci. Instinktivno metnu oba ostala omota u torbu, spravi ih brzo u ladicu pisaćega stola, a onda ustade i pridje k otvorenom prozoru, nasloni se laktima na njega, te se zagleda u nerazsvietljene prozore suprotne kuće. Dok se primicao prozoru, bile su mu misli još zaokupljene maloprijašnjim sastankom i omotima u plavom papiru, nu čim je pogledao u suprotne prozore, svratiše mu se misli na plavu gospodjicu. Gledajući u suprotne prozore pomisli, kako bi bilo liepo, da plava gospodjica stanuje tamo u suprotnoj kući. Tako bi je mogao često vidjeti i promatrati, jer ovako kako je sada, iako se nalaze oboje pod istim krovom, dapače u istom stanu, ipak nema prilike da je često vidi. Činilo mu se, da bi joj bio mnogo bliže, da stanuje tamo u suprotnoj kući. A onda opet pomisli, kako bi sigurno, kada bi on sam stanovao u suprotnoj kući i kada bi često vidio plavu gospodjicu odonuda zavidjao nekome tko bi stanovao u sadanjem njegovom stanu, i kako bi želio u taj isti stan doći, da joj bude čim bliže.

- Eto, tako je to - reče sam sebi - valjda uobće u životu. Kada čovjek stoji podalje od nekog cilja misli, da bi bio sretan da mu se može približiti, a kad se pokraj njega nalazi, opet osjeća da mu je dalek i nedosežan. Misli mu se zavedoše daleko tamo, onom njegovom najvećem idealu i cilju. Tamo daleko, gdje sada negdje pod plastom tame miruju doline i bregovi, gdje se svjetlucaju crvenkastim svietlom mali prozorčići na selskim kućicama, iz kojih se u noćno doba ne čuje ništa doli uzdaha, što se izvijaju iz sna sjetnih i prigušenih udaha za mirom i slobodom. Jest, oni tamo svi sanjaju o slobodi, sanjaju, uzdišu i čekaju dan, koji će slobodu donieti. Bog zna, koliko ih u tim malim selskim domovima manjka, koliko ih svake noći brutalna ruka diže iz njihovog vlastitoga ležaja, da ih nemilosrdno, uz brutalne kletve i drzovite poruge odvede...

A, zašto? Zato, jer ne mogu pjevati, kada im srdce plače, jer ne mogu blagoslivati ono, što je u njihovim očima prokleto, jer ne mogu pogrdjivati ono što im je sveto, jer ne mogu svetogrdno razbacivati humke, što im kriju kosti otaca, jer ne mogu laž primati pod istinu, jer se ne mogu odreći sebe i svoje krvi. Bože, zašto smo tako nesretni! Dulibić je posljednje misli gotovo glasno izrekao, jer je trebalo nečim razkinuti uzao, koji ga je bio u grlu zapeo. Pred očima mu se ukazaše toliki i toliki poznati, kojih danas više nema. A koliko je onih, koji nije ni poznavao. Bog zna, nema li i plava gospodjica dolje u domovini još rodjaka, koji prolaze tu istu kalvariju...

Dulibić se malo prenu iz snatrenja i pomisli, kako da na to nije prije mislio. U duhu mu se prikaza plava gospodjica onakva, kakvu je prvi put vidio u svojoj ljepoti, koja ga je odmah očarala. Ta i ona je ista krv, diete stare graničarske obitelji, nikla iz stare vojničko-seljačke kućne zadruge u Hrvatskoj Krajini. Sjeti se, što mu je nedavno pripoviedala gospodja Beranek i prodje to u mislima baš onako, kako je od nje čuo, kao da je na pamet naučio:

"Neposredno prije rata, kada je pokojni general bio još pukovnik, bio je u Beču zapovjednik 4. Bosansko-hercegovačke pukovnije. Stajao je na čelu onih krasnih sinova Bosne i Hercegovine, što su onako stasiti u plavim odorama s crvenim fesom na glavi, zanašali poglede i srdca liepih i veselih bečkih djevojaka. Ostao je udovac sa nejakim ženskim djetetom. Našao je gospodjicu Anu, izobraženu djevojku bez roditelja, koju je uzeo za odgojiteljicu djetetu. Ona je diete zavolila, kao da je njezino. Kod pukovnijske glasbe služio je Jan Beranek kao dočastnik. Zamjenjivao je kapelnika. Došao je rat. Pukovnik je postao generali otišao na ratište. Na bojnim poljima su glasbe bile zaglušene tutnjavom topova, pa je Beranek postao gospodarski častnik. General ga je sa ratišta slao često u Beč po poslu, a ujedno da mu donese viesti o djetetu. Beranek se je upoznao s Anom i brzo se s njome vjenčao, jer su se za vrieme rata sklapale ženitbe gdjegod i kakogod je to bilo moguće. Takvi je bio nastao običaj. Rat je svršio. Stari se general nije vratio u svoju domovinu, kako je želio, jer su tamo došli drugi. Vratio se u Beč, nu nije mogao preboliti bolest, koju nitko nije mogao ustanoviti, jer te bolesti nema nigdje u medicinskim knjigama, nego samo u srdcima razočaranih i ojadjenih, i skoro je zaklopio oči za uviek, nakon što je po zadnji put poljubio plave kose djevojčice i sa suzom u oku, njezinu budućnost stavio na srdce dobroj i poštenoj gospodji Ani Beranek. Jan se je Beranek povratio sa ratišta i ostao sa ženom u generalovom stanu, jer je mislio da nije potrebno da se vrati u Češku, budući da je znao, da tamo ima i bez njega i previše onih, koji znadu svirati na desetak glasbala. životarili su u Beču. Djevojčica je rasla i uzdržavale se od ono malo zlata i nakita, što je ostalo iza rano preminule majke i staroga generala. Kada je podrasla, zasluživala je sama svoj svagdanji kruh".

Dok je Dulibić tako u mislima opetovao ono, što mu je Ana pripoviedala, imao je zatvorene oči, a onda ih otvori. Obuze ga čuvstvo ne ograničene nježnosti i ljubavi naprama plavoj gospodjici, koju bi sada najradje uzeo za ruku i poveo je tamo u domovinu kući, u gorovitu i tajanstvenu Krajinu, ili na tople žale plavog Jadranskoga mora. Vidio je u duhu i kao liepu plavu djevojku onakvu, kakvu ju je upoznao, i istodobno kao malu djevojčicu nevinih i začudjenih plavih očiju, kakvu si je predstavljao u času, kada joj je plave pramove djetinje male glave dotaknuo, posljednji cjelov starog otca.

Dulibić neko vrieme nije ništa čuo ni vidio, toliko je bio zaokupljen tim čuvstvom. Nu kada je pogledao na lievo, opazi na susjednom izbočenom prozoru nejasne obrise gospodjice i gospodje Beranek, te začu njihovo čavrljanje. U dosta slabom svietlu ulične razsvjete pričini mu se, da gledaju prema njemu, pa ih pozdravi, a one obje odzdraviše.

- Gospodine Dulibiću - doviknu gospodja Beranek - znate li što ima novoga?

- Što bi moglo biti - upita Dulibić - ne očekujući ništa osobitoga i nape očne zjenice, ne bili jasnije vidio gospodjičino lice.

- Naša nas gospodjica ostavlja - odvrati gospodja Beranek malo tugaljivim glasom.

- Kako?! -iznenadi se Dulibić, ne mogući razabrati, da li se gospodja Beranek šali ili govori ozbiljno.

- Doista, i možda već za nekoliko dana - umieša se gospodjičin zvonki glas - nu naravno ne za uviek.

- Daleko? - upita opet Dulibić, koji je na te njezine rieči protrnuo.

- Dosta daleko - reče gospodjica glasom, za koji bi se moglo reći, da je bio tužan i radostan. I trebat će neke Vaše upute. Vi poznajete sigurno mjesto, u koje gospodjica ide - reče gospodja Beranek i značajno naglasi posljednje rieči.

Dulibiću je odmah sinulo, da gospodjica ide u domovinu, što u njemu pobudi znatiželju, pa brzo upita:

- Mogu li odmah izvršiti tu ugodnu i neočekivanu dužnost?

- Gospodja Beranek i gospodjica izmieniše medjusobno nekoliko rieči, a onda reče gospodja Beranek:

- Možete li doći na jedan čas preko k nama?

- Kako ne bih? - odgovori Dulibić i osjeti kako mu je srdce jače zakucalo.

Kada je izišao iz sobe u predsoblje, u isti je čas izišla u predsoblje i gospodjica, te ga čekala kod vratiju. Pruži mu ruku uz smiešak, od koga joj lice odsjevnu kao vedro jutro. Dulibić zadrža časak njezinu ruku u svojoj, gledajući u njezine plave oči, koje su kod večernjeg svietla bile tamno plave poput mirnoga mora... Osjeti drhtaj, nu nije bio siguran, da li je zadrhtala njegova ili njezina ruka.

U sobi su sjedili baš onako kao prvoga dana, kada je Dulibić u stan došao. On je poprimio miran izraz, koji je odavao ozbiljnosti i muževnost mladoga iliepoga čovjeka. Gladko obrijano lice oštrih i izrazitih crta zagasite boje, naličilo je kipu od kamena. Gospodjica je ukratko izpripoviedila da putuje u Zagreb, da će tamo ostati možda i koji mjesec dana i gledala je začudjeno, da ga to nije iznenadilo, a onda reče:

- Kada ste prvi put bili ovdje, nisam mogla shvatiti zašto ste tako dugo gledali sliku moga pokojnog otca. Nu kada smo iz vaše prijavnice razabrali da ste Hrvat bilo mi je jasno. Sigurno ste ga poznavali za života, ili ste barem po imenu razabrali, da je bio Hrvat.

- I da ste i Vi Hrvatica - dodade Dulibić.

- Jesam - odgovori ona neodlučno - nu to je prvi put u životu, da mi je to netko rekao. Nisam nikada na to pomislila, jer sam ovdje u Beču odgojena i u ovaj se život uživila.

- Niste još nikada bili u domovini? - upita Dulibić.

- Nisam, i baš bih Vas zato htjela moliti, da mi rečete nešto o Zagrebu, o tamošnjim prilikama i životu, da mi se bude lakše snaći. Ne idem tamo na izlet, nego po poslu moje tvrdke, pa mi je želja da se snadjem, kako bih mogla svoju dužnost bolje obaviti.

- Za ono što u tu svrhu trebate, ne će biti potrebno mnogo rieči. Nu ja bih bio sretan, ako mi dozvolite, da vam rečem i mnogo više, da Vas upoznam sa svime... sa svim onim, što danas svaki Hrvat razumije i svaka Hrvatica mora znati. Nu za to treba više vremena, barem nekoliko dana.

- Gospodjica se, kao u neprilici, obratila pogledom na gospodju Beranek, koja je mirno slušala i njih obje promatrala, kao da na nešto misli. Dulibić nastavi:

- Za ono prvo što vam treba, reći ću vamo odmah u kratko. Ali najbolje će biti, da Vas najprije upoznam s gradom. Ako dozvolite, pokazati ću vam ga na karti, koju imam u svojoj sobi u pisaćem stolu. Sada je i gospodja Beranek pokazala interes na razgovoru i reče povišenim glasom:

- Imate kartu? To je najbolje, tako će se gospodjica odmah moći orientirati. Ja sam baš radi toga bila u brizi, jer je vrlo neugodno kada čovjek, a napose mlada djevojka, dodje prvi put u jedan joj nepoznati grad...

Dulibić je već izišao i za čas se povratio sa zemljopisnom kartom, koju je razastro na stol. Svi su troje nagnuli glavu nad kartom, a Dulibić je pokazivao ulice i trgove, počevši s izlazom iz glavnog kolodvora. Gospodjica je stavljala s djetinjom znatiželjom pitanja o raznim pojedinostima. Dulibić je govorio izprekidano. Glave su im bile tako blizu, da je osjećao kao da ga po licu miluje njezina toplina, a miris ga je njezine kose omamljivao. Ruka, u kojoj je držao olovku lagano je podrhtavala, a dah mu se zaustavljalo. Osjećao je, da ne će moći dugo tako izdržati, a ipak je želio da to tumačenje karte nikada ne prestane. Kada je gospodjica stavila koje pitanje, nagnula bi malo glavu na stranu, a pogled bi uprla u njega. On bi ju pogledao i vidio, kako zatrepere duge trepavice, a lagano se rumenilo penje do uvojaka plave kose. Dulibić nije ni sam znao, kako je dugo tumačio kartu, dok ga od jedanputa ne prekine gospodja Beranek, koja se izpravi i upita:

- Što je vaše zvanje, gospodine? Jeste li profesor?

- Dulibić se malo trgnu, pogleda je i reče kroz smieh:

- Nisam! Moje je zvanje mnogo pogibeljnije i... tu se Dulibić zaustavi i pomisli, da je to pitanje proračunato i da one možda nešto o njemu znaju, a onda nastavi: - i kada se gospodjica povrati iz Zagreba, onda će vam moći sigurno reći čime se mi svi dolje zanimamo.

Gospodju Beranek taj odgovor nije zadovoljio, nu ne reče ništa, nego samo pogleda gospodjicu pogledom, koji je mogao značiti: - dakle, onda gledaj da sama saznaš!

Dulibić je prestao sa daljnjim tumačenjem karte. Još su malo čavrljali, a onda se Dulibić oprosti. Gospodjica mu pruži opet svoju malu bielu ruku. Dulibić se jedva svladao, da je ne prenese k ustima.

Te večeri nije gospodjica mogla dugo zapasti. Mislila je s nekim djetinjim veseljem na zemljopisnu kartu, na Zagreb i na... Dulibića. Kada je sliedećega dana došla u svoj ured, nije se više osjećala onako osamljenom i izgubljenom kao prije. Sada je osjećala u sebi neku sigurnost i samosviest. Ni osobe, kojima je bila okružena, nisu joj više ulievale bojazni. Gledajući ih, osjećala je da ne stoji prema njima bezpomoćna i bez obrane. Onaj beznadni osjećaj što ga je prije imala, da će čitav svoj život morati živjeti medju tim ljudima i biti izvrgnuta vječno njihovim izazovnim pogledima, njihovim primjetbama i nasrtajima, ustupio je mjesto nekom osjećaju nade, da će to sve jedanput, možda skoro za uviek prestati. Osjećala se jakom i zaštićenom, a svi joj ti ljudi nisu izgledali tako strašni i pogibeljni kao prije. Nije nikoga od njih nikada mrzila, nu danas ih se više nije bojala, te su joj postali sasvim ravnodušni. Bila im je svima nadmoćna i radi toga joj više nisu bili odvratni kao do sada. Štoviše, nije joj bio tako odvratan ni onaj činovničić velikih usta, ni onaj posjetnik svinjskih očiju, jer je bila sigurna da joj stoje daleko i da joj se ne mogu približiti. Nije joj ni tipkačica Berta izgledala više tako zla, te joj se činilo, da ni njezino lice nije više tako podbuhlo i podmuklo.
 
12. od 54
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #13 : Siječanj 14, 2016, 17:12:03 »


Blum je već rano ujutro, unišao u svoju radnu sobu s jednim ugojenim čovjekom tamne puti i jakih crnih brkova. Toga su čovjeka poznavali svi namještenici. Bio je to Donner, Blumov kompanjon iz Zagreba. Nisu ga već dugo vremena vidjeli, jer već nije gotovo dvie zadnje godine dolazio. Medju sobom su se potiho propitkivali, što bi to moglo biti, da je on sada od jedanput, nakon toliko vremena došao. Sigurno neki novi veliki posao.

Nu plava je tipkačica znala, zašto je došao Donner. Sigurno savezno s njezinim putom u Zagreb. Tako je i doista bilo. Kada je D onner primio Blumovu viest, da mu on šalje jednu svoju nouzdanu osobu radi nadgledavanja poslova, uz nemirio se. Ne zato, što bi ga uznemirivala savjest. On je spadao u onaj red poslovnih ljudi, koji vode malo računa o savjesti, nu pobojao se. I radi te bojazni odmah je javio Blumu, da će osobno doći u Beč. I danas, kada je došao dugo je razpravljao sa Blumom. U razgovoru je nekoliko puta izrazio svoje veliko čudjenje, da Blum sada od jedanput nema povjerenja u njega, a isto toliko je put aludirao na dosta jasan način na prilike, u kojima se je Blum nalazio onda, kada ga je on za svoga kompanjona uzeo, da tako svome čudjenju dade čim tvrdji temelj i da ga osvjedoči, kako je ta kontrola nepotrebna. No Blum nije popuštao. Nakon gotovo dvosatnoga razgovora pritisnu električno zvonce, pozva plavu tipkačicu i predstavi je Donneru kao osobu svoga povjerenja, koja će poći u Zagreb. Kod toga je postrance gledao u Donnerovo lice da vidi, kako će na njega djelovati. Donnerovo se je lice razvedrilo, a u sebi pomisli: - no sa tom ćemo lako izići na kraj! U času je stvorio plan i odmah ponudio gospodjici sve moguće usluge, pa čak i stanovanje u vlastitoj obitelji. Odmah joj je pričao o čarima prekrasnoga grada, o zabavama, o izletima i o sjajnom družtvu. A, kada je gospodjica izišla, požalio je što se je tako zaletio, pa počeo opet Blumu predbacivati, što šalje kontrolu, da ne bi Blum pogodio njegovih misli, i da ne bi u zadnji čas poslao koga drugoga. Pravio se je, da je onako govorio samo zato, jer se radi o jednoj gospodjici, kojoj se mora reći koja liepa rieč. Blum se smijao sam u sebi od zadovoljstva, kako se nije prevario, i kako ga je dobro bio prosudio.

V.

U sred sobe za četverouglastim stolom, zatrpanim kupovima novina, sjedio je napola odjeven suhonjav mladić crne puti i nizkog stasa. Pokraj stola na podu i na krevetu ležali su porazbacani omoti, vezani špagom, na kojima su bile prieliepljene neke adrese, kao da su priredjene za odpremu na poštu. Pod krevetom i u svim uglovima malene sobe naslagani su jedan na drugome razni putni kovčezi, neuredni i zaprašeni, kao u ropotarnicama gradjanskih kućanstva, u koju domaćica nikada ne zaviruje, i koja ima čast da tek dva tri puta na godinu primi posjet dvorkinje, to jest u rano proljeće i u kasnu jesen, kada malogradjanin zamjenjuje ljetno odielo sa zimskim i obratno. Jedina električna žarulja, spuštena nizko nad stol, razsvjetljivala je samo glavu suhonjavog mladog čovjeka i stol pred njime. Kovčezi u sjeni, što je po cieloj sobi bacalo limeni zaslon žarulje, sablazno su stršili u kutovima kao sive stiene u nekoj mračnoj guduri. Po podu su bili porazbacani razni papirići, a zrak je bio pun zadaha, kakovim zaudara pod sobe, koji ne vidje već dugo metle.

Mali koštunjavi čovjek, koji je nosio krivo ime Pališa, što mu ga je dala organizacija, toliko je čuvao povjereno mu blago, da nije mogao dopustiti, da se soba posprema, jer po njegovom mišljenju ne smije nikakvo strano oko oskvrnuti predmete, koji su sačinjavali sviet njegovog tajanstvenoga rada. Stoga je prašina mirno počivala po podu, jer onih par zamaha kusastom metlom, što ih je sam Pališa svaka tri do četiri tjedna jedanput po podu potegao, prašinu su malo uzdigli i razigravali, da se ona odmah zatim natrag slegne kao jato vrabaca, što ih je lepršanjem krila bio uplašio pjevač sa buništa.

Sve to ne smeta Pališu. Za njega ne postoji ništa na svietu osim njegova tajanstvenoga rada. On radi noću. Radi ciele noći, jer mu danje svietlo izgleda previše indiskretnim, a njegov rad ne trpi nikakve indiskrecije. Zato on i jest osoba osobitog povjerenja. Oni poslovi, koji imaju ostati za uviek zapečaćenom tajnom, prolaze kroz njegove ruke. Oni razgovori, koji se ne smiju nikada saznati, vode se u Pališinoj gluhoj i zapuštenoj sobici, a one osobe, koje moraju kroz dulje ili kraće vrieme ostati nepoznate i neopažene, sakrivaju u toj riznici mnogih i velikih tajna, o kojima ovisi toliko podhvata, toliko uspjeha i toliko ljudskih života.

Pališa je sjedio za stolom i nešto bilježio olovkom na malim komadićima papira ni ne gledajući visokog, koštunjavog i uzorno obučenog čovjeka, koji je sjedio s druge strane stola te neprestano i brzo govorio. Pališa ga je slušao i u odmjerenim razmacima vremena zubima premještao sa jednog kraja ustiju na drugi, kratki crni cigarluk u koga je bila zataknuta polovica cigarete, te je od vremena do vremena u njegovo pričanje ubacivao:

- Mislite... moglo bi biti... tako je! tako je!... - i još po koju rieč. Razgovor nije bio od nikakva značenja. Visoki čovjek bio je naručen da dodje Pališi, gdje se ima sastati s jednim izaslanikom radi važnog posla, pa je čekajući pričao Pališi štogod, samo da utuče vrieme i da udovolji svojoj neodoljivoj potrebi govorenja.

- Vrag Vas dao Pališa, kada ćete jedanput dati čestito pomesti svoju sobu. - Jedne će vam noći parcovi odgristi uši, tko je vidio po danu spavati, a po noći raditi, imate li svaki dan toliko omota za odpremiti, ja već dugo vremena neke nisam dobio, negdje su valjda na pošti zapeli, što mislite hoće li Bariša skoro doći, već je sigurno prošlo pol noći, evo već je jedan sat po polnoći - govorio je sve u jednom tonu i u jedan dah visoki čovjek, gladeći čas obrijano lice, a čas orlovski nos i gledajući u Pališu velikim očima neizrazite boje, kao da govori sam za sebe i kao da mu nije stalo do toga, da li ga on sluša ili ne sluša.

- Gospodine Šime - prekinu ga Pališa i odloži olovku te se nasloni ledjima na naslon stolca - zar ste nestrpljivi? Ja bih naprotiv rado da Bariša ne dodje još barem za jedan sat, jer Vas tako rado slušam, kada pripoviedate.

- Dragi moj Pališa, rugajte se Vi s kim drugim, a ne sa mnom - reče šaljivo Šime.

- Što bih se rugao - odgovori Pališa, držeći i dalje cigarluk u ustima - nisam ja sam, koji tako misli. Nitko ne može odoliti vašem pričanju. Samo ne razumijem kako je moguće kad toliko govorite, da nitko živ ipak ne može od Vas nikada ništa doznati.

Doista, Šime je govorio uviek i neumorno o svačemu i sa svakim, tko ga je god htio slušati, nu ta se je njegova rječitost izkaljivala uviek u punoj mjeri samo na nedužnim i šaljivim predmetima razgovora, a o radu i tajnama šutio je kao grob.

- Vidite Pališa - opet će šaljivo Šime - to je tajna. Menije organizacija dala vid trgovca, i ja sam se u tu ulogu morao uživiti. Treba mnogo govoriti, ako hoćeš da te ljudi drže trgovcem. Naravno, treba kraj toga mnogo lagati, jer kakav bi bio trgovac, koji govori istinu. Kada putujem sa punim kovčezima onih liepih naših "igračaka", uživam u vlaku pripoviedati svojim suputnicima, da sam trgovac nakita za božična drvca, i da u kovčezima nosim uzorke.

- Doista je najteža dužnost u našem radu šutiti - primieti Pališa.

- U svakom čovjeku ima neki instinktkoji ga sili, da odkrije bilo komu ono što on zna, a drugi ne znaju. Pogotovo ima svatko potrebu pripoviedati drugima o svojim djelima. To je vrlo težko prešutjeti. Čovjeku se svidja biti tajnovit, nu pravi mu užitak nastupa tek onda, kada tajnu što je u sebi nosi, može nekome drugome povjeriti, dakle, kada već nije tajna. Napose u našem radu takovo odavanje tajne sadrži u sebi hvalisavost, a ta je ljudima tako prirodjena, da se hoće velike požrtovnosti i čvrst karakter, da se je može nadvladati.

- E, kada toga ne bi bilo, bilo bi u radu više uspjeha, a manje stradanja - reče Šime i opet pogleda na uru.

- I, da nema pića i žena - dometnu Pališa.

- Piće je opasno, ali žene...- požuri se reći Šime i smijući se pogleda Pališu, koji je poznavao Šiminu slabost, i rieč "žena" napose naglasi: - žene su opasne samo bedacima.

- Žene su vam vrag. Neprijatelj se s njima uviek služi, a često i s uspjehom. Da mi nismo odmah prozreli one ptičice, što ih je neprijateljska špijunaža okružila oko one naše nesreće, znate koga mislim, koliko bi bila naša stvar pretrpila, i koliko bi naših najboljih ljudi bilo stradalo.

- Vi Pališa mrzite žene, - nasmija se Šime.

U taj čas zabruji nešto posve tiho iza jedne male police, zatrpane knjigama i novinama. Pališa naheri malo glavu i nategnu desnu stranu lica, kao da hoće nategnuti uho. I Šime umuknu. Najprije je zabrujao tiho, posve tiho odulji zvuk, kao da zvoni negdje duboko i zagušeno slabo zvonce, a zatim nakon kratke stanke odbrujaše naizmjence mukli zvukovi, koji su označavali dva duga i tri kratka poteza te nekoliko točaka.

- Dolazi! - reče mirno Pališa, - ustade i izidje iz sobe.

Šime je još uviek gledao prema polici od kuda je čas prije došao nekimukli zvuk i pomisli: - vrlo dobro za noćne posjete! Mora da je zvonce slabo i s nečim dobro omotano.

Nakon nekoliko časaka unidje u sobu zajedno s Pališom osrednji čovjek, možda nešto iznad trideset godina star, riedke kose i jakih čeljusti. Rukovao se sa Šimom i sjede na stolicu, na kojoj je malo prije sjedio Pališa, a ovaj sjede na krevet.

- Malo sam zakasnio - reče Bariša dubokim glasom. Vlak je doduše stigao na vrieme, ali ja nisam mogao ići odmah ravno ovamo. Kada sam izlazio iz kolodvora pričinilo mi se, da me dva individua promatraju. Zato sam se s taxijem odveo najprije na sasvim protivnu stranu grada, tamo sam izišao u jednoj pustoj ulici, i onda sam išao pješice dobar dio uta, dok sam došao opet do jedne postaje taxija. Kako ste?

- Hvala, dobro! - odgovori Šime, koji je sada imao podpuno ozbiljno lice.

- Dakle, je li sve pripremljeno?

- Jest. Pred tri dana povratio se je Ribar k Jakovu. On je obišao sve tabore. Svi su po njemu poručili, da su podpuno spremni. Oružje je porazmješteno na mjesta, koja su oni označili.

- Pazite, Šime, je li su svi dobro shvatili, da se ne radi o konačnom velikom ustanku, nego samo o jednom lokalnom pokusu, da se na taj način izpita neprijateljska sprema. Znadete, da je odredba u tom pogledu strogo odmjerena.

- Možete biti sigurni i mirne duše u tom pravcu izviestiti, jer je to svima izričito rečeno.

- Jesu li i uniforme porazdieljene?

- Jesu, nu držim, da će biti potrebne i zimske kabanice. Gore je u velebitskim planinama koncem kolovoza, osobito noću, već dosta hladno, a pogotovo u rujnu.

- Mislite li, da će to trajati više od mjesec dana, i da će se zavući do rujna? Može biti! Kabanice svakako trebaju, a moći će im se dostaviti i naknadno, kada budu već u Velebitu.

- Dobro, izviestiti ću i biti će odmah stavljeno na razpolaganje, nu to ne će biti kabanice nego ogrtači, kako je za sada propisima predvidjeno, nu za pokus bit će dostatno.

- Molim požurite, da ih se bude moglo čim prije dostaviti. A kada se ima početi?

- Odmah! Kada bude sve spremno javite, da odmah započnu.

- Pivac sada čeka kod Jakova. Sutra će navečer biti tamo, i odmah ćemo ga odpremiti.

- Jeste li sigurni, da je do sada ostalo sve u podpunoj tajnosti, i da se ne će saznati ništa prije nego se započne?
 
13. od 54
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #14 : Siječanj 14, 2016, 17:13:10 »


- Posve siguran! Neprijatelj nije ništa primietio, i a ma baš ništa ne sumnja. Jakov je sve dobro uredio, a Pivac je nenadkriljiv.
Nadajmo se, da ne će odkriti ni ovih još nekoliko dana. Tajnosti je sigurno mnogo dopriniela i činjenica, što je protivnik zaveden na stranputicu. Već je tri mjeseca, što je poslan Dulibić u Beč, da tamo živi pod tajanstvenim okolnostima, kao da se preko njega sprema nešto osobitoga. On ni sam ne zna, da je tamo samo u tu svrhu i da služi samo zato, da neprijateljsku špijunažu zavede u bludnju i da odvrati njezinu pažnju od ove akcije. Špijuni su mu naravno bili odmah u tragu, te je svratio na sebe pozornost toliko, da je špijunaža dobila siguran dojam da on nešto osobito sprema, pa s druge strane ništa ne očekuje. U stvari je igrao ulogu i jedan sretan slučaj. Jedan Gursuzovićev konfident prepoznao je Dulibića odmah čim je stigao u Beč, pa je našem Cerniću ovaj put bilo vrlo lako odigrati svoju ulogu. Gursuzović vjeruje podpuno Cerniću, ne sumnja u njega nimalo, i misli da je on zbilja u njihovoj službi.

- Što će se negdje iznenaditi, kada počne akcija!- reče Šime, a oči mu se zakriesiše u sumraku kao dva plamena u tamnome gaju. Ovoga će puta biti krupno.

- Sigurno - reče Bariša i prignu glavu.

- Nažalost bit će žrtava, ali bez toga ne ide. Bez žrtava nema slobode! - Zatim i zpravi glavu, pogleda Šimu i reče:

- Uredite sve potrebno i za uzmak poslije pokusa.

- Sve je predvidjeno - reče Šime uvjerljivim glasom.

Pališa je za vrieme cieloga razgovora sjedio na krevetu i gledao pred sebe kao da razmišlja i kao da ni ne čuje što njih dvojica govore. U mislima je prolazio dogodjaje, kako ih je predvidjao da će sliediti iza ovoga naloga. Barišine rieči, da će biti žrtava, presjekle su tok njegovih misli, koje se na te rieči svratiše tamo daleko u visoke planine, obrasle gustom šumom u maleno selo, što se savilo na obronku izmedju dviju zelenih glavica, te se ustaviše na jednom grobnom humku, što leži pokraj sela. Činilo mu se je kao da vidi križ bez ikakva nadpisa, jer ljudski zakoni ne dozvoljavaju nadgrobne na dpise onima, koji su po njima, a ne po zakonu Božjem povraćeni majci zemlji. Nu zato nevidljiva ruka kiti svakoga dana svježim kitama cvieća taj grobni humak, čiji nevidljivi nadpis na drvenom križu nikada ne izbliedjuje ni od vremena, niti ga išta izbrisati može.

- A bez žrtava nema slobode! - reče Pališa kroz zube kao sam za sebe, nakon što je Šime bio potvrdio zadnje Barišino pitanje. Njih obojica pogledaše u Pališu i zašutiše, kao da ga hoće pustiti da nastavi razgovor sam sa sobom, jer je obojici bilo jasno na što on misli.

Nakon dulje stanke prekinu šutnju Bariša:

- Šime, imamo li još što naročitoga govoriti u pogledu ove akcije?

- Ja mislim da nema ništa više, - odgovori Šime, - a što se tiče mojih ostalih poslova, nema ovaj čas ništa osobito važnoga, jer sam u zadnje vrieme bio sav zaokupljen s ovim poslom. Za sada ne bi bilo ništa drugo, nego što bi se trebalo dogovoriti glede jednog novog suradnika, izvanredno sposobnog i vriednog, koga sam već prilično prokušao, i koji će biti od velike koristi...

- Kada se svrši ova akcija - upade mu u rieč Bariša, - onda ćete i onako morati doći gore, pa ćete tom zgodom o tome, i o svemu drugome, tamo sam izravno izviestiti i dogovoriti. Ja i tako idem odavle dalje na put, pa ovaj čas ne bih mogao o tome izviestiti. Za danas je bilo glavno ovo, što se tiče te akcije, da budete mogli o svemu brzo i točno izvešćivati.

Šime kod zadnjih Barišinih rieči ustade i odmah se oprosti. Pališa ga izprati do ulice.

Bariša i Pališa ostadoše još čitav jedan sat u razgovoru. Pališa mu saobći ukratko najnovije viesti, koje su te večeri stigle iz raznih područja, a zatim reče:

- Spomenuli ste Dulibića. Evo, baš je večeras stigao izvještaj od Cernića. Odnosi se na jednu djevojku kod koje stanuje Dulibić. Opisuje ju kao izvanrednu ljepoticu i dodaje, da Dulibić za nju pokazuje veliki interes.

- Ne će biti ništa osobitoga - reče Bariša, nakon kratkog razmišljanja. - Dulibić je toliko prokušan i izgradjen, da si ne mogu predstaviti, da bi ga mogla zanieti i najveća ljepotica. On sigurno drži uviek pred očima obvezu što je svaki od nas na sebe preuzeo, - da će u interesu rada odolievati svakoj ženskoj napasti. Uostalom, treba stvar držati u očevidnosti. Poduzmite, da se odmah točno izvidi, tko je ta ženska i sve ostalo što se na nju odnosi, pa mi to odmah pošaljite, da budem mogao izviestiti o toj stvari, čim se s puta vratim.

Nakon što je Barišu izpratio, vrati se Pališa u svoju sobicu i sjede za stol, da nastavi svoje bilježenje po papirićima, dok ne zabieli dan.

VI

Dulibić je izčekivao dan, kada će doći dvojica mladića, što su mu najavljeni. Svake je večeri bio kod kuće i razgovarao s plavom gospodjicom. Odjedanput je medju njima nastao posve drugi odnos. Pristupali su jedno k drugome bez sustezanja, kao da se poznaju već Bog zna od kada. Govorio joj je o domovini, ne kako se to govori odraslim osobama, nego joj je pričao kao djetetu, čije je znanje o obćim stvarima još nepodpuno. A ona ga je tako rado slušala. Njemu se činilo, da ga ona sluša i da sa tolikim zanimanjem prati ono, što joj je pričao samo zato što je to zanima, a njoj se je činilo, iako su je te stvari osobito zanimale, da ih tako rado sluša samo radi toga, jer ih on priča i jer joj je tako ugodno sjediti usuprot njega i gledati njegovo inače mirno i pravilno lice, kako se zanosno razvedruje kada govori o prošlosti i o budućnosti, ili kako se zasjenjuje sjetom, čim počne govoriti o sadašnjosti.

Jedne je večeri bila i gospodjica nešto sjetna. U uzbudjenosti, koju je proživljavala zadnjih dana, nastupale su male stanke, što ih je izazvala stvarnost njezina puta, koji joj predstoji, i razstanka s Anom, s kojom je bila kroz toliko godina zajedno uviek i bez prekida, a možda i s razstanka sa Dulibićem. Te stanke bile su kao one nujne melankolične note, kojima su protkane do obiesti vesele pjesme, što ih pjevaju magjarski seljaci na pusztama, utonulima u bezkonačne ravnice magjarske zemlje. Ta se njezina sjeta za čas preniela i na Dulibića. Razgovor je zapeo. U Dulibiću se nenadano počeo javljati glas savjesti:

Kako? - mislio je - zar ja smijem ovo raditi? Zar se smijem zanašati za ovom liepom djevojkom? S kojim pravom? Zar smijem učiniti išto, što bi moglo nju i najmanje uz mene vezati? Tko sam ja? Što joj mogu pružiti? Smijem li ja nju iz njezine djetinske nevinosti, pa samo i na čas povući sobom u vrtlog u kome živim, u vječnoj borbi u kojoj stojim neprestano na pragu tamnice, i lebdim neprestano i zmedju života i smrti, i to smrti na vješalima poput najgorjega zločinca. Što bi ona rekla da zna, da mogu sutra biti negdje uhvaćen i odpremljen dolje, pred iznimnim sudom osudjen i obješen tamo negdje u dvorištu jedne tamnice, gdje su u ovo nekoliko godina svršili toliki moji drugovi?

Nisam li išao predaleko, kada sam se ovako njoj približio? Ne stavljam li time u pogibelj i njezinu sigurnost? Nisam li je u pogibelj stavio već time, što sam ovdje na stanu? A ona ni ne sluti u kakvoj se pogibelji nalazi već sada, niti sluti da ovdje pred njom sjedi čovjek, koji je spreman na svako djelo, jer ga na to njegova prisega veže, pa i na onakvu, na čiju bi samu pomisao ona pala u nesviest!

Dulibića podidjoše trnci po cielom tielu, čelo mu se namršti, a obrve sakupiše.

- Zašto ste danas tako žalostni?- zabruji gospodjičin zvonki glas.

Dulibić se prenu i prenerazi. Prvi put odkako ju je upoznao, progovorila je hrvatskim jezikom. Pojedine rieči izgovorila je tvrdo i na način, kako ih izgovaraju stari krajinski častnici, te sa neznatno lošim naglaskom. Tako tvrdo izgovorene rieči pristajale su joj malo čudno ali dražestno u njezinim malenim ustima, koja je kod izgovaranja jače otvarala, a svježe usne kod izgovora slova "o" zaokruživala kao što se to slovo izgovara u njemačkom jeziku. Gledao ju je zapanjeno, i ne misleći odgovoriti na njezino pitanje.

- Izgleda mi, da ste žalostan - ponovi gospodjica.

Dulibić se je još neko vrieme borio sam sa sobom i nije znao, bili odgovorio na njezino pitanje, ili bi izrazio svoje čudjenje, što je progovorila njegovim materinskim jezikom. Ta rieč iz njezinih usta popraćena onim pogledom koji tako osvaja, toliko ga je zaniela i oduševila, da bi bio najradje skočio i obuhvatio rukama liepu plavu glavu, da poljubcima obaspe ta sladka usta i te divne oči. Nu onda se svlada, zaključi sam u sebi, da je posve naravno i razumljivo, - što ona tim jezikom govori, pa reče:

- Nisam žalostan.

- O čemu ste razmišljali?

Dulibića zateče to pitanje. Nije mogao reći istinu. Kako bi joj rekao da je razmišljao o tome, kako će jednog dana svoj život završiti na vješalima, i odluči reći neistinu:

- Razmišljao sam, kako je prošlost našega naroda puna bolnih i turobnih dogodjaja, što ih je sam narod opjevao u tolikim baladama.

- Zar imamo balada, što ih je sam narod izpjevao?

- Imamo. Niste ništa čuli o Hasanaginici?

- Nisam. Pripoviedajte mi!

- To je divna balada. Goethe ju je preveo na njemački jezik pod naslovom: "Das Trauerlied der edlen Frau von Hasanaga".

Sadržaj joj je ovaj:
Kada je silno Otomansko Carstvo prodiralo u Europu, jedan dio naše domovine, to jest današnja Bosna i Hercegovina, bile su osvojene od Turaka. Pet vjekova branio je mali hrvatski narod svoju domovinu i vrata Europe proti turskoj najezdi. I nikada turska vojska, silna i jaka, nije uspjela prodrieti do Zagreba. Nu u onom pograničnom dielu, što su Turci bili osvojili, veliki je broj hrvatskih velikaša od svoje bogumilske vjere prešao na islam. Nu, njihova nova vjera sukobljivala se je u njima trajno sa starim narodnim običajima. Tako i žena hrvatskoga velikaša Hasanage doživljuje svoju tragediju u tom sukobu vjere i narodnosti. Hasanaga se vraća iz boja i leži pod čadorom nedaleko svoga dvora. Boluje dugo vremena i ne može shvatiti, zašto ga ne dolazi posjetiti njegova ljuba Hasanaginica. Ta to je dužnost hrvatske žene. I u njemu uzkipi srdce, pa joj poručuje: "Neka me ne čeka ni u domu, ni u rodu mome". Hasanaginica primi poruku, pokorava joj se i ostavlja dvor, nu ne može razumjeti, zašto ju tjera što ga nije posjetila, kada islam, njegova i njezina vjera, toga ne dozvoljava. Muslimanka ne smije ići pod čadorove ni svome vlastitome mužu. I ona ostavlja Hasanagin dvor i u njemu troje nejake djece. Najmanje je još u kolievki. Došao je po nju njezin brat Pintorovićbeg, uvriedjen s Hasanaginoga postupka, te ju je odveo u roditeljsku kuću.
Po islamskom zakonu nije ona više mati ono troje djece, što ih je ostavila u Hasanaginome dvoru, jer ona pripadaju otcu, nu kao Hrvatica ne može ih zaboraviti i srdce joj krvari za njima. Po i slamskom zakonu i shvaćanju nije ona više ni Hasanagina žena, nu kao Hrvatica ostaje mu ona i dalje vjerna, te odbija ponude imotskoga kadije, koji je snubi da postane njegova žena. Ona odbija, nu njezina je rodbina prisili da podje za kadiju. I kada krenuše svatovi, da je vode u dom imotskom Kadiji, morali su proći pokraj Hasanagina dvora. Ona ih moli da joj dobro pokriju lice kada mimo toga dvora budu prolazili, da ne vidi svoje sirotčadi. Nu kada su došli pred dvor, nije mogla odoljeti, nego je zamolila, da je puste u dvor, da obdari svoju djecu. Kada je unišla u dvor, vidjela je Hasanagu, kako je okupio oko sebe djecu, jer je ona – veli - srdca kamenoga. Ona djecu gleda i dariva ih, a kada je došla do najmladjega, što je ležalo još u kolievci, pogleda ga i srdce joj puče. - Nije bilo kameno!

- Ah, to je divno! - uzkliknu gospodjica. Dakle, to su Hrvati muslimani. Sada mi je jasno, zašto su oni krasni vojnici, kojima je zapoviedao moj pokojni otac, nosili na glavi fes, a ne kapu.

- Da, to su bili naši Bošnjaci.

- Pripoviedajte, molim Vas, još! Vi pripoviedate tako liepo. - Bilo je još tragičnijih slučajeva. Evo još jednoga:

14. od 54   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1] 2 3 4
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!