CRO-eu.com
Listopad 23, 2021, 02:42:29 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1] 2 3
  Ispis  
Autor Tema: Hrvatsko bojno zrakoplovstvo  (Posjeta: 29615 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Kolovoz 12, 2014, 20:46:32 »


Hrvatsko bojno zrakoplovstvo


Hrvatsko bojno zrakoplovstvo, koje je pokazalo i dokazalo svoju životnu sposobnost na bojištima, daje ovom knjigom prilog stručnoj izobrazbi svojih pripadnika.

Prvi poručnik hrvatskog zrakoplovstva, poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić, prima prijavak službujućeg častnika na zagrebačkom uzletištu

Suvremeno zrakoplovstvo u ratu

Svršetkom Velikog svjetskog rata 1914.-1918. počele su pripreme za dovršenje prekinutog obračuna između dva svieta.

Zrakoplovstvo, koje je u ratu 1914.-1918. počelo svoj život na krvavim bojnim poljima, dalo je dovoljno dokaza, da će u svom daljnjem razvitku postići i takav stupanj, na kojem će svojim borbenim mogućnostima postati odlučno.

Protivničke strane u ovom sadašnjem hrvanju gigantskih razmjera, čiji smo svjedoci i sudionici, gdje je na jednom kraju kapital, a na drugome rad, upotrebljavaju sva sredstva koja je stvorio ljudski um i koja su sposobna za rat, a sve samo s jednim ciljem - pobiediti neprijatelja.

Zrakoplovstvo kao najnovija tekovina na polju ljudskog stvaranja sudjeluje u ovom ratu s velikim snagama.

Još prije ovog sukoba bilo je vojničkih teoretičara, koji su predviđali znatan udio zrakoplovstva u budućim ratovima, a bilo je i takvih, koji su proricali, učili i dokazivali, da je zrakoplovstvo posve samostalno sposobno započeti, voditi i uspješno završiti rat u korist onoga, koji zračnu silu izgradi, a kasnije i upotriebi u duhu njihovih teorija. Manje brojni bili su pak oni, koji su zrakoplovstvu davali samo ono značenje, i vriednost samo onoliku, koliku je samo izvojevalo u minulom Svjetskom ratu.

Odgovorni narodni vođe obazrivo su pratili ovaj razvitak stručnih razprava, dokazivanja i uvjeravanja, pa su uglavnom zauzeli umjereno stanovište, a njihovi glavni stožeri taj su dio oružane sile pripremali tako, da u najmanju ruku može preuzeti i nastaviti izvršenje onakovih zadaća i onih uloga u budućim sukobima, za koje se zrakoplovstvo pokazalo sposobno u prošlom ratu.

Geopolitički položaj, smjer vanjske politike, veleobrtna moć zemlje i drugi manje važni činbenici, pokraj zrelog i naprednog prosuđivanja i zaključivanja, dali su naprednija, odnosno reakcionarnija obilježja ovom temeljnom gledanju na izgradnju i buduću upotrebu zračne oružane sile.

Angloamerički blok, koji je svoje nade za budućnost temeljio na zaključnim izkustvima prošlog, za njih dobivenog rata, vjerovao je, da će svog budućeg europskog protivnika i opet srušiti mornaricom, t. j. blokadom, pa se upravo zbog toga i nije mnogo trudio, da prouči nove metode za upotrebu zrakoplovstva. Ovaj je blok smatrao, da je dosta, ako stvori takvo zrakoplovstvo, koje će biti sposobno podpomagati i štititi mornaricu, a kod Engleza još i spriečiti protivničke bombaše u njihovim namjerama protiv Otoka. Zbog toga i vidimo na početku ovog rata kod njih znatno lovačko i pomorsko zrakoplovstvo, dok su ostale vrste strojeva malobrojne, a jedni i drugi djeluju po načelima postavljenim u prošlom Svjetskom ratu. Kasniji razvitak u upotrebi njihovog zrakoplovstva samo je, oponašanje njihovih protivnika.

Japan, Italija, a osobito Njemačka pokazale su već od prvih sukoba pa sve do danas, u raznim vrstama operacija, kao i u pojedinim fazama ovog rata, njihovo shvaćanje, i dokazale svoje pravilno gledanje o mogućnosti zrakoplovstva u ratu, još u vrieme mira.

Munjevite operacije u sukobu njemačke oružana sile s Poljskom dokazale su, da je dobro pripremljeno i pravilno izkorišćeno zrakoplovstvo daleko nadmašilo sve ono što je pokazalo u završnim operacijama minulog rata. Ne odričući važnost ostalim rodovima i vrstama oružja, mora se priznati, na temelju činjenica, da je upravo velikim uspjesima kopnenih četa, pa zatim i brzom padu poljske države najviše pridonielo zrakoplovstvo.

U svima ovim podhvatima u Poljskoj moglo se opaziti, da je zrakoplovstvo izvršilo nekoliko zadaća, koje su imale ogromno značenje na razvitak i svršetak rata. Nadmoćno u broju i osobinama, izvrstno vođeno, njemačko je zrakoplovstvo u prvom redu zametnulo borbu s protivničkom zračnom silom, ubrzo ovu onemogućilo, pa tako sebi osiguralo za kasnije djelovanje podpunu slobodu neba, t. j. izključilo protivnika iz borbi u zraku. Ovim činom sve čete i cielo zaleđe bili su slobodni i izvan opasnosti od protivničkih zrakoplovnih napadaja, a samim je tim za njemačku oružanu silu daljnji tok rata praktično bio jednak onome, kad još zrakoplovstva nije bilo, a sama njemačka vojska mogla se koristiti svim mogućnostima koje ono pruža. To znači, da su svi pokreti, bilo stratežki, bilo taktički, ostali gotovo nepoznati protivniku, a vlastite snage preko zrakoplovstva saznale su o protivniku sve ovo. Bombaško zrakoplovstvo i sve poslijedice od ovoga osjetio je samo protivnik. Kolike li ogromne prednosti za Njemačku! Ali nije samo to. Njemačkoj je oružanoj sili ostalo zrakoplovstvo, koje je i dalje sudjelovalo u borbama. U prvom je redu ono prikupljalo podatke o protivničkim snagama i njihovom razporedu, te su njemački zapovjednici mogli donositi pravilne odluke na temelju čiste u stratežkom i taktičkom smislu poznate situacije. Bombardiranje vojničkih važnih ciljeva na bojištu i u pozadini vršeno je tokom cielog ovog rata, a da je jedini protivnik njemačkom zrakoplovstvu bila samo protuzrdkoplovna obrana sa zemlje t. j. topovi i strojnice.

Pripremanje i podpomaganje svakog prodora brzih i oklopijenih postrojbi i pješačkih sastava, te njihovo praćenje u toku borbe, vršilo je u materialnom i moralnom pogledu zrakoplovstvo. Strovalničko bombardiranje poznatih "Stu-ka" priredilo je protivniku izvanredno veliko iznenađenje, taj temelj svakog uspjeha u ratu, a vlastitim četama omogućilo zauzimanje i najjačih utvrda s malim snagama i upravo neznatnim žrtvama u ljudima i tvorivu, moral je pak protivnika oslabilo toliko, da je uskoro popustio.

Ovim i ovakvim svojim djelovanjem zrakoplovstvo je pokazalo svoju pravu vriednost i zauzelo svoje mjesto kao borbeno sredstvo prvog reda, te uvjerilo reakcionare da nisu živjeli s vremenom, a one druge, fantaste, osviestilo i vratilo u granice realnog.

Rat na zapadu potvrdio je ovaj prvi izpit zrakoplovstva, a svietu prikazao na djelu novu vrst zrakoplovnog oružja - padobrance. Upravo oni bili su ti, koji su u ovom sukobu sjajno iznenadili protivnika, a dokazali su, da zrakoplovstvo mora uviek surađivati s kopnenim četama, te da samostalno, bez njihove pomoći, iako je u stanju voditi, nije sposobno uspješno i završiti rat, što su opet nekad vjerovali oni, koji su zrakoplovstvo precienili. Zrakoplovstvo je izvršilo bombardiranja važnih objekata, uzletišta, veleobrtničkih središta, važnih razkršća ili mostova, uništilo ove, ili učinilo neupotrebljivim, a spuštajući padobranske čete moglo ih je osvojiti samo privremeno. Sve ovo, što je učinilo zrakoplovstvo bio je uvod, priprema, osiguranje, istina od ogromnog značenja i velike pomoći vlastitim četama t. j. pješačkim snagama, koje su jedine bile u stanju uzdići na ovim mjestima stieg pobjede.

U ovoj fazi rata zrakoplovstvo je u najvećem naponu i punom svom zamahu pokazalo, da hoće i mora bezuvjetno surađivati s ostalim vrstama oružja.

Zračni napadaji, kasnije vršeni na englezke otoke, iako silnih razmjera, počinili su protivniku izvanredne štete, ali nisu bili u stanju bez ostalih vrsta oružja ovu zemlju baciti na koljena.

Ratne operacije na moru osvietlile su još jedno sporno pitanje: zrakoplovstvo ili mornarica? Njemačka oružana sila imala je s Englezima tako rekavši neke vrsti utakmicu u zaposjedanju Norvežke. Englezke snage, ukrcane na brodovima, kretale su put norvežke obale, a neke već izkrcane u svojim su rukama držale važna uporišta. Njemačka prevozna i ratna mornarica imala je svladati protiv mnogobrojnije englezke flote morsku udaljenost od njemačkih do norvežkih luka. Ovu je zadaću ona sjajno riešila uz pomoć zrakoplovstva i knjiga strategije napisala je nova načela: "I malobrojnija, pa i znatno slabija mornarica s premoćnim zrakoplovstvom, skladno vođena, može imati izvrstnih uspjeha".

Konačni poslijedak ove faze rata - zaposjedanje Norvežke po njemačkim četama - plod je dobre suradnje ratnog i prevoznog zrakoplovstva s mornaricom. Operacije na Kreti, koje su zadivile cieli sviet, ovo su samo potvrdile. Ipak je još uviek ostalo otvoreno pitanje, da li je zrakoplovstvo u stanju zametnuti borbu s mornaricom i s kakvim izgledima.

Moćna je američka mornarica morala doživjeti Pearl Harbour, gdje su japanski zrakoplovci dokazali, da je zrakoplov pobiedio brod, te i one zadnje reakcionarne teoretičare uvjerili o mogućnostima zrakoplovstva protiv mornarice pod valjanim i hrabrim vodstvom.

Što je učinilo zrakoplovstvo na Iztočnom bojištu vrlo dobro znamo svi, a pravu vriednost i veliki udio u osvajanju tisuća i tisuća kvadratnih kilometara ruskih ravnica osjetio je njemački i saveznički pješak, dok je ruski vojnik osjetio svu strahotu značenja zračne nadmoći.

Zrakoplovstvo je opravdalo nade onih naroda, koji su mu ocienili pravu vriednost, dok je onima koji su gledali prošlost, spremilo gorka razočaranja i iznenađenja.

Na temelju činjenica možemo sada slobodno reći, da je zrakoplovstvo jedna od najvažnijih grana oružane sile, pa da ni jedna materialna žrtva, koju narod doprinosi za svoje zrakoplovstvo nije velika u odnosu na mogućnosti, koje ono pruža u obranbenom i navalnom pogledu. Ušteđeni ljudski životi, skraćenje rata, a samim tim i znatno manja utrošena sredstva u tvorivu, uviek će opravdati uloženu glavnicu.

Naša mlada država, koja je počela sa svojim samostalnim životom u najtežim danima poviesti čovječanstva, pokazala je upravo na ovom najsuvremenijem polju ratnog djelovanja takve uspjehe, da su oni posebno opaženi od naših prijatelja i saveznika, a da ih je i protivnik i te kako osjetio, dokazi su oboreni protivnički strojevi.

Mnogobrojne akcije, koje su vođene u Domovini protiv odmetnika i neprijatelja hrvatske slobode, ne mogu se niti zamisliti bez pomoći zrakoplovstva. Mladi su hrvatski zrakoplovci bili oni, koji su mnogo i mnogo puta donieli točne podatke o broju i razpoređu odmetnika i oni su bezbroj puta svojim strojnicama i bombama razpršili protivnika još prije, nego li je stigao izpaliti svoju pušku na našeg domobrana. Odsječene čete ili obkoljena naselja sve su svoje nade polagale i jedinu pomoć očekivale, a i dobile od naših zračnih snaga. Mlado je hrvatsko zrakoplovstvo pokraj svojih junačkih podviga na Iztočnom bojištu i ovim djelima u Domovini opravdalo svoje postojanje i nadmašilo očekivanje mnogih. U najnovijoj poviesti naše oružane sile zrakoplovci su izpisali najljepše stranice, na kojima će uz priznanja naših poglavara, biti zapisana i priznanja naših saveznika i prijatelja, kao i divljenje i zahvalnost za borbenu vriednost njihovu i naroda, kome pripadaju.

Žrtve, koje su položili naši zrakoplovci, velike su, i s dubokim ih se bolom sjećamo, no one su nam primjer i putokaz za naš rad, a Državi temelj, na kome će ona zidati i dalje našu narodnu oružanu silu.

 
Poglavnik Ante Pavelić rekao je zapovjedniku Hrvatskog Bojnog Zrakoplovstva, generalu Vladi Krenu: "Sretan sam, što mogu biti drug častnicima zrakoplovstva, u koje polažem najveće nade i imadem vjeru, da će oni za vječna vremena čuvati hrvatsko nebo."

- 1 -
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Kolovoz 12, 2014, 20:55:04 »


Prvi početci hrvatskog zrakoplovstva
i njegovo sudjelovanje u borbi s odmetnicima

Odmah nakon oslobođenja hrvatskog naroda i osnutka Nezavisne Države Hrvatske pristupilo se osnivanju i izgradnji hrvatskog zrakoplovstva, uzporedno s osnivanjem i uređenjem ostalih dielova hrvatskih oružanih snaga.

Ovome se pristupilo pod veoma težkim okolnostima. Valjalo je što prije prikupiti i odabrati osoblje za popunu zrakoplovstva, te prikupiti ili nabaviti tvorivo, potrebno za njegovo oružanje i opremu. Rat naših saveznika protiv bivše Jugoslavije imao je između ostalog za poslijedicu i to, da su hrvatski zrakoplovci bili kojekuda razsijani, znatnim dielom odvedeni u zarobljeničtvo, a zrakoplovi, oružje i ostalo tvorivo bivšeg jugoslavenskog zrakoplovstva, ukoliko su uobće preostali, smatrani su ratnim plienom pobjednika. Trebalo je vremena, da se osoblje prikupi i oslobodi iz zarobljeničtva, što je dakako uzporavalo razvitak. Nije pak bilo mogućnosti, niti izgleda, da će se uskoro moći nabaviti tvorivo, potrebno za oružanje i opremu, a pogotovo ne novo i suvremeno tvorivo, jer je sav ratni veleobrt savezničkih zemalja bio zauzet proizvodnjom izključivo za potrebe vlastitih oružanih snaga. Ostala je jedina - bar za prvo vrieme - mogućnost, da se naše zrakoplovstvo oruža i opremi dielom bivšeg jugoslavenskog zrakoplovnog tvoriva, u koliko ga je ostalo uporabljivog. Zahvaljujući susretljivosti naših saveznika, uztupljeno nam je razno tvorivo, ali se samo mali njegov dio mogao odmah upotrebiti, dok je veći dio valjalo prije popraviti i upodpuniti, što se moglo samo djelomice. Osim toga, ovo je tvorivo bilo različitih obrazaca, najvećim dielom zastarjelog, bez potrebnih doknadnih dielova i pribora, upotrebljivo samo pod stanovitim povoljnim uvjetima. Ovo je također produžavalo vrieme, potrebno da se naše zrakoplovstvo bar koliko toliko oruža i opremi, te osposobi za bojnu djelatnost, makar i u manjem obsegu.

Mirnog vremena, potrebnog za izgradnju zrakoplovstva, nije bilo, odnosno bilo ga je previše malo. Neprijatelji našeg naroda, ljudi nezadovoljni novim poredkom, nahuškani neprijateljskom promičbom izvana, ohrabreni ulazkom Sovjetskog saveza u rat protiv sila Osi, počeli su borbu protiv hrvatskog naroda u njegovoj vlastitoj zemlji, a s ciljem, da onemoguće sređivanje prilika, uređenje i učvršćenje naše države.

Naše oružane snage, pa prema tome i zrakoplovstvo kao njihov dio, morale su već u prvom početku svog stvaranja stupiti u borbu s ovim unutrašnjim neprijateljem.

Tako su, iako još ne podpuno izrađene, naše oružane snage vodile uspješnu borbu, i vode je s uspjehom i dalje.

Zrakoplovstvo je bez prestanka sudjelovalo u djelatnostima kopnene vojske, vršeći zadaće izviđanja, bombardiranja, napadaja strojničkom vatrom, prienosa hrane, strjeljiva i ostalog tvoriva obkoljenim postrojbama, prienosa ranjenika, zdravstvenog tvoriva, i t. d., a osim toga i druge zadaće izvan okvira djelatnosti, koje su zahtievali probitci državne uprave ili stanovničtva pojedinih krajeva.

Pokraj djelatnosti letačkih postrojbi, zrakoplovstvo je u borbama protiv odmetnika sudjelovalo i sudjeluje svojim osobljem i u borbama na zemlji, pomažući i na taj način kopnenoj vojsci, postižući često puta velike i obće priznate uspjehe.

Bojna djelatnost letačkih postrojbi 1. zrakoplovne luke u Zagrebu 1941. i 1942.

Postrojavanje 1. zrakoplovne luke u Zagrebu počelo je, po dielovima i prema mogućnostima, već u toku svibnja 1941., a prva letačka jedinica u toj luci počela je djelovati 1. srpnja. Svi su zrakoplovi bih zastarjelog obrazca, dvosjedi za bombardiranje, izviđanje i nastavu, znatno dotrajali i djelomice bez potrebnog pribora za vršenje bojnih zadaća.

Stražnik pred ulazom, u zgradu Zapovjedničtva Bojnog Zrakoplovstva u Zagrebu, Maksimirska cesta 63

Djelatnosti u zajednici s domobranskim postrojbama počele su 29. srpnja. Do kraja je mjeseca izvršeno 6, u kolovozu 42, u rujnu 58, u listopadu 42 i u studenom-prosincu 19 zadaća izviđanja, bombardiranja i bacanja promičbenih letaka. Glavna područja djelatnosti bila su sjeverozapadna Bosna i Kordun, a vršene su zadaće sve do okolice Doboja i Tuzle.

U 1942. počele su djelatnosti tek u ožujku. Radilo se po nalozima glavnog stožera Ministarstva oružanih snaga (tada Ministarstva domobranstva), glavnog stožera Zapovjedničtva bojnog zrakoplovstva (tada zračnih snaga) i zapovjednika pojedinih postrojbi na zemlji, u koliko se pokazala potreba za suradnju zrakoplovstva. Uglavnom su vršene zadaće izviđanja, bombardiranja i napadaja strojničkom vatrom. Bombardiranje i napadaji strojničkom vatrom vršeni su tek nakon točnog upoznavanja s položajem na zemlji. Kako zrakoplovi nisu imali uređene krugovalne postaje, a niti su zemaljske postrojbe s njima razpolagale, bila je otežana sveza s postrojbama na zemlji, a time dakako i sam rad. Još je više rad bio otežan time, što zemaljske postrojbe nisu razpolagale niti s ostalim sredstvima razpoznavanja (platno, svjetlometni naboji, dim i slično). Značajan je bio rad zrakoplovstva u obskrbi postrojbi na zemlji, koje su pobunjenici obkolili, te obkoljenih mjesta. Između Zagreba, te Bihaća i Udbine održavan je stalan zračni promet i teklićska služba. U Bihaću i Udbini bila su uređena pomoćna uzletišta, koja su omogućavala bolje održavanje veze i lakšu obskrbu. U toku godine preneseno je u ova dva mjesta oko 450 topovskih naboja, preko 400.000 komada puščanog strjeljiva, oko 1500 ručnih bombi i 800 bombi za bacače, nadalje oko 12.000 kilograma hrane, 1500 kg zdravstvenog tvoriva, i oko 6000 kg raznog tvoriva, zatim skoro 200 pripadnika domobranstva i ustaške vojnice, te preko 320 djece.

Osim Bihaća i Udbine vršena je obskrba i drugih mjesta, tako Gospića, Slunja, Hrvatskog Blagaja, Primišlja, Vojnića, Velike Kladuše, Garešnice, Hercegovca, Grubišnog Polja i Pakraca, kamo je ukupno preneseno oko 170.000 komada puščanog strjeljiva i oko 4.000 kg hrane, odjeće i liekova.

Radi vođenja djelatnosti i brže sveze s pojedinim postrojbama na zemlji upućivani su zrakoplovi na stanovito vrieme na pomoćna uzletišta, odakle su i dalje vršili svoje redovne zadaće izviđanja, bombardiranja i napadaja strojničkom vatrom, te bacanja letaka.

Do kraja godine izvršeno je ukupno 1.314 lietova sa zadaćama izviđanja, prienosa strjeljiva, tvoriva i osoba, bombardiranja i napadaja strojničkom vatrom, bacanja letaka i izvješća, dok su ostalo bih vježbovni lietovi i prelieti. Letjelo se ukupno 1.990 sati.

Rad zrakoplova i pomoćnih postrojbi bio je opetovano pohvaljen od naših i savezničkih zapovjednika, te su osoblju podieljena brojna odličja.

Bojna djelatnost letačkih postrojbi 2. zrakoplovne luke u Sarajevu (Rajlovcu)

Bojna djelatnost 2. zrakoplovne luke u Rajlovcu dieli se na četiri diela.

1.   Djelatnost u južnoj i zapadnoj Bosni od 26. lipnja do 10. kolovoza 1941. godine.
           Ova je luka prva postrojena i iz nje su poletjeli prvi hrvatski zrakoplovi u obranu Domovine.
           Stvaranje te luke u prvim danima života Nezavisne Države Hrvatske i osposobljenje njezinih letačkih postrojbi za bojnu upotrebu nije bilo lako. Tko je, pa ma bio i nestručnjak, vidio Rajlovac u tim prvim danima i nešto kasnije, mogao je i morao shvatiti koliko je u vrlo kratkom vremenu i pod najtežim okolnostima učinilo nekoliko hrvatskih rodoljuba.
           Počelo se sa svega 5 častnika i 2 dočastnika letača, te s 3 dočastnika i 12 domobrana neletača. Vojarne, spremišta zrakoplova i krugovalna postaja bili su razrušeni, skladišta pokradena, svagdje su ležale nerazprsnute bombe, zgrade su bile bez svietla i vode, osoblje bez oružja i strjeljiva, letači bez opreme za letenje i bez padobrana. Život postrojbe, koja je zadala toliko straha odmetnicima, počeo je bez mehaničara i ostalog pomoćnog osoblja.
           U tim danima neprestanog rada svanulo je i jutro 26. lipanj 1941.Bio je to dan, kao i svaki drugi ljetni dan - vedar, sunčan i topao. Rad se odvijao kao i obično, sve do 11 sati, kada je u uredovnici zapovjednika zabrujio brzoglas:
-   Spremno! Ovdje stožer Bosanskog divizijskog područja. Tražimo zapovjednika.
           Zapovjednik je olovkom izpisivao prvu bojnu zadaću hrvatskog zrakoplovstva:
-   Izvidite područje Sarajevo-Kalinovik-Trta-Borine-Grebak-Novakuša-Blagaj.
           Pogledi i dobre želje sviju popratile su prvi bojni uzlet hrvatskih zrakoplova. Prvi bojni uzlet bio je i prvi uspjeh, na koji su se nadovezali još mnogi mnogi.

Sliedile su zadaće izviđanja, bombardiranja, napadaja strojničkom vatrom i bacanja izvješća. Do kraja djelatnosti u ovom području, do 10. kolovoza 1941. izvršene su ukupno 32 zadaće.

Nisu bile lake prilike, pod kojima su odvažni hrvatski zrakoplovci vršili ove zadaće. Zastarjeli zrakoplovi, namienjeni drugim svrhama, morali su biti upotrebljeni za bombardiranje. Kada nije bilo moguće urediti naprave za izbacivanje bombi, bacalo se bombe i iz ruku, preko sjedišta.

2.   Djelatnost u sjeverozapadnoj Bosni (oko Doboja) od 23. kolovoza 1941. do 14. ožujka 1942.
           Zrakoplovi ove luke sudjelovali su s velikim uspjesima u djelatnostima protiv odmetnika, koji su se okupili u gorju Ozren, i kasnije obsjedali Doboj. U tim su danima zrakoplovi bili jedina veza s obkoljenom posadom u Doboju. Bombardiranjem i napadajima strojničkom vatrom naneseni su protivnicima težki gubitci u ljudstvu i tvorivu, a njihov moral pokoleban. Naprotiv je posada u Doboju, ohrabrena djelatnošću zrakoplovstva, prešla u napadaj, iztjerala odmetnike iz pregrađa mjesta, te uzpostavila mir i red.
           U tom su razdoblju vršena izviđanja oko Trbuka, Dervente, Gračanice, pomognuto je osvajanje Maglaja, izviđana su brojna sela, u kojima su odkriveni odmetnici, omogućena je obrana Gornjeg Teslića, sve dok se konačno odmetnici uslied velikih gubitaka nisu povukli iz ovog područja i time prestali napadaji na željezničke pruge i ostale prometne putove, te naselja.
           U zimskom razdoblju vršene su djelatnosti pod osobito težkim okolnostima. Samo velikim požrtvovanjem letačkog osoblja i mehaničara uspjelo je neprekidno vršiti zadaće. Hladnoća je u toku zime bila neobično velika - na zemlji minus 35. Letjelo se u otvorenim zrakoplovima, tako da su posade kroz nekoliko sati lieta bile izložene udarcima hladnog vjetra i redovito se poslije svakog lieta vraćale sa zamrznutim dielovima lica, premrzlim rukama i nogama, a često puta su piloti morah biti vađeni iz zrakoplova, jer nisu mogli sami izaći, ali bi već nakon par dana nastavljali letenje. Na zrakoplovima su uslied hladnoće prskali sprovodni uređaji za gorivo, pa su se morali spuštati i izvan uzletišta uz opasnosti, da nastrada i zrakoplov i posada. Samo visokom sviešću letača i mehaničara uspjelo je u ovom zimskom razdoblju izvršiti uspješno sve djelatnosti u suradnji s pješačkim postrojbama.
           Osim sudjelovanja u spomenutoj djelatnosti, zrakoplovi su vršildruge zadaće na drugim predjelima.

- 2 -   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Kolovoz 12, 2014, 21:05:42 »


3.   Djelatnost u iztočnoj Bosni od 10. kolovoza 1941. do 30. srpnja 1942. godine.
           Poslije razsula bivše Jugoslavije, iztočna je Bosna bila mirna sve do pod kraj srpnja, kada su se odmetnici iz Sandžaka, razbijeni od postrojbi domobranstva i savezničke njemačke vojske, prebacili u iztočnu Bosnu, gdje su svojom lažnom promičbom uspjeli zavesti tamošnje stanovnike.
           Okupljeni u veće i manje skupine, počeli su napadati vlakove, prometala naputovima, rušiti mostove i propuste, napadati državno i posebničko vlasničtvo. Zato su i u tom kraju povedene oružane mjere postrojbi hrvatskog domobranstva i ustaške vojnice, na čelu s Crnom legijom, te savezničke njemačke i talijanske vojske. Djelatnosti su se u početku vodile u predjelu Romanije i Jahorine planine, a kasnije se poprište borbe prenielo u područje Vlasenice, Zvornika, Rogatice, Višegrada, Prače, Goražde i Foče.
           Čete na zemlji nailazile su u brdovitim predjelima na velike potežkoće, koje je odklanjalo zrakoplovstvo svojim djelotvornim radom, izviđajući i bombardirajući predjele, do kojih pješačtvo nije moglo doprieti.
           Prvi početci sudjelovanja zrakoplovstva u tim djelatnostima bili su vrlo težki. Zrakoplovi su bili stari i nesigurni, letilišta puna rupa od bačenih bombi za vrieme rata. Nije bilo letačke opreme, padobrana, a niti naočala. Letjelo se bez kompasa i drugih najpotrebnijih instrumenata. Ni zrakoplovnih bombi nije bilo, nego su se bacale ručne. I smještajne su prilike bile vrlo nepovoljne: uredovnice i ostale prostorije bile su bez prozora i najpotrebnijeg namještaja. Najviše je otežavala rad prehrana, pa je osoblje moralo kojiput i gladno letjeti, da izvrši povjerene zadaće. Uzprkos svega toga letjelo se svaki dan, a uspjeh je bio sjajan. Tek ustrojena tehnička radionica je svakih par dana od polupanih i napuštenih zrakoplova osposobljavala lietala za zadaće.
           Sve su te težkoće polako odklanjane. Stigli su novi zrakoplovi, svaki je letač imao opremu, našao se i dovoljan broj padobrana, pa se već u kolovozu rad odvijao normalno.
           Letjelo se svaki dan, pa bilo liepo ih ružno vrieme. Bilo je dana, kada su oblaci bili skoro do zemlje, te je bilo gotovo nemoguće letjeti. Uzprkos svega toga letjelo se svaki dan, a uspjeh je bio sjajan. Tek ustropreko brzoglasa i krugovala tražili podporu i pomoć zrakoplovstva. Letači, puni poleta, provlačili su se kroz uzke bosanske klisure izvrgavajući sebe i zrakoplove opasnostima nizkog lieta. Pa ipak su zadaće uviek uspješno izvršene.
           Te su zadaće bile izviđanje, bombardiranje, strojnička vatra, pratnja četa, bacanje izvješća i službenih pisama, upravljanje topničkom vatrom, a osim toga vršene su i zadaće obskrbe. Zrakoplovima su prenošeni hrana i strjeljivo u ona mjesta, pokraj kojih se moglo urediti pomoćna uzletišta, a gdje ovih nije bilo, teret se bacao. Tako su mnoga mjesta očuvana od pada, tako su očuvane tisuće života boraca i građana, tako su mnogi i mnogi ranjenici i bolestnici spašeni prenosom liečnika i zdravstvenog tvoriva, ili pak ranjenika i bolestnika u bolnice.
           U tom razdoblju izvršene su ukupno 1.493 bojne zadaće bombardiranja i napadaja strojničkom vatrom, izviđanja, bacanja i prienosa hrane i strjeljiva, bacanja promičbenih letaka, bacanja izvješća i službene pošte, te prievoza liečnika i ranjenika - bolestnika.
           Uspjesi rađa zrakoplovstva najbolje se vide iz izvješća borbenih postrojbi i zarobljenih odmetnika. Zrakoplovstvo se najviše iztaklo u borbama na Romaniji, te u okolici Sokolca i Vlasenice, a osobito oko Rogatice i Višegrada. Zahvaljujući zrakoplovstvu, ova su se mjesta uspjela održati, iako su mjesecima bila obkoljena. Svakodnevno su se zrakoplovi spuštali u tim mjestima i donosili hranu, strjeljivo i ostalo nuždno potrebno za normalni život građana i rad vojske. Zrakoplovstvo je zamienilo i krugoval, te održavalo svezu odsječenih jedinica s njihovim zapovjedničtvima.
           Može se s ponosom redi, a je najviše zasluga za oslobođenje iztočne Bosne imalo zrakoplovstvo 2. zrakoplovne luke. Za taj su rad dobivene i dostojne pohvale. Poglavnik i Vojskovođa su u više navrata pohvalni djelovanje, a i mnogi drugi visoki vojnički dužnostnici izrekli su svoje pohvale. Osoblje je opetovano odlikovano s hrvatskim i njemačkim odličjima, a za zasluge u suzbijanju odmetnika kod Višegrada, nekoliko je častnika i dočastnika promaknuto.

4.   Djelatnost u zapadnoj Bosni od 15. ožujka 1942. dalje.
           U iztočnoj Bosni razpršeni odmetnici potražili su spas u biegu ili preko Drine ili na sjever i zapad brdovite Bosne. Do tada je svaki liet nad zapadnom Bosnom davao dojam mirnog i romantičnog kraja, a onda se slika promienila: dim na dalekom obzorju uvjeravao je zrakoplovce, da je i opet zapaljeno koje bosansko selo.
           I opet su zrakoplovi ove luke do kraja siečnja 1943. sudjelovah s oko 500 borbenih zadaća u ovome području pomažući domobrane i ustaše, te njemačke vojnike.
           Posljedci izvršenih zadaća nagrađeni su pohvalama, priznanjima i odlikovanjima, a nemoć i zatišja na strani neprijatelja dokazivah su uspjeh tih djelatnosti.

Bojna djelatnost letačkih postrojbi 5. zrakoplovne luke u Banja Luci

           U 1941. nije još bila postrojena nijedna zrakoplovna postrojba u Banja Luci, te su sve zrakoplovne zadaće u sjeverozapadnoj Bosni vršile letačke postrojbe iz Zagreba i njemu blizih pomoćnih uzletišta. Tek u početku lipnja 1942. osnovana je privremena postrojba, koja je kasnije ustaljena.
           Uvjeti za rad skupine bih su uglavnom povoljni, a smetnje su proizlazile poglavito iz zastarjelosti i djelomične dotrajalosti tvoriva.
           Zrakoplovi i zrakoplovci su sudjelovah u djelatnostima u sjevero-zapadnoj Bosni, u suradnji s hrvatskim i njemačkim postrojbama.
           U tom vremenskom razdoblju izvršeno je oko 960 zadaća izviđanja, bombardiranja, prienosa tvoriva, pošte i osoba, napadaja strojničkom vatrom, neposrednih pomaganja vlastitih četa u borbi, pratnji bombaških 1 izvidničkih zrakoplova, potraga za neprijateljskim zrakoplovom, zaštita mostova i prienosa ranjenika.
           U znak priznanja za uspješan i požrtvovan rad osoblju su podieljena brojna odličja.

Zrakoplovci u borbama na zemlji

Hrvatski zrakoplovci nisu sudjelovali u ovim borbama samo iz zraka, nego i sa zemlje, pomažući kopnenim snagama i na taj način čišćenje Domovine od odmetnika. Iako je zrakoplovstvo i samo oskudjevalo u osoblju, ipak je odvojilo za kopnene jedinice jednu bojnu u Treći gorski zdrug (te zapovjednika i popunu stožera tog zdruga) koja se osobito iztakla u djelatnostima na Kozari i Prosari, nadalje jednu bojnu u Sriemski zdrug, koja je sudjelovala u djelatnostima u Fruškoj gori, te kod osiguravanja žetve u Sriemu, zatim dvie satnije u Petrinjski zdrug, koje su sudjelovale u djelatnostima na Kordunu, te jednu satniju za čuvanje željezničke pruge Kostajnica-Volinje.

Na zagrebačkom, uzletištu postrojeni zrakoplovi, na kojima hrvatski zrako-plovci, pripadnici 5. bombaške skupine, vrše svoje zadaće od Baltičkog do Jadranskog mora.

I osoblje ovih postrojbi izvršilo je zdušno i požrtvovno svoju dužnost prema Domovini, isto kao i osoblje letačkih postrojbi. To je priznato pohvalama i odlikovanjima, a pretrpljeni gubitci dokazuju visinu rodoljublja, hrabrosti i požrtvovnosti.

Sada, u početku 1943., hrvatsko se zrakoplovstvo uzdiglo na zamjeran suvremeni stupanj. Razvitak u ovih godinu i po dana postojanja zamašan je, i dokaz je vojničkih i organizatorskih sposobnosti hrvatskih zrakoplovaca.


Pred uzlet protiv odmetnika proučava se zadaća.

Hrvatsko zrakoplovstvo ostat će i dalje na braniku Domovine i ne će šuštati, dok ona ne bude podpuno oslobođena od neprijatelja, koji je želi uništiti, i dok u cieloj zemlji ne zavlada mir i red, potreban za daljnju izgradnju države, te bolju i sretniju budućnost cielog našeg naroda.


Zrakoplovci su u borbama protiv odmetnika sudjelovala kao vrstni pješaci.

Hrvatski zrakoplovci u ovom svjetskom ratu

           Mlado hrvatsko zrakoplovstvo već od srpnja 1941. neizravno, a od studenog iste godine izravno sudjeluje u ovom Drugom svjetskom ratu.
Nakon izobrazbe i usavršavanja u Njemačkoj, naša 4. lovačka skupina poslana je na južni, a 5. bombaška skupina na sjeverni odsjek Iztočnog bojišta.
           Osim toga, bori se jedna satnija hrvatskih zrakoplovaca-pješaka na sjevernom odsjeku Iztočnog bojišta, a stručno osoblje surađuje u njemačkim postrojbama na uzletištima Zapadnog bojišta, u Francuzkoj.


Suradnja hrvatskog bojnog zrakoplovstva na Iztočnom bojištu u toku 1942. spomenuta je u izvješćima Vrhovnog zapovjedničtva njemačke oružane snage ovako:

           6. siečnja: U okviru zračnih djelatnosti jedan sastav hrvatskih letača osobito se iztaknuo smiono vođenim dubokim napadajem.
           7. svibnja: Prigodom zračnih napadaja na područje Sevastopolja, u kojem su sudjelovali i hrvatski zrakoplovci, ustanovljeni su zgoditci bombama na lučkim i uzletištnim napravama.
           26. lipnja: Jedna hrvatska lovačka skupina pod vodstvom podpukovnika Džala izvojštila je na Iztočnom bojištu svoju 50. zračnu pobjedu.
           5. srpnja: U primorju kod Rostova potopili su lovački zrakoplovi hrvatskog zrakoplovstva jedan neprijateljski borbeni čamac, a drugi su težko oštetili.
           8. rujna: Sovjetsko zračno oružje izgubilo je 6. i 7. rujna u zračnim borbama u kojima su sudjelovali i talijanski, hrvatski i madžarski lovci 125 zrakoplova.
           9. rujna: Sovjetsko zračno oružje izgubilo je tokom jučerašnjeg dana u zračnim borbama s njemačkim i hrvatskim lovcima, te uslied djelatnosti protuzrakoplovnog topničtva 137 zrakoplova.
           28. rujna: Napadaji oko Staljingrada bih su djelotvorno podpomagani usredotočenom paljbom topničtva i protuzrakoplovnog topničtva zračnog oružja, te velikim skupinama njemačkih, rumunjskih i hrvatskih zračnih snaga za borbu iz blizine.
           30. rujna: Jake postrojbe njemačkog zračnog oružja i hrvatski zrakoplovci zadali su Sovjetima u borbama na sjevernom odsjeku bojišta velike gubitke.
           7. listopada: Postrojbe njemačkih sunovratnika i hrvatski borbeni zrakoplovci imali su u borbama jugoiztočno od Iljmenskog jezera osobitog udjela.

- 3 -   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Kolovoz 12, 2014, 21:16:08 »



Hrvatski lovci kao zaštitna pratnja njemačkim borbenim zrakoplovima

           26. listopada: Hrvatski lovci oborili su 5 boljševičkih zrakoplova.
           29. listopada: Hrvatski lovci, koji su predstavljah zaštitnu pratnju njemačkih borbenih zrakoplova, oborili su u ovom odsjeku bez vlastitih gubitaka 6 boljševičkih zrakoplova.

Hrvatski lovci u borbama na Iztočnom bojištu

           Pojam i značenje Iztočnog bojišta svakom je u današnjoj Europi jasan. Opasnost boljševiziranja Europe, koja je prietila s Iztoka, predu-sreo je Vođa Velikog Njemačkog Reicha s cielim svojim narodom, čvrsto povezanim u ogromnoj nacionalističkoj vojničkoj sili. Najavljen je rat židovskim vođama boljševiziranih masa, koji su pripremali komunističko-revolucionarni metež među narodima Europe, da bi po tom mogli oni vladati. Na strani Njemačke ušli su u rat i drugi narodi Europe, koji su uvidjeli obću i svoju opasnost od boljševizma. Finska, Rumunjska, Italija, Madžarska i Slovačka poslale su svoje najbolje sinove na ratište, na kojem je trebalo zadržati ogromnu vojsku boljševizma, koji je spremao upad u Europu. U silnom zamahu njemačke vojske i njenih saveznika odbačena je opasnost na tisuće kilometara od granica europskih država i postignuti su ogromni vojnički uspjesi.
           Gigantska borba, u kojoj se već ocrtavaju obrisi pobjede europskih naroda, još traje. U borbu se ulaže i žrtvuje, za spas slobodnog socialnog razvitka čovjeka zapadne Europe, sve najbolje i ti ulozi ne će ostati neizplaćeni.
           Osim naroda, gore nabrojenih, poslali su gotovo svi ostah europski narodi svoje dobrovoljce legionare na Iztočno bojište. Poslali su ih kao pomoć vojskama u borbama i kao izraz svojih želja za pobjedom.
           I najmlađa država u novom europskom sklopu, naša draga Hrvatska, uložila je svoj prilog za tu borbu. Prilog je skroman po broju, kada se pomišlja na to, da je Iztočno bojište posjednuto milijunima vojnika s jedne i druge strane, ali odgovara razmjeru i mogućnostima jednog malog naroda, koji je nakon vrlo dugog vremena ušao ponovno u poviest pod svojim imenom. Međutim je naš narod, u nerazmjeru sa skromnim brojem naših legionara, dao mnogo više u njihovoj vriednosti. Hrvatski borci svojim su uspjesima na ratištu zadivili svoje visoke starješine i suborce, pripadnike ostalih naroda. Ime hrvatskog vojnika dobilo je svoje priznanje na polju slave i časti. Visoke vriednosti naših dobrovoljaca legionara bile su mnogo puta pohvaljene od strane najviših zapovjednika, mnogo puta spominjane u izvješćima Vrhovnog zapovjedničtva njemačke vojske.
           Među tim legionarima mlade Hrvatske zauzimaju častno mjesto i naši zrakoplovci - hrvatski lovci.
           Poslije kratkog školovanja u školama njemačkog zrakoplovstva pojavili su se i oni u jesen 1941. godine na Iztočnom bojištu. Njihov ulaz u borbe bio je polagan i postupan. Spretnost u rukovanju s najsuvremenijim lovačkim zrakoplovima, koja im je toliko puta bila priznata od najboljih zrakoplovaca i njihovo taktičko znanje, bilo je postupno upoznavano sa ozbiljnostima rata, te je proteklo kraće vrieme, dok su se naši lovci uveli u ratni posao. Od toga dana počela je ta mala skupina samostalan rad, a prema dobivenim zadaćama od zapovjednika viših njemačkih zrakoplovnih postrojbi, kojima je skupina bila podređena.
           Zadaće su bile mnogobrojne i raznovrstne. Sve moguće zadaće, koje se mogu lovcima dati, došle su u obzir i naši su ih lovci vršili s velikom spretnošću i znanjem. Bilo je tu, osim slobodnog lova, izviđanja, bombardiranja, zaštite bombaša i izvidnika, još i drugih zadaća.
           Postrojba, koja je predstavljala ojačano jato pod zapovjedničtvom podpukovnika Džala, prezimila je u jednom većem mjestu na Azovskom moru. Sve težkoće zimskog ratovanja, u području neprestanog i jakog vjetra, koji je kadkada donosio zimu od - 40 Celzija, podnosila je momčad sa sjajnom izdržljivošću i oduševljenjem za posao pod najtežim uvjetima, posao koji su primili kao pravi vojnici, sviestni, da je to težki izpit nakon mirnodobskog školovanja, u kome ocjena ne će biti njihova, nego svih hrvatskih vojnika zrakoplovaca, prema kojoj će se jednom cieniti njihova vriednost i sposobnost za suvremeno ratovanje i upotrebu najnovijih tehničkih tekovina.
           Kad je poslije jake i duge zime, najjače u jednom dugom razdoblju godina, okopnio snieg i zazelenila se uzletišta, postala je naša mala lovačka postrojba, kao i mnoge njemačke, sigurno i jako oružje u rukama viših zapovjednika te sudjelovala s uspjesima, uviek na vrieme i točno po planu u mnogobrojnim djelatnostima njemačke vojske na južnom dielu Iztočnog bojišta.
           U svoje letačke knjižice piloti su unosili brojne lietove iznad Harkova, Sevastopolja, Izjuma, Jejska, Rostova, Tihorjecka, Armavira, Novo-rosijska, Tuapsea i drugih mjesta, gdje se vodila borba protiv boljševika, koji su se svuda povlačih i napuštah zračna i zemaljska područja, kao pobieđeni.
           U ratni dnevnik jata unašane su pohvale i priznanja za uspješan rad, požrtvovnost i hrabrost, kao najveće vrline vojnika iz male Hrvatske, koju su mnogi i mnogi visoki zapovjednici po prvi put upoznah i počeli cieniti preko naših hrabrih ratnika zrakoplovaca.
           Kao uspomenu na te lietove i borbe, u kojima je okretnost i hrabrost naših lovaca bila gotovo uviek okrunjena pobjedama, primili su naši piloti mnogobrojna odlikovanja njemačkog željeznog križa iz ruku svojih starješina, kao i druga odličja, koja danas kite surke ovih hrabrih ljudi.
           Ugled uvježbanih i izkusnih pilota dobio je posebno priznanje time, što je ovo jato prvo na južnom dielu Iztočnog bojišta preoružano s najnovijim lovačkim strojevima, bez predhodnog školovanja. Izkusni i savjestni borci stekli su, osim navedenog, i brojna priznanja i velike simpatije njemačkih drugova iz lovačkog, bombaškog i izvidničkog zrakoplovstva, s kojima su zajedno izvršili mnoge težke zadaće. Nije se riedko čulo iz ustiju tih njemačkih drugova: "Kad nas Hrvati štite, mi smo sigurni".
           Zrakoplovno tehničko osoblje pokazalo se kao dostojan suradnik pilota. Po najvećoj zimi i tropskim vrućinama bili su zrakoplovi hrvatskog jata uviek spremni za sve zadaće, koje su imali u planu. U najvećoj stezi i požrtvovnosti radili su naši mehaničari kao stručnjaci i pomoćnici često puta po 18 sati na dan, da bi sutradan opet, s pjesmom iz rodnog kraja, nastavili u cik zore svoj težki posao. Strojevi, oružja i krugovalnici hrvatskih zrakoplova, na kojima se izdaleka vidio grb mlade države, nisu nikada zatajili. Piloti nisu nikada za vrieme borbi morah misliti na to, da li će stroj izdržati, da li će oružje raditi kako treba. Te su brige za njih podpuno preuzeli ljudi na zemlji, ostavivši ih, da u borbe ulaze s punim povjerenjem u strojeve i oružja i da se bore, dobro znajući za iskrene želje svojih suradnika sa zemlje, da uspjeh, kojega su oni na zemlji pripremili, bude podpun.
           Neopisiva radost tih požrtvovnih radnika vidjela se najbolje iza pobjeda u zraku, kada su s velikim veseljem na kormilima svojih pilota ucrtavali znakove oborenih neprijateljskih zrakoplova.
           Mnogi od tih ljudi, u poslu zamazanih i punih prašine, okitili su svoje grudi križem za zasluge u ratu, koji je, prema njihovim zadaćama, ravan križu za hrabrost kod njihovih miljenika pilota. Svi zajedno, a posebno zrakoplovni mehaničari dobili su priznanje od predpostavljenika ministarstva zrakoplovstva u Berlinu za svoju spremnost i temeljit rad na održavanju povjerenog im materiala.

Ovakav složan rad pilota i zrakoplovno-tehničkog osoblja morao je pokazati uspjeh. Uspjesi naših lovaca do danas, u koje se ubraja blizu 170 pobjeda u zraku, nekoliko potopljenih i težko oštećenih brodova na Crnom i Azovskom Moru, mnogobrojne zadaće bombardiranja, osiguranja bombaša i izvidnika, izviđanja i zaštite prevoznih zrakoplova, dokazali su, da se našim junacima zraka mogu povjeriti najraznovrstnije zadaće, u kojima će se oni uviek vrlo brzo snaći i izpuniti ih s uspjehom.

Ovi veliki uspjesi bili su plaćeni gubitcima, razmjerno malim, ah bolnim. Iz redova pilota nestali su najdraži i najbolji. Nestali su iz redova živih pilota, da bi kao vječna uspomena ostali u njihovim srdcima primjeri neustrašivosti i zalaganja života za uspjeh primljenih zadaća. Njihovi su grobovi posijani na ogromnom prostranstvu Rusije, iznad kojeg su njihovi strojevi brujali pjesmu snage i nepobjedivosti onoga, koji bez straha odlazi u smrt.

Rat na Iztoku još traje. Hrvatski su lovci već dobili svoju prinovu. U njihovim su se redovima našli piloti, mlađi po godinama i izkustvu, koji su već pri prvom nastupu pokazali, da žele ići istim slavnim putem, koji su im obilježili njihovi stariji drugovi. Njihova prva žrtva je uvjerila starije, sada već prekaljene borce, da su i oni bez straha i da će tradicija hrvatskih lovaca biti i nadalje svietla i slavna.

Među priznanjima za uspješan rad, s toplim željama za sretnu vojničku budućnost, nalaze se na prvom mjestu dopisi maršala Reicha Göringa, feldmaršala von Richthofena i von Gramma, generala Flugbeila i ostahh kojima je postrojba bila u svom radu, kraće ih dulje vrieme, podređena. Među priznanjima nije isto tako manje važna zahvalnost posada njemačkih izvidnika i bombaša, koji su pod zaštitom hrvatskog grba izvršili nesmetano svoje zadaće.

Taj hrvatski grb s krilima, koji je uzet kao znak naših zrakoplovaca na Iztočnom bojištu, poznat u područjima, gdje su se naši lovci borili pod imenom "fliegendes Schachbrett" (leteća šahovnica) svuda je na ratištu dočekivan s najvećim simpatijama i oduševljenjem. Zrakoplovi s tim grbom i dalje će prelietati bojišta na iztoku do konačne pobjede europskih naroda s Velikim Njemačkim Reichom, kao predstavnikom na čelu, a grb će ući poslije rata među znakove pobjede zajedno s ostalima, koji su pobjedu izvojevali, kao uspomena na hrabre muževe, koji su se pod njime borili i na njihova djela.

Djelatnost hrvatskih bombaša u ratu na Iztoku

Prvih dana mjeseca srpnja 1941. uputio je Poglavnik poziv hrvatskom narodu na borbu naroda mlade Europe protiv boljševizma. U tom je pozivu bila iznesena potresna istina velike opasnosti, koja je prietila Europi, pa su se mnogi muževi Hrvatske odazvali tom pozivu, ne toliko podsjećeni proglasom, koliko uvjereni, da je kucnulo vrieme, u kome treba zgrabiti oružje i stati na pragove svoje zemlje i na branike uljudbe, zajedno s udruženim narodima Europe.

U danima, kada su se u zemlji tek oblikovale prve legije, u koje su stupili muževi Hrvatske, ostavivši iza sebe domove, ženu, djecu, lagodan život i - konačno - svoju Domovinu, na Iztoku su već započele najkrvavije borbe, koje pamti poviest ratovanja.

Već prva ratna izvješća donosila su sliku silnika, koji se je dugi niz godina spremao na svoj ratni pohod prema Zapadu. No, pokazalo se, da se taj silnik unatoč bezkrajnih prostora, prirodnog bogatstva, brojnosti pučanstva i svog strahovitog ratnog veleobrta nije tako pripremio, a da mu mlada Europa svojim ideoložkim potencialom, svojim političkim sustavom, družtvovnim uređenjem i vojničkom spremom ne bi bila dorasla. Tek nekoliko mjeseci krvavih bitaka, koje su se odigrale u tim silnim prostorima, bitaka, koje je neprijatelj već u prvim danima otvoreno izbjegavao - njemačke su ga čete protjerale u unutrašnjost na daljine nezapamćenih razmjera.

Poglavnik je u svom pozivu hrvatskom narodu posebno naglasio, da tu veliku borbu protiv boljševizma vode dva vođe naroda: Führer Velikog Njemačkog Reicha i Duce fašističke Italije, zajedno s ostalim narodima Europe. Ti su vođe ratom donieli slobodu i hrvatskom narodu i u mnogome pridoniele nezavistnosti naše zemlje.

Uzme li se u obzir samo ta činjenica, razumljivo je, da je odziv hrvatskih muževa u početku borbi njemačke vojske na Iztoku bio upravo neočekivan. Ono, što nije bila u stanju izvršiti ta činjenica, izvršila je vojnička tradicija hrvatskog naroda i uljudbena povezanost nas i naših sjevernih prijatelja - i tako su u Hrvatskoj nastale legije svih vrsta oružja, koje su pokazale na Iztočnom bojištu ono, što su vjekovima pokazivah sinovi te zemlje, kada su bili u pitanju probitci Hrvatske.

Hrvatska je u ono vrieme tek nekoliko mjeseci živjela svojim samostalnim životom, ali to nije činilo nikakvih potežkoća, da mlada zemlja ne bi mogla pružiti svom velikom savezniku ono, što mu pripada po dužnosti, oduženju i poštenju.

Hrvatsko bojno zrakoplovstvo za prvih je dana borba na Iztoku ustrojavalo legionarsku bombašku i lovačku skupinu. U tim su skupinama bili zastupani najbolji hrvatski zrakoplovci, koji su se - znajući za težke borbe, koje ih očekuju - najspremnije odazvali svojoj dužnosti.

Već 19. srpnja 1941. našli su se pripadnici 5. zrakoplovne skupine u malom sjevero-njemačkom gradu, gdje su bili podvrgnuti posebnoj borbenoj izobrazbi. Građanstvo je te naše legionare pozdravilo srdačnošću, iskrenošću i cviećem. Prvih se dana moralo čvrsto prihvatiti posla. Vrieme je brzo prolazilo, a naši su mladi zrakoplovci prije polazka na bojište morali još puno toga naučiti. Naše su narodne snage u tim trenutcima bile upregnute u gradnju svoje mlade zemlje, no još uviek je Nezavisna Država Hrvatska bila sposobna poslati borce, koji će dostojno predstavljati naše oružje u sklopu s borbenim jedinicama njemačke vojske.

- 4 -
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Kolovoz 12, 2014, 21:27:13 »


Prvih su se dana naši zrakoplovci 5. bombaške skupine vježbali na zrakoplovima uzorka Dornier, kako bi se s njima mogli koristno poslužiti u borbi. Bilo je malo potežkoća oko rukovanja sa svim mogućim spravama, koje je zrakoplovna tehnika ubacila u te odlične njemačke zrakoplove, tim više, jer ih prije naši zrakoplovci nisu imali prilike upoznati u tolikoj mjeri. Izvidnici i strielci imali su mnogo posla svojom izobrazbom, ali uloživši sav trud oko poznavanja novih mogućnosti, oni su za kratko vrieme svladali sve postavljene im zadaće. Što se tiče navigacije, kod nas u zemlji - kako kaže neki poznati njemački zrakoplovac - nije to baš tako velika mudrost, u zemlji, u kojoj izpod svakog briega teče po koja rieka. Kako bi nad silnim prostorima Iztoka takva navigacija bila nedostatna, te se navigaciji poklonilo mnogo pažnje.

Kada su naši zrakoplovci prošli tu svoju posebnu izobrazbu prožetu željeznom stegom, svojstvenom njemačkom narodu i njegovoj vojsci - dolazilo je polagano i vrieme za odlazak na bojište. Prije odlazka izvršen je pregled naših zrakoplovaca i njihovih stečenih sposobnosti.

U Königsbergu su odložene hrvatske odore i zamienjene njemačkim, na kojima su vidljivo označene naše boje. I sada se krenulo lagano prema Iztoku. Königsberg je ostao iza njih, a izpred njih se pružila daleka zemlja Sovjeta, u kojoj su se vodile strahovite borbe na zemlji i u zraku.

Grad Minsk bio je zadnja etapa na njihovom putu prema bojištu. Događalo se, da su na velikim postajama htjeli popiti po koju pivu ili vode, ali pošto svega toga nije bilo, u skupini se osjećalo, da su već duboko u Rusiji. Prolazili su kraj postaja, koje bi trebale biti željezničke postaje i koje su to nekada i bile, a iza njih su ih ruševine gradova podsjećale, da su na prostorima, kroz koje je prošao strahoviti vihor.

Naši su zrakoplovci stanovali u malim domovima na samim uzletištima. Na okolinu su se brzo priučili. Pomoćno osoblje je imalo pune ruke posla s upoznavanjem najosnovnijih zadaća, koje će donieti sutrašnjica.

Tako je započelo. 5. zrakoplovna skupina je počela letjeti. Ono, što je naučeno na izobrazbi u Njemačkoj, ovdje se je praktično dobro primienilo. Zapovjednik jata govorio je tom prvom prilikom: - Plankvadrat XY, selo sjeverno od ceste A i B. Imate? Nad cestom su još naše linije. Visina oblaka nad ciljem 1.200 metara. Letjeti preko A. pa onda desnim zavojem. Napadaj i - brzo kući! Sve jasno? A sada u zrakoplove! Za dvadeset minuta uzliećemo!

Prve dane letjela je skupina u zatvorenom sustavu. Prvi liet prema neprijatelju. Do cilja je bilo sve kako treba. Onda su izvidnici već opazili prve sovjetske lovce. Borba je počela. Nešto kasnije su se pridružili njemački lovci, koji su ih gotovo uviek pratili. Prvim lietovima prema neprijatelju dobro su položili izpite. Na prve lietove su s hrvatskim bombašima uviek letjeli njemački drugovi, ali došlo je vrieme njihovih samostalnih lietova i njihovih vlastitih borba.

Vrieme je donosilo sobom mnogo ugodnih i neugodnih događaja. Osjećali su svakim danom sve jače svu težinu zadaća, no oni su sve izvršili na veliko čuđenje i divljenje svojih njemačkih drugova. Borbe su bile sve tvrđe i tvrđe. Preletjeli su strahovite daljine, sudjelovali u svim mogućim zračnim borbama, kojih je bilo toliko i tako različitih, da bi sve njihove pojedinosti zapremile par debelih knjiga. Neprijatelja su gotovo danomice bombardirali i na tim lietovima doživjeli težke sukobe, opasne susrete s krhotinama protuzrakoplovnog topničtva, težka oštećenja na zrakoplovima, ali ono, što je bilo naređeno, izvršili su uviek i po svakom vremenu do kraja.

Kako su savezničke vojske stalno napredovale, hrvatski su bombaši bili prisiljeni mienjati uzletišta, jer bi inače ciljevi bili previše daleko. Stanovali su u dalekim ruskim sehma, blizu svojih uzletišta i svojih zrakoplova, s kojima su letjeli i pod najtežim vremenskim okolnostima. U svim su tim borbama mnogo naučili. Letjeli su kadkada po više puta dnevno na zadaće. Skupina je u par navrata preletjela i Moskvu. Prvi su puta preletjeli i bombardirali Moskvu poručnik Kuderna i narednik Kopecki. Poručnik Kuderna je - kako je to u svojim zapisima spomenuo njemački ratni izvjestitelj Rauchweter - u svom lietu nad Moskvom bio ranjen, a i zrakoplov mu je bio prilično oštećen. Kada se je vraćao, ni jedna sprava u zrakoplovu nije radila kako treba, pa se može smatrati njegov povratak lietom uz najveće opasnosti. Ipak se sretno vratio na svoje uzletište.

 
"U" über der Ostfront. Als deutscher Kriegsberichterstatter bei einem Kampffliegerverband der Kroatischen Legion. Taschenbuch - 1. Januar 1943
von Gerhard Rauchwetter (Autor)

Nešto kasnije letjela je ciela skupina, koju je vodio bojnik Graovac, nad glavnim gradom Sovjeta gdje je bila pozdravljena težkom pucnjavom protuzrakoplovnih bitnica, ali je svoju zadaću izvršila. U okolini samog grada usredotočeno je mnogo protuzrakoplovnog topničtva, pa su za vrieme pucanja stvarane oko njih prave zavjese eksplozija, kroz koje su se probijali, kako je tko najbolje znao.

Prvi veliki uspjesi skupine podstrekavali su na nove podhvate i tih se dana nisu nikada vraćali na uzletišta, a da nisu letjeli u blizini ili nad glavnim gradom Sovjeta. Prilikom jednog takvog leta izgubila je skupina svog zapovjednika - bojnika Graovca. Zrakoplov težko pogođen krhotinama protuzrakoplovnog topničtva, nije se mogao više uzpraviti. Zapovjednik je nestao u dubini.

Udio hrvatskih bombaša u borbama na Iztoku bio je sve snažniji. Iza njih su bila već prva težka izkustva i ona škola, koju ne može zrakoplovac nigdje naučiti osim u ratu.

Letjeli su, borili se i za najvećih blagdana pod težkim vremenskim okolnostima, a poslijedci njihovih borbi bile su pobjede i uspjeh. Događale su im se i velike neprijatnosti, prisilna spuštanja, izbjegavali su smrti u svakom trenutku i brojili sve novije i novije pobjede. Susret s ruskom zimom ih je malo iznenadio, pa čak i ta zima zajedno sa težkim zadaćama, koje su izvršene za najvećih hladnoća, nije moglo spriečiti djelatnost.

Zapovjednik njemačke zrakoplovne pukovnije, u čijem su se sustavu borili, generalpukovnik (sada Feldmaršal) Freiherr von Richthofen odlikovao je 32 pripadnika ove skupine sa Željeznim Križem prvoga reda.

*

Kad je naša 5. zrakoplovna skupina dobila zapovied, da i opet jednom promieni svoje ratno boravište, da promieni uzletište, onda je zadnji redni broj u dnevniku letenja bio 1.332. Da, tisuću tri stotine trideset i dva ratna lieta izvršili su hrvatski zrakoplovci u sklopu savezničke njemačke vojske u borbi na Iztoku.

Nije to sitnica. Računajte samo.

Naša 5. zrakoplovna skupina bila je dva puta na sjevernom odsjeku Iztočnog bojišta. Prvi je puta - nakon dva i pol mjeseca školskog usavršavanja u Njemačkoj - bila na odsjeku oko Rževa, nekako od početka listopada 1941. do početka veljače 1942., a drugi puta od kraja lipnja do kraja listopada, opet na približno istom odsjeku, zapadno od Ilmenskog jezera, oko Rževa i pod Lenjingradom. To je ukupno 7 mjeseci, pa onda izpada prosjek od sedam zadaća na dan. Na oko i nije mnogo, ali uzmete li u obzir rusku zimu, koja je uledila mnoge djelatnosti vojske, a pogotovu zrakoplovstva (u tri mjeseca svega 372 lieta), zatim promjenljivost intenzivnosti napadaja i obrane, onda dobivate sasvim drugi poslijedak.

Bilo je naime dana, kad su iste posade polietale i po šest puta na dan, od ranog jutra do kasno u noć, samo s malim prekidima, da mehaničari pregledaju motore, da pomoćno osoblje utovari bombe i strjeljivo, a same posade da nešto zagrizu. Tako po danu, a noću pak rat živaca, jer je neprijatelj lietovima uznemirivanja nastojao slomiti udarnu snagu ujedinjene Europe.

Petrogradske biele noći, nisu ušle samo u prirodne nauke i književnost, nego eto i u zrakoplovstvo. Upoznali su ih i hrvatski zrakoplovci.

Bilo je to prošlog ljeta, kada je noć na bojištu pred glavnim gradom nekadašnje carske Rusije trajala jedva par sati. Noć? Ne, to je zapravo bio tek sumrak - biela noć. Još iza 10 sati u večer moglo se uzlietati i slietati na uzletištu, a već u 1 sat iza ponoći počelo je spremanje za nove dnevne zadaće, koje su bez ikakvih težkoća mogle početi u 3 sata.

To treba izdržati. A hrvatski zrakoplovci i mehaničari to su izdržali. Kako, to svjedoče odličja, hrvatska i njemačka, koja jasno priznaju njihova djela.

Zadaće hrvatskih bombaša bile su izvršivane nad samim bojištem. Nad samim bojištem i do 60 kilometara u neprijateljevu pozadinu (to znači i na Moskvu) oni su sipali svoje razorne i ubitačne terete s visina između 1000 i 5000 metara.

Mnogo je puta trebalo - koji puta i danima - napadati jedno te isto područje, možda i vrlo maleno, da se pomogne napredovanje kopnenih snaga. Ili je pak valjalo ometati neprijateljske napadačke namjere, okupljanje njegovih četa, pripremljene postave ili dovoz iz pozadine.

Jedva je bio koji let bez pratnje i obrane njemačkih - a neko kratko vrieme i španjolskih - lovaca. Ti ih pratioci nisu uviek mogh obraniti. Od neprijatelja u zraku nije bilo velike opasnosti, ali zato od onih sa zemlje. Sovjeti su upotrebljavali svuda vrlo mnogo zrakoplovnog topničtva, vrlo točnog, više lakog (do 2400 metara), nego težkog, s kojim su oko važnijih ciljeva stvarali prave zavjese obranbene vatre iznad koje ili kroz koju su mogli proći samo najsuvremeniji zrakoplovi. Zavjese su visjele po pet stotina metara izpod i isto toliko iznad visine zrakoplova, koji su nalietali, pa je bilo vrlo težko i uz najveću sreću probiti ili izbjeći te zavjese. Pa i onda, kada ih zrakoplovi uspiju nadletjeti ili probiti, dolaze u polje djelovanja drugih bitnica, dok one prve nastavljaju s podržavanjem zavjese.

Na odsjeku bojišta, nad kojim su hrvatski zrakoplovi izvršavali svoje zadaće, nije sve do zadnjih dana bilo opasnijeg protivničkog lovca. Tek su se sada pojavili i neki novi lovci, vrlo brzi i pokretni, čiju vrstu nije uspjelo ustanoviti, ali su po obrisima nalik na američku Aircobru.

Od sovjetskih strojeva najviše su upotrebljavane stare Rate ali u njima nisu bili vrstni zrakoplovci: premalo srdčani, pretjerano oprezni, oni su skoro uviek izbjegavali okršaje.

Snažnije je i sposobnije bilo neprijateljsko bombaško zrakoplovstvo, ali i ono je napadalo oprezno. Dolazilo je na bombardiranje redovito samo po noći, ili iznimno po danu, ako je bilo vrlo oblačno. Glavna svrha noćnih napadaja, rat živaca, nije bio postignut.

I bombaši, baš kao i lovci, potvrđuju slabo tvorivo sovjetskih zrakoplova. I naši su bombaši susretali u zraku, vidjeli oborene ili na osvojenim uzletištima nailazili zrakoplove toliko primitivne izgradnje, da bi bili suvremeni možda pred desetak godina.

Djelima hrvatskih zrakoplovaca - letača skoro su ravna i djela hrvatskih mehaničara. Ti bezimeni, zrakoplovci-neletači, bih su uviek spremni radnici i suradnici, orni, da prebrode i najveće težkoće. Za crnu mafiju - kako su ih prozvali po njihovim crnim radnim odiehma - nije bilo nikakvih problema. Nije bilo nikakvih problema niti onda, kada je zima predvidivo morala onemogućiti letenje uobće, a hrvatski su mehaničari znah osposobiti stroj i gorivo za puni pogon.

Zagrebačko uzletište je peto ratno boravište ove naše skupine borbenih zrakoplova. Ratno boravište kao i svako drugo, tek slučajno u njihovoj domovini, mnogome u njegovom rodnom gradu.

Oni se nisu vratili na odmor, nego i dalje žive svojim vojničkim životom - u borbama. I dalje oni uzlieću na zadaće, i dalje oni osposobljuju zrakoplove, da pridonesu konačnom smirenju svoje Domovine.

- 5 -   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #5 : Kolovoz 12, 2014, 21:35:50 »


Odlikovani hrvatski zrakoplovci

Za svoje zasluge i osobnu hrabrost odlikovani su - osim zapovjednika bojnog zrakoplovstva generala Vlade Krena, koji je odlikovan redom Krune Kralja Zvonimira II. stupnja s mačevima, te njemačkim orlom sa zviezdom i bugarskim redom Sv. Aleksandra II. stupnja s mačevima - do 10. ožujka 1943. i ovi hrvatski zrakoplovni častnici i dočastnici:

HRVATSKA ODLIČJA

VOJNIČKI RED ŽELJEZNOG TROLISTA II. STUPNJA S PRAVOM NA NASLOV VITEZA: podpukovnik Franjo Džal.

VOJNIČKI RED ŽELJEZNOG TROLISTA III. STUPNJA S HRASTOVIM GRANČICAMA:


Franjo Džal *Bihac 9. travnja 1906 † Beograd rujan 1945  

-   podpukovnik Franjo Džal;
-   satnik Josip Hellebrant;
-   nadporučnik Roko Mirošević i Albin Starc;
-   poručnik Cvitan Galić;
-   zastavnik Tomislav Kauzlarić;
-   častnički namjestnici Josip Telar i Vilim Vrbanović.

Cvitan Galić

VOJNIČKI RED ŽELJEZNOG TROLISTA III. STUPNJA:
-   pukovnici Ivan Mrak i Dragutin Rubčić;
-   podpukovnik Nikola Mikec;
-   bojnici Vladimir Ferenčina, Vladimir Graovac i Boris Kello;
-   nadsatnik Zlatko Stipčić;
-   satnik Ivan Višnjić;
-   nadporučnik Ljudevit Bencetić;
-   poručnici Slavko Boškić, Cvitan Galić i Ivan Mesić;
-   častnički namjestnici Franjo Krasnik i Stjepan Martinašević.

RED KRUNE KRALJA ZVONIMIRA I. STUPNJA S HRASTOVIM GRANČICAMA: nadporučnik Roko Mirošević.

-   VELIKA SREBRNA KOLAJNA POGLAVNIKA ANTE PAVELIĆA ZA HRABROST:
-   podpukovnik Franjo Džal;
-   bojnik Vladimir Ferenčina;
-   nadsatnik Zlatko Stipčić;
-   satnici Franjo Gospodarić, Stanko Kovačević, Josip Hellebrant i Ivan Šimek; nadporučnici Ljudevit Bencetić, Ivan Boko, Ljudevit Katušić, Asim Nožić, Ivan Pavelić, Albin Starc i Franjo Veličan;
-   poručnici Dragutin Arar, Anđel Benkovlć, Slavko Boškić, Cvitan Galić, Fedor Jaugust, Josip Jordanić, Mato Kreitner, Jure Lasta, Stjepan Ljubić, Juraj Martinčić, Ivan Mesić, Marin Perović, Nikola Pindulić, Ivan Prezel, Karlo Senčić i Mirko Vreš;
-   zastavnici Tomo Kauzlarić, Josip Peršić, Đuro Pichler i Tihomir Simčić;
-   činovnik Ivan Matijević;
-   častnički namjestnici Juraj Babić, Julije Batalo, Maks Dominko, Zvonimir Falica, Mihajlo Hajduković, Marko Lekčević, Mato Loparić, Stjepan Martinašević, Ferdinand Melkus, Mate Rogić, Franjo Sinčić, Nikola Stilinović, Ivan Šarinić, Pavao Švenda, Zvonko Švigir, Josip Telar i Vilim Vrbanović;
-   stožerni narednici Josip Ban, Čedomir Čorkalo, Ivan Dobrijević, Eduard Hirzl, Mihajlo Karamatlć, Stanko Kovačević, Vjekoslav Medić, Nikola Pavlović i Arnold Pohl;
-   narednik Vjekoslav Serentin.

VOJNIČKI RED ŽELJEZNOG TROLISTA IV. STUPNJA S HRASTOVIM GRANČICAMA:
-   podpukovnici Pavao Sić i Zlatko Sintić;
-   bojnici Ivan Cenić i Mato Čulinović;
-   nadporučnici Ljudevit Katušić i Franjo Veličan;
-   poručnici Anđel Benković, Stjepan Horvat i Marin Perović;
-   zastavnik Josip Peršić;
-   častnički namjestnici Mato Loparić, Pavao Švenda i Zvonko Švigir;
-   stožerni narednici Josip Ban, Čedomir Čorkalo i Slavko Šinik;
-   narednik Aleksandar Grgurić.

VOJNIČKI RED ŽELJEZNOG TROLISTA IV. STUPNJA:
-   bojnik Erlch Schvrelbach;
-   satnici Vikentije Guma, Stanko Kovačević i Vicko Krelja;
-   nadporučnik Stjepan Knez;
-   poručnici Josip Jordanić, Ljudevit Marić, Ivan Mesić i Đuro Vlnković;
-   častnički namjestnik Ivan Antić;
-   stožerni narednici Ernest Gumhold, Veco Miković i Safet Mesihović;
-   narednici Božo Čorkalo i Zvonko Kvakić.

MALA SREBRNA KOLAJNA POGLAVNIKA ANTE PAVELIĆA ZA HRABROST:
-   pukovnik Hinko Hubl;
-   bojnici Ivan Cenić i Vladimir Ferenčina;
-   nadsatnici Stjepan Kovačević i Zlatko Stipčić;
-   satnici Vladimir Bosner, Ivan Cvenček, Arsenije Ikonjikov, Vladimir Španić i Ernest Turko;
-   nadporučnici Ljudevit Bencetić, Ivan Gregor, Ivan Jergović, Mato Jurković, Vjekoslav Rušec, Albin Starc, Zvonimir Šimunec i Marko Veselinović;
-   poručnici Slavko Boškić, Vilim Cirger, Nikola Kaladin, Juraj Lasta, Ivan Matiegka, Ivan Prezel, Karlo Senčić, Ignac Skeledžija, Kazimir Schneemann i Đuro Vinković;
-   zastavnici Mijo Abičić, Tomislav Kauzlarić, Koloman Kereškenji, Josip Peršić, Đuro Pichler, Bogumil Rotter i Tihomir Simčić;
-   činovnik Mirko Miklečić;
-   častnički namjestnici Ivan Antić, Živko Džal, Filip Freund, Milan Knezi, Franjo Krasnik, Milan Korica, Stjepan Martinašević, Šerif Mehanović, Ljudevit Oršić, Đuro Senel, Branko Šandor, Hinko Štefani, Ferdo Valić, Albin Vouk i Franjo Šupec;
-   stožerni narednici Dragan Dürr, Ernest Đuklć, Sulejman Kulenović, Božo Kunst, Franjo Korečić, Miroslav Lenardić. Stanko Lešić, Juraj Ferković, Mirko Ružička, Božo Šaban, Slavko Šinik, Sulejman Vascarac i Stjepan Žubrinić;
-   narednici Branko Gergo, Petar Grubanović, Ante Pavić i Stjepan Radić.

 
Stjepan Radić u razgovoru s drugim hrvatskim pilotom u zračnoj luci Mariupol u Ukrajini. Ovaj zrakoplov je letio često i Cvitan Galić.

RED KRUNE KRALJA ZVONIMIRA III. STUPNJA S HRASTOVIM GRANČICAMA:
-   podpukovnik Josip Lankaš;
-   bojnik Bela Galanthay;
-   satnici Franjo Gospodarić i Ernest Turko.

BRONČANA KOLAJNA POGLAVNLKA ANTE PAVELIĆA ZA HRABROST:
-   podpukovnik Franjo Džal;
-   satnici Konstantin Busov, Josip Hellebrant, Ferdo Kukovec i Dragutin Stanin;
-   nadporučnici Dominik Berce, Dragutin Cvenić, Emil Fiedler, Stjepan Knez, Ivan Orlić i Marijan Pavlović;
-   poručnici Vladimir Ahmedagić, Dragutin Ar, Artur Catinelli, Esad Hasanbegović, Nikola Ivković, Walter Kojc, Šime Kvarantan, Miljenko Lipovščak, Ivan Marović, Juraj Martinčić, Viktor Molnar, Srećko Rubić, Karlo Senčić, Josip Šafar, Đuro Švarc, Stjepan Vlajnić, Božidar Wagner, Hugo Wanek i Oto Župančić;
-   zastavnici Rudolf Kindy, Đuro Pichler, Antun Stanešić i Stjepan Schremlein;
-   častnički namjestnici Tomo Avi, Križo Bugarija, Živko Džal, Huso Jaganjac, Juraj, Kovaćić, Milan Korica, Milan Knezi, Ljudevit Oršić, Jakov Rosandić, Vjekoslav Sorić, Leopold Seibl, Miloš Štrbac, Stjepan Schwemlein, Ferdo Valić i Antun Zalar;
-   stožerni narednici Salih Hadžiomerović, Sulejman Kulenović, Božo Kunst, Ivan Laškarin, Dragutin Marković, Vladimir Pavlović i Antun Radić;
-   narednici Ivan Brkljačić, Vjekoslav Cmić, Drago Čondrić, Dragutin Žauher i Josip Živković;
-   vodnik Vladislav Wündisch.

 
Franjo Džal (u sredini) i Mato Kulenović (desno) u razgovoru sa njemačkim novinarima. Kraj ljeta 1942.

SREBRNA KOLAJNA KRUNE KRALJA ZVONIMIRA S HRASTOVIM GRANČICAMA:
-   nadsatnici Ljudevit Agić i Stjepan Milčić;
-   nadporučnik Vinko Babaja;
-   poručnik Dragutin Ivanić;
-   častnički namjestnici Vjekoslav Cvijariović, Stjepan Juričić, Nikola Spajić i Stanko Šušterčić.

SREBRNA KOLAJNA KRUNE KRALJA ZVONIMIRA S MAČEVIMA:
-   sitožerni narednik Petar Papac.

SREBRNA KOLAJNA KRUNE KRALJA ZVONIMIRA NA RATNOJ VRPCI:
-   satnici Ivan Cenić, Ivan Višnjić i Franjo Wagner;
-   poručnik Vilim Linić;
-   častnički namjestnici Drago Binder i Josip Butković;
-   stožerni narednici Dragutin Palljan i Ivan Rubčić.

BRONČANA KOLAJNA KRUNE KRALJA ZVONIMIRA S HRASTOVIM GRANČICAMA:
-   častnički namjestnici Albert Bračun i Ivan Sekereš;
-   stožerni narednici Ivan Anđelić, Dušan Binder, Josip Bolanča, Lovro Kovačević i Radoslav Sablić;
-   narednik Emil Stiegler.

BRONČANA KOLAJNA KRUNE KRALJA ZVONIMIRA S MAČEVIMA:
-   stožerni narednik Stanko Lešić;
-   narednici Ante Bubrić, Ivo Božičević, Mirko Korečić, Ante Pogorelić i Vjekoslav Serentin.

BRONČANA KOLAJNA KRUNE KRALJA ZVONIMIRA NA RATNOJ VRPCI:
-   satnik Ivan Šimek;
-   častnički namjestnici Nikola Bačić, Ivan Galović, Josip Klausar i Zvonimir Marjanović;
-   stožerni narednici Ivan Babogredac, Cvjetko Gregov, Eduard Fllipovlć, Franjo Kurtanjek, Ljudevit Kušton, Stanko Lesić, Ivan Lovrić i Vladimir Pavlović;
-   narednici Ismet Čaušević, Stjepan Kos, Ivan Krznarić, Anton Kamenšček, Antun Matijašević, Matija Merlić, Ljubomlr Mileusnić, Ivan Srzić, Zdravko Šćirek i Vilim Wagner;
-   vodnici Karlo Ilić, Branko Kosanović, Maks Krulc, Stjepan Rak, Matlja Sokac i Vinko Špero.

- 6 -
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #6 : Kolovoz 12, 2014, 21:42:43 »


ŽELJEZNA KOLAJNA KRUNE KRALJA ZVONIMIRA S HRASTOVIM GRANČICAMA:
-   stožerni narednici Petar Cofek i Oto Leniček;
-   narednici Ivan Horvat, Kazimir Kordić, Ivan Povrlišak i Tomislav Vučo; vodnik Džamid Ibričević.

-   ŽELJEZNA KOLAJNA KRUNE KRALJA ZVONIMIRA NA RATNOJ VRPCI: častnički namjestnik Vjekoslav Cvljanović;
-   stožerni narednici Ivan Ostojić, Dragutin Palijan i Josip Ušljebrk;
-   narednici Ibrahim Bikić, Petar Katić i Franjo Kurtanjek;
-   vodnici Petar Crnković, Halib Kalić i Rudolf Žorat.

NJEMAČKA ODLIČJA

ŽELJEZNI KRIŽ I. STUPNJA:
-   podpukovnik Franjo Džad;
-   bojnici Mato Čulinović, Vladimir Ferenčina, Vladimir Graovac i Boris Kello;
-   nadsatnik Zlatko Stipčić;
-   satnici Franjo Gospodarić i Stanko Kovačević;
-   nadporučnici Ljudevit Bencetić, Ivan Boko, Ljudevit Katušić, Roko Mirošević, Asim Nožić, Ivan Pavelić i Albin Stare;
-   poručnici Anđel Benković, Cvitan Galić, Fedor Jaugust, Josip Jordanić, Mato Kreitner, Marin Perović, Josip Pavlović, Ivan Mesić, Mirko Vreš;
-   zastavnik Josip Peršić;
-   činovnik Ivan Matijević;
-   častnički namjestnici Juraj Babić, Julije Batalo, Zvonimir Falica, Franjo Krasnik, Mato Loparić, Mate Rogić, Franjo Simčić, Nikola Stilinović, Pavao Švenfa, Zvonko Švigir, Josip Telar i Vilim Vrbanović;
-   stožerni narednici Josip Ban, Čedomir Čorkalo, Ivan Dobrijević, Eduard Hirzl, Veco Miković, Nikola Pavlinić i Slavko Sinik;
-   narednici Aleksandar Grgurić, Franjo Korečić i Ante Pavić.

ŽELJEZNI KRIŽ II STUPNJA:
-   podpukovnici Franjo Džal i Nikola Mikec;
-   bojnici Vladimir Ferenčina i Boris Kello;
-   nadsatnik Zlatko Stipčić;
-   satnici Franjo Gospodarić, Vikentije Guma, Josip Hellebrant, Stanko Kovačević i Vladimir Spanić;
-   nadporučnici Ljudevit Bencetić, Ivan Boko, Ivan Jergović, Ljudevit Katušić, Roko Mirošavić, Asim Nožić, Ivan Pavelić, Albin Starc i Franjo Veličan;
-   poručnici Boris Bedenik, Anđel Benković, Cvitan Galić, Stjepan Horvat, Josip Jordanić, Juraj Lasta, Mato Kreitner, Ljudevit Marić, Ivan Mesić, Josip Pavlović, Marin Perović, Nikola Pindulić i Mirko Vreš;
-   zastavnici Tomislav Kauzlarić, Josip Peršić i Bogumir Rotter;
-   činovnici Ivan Matijević i Mirko Miklećić;
-   častnički namjestnici Ivan Antić, Juraj Babić, Julije Batalo, Maks Daminko, Zvonimir Falica, Filip Freund, Mihajlo Hajduković, Franjo Krasnik, Mato Lekšević, Mato Loparić, Stjepan Martinašević, Ferdinand Melkus, Mate Rogić, Franjo Simčić, Đuro Senel, Nikola Stilinović, Ivan Šarinić, Branko Šandor, Pavao Švenda, Zvonko Švigir, Hinko Štefani, Božo Telar, Josip Telar i Vilim Vrbanović;
-   stožerni narednici Josip Ban, Čedomir Čorkalo, Ivan Dobrijević, Dragan Dürr, Ernest Gumhold, Eduard Hirzl, Mihajlo Karamatić, Stanko Kovačević, Miroslav Lenardić, Vjekoslav Medić, Veco Miković, Safet Mesihović, Nikola Pavlović, Arnold Pohl, Stanko Šinik i Stjepan Žutorinić;
-   narednici Božo Čorkalo, Silvestar Car, Pavao Gregurić, Aleksander Grgurić, Franjo Koračić, Zvonko Kvakić, Ljubomir Manestar, Ante Pavić, Stjepan Radić, Stjepan Ružić i Vjekoslav Serentin.

ORAO ZA ZASLUGE I. STUPNJA S MAČEVIMA:
-   pukovnik Adalbert Rogulja.

KOLAJNA ZA ZASLUGE U RATU II. STUPNJA S MAČEVIMA:
-   satnici Milutin Seidl i Rudolf Winkler;
-   poručnici Vilim Linić i Kazimir Schneeman.

KOLAJNA ZA ZASLUGE U RATU II. STUPNJA:
-   častnički namjestnici Vjekoslav Cvijanović;
-   stožerni narednici Franjo Kurtanjek, Stanko Lešić, Pero Papac;
-   narednici Ante Bubrić, Ivan Božičević, Mirko Korečić, Ljubomir Mileusnić, Ante Pogorelić, Nikola Radoš i Vjekoslav Serentin;
-   vodnici Petar Crnković, Karlo Ilić i Vinko Šparo.

NAŠI JUNACI PALI ZA HRVATSKU

Na ulazu u zgradu zapovjedništva nalaze se četiri ploče s nadpisima
-   "Naši junaci pali za Hrvatsku na Iztočnom bojištu",
-   "Naši junaci pali za Hrvatsku u borbama na zemlji",
-   "Naši junaci pali za Hrvatsku u vršenju dužnosti" i
-   "Naši junaci pali za Hrvatsku u domovini".

Ovim se pločama hrvatsko bojno zrakoplovstvo odužuje uspomeni svojih pripadnika, koji su (do 10. ožujka 1943.) žrtvovali živote vršeći svoju vojničku dužnost:

NAŠI JUNACI PALI ZA HRVATSKU NA IZTOČNOM BOJIŠTU:
-   bojnik Vladimir Graovac; satnici Antun Petre, Zlatko Kudina, Berlslav Supek i Vladimir Schmldt;
-   nadporučnici Nikola Vučina i Ivan Roko;
-   poručnici Boris Benedik, Mato Krajtner, Josip Nikoljačić i Juraj Lasta;
-   zastavnik Josip Žanić;
-   častnički namjestnici Božidar Telar, Julije Batalo, Veljko Erga i Stjepan Rajić;
-   stožerni narednici Nikola Pavlović, Veco Miković, Zdenko Kopecki, Vjekoslav Medić i Arnold Pohl;
-   narednici Mirko Novak; Pavao Grgurić, Stjepan Radić, Silvestar Car i Ljubomir Manestar;
-   vodnik Stjepan Ružić;
-   domobrani Nikola Hodak, Daniel Kujundžić, Stjepan Patljak i Stanko Martinić;
-   razvodnik Mijo Kelemen.

NAŠI JUNACI PALI ZA HRVATSKU U BORBAMA NA ZEMLJI:
-   podpukovnik Josip Lankaš;
-   nadporučnici Andrija Babić i Ivan Čipiko;
-   poručnik Ivan Jančijev;
-   stožerni narednik Jure Perković;
-   narednik Zlatko Kovačević;
-   vodnici Mato Olić. Ivan Dukanović, Nedeljko Pavić i Stjepan Habek;
-   razvodnici Ivan Durina, Josip Keker, Josip Plećko, Luka Barišić i Branko Dukanović;
-   desetnici Marko Radolović, Franjo Prper, Andrija Lukasović, i Božo Puhar;
-   domobrani Meho Kota, Ivan Prskalo, Janko Čukelj, Tunjo Debić, Andro Kružić, Ivan Crnković, Mato Djak, Dragutin Belek, Petar Mikić, Nikola Grgić, Ante Demić, Petar Buljan, Dane Malković, Božo Loračić, Milan Pleša, Ilja Marković, Blaž Sušac, Josip Matijašević, Stanko Majdak, Juraj Zlatarić, Zlatko Kukuljan, Dragutin Blažek, Halid Hadžalić, Ivan Korostilj, Pavao Zunac, Andrija Ivaković, Sulejman Mahmurić, Franjo Dragović, Ivan Mučnjak i Stjepan Videc;
-   vodnik Slavko Pečlnović;
-   desetnik Franjo Bažić;
-   domobran Salko Šubara;
-   desetnici Stanko Šimunović i Ćiril Šaravanja;
-   poručnik Koloman Kereškenji;
-   vodnik Ivan Stipetić;
-   domobrani Ivan Vilić i Daniel Kujundžić;
-   razvodnik Ivan Draginja,
-   domobrani Mato Arlović i Josip Skender.

NAŠI JUNACI PALI ZA HRVATSKU U DOMOVINI:
-   bojnici Ivan Ćurlica i Mato Ćulinović;
-   nadporučnik Ivan Filipi;
-   poručnici Marijan Martinić, Josip Margetić i Miroslav Hafner;
-   zastavnik Savo Ničiforović;
-   častnički namjestnik Franjo Šunjić;
-   stožerni narednik Ivan Šego;
-   narednici Franjo Župec i Anton Vlasić;
-   razvodnik Josip Ricijaš;
-   pitomac Borivoje Gomilanovlć;
-   domobran Alija Muzur;
-   zastavnik Mijo Abičić;
-   poručnik Nikola Pindulić;
-   častnički namjestnik Ferdinand Melkus;
-   stožerni narednici Dragan Dürr i Ernest Gumnold;
-   razvodnik Josip Zajec.

NAŠI JUNACI PALI ZA HRVATSKU U VRŠENJU DUŽNOSTI:
-   bojinik Tomislav Kalašić;
-   satnik Marijan Dvoršak;
-   nadporučnici Ivan Rubčić, Ivan Karner i Zvonimir Dućić;
-   poručnik Zvonimir Vitković;
-   častnički namjestnici Idriz Smajlović, Josip Ćuhraj i Mijo Trdak;
-   stožerni narednici Hugo Matijević i Drago Perković;
-   narednik Izidor Kuhar;
-   vodnici Miroslav Mešin, Josip Nikolac, Mile Duić, Ignac Bedeković i Branko Verona;
-   razvodnik Petar Pukli;
-   desetnici Viktor Vujaković Nazif Šabić;
-   domobrani Josip Majdak i Ante Jurešić;
-   vodnik Božidar Bertović i Hasan Ćordić;
-   poručnik Viktor Molnar;
-   stožerni narednik Ivan Mužić;
-   narednik Ivan Vukalović;
-   protuzrakoplovac Rizalije Bukvić;
-   zrakoplovci Juraj Jurićić i Ante Katava.

Proslavljeni hrvatski piloti lovci skupine Džal ratovali su na Izstoku ljeti 1942 i …
izdržali težkoće osobito jake ruske zime 1941-2
5. bombaška skupina je dva puta bila na sjevernom odsjeku Iztočnog bojišta;

Nizale su se zadaće i pod jesen 1942 izvršen je tisući liet protiv neprijatelja.

- 7 -
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #7 : Kolovoz 12, 2014, 21:49:48 »


ZADAĆE LOVAČKOG ZRAKOPLOVSTVA

Zrakoplovstvo je u ovom ratu konačno osvojilo svoje pravo mjesto među raznim vrstama oružja s kojima se danas vodi rat. Ono po svojoj važnosti, uspjesima i samostalnom radu spada među glavne vrste oružja, te je u suradnji s četama na zemlji često puta ocienjeno kao najvažnije i odsudno. Nije jedanput bio slučaj, da su viši zapovjednici vojske odali svoje priznanje djelatnosti zrakoplovstva izjavom, da bez zrakoplovstva ne bi mnoge stvari mogle uspjeti ili, da je zrakoplovstvo mnogo doprinielo da su pojedine djelatnosti dovedene do podpunog uspjeha.

Raznovrstne zadaće zrakoplovstva ne mogu se izvršiti jednom vrsti zrakoplova, pa je to dovelo do dieljenja zrakoplovstva po zadaćama i materialu. Danas razlikujemo bombaško, lovačko i izvidničko zrakoplovstvo pokraj ostalih detaljnih i sporednijih podjela. Svaka od ovih skupina ima posebno školovano osoblje i zrakoplove prilagođene predviđenim zadaćama. Svaka od ovih raznih skupina zrakoplovstva uređena je prema potrebama i zadaćama, te na taj način imamo različita ustrojstva za unutrašnji život i rad kod pojedinih skupina.

Vrlo riedko, skoro izuzetno, imamo u taktičkim postrojbama izmiešan sastav iz raznih skupina, radi omogućavanja rješavanja raznovrstnih zadaća. Međutim češći je slučaj da pojedine odvojene skupine izpunjavaju zadaće ostalih skupina, doduše obično kao nuzgredne zadaće pokraj vlastitih glavnih. Tako na primjer lovci i bombaši mogu vršiti izviđanja, a izvidnici borbu u zraku i bombardiranje i t. d.

Prebrzo sudeći, mogli bi poslije ovoga doći na pomisao, da bi jedna vrst zrakoplova dobro opremljena mogla zadovoljiti uvjete za izpunjavanje svih mogućih zadaća, koje se daju zrakoplovstvu. Međutim, ne treba zaboraviti činjenicu da je vojničko zrakoplovstvo, može se reći, počelo svoj život jednom vrsti zrakoplova, koji su morali zadovoljavati za onda još po raznolikosti malobrojne zadaće i da se prirodnim razvitkom počelo dieliti na pobrojane glavne i ostale skupine. Ovaj je dakle razvitak uvjetovalo povećanje raznolikosti zadaća. U razdoblju prividnog mira između Svjetskog rata 1914-18. u kome je zrakoplovstvo zapravo počelo svoj život kao vrst oružja i sadašnjeg rata, pojavile su se u raznim državama konstrukcije zrakoplova za razne svrhe koji su trebali zadovoljavati uvjete za sve moguće, ili za što veći broj raznih zadaća.

Ovi su zrakoplovi našli i dobre branitelje u taktičkim teoretičarima, ali je izkustvo u borbama često dokazalo protivno. Danas ne postoji zrakoplov predviđen za bombardiranje ili izviđanje, koji bi se uz to mogao mjeriti i sa protivničkim suvremenim lovcem ih obratno - zrakoplov, koji bi imao dobre osobine lovca, a da bi uz to mogao nositi nekoliko tona bombi. Stvarnost u svezi s današnjim mogućnostima konstrukcije zrakoplova, dala je siguran i određen smjer razvoju zrakoplovstva koji ide za dieljenjem pojedinih skupina, ali je isto tako dokazala da pojedine skupine mogu u određenim prilikama preuzimati na sebe i zadaće drugih.

Ovo može biti pod silom okolnosti, kao na pr. kada izvidnički zrakoplov ulazi u borbu s lovcem na način kako to i lovci čine po planu zapovjednika, kada na pr. lovci vrše bombardiranje. Prirodno je, da taj preuzeti tuđi posao ne može biti izvršen onako, kako bi ga izvršio zrakoplov za to opremljen s odgovarajućom posadom, ali to ne znači, da jedan okretni bombaški zrakoplov ne može s nepokretno ugrađenim pilotskim oružjem uspjeti u borbi sa slabijim lovcem, nadvladavši ga dobrim manevrom.

Malo ćemo pobliže razmotriti ovdje današnje lovačko zrakoplovstvo s obzirom na to, koje sve zadaće ono može izvršavati izpunjavajući svoju glavnu zadaću - osvajanje premoći u zračnom prostoru.

Razvitak nam je lovačkog zrakoplovstva poznat, a poznati su i razni pokušaji da se uz temeljni tip jednosjeda s jednim motorom ta vrst zrakoplovstva naoruža i sa višesjedima, jedno ili dvomotornim, od kojih su pojedini uspjeli i prema prilikama bili koristno upotriebljeni. Danas, nakon tolikih ratnih izkustava na raznim bojištima, kod svih konstrukcija lovačkog zrakoplova u zaraćenim državama odvaja se gotovo kao jedini i najuspješniji uzorak lovca jednosjed s jednim, rjeđe s dva motora, te ćemo u ovom razmatranju pod pojmom lovačkog zrakoplovstva uzeti onu skupinu, koja u borbu ulazi s takvim strojevima.

Oružanje takvog zrakoplova bilo je isto tako predmetom teoretskih razprava i raznih pokusa. Danas imamo uglavnom lovce naoružane tako zvanim oružjem nepokretno ugrađenim u trupu, s djelovanjem napried i težnjom da se sva ta oružja što više približe uzdužnoj osovini stroja. Oružja iz krila po malo nestaju zbog slabije točnosti u pogađanju. Po težini vatre, oružja se konbiniraju iz strojnica koje vrlo brzo pucaju za borbu na daljinu i lakših topova, promjera oko 20 mm, sa sporijim pucanjem, ali jačim djelovanjem za borbu iz bliza.

Jedan suvremeni zrakoplov ovog uzorka, kako smo već napomenuli, jednomotorni je jednosjed s tri do pet oružja čvrsto ugrađenih u trupu s djelovanjem napried (rjeđe u krilima), krugovalnim primačem i davačem, uređajem za kisik, po neki put s kabinom uređenom za letove na velikim visinama i čeličnom zaštitnom pločom iza sjedišta pilota.
Mnogi od tih zrakoplova imaju uređaj za nošenje lakših bombi izpod trupa, a rjeđe na krilima.

Zadaće današnjeg lovačkog zrakoplovstva mogle bi se uglavnom poredati u sliedeće skupine:
-   slobodan lov na bojištu i u neprijateljskom zaleđu;
-   stražarenje na bojištu iznad naših prednjih dielova;
-   zaštita bombaškog zrakoplovstva;
-   zaštita izvidničkog zrakoplovstva;
-   napadaj bombama na razne ciljeve;
-   napadaj u nizkom lietu na razne ciljeve;
-   izviđanje kopnenih i pomorskih puteva;
-   zaštita zračnih prievoza i prevoznih puteva;
-   zaštita vlastitih uzletišta i zaštita vlastitog zaleđa.

SLOBODAN LOV NA BOJIŠTU I U NEPRIJATELJSKOM ZALEĐU

Ovo je temeljna zadaća lovačkog zrakoplovstva, kojim se najbolje izkorišćavaju sve prednosti i osobine lovačkih zrakoplova. Ovom se zadaćom postiže zračna prevlast, kao prvi preduvjet za rad ostalih skupina zrakoplovstva.

Podpuna prevlast u zraku može se ostvariti samo onda, kada je podpuno uništeno neprijateljsko zrakoplovstvo, a njegovi izvori razoreni odnosno pravci dopreme presječeni. U koliko to nije slučaj, možemo govoriti samo o lokalnoj prevlasti po vremenu i prostoru, koja se može i mora postići u vremenu, kada želimo našem zrakoplovstvu osigurati nesmetan rad. Ovu prevlast osvaja, kako smo rekli, lovačko zrakoplovstvo zadaćama slobodnog lova.

Ova se zadaća izvršava često uz ostale zadaće lovačkog zrakoplovstva, koje se izvršavaju nad neprijateljskim postavima, kao na primjer pri zaštiti rada bombaša ih napadaja bombama.

Zadaće slobodnog lova izdaju se postrojbama raznih jakosti, te se sastoje u slobodnim napadima na sve opažene neprijateljske zrakoplove, s ciljem, da ih unište ili protjeraju i tako sprieče u izvršivanju njihovih zadaća.

Izvršenje tih zadaća ograničava se obično na određeno područje a rjeđe na visinu.

Prema prednjem, pod slobodnim lovom razumijemo takav rad lovačkog zrakoplovstva, koje se sastoji u samostalnim akcijama većeg ili manjeg broja zrakoplova na određenom području protiv neprijateljskih ciljeva u zraku s namjerom, da sprieče izvršenje njihovih zadaća, a omoguće zadaće svog zrakoplovstva.

Iz te definicije ujedno se vidi, da su zadaće ove vrsti, unatoč svoje samostalnosti, ipak vezane za akcije ostalih grupa zrakoplovstva, a to će reći, da se zapoviedi za slobodan lov izdaju u vremenskoj vezi sa zadaćama bombaša, izvidnika ili ostalih grupa zrakoplovstva.

Odkrivanje neprijateljskih zrakoplova iznad određenog područja vrši se na nekoliko načina. Uobičajeni su i pokazali su se kao praktični sliedeći: putem posebnih aparata, pogledom sa zemlje i odkrivanjem zrakoplova u zraku od lovačkih postrojbi, koje su na zadaći. Među posebne aparate ubrajamo nekoliko krugovalnih uređaja, koje u svim zaraćenim zemljama drže u najvećoj tajnosti, a koji odkrivaju položaj zrakoplova u planu prema kvadriranoj karti i po visini, te svoja opažanja javljaju svojim lovcima u zraku. Ove viesti redovito su šifrirane i šifra se vrlo često mienja kao i dužina vala posredničkog krugovala na zemlji i krugovala na lovačkim zrakoplovima. Rad na ovaj način vrlo je točan, ali se primjenjuje obično na područjima, gdje je bojište stabilizirano, zbog toga, što je postavljanje tih aparata vezano za razmjerno duže vrieme i najveću tajnost.

Pogledom sa zemlje odkrivaju se zrakoplovi obično za vrieme rata u pokretu, ili pri naghm promjenama bojne crte. Ovo vrše posebni promatrači, koji se često nalaze u prvim borbenim redovima ili čak na čelu oklopljenih kola. Pri ovom je radu rjeđa upotreba kvadriranih karata, već se položaji neprijateljskih zrakoplova označuju prema točkama na zemlji. Javljanje lovcima vrši se opet preko krugovala, pri čemu moraju lovci približno znati mjesta pojedinih promatrača i uzpostavljati vezu s njima pri svakom preletu područja, na kome se ovi nalaze.

Odkrivanje neprijateljskih zrakoplova u zraku vrše lovci, koji su na zadaći samim promatranjem zračnog prostora oko sebe. Ovo vrše i svi piloti u bilo kakvoj postrojbi, koja vrši zadaću, zbog čega se za postrojbe postavlja kao jedan od najvažnijih uvjeta mogućnost dobrog promatranja. Javljanje opaženih ciljeva vrši se prema raznim ugovorenim načinima putem krugovala. Vrlo zgodan i razširen je način određivanja cilja prema brojkama vremenskog sata, pri čemu je crta 12-6 u dužoj osovini zrakoplova. Daljnji je rad predviđen odredbama za navalu i borbu i budući da to izlazi iz obsega ovog predmeta, sada ćemo ga izostaviti.

Odkrivanje neprijateljskih zrakoplova u zraku zahtieva od pilota veliku pažnju i spretnost, koja se postizava dugom vježbom. Opažanje predmeta, koji se nalaze i kreću u zraku, prirodno je ograničeno daljinom, koja se točno ne može odrediti, jer ovisi o vidljivosti prema trenutnim prilikama u atmosferi. Ove su prilike ovisne o godišnjim dobama kao i dobi dana, pa su često vrlo različite. Osim toga valja znati, da se zrakoplovi, koji se kreću u blizini zemlje, vrlo težko odkrivaju, jer su obično dobro premazani bojama, sličnim bojama zemljišta. Zbog svietlo-modre boje, kojom su obojeni odozdo, vrlo se težko odkrivaju zrakoplovi, koji lete visoko, osobito ako tome odgovara i osvjetljenje.

O svemu tome mora biti lovac dobro obaviešten, da bi izkoristio sve prednosti boja, svietla i ostalih činilaca (koji ulaze u atmosferske prilike), u svoju korist, t. j. da odkrije protivnika što prije, a da pri tom bude što kasnije odkriven.

Velika neprekinuta pažnja i izkustvo u odkrivanju neprijatelja, koji se nalazi u zraku, glavni su uvjet uspjeha za pilote lovce u slobodnom lovu, jer sve usluge, koje se dobivaju od raznih sprava i promatrača sa zemlje, ne mogu biti izkorišćene od pilota koji pušta, da mu neopaženo, par stotina metara iznad ili izpod njega, prolazi ili ga napadne prvi neprijateljski zrakoplov.

STRAŽARENJE NA BOJIŠTU IZNAD NAŠIH PREDNJIH DIELOVA

U raznim taktičkim okolnostima često su naši prednji dielovi, osobito kolone, napadani od neprijateljskog zrakoplovstva. Ovi su napadaji obično iznenadni i potječu od zrakoplova s najbližih neprijateljskih uzletišta, većinom lovaca ili zrakoplova za nizke napadaje i borbu s četama.

Da bi se onemogućilo ovo smetanje rada naših prednjih dielova, određuju se obično manje postrojbe lovaca (počevši od dvojke) za stražarenje iznad prednjih dielova, osobito onih, koji su u toku važnijih zadaća. Ovo stražarenje može biti neprekidno ili za određeno vrieme.

- 8 -
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #8 : Kolovoz 12, 2014, 22:03:05 »


Stražarenje na bojištu prema tome znači neprekidno ili povremeno letenje lovačkih postrojbi iznad određenih četnih postava ili četa u pokretu, s ciljem, da se naše čete zaštite od napadaja protivničkog zrakoplovstva.

Stražarenje je prema tome vrst slobodnog lova, ograničenog na određene postave ili smjerove kretanja. Na ovom ćemo mjestu zbog toga iznieti samo ono, u čemu se stražarenje razlikuje od slobodnog lova.

Naši prednji dielovi - bilo to postavi ili smjer kretanja - mogu biti napadani od neprijateljskih lovaca, zrakoplova za nizke napadaje i borbu s četama i bombaša nizko, odnosno visoko. Pod visoko razumievamo visinu, s koje može bombaš s uspjehom napasti male i od oka dobro zaklonjene ciljeve, a to je visina, s koje su ti ciljevi još donekle vidljivi i ne kreće se iznad 3.000 metara. Nizki napadaji vrše se na visini od nekoliko metara, pa na više. Uzevši pri tom u obzir, da su posredno opasni za naše čete i izvidnici, koji prema vidljivosti lete iznad bojišta na visinama od 500 do 2.000 metara, to ćemo pojas za zadaće stražarenja ograničiti po visini do oko 3.000 metara. Visina, na kojoj će lovci izvršavati ove zadaće, mora biti takva, da se mogu što prije uočiti i napasti zrakoplovi, koji dolaze nizko, jer su najopasniji, a da se uz to ne gubi mnogo vremena za penjanje, da bi se dostigli napadači, koji dolaze visoko. Ta je visina odprilike u pojasu 500 do 1.000 metara. Vrlo će dobro biti, ako se lovci češće iz te visine spuste do zemlje i dobro promatrajući cielo obzorje utvrde, da se ipak nije koji protivnik prokrao do naših postava izkorišćavajući spretno bojenje zrakoplova i oblike zemlje.

Neprijateljski zrakoplovi moraju napadajući naše čete letjeti iznad njih, a često će - bilo radi izkorišćenja iznenađenja iz smjera sunca ili dolazka iz našeg zaleđa - letjeti dublje iza naših postava, te ih prema tome naši lovci moraju gotovo izključivo tražiti iznad našeg područja.

Izuzetno će se lovci kretati iznad neprijateljskih postava i to većinom u progonu, neprijatelja, koji u tom smjeru bježi. Prelietanje valja posebno obuhvatiti vjerojatne smjerove dolazka neprijatelja, pazeći najviše na smjer od sunca.

U povoljnim slučajevima bit će u našim postavama smješteni promatrači s krugovalom, koji će lovcima u zraku pomagati odkrivanje neprijateljskih zrakoplova.

U posebnim važnim prilikama, kada je neprekidnost zaštite nuždna, smjenjivat će se lovci u zraku po izteku goriva. - Inače se može stražarenje prekidati prema djelatnosti neprijatelja, odnosno predviđati samo za određeno doba dana, kada se obično protivnik pojavljuje.

Dogodit će se, da se neprijateljski zrakoplovi ne će nekoliko dana za vrieme našeg stražarenja pojavljivati i ako su neprijatelju poznate naše namjere. Lovci, koji vrše stražarenje, ne smiju zbog toga biti manje oprezni, jer ne treba zaboravljati neprijateljske promatrače u prednjim postavima, koji mogu svoje zrakoplovstvo uviek obaviestiti, kada naši lovci napuštaju stražarenje, a već samim tim, što naše čete nisu napadane iz zraka, može se uzeti, da je zadaća naših lovaca izpunjena.

ZAŠTITA BOMBAŠKOG ZRAKOPLOVSTVA

Lovačko zrakoplovstvo, vršeći svoje zadaće na bojištu, dolazi češće u priliku, da štiti napadaje bombaškog zrakoplovstva, rjeđe na bojištu, a gotovo uviek na neprijateljskom području, kada je neprijateljsko lovačko zrakoplovstvo jako. Bombaški zrakoplovi nastupaju pri svom radu iznad prvih postava bojišta iznenada, te ih neprijateljski lovci vrlo riedko - možemo reći slučajno - mogu dočekati i napasti. Međutim, zrakoplovi, koji odlaze u dubinu neprijateljskog područja, promatrani su i praćeni od strane mnogobrojnih središnjica za praćenje i uzbuđivanje, te se može predpostaviti, da će na svom putu biti dočekani od neprijateljskih lovaca. Potreba za zaštitu na tom putu prema tome je podpuno opravdana. Prilikom preleta cilja za vrieme napadaja, kada bombaški zrakoplovi za vodoravno bombardiranje moraju letjeti kraće ili duže vrieme bez promjene smjera i visine, vrlo su osjetljivi na napadaje lovaca, kao i paljbu protuzrakoplovnog topničtva, te im je u tom času lovačka zaštita najpotrebnija. Bombaši za sunovratne napadaje osjetljiviji su najviše u času, kada odpuštaju bombe i neposredno poslije toga, te im je u tim časovima lovačka zaštita najpotrebnija. Na koncu potrebno je nakon izvršenog napadaja zaštititi povratak bombaša preko neprijateljskog područja, jer se može uzeti kao sigurno, da je uzbunjeno čitavo neprijateljsko područje, iznad kojega su se naši bombaši zadržali duže vrieme.

Poznato nam je, da između bombaških i lovačkih zrakoplova postoje razlike u brzinama i trajanju lieta, koje ovom prilikom, u zajedničkom radu, dolaze do izražaja. Brzine lovačkih zrakoplova često su osjetljivo veće od bombaša, ali im je trajanje lieta u odnosu na bombaše mnogo kraće.

Sve do sada izloženo, kao i neki manje važni činioci, ima za poslijedicu, da se ove zadaće riešavaju na razne načine, a prema danim prilikama.

Najčešći je način, koji se u blizini bojišta obično upotrebljava, sastanak nad ciljem napadaja. Lovcima se u takvoj zadaći određuje vrieme, kada moraju biti iznad cilja, zadržavanje nad ciljem po vremenu, visina, i obično smjer napadaja bombaša. Lovcima je dužnost, da svoje štićenike odkriju po mogućnosti još izpred cilja i prate prilikom napadaja iz najpogodnijeg postava, a obzirom na sunce, oblake i drugo, s tim, da im mogu što prije priteći u pomoć, uzimajući u obzir i to, da postrojbe bombaša mogu biti napadnute i sprieda. Odkrivanje svojih bombaša bit će im često puta olakšano oblačićima neprijateljskog protuzrakoplovnog topničtva, ali se ne smiju osloniti samo na to. Vrlo je važno, da te lovce odkriju bombaši kao svoje, da bi posade bile sigurnije i mirnije u svom radu, ali se tu mora paziti da se lovci ne približuju bombašima kao napadači, jer bi mogli biti pozdravljeni njihovom obranbenom paljbom.

U slučaju borbe s protivničkim lovcima ne smiju lovci zaštitnici zaboraviti, da im je glavna zadaća štititi bombaše i protjerati protivnike, koji bi im smetali u radu, te će neki put morati odustati od progona neprijatelja, koji napušta borbu, da ne izgube svoje bombaše iz djelokruga pažnje. Drugačije mogu postupati, u zgodnom slučaju, lovačke postrojbe, koje su u vezi s bombaškim napadajem dobile kao zadaću samo slobodan lov iznad cilja i u njegovoj okolini.

Isti je postupak i onda kad se cilj napada u nekoliko valova, no onda se produži vrieme boravka lovaca nad ciljem.

Poslije završenog napadaja bombaša, u ovakvoj vrsti rada, uloga je lovaca obično završena. Prilikom razstanka s bombašima, uvjerit će se lovci, da li njihovim štićenicima ne prieti izravna opasnost od protivničkih lovaca, pa će - u koliko razpolažu još gorivom - ostati još neko vrieme u njihovoj blizini. Zrakoplovi bombaši su poslije olakšani, uslied toga brži i pokretniji, pa time i sposobniji za samoobranu vlastitim oružanjem.

Lovci zbog ovoga ne smiju stavljati na kocku sigurnost preleta do svoje luke s obzirom na gorivo, jer se uzputna spuštanja i time oštećivanja zrakoplova, ne mogu izpričati predugim ostajanjem uz bombaše.

Djelatnosti bombaša mogu biti namienjene protiv udaljenih ciljeva u zaleđu neprijatelja, pri čemu će morati prevahti duži put preko područja, na kome mogu biti napadnuti od protivničkih lovaca. Kao zaštita preleta, do cilja u takvim se slučajevima određuju lovačke postrojbe, koje neposredno prate bombaše, pazeći, da ih ne napadne protivnik. Ovdje se opet mora naći rješenje, koje će uskladiti razlike u brzinama jednih i drugih zrakoplova. Obično lete lovci u t. zv. "S" leticama prema letici bombaša i to tako, da bude uviek sa svake strane bombaške postrojbe po jedan dio lovaca. Slabije je rješenje praćenje bombaša s njihovom brzinom lieta pri čemu se lovci postavljaju u određeni postav prema postrojbi bombaša. U koliko je manja razlika u brzinama, u toliko je ovo praćenje bolje, dok međutim veće razlike u brzinama pojačavaju slabe strane ovog rješenja. Lovački je zrakoplov sa smanjenom brzinom manje pokretan, potrebno mu je dulje vrieme, da dobije punu brzinu i napokon, duža upotreba smanjenog broja okretaja nije dobra za jake strojeve na današnjim lovačkim zrakoplovima.

U slučaju da ciljevi bombaša leže daleko s obzirom na trajanje lieta lovaca, pričekat će nova postrojba lovaca bombaše iznad cilja, gdje će imati kao zadaću ih slobodan lov u određenom vremenu ili zaštitu bombaša, kako smo je napried opisali.

Visina letenja lovaca iznad cilja može biti različita u odnosu na visinu bombaša. Ako je cilj branjen jakim lovačkim postrojbama, koje su razpoređene oko cilja, bit će zgodno, da lovci zaštitnici lete izpod bombaša, jer će se na taj način postaviti između neprijateljskih lovaca i svojih štićenika, pri čemu će lako predusresti lovce, koji bi se pokušah uzdići na visinu bombaša.

Rad lovaca, pri ovim zadaćama, mora biti do skrajnosti požrtvovan, ali se ne smiju prema bombašima postavljati tako, da budu ugroženi od protuzrakoplovnog topničtva, koje u takvim slučajevima gađa obično bombaše, kao opasnije.

Zaštita bombaškog zrakoplovstva je važna zadaća lovaca, koju lovci moraju ozbiljno shvatiti i često puta žrtvovati svoju punu slobodu akcije, da bi se bombaši što bolje osigurali, a za nagradu će uviek imati iskrenu zahvalnost svojih drugova iz bombaških zrakoplova.

ZAŠTITA IZVIDNIČKOG ZRAKOPLOVSTVA

Izvidnički se zrakoplovi, prema svojim zadaćama, diele na izvidnike za daleka, obično stratežka izviđanja i za blizka, obično taktička izviđanja. Pojmovi daleko i blizko izviđanje ne poklapaju se uviek sa stratežkim i taktičkim izviđanjem, što međutim kod lovačke zaštite ne igra ulogu, jer će se prema potrebama zaštititi svaki blizki liet, bez obzira bio taktički ili stratežki, dok će daljnji izvidnički lietovi biti vrlo riedko zaštićivani lovačkim jednosjedima.

Zaštititi se može više zrakoplova ili pojedinci. Zaštita nekoliko izvidnički zrakoplova može biti iznad nekog područja, kada lete nevezani ih u postrojbama, što će biti sve rjeđe.

Zaštita pojedinačnih izvidničkih zrakoplova vrši se obično s najmanjom postrojbom lovaca, koja leti u prostoru u kome radi izvidnik.

Dužnost je zaštite, da po mogućnosti ne izgubi iz vida niti za najkraće vrieme izvidnički zrakoplov i da mu što prije pritekne u pomoć, ako bude napadnut, odnosno da uobće sprieči svaki napadaj. Lovci pri tom ne smiju niti na sebe zaboraviti i možda dopustiti, da ih protivnički lovci iznenade. Zbog ovoga se mogu uloge motrenja u dvojci podieliti tako, da pratilac motri samo nebo i leđa svoga vođe, dok se vođa brine poglavito za to, da ne izgubi iz vidika izvidnika. Visina leta zaštite bit će, u odnosu na izvidnički zrakoplov, različita, već prema mogućnostima boljeg motrenja, oblacima i drugim okolnostima.

Ako je razlika u brzinama između lovca i izvidnika mala, što će biti rjeđi slučaj, zadaća se može izvršiti neposrednim praćenjem.

Izvidnik će često puta raditi iznad nekog područja leteći po nekoliko puta istim putem u kružnici. Lovci mogu u takvom slučaju letjeti gotovo zajedno s njim s povećanim obsegom kružnice, te će im na taj način motrenje okoline izvidnika biti mnogo olakšano. U svakom slučaju liet lovaca, pri ovakvim zadaćama, ne smije biti jednoličan i dosadan, već vrlo živahan s obzirom na nagle promjene visine i mjesta u odnosu na zrakoplov izvidnika, jer će se samo na taj način, koristeći veću brzinu i pokretljivost lovačkog zrakoplovstva, moći nadzirati što veći prostor oko izvidnika.

Sastanak lovaca i izvidnika može biti ugovoren iznad određenog postava na bojištu odnosno po karti, ili nakon zajedničkog polazka s uzletišta. Oboje se može primieniti prema prilikama s tim, da se uviek vodi računa o ograničenom trajanju lieta lovaca, kao važnom činitelju.

Zaštita više izvidničkih zrakoplova slična je zaštiti pojedinih s tim, da se iznad prostora nad kojim će se vršiti izviđanje, može odrediti više lovačkih postrojbi za slobodan lov, a radi osiguranja prevlasti u zraku.

Lovci se pri ovim zadaćama ne smiju zavesti svojim navalnim duhom i zamišljati, da su izvidnički zrakoplovi postavljeni kao mamac, da bi si lovci mogli povećati broj svojih pobjeda. Zadaću su lovci podpuno izvršili, ako su već samim svojim prisustvom u blizini izvidnika, spriečili, da im se neprijateljski lovci približe.

Spretnost lovaca pri ovom delikatnom poslu, dolazi posebno do izražaja. Cieneći zadaću izvidnika kao glavnu, a svoju kao sporednu, lovac će biti na pravom putu, da ovu zadaću izpuni kako treba. Najveća sramota bila bi za lovca, kada bi mu neprijateljski napadač na očigled napao i uništio zrakoplov, koji mu je povjeren u zaštitu.

- 9 -
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #9 : Kolovoz 12, 2014, 22:11:55 »


NAPADAJ BOMBAMA NA RAZNE CILJEVE

Napadaj bombama iz lovačkog jednosjeda nije nikakva novost. Već su u prošlom Svjetskom ratu lovci nosili manje bombe, kojima su napadali razne ciljeve na zemlji. Ova je stvar na mnogim mjestima bila temeljito izpitivana u razdoblju prividnog mira, između oba velika rata, kako na mirnodobskim vježbalištima, tako i na raznim ratištima, kamo su države s jakim zrakoplovstvom slale svoje stručnjake radi proučavanja i motrenja.

Ipak, upotreba lovca za svrhe bombardiranja donekle je iznenađenje pa načinu izvršenja ovih zadaća. Iz bezkrajnog nebeskog plavetnila, pojavljuju se kao sitne točkice lovci, neki put na velikim visinama, prolete i nestaju s velikom brzinom, a iza njih se začuje šum bombi, koje su koji put vrlo točno pogodile, a po djelovanju se moglo vidjeti, da su bile većih kalibara. Protuzrakoplovno topničtvo, koje do tada nije uviek otvaralo paljbu na lovce, moralo je sada i njih, kao vrlo nezahvalan, brz i pokretan cilj na velikim visinama, dočekivati i u gađanju gotovo uviek zakasniti. Poslije odpuštanja bombi postali bi ti zrakoplovi opet lovci sa svim svojim osobinama, te bi se mogli s uspjehom uhvatiti u koštac s protivničkim lovcima, koji bi ih čekali.

Dobre strane ovog bombardiranja u prvo su vrieme zasjenile nedostatke, koje mnoge novosti često imaju, ali je stvarnost rata, koja ne dopušta nikakve neprirodnosti, brzo postavila i bombardiranje lovcima na svoje pravo mjesto.

Kao glavni nedostatak mogao bi se navesti dosta slab materialni učinak u odnosu na upotriebljeni broj zrakoplova. S obzirom na to, bombardiranje lovcima primjenjuje se onda kada je potrebno kod neprijatelja izazvati moralni uspjeh iznenadnim napadajem ili uznemirivanje neprekidnim lakim bombardiranjem, koje lovci mogu izvršiti često puta kombinirajući ih s napadajem bombama i napadajem s ostalim svojim oružjem (strojnice, topovi).

Bombe se mogu bacati iz većih visina u sunovratnom lietu ili nizko, rjeđe visoko, u vodoravnom lietu. Ovo zadnje je vrlo netočno, te dolazi u obzir samo na prostrane ciljeve, kao što su velika naselja, prikupljanje četa i slično.

Napadaje mogu vršiti veće ili manje postrojbe lovaca skupno ili u malim ili većim vremenskim razmacima, što će sve ovisiti o prilikama, koje su uviek različite.

Napadaji bombama za lovce su vrlo zanimljive zadaće, ali se moraju uviek kombinirati sa slobodnim lovom, u kome dolazi napadni duh lovaca do punog izražaja i dovodi do stvarnih rezultata - do pobjede.

NAPADAJ U NIZKOM LIETU NA RAZNE CILJEVE

U radu pilota lovaca dolaze kao vrlo zanimljive zadaće napadaji u nizkom lietu na razne objekte, koje možemo nazvati u neku ruku slobodan lov na zemaljske ciljeve. Razlike između zračnih i zemaljskih ciljeva su očite i mnogobrojne. One imadu za poslijedicu i različite načine napadaja i gađanja od onih u zraku. Nizki lietovi postavljaju pilotima osim toga posebna naprezanja, povećanu pažnju, točniju ocjenu visine, a pri svemu tome još i orientacija je u nekim prilikama vrlo otežana. Zimsko doba s nizkom osnovicom oblaka, koji su kompaktni i debeli, stvara tako težke uvjete za orientaciju u nizkom lietu, da se ove zadaće moraju s te strane posebno unapried proučiti i sve do sitnica odrediti prije polazka.

Kao ciljevi nizkog napadaja dolaze u obzir najraznovrstniji neprijateljski objekti na zemlji, te mogu biti počevši s uzletištima i na njima razpoređenim zrakoplovima, svi mogući postavi neprijateljske vojske, zaključno s kolonama obskrbe natovarene slamom. Kao ciljevi tih napadaja dolaze u obzir i svi neprijateljski objekti na moru ili riekama.

Raznovrstni ciljevi zahtievaju često, s obzirom na tehniku nizkog napadaja, razne načine rada, te ćemo se u daljnjem izlaganju s tim malo više pozabaviti, razmatrajući nizke napadaje na nekoliko raznih ciljeva.

Protivnik zrakoplovstva na prvom mjestu je opet zrakoplovstvo i njegove postrojbe, te ćemo početi sa zrakoplovnim ciljevima na zemlji. Iza ovih dolaze ciljevi protuzrakoplovne obrane neprijatelja, a tek onda nastupaju lovci kao izravni pomoćnici kopnenoj vojsci ili mornarici, s napadajima na razne ciljeve na zemlji ili vodi, radi pomaganja borcima na zemlji, odnosno vodi.

Među zrakoplovne ciljeve spadaju na prvom mjestu uzletišta nepri-jateljskih zrakoplova. Ova su često cilj lovaca u nizkom lietu, osobito ako lovci u zraku ne nalaze protivnika. Najvažniji cilj na uzletištu su na njemu razmješteni zrakoplovi, a zatim dolaze skladišta goriva i ostalo. Težko je s uspjehom napasti nepoznato uzletište, na kojem nije poznat razpored zrakoplova i ostalog, što se na uzletištu nalazi. Podatci će izvidnika prema tome biti prvi uvjet uspjeha, odnosno, lovcima mora biti od prije poznat razmještaj na uzletištu i njegov položaj. Ako je izpunjen taj uvjet, moći će lovci napasti svaki pojedini dio uzletišta s uspjehom, bez potrebe da se radi snalaženja uzdižu iz nizkog leta i pri tom izlažu nizkoj protuzrakoplovnoj obrani, koja se nikada ne smije podcieniti.

Idealno je izveden nizki napadaj na uzletište i zrakoplove na njemu onda, kad je glavni dio posla završen takvom brzinom i iznenađenjem, da se protuzrakoplovna obrana još nije ni snašla. Da bi se to tako izvelo potrebno je doći do cilja u sasvim nizkom lietu, pri kojem se kao zakloni koriste objekti na zemlji, kao što su uvale, šumarci, zaseoci i slično. Neposredno pred uzletištem za časak se uzpinje na visinu, s koje se još jednom pregleda položaj, a zatim prelazi u napadaj, pri čemu svaki napadač ima svoj poseban cilj. Na ovaj se način može istodobno napasti više pojedinačnih ciljeva, čime se stvara veća zabuna kod protivnika na zemlji. Za vrieme napadaja, koji se može, ako je potrebno i ponavljati iz raznih smjerova, ne smiju se napadači uzdizati mnogo iznad površine zemlje, jer se time postavljaju kao idealan cilj lakoj protuzrakoplovnoj obrani uzletišta. Ako su mjesta ove obrane poznata, svakako će jedan dio postrojbe lovaca biti već unapried određen za napadaj na te postave. Po izvršenom napadaju ima se postrojba lovaca udaljiti po mogućnosti isto kao što je i došla, u najnižem nizkom letu, sve dok se ne udalji iz opasne zone.

Ovako izvršena zadaća zahtieva, kako smo vidjeli, dobro predhodno poznavanje položaja na mjestu cilja, vrlo dobro izvježbanu i u nizkim napadajima prokušanu postrojbu lovaca i mora biti izvedena onda, kad su neprijateljski zrakoplovi, ili barem većina njih, na terenu. Prirodno je, da će biti težko sve te uvjete izpuniti do kraja, a uz to će se često u toku zadaće pojaviti štošta nepreviđeno. Lovci napadači u takvim će slučajevima potražiti način, da se zadaća ipak s uspjehom izvrši. Napadački duh, drzkost i solidan uzajamni rad svih pojedinaca u postrojbi lovaca moraju biti uviek okrunjeni uspjehom.

Napadaji na ostale objekte zrakoplovstva slični su napadajima na ostale zemaljske ciljeve, o kojima će biti govora, te ih ne ćemo posebno spominjati.

Napadaji na postave protuzrakoplovne obrane, osobito težeg topničtva, moramo navesti, jer predstavljaju, neoprezno izvedeni, veliku opasnost za lovce, od kojih su mnogi pri tom nepromišljeno stradah.

Starješine, koji poznaju dobro svoje ljude, zabranjuju često puta najstrožije da se takvi postavi napadaju pod oštrijim kutom iz sunovratnog lieta, premda je to idealan položaj za ciljanje i gađanje, jer lovac u tom slučaju leti u izravnoj crti prema cievi topa, iz kojeg na njega sipa ubitačna vatra. Ako je posada topa dosta hladnokrvna ili iza zaklona, može se lovac smatrati riedko sretnim, ako u ovakvom nejednakom dvoboju izađe lakše ozlieđen ili neoštećen.

Kao vrlo česti ciljevi nizkih napadaja lovaca dolaze nadalje razne kolone kopnene vojske. Prije nego što ćemo govoriti o samom načinu napadaja spomenut ćemo, da lovci moraju biti na čisto o tome, kakve se poslijedice njihovog napadaja mogu očekivati. Lovci ne mogu nikako svojim oružanjem, osobito bez bombi, prouzročiti velike štete ili uništavanja. Slučajni pogodci u spremnice goriva na samovozima ili kakav drugi lako zapaljivi material, mogu izazvati požare i uništenja, koja se mogu smatrati kao veći uspjesi. Kao normalna poslijedica nizkih napadaja lovaca može se uzeti stvaranje nereda, panike i time zadržavanje kolona za nekoliko sati.

Znajući za to, ne će se lovci previše zauzimati za točne pogodke u male ciljeve, koji gmižu ili su nepokretni na zemlji, jer je to već mnogome zagrijanom strielcu bio svršetak lovačke kariere.

Napadaji na kolone mogu biti zapoviedeni ili iznenadni. Događa se često, da neprijateljska pojačavanja i dopreme tvoriva, na svom putu k mjestu borbe, prelaze preko nekih tjesnaca ili nasipa, odnosno mosta, gdje su najpovoljnija mjesta za takve napadaje. Na traženje zemaljskih četa, mogu lovci dobiti zapovied, da napadaju takva mjesta radi uznemi-ravanja prometa, da bi se neprijateljska doprema uzporila ili otežala. U takvim se slučajevima daju lovcima, obično s ostalim vrstama zrakoplovstva, zadaće napadaja u nizkom lietu na određene ciljeve. Taktički se te zadaće dalje izrađuju, te mogu dobiti oblik neprekidnog uznemirivanja ih iznenadnih napadaja s većim lovačkim postrojbama. U jednom i drugom slučaju svaki će se ovakav napadaj unapried pripremiti, dobro promisliti s obzirom na vrst kolone, njen smjer kretanja, mjesta protuzrakoplovne obrane i meteoroložkih prilika.

U slučaju kad lovci, vršeći zadaće slobodnog lova, ne našavši protivnika u zraku, ugledaju na neprijateljskim komunikacijama kolone, koje bi se mogle napasti, oni će ih napasti bez posebnog odobrenja ili zapoviedi. Za ovakve se slučajeve izdaje od starješina obično dozvola "en general", te ju lovci uviek rado koriste, da ne nose kući pune kutije strjeljiva. Ovom će prilikom lovci napasti bez predhodne pripreme i dogovora prema danoj prilici, prateći svoga vođu, koji cieli napadaj vodi, s obzirom na svoje izkustvo u ranijim napadajima. Postrojbe za napadaj imaju obično izgled zmije, kojoj je na čelu vođa. Razmak je između zrakoplova što je moguće manji tako, da se napadnutim dielovima ne da mogućnosti niti sekunde da se priberu. Napadati treba važnije dielove kolona, kao što su veće skupine konja, samovozi ili nagomilane čete. Prema ocjeni vođe, napadaj se može izvesti nekoliko puta na istim mjestima, koja treba birati tako, da vozila, sklanjajući se s puta zapadaju u grabe ili na strmine i time se oštete.

Ne treba zaboravljati ni u jednom ni u drugom slučaju, predhodno sigurno utvrditi, da li je kolona zaista neprijateljska, da ne bi bila napadnuta vlastita. Ovo je vrlo važno za vrieme borbi u pokretu, kad se bojna crta brzo mienja. Kao pripomoć u takvim slučajevima služit će znakovi platnima ili zastavama, koje pokazuju čete na zemlji. Ovo će čete pokazati samo onda, kad su sigurne, da zrakoplovi iznad njih nisu protivnički. Svakako je uviek bolje, da se prije napadaja izgubi par sekundi radi razpoznavanja četa, nego da se napadaju vlastiti vojnici.

Protuzrakoplovna obrana na zemlji igra pri nizkim napadajima vrlo važnu ulogu. Strojnica i laki top opasno su oružje, čiji su mali postavi za pilota, koji leti strahovitim brzinama iznad glava neprijatelja, gotovo nevidljivi, te ih ne može ni izbjegavati. S druge strane pilot je u takvim prilikama psiholožki u svom elementu. On će od te opasne vatre, vidjeti oko sebe u prostoru samo svietle tragove, koji za njega ne će mnogo značiti.

Borba orla i zmije je nejednaka i težka, jer se protivnici nalaze u raznim elementima za kretanje, ali su protivnici tim manje popustljivi. Traže se mogućnosti, da se pronađe što više osjetljivih protivničkih točaka, da se ove što bolje izkoriste za napadaj i protivnik što bolje zgrabi. Lovac se osviešćuje i dolazi k sebi tek onda, kada izpali zadnji naboj i leteći prema svojem uzletištu pronalazi oštećenje na svojoj, često puta očerupanoj, ptici.

Napadaji na neprijateljske postave za napadaj ili obranu u glavnom su slični napadajima na kolone. Nikad se ne će napadati skupina od nekoliko ljudi, nego će se uviek tražiti cilj, koji odgovara vriednosti snaga, koje se ulažu u napadaj. Spomenuti se mogu veće skupine ljudi i konja, prikupljenih u zaklonima za napadaj, gusti postavi topničtva, okupljena oklopijena kola ili samovozi, i slično.

Daljnji nizki napadaji, koji imaju svoju posebnu karakteristiku, napadaji su na ciljeve na vodi. Voda, kao i snieg, ima za zrakoplovca, koji nizko leti, posebnu osobinu i otežava točnu ocjenu visine leta. Izuzetak čine okolnosti, kao što su pogodan kut svietla i slično. Posljedica toga je mogućnost, da se pilot pri nizkim napadajima lako zaleti u vodu. Kao jedini siguran predmet, po kome se pilot može ravnati, je cilj, prema kome leti. Ali baš na takvom se mjestu nalazi sakupljena i ciela protuzrakoplovna obrana takvih objekata, te će zbog svega toga, napadaj na takve ciljeve predstavljati dosta težku i opasnu akciju. Manje lovačke postrojbe mogu zbog toga napadati bez velike opasnosti samo manje brodove sa slabijom protuzrakoplovnom obranom, dok će velike pomorske jedinice s jakom obranom, za takve napadaje samo izuzetno doći u obzir. Da bi se smanjila opasnost od takve jake koncentrične vatre, treba napadaje kombinirati s nekoliko strana istodobno. Ciljanje i gađanje u takvim napadajima mora biti točno, jer je to uvjet, da se postigne uspjeh, u koliko to dozvoljava oklop plovnog objekta. Napadaji bombama mogu u povoljnim okolnostima imati mnogo više uspjeha.

- 10 -
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #10 : Kolovoz 12, 2014, 22:26:16 »


Nizki napadaji predstavljaju, kako smo vidjeli, za lovce vrlo zanimljiv posao, koji mnogog lovca podpuno obuzima, te se zaboravljajući opasnosti podpuno predaje borbi. Mnogog neopreznog pilota je to neki put bez potrebe stajalo glave. Hladokrvno razmišljanje i pribranost mogu često puta spasiti pilota i iz najtežih neprilika. Sjajan primjer sabranosti u ovakvim trenutcima pokazao je vođa naše lovačke skupine na Iztočnom bojištu, podpukovnik Džal, koji se je s pogođenim strojem spustio iza leđa neprijateljske bojne crte na mjesto, gdje je predpostavljao, da nema neprijateljskih vojnika, odakle se nakon osam sati lutanja iza neprijateljskih prvih redova ipak spasio.

IZVIĐANJE KOPNENIH I POMORSKIH PUTEVA

Izvidnici i izviđanje zrakoplovstvom predstavljaju ona osjetila viših vojnih zapovjednika, koja iz treće dimenzije donose podatke o neprijatelju. Sve vrsti zrakoplovstva, koje vrše zadaće iznad neprijateljskog područja, dužne su o svemu ostalom, što uz svoje zadaće značajno na zemlji opaze, donieti izvješća. Tako i lovci, bez obzira na kakvom slobodnom lovu bili, osim svojih opažanja o uzorcima i broju protivničkih zrakoplova, koje su sreli, moraju izviestiti i ono, što su važno opazili kod protivnika na zemlji. Osim toga lovcima se može dati izravno kao zadaća, da među ostalim pri svom lietu izvide neki objekt ili posebne pojave kod neprijatelja. Na ovakve zadaće mogu biti lovci posebno poslani, ali to će biti vrlo riedko, iznimno, kad na primjer izvidničko zrakoplovstvo ne može biti upotriebljeno ili ga nema.

Prema iznietom, polaze i lovci neki puta na zadaće izvidnika. Zanimljivo je nadalje vidjeti, u koliko su piloti lovačkih jednosjeda sposobni, da nešto dobro i u tančine promotre i prema tome donesu koristne podatke višem zapovjedničtvu.

Prelietajući na visinama iznad tisuću metara razno zemljište na kojima se nalaze postavi ili se kreće neprijateljska vojska, mogu lovci vidjeti zaklone izkopane u zemlji, kućice, zaseoke i sela, šumarke i šume, ali će se od živih stvorova, koji su obično obučeni u odiela zaštitne boje, vidjeti vrlo malo, jer će se već na zvuk zrakoplovnog stroja posakrivati po zaklonima ili pod drvećem. Na putevima ili željezničkim prugama, od kojih su posebno putevi, za vrieme suhog ljetnog vremena i sniega u zimi, vidljivi na velikim daljinama i s raznih visina, bit će uočljivi veći pokreti četa i vozila, koje se ne će moći skloniti li sakriti. Isto će tako i plovni objekti na većim riekama ili morima biti vidljivi iz velike daljine, i ne će se moći nikada sakriti od pogleda sa zrakoplova.

 
Izvidnički zrakoplov u skrovištu jednog pomoćnog uzletišta

Leteći nizko nad površinom zemlje, lovac će radi velikih brzina imati jedva vremena, da uoči pojedine predmete, dok će mu mnoge stvari podpuno izmaknuti iz vida. Pa i pogled na one stvari, koje je opazio bit će kratak, kao najkraće osvjetljenje foto-kamere, te će kao takvo biti skoro uviek bez važnih pojedinosti. Pilot će na primjer vidjeti skupinu ljudi, koji bježe na sve strane tražeći zaklon, ali će mu kao jasna slika ostati možda samo jedan čovjek, koji je liegajući podizao pušku, s namjerom da puca na zrakoplov.

Ovakva izkustva pokazuju nam put, kojim treba ići pri razradi izviđanja, koja se daju kao zadaće pilotima lovcima. Na prvom mjestu treba lovcima davati za izviđanje onakve objekte, koje su oni u stanju promotriti, a drugo, ne treba pri takvim izviđanjima nikada letjeti previše nizko jer će sadržaji izvješća biti vrlo nepodpuni.

Zahvalni objekti za izviđanje lovcima su, kako smo iznieli, komunikacije, te će se prema tome lovci najčešće i slati na takve zadaće.

Pri izvršivanju takvih zadaća dužnost je lovaca, da odkriju na određenim mjestima sve što je važno, da se dobije pravilan pojam o stanovitim neprijateljskim pokretima. Leteći na raznim visinama s brzim promjenama visine, što današnjim lovcima ne predstavlja težkoće, te će, koristeći uz to svoju brzinu, promotriti cilj sa svih strana i ako je potrebno podpuno iz bliza, da bi o njemu prikupili što više podataka. Pri svom radu lovci ne smiju podatke svrstavati u važne i manje važne, jer su često na oko i neznatni podatci vrlo važni za neke događaje, a može se dogoditi da se kao manje važni zaborave.

Uz zadaće izviđanja, daje se lovcima obično pravo, da napadnu zgodne ciljeve i tako dođu malo i na svoj račun. Iznimno važne zadaće izviđanja morat će se izvršiti bez toga, jer se tu prije svega traži, da lovac sa svojim podatcima da dođe živ i čitav na svoje uzletište.

ZAŠTITA VLASTITIH UZLETIŠTA

Ove zadaće spadaju same po sebi u dužnost lovaca, jer se s ponosom lovaca, pobjednika u borbama protiv neprijateljskih zrakoplova, ne bi nikako slagalo, da im njihovi protivnici napadnu njihovo gniezdo. Osim toga što je napadaj na lovačko uzletište težak, osobito ako s njega preko dana uzlieće ili dolazi više zrakoplova, određuje se obično posebna postrojba, koja se preko cielog dana nalazi u pripravnosti, obično u sjedištu zrakoplova i kojoj je povjerena zadaća spriečiti svaki napadaj na uzletište.

Pri današnjim brzinama zrakoplova, težko je zaštititi čekanjem na zemlji bilo koji objekt, ako se oslanjamo na sluh odnosno djelokrug vida promatrača, koji je smješten na primjer na samom uzletištu. Zbog toga se za takve službe uzpostavlja posebna služba promatranja, koja se obično upodpunjuje s najsuvremenijim tehničkim sredstvima, da bi se neprijateljski zrakoplovi i njihove namjere što prije odkrili. Lovci zaštite obično će poletjeti još prije nego li neprijatelj sa zemlje bude opažen, a u zraku će biti vođeni pomoću krugovala do susreta s protivnikom.

Glavni je cilj lovaca napadaj na neprijateljske zrakoplove prije nego što oni izvrše svoju zadaću. U koliko to nije izvršeno, napast će ih svakako onda kad ih sretnu. Neprijatelj u takvim slučajevima ne smije ostati bez oštre opomene, da više ne dira u osinjak.

Zrakoplovi u pripravnosti nalaze se tamo, odakle mogu odmah poletjeti. Kraj njih su mehaničari, a u sjedištima piloti. Do tog mjesta, na kome su zrakoplovi, vodi brzoglas, kojim se obično javlja samo uzbuna. Ostale podatke dobivaju lovci u zraku preko krugovala. Da se piloti ne bi čekanjem previše umorili, treba ih mienjati.

Lovci će sa svojih uzletišta uviek preuzimati i zaštita obližnjih uzletišta bombaša i izvidnika, koji sami za to nisu sposobni. U takvim se slučajevima lovačko uzletište veže posebnim vezama sa susjednim.

Iznimno se mogu u važnijim slučajevima kao zaštita uzletišta određivati lovci na stražarenje u zraku obično u vrieme, kad se očekuje napadaj.

Zaštita svog uzletišta mora svakom lovcu biti na srdcu i ne treba nikada smatrati kao uzaludno umaranje sjedenje od nekoliko sati na padobranu u pripravnosti, jer neprijatelj baš time, što ne dolazi, pokazuje, da cieni budnost obrane lovačkih uzletišta i boji je se.

Važna pozadinska područja često se zaštićuju razpoloživim lovačkim snagama, kako danju, tako i noću. Zaštita zaleđa lovcima je zapravo predmet za sebe, koji bi radi svoje obsežnosti i posebnih organizacija izašao iz djelokruga ovih razmatranja, ali jer to ipak spada u zadaće lovaca spomenut ćemo je i naglasiti, da je to isto tako ratna zadaća, kao i sve ostale, o kojima smo do sada govorili, te je lovci moraju s oduševljenjem i razumievanjem prihvatiti i izvršiti.

*

Zaključit ćemo s ovim izlaganjem, kojem je bio cilj, da našim mlađim lovcima pruži mali pogled u praktičan rad i zadaće lovaca na bojištu, a našim prijateljima omogući bolje razumievanje onih, često puta riečima oskudnih, opisa iz borbi naših lovaca na bojištu.

Pojam pilota-lovca stvoren je još u prošlom Svjetskom ratu. Nismo govorili o tome, da li su za svoje zasluge bili premalo ili previše slavljeni u odnosu na ostale zrakoplovce; rieč je bila o njihovom radu, čemu ćemo dodati, da su si mjesto, koje zauzimaju u zrakoplovstvu stvorili svojom hrabrošću, zalaganjem za uspjeh zadaća i velikom savješću, na koje se najviše oslanja njihov posao. Divljenje ostalih vojnika i nevojnika daleko je od zavisti i sebičnosti i ono je pilotu - lovcu dalo poseban tip čovjeka, koji je postao ideal tolikih mladih ljudi.


Trojka lovačkih zrakoplova

Piloti-lovci su snaga, kojoj se stavlja u dužnost borba i uništenje neprijateljskih zračnih snaga. Oni to izvršuju često puta ostajući skrhani duboko dolje na mjestima, iznad kojih su ušli u borbe, dokazujući time, da su borci, za koje postoji samo pobjeda ili smrt.

OD ANTUNA DO GUSTAVA

Od španjolskog građanskog rata, gdje su po prvi puta suvremene tehnike oružja našle primjenu u većem obsegu, izredalo se do danas mnogo uzoraka njemačkih lovaca "Me-109", po nacrtima prof. ing. Messerschmitta. Evo ih redom kako su dobivali slova u abecedi i njihove nadimke, već prema razlikama u motorima (na primjer skok od 650 na 1150 konjskih snaga), oružanju (na primjer dva topa i dvie strojnice, jedan top kroz os vijka i dvie strojnice, samo četiri strojnice, samo dva topa, i t. d.) i obliku krila (podrezana na kraju, zaobljena, i t. d.):

 
Wilhelm Emil Messerschmitt
njemački konstruktor zrakoplova
(* Frankfurt, 26. lipnja 1898 † München, 15. rujna 1978)

Me-109 A - Anton
Me-109 B - Berta
Me-109 C - Cesar
Me-109 D - Dora
Me-109 E - Emil
Me-109 F - Fritz
Me-109 G - Gustav

Sve do pojave Foke-Wulf 190, također njemačkog lovca, Me-109 G, bili su najbrži i najbolji lovci na svietu. Brži i bolji od najboljih britanskih, američkih i sovjetskih, a od preko trideset i pet tisuća njihovih mrtvih zrakoplova velik je dio bio plien baš tih sjajnih lovačkih strojeva, koji su prvi na svietu ponieli bombe.

U jesen 1937., održano je u Zürichu veliko međunarodno zrakoplovno natjecanje. Posebna zanimljivost ovog natjecanja, na kome su se sakupili zrakoplovi iz cielog svieta, bila je pojava njemačkih lovaca Messerschmitta "Me-109" i Heinkela "He-112". - Među brojnim utakmicama bila je kružna utrka oko Alpa, u kojoj je pobjednik bio pilot Seideman, na "Me-109" s prosječnom brzinom od 390 km/sat, a pilot Franke se na "He-112" popeo na 3.000 m i u okomitom se strovaljivanju spustio na 300 metara za svega 2 minute i 6 sekundi.

- 11 -
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #11 : Kolovoz 12, 2014, 22:33:55 »


Tvorac "Me-109" je profesor ing. Willy Messerschmitt, rođen 1898., koji se već 1918. prvi puta proslavio svojom konstrukcijom jedrilice, a kasnije motornim zrakoplovima, od kojih je najpoznatiji bio turistički "Me-108", nazvan "Tajfun". Njegovo je djelo i lovac-razarač "Me-110".

"Me-109" nosio je još jedno ime: "Me-Bf". To mu je drugo ime potjecalo od tvornice BFW (Beierische Flugzeug Werke AG). Prvi su zrakoplovi imali razmjerno slab motor "Junkers Jumo 210" od 650 konjskih snaga, a kasnije se ugrađivani motori Daimler Benz DB 600 do 950 konjskih snaga, pa DB 601 s 1150, a navodno i 1800 konjskih snaga.

 
Postrojba borbenih zrakoplova u pratnji lovaca

Krila ovog zrakoplovalovca trapezoidalnog su oblika, i sužavaju se prema podrezanim krajevima. Svako je krilo izravno zakivano o trup. Cieli je izlazni rub krila pokretan: u polovici bližoj trupu nalaze se zakrilca, a prema kraju krilca. I krila, i trup čitava su iz duraluminija. Prednji je dio trupa ovalnog oblika, a prema repu prelazi u trouglasti. Sjedište pilota je zgodno smješteno u staklenoj kabini i omogućuje izvrstnu vidljivost. Oružanje se prvih "Me-109" sastojalo iz dvaju nepokretnih sinhroniziranih strojnica 7,9 mm u krilima i jednog topa 23 mm, koji je pucao kroz os vijka. U španjolskom građanskom ratu su "Me-109" imali u krilima topove umjesto strojnica.

Motor "Jumo 210" davao je najveću brzinu od 462 km/sat, na visini 4.000 m, uzpon na 5.000 m za 6:08 min, najviši uzpon na 8.000 m i doseg 550 km. Motor DB 600 već je dopuštao najveću brzinu 525 km/sat, uzpon na 5.000 m za ravnih 5 minuta, najviši uzpon do 11.000 m i doseg 720 kilometara (znači najdulje trajanje lieta oko 1 sat i 20 minuta).

1937. postigao je dr. ing. Wurster na "Me-109" svjetski rekord absolutne brzine sa 611 km/sat, a dvie godine kasnije Wendel čak 755,11. Zrakoplov kojim je upravljao Wendel, još je i danas svjetski rekorder, a bio je serijske izgradnje, tek nešto izmjenjen i pojačan, da dobije što aerodinamičniji oblik i veću brzinu. Skinuto mu je bilo oružanje. Motor DB 601-A imao je snagu od 1175 konjskih snaga i bio posebno građen za ovaj zrakoplov" Me-109 R".

"Me-109 F", predposlijednji "Me-109" (sliedio je još "Me-109 G") ima razpon krila 10 metara, nosivu površinu 16 m2, a težak je 2742 kg. Motor DB 601 od 1150 konjskih snaga pokreće trokraki vijak s promjenljivim korakom do najveće prosječne brzine 611 km/sat u vodoravnom lietu. Oružan je s jednim topom 37 mm i četiri strojnice 20 mm.

POMORSKO ZRAKOPLOVSTVO U OVOM RATU

Pomorsko zrakoplovstvo dieli se na zrakoplovstvo smješteno na obali i na zrakoplovstvo ukrcano na nosačima zrakoplova i ostalim brodovima. Pomorsko zrakoplovstvo na obali ima u svojem sastavu zrakoplove za obalno i dalnje izviđanje, koji ujedno služe i kao bombaši i torpedni zrakoplovi. Zrakoplovi na ratnim brodovima (krstaricama, krstašima i bojnim brodovima) su izvidnički zrakoplovi. Oni su istog ili sličnog uzorka kao i obalni zrakoplovi, a uzlieću s broda pomoću katapulta. Zrakplovi na nosačima zrakoplova imaju kotače i uzlieću kao i obični zrakoplovi. Krstarice i krstaši imaju 1 do 3, a bojni brodovi do 4 zrakoplova. Nosači zrakoplova imaju 30 do 70 zrakoplova, obično oko 50. Ti su zrakoplovi izvidnici, lovci, bombaši i torpedni.

Kao što su i razne vrste oružanih snaga država, koje su zaraćene, vršile svoje djelatnosti uz pomoć zrakoplovstva, tako je isto i s pomorskim snagama (mornaricom) surađivalo pomorsko zrakoplovstvo. Pomorski zrakoplov (hidroplan) ima slabija svojstva u zraku od običnog zrakoplova zbog svoje konstrukcije, koja mora u prvom redu zadovoljiti pomoračke zahtjeve. Plovci, koji su dosta veliki i ne mogu se u lietu uvući u trup, odnosno trup, koji služi kao čamac, smanjuju aerodinamička svojstva hidroplana. Svojstva pak zrakoplova na nosaču zrakoplova ograničena su i smještajem na brodu, dužinom palube i drugim.

Zbog toga pomorski zrakoplov nije ni u napadaju ni u obrani dorastao kopnenom zrakoplovu, pa su se i velika većina napadaja na pomorske jedinice, brodopratnje i pomorska uporišta protivnika vršila u ovom ratu i vrše se i sada s kopnenim zrakoplovima, gdje god to udaljenost do cilja dopušta.

OBALNO ZRAKOPLOVSTVO

Za pomorsko zrakoplovstvo ostale su prema tome zadaće čisto pomoračke prirode (osim za zrakoplove na nosačima) u vezi s obranom obale i uzkom suradnjom sa svojim ratnim brodovima. Obalno zrakoplovstvo vrši u ratu ove zadaće:
-   izviđanje dalekih pomorskih puteva i neprijateljskih luka,
-   izviđanje obalnog područja (traženje opaženih podmornica uz obalu, nadzor nad položenim vlastitim minskim poljima)
-   praćenje pomorskih jedinica i njihovo osiguranje od napadaja podmornica ili površinskih snaga posebne zadaće (polaganje mina, torpediranje neprijateljskih brodova u blizini obale, spašavanje u more palih zrakoplovaca, prievoz četa).

O radu obalnih pomorskih zrakoplova vrlo se malo čuje. To je radi prirode njihovih zadaća, koje ne zahtievaju rad u postrojima od više zrakoplova, već rad pojedinih zrakoplova. Njih se ne spominje u dnevnim izvješćima vrhovnih zapovjedničtava pojedinih država. Oni se ne upuštaju u borbu u zraku, već je izbjegavaju, braneći se ako treba. Tek se riedko moglo čuti ili čitati, da je obalni zrakoplov u nametnutoj borbi oborio protivnika. Rad na pr. dalekog izvidnika sastoji se u izviđanju dalekih pomorskih površina i brodarskih puteva te luka neprijateljske mornarice. Podatke izviđanja koriste poslije kopneni zrakoplovi za napadaj i tada oni beru lovorike. Više puta mora daleki izvidnik dugo kružit oko neprijateljskih ratnih brodova ili brodopratnje, dok ne dođu bombaši da izvrše napadaj. Tako on održava dodir s neprijateljem i izlaže se paljbi s brodova, a da sam ne smije napadati.

Od početka rata u Sjevernom moru i jedna i druga strana je u svezi s blokadom vršila neprekidna izviđanja pomorskih puteva i neprijateljskih pomorskih uporišta. Englezi su nadzirali prolaz između sjevernog rta Škotske i Islanda spriečavajući trgovačku plovitbu u Europu. Njemačka je pak izviđala daleke ratne luke (Scapa Flow) radi napadaja na ratne brodove u njima i prikupljala podatke o razmještaju (dislokaciji) englezke mornarice, o njezinim pokretima i djelatnostima u Sjevernom moru. Nadzor nad plovitbom neutralaca u početku rata zahtievao je također neprekidno izviđanje Sjevernog mora. Tako se to izviđanje lepezasto razširilo od Njemačke prema sjevernoj Škotskoj i Norvežkoj, a pojačalo se proglašenjem podpune blokade s obje strane te napadajem na Norvežku i borbom za Narvik u prvoj polovici 1940. Dobivanjem francuzke obale, Niemci su uspješno mogh nadziravati i Sjeverni i Južni kanal na zapadnoj obali Englezke. Tu su obalni izvidnici, u lietovima od 6 do 10 sati, dali dragocjenih podataka za napadaj na brodopratnje kopnenim zrakoplovima za bombardiranje.

U minskom ratu, koji je počeo koncem 1939. s t. zv. magnetskim minama, sudjelovah su i pomorski zrakoplovi, polažući, osobito u sumrak mine pred ušćima englezkih rieka Themse i Humbera i uz obalu Englezke, gdje je to radi neprijateljskih minskih polja i blizine obale nemoguće vršiti brodovima ili minerskim podmornicama. Navodno su Englezi poslije pronašli način uništavanja tih mina posebnom spravom koju je nosio pomorski zrakoplov. Leteći nizko iznad morske površine, posebna sprava na takovom zrakoplovu omogućavala je da mine izplove i eksplodiraju. Jake pomorske britanske snage pojavile su se 3. srpnja 1940. pred lukom Orana i dale ultimatum francuzkoj mornarici u luci, da se preda, ili sama potopi. U isto vrieme položili su pomorski zrakoplovci pred lukom mine. Pri prodoru francuzkih brodova iz luke naišao je bojni brod Bretagne na jednu od položenih mina i potonuo.

Blizki pomorski izvidnici vršili su od početka rata mnogostruke zadaće u neposrednoj blizini obale. U napadu na Norvežku pratili su njemački pomorski izvidnici ratne i prievozne brodove od njemačkih do norvežkih luka. Mnoge englezke podmornice, koje su bile već postavljene u Skagerraku i Kattegatu, u svezi s namjeravanom invazijom Englezke u Norvežku, i kasnije se tu pojavljivale, pale su žrtvom protupodmorničkih bombi obalnih izvidnika. Mnoga postavljena minska polja s jedne i druge strane za zaštitu obale tražila su trajan nadzor obalnih izvidnika. Jedan njemački obalni pomorski zrakoplov (Arado 196), kružeći 5. svibnja 1940. nad minskim poljem naišao je na neprijateljsku podmornicu s koje su mahali bielom zastavom. Podmornica se zaplela u minsko polje i nije se usudila izaći. Spustivši se na more, zrakoplov je ukrcao zapovjednika podmornice i odletio s njim do jednog stražarskog broda koji je poslije izbavio podmornicu. To je jedinstveni slučaj u poviesti, da je zrakoplov zarobio podmornicu. Njemački obalni izvidnici sudjelovali su nekoliko puta i u napadaju torpedom na manje skupine trgovačkih brodova koji su bili slabije zaštićeni ratnim brodovima, a koji su plovili uz englezku obalu.

Za vrieme jače zračne djelatnosti i kad se ukaže potreba, posebni zrakoplovi spašavaju zrakoplovce pale u more u Kanalu. To je osobito bilo potrebno s jedne i druge strane za vrieme velikih napadaja na englezke gradove koncem 1940.

Prievozi četa u daleka prekomorska područja vršeni su i vrše se velikim prievoznim pomorskim zrakoplovima, koji su u mirno doba služili za prekooceanski promet. To su vršili Japanci prilikom izkrcavanja na Aleute, a sada se time služe Amerikanci za operacije u Africi. Navodno Amerikanci grade veliku zračnu flotu takvih zrakoplova s nosivošću od 70 do 100 tona, kojima bi se prevozile u većem broju izabrane čete i skupocjeno tvorivo u Afriku, da bi time na neki način smanjili opasnost gubitaka od podmorničkih napadaja na brodopratnje.

ZRAKOPLOVSTVO UKRCANO NA BRODOVIMA

Veće krstarice, krstaši i bojni brodovi imaju na palubi ukrcane pomorske zrakoplove, koji im služe za izviđanje u području njihove djelatnosti. Osobito su ti zrakoplovi potrebni brodovima, koji vode krstarički rat protiv neprijateljske trgovačke plovitbe, daleko od svojih luka i bez pomoći kopnenih zrakoplova. Ti im zrakoplovi služe za pronalaženje brodopratnji, koje se kreću izvan parobrodarskih puteva, te izvan vidokruga broda, zatim za pravodobno obavještavanje o ratnim neprijateljskim brodovima koji ih traže i žele uništiti, kao i za obranu od napadaja podmornica. Krstarički se rat vodi na svim oceanima kao i u prošlom ratu, pa i s većim ratnim i naoružanim trgovačkim brodovima. Njemački bojni krstaši "Graf von Spee" i "Admiral Scheer", te bojni brod "Bismark" mogu zahvaliti svoja dugotrajna krstarenja i uspjehe u borbi protiv neprijateljske plovidbe u Atlantiku upravo svojim zrakoplovima - svojim očima. U prosincu 1939. stigao je 51.000 tonski veliki brzi putnički parobrod "Bremen", nakon dugačkog puta od New Yorka preko Murmanska u Bremenhaven. Prilikom izlazka iz Murmanske luke pokušala ga je napasti jedna od englezkih podmornica, koje su na nj vrebale. Zahvaljujući pomorskom zrakoplovu, koji je bio dodieljen "Bremenu" kao osiguranje, i koji je opazio podmornicu i natjerao je na ronjenje, brod je bio pošteđen od napadaja i sretno stigao u domovinu.

Zbog zatvaranja Finskog zaliva minama i težkog stradanja sovjetske mornarice od bombaških napadaja, nije ta mornarica mogla vršiti operacije u Baltičkom moru, pa tako ni njeno jako razvijeno pomorsko zrakoplovstvo nije došlo do izražaja.

Talijansko je pomorsko zrakoplovstvo vršilo uglavnom iste zadaće na Sredozemlju, nadzirajući pomorski put Gibraltar – Malta - Aleksandrija. Maknuti položaj Italije u tom moru dopušta joj veću upotrebu kopnenog zrakoplovstva. U ratu protiv bivše Jugoslavije pojedini obalni izvidnici izviđali su iztočnu obalu i luke jadranske obale.

Malo jugoslavensko pomorsko zrakoplovstvo izviđalo je neprekidno blizinu talijanskih luka i pomorske puteve koji vode do iztočne jadranske obale, radi opasnosti od napada ratnih brodova odnosno pokušaja izkrcavanja četa. Uz to je pratilo vlastite ratne brodove na putu Šibenik - Boka Kotorska, osiguravajući ih od napadaja podmornica.

- 12 -
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #12 : Kolovoz 12, 2014, 22:47:57 »


ZRAKOPLOVI NA NOSAČIMA ZRAKOPLOVA

Upotreba brodova nosača zrakoplova je u ovom ratu velika. U Sjevernom moru prilikom bitke za Narvik, na Atlantiku pri traženju njemačkih brodova koji su vodili krstarički rat, u Sredozemnom moru za zaštitu većih brodopratnji i na Tihom oceanu u ratu Japana i Amerike za daleke kolonije djelovali su nosači zrakoplova. Sve velike pomorske sile služile su se s njima obilno, čak i u prilikama koje možda ne odgovaraju upotrebi ovih osjetljivih i skupih ratnih brodova.

U lipnju 1940., kad su Englezi toliko nastojali da se učvrste u sjevernoj Norvežkoj, sudjelovali su u operacijama englezke mornarice i 2 nosača zrakoplova. Ti su imali zadaću prenieti svoje zrakoplove na kopno. To im nije uspjelo, jer su bili pravodobno opaženi i u pomorskoj bitci njemački su bojni krstaši "Scharnhorst" i "Gneisenau" potopili nosač zrakoplova "Glorius" (22.000 tona) a drugi su oštetili bombaši s kopna, te se morao povući.

U srpnju 1940. napala je englezka mornarica francuzku flotu u Dakaru. Bombama iz zrakoplova s nosača težko je oštećen bojni brod "Richelieu".

U studenom 1940. izvršile su jake englezke pomorske snage, uz pomoć torpednih i bombaških zrakoplova s nosača, jak napadaj na taliijansku mornaricu u Tarantu.

U četverodnevnoj bitci (24.-28. svibnja 1941.) najnovijeg njemačkog bojnog broda "Bismarka" protiv premoćnog englezkog pomorskog sastava sudjelovah su i nosači zrakoplova sa svojim zrakoplovstvom. Nakon sjajne pobjede Bismarka kod Islanda, protiv najvećeg ratnog broda na svietu "Hooda" (42.000 tona), koji je za kratko vrieme potopljen, Englezi su uložili sve snage da unište Bismarka. Bismark je pogođen torpedom jednog zrakoplova uslied čega mu se smanjila brzina. Zatim je s njim izgubljen dodir, ali su ga pomorski zrakoplovi opet pronašli i napali. 26. svibnja pogođen torpedom od zrakoplova u kormilo i vijke Bismark je postao nesposoban za vožnju, te su ga poslije ratni brodovi lako potopili topničtvom i torpedima.

<a href="http://www.youtube.com/v/LC8Vs890Tfg?version=3&amp;feature=player_detailpage ." target="_blank">http://www.youtube.com/v/LC8Vs890Tfg?version=3&amp;feature=player_detailpage .</a>
Das letzte Gefecht der Bismarck - Posljednja bitka Bismarck-a

8. prosinca 1941. pri napadu Japanaca na američku mornaricu u Pearl Harbouru, kombiniranim napadajem podmornica, bombaša i torpednih zrakoplova s nosača, zadani su američkoj mornarici težki udarci. Izprika Amerikanaca, da nisu vršili daleko izviđanje, jer je bilo slabo vrieme, ne može se uzeti kao opravdanje, jer su i zrakoplovi s nosača morali uzlietati i slietati s nemirne palube, pa ipak su podpuno izvršili zadaću.

Dva dana kasnije izgubili su Englezi u blizini iztočne obale Malaje dva bojna broda "Prince of Wales" i "Repulse", napadajem bombaša s kopna i torpednih zrakoplova s nosača, te navodno zrakoplova-torpeda, također s nosača, koji se zaletom u brod žrtvuju za siguran pogodak.

Već prije ovog rata mnogo se razpravljalo o toj vrsti ratnih brodova, a razprave su opet oživjele u ovom ratu (posebno u Englezkoj) poslije gubitka 23.000-tonskog nosača zrakoplova "Illustrious" (R87) , koji je nakon žestog bombardiranja od talijanskog zrakoplovstva na putu od Gibraltara za Maltu, a zatim u samoj Malti, ostao razoren ležati u maltežkoj luci La Valetta. Njemu su predhodili gubitci nosača zrakoplova "Courageous", "Glorious", "Ark Royal", "Eagle" i "Unicorn".

 
Illustrious - britanski nosač zrakoplova

Nosač zrakoplova je nastao iz potrebe da se zračne snage prenesu morem do neprijatelja i upotriebe, u pomorskom ratu, gdje ne mogu doprieti kopneni zrakoplovi. Englezka je stupila u ovaj rat sa 7 gotovih i 6 u gradnji, U. S. A. sa 6 i 1, Japan sa 6 i 2, Francuzka sa 1 i 2, Italija bez nosača zrakoplova, jer joj obzirom na njen položaj nisu potrebni, pa ima samo jedan brod maticu za zrakoplove, koji spušta i diže zrakoplove u more i iz mora. Tehničko pitanje palube nosača manje više je riešeno, ali ima drugih pitanja koja zadaju brige. Ti veliki brodovi morali bi biti naoružani najtežim topničtvom, ali im velika visoka paluba ne dopušta smještaj većeg broja težih topova. Isto tako posebna njihova građa stavlja granice u oklopu. Radi toga potrebna im je zaštita drugih brodova, razarača i krstarica. Englezi upotrebljavaju posebne protuzrakoplovne krstarice za pojačanje obrane iz zraka i od podmornica. No to nije dosta za borbu s većim ratnim brodovima. Dokaz je za to spomenuti gubitak "Gloriusa" uz kojeg je stradala i pratnja od 2 razarača. Isto tako su i ostali, osim "Illustriosa", stradali od podmornice. Sliedeći je problem povredivost palube, jer je dovoljan jedan pogodak bombe, pa da nosač izgubi svoju svrhu. U taktičkom pogledu nedostatak mu je, što pri uzlietanju i slietanju zrakoplova, mora nosač voziti uz vjetar radi čega se često mora udaljiti od mjesta borbe i svoje pratnje, koja ga osigurava.

Što se tiče uzorka i veličine zrakoplova na nosačima, tu postoji granica radi mogućnosti smještaja što većeg broja zrakoplova na palubi. Najveći torpedni zrakopovi ne smiju biti teži od oko 4 tone. Sklapanjem krila i upotrebom dvokrilaca ne postiže se velika ušteda, a smanjuju se osobine zrakoplova. Radi toga što su ti zrakoplovi lakše izvedbe, nisu dorasli kopnenim zrakoplovima. Stoga se i pokazuje u Englezkoj težnja da se nosači opreme u prvom redu lovačkim zrakoplovima, a manje bombašima i torpednim zrakoplovima.

Englezka, a pogotovo Amerika, polagale su velike nade u upotrebu tog zrakoplovstva, ali kako je rat pokazao upotrebljavalo ga se u mnogim prilikama, gdje to, obzirom na napried izniete slabe strane nosača, nije bilo potrebno, odnosno preopasno. Dosadašnja izkustva u ovom ratu pokazala su da je pravo polje djelovanja nosača na dalekim oceanskim prostorima (slično kao što je slučaj i s bojnim brodovima), kamo kopneno zrakoplovstvo ne može doprieti i gdje je manja opasnost od napadaja ratnim brodovima uključivši tu i podmornice. U europskim vodama oni su skoro podpuno podbacili i dokazali da nisu dorasli ostalim borbenim sredstvima, odnosno, da se njihove žrtve nisu izplatile.

U svim bitkama u Koraljnom moru (kod Salamonskih otoka i Nove Guineje) sudjeluju nosači zrakoplova. Te će bitke, i kasnije analize poslije rata, pokazati da li je nosač zrakoplova opravdao nade, koje su se u njega polagale, barem u pogledu njegove upotrebe na velikim morima-oceanima.

NOSAČI ZRAKOPLOVA

Pred konac Svjetskog rata stručnjaci su, proučavajući pomorske djelatnosti uvidjeli, da je izviđanje na moru neobično važno. Budući da se baš zrakoplovstvo u to vrieme počelo neobično brzim zamahom razvijati i usavršavati, stručnjaci su pomislili na izgradnju broda nosača zrakoplova, koji bi prije same bitke slao svoje zrakoplove na izviđanje. Ovi bi zrakoplovi pak za vrieme trajanja bitke napadali bombama neprijateljske brodove, vršili izpravke topničkog gađanja, torpedirali neprijateljske jedinice i tako u velike pomagali rad svojoj glavnini. U vrieme toga proučavanja stručnjaka, u jednom englezkom brodogradilištu nalazio se je u gradnji jedan bojni brod, kojeg je još za vrieme rata naručila chilenska mornarica. Kako je englezka vlada ovaj brod zaplienila za potrebe svoje mornarice, i jer je Englezka koncem rata imala dovoljno bojnih brodova, to se odmah pristupilo pregradnji tog bojnog broda i sagrađen je prvi brod nosač zrakoplova - "Eagle".

Ovaj nosač zrakoplova završen je međutim poslije svjetskog rata. Kraj ovog broda Englezi su pristupili pregradnji još dvaju velikih krstaša, a ujedno 1919. započeli novogradnju prvog broda građenog specialno kao nosača zrakoplova. Poslije ovog koraka englezke vlade i ostale velike pomorske sile, Japan i U.S.A., počele su izgradnjom ovih brodova, tako da je nastala u izgradnji prava utrka. Države nisu žalile ogromnih troškova - izgradnja samo jednog broda nosača zrakoplova stoji oko dvie miliarde kuna.

Nosači zrakoplova su nosioci uzletišta i hangara sa svim specialnim i u tu svrhu ugrađenim uređajima. Karakteristike najnovijih ovakovih brodova su ove: vlastita težina 20.000 do 30.000 tona, brzina 30 do 34 uzlova, dužina 200 do 240 metara, širina 30 metara, naoružanje 12 do 16 topova srednjeg kalibra za horizontalno i protuzrakoplovno gađanje i mnogo strojnica, posada 1000 do 1600 ljudi, nose 40 do 80 zrakoplova.

Razmotrimo li ove karakteristike, odmah ćemo uočiti ove glavne: veliku brzinu, vrlo snažno protuzrakoplovno oružanje, razmjerno slabu podvodnu zaštitu - slab oklop. Svaki nosač zrakoplova, već prema njegovoj veličini, nosi jedno ili dva jata zrakoplova, za izviđanje, za strovalničko bombardiranje i torpediranje. Svi zrakoplovi tako su sagrađeni, da mogu brzo sklopiti krila.

 
Crtež-Nosač zrakoplova

Zbog slabe podvodne zaštite nosači zrakoplova su vrlo osjetljivi na pogodke torpeda, mina i težkih granata. Osim toga ti brodovi su vrlo visoki, glavna težina nalazi im se iznad vodne linije - dakle im je težište u odnosu na druge brodove vrlo visoko. Zato svako teže oštećenje u pod vodnom dielu broda ima za poslijedicu njegovo brzo nagnuće na jednu stranu, čime uzletište postaje neupotrebivo, a povećava se mogućnost prevrnuća - dakle propasti.

Samo pak uzletište predstavlja velik i osjetljiv cilj za bombardiranje - naročito strovalničkog - pa već jedna bomba od 1000 kg bačena u sredinu uzletišta prouzrokuje golemo oštećenje i onesposobljava brod za bilo kakav zadatak. Iz svega ovog izlazi, da su brodovi nosači zrakoplova doduše vrlo koristni, ali zato stalno u velikoj opasnosti od oštećenja bilo od zrakoplovnih napadaja, bilo od površinskih jedinica, bilo od podmornica ili mina. Zato svaki nosač zrakoplova, ima vrlo dobru zaštitu, koja se redovito sastoji od jedne ili dvie flotile razarača - dakle deset do dvadeset takvih jedinica - koji prate nosač zrakoplova u svakoj njegovoj vožnji krstareći velikom brzinom oko njega, tražeći podmornice, dižući svojim spravama minska polja, stvarajući po potrebe zavjese umjetne magle i sudjelujući svim svojim sredstvima kod obrane od zračnih napada.

Nosači zrakoplova nikada ne voze u sastavu flote, jer bi se time izlagali topničkoj vatri i ostalim opisanim opasnostima, nego iza glavnine u udaljenosti od 60 do 80 km, dobro zaštićeni "zavjesom" razarača.
Kada se ukaže potreba, zapovjednik nosača zrakoplova šalje svoje zrakoplove u borbu. Pri tome on vozi svom snagom u smjer vjetra, pa time zrakoplovi već prije uzleta dobivaju brzinu broda, t. j. oko 50 do 60 kilometara na sat, čime se smanjuje dužina uzleta i slietanja. Zrakoplovi uzletaju pojedinačno ili po dva na jednom. Za svako uzletanje potrebno je kod izvrstno izvježbane posade vrieme od jedne minute.

Hangari su smješteni izpod uzletišta u dva kata. U njima se zrakoplovi opremaju i razpremaju. Tu se montiraju bombe, uzima benzin, te ostalo pogonsko i opremno tvorivo, te ukrcava posada tako, da je svaki zrakoplov, pošto bude dizalicama dignut na uzletište, odmah spreman za uzlet. Predpostavimo li, da nosač zrakoplova nosi oko 400 zrakoplova, to bi uzlet svih zrakoplova trajao 40 minuta. Međutim nikada ne će doći do upotrebe svih zrakoplova, jer se ne može predpostaviti, da će se jednovremeno vršiti izviđanje, bombardiranje i torpediranje.

Prilikom uzleta nosač zrakoplova vozi uz vjetar, što znači da zrakoplovi uzletaju od krme prema pramcu. To znači, da zrakoplovi dolaze na uzletište dignuti krmenom glavnom dizalicom, dok pramčana dizalica služi za spremanje doletjelih zrakoplova u hangare. Samo uzletište ima jasnim bielim crtama označene prostore za uzlet i slietanje, za pomoćno ljudstvo, i t. d., dok se samo upravljanje letenjem vrši sa zapovjedničkog mosta. Da se ne bi dogodilo, da zrakoplov prilikom slietanja padne preko ruba uzletišta u more, uz rub su smještene mreže, koje ujedno služe mehaničarima i pomoćnom osoblju onog jata, koje leti, za čekanje dolazećeg zrakoplova. Čim zrakoplov prilikom slietanja dodirne kotačima uzletište, skače ovo ljudstvo iz tih mreža i zadržava zrakoplov u njegovom kretanju. Da bi se zrakoplov prilikom slietanja što prije zaustavio, u označenom prostoru, za slietanje nalaze se gumena užeta, o koje zrakoplov zapinje i tako usporava svoje kretanje. Pored toga svi zrakoplovi snabdjeveni su u tu svrhu kočnicama na kotačima. Čim se zrakoplov zaustavio, sklapaju mu mehaničari krila, smještaju ga na dizalicu i spremaju u hangar. Svi ovi radovi moraju se vrlo brzo obavljati, kako bi uzletište bilo što prije slobodno za slietanje drugih zrakoplova. Ovi radovi kod vrlo dobro izvježbane posade traju oko tri minute.

- 13 -
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #13 : Kolovoz 13, 2014, 09:12:55 »


Dogodi li se slučaj, da nosač zrakoplova mora trenutno poslati, jedan ili dva zrakoplova na izviđanje, upotrebit će svoje zrakoplovne klizače (katapulte). Ovi zrakoplovni klizači smješteni su na pramcu nosača zrakoplova.

ZRAKOPLOVI NA BRODOVIMA

Pomorske jedinice vrše svoje zadaće često na vrlo velikim udaljenostima od svojih uporišta. One ove zadaće vrše u skupini ili pojedinačno. Baš za one jedinice, koje vrše zadaće pojedinačno, neobično je važno, da u svako doba budu sigurne, da se u njihovoj blizini ne nalazi jači neprijatelj. Naime, naiđu li te jedinice iznenada na nadmoćnijeg neprijatelja, mogu se smatrati izgubljenima, jer im je slanje pomoći iz vlastitih dalekih uporišta nemoguće. Razumljivo je, da se te jedinice ne mogu služiti niti zrakoplovima iz svojih uporišta, niti onima s nosača zrakoplova, koji bi im služili za izviđanje obližnjeg morskog predjela i za odkrivanje neprijatelja na vrieme tako, da ta jedinica može još pobjeći.

Zato pomorske jedinice, koje samostalno vrše na velikim udaljenostima neke djelatnosti moraju imati vlastite zrakoplove, ukrcane na brodu, koje mogu po potrebi slati na različite zadaće. Samostalno vrše djelatnosti obično krstarice, rjeđe bojni krstaši, a vrlo riedko bojni brodvi. Svi ovi brodovi nose na svojim palubama 2 do 4 zrakoplova, smještena u malim hangarima. Hangari izgledaju kao malo veće garaže i smješteni su obično između dimnjaka[/u]. U njima se nalaze i male radionice s potrebnim alatom za najnuždniji popravak.

Zrakoplovi, koji su ukrcani na brodovima, uviek su hidroplani ili amfibije. Ovo je zato potrebno, jer brodovi, koji ih nose, nemaju uzletište kao nosači zrakoplova, već zrakoplovi poslije izvršene zadaće moraju sletjeti na morsku površinu, da ih zatim brodovi posebnim dizalicama dignu na palubu i spremaju u hangare. Ovih hidroplana ima također dvije vrsti. Jedni su snabdjeveni plovcima, koji imaju oblik velikih papuča, koje su hermetički zatvorene i daju hidroplanu na vodi potrebnu plovnost. Druga vrst nema tih plovaka, pa takvi hidroplani pristaju na vodu cielim svojim trupom, koji je vrlo čvrsto građen i ne propušta vodu.
Ova druga vrst se češće upotrebljava, jer njihova čvrsta građa omogućuje takvim hidroplanima slietanje na dosta velike valove. Čest je slučaj, da su ti hidroplani snabdjeveni i kotačima tako, da se mogu spustiti i na vodu i na kopno. Takvi hidroplani, koji su sposobni za slietanje na vodu i na kopno zovu se amfibije. Ovakvu amfibiju u trenutku uzleta s broda prikazuje slika 1.

Hidroplani uzlieću s broda pomoću posebne sprave za uzlet - pomoću katapulta. Spravu, kao i njezin mehanizam prikazuje slika 1.

Katapult ima dužinu oko 20 metara i može se okretati oko svoje okomite osi tako, da se može postaviti u različite smjerove, čime se omogućuje uzlet hidroplana gotovo točno u vjetar.


Slika 1. Uređaj suvremenog katapulta: 1. tračnice, 2., 3. i 4. kotači s čeličnim uzetima za uzporavanje, 5. matica klipa, 6. čelično uže, 7. kraj čeličnog užeta pričvršćenog za konstrukciju, 8. hidraulični zavirač, 9., 10, 11., 12. i 13. stublina i boce sa zgusnutim zrakom i ostalim uređajima, 14., 15. i 16. prenosni kotači s čeličnim uzetima, 17. prednji rub kolica, 18. kolica, te 19. i 20. kuke na kolicama.
 

Prije samog uzleta hidroplan se s već ukrcanom posadom postavlja na kolica (18), koja mogu kliziti po tračnicama katapulta (1). Zadatak je uređaja katapulta, da kolicima na kojima se nalazi hidroplan za vrlo kratko vrieme (obično 2 sekunde) dade brzinu oko 100 km/sat, koja je potrebna hidroplanu za uzlet. Tu brzinu daje kolicima eksplozija baruta ili zgusnuti (komprimirani) zrak, koji se nalazi u posebnim čeličnim bocama pod pritiskom od par stotina atmosfera. U prvom se slučaju u određenom trenutku pali barut, čiji plinovi preko posebnog uređaja pokreću kolica, dok se u drugom slučaju otvaraju boce sa zgusnutim zrakom, koji onda vrši istu ulogu kao i plinovi baruta. Obično se upotrebljava samo zgusnuti zrak, a barut služi samo kao pričuvno sredstvo.

Nakon što je izvršena priprema za uzlet, t. j. hidroplan se s posadom na mjestima i motorom u punom pogonu nalazi na kolicima (18), za koja je pričvršćen posebnim čeličnim kukama (19 i 20), i pošto je katapult okrenut približno u vjetar - otvaraju se boce sa zgusnutim zrakom (12). Zrak pod velikim pritiskom ulazi u jednu stublinu (cilindar 10) i djeluje na čelo klipa (9), potiskujući ga silovito natrag. Na drugom kraju klipa, koji se kraj nalazi izvan stubline, nalazi se posebna matica (5) namještena na osi prenosnih kotača (6). Čelično uže, pričvršćeno jednim krajem za nepomičnu konstrukciju katapulta (7), prelazi preko prenosnih kotača (6, 14, 15 i 16) do prednjeg diela kolica.

Pođe li klip s maticom pod uplivom pritiska stisnutog zraka prema natrag, čelično će uže povući kolica prema napried. Kada kolica dođu do prednjeg ruba katapulta (17), posebni uređaj otvara kuke na kolicima i oslobađa hidroplan, koji, - dobivši potrebnu brzinu, - poleti. Cielom uređaju pridodan je hidraulički zavirač, koji na vrieme zaustavi kolica, da ne padnu u more.

Poslije izvršene zadaće, t. j. nakon svog lieta, hidroplan pristaje na more u blizini broda, odakle ga podignu posebnom dizalicom na palubu.

Brod svoje hidroplane upotrebljava u prvom redu za izviđanje svoje bliže i daljnje okoline. Prilikom blizkog izviđanja hidroplani pretražuju morsku površinu u blizini broda. Oni mogu tražiti neprijateljske jedinice ili podmornice (koje mogu pronaći i zaronjene!), ili mogu pronalaziti minska polja. Ovakvo izviđanje zove se još i praćenje ili konvoiranje. Pošalje li brod svoje hidroplane na izviđanje daljnje okoline, onda ti hidroplani vrše t. zv. daljnje izviđanje, kojemu je zadaća samo pronalaženje neprijateljskih ratnih ih trgovačkih brodova. Hidroplani, koji vrše to izviđanje udaljuju se od broda po 200 i 300 Nm (Nm = nautička milja = 1852 m).

Hidroplani smjesta javljaju svom brodu svako opažanje putem krugovala i prate kretanje opaženog objekta sve, dok ih brod ne pozove natrag.


Hidroplan - Nm = nautička milja = 1852 m 

Kako nam slika 2. prikazuje, morska površina, koja se može s jednog broda s vrha jarbola pregledati tolika je, kolika je vidljivost s toga jarbola. Poznato je, da se s tornja crkve ili nekog brda može vidjeti mnogo udaljenije predjele nego li s krova nizke kuće u ravnici ili pače sa zemlje. To znači, da širina predjela, koji je vidljiv s broda, odnosno s njegovog jarbola, ovisi o visini toga jarbola. Na jarbolu se za vrieme vožnje nalazi uviek jedan mornar izvidnik, koji okom ili dalekozorom pregledava morsku površinu oko broda. Udaljenost, do koje siže mornarevo oko s jarbola većeg ratnog broda, iznosi oko 15 Nm na sve strane, t. j. mornarev pogled obuhvatit će ukupno pojas morske površine 30 Nm širine.


Širina izvidnog područja sa 2 zrakoplova

Pošalje li takav brod u izviđanje dva hidroplana s tim, da svaki vrši izvide na jednoj strani broda, to će se dakako proširiti izviđani predio. Kako svaki hidroplan s visine oko 1000 metara može pregledati mnogo veću morsku površinu, i to oko 30 Nm na svaku stranu, to će izviđani predio iznositi ukupno oko 60 Nm. To znači, da će se izviđani predio broda - upotriebimo li za izviđanje dva hidroplana - povećati za ukupno 120 Nm.

Širina cielog izviđanog predjela jednog broda s dva hidroplana iznosit će prema tome oko 150 Nm. Time je postignuto, da jedan brod s dva hidroplana u izviđanju može pregledati široki pojas morske površine, za koji bi inače trebalo 5 brodova.

U istini, budući da hidroplani imaju mnogo veću brzinu od broda, oni ne će i ne mogu letjeti uzporedo s brodom, nego će svaki hidroplan u svojem predjelu izvršiti cik-cak-liet, kojim se povećava ne samo širina izviđanog pojasa nego i njegova dužina, jer se proširuje izviđani predio uzduž kursa broda. U tom slučaju izviđani predio može se proširiti na svaku stranu do 300 Nm, odnosno cielo izviđano područje iznosit će oko 600 Nm. Da se izvidi ovoliko područje samo s brodovima, bilo bi ih potrebno ravno 20!

Ovi primjeri jasno pokazuju korist od izviđanja s hidroplanima.

Jasno je, da se ovo izviđanje može izvršiti samo prilikom povoljnih vremenskih prilika. Kada je vrlo nizka oblačnost ili magla, brod uobće ne će slati svoje hidroplane na izviđanje.

Osim spomenutih zadaća izviđanja i praćenja, hidroplani ukrcani na brodovima mogu izvršiti i manja bombardiranja pronađenih ciljeva, zatim izpravka topovske paljbe svoga broda, napadati podmornice i t. d.

Izpravka topovske paljbe vrlo je važna i koristna, jer hidroplan svom brodu javlja bezžičnim putem prebacivanje ili podbacivanje topovskih metaka i ujedno veličinu pogrješke. Time će svom brodu omogućiti uništenje cilja u najkraćem vremenu s najmanjim utroškom strjeljiva.

Pronađe li hidroplan podmornicu na površini, smjesta je napada strojnim puškama i bombama, u koliko je njima opremljen. Ako pak slučajno otkrije zaronjenu podmornicu, hidroplan na to mjesto baca posebne dimne bombe, koje prilikom pada u vodu ostaju plivati, razvijajući pri tome jak dim. Time je omogućeno ratnim brodovima, a najviše razračima, da zaronjenu podmornicu u najkraćem vremenu napadnu svojim protupodmorničkim bombama.

Zbog svih gore opisanih mnogobrojnih zadaća, koje ima hidroplan na ratnom brodu, mora katapult biti uviek spreman za upotrebu. Sva priprema, t. j. ukrcavanje posade, predgrijavanje motora, polaganje hidroplana na kolica katapulta i sam uzlet, mora biti izvršena u što kraćem vremenu. Računa se, da kod dobro izvježbane posade čitav postupak, t. j. priprema zajedno s uzletom mora trajati najviše 10 minuta.

I nosači zrakoplova imaju katapulte. Taj je nosaču zrakoplova potreban, iako ima uzletište, koje je uviek spremno za upotrebu. Međutim, prilikom uzleta zrakoplova s uzletišta nosača, brod mora voziti skoro najvećom brzinom. Kako je većina sadašnjih nosača zrakoplova snabdjevena parnim turbinama kao pogonskim sredstvom, jasno je, da se ne može u kotlovima uviek držati para na visokom naponu, koji je potreban za veliku brzinu, jer bi za kratko vrieme bilo utrošeno sve pogonsko tvorivo. Povećavanje napona pare, potrebne za ekonomičnu brzinu, na najveći napon traje najmanje jedan sat. Osim toga može se dogoditi, da je potreban uzlet zrakoplova s broda nosača u vrieme, kada se brod nalazi na sidrištu, dakle kada ne vozi.

Radi toga i nosač zrakoplova mora imati katapult, koji mu omogućuje u slučaju potrebe trenutno odašiljanja zrakoplova na kakvu važnu zadaću.

TORPEDNO ZRAKOPLOVSTVO

U poslijednje se vrieme u ratnim izvješćima često govori o napadajima torpednog zrakoplovstva na brodove. Pri tome se zapaža, da ovi torpedni napadaji uviek imaju vrlo dobre uspjehe i da se neprijatelju nanose težki gubitci. Ove torpedne napadaje izvodi torpedno zrakoplovstvo. To zrakoplovstvo čine oni hidroplani i zrakoplovi, koji umjesto bombi nose torpeda i koji imaju zadaću napadati brodove na moru.

- 14 -
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #14 : Kolovoz 13, 2014, 09:18:19 »


Pitamo se sada, zašto zrakoplovstvo napada uobće torpedima, kada je poznato, dasu zrakoplovstvu glavno sredstvo napadaja bombe, s kojima je već potopilo toliko brodova? Čemu zrakoplovima torpeda, kada ih nose podmornice, kojima je to glavno oružje, i koje ih mogu ponieti više nego li i jedan zrakoplov? Ta podmornica je baš određena za borbu protiv brodova i njezino su glavno oružje torpeda! Ukratko: čemu jednom zračnom oružju podvodno sredstvo napadaja?

Prije nego se upustimo u ova razmatranja, sjetit ćemo se, da ni bomba najtežeg kalibra ne može potopiti veliki ratni brod, kao što je bojni brod, bojni krstaš ih težka krstarica. Razlog tome je jaka oklopljena paluba, koja se proteže preko čitavog broda i jak oklop na boku broda. Radi toga, izravan pogodak bombom na palubu prouzročit će samo teže oštećenje, bez opasnosti potonuća, a svaki pogodak u blizinu broda uobće mu ne će nauditi. Kako pak borbena vriednost jednog ratnog broda ovisi u prvom redu o njegovoj sposobnosti za plovidbu, jasno je, da će samo jedno podvodno oštećenje smanjiti tu sposobnost. Naime, pogodi li zrakoplov bojni brod s dvie bombe u palubu, bombe će doduše razoriti mnogo brodskih uređaja, ali ne će oštetiti brodsko korito, dakle ne će brodu umanjiti sposobnost za plovitbu i brod će s ostatkom svoje borbene snage nastaviti borbu. Sredstva pak, s kojima ćemo postići oštećenje podvodnog diela broda, su topovska zrna, mine i torpeda. Topovsko zrno je borbeno sredstvo brodova i obalnih utvrđenja, mine se pak polažu na jedno mjesto, gdje usidrene čekaju da brodovi nalete na njih. To znači, da zrakoplovstvu preostaje jedino upotreba torpeda.

Torpedo, koji nose zrakoplovi malo se razlikuju od onoga, kojeg nose podmornice. Zrakoplovni torpedo je nešto manji od podmorničkog, ali je pojačana konstrukcija tiela. Ovo je pojačanje potrebno, jer zrakoplov odpušta torpedo s visine od 50 do 100 m, s koje visine torpedo pada u vodu. Prilikom pada u vodu torpedo pretrpi snažan udarac i kada mu tielo ne bi bilo dosta čvrsto, on bi se prelomio i potonuo na istom mjestu.


Padobranci iskaču iz prenosnog zrakoplova

Kod torpeda, koji upotrebljavaju podmornice ili razarači, pojačanje trupa nije potrebno, jer podmornica lansira svoj torpedo izravno u vodu, a razarač sa svoje palube, t. j. s visine 2 do 4 metra, dakle torpedo u oba slučaja ne pretrpi nikakav štetan udarac.

Oštećenje, koje torpedo svojom eksplozijom prouzroči brodu vrlo je veliko. Računa se, da je rupa, koju pričini torpedo na trgovačkom brodu 2 m visoka i 13 m duga. Toliko oštećenje imat će sigurno za poslijedicu potonuće trgovačkog broda. Veći ratni brodovi su mnogo odporniji zbog čvrste građe i oklopa, ali već jedan pogodak torpedom sigurno će ih toliko oštetiti, da će popravak trajati 2 do 3 mjeseca.

Torpeda bacaju torpedni hidroplani ili zrakoplovi. Torpeda su smještena u trup zrakoplovaih izvan trupa. Smještaj torpeda u trup ima tu dobru stranu, što se zrakoplovu ne mienjaju njegove aerodinamičke osobine, jer tako smješten torpedo povećava samo težinu zrakoplova, a ne njegov zračni odpor. Loša je strana ovog smještaja, što zrakoplov može ponieti samo jedan torpedo. Zato se torpeda na nekim zrakoplovima smještaju izvan trupa. Time je postignuto, da se na zrakoplov može smjestiti 2 torpeda, čime mu se daje mogućnost ponavljanja napadaja, ako je jedan torpedo promašio cilj, odnosno mogućnost napadaja na dva cilja. No, takvim se smještajem povećava odpor zrakoplova, dakle smanjuje brzina.

Torpedni se zrakoplovi, za razliku od strovalnika, približavaju cilju - brodu na manjoj visini, obično oko 1.000 m. Prilikom traženja cilja oni mogu letjeti i na većoj visini, ali čim ga pronađu i odluče ga napasti, spuštaju se, još izvan dohvata njegove protuzrakoplovne obrane, na rečenu visinu, a u slučaju nizke oblačnosti na doljnju granicu visine oblaka. Približivši se cilju na udaljenosti oko 5 km počinju blago ponirati, time povećavati vlastitu brznu, te ciljati. Poniranje mora biti tako proračunato, da zrakoplov na udaljenosti od 1.500 m od broda - cilja ima visinu oko 50 do 100 m. Na toj udaljenosti i visini zrakoplov prelazi u vodoravan liet, a sliedeće sekunde leta su sekunde točnog ciljanja prije odbacivanja torpeda. Trenutak odbacivanja torpeda nastaje, kada se zrakoplov približuje brodu-cilju na udaljenost 800 do 1.000 m. Sam nalet zrakoplov vrši tako, da ciljanje vrši na bok broda, da mu pogodak bude što sigurniji. Kod ciljanja mora uzeti u obzir brzinu broda, brzinu torpeda i udaljenost zrakoplova od broda u trenutku odbacivanja.

Plovi li trgovački brod brzinom od 12 uzlova (= 22 km na sat ili 6 m na sekundu), torpedo brzinom od 45 uzlova (= 83 km na sat ih 23 m na sekundu), a zrakoplov odpusti svoj torpedo na udaljenosti 1.000 m, to će za vrieme od 43.5 sekunde, koliko treba torpedu da dođe do broda, brod prevaliti daljinu od 262 m. To znači, da će zrakoplovac morati ciljati za 262 m izpred točke ciljanja (sredina broda), ako želi torpedom pogoditi brod.

Iz ovog primjera jasno se vidi da zrakoplovac mora nastojati da torpedo izbaci sa što manje udaljenosti, kako bi pogrješke u ciljanju, procjeni udaljenosti i procjeni brzine cilja došle što manje dd izražaja, t. j. kako bi što sigurnije pogodio cilj, No, ovo je zrakoplovcu često nemoguće izvesti, jer što se više približi cilju, to je djelotvornija protuzrakoplovna obrana cilja - broda. Torpedni zrakoplov, budući da je prisiljen letjeti na maloj visini, a za vrieme ciljanja k tome još u istom stalnom smjeru, predstavlja za obranu broda upravo idealan cilj. Odpuštanje torpeda na udaljenosti od 500 m zrakoplov si može dopustiti samo prilikom napadaja na trgovački brod, koji ima slabu protuzrakoplovnu obranu.

Radi izbjegavanja protuzrakoplovne obrane broda zrakoplov, odmah poslije odbacivanja torpeda, vrši nagli okret i što brže se udaljuje od cilja.

Postavlja se pitanje, kako torpedni zrakoplovi napadaju ratne brodove, koji imaju snažnu protuzrakoplovnu obranu. Pojedinačni se napadaj nikako ne bi izplatio, pa zato na ratne brodove zrakoplovi napadaju u skupinama od po tri do pet zrakoplova jednovremeno i to tako, da svaki zrakoplov napada s druge strane i tako brodu onemogući izbjega vanje torpeda manevriranjem. Naime, kod ovakvog napada brod će možda izbjeći jedan torpedo, no zato će ga pogoditi drugi. Osim toga protuzrakoplovna obrana broda se prisiljava na podjelu paljbe, jer mora jednovremeno pucati na više zrakoplova, čime se opet smanjuje njezina djelotvornost.

Tek se u ovom ratu prvi put počelo upotrebljavati torpedno zrakoplovstvo. Ono se pokazalo u više navrata vrlo pogibeljno, i njegovi uspjesi obzirom na rjeđu primjenu ovih napadaja, ni malo ne zaostaju za uspjesima bombaškog zrakoplovstva.

ZRAKOPLOVNE PODVODNE BOMBE, MINE I TORPEDA

I. BOMBA

Bombe, koje zrakoplovi upotrebljavaju za napadaje na podmornice, istog su oblika kao razorne bombe, samo s tom razlikom, što im je upaljivač uređen tako, da bombu dovodi do eksplozije tek onda, kada ona potone na stanovitu dubinu. Poznato je, da su najveći neprijatelji podmornica zrakoplovi i razarači. No, dok se one još kako tako mogu ogledati u borbi s razaračem, bilo da ga napadaju torpedima ili se brane svojim topovima, dotle su protiv zrakoplova manje više nemoćne. Ovo zato, jer se njihova protuzrakoplovna obrana sastoji od par strojnica, koje imaju malo izgleda za uspjeh, pogotovo, ako ih napada više zrakoplova jednovremeno. Kako trup podmornice nema nikakav zaštitni oklop, to je ona vrlo osjetljiva, pa joj je svaki napadaj bombama vrlo opasan. Zato ona, čim ugleda zrakoplov, nastoji odmah zaroniti na što veću dubinu i tako si zamesti trag.

Dubina, do koje zrakoplov može vidjeti podmornicu i napadati je, ovisi o bistrini morske vode dotičnog predjela, kao i boji morskog dna izpod podmornice (u koliko se ona nalazi u plitkim vodama). Računa se, da se podmornica još može vidjeti do dubine 30 do 40 m.

Bombe za napadaje na podmornice težine su 50 do 150 kg, a upaljivač se može urediti tako da djeluje na različitim dubinama. Te dubine su obično 15 i 30 m. To ujedno znači, da će napadaj zrakoplova biti tim uspješniji, što će na podmornicu baciti više bombi s različito uređenim upaljivačem. Dogodi li se slučaj, da bomba padne na manju dubinu od one, za koju je uređen upaljivač, ili pak, pogodi li bomba izravno podmornicu, upaljivač je tako izrađen, da će bomba u tim slučajevima odmah eksplodirati.

Bomba ne uništava podmornicu komadima razprsnutog tiela, već silnim tlakom, koji eksplozija stvara u vodi. Ovo dakako ne vriedi za slučaj izravnog pogodka. Eksplozija bombe ima u vodi polumjer djelovanja oko 40 m. Razprsne li se bomba na udaljenosti od 15 do 25 m od podmornice, može se računati, da je podmornica uništena. Eksplozija na većoj udaljenosti je manje opasna i samo će je lakše oštetiti.

II. MINE

Mine, koje polažu zrakoplovi, gotovo su izključivo magnetske mine, jer ostale vrsti mina imaju i svoja sidra, koja su vrlo težka, te su zato ove mine nezgodne za upotrebu zrakoplovstva.


Slika 1. Brod remeti normalan tok magnetskih silnica
Slika 2. Djelovanje broda na silnice opada s dubinom
Slika 3. Strujni krug mine

U početku ovog rata Niemci su upotriebili jedno novo i tada vrlo uspješno sredstvo u borbi protiv savezničkih ratnih brodova i trgovačke mornarice. Kao i svako novo ratno sredstvo, tako je i ovo izazvalo veliko iznenađenje i velike gubitke u svim vrstama brodovlja. To novo sredstvo bile su magnetske mine, čija je tajna odkrivena tek poslije nekoliko mjeseci, od kako su upotriebljene. Naime, jednu je takvu minu neki njemački hidroplan bacio na pličinu bluzu englezke obale, odakle je izvučena na kopno i izpitana.

Princip djelovanja magnetskih mina osniva se na poznatoj prirodnoj pojavi, da željezo privlači silnice magnetskog polja, i time im mienja smjer. Naime, u okolici svakog magneta očituju se neke sile, koje imaju svoj određeni smjer djelovanja. Te se sile zovu silnice, a područje oko magneta, u kojem one djeluju, je magnetsko polje. I naša zemlja je isto tako veliki magnet i ima svoje magnetsko polje, a ovo polje silnice. Sjeverni pol zemaljskog magnetizma nalazi se u blizini južnog zemaljskog pola, a južni magnetski pol u blizini sjevernog zemaljskog pola. To znači, da su polovi vrlo daleko jedan od drugoga, pa je prema tome i zemljino magnetsko polje vrlo veliko. Jakost magnetskog polja zemlje je malena, ali ipak tolika, da vrši učinke, koje ljudi već davno poznaju. Tako na primjer svi magnetski kompasi djeluju učinkom zemaljskog magnetizma.

Predpostavimo, da je magnetskoj mini, koja je položena na morsko dno, smještena magnetska igla. Uslied djelovanja silnica zemaljskog mognetskog polja, igla će se u vodoravnom položaju postaviti u smjer silnica. Sve dok na nju ne djeluje neka druga sila, igla će ostati u vodoravnom položaju. Međutim, nađe li se u zemljinom magnetskom polju neko strano tielo, koje je dobar vodič magnetizma, silnice će promieniti smjer i prikloniti se prema tom tielu.

Brod zapravo predstavlja veliko željezno tielo, koje je izvrstan vodič magnetizma, i tako remeti normalan tok silnica (Slika 1). Dok se brod nalazi na većoj udaljenosti od mine, silnice zemaljskog magnetizma položene su nad minom skoro vodoravno, pa će i magnetska igla, koja se nalazi u mini, biti u vodoravnom položaju. Što bliže brod bude dolazio mini, to će silnice zemaljskog magnetizma nad minom postajati sve okomitije, jer brod, kao željezno tielo, privlači silnice i mienja im prvobitni smjer. Budući da magnetska igla u mini uviek prati smjer silnica, to će se i ona pomicati zajedno sa silnicama i postajati sve okomitija. Kada magnetska igla, sliedeći ovako smjer silnica, dođe do skoro okomitog položaja, dotakne jedan kontakt i zatvori strujni krug jedne baterije, uslied čega se zapali razprskivač, a onda i razorni naboj mine.

- 15 -
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1] 2 3
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!