CRO-eu.com
Svibanj 29, 2017, 05:47:14 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Vitez Krunoslav Devčić  (Posjeta: 12019 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« : Srpanj 20, 2014, 23:01:31 »


Vitez Krunoslav Devčić
* 03. 06. 1914 u Lukovo Šugarje † 09. 02. 1944 u Kalniku

U sriedu, 9. veljače o. g. poslije podne, poginuo je junačkom smrću, boreći se na čelu svojih vojničara, bojnik P. T. S.-a [1] Kruno Devčić.

U težkoj borbi protiv odmetnika palo je već mnogo najboljih sinova hrvatskoga naroda. Kruno Devčić najbolji je među najboljima. Njegov nacionalni idealizam odveo ga je na jedini put, kojim je hrvatski narod mogao steći svoju slobodu i državu, na put borbe oružjem u ruci.

Sudjelovao je u velebitskom ustanku. Izložio se svim težkoćama života u emigraciji, surađivao je s Poglavnikom od prvoga časa osnivanja ustaškog pokreta. Nakon povratka iz emigracije stupa odmah u borbu protiv odmetnika, koju je vodio s takvim uspjesima, da im je težko naći sličnih. Kao zapovjednik stekjao je neizmjernu ljubav i odanost svojih vojničara. U borbu je išao uviek prvi, svakoj je opasnosti gledao hrabro i junački u oči. Svojim vitežkim načinom borbe i dubokom čovječnošću stekao je i poštovanje protivnika. Boreći se na području Varaždina i Hrv. Zagorja zavolio je ovaj narod, izražavajući se najbolje o vojničkim vrlinama i narodnoj sviesti hrvatskih Zagoraca. Za uzvrat stekao je i On u našim krajevima ljubav i odanost naroda.

Zaista, malo imamo Njemu sličnih!
Grad Varaždin vidi u Njemu svog spasioca od odmetničke opasnosti, koja je gradu zaprietila u mjesecu listopadu prošle godine.
Težak je udarac njegovom smrću zadesio čitav hrvatski narod.
Započeto djelo ustaškog bojnika Krunoslava Devčića nastavit će se.

Pobjedonosni završetak borbi protiv odmetnika i konačno smirenje i sređenje prilika u našoj slobodnoj državi biti će najveća zadovoljština za Njegovu žrtvu i žrtvu svih palih ustaških boraca. Krlunoslav Devčić položio je svoj mladi život za sreću i bolju budućnost čitavog hrvatskog naroda.

Zadržati ćemo mu vječnu uspomenu.

Mrtvo tielo bojnika Krune Devčića bilo je prevezeno u Varaždin u sriedu uveče i izloženo u dvorani ustaškog logora u Radićevoj ulici sljedećeg dana prije podne.

Viest o njegovoj smrti proniela se za kratko vrieme gradom i okolicom i težko dirnula sve, koji su ga poznavali. Izpred Njegova odra prošao je čitav Varaždin. Mali ljudi, seljaci, koji su se našli na sajmu, radnici varaždinskih tvornica, đaci svih škola sa svojim nastavnicima, činovnici svih ureda i ustanova, sva družtva, častnici, a pred svima njegovi najodaniji suradnici, njegovi vojničari, došli su, da se poklone mrtvom tielu junaka, viteza i čovjeka - ustaše Krune Devčića.

Nije bilo oka, koje nije prosuzilo, gledajući težku bol njegove gospođe i njegovih najvjernijih. Mnogobrojni vienci i cvieće doneseni su na njegov odar, da mu se i na taj način oda počast.

U 2 sata i 30 časaka krenula je izpred zgrade ustaškog stožera žalobna povorka, da izprati zemne ostanke junaka, koji će biti prevezeni u Zagreb i sahranjeni na Mirogoju među ostalim ustaškim borcima.

Makar se za vrieme odpraćaja saznalo u posljednji čas, prisustvovao je tom svečanom činu čitavi Varaždin.

Crkveni obred i blagoslov mrtvog tiela obavio je prepošt čazmanskog kaptola presvietli msgr. Matija Proštenik uz veliku asistenciju svećenstva.

Uz predstavnike najviših građanskih i vojničkih vlasti, družtava i škola odpratile su pokojnika tisuće i tisuće građana, radnika i seljaka. U ime svih njih i ostalog stanovničtva ovoga kraja oprostio se s velikim borcem na početku Zagrebačke ulice Veliki župan i stežernik Ivo Stipelić, iztaknuvši nenadoknadivi gubitak, koji je nas i naš narod njegovom smrću zadesio. Počastna sat izpalia je počastnu paljbu, a vojnička glasba odsvirala državnu himnu, čiji su posljednji zvuci, dozivajući nam u pamet Poglavnikove stihove o ustaši, koji za hrvatsku zemlju milu na bojištu ranjen izdiše, ipratili idealnog ustašu Krimu Devčića na njegovom zadnjem putu u naš glavni grad.

Ustaški bojnik Kruno Devčić rodio se pred 28 godina u Lukovom Šugarju, malom seocu nedaleko Karlobaga, a sin je siromašne ličko-prigorske seljačke obitelji. Kao 16-godišnji seljački mladić pridružio se Poglavniku u njegovoj mučnoj borbi za slobodu hrvatskog naroda, te je već 1932. god. sudjelovao u poznatom ličkom ustanku i već onda se junački ponio. Nakon tog ustanka, u kojem je poginuo njegov najstariji brat, odlazi u emigraciju. Dok se on provlačio po trnovitom putu emigrantskom, dotle je njegova majka, poznata ustaška majka Manda Devčić sa dvjema kćerkama izkusila sve strahote tadanjeg zagrebačkog redarstva i tadanje velikosibske diktature. Sve tri su više godina odležale po jugoslavenskim tamnicama, ali su se, makar slabe i nejake žene, a napose majka, pokazale kao prave junakinje i podpuno dostojne svojih sinova, odnosno braće.

Kruno Devčić se zajedno s Poglavnikom 10. travnja 1941. vraća u svoju slobodnu Hrvatsku. Ne traži za sebe ni imetka ni časti, već od prvih dana s puškom u ruci na čelu svojih hrabrih ustaša čisti svoju domovinu od neprijatelja, probijajući se dane i noći kroz sve krajeve Hrvatske i žanjući uzpjeh za uzpjehom.

Tako je konačno pred nekoliko mjeseci došao i u naše Hrvatsko Zagorje i ovdje također dokazao, koliko vriedi staro hrvatsko junačtvo i snaga hrvatskih vojnika. Koliko je razumievanje bojnik Kruno Devčić imao za našega čovjeka, koliko je on volio svakog Hrvata i koliko je zavolio baš ovo naše Hrv. Zagorje, imali smo prilike svi osjetiti.

Svojom skromnošću i čednošću osvajao je svakoga, s kim je došao u doticaj. Bio je velik i ponosan prema svakome, pa i prema neprijatelju.

S bojnikom Kruno Devčićem gubi Nezavisna Država Hrvatska jednog od svojih najboljih sinova i bonaca, a naš kraj svog najboljeg branitelja i zaštitnika.

Ustaški bojnik Krunoslav Devčić s nama je!

Hrvatsko jedinstvo, 12. veljače 1944.

<a href="http://www.youtube.com/v/CeUUSM44W8E?version=3&amp;feature=player_detailpage ." target="_blank">http://www.youtube.com/v/CeUUSM44W8E?version=3&amp;feature=player_detailpage .</a>

Devčić, Krumslav, ustaški pukovnik (Lukovo Šugarje kraj Karlobaga, 3. VI. 1914. - Kalnik, 9. II. 1944.). Sudionik Velebitskog ustanka 1932. Prenosio je iz Rijeke u Liku ustaški propagandni materijal, ali i eksploziv za akciju u Brušanima. Nakon akcije prebacio se 18. X. 1932. u Zadar a potom u ustaški logor Bovegno u Italiji. Odlukom GUS-a 6. V. 1934. kao ustaški vodnik unaprijeđen je u čin ustaškoga časničkoga namjesnika. U logoru na Liparima zapovjednik je 2. ustaške satnije. Proglašenje NDH dočekao je u logoru Greve. U travųju 1941. vraća se u Zagreb. Kao časnik u Poglavnikovoj tjelesnoj bojni, poslije zdrugu, sudieluje u nizu akcija protiv partizana. Od 1943. na čelu je 1. bojne 1. pukovnije PTS-a i vodi akcije iz Varaždina protiv partizana na Kalniku i Hrvatskom zagorju u činu ustaškog bojnika. Poginuo u borbi s partizanima pri zauzirnanju Ludbrega. Posmrtno promaknut u ustaškog pukovnika i dobio naslov viteza.

Zdravko Dizdar, Tko je tko u NDH, strana 91
_______________

[1] P. T. S. - Poglavnikov tjelesni zdrug http://hr.wikipedia.org/wiki/Poglavnikov_tjelesni_zdrug
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #1 : Srpanj 20, 2014, 23:03:37 »


Godišnjica smrti viteza Krune Devčića

Ime ustaškog pukovnika viteza Krune Devčića postalo je za sve Hrvate simbolom hrabrosti i vitežtva.

Sretan je svaki onaj kraj Hrvatske, u kojemu se on borio protiv odmetnika, jer je svaki taj kraj sigurno bio očišćen od svih narušitelja reda i poredka, a sam narod mogao se uvjeriti, da mu je vojska na čelu s takvim zapovjednikom pravi spasitelj, zaštitnik i prijatelj.

Naš seljački sviet, naročito onaj iz okolice Varaždinskih Toplica, nikad nije imao u svojoj sredini vojničkog zapovjednika, koji bi imao toliko razumievanja za potrebe naroda, kao vitez Kruno Devčić.

Tajna njegovog uspjeha u narodu, uspjeha izrazito pozitivne političke prirode, jer je njegov rad oduševljavao i najšire slojeve za ideju ustaške države, ne leži možda toliko u činjenici, što je i sam poticao iz primorske seljačke obitelji - pa je uslied toga i sam bio bliži narodu i bolje ga razumievao, koliko u njegovom načinu obćenja s ljudima i u osobnom čaru koji mu je bio svojstven.

Zaista se ne može zamisliti podpuniji sklad vojničke hrabrosti, vitežtva, dobrote i čovječnosti od onoga što ga je u svojoj osobnosti posjedovao vitez Kruno Devčić.

Sve ono, što su kultarni narodi postavili sebi kao cilj da u slučaju ratnih podhvala sprieče sve nepotrebne patnje građanskog stanovničtva i uzaludno prolievanje krvi i uobće sve ono, što nije neobhodno potrebno za postignuće ratnog cilja t. zv. 'ratio belli' uviek je bilo pred očima viteza Krune Devčića. I sam uzoran vitez tražio je od svojih suboraca da se klone svih djela nevitežkog značaja. On je u punoj mjeri ostvario u svojoj jedinici idealnu stegu t. j. aktivnu disciplinu, u kojoj svaki borac dobrovoljno preuzima na sebe dužnosti i ograničenja svoje slobode i djelatnosti iz uvjerenja, a ne od straha pred kaznom.

Sretni su bili njegovi hrabri borci kad su ga imali u svojoj sredini, jer im je on bio i pravedan zapovjednik i drug i otac i majka.

Kolike je on zavedene ljude obratio na pravi put!

U kojem god se slučaju uvjerio da se među prebjeglima iz šume ili zarobljenima radi o pojedincima, koji nemaju veze s komunizmom te da su ih zavedeni ili silom odvedeni, on im je bio zaštitnik i pomogao im da postanu opet koristiti članovi hrvatske narodne zajednice.

U tom je često išao tako daleko, da je bosima i golima razdavao i ono malo svojih stvari što je imao.

Nitko nije znao u Varaždinu zašto je on po gradu i zimi išao u laganom ogrtaču. Tek je malo njih bilo upućeno u to, da je i svoju zimsku kabanica bio poklonio nekome, koga je držao potrebnijim.

Skladna i savršena njegova suradnja sa svim ostalim vojničkim i građanskim oblastima bila je prava blagodat za čitavo Hrvatsko Zagorje.

I sam grad Varaždin ima vitezu Kruni Devčiću i njegovom drugu dopukovniku Oreškoviću "Gandija" zahvaliti što ga nije stigla sudbina onih hrvatskih gradova koji su pali u partizanske ruke.

Dolazak njihov i njihovih jedinica u Varaždin osigurao je grad i čitavu okolicu od partizanske opasnosti.

Nikada Varaždinci ne će to zaboraviti!

U pobjedonosnim podhvatima, koji su bili poduzimani iz Varaždina i Varaždinskih Toplica, oslobađano je bilo sve više i šire područje.

Dne 9. veljače 1944. počela je bitka za Ludbreg. U blizini Ludbrega jurišao je na čelu svoje bojne kao i uviek vitez Kruno Devčić na partizanske položaje.
Upravo u času, kad se podigao da jurne napried, pogodilo ga je neprijateljsko tane u sred srdca.

Njegova junačka smrt raztužila je njegove suborce, njegove ustaške drugove iz emigracije, sve prijatelje i znance, a i čitav hrvatski narod kad je saznao za njegovu smrt.

Koliko ga je cienio Varaždin, pokazalo se u mimohodu čitavog građanstva pred njegovim smrtnim ostatcima kao i u veličanstvenom izpraćaju kad je mrtvo tielo bilo prevezeno u Zagreb.

On je sijao ljubav i požnjeo ljubav. Hrvatsko Zagorje otvorilo mu je bilo svoje srdce. jer ni on nije imao ljubavi samo za svoj uži zavičaj, već za čitavu Hrvatsku.

Nikada on nije dozvolio, da bi itko omalovažio kojeg pripadnika Hrvatskog Zagorja. Nebrojeno puta je on znao naglasiti vriednost Zagorca kao borca pod dobrim zapovjednikom te ih izticao kao uzare.

Ovakav častnik širokih pogleda, pun ljubavi za čitav narod, pun razumievanja za potrebe i vojnika i građanina i radnika i seljaka, hrabar i odlučan a ipak vitez u punom smislu rieči, čovječan u svakom postupku, djeluje sam svojim primjerom na široki krug ljudi u državotvornom smislu.

Zato moramo iz dubine srdca žaliti gubitak ovakvog čovjeka, jer s njim gubi neizmjerno mnogo čitav hrvatski narod.

Njegova žrtva nije uzaludna. Njegov primjer ostaje idealom svim budućim generacijama hrvatskih boraca.

On nam je svima pokazao pravi put uspjeha vojničkih i političkih, on je u praksi pokazao način kako se pozitivno djeluje. Njegovim geslom kao da je bilo staro geslo mudrih rimskih upravljača: "Fortiter in re, suaviter in modo" - jak u stvari, blag u načinu.

Uspomeni jednog od najboljih sinova hrvatskog natroda viteza Krune Devčića odužit ćemo se najbolje na taj način, što ćemo nastojati sliediti ga u njegovom radu kako bi što prije hrvatskom narodu omogućili sređenje prilika i tako stvorili temelj za njegov daljnji razvitak i sretnu budućnost.

Pjesma hrvatskee časti i slave
(Legendarnom junaku vitezu Kruni Devčiću)

Krune je slobodni razvio stieg,
stieg hrvatski
natjerao dušmana u krvavi bieg
baš junački.
Ori se svuda zov ratnički, bojni
prilaze sinovi brojni.

I srnu prva bojna u krvavi boj,
odvažna, smjela,
i krvlju svet zavjet izpisa svoj
i ostavi djela.
Slobodan mora dom hrvatski bit
svaki njen borac čelični štit.

Kud ustaška bojna srnula, tu pade
klet odmetnik,
jer je iz slave vodi u slavu
Pobjednik:
Pukovnik Krune, sin Velebita,
koj braći spremno u pomoć hita.

Stieg slave leprši, ori se zov,
stupa bojna,
svud donosi mir i daje blagoslov
ime joj sja
hrabri joj sinci pronose slavu
trobojku: crven - bielu - plavu.

Pred njom je vitez bez straha i mane,
svud mogo je stić,
nestaje dušmana, nogom gdje stane
on - Devčić
uviek je prvi u vatri, u rovu,
po djelima živi u mrtvome slovu.

Bojno junačka! Bojno slave i časti,
četo bezsmrtna,
pred naletom, dušmanin mora ti pasti.
Da, osveta!
Posvuda krvi nevine i drage,
posveta izvora hrvatske snage.

Duh živi Devčića, vječnog bojovnika
prože nam grud,
pravda i čast Krunovih osvetnika
jedini sud!
Krune slobode i borbe putokaz,
Izvora snažnih vječiti mlaz.

Ustaši slave, ustaši snage, ustaši djela
pojačajte hod,
Vi stupate čvrsto, čuvajuć hrvatska sela
branite naš rod.
Ostanite sviestni hrvatske misli i moći
dan velji će sreće i pobjede doći!

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #2 : Srpanj 20, 2014, 23:05:00 »


Govor ust. logornika Tome Rusa

Draga hrvatska braćo i sestre!
Današnji naš sastanak nije nekakva polilička skupština, već mi zahvalni Ludbrežani, kao i seljaci ovoga kotara sastali smo se da odamo počast jednom od najvriednijih sinova Hrvatske nam domovine, ustaškom pukovniku vitezu Kruni Devčiću, koji je dao svoj mladi život na oltar domovine dne 9. 11. 1944., kada je pošao na čelu svoje bojne osloboditi Ludbreg od partizanske rulje, koja je nemilosrdno haračila po čitavom kotaru, i poubijala najvriednije građane i seljake, koje je odvela u zloglasni Poganac, gdje nepomično leže gotovo svi ustaški dužnostnici ovoga kotara.

Braćo i sestre!
Kada već nije bilo ustaških dužnostnika i ustaša, ista je rulja, vodjena od Srba, proglasila bivše H.S.S. "bielom gardom", te su mnogi poubijani na isti način, kao i ustaše, a ja mislim da je vama svima dobro poznat prvak bivše H.S.S. Franjo Havaić, seljak iz Sigetca, koji nije bio ustaša, a ipak im jo bio na putu te je osudjen od partizana kao izdajica i ubijen.

Braćo i sestre!
Sjećam se mog jednog razgovora s pok. vitezom Devčićem u Varaždinu (jer sam i ja tamo emigrirao) kada sam mu dao prikaz iz Ludbrega i da će šumski odrpanci odvesti 15. veljače i ostale hrvatske obitelji, pokojni Kruno nasmije se i kaže: "Ja to već znadem, a to znade i Poglavnik, i budite bez brige, mi ćemo ih iznenaditi da ne će dospjeti ni svoje cipele uzeti".

Vratio sam se miran jer sam znao, da kada Krune nešto kaže da to on i izvrši, te kada smo doznali da je njegova bojna krenula za Ludbreg bili smo sigurni, da ćemo se skoro vratiti svojima, i našem veselju nije bilo kraja. Ali kada smo doznali da je težko ranjen, dočekali smo njegov dolazak, ali ne kao obično, već gdje ovaj veliki borac leži nepomično, orosile su nam se oči svima, jer je poginuo kod oslobođenja Ludbrega i to na samom dometu Ludbrega, na brežuljku zvanom Puhlaki, gdje je na čelu svoje bojne jurišao, te ga tom zgodom pogodi smrtonosno tane jednog odrpanca i naš mili Krune pada i poljubi svetu hrvatsku grudu s koje se više sam ne diže, eto, tako je završio svoj junački život vitez, kome nikad nije bilo pretežko, bilo danju bilo noću stupiti u krvavu borbu s neprijateljem hrvatskog naroda.

Braćo i sestre!
Njegova junačka djela ne mogu se izpisati tako jednostavno, jer bi trebalo sastaviti ciele knjige, a kamoli da vam ja kažem u ovih par časaka, ali ću se osvrnuti malo na njegovu mladost.

Krune kao 18 godišnji mladić sudjelovao je u poznatom Ličkom ustanku god. 1932. sa svoja dva brata, od kojih je Stjepan poginuo. On je znao, da još nema ustaških boraca ali je pred cielim svietom dokaozao, da hrvatski narod ne će Jugoslavije, te je morao pobjeći u Italiju, gdje je nastavio svoj težkj logorsk iživot, ali sviestan da će doći čas, kada će se s Poglavnikom vratiti u slobodnu domovinu, i posvetio se vojničkom zvanju znajući vrlo dobro da je to jedini put, ako se hoće očuvati država.

Kada se je u travnju 1941. vratio s Poglavukom odmah organizira ustašku vojsku, te odlazi iz borbe u borbu, te nije bilo kraja, gdje on nije bio sa svojom bojnom. Kuda je stigao, u bilo koji kraj, svuda su se dobrovoljno javljali u njegovu bojnu, jer on je znao s ljubavlju privući svakog novog borca koji je odmah u njemu vidio pravog zapoviednika, vrlog ustašu i dobrog borca, te je uskoro sastavio čitavu bojnu od samih dobrovoljaca. Njegovi vojničari bili su ponosni što su u njemu vidjeli pravu ustašku sigurnu ruku koja ih vodi, te se sada vidi koliko je bio ljjubljen od častnika, dočastnika i vojničara, koji na svakom mjestu spominju Njega i već do sada izpjevali su mnoge pjesme o njemu.

Braćo i sestre!
Ustaški pukovnik vitez Kruno Devčić sin je naše Like i kada je dobio zapovied od Poglavnika da ide osloboditi Ludbreg i Podravinu nije se ustručavao, spremno se odazvao ne misleći na svoju staricu majku i
ženu s kojom se istom vjenčao
, jer njegova ljubav prema domovini bila je veća od svega ostalog, jer je znao da samo u oslobodjenoj domovini može biti sretan on s obitelju, a on je tu svoju ljubav i dokazao, dajući svoj mladi život za domovinu.

Braćo i sestre!
Mi imademo posebni razlog da se sjetimo dragog našeg Krune, jer iako on nije stigao u Ludbreg, ali njegovi borci, videći da je on mrtav, svaki je stisnuo zube i pobožno izgovarao u mislima rieči: "Krune naš, Ti nas i mrtav vodiš, mi ćemo poći Tvojim stopama, pa ako treba dati život za domovinu, svaki ćemo rado dati jer si nas Ti naučio kako se ljubi domovina".

Zato neka je lahka hrvatska zemlja vitezu Kruni Devčiću koju je toliko ljubio i neka mu je vječna slava.

Za Poglavnika i Dom spremni!

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #3 : Srpanj 20, 2014, 23:07:51 »


Govor seljaka Marka Havaića

Hrvati i Hrvatice, sestre i braćo!
Od uzpostave Nezavisne Države Hrvatske pa do danas, nama seljacima ovoga kotara ostati će nezaboravna dva nadnevka:
-   Prvi od njih je 3. listopad 1943., kada su partizani ušli u Ludbreg i time zagospodarili cielim kotarom.
-   Drugi je 9. veljače 1944.. kada su hrabri ustaški borci oslobodili Ludbreg od partizanske strahovlade te i opet zaštitili naše živote i našu imovinu. Ovaj drugi datum za nas je tim značajniji, što je u borbi za oslobodjenje Ludbrega dao svoj život jedan od naših prvoboraca. Poglavnikov suradnik iz emigracije, ustaša vitez Kruno Devčić.

Čim su partizani ušli u Ludbreg, počeli su sa svojim poznatim nasiljem. Prvo: odvodili su seljačtvo u šumu u zloglasni Poganac i tamo ih bez milosrdja ubijali.

Poganac! To je bilo strašno ime za naše seljačtvo, jer nas je to ime podsjećalo na mnoge naše poznate i nepoznate seljake, koji su tamo najgroznijom smrću završili svoj život.

Neki partizanski funkcioner hvalio se na jednome mjestu te je izmedju ostalog rekao i ovo: "Poganac je novi Katyn za ustaše i sve one Hrvate koji ne će stupiti u naše redove". I doista je on bio zloglasni Katyn, jer su tamo iz novo-marofskog, ludbrežkog i koprivničkog kotara najgroznijom smrću završili svoje živote: 1.900 Hrvata, gradjana. seljaka, radnika, ustaša i ne ustaša.

/Pokolj u Katinskoj šumi između 03. 04. i 19. 05. 1940. Da, to je taj isti komunizam s kojim se i danas hrvatski crveni-političari ponose  (MD) > http://hr.wikipedia.org/wiki/Pokolj_u_Katinskoj_%C5%A1umi  /

Navesti ću vam dva događaja, kako su partizani postupali sa seljacima ustašama.
-   Jedan naš ustaša bio je uhvaćen te odpremljen u Poganac. On je pukim slučajem spasio život te otišao u Varaždin.
Isti je rekao: "Bio sam prisutan kada su mučili jednog našeg brata, pa kad se i danas sjetim na kakove su ga muke stavljali, oči mi se orose suzama. Ali on nije plakao. Kasnije sam ga u podrumu upitao: "Brate, reci mi, kako si mogao izdržati onolike muke a da nisi proplakao?" On ine milo pogleda, te reče ovo: "Moja je savjest mirna i čista. Za Poglavnika i Hrvatsku rado dajem i život svoj. Kako izgleda, moja je misija, koju mi je Providnost Božja odredila na ovoj zemlji završena, ali neka partizani vide kako ustaša umire".
Drugu noć čuo se plotun pušaka, a izmedju ostalih i njega je pokrila crna zemlja.

-   Drugi ustaša bio je poznat u cielom kotaru zbog svoga ustaškog rada. Njega su takodjer odveli u Poganac, te nakon par dana osudili na smrt. Da, ali kakovu smrt? Svaki drugi dan kroz mjesec dana poslije osude dolazila je k njemu u podrum neka ženetina te ga najgroznijim mukama mrcvarila i batinala. Njegova hrana bila je dnevno jedanput prokuhana slana voda i komadić kruha. Toliko da je jedva živio. Kada je on bio odredjen na stratište nije mogao ići, nego su ga oni morali nositi. Takovom i sličnom smrću završili su sv i oni koje je stigla nesretna sudbina Poganca, koji nisu imali zgode maknuti se ili gdje sakriti.

Taj posao obavljali su oni dosta brzo. U roku od mjesec dana t. j. od 3. 10. do 4. 11. oni su likvidirali gotovo sve ustaše i pristaše ust. pokreta, koji im bijahu na putu. a među njima Gložiniće, Hercega, Petrovaća, Kuharića, Špoljarića, Petrića, Kancijana Gjuru, Kancijane i Vratarića iz Čukovca kao i mnoge druge.

A kada je taj posao bio gotov, došao je red na t. zv. "Biela garda". Bielom gardom prozvali su oni prvake bivše H.S.S. i to one koji se nisu opredielili uz njih.

Na Novu godinu 1944. u ranu zoru pohvatali su mnoge seljake, a medju njima poznatog borca još iz prijašnjih vremena Franju Havaića, koji je mnogo prepatio za našu hrvatsku stvar. Ostale su, kako nam je poznato, pustili, a njega su kao narednog neprijatelja osudili na smrt te dne 8. veljače 1944. ubili.
-   A zašto?
-   Samo zato, jer je bio Hrvat, koji nije htio stupiti u njihove redove, makar su mu prietili smrću!

Na jednome mjestu rekao je pok. Franjo: "Ja nisam bio nikad komunista i to ne ću nikada biti. Mogu me i ubiti, ali ja sam bio i bit ću samo Hrvat te ostati uviek uz svoj narod". Zato ga je i stigla smrt od onih istih neprijatelja hrvatskog naroda koji su ga za bivše tamnice Jugoslavije vucarali po zatvorima i mučili.

Neki su dan odnosno neku noć bacali u jednome selu letke u kojima obavještavaju da je narodni sud u Čazmi osudio na smrt seljake iz novo-marovskog kotara i to Jambreca. Ferenčaka i Vujicu, koji da su osnivali "Bielu gardu" te podržavali vezu s pokvarenom Mačekovom gospodom. Da, oni su tako napisali, ali nama je danas jasno da partizani stoje pod papučom velikosrba, pa onda nije čudo, da oni mrze sve što je hrvatsko te svakog Hrvata, koji ljubi svoju domovinu pa makar bio protivnik ustaškog pokreta, te stajao po strani ove težke narodne borbe.

Trn u oku partizana bili su naši svećenici. Partizani su uvidjeli od kuda im prieti opasnost, jer su naši svećenici bili stupovi oko kojih se okupljao narod. Zato su pozivali jednog našeg uglednog svećenik na saslušanja te mu se zaprietili da neka paze svećenici šio rade.

Neopisive žrtve u krvi i imetku dao je naš seljački narod za vrieme partizanske vladavine. Neke su nam seljake poubijali, drugima se prietili smrću nazivajući ih banditima i fašistima, trećima oduzimali stoku, hranu i odielo, neke opet tjerali rušiti prugu, prekapati ceste i sl. Ako pak se netko bunio i prigovarao, odgogovor je bio samo jedan: "Smrt fašizmu!"

Na svima mitingima. koje su oni često održavali po selima ovoga kotara govorili su da se oni bore za nekakvu novu federativnu Jugoslaviju. A njihovo šaranje po kućama raznih krilatica kao na pr.:
-   "Živela Jugoslavija!",
-   "Živela crvena armija!",
-   "Živeo drug Staljin",
-   "Živeo drug Tito!" i t. d.
odkrilo nam je prave namjere tih t. zv. narodnih osloboditelja i usrećitelja.

Mi znademo danas da su Srbi glavni vodje partizana . Srbi su ubacili partizane na područje Nezavisne Države Hrvatske zato da lakše zavedu u svoje redove sve one nezadovoljnike, koje su beogradski profesori odgojili još za bivše Jugoslavije kao komuniste.

Uspjeli su zavesti u svoje redove propale đake, propale radnike, a od seljaka one najgore propale gospodare, koji su sve svoje prorajtali pa bi danas htjeli na tuđi račun živjeti
. Ali, hvala Bogu, da je takovih vrlo malen broj.

Mi, seljaci ovoga kotara, prozreli smo njihove namjere, jer smo na svojoj vlastitoj koži osjetili njihovo bratstvo, slobodu, jednakost, drugarstvo i djela. Kao što je nekad Isus Krist rekao: "Po djelima njihovim prepoznat ćete ih", i zaista smo ih mi seljaci po djelima njihovim prepoznali.

Zato je dužnost svakoga seljaka, ako već nije ustaša, a ono neka bude barem pristaša Ustaškog pokreta i vjeran sin Majke Hrvatske, da sačuvamo svoje obitelji, svoja sela kao i cielu Nezavisnu Državu Hrvatsku od sviju onih, koji nam spremaju smrt, zator i uništenje.

Danas se navršila godina kako su ustaše oslobodili Ludbreg od partizanske strahovlade. Zato će nam ostati nezaboravni oni dani, kada smo nakon duga, težka četiri mjeseca ugledali opet naše vojnike. Svakome se na licu vidjela radost i veselje. Ali današnjim danom sjećamo se sviju naših poznatih i nepoznatih seljaka, koji su dali svoje živote za vječne ideale hrvatskog naroda. Zato neka im je vječna slava!

A onoga, koji je pošao osloboditi Ludbreg te u toj borbi dao svoj život, zadržat ćemo u trajnoj uspomeni.

Slava vitezu Kruni Devčiću!
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #4 : Srpanj 20, 2014, 23:10:07 »


Krune Devčiću!

Krune, Krune,
Ti si hrabar bio,
za svoj narod
krvcu si prolio.

Na Tvom grobu
liepo cvieće cvate,
sav hrvatski narod,
Krune, kliče za Te.

Za Hrvatsku dragu
Ti si hrabar bio,
zato si i svoju
dragu krv prolio.

Dragi, mili Krune,
pao si u boju,
jer si hrabro branio
Domovinu svoju!

Govor ust. poručnika Pečarića

Zapala me je dužnost, da u ime ove bojne danas, na godišnjicu junačke smrti za Hrvatsku, reknem nekoliko rieči sjećanja, osvježim još nezaboravljenu uspomenu, taknem još nezaraslu ranu, uspomenu na našeg prvog i najdražeg zapovjednika, na našeg prvog borca i vodju, na našeg dragog Krunu.

Svima je vama manje-više poznato, kako je pokojni Krune poginuo. Bilo je to pred godinu dana. Bojna je imala zadatak, da preko obronaka Kalnika, gdje se nalaze vinogradi Ludbrežana, udje u Ludbreg i oslobodi ga od partizanskog strahovladja, koje je trajalo više mjeseci. Ništa nije moglo zaustaviti Krunu i njegove vojnike na tom putu. Gdje se god naišlo na neprijatelja, on je bio strahovito tučen. Pobjedonosno se je došlo do Puhlaka. Tu je trebalo skršiti zadnji neprijateljski odpor, da še uspješno izvrši dobiveni zadatak. Neprijatelj je bio ukopan na visovima i trebalo ga je jurišem izbaciti iz postava. Truba je zatrubila, momci su poletili, a napried, pred svima, jurio je Krune nezadrživo i poletno, kao uviek. Naravno, neprijatelj nije mogao izdržati taj juriš, kao što nije izdržao ni jedan juriš Krunine bojne. Tražio je u biegu spas. Krune je naišao na jedan postav iz kojega partizani nisu uspjeh pobjeći. Vjeran svojim načelima htio je trojici zavedenih u tom rovu spasiti život zarobljivanjem. Povikao im je: "Predajte se!" Strojopuška je iz rova opalila i Krune je s uzdahom pao, pogodjen u samo junačko srdce. Poginuo je na jurišu tiho i skromno, kako je tiho i skromno živio, pogođen u samo junačko srdce, u ono neustrašivo srdce, koje je davalo toliko snage svima nama uz njega, a prosipalo toliko topline na svakoga, koji je te topline bio dostojan.

Na usnama mu je i poslije smrti ostao smiešak, kojeg je uviek sa sobom nosio i kojeg je svojom pojavom svakuda i svakome donosio.

Što je njegov gubitak značio za nas uz njega, težko je predstaviti. Najbolje će osvietliti to pitanje rieči i ponašanje jednog našeg častnika, koji se je slučajno našao uz Krunu u času smrti. Sav očajan pao je po Kruni i sa suzama u očima zaviknuo: "Krune, Krune!" Mislio je da je samo ranjen, bolje rečeno tome se je samo nadao. Ali kada je vidio, da je Krune zaista pao mrtav, pao je po njemu, zaplakao stari borac kao diete i glasom, koji je u srdce dirao, a u nebo vapio, šaputao: "Sto ćemo sada bez Tebe, Krune?" Izgubljena pogleda stajao je neko vrieme pored mrtvog tiela svog zapoviednika, a zatim kao biesan poletio dalje u borbu, da osveti svog najmilijeg zapovjednika.

Svi mi najviše volimo svoje roditelje. To je bez sumnje. I najviše će nas dirnuti njihova smrt. Ali ja mogu uztvrditi, da je Krunina smrt na nas djelovala isto tako, kao kad bi dobili viest, da nam je umro otac. On je za nas bio sve: i otac i brat i zapovjednik i prijatelj. On je bio naš ideal, on je za nas predstavljao idealnog ustašu. Nikad ne ću zaboraviti, s kakvim sam poštovanjem stajao u pozoru pred njim, kad sam bio kod njega službeno, a kako sam se opet ugodno osjećao s njime u družtvu van službe. Pitajte svakog našeg vojničara, koji je poznavao Krunu i svaki će vam isto reći: bio je strog kao pravi zapovjednik, a dobar kao komadić kruha.

Viest o njegovoj smrti duboko nas je kosnula. Najprije smo svi spustili glave pod težinom te viesti i svakome su se u očima zaiskrile suze. Čas zatim već su svi jurili ludo napried i svakom je na ustima bila samo jedna rieč "osveta". Vlastiti život nije bio nikada u pitanju u poredbi s Njegovim. Mislim, da je neprijatelj osjetio taj dan Kruninu bojnu. Tako je iz naše sredine nestalo Krune.

Većina nas poznavala je Krunu samo po imenu, viđenju i djelima, dok je rietko tko imao prilike upoznati Krunu pobliže, upoznati njegov značaj, njegove misli, njegovu ljubav spram patničkog hrvatskog naroda i njegova nastojanja, da tome, narodu vrati mir u duše i sreću u dom.

Bog ga je bio nadario skoro svim dobrim osebinama hrvatskog naroda: dobrotom, razumievanjem, bistrinom i ljubavlju spram rodne grude. Te su njegove vrline dolazile do izražaja na svakom njegov om koraku po domovini. Narod je to osjetio i stekao vjeru u tog čovjeka širokih ramena i čvrsta koraka.

Nije bio političar, ali je zato bio čovjek naroda, iz njega nikao, u njemu odrastao i s njime i za njega živio, te konačno i život dao. Stoga je znao narodne potrebe, razumio svakog čovjeka, pomogao svakoga. U njemu je kipjela neka prirodna snaga, koju je osjećao svaki, koji bi s njime dolazio u doticaj. Njegovo je načelo bilo: "Nije ustaša onaj, koji nosi odoru s "U", nego onaj, koji taj "U" u srdcu nosi, onaj, koji misli, živi i radi ustaški. Sam je bio pravi predstavnik tih. Često puta je znao u razgovoru reći: "Svaki onaj Hrvat, koji je pošten, kojemu je na srdcu boljitak hrvatskog naroda, a radi i bori se za hrvatski narod i hrvatsku državu, svaki taj je, makar i nesviestno, ustaša". Tim je riečima ocrtao najbolje i samu ustašku misao, misao svakog izpravnog Hrvata: bezuvjetna borba do konačnog postignuća cilja; hrvatski narod u vlastitoj, nezavisnoj i slobodnoj državi.

U svim svojim vrlinama bio je nadmoćan svakome. To je bila njegova snaga, to je bilo njegovo oružje, tim je oružjem uništavao neprijatelja više, nego li svojom jedinicom, jer je tim oružjem izbijao neprijatelju njegovo oružje iz ruku. Tu je snagu osjećao svaki, koji ga je sretao, ta je prirodna snaga izbijala iz njega i prelazila na njegovu okolinu. Uz njega se nije znalo za strah, nije se znalo za malodušnost, nije se znalo za nemoguće. Uz njega je sve bilo šala, sve jer izgledalo ružičasto i sve se je moglo. Nešto je iz Krune strujilo, što je čitavoj njegovoj okolini, svemu i svima onima, koji su se uz njega nalazili, davalo neki poseba pečat, Njegov osobni pečat.

Krune je živio i poginuo kao uzor ustaša. Nas je pak odgojio ustašama. S njime nije poginuo ustaški duh u ovoj bojni. Ja osjećam, a znam, da svi mi osjećamo, da Krune nije nestao. Svima se nama čini, kao da je Krune otišao nekuda i da odanle iz daleka gled na nas i vidi nas i upravlja nama. Pa iako je nestalo iz naše sredine Krunina tiela, Krunin duh ostao je među nama, on nas vodi, on se brine za nas. Krune je još uviek naš pravi zapovjednik. On za nas nije mrtav. S ovog mjesta poručujem mu u ime čitave bojne:

          "Krune, za nas se ne boj! Isti smo oni, kakvima si nas ostavio! Ustaški duh u nama jači je nego ikada, a odlučnost za borbu do pobjede čvršća nego ikada. Ili — ili! Ili će hrvatski narod imati svoju slobodnu državu i u njoj živjeti kao sretan, ili ćemo mi ustaše svi izginuti. Oružja ne polažemo prije, nego li se jedno od toga dvoga ne dogodi. Za nas nema pogodbe. Snivaj mirno svoj vječni san. Tvoja djeca, Tvoji vojnici, ustaše, bdiju nad hrvatskom državom!"

Molim sve prisutne da, stojeći gologlavi, ustaškim pozdravom i jednom minutom šutnje odadu počast sjeni pokojnog viteza Krune Devčića.

Slava vitezu Kruni Devčiću!

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #5 : Srpanj 20, 2014, 23:11:12 »


Junaku Kruni

Velebit gordi kolievkom Ti bi
Velebit burni, sveta nam gora.
Gdje se divnih činova zbi,
S kojih nam duša kliktati mora.
          I s Tebe nam klikće, Krune!

Uskočko gniezdo tu nam se smjesti
Čijem junačstvu premca ne bi
Sloboda draga viek im bje u sviesti
Za nju bjehu spremni izginuti svi
          Krune, spreman bje i Ti!

Kraj nam taj rodi silene junake
I mača i duha, kakvih nigdje ni
Tko da se ne sjeti heroja Krste
Kom ciela Evropa poprište bi?
          Krune, heroj si i Ti!

Novigrad tu je s kulama drevnim
S tamnicom krutom za kraljicu zlu
Što Evropu dignu na drevne Hrvate
Ali joj oni slome snagu ovdje svu.
          Krune, neslomiv bje i Ti!

Već tisuć ljeta tužaljka tu ječi
O "lipoj Mari" što joj Krunu ote
Crn Moro al se Mari gruzti
Ni za što na svietu za nj’ga poći ne će
          Krune, posveti je Ti!

Svaki dan Ti s Devčić Drage
Zalietalo se plameno oko
Na otok plavi, gdje s kamene ploče
Zvonimirov se blieštio priesto.

Da, Krune, sve to pa urlaj bure lahora dašak,
Pa gromor mora i sneni mu šapat
Jezivi klanci i plavetni puti,
Kamena pustoš i medni vrhunci
Dah su pečat junačkoj Ti duši.

Pusta je sada Devčić Draga
Zidovi crni u nebo vape
Hrvatska draga spaljena dosta
More je nemani još uviek tlače.

Svenulo zar je junačko srdce?
Što nikad nije poznalo straha;
Smelije lava od tigra jače
A kadkad mekše milije daška.

Oh zar je mrtva desnica hrabra?
Jačini koje ne bje premca
Što bezboj puta pobjedu sazda
Al’ i milova umorna borca.

A zar su ugasle divotne oči?
Koje su zanos budile junacim
A munje i zator opakoj zloći
Što se je vila nad domom hrvatskim.

Oh, ne, ne! Žive su, žive, Krunine oči,
Odsjev im vidi se sada posvudi
One se bliešte danju i noći
Kud god se ustaška desnica trudi.

Opet će bielit se Devčić Draga
Opet se spaljena Hrvatska dići.
Izgradit će ih ustaška snaga
A duh će Krune posvuda stići.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #6 : Srpanj 20, 2014, 23:12:43 »


Govor vlč. Petra Glavaša

Netko je liepo rekao, da je naša domovina jedno veliko svetište, u kojem se nikad nije prestalo žrtvovati. Majka Hrvatska u crno zavijena dovodi neprestano u to svetište nove i nove žrtve, sve ponajbolje sinove svoje, da ih žrtvuje za svoj narod. Ona je u to svetište uvela
-   Ljudevita Posavskoga - kneza Panonske Hrvatske,
-   kralja Petra Snačića,
-   pa tolike i tolike iz porodica: Zrinski, Šubića, Frankopana, Nelipića, Karlovića,
koji su se svojim životima suprotstavili bujicama Mongola i Turaka, koje su se valjale s iztoka, da ih kod Grobničkog polja i Siska zaustave i time spase Hrvatsku i Evropu. Da, ona je u to svetište uvela Mariju Gubca, Petra Berislavića i tolike i tolike znane i neznane junake, koji su svoje živote žrtvovah za vjeru i slobodu naroda sve do junaka naših dana, sve do Šufflaya, Radića, da, sve do ustaše Krune Devčića, koji je pred godinu dana dao svoj život za dobro naroda ovdje nedaleko Ludbrega.

Bilo je to pred godinu dana, točno pred godinu dana. Već prije podne započela je pucnjava oko Ludbrega, koja se je oko podne, pa popodne sve više pojačavala, dok se nije pred mrak tamo u šumi nad Kućanom i Hrastoskom stišala. I mi smo osjetili, da naša vojska osvaja Ludberg. Ali, tko bi od nas i pomislio, da će se jedno tane iz one zaglušne buke od pucnjave u šumi nad Ludbergom, zaletjeti u junačke grudi hrabrog borca Krune Deveića, da prekine nit života tog vrlog Hrvata, da zaustavi kucanje srdca, koje je zadnje svoje kucaje odkucalo za nas ovdje, za stanovnike ovog kotara, jer nam je nosilo slobodu. Ali, na što mi ni pomislili nismo, to se dogodilo.

Kvad se borba smirila, opazio sam kako se jedan častnik žuri prema župnom uredu. Ušao je unutra, i ja ga, ni sam sebi ne vjerujući, zbunjeno zapitam: "Jeste li vi ustaša?" No vidio sam, da je potresen nekim dogadjajem, pa mi nije ni odgovorio na upit, nego prekriživši ruke na prsima, izusti: "Bojnik Devčić nam je pao". "Devčić ...", prošapćem, kao da sam slutio nešto slično. A on se nakon toga samo okrenuo i otišao, kao čovjek koji traži smirenje nakon velike nesreće. To je jedan dogadjaj, iz kojega sam lako mogao zaključiti, što je Krunoslav Devčić bio svojim častnicima i vojnicima. Bio im je kao otac djeci.

Dva dana iza toga slušali smo govor o smrti Krune Devčića (nekrolog, preko krugovala). Bilo je prisutno i nekoliko njegovih momaka. Promatrao sam ih za vrieme govora. Laktima su se naslonili na stol, dlanoivima pokrili lice, da se ne vide suze, koje su tekle niz lice. Plakali su kao djeca za dobrim otcem. I opet sam vidio, šta je Kruno Devčić bio svojim vojnicima.

Ali, još mi se jasnije pokazala njegova veličina iz jednog; susreta s njim. Bilo je to prošle zime. Niemci su nenadano bili prodrli u Ludbreg, a partizani su se bili razbježah na sve strane, ili posakrili. A bio je s Niemcima i Kruno s nešto svojih momaka. Bio je mrak, večer, kad li donesoše na župni ured jednog ranjenog ustaškog častnika, da ga poviju. Našao se tu i Kruno uz svojeg častnika. Promatrao sam ga, bilo mu je težko. Ponudio sam mu da sjedne. Započeli smo razgovor. "Velečasni, kako vam je?", tim je pitanjem započeo razgovor. I nije on ništa govorio o sebi, ništa se nije tužio, on se samo za nas interesirao. Ja sam onaj čas osjetio, da je preda mnom čovjek, koji vodi o nama računa, koji osjeća za nas, koji se podpuno uživio u naše prilike, koji osjeća kucaje moga srdca. Osjećao sam, da je preda mnom čovjek, koji nas razumije. Osjećao sam se pred njim kao diete pred otcem. Na kraju razgovora zapita me: "Velečasni, bi li mogao ovdje prenoćiti?" "Pa ... bi", glasio je moj odgovor. No on je dobro shvatio moj odgovor pun straha, on je shvatio, u kakovom sam položaju, ako sutradan, kad on ode, partizani doznadu, da je kod mene bio i prenoćio ustaša Devčić, koga su oni već upoznali. Zato me pie blago pogleda i umiri: "Velečasni, ništa se ne bojte, ja znam, da je za vas težko, ako doznadu, da je ustaša bio kod vas. Ne bojte se, ja ću ujutro rano otići i nitko ne će znati, da je ustaša bio kod vas".Tako je i bilo. Ujutro je otišao još prije dana, a ja sam mu još rekao: "Drago mi je što imate obzira prema nama ovdje". "Velečasni, mi s Vama računamo", odgovorio mi je.

To je jedan tek slučajan susret iz onih težkih dana, u kojemu sam odkrio pravog čovjeka, čovjeka srdca, čovjeka, koji sve svoje Hrvate nosi u srdcu. I on me je svojim otčinskim postupkom posve osvojio. Da, susreo sam se sa čovjekom, s Hrvatom, s ustašom, kakvih je malo. Nikad to ne ću zaboraviti.

Sada mi je bilo jasno, zašto je Devčić imao toliko uspjeha u borbi s neprijateljem. 1 po partizanima se je vidjelo, odkad se je Devčić pojavio u Toplicama, da je borbenost partizana počela slabiti, u njihovim se redoivima pojavio, neki nemir, neko komešanje, unesena je neka zabuna. I moje je duboko uvjerenje, da je te redove razbio Devčić najviše svojim otčinskim postupkom prema samim zarobljenicima. I sami su medju sobom pričali, kako je toga i toga pustio, s tim i tim blago postupao. Istina, i njegova junačka desnica zadala je partizanima mnogo jada, ali njegov otčinski postupak išao je dublje, razbijao je njihovo uvjerenje u srdcu. I Kruno je kao čovjek i vojnik potresao partizanskim redovima od Zagreba pa do Podravine, da, on je prvi korak načinio za oslobođenje Podravine, pa ga možemo mirne duše nazvati "Osloboditelj Podravine". Time je njegova žrtva za nas ovdje velika, no ona je tim veća, što je uzidana u temelje narodne i državne slobode, ona je jedna od nebrojenih žrtava na kojima narod gradi svoju slobodu i nezavisnost. Milosrdnom Bogu hvalimo, što nam ga dade...

Krune Devčić je žrtvovao svoj život u borbi s partizanima. Po partizanima nama Hrvatima dolaze dva krvna neprijatelja: nezasitno srbstvo i komunizam.

Oba se protive samom obstanku naroda, a ne ovoj ili onoj stranci ili pokretu, zato su tim opasniji. Krune je dao svoj život u borbi proti velikosrbskog ekspanzionizma, proti srbstva, koje već tako dugo, a ovih zadnjih 25 godina tako snažno nadire na sve moguće načine na hrvatsko tlo, ugrožava hrvatskom narodu život. Svoje ne damo, tuđe ne trebamo, takvi smo bili kroz cielu poviest, takvi smo i u današnjoj domovini. Liepa naša domovina, nju volimo, nju ne damo. Poviest nam ne može predbaciti, da smo se zaletavali, otimali tuđe. Čak ni za kraljeva, kad smo mogli. Poznato je, da je kralj Tomislav pobiedio moćne Bugare, oslobodio time i Srbe, a da ni pedlja nije dirnuo ni bugarskoga ni srbskoga. A Hrvati se od Tomislava do danas nisu promienili. U tome nemamo grieha. Pa, to je i nemoguće danas, da Hrvati tuđe otimaju, kad još ni svoje nisu osigurali. Zato je liepo netko rekao, da Hrvtai, ako i postanu imperijalisti, ako i budu kada otimali tuđe. to će tek onda, kada budu imali svoje, odakle će se moći širiti. Mi se sad borimo za svoje, za ono što su nam drugi oteli i otimali, za slobodu. Zato je naša borba pravedna. Kruno je pao u toj borbi. Zato je velik. Borba za slobodu i nezavisnost to je prvi cilj današnje poštene borbe hrvatskog naroda. No po partizanima nama Hrvatima dolazi i komunizam. Komunizam ugrožava sve što je još dobroga, to je "kuga ljudskoga družtva", kako ga je nazvao jedan Papa. Već 100 godina poziva Katolička crkva sve u borbu proti komunizmu. Zato tko se bori proti komunizmu, taj se bori na strani Crkve, taj će pobiediti. Borba proti komunizmu to je drugi pošteni cilj današnje hrvatske borbe. Kruno je pao u borbi proti komunizmu. Zato nam je njegova žrtva tim veća. Njegova žrtva je evropskog, kulturnog, vjerskog značenja.

Dakle, borba za slobodu i nezavisnost naroda i borba proti komunizmu, to su dva poštena cilja ove težke hrvatske borbe. Tko se usudi reći, da naša borba nije poštena? Mi se ne bojimo ni svršetka rata. Naši su računi čisti. Drugi narodi neka izpitaju svoje ciljeve borbe. Ako nas Hrvate danas neki obtužuju, da smo htjeli ovo strašno krvoproliće, mi se možemo pohvaliti, da smo sva sredstva upotriebili, da mirnim putem dođemo do slobode. Linija borbe Šupilo - Trumbić - Radić - Maček jest pokušaj Hrvata da mirnim putem dođu do slobode. Ali s druge se strane čuo poklik: hoćemo rat, bolje rat nego pakt! I došao je rat, a s njime i ovo grozno krvoproliće. Mi nismo krivi za rat, bar ne nosimo glavnu krivnju, a prema tome ni za krvoproliće. To će poviest posvjedočiti, kada bude opisivala današnju borbu. A za slobodu smo se borili i borimo se, jer nam je to i dužnost po Božjem i naravnom zakonu. Zato su nam i žrtve, kaje narod daje u toj borbi, drage. Narod ih cieni, domovina se njima ponosi. Ima pravo pjesnik, kad kaže:

Imade gdje domovino ovake,
Što tolike je rodila junake,
Kraj rana samrtnih i ljutih strava
I svježa ostala i tako zdrava.
Uz nevolju i drugih rana trista
Ovako sveta, sjajna, čista.
                Rikard Jorgovanić

Zato mi i ne plačemo nad takovim žrtvama, nego Ostajemo mirni, slušajući glas pjesnika, koji nam veli:

Vaše suze, majke, otarite,
Uzdisaje ustavite, seke,
Sinov’ma se, braćom, ponosite,
Ki proliše za dom krvi rieke:
Iz grobova slava niče,
Krv Abela k nebu viče!˝
                Antun Niemčić. 9. II. 194.

______________________

Petar Glavaš, rođen 2. kolovoza 1914. godine u Bičićima u Istri. Sin Blaža i Marije rođ. Radolović. Njegov otac Blaž sa svojom suprugom Marijom i desetero djece zbog političkih, socijalnih i vjerskih prilika mora ostaviti svoju rodnu Istru. Doseljava se u Slavoniju u selo Rajsavac na područje župe Jakšić. Petar Glavaš bio je deveto dijete u toj brojnoj obitelji. U Jakšiću završava četiri razreda pučke škole, te odlazi u Požegu gdje završava osam razreda gimnazije i 1935. godine polaže veliku maturu. Teološke znanosti završava u Zagrebu gdje je i zaređen za svećenika 1941. godine. Mladu Misu slavio je 19. ožujka 1941. godine u Jakšiću. Kapelanom je bio u Podgoraču i Ludbregu. U lipnju 1945. godine imenovan je župnikom u Novoj Kapeli, gdje pastoralno djeluje do 21. prosinca 1951. godine, kada ga UDBA uhićuje i odvodi u istražni zatvor. Bio je osuđen na pet godina stroge robije u zatvoru Stara Gradiška kao politički zatvorenik. Po izlasku s robije 1956. godine odlazi na oporavak kod sestara Svetog Križa u Pakrac. Zatim dobiva novu župu Križ gdje od 1957. do 1962. godine pastoralno djeluje. Zbog narušena zdravlja 1962. godine dobiva novu župu Požeške Sesvete, gdje pastoralno djeluje do nenadane smrti 19. studenog 1967. godine. Pokopan je na mjesnom groblju u Sesvetama.

http://hr.wikipedia.org/wiki/%C5%BDupa_sv._Barbare_Jak%C5%A1i%C4%87

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #7 : Srpanj 20, 2014, 23:13:50 »


Govor velikog župana i stožernika Ive Stipetića

Kruno Devčić je izraziti predstavnik hrvatskog idealizma. Borben, dosljedan, požrtvovan i pošten, drugima sve daje, a za sebe ništa ne traži. Mogao je živjeti u obilju poput mnogih daleko manje zaslužnih, ali niti je htio niti znao u takve vode skrenuti svoj životni put. Umro je siromašan poput crkvenog miša. U nevolji i borbi je otvrdnuo: vječito na terenu, s vojnicima, uviek tamo, gdje je najteže i najgore. Pa ipak je i unatoč tome bio blage naravi, pun ljubavi prema svakom, pa i neprijatelju: u dodiru s ljudima nadasve fin - ponašao se kao rođeni aristokrata i time svakog osvojio. Do svoje je rieči puno držao i ono, što je obećao, uviek je učinio.

Sin je Velebita; prošao je čitavu Hrvatsku i na koncu došao u Hrv. Zagorje te odmah zavolio ne samo kraj, nego i čovjeka ovog kraja. On je u tome čovjeku našao jednako dobrog Hrvata i borca kao i u drugim dielovima Hrvatske. Imao je puno razumievanja za težak život i za sve nedaće, koje biju danas hrvatskog seljaka po našim nezaštićenim selima.

Nije čudo, da je s takvim svojstvima uz vojnički postigao i veliki politički uspjeh, predobivši za državu i ustaštvo u najtežim elanima kraj, u kojem je djelovao i koji ga smatra podpuno svojim.

On je bio doista idealni ustaša, a nama mora biti uzor, jer takav bi morao svaki ustaša biti!

Mnogi se lako, a mnogi i rado, sablazne nad pojedincima ustašama i njihovim radom ili ponašanjem; oni takve pojedince upravo traže i svakom ih pokazuju. Zatvaraju oči i ne će vidjeti tisuću ustaških grobova, toliko ranjenika, tolike čestite i nesebične ustaše, koji ne misle nego na Hrvatsku. Krune je i ove prisilio, da mu vriednost, makar kadkad i poslije smrti, priznadu i ciene.

Mi bismo uobće, kad je rieč o Kruni Devčiću, morali govoriti manje o njemu kao vojniku, koji nas je oslobodio od neprijatelja, a više o njemu kao idealnom Hrvatu i ustaši.

Gledamo li na njega i njegovu žrtvu očima današnjeg prosječnog našeg čovjeka, koji sa zebnjom čeka, kako će završiti rat i što će Hrvatskoj donieti skora budućnost, čovjeka, koji želi Hrvatskoj dobro ali dršće pred svakim vjetrićem i gleda Hrvatsku, kako s nje trgaju kraljevsko odielo, moramo doći do nekoliko temeljnih istina:
          da su pred činjenicom četirigodišnjeg postojanja hrvatske države sve druge naše unutarnje stvari sitnice, koje poviest ne će uobće ni zabilježiti:
          da je Krune Devčić tipični, ali ne, jedini predstavnik hrvatskog junačtva i vitežtva, jer uz njeg postoji, bezbroj junaka i vitezova, znanih i neznanih, koji su pali na obrani Hrvatske te bezbroj onih, koji žive i koji su spremni umrieti, da Hrvatska živi, jer im inače život nema svrhe ni smisla:
          da mi Hrvati vjerujemo u Boga i Vječnu Pravdu te da stoga znamo, da tolike žrtve i tolike patnje i tolika vjera ne mogu biti uzaludni tim više, kad smo si sviestni, da radimo i borimo se za pravednu stvar i za ono, što nas po Božjem i ljudskom pravu kao narod pripada;
          da je narod, koji u svojim seoskim potleušicama rada sinove Kruninih svojstava, velik narod i da nemože propasti.
          Zato: gore srdca! U hrvatskim grudima nema i ne smije biti mjesta sumnji i bojazni. Prilike mogu ići ovim ili onim pravcem - Hrvatska je na putu, da svoj rat uspješno završi i čitav sviet prisili na priznanje stvarnosti - Nezavisne Države Hrvatske.
          Sjećanje na nezaboravnog viteza daje nam priilike i time mu odajemo najveću počast, da u ovim najodsudnijim časovima odlučimo čuvati slogu i jedinstvo hrvatskih narodnih redova sa ciljem, da odlučno, pošteno i bez obzira na žrtve obranimo i budućim pokoljenjima namremo slobodnu, veliku i sretnu hrvatsku državu.

Neka je slava ustaši - vitezu Kruni Devčiću!

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!