CRO-eu.com
Lipanj 24, 2019, 13:36:12 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Boroevic Svetozar general  (Posjeta: 16771 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« : Studeni 18, 2008, 15:08:27 »


Vojskovođa Svetozar Boroević


Svetozar Boroević, najsposobniji austrougarski vojskovođa Prvog svjetskog rata, jedini Hrvat koji je dobio naslov vojskovođe (feldmaršala) i odlikovan najvišim austrijskim odlikovanjima, od svoje smrti 1920. godine do današnjih dana sustavno je prešućivan u hrvatskoj povijesti.1

Istina i cijelo razdoblje Prvog svjetskog rata u hrvatskoj historiografiji slabo je istraženo i obrađeno. Nepoznavanje temeljnih činjenica o Svetozaru Boroeviću, a još više ocjene njegove osobe i djela od političara naknadnih državnih tvorevina u kojima se našla Hrvatska, od monarhističke do socijalističke Jugoslavije, pretvorila je velikog vojskovođu i hrvatskog domoljuba u žrtvu stereotipa.

Prvi je, a slična sudbina dugo je pratila i bana Josipa Jelačića, da je Boroević više carski-austrougarski general i vojskovođa, a manje „hrvatski / jugoslavenski domoljub“. Više mu je stalo do spasa Monarhije, negoli do interesa hrvatske domovine i hrvatskog naroda.

Drugi stereotip je da je rođen u pravoslavnoj graničarskoj obitelji, pa je prema tome Srbin. Ovaj stereotip, kojeg je vrlo uspješno promovirala srpska pravoslavna crkva, a prihvatila šira hrvatska javnost, doveo je do toga da se u posljednjoj Boroevićevoj biografiji objavljenoj 1989. u Hrvatskom biografskom leksikonu, Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža u Zagrebu smatralo potrebnim napomenuti da je Boroević „Podrijetlom je iz srpske graničarske obitelji“.

Ni jedan od navedenih stereotipa nije točan. Imperijalistički Londonski ugovor, kojim sile Antante kupuju savezništvo Italije na račun hrvatskih (i slovenskih) nacionalnih i povijesnih područja, bio je od strane Vrhovnog vojnog zapovjedništva austrougarske vojske iskorišten za podizanje borbenosti hrvatskih i slovenskih postrojbi na jugozapadnom (sočanskom) bojištu.

Sretna je okolnost da je zapovjednik tog bojišta bio genijalni strateg Boroević. Provođenjem aktivne obrane uspješno je odbio jedanaest napada daleko nadmoćnije talijanske vojske, od prvog u lipnju/srpnju 1915. do jedanaestog u kolovozu/rujnu 1917.

U dvanaestoj bici, zajedno s njemačkim divizijama, Talijanima je nanesen strahovit poraz.

Opravdano se može postaviti pitanje: do kuda bi išla talijanska granica 1918. u slučaju da ih Boroević nije zaustavio?

Uoči i nakon potpisivanja primirja 1918. Boroević nastoji povlačenje, sada već bivše austrougarske vojske provesti organizirano, osobito hrvatskih postrojbi u cilju usporavanja talijanskog napredovanja i očuvanja vojničke sile za novonastalu državu.

_______________________________________________________
1 Kao primjer mogu poslužiti opsezi njegovih biografija objavljeni u enciklopedijama od Kraljevine SHS do Republike Hrvatske: Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, knj. 1 - 28 redaka; Hrvatska enciklopedija, Zagreb 1942., sv. 3 - 47 redaka; Enciklopedija Jugoslavije, Zagreb 1955, sv. 1 - 9 redaka; Enciklopedija Jugoslavije, Zagreb 1982, sv. 2 – 9 redaka; Vojna enciklopedija, Beograd 1959, sv. 2 - 40 redaka; Opća enciklopedija, JLZ, Zagreb 1977, sv.1 - 11 redaka; Hrvatski biografski leksikon, Zagreb 1989, sv. 2 - 52 retka; Hrvatska enciklopedija, Zagreb 2000, sv. 2 - 14 redaka.

Jedinu monografiju o Svetozaru Boroeviću napisao je hrvatski politički emigrant i novinar dr. Ernst Bauer, FM Svetozar Boroević von Bojna, Verlag Styria, Graz 1985.



Autor: Milan Pojić
Hrvatski državni arhiv
Zagreb 2006.

Foto:

Grb obitelji Boroević
__________________ 1.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #1 : Studeni 18, 2008, 15:15:31 »


Na žalost, svi njegovi pokušaji bili su bezuspješni. Vodeći političari Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba pod pritiskom vrlo nepovoljnih političkih prilika i društvenih previranja nastojali su što prije ostvariti ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom.


Kraljevina Jugoslavija -Za kralja i otažbinu 1.XII 1918  

Nedvojbeno je da je Svetozar Boroević kršten u pravoslavnoj crkvi, vjerojatno parohijskoj crkvi u selu Mečenčani, gdje je službovao njegov otac. Iz toga izvoditi zaključak o njegovu srpskom podrijetlu povijesno je netočno.

Sredinom 19. stoljeća u vrijeme rođenja Svetozara Boroevića, na Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini i katolicima i pravoslavnima integracijski čimbenik je prije svega njihov poseban pravni i društveni položaj, a ne nacionalna pripadnost.

U daljnjem procesu nacionalnih integracija, srpska pravoslavna crkva je svojom politikom poistovjećivanja pripadnosti pravoslavnoj crkvi i srpskom narodu uspjela u svojoj namjeri, da se najveći dio pravoslavnih vjernika opredijelio za srpstvo, ali ne svi.

Svetozar Boroević je samo jedan od takvih mnogobrojnih primjera. On u svojim istupima i pismima sve do smrti izričito navodi da je Hrvat, a domovina mu je Hrvatska.

Čast vojskovođe i hrvatstvo, nakon sloma Monarhije i uspostave Kraljevine SHS, Boroeviću je donijelo samo nedaće. Opljačkan, bez mirovine, bez domovine - u novonastalu državu mu je bio zabranjen povratak - zaboravljen živi sa suprugom po hotelima u Austriji.

Svemu je prethodila i obiteljska tragedija, smrt sina jedinca 1918. „Lav sa Soče“ umire u Klagenfurtu 23. svibnja 1920, službeno od posljedica moždanog udara.

Obilježavanje sto pedesete obljetnice njegova rođenja trebalo bi biti povod za istraživanje i valorizaciju života i djela vojskovođe i domoljuba Svetozara Boroevića, ali i niza drugih, nepravedno zaboravljenih, a istaknutih Hrvata u Prvom svjetskom ratu.

Ta premali smo narod da si dopustimo odricanje od svojih slavnih povijesnih osoba ili da ih drugi svojataju.

Ustroj austrougarske vojske na području Hrvatske do 1914.

Od 1868. godine u Austro-Ugarskoj Monarhiji postoje dvije usporedne vojne organizacije: zajednička vojska i bojno pomorstvo te domobranstvo, posebno za austrijski, posebno za ugarski dio monarhije.2

Dualističkim rješenjem ustroja Austro-Ugarske Monarhije Hrvatska je podijeljena na austrijski i ugarski dio.

_________________________________________________________
2 Do tada je u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji domicilne postrojbe zajedničke vojske činilo 11 graničarskih pukovnija Hrvatsko-slavonske vojne krajine i dvije pješačke pukovnije u "civilnoj Hrvatskoj" - 53. u Zagrebu i 78. u Osijeku, te određen broj postrojbi udijeljenih od drugih vojnih zapovjedništava.

Sve ove postrojbe bile su grupirane u dvije divizije: XXI. u Zagrebu i XXII. u Karlovcu pod Glavnim vojnim zapovjedništvom u Zagrebu.
Opširnije u: Milan Pojić, Ustroj austrougarske vojske na ozemlju Hrvatske 1868-1914, Arhivski vjesnik 43 (2000), str. 147-169.



Autor: Milan Pojić
Hrvatski državni arhiv
Zagreb 2006.

Foto:

Grb obitelji Boroević
__________________ 2.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #2 : Studeni 18, 2008, 15:26:17 »


Postrojbe zajedničke vojske u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji podređene su Glavnom vojnom zapovjedništvu, od 1883. 13. vojnom zboru u Zagrebu, a one u Kraljevini Dalmaciji Vojnom zapovjedništvu u Zadru, od 1909. 16. vojnom zboru u Dubrovniku.

Isto su tako podijeljene i domobranske postrojbe. One u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji su pod Hrvatsko-slavonskim okružnim domobranskim zapovjedništvom u Zagrebu, dok su one u Dalmaciji pod Domobranskim zapovjedništvom u Zadru.

Državnopravni položaj Hrvatske unutar "zemalja krune sv. Stjepana" daje postrojbama Kraljevskog ugarskog domobranstva na području Kraljevina Hrvatske i Slavonije osobit položaj. Postrojbe se popunjavaju teritorijalno, zapovjedni jezik i zastava su hrvatski, a najveći dio časničkog zbora čine Hrvati.3

Uoči Prvog svjetskog rata postrojbe zajedničke vojske na području Kraljevina Hrvatske i Slavonije bile su pješačke pukovnije: 16. (Bjelovar), 53. (Zagreb), 70. (Petrovaradin), 78. (Osijek), 79. (Otočac), 96. (Karlovac) i 31. lovački bataljun (Otočac); konjaničke pukovnije: 5. (Varaždin) i 12. (Osijek); topničke pukovnije: 37. (Zagreb), 38. (Osijek), 39. (Varaždin) i 13. haubička pukovnija (Zagreb).

Na području Kraljevine Dalmacije bile su postrojbe udijeljene iz drugih dijelova Monarhije. Novaci i vojni obveznici s područja Dalmacije pretežno su upućivani u bojno pomorstvo i u 22. (dalmatinsku) pješačku pukovniju.

Postrojbe Kraljevskog ugarskog domobranstva u VI. zagrebačkom hrvatsko-slavonskom okružnom zapovjedništvu bile su četiri pješačke pukovnije: 25. (zagrebačka), 26. (karlovačka), 27. (sisačka) i 28. (osječka) pod zapovjedništvom 83. i 84. brigade i 10. konjanička pukovnija (Varaždin).


16. „Spomenik palim domobranima 25. (zagrebačke) pješačke pukovnije kod
Kulačkova / okolica Kolmeje“
(HDA, 1426. Zbirka fotografija iz Prvog svjetskog rata)

Od 1912. godine pri zapovjedništvu VI. Zagrebačkog hrvatsko-slavonskog domobranskog okružja počinje se ustrojavati topnička brigada koja će uoči početka I. svjetskog rata 1914. u Zagrebu imati 7. i 8. topnički sklop.

Navedene postrojbe činit će 42. „vražju“ domobransku diviziju.

U Dalmaciji od domobranskih postrojbi prvo je 1893. ustrojena 23. (dalmatinska) pješačka pukovnija, a 1907. i 37. pješačka pukovnija (Dubrovnik). U Sinju je odjel dalmatinskih oštrostrijelaca.

 


Vojni obveznici s područja Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije popunjavali su ukupno 13 pješačkih, 3 konjaničke, 5 topničkih pukovnija, nekoliko manjih postrojbi zajedničke vojske i domobranstva, te ratnu mornaricu.

_____________________________________________________________
3 Svi zapovjednici Zagrebačkog hrvatsko-slavonskog domobranskog okružja u činu podmaršala bili su Hrvati

–   grof Miroslav Kulmer (1869-1875),
–   Dragutin Višnić (1875-1880),
–   Milan (Emil) Musulin (1881-1890),
–   Matija Raslić (1890-1893),
–   Eduard Lukinac (1893-1897),
–   Josip Bach(1897-1901),
–   Đuro Ćanić (1901-1903),
–   Radoslav Gerba (1903-1907),
–   Svetozar Boroević (1907-1912),
–   Stjepan Sarkotić (1912-1914),
–   Ivan Salis Seewis (1915),
–   Anton Lipošćak (1915-1916,1917),
–   Luka Šnjarić (1916-1917),
–   Mihael Mihaljević (1917-1918),
–   Teodor Soretić (1918).



Autor: Milan Pojić
Hrvatski državni arhiv
Zagreb 2006.

Foto:

Grb obitelji Boroević
__________________ 3.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #3 : Studeni 18, 2008, 15:34:57 »


Visoki časnici Hrvati u austrougarskoj vojsci

Stvaranjem moderne zajedničke austrougarske vojske i domobranstva nakon 1868. temeljene na općoj vojnoj obavezi, Vojna je krajina postala anakronizam.

RazvojačenjemVojne krajine, u procesu koji je trajao od 1871. do 1873, njezini su stanovnici nakon tri stoljeća izjednačeni u vojnoj obvezi s ostalim stanovnicima Monarhije.

S druge strane, časnicima Hrvatima otvarale su se nove mogućnosti. Do tada su u pravilu bili vezani za službu u graničarskim postrojbama Vojne krajine, a vrhunac njihovog vojnog napredovanja predstavljao je čin podmaršala ili generala pješaštva/topništva, što je obično bio čin zapovjednika Hrvatsko-slavonske vojne krajine.

U razdoblju od 1868. do 1914, daljnjom demokratizacijom i postupnim povećanjem broja postrojbi, povećava se i broj časnika Hrvata, osobito s visokim činovima, čije službovanje nije više isključivo vezano za službu na području Hrvatske.

I niže društveno podrijetlo nije bilo zapreka, naravno uz iskazane vojničke sposobnosti, za napredovanje do visokih službi i činova.

Do sloma Monarhije na desetine je Hrvata promaknuto u čin generala.

Najviše službe do početka Prvog svjetskog rata obnašali su:

 -general konjaništva Vilim Klobučar (1843-1924), vrhovni zapovjednik Kraljevskog ugarskog domobranstva 1907-1913. i istovremeno nadzornik vojske 1910-1911. te

- general topništva Viktor Klobučar-Rukavina, kao predsjednik Domobranskog vrhovnog sudišta 1911-1912.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata treba istaknuti generalbojnika Milana Uzelca (1867-1954), od 1912. do 1918. zapovjednika austrougarskog vojnog zrakoplovstva4 i

- admirala Maksimilijana Njegovana (1858-1930), zapovjednika austrougarske ratne mornarice 1917-1918.

Ipak, što je i razumljivo, najveći broj visokih časnika Hrvata bilo je u pješaštvu. Osim Boroevića, čin generalpukovnika imala su još dvojica Hrvata.

- Pavao Puhalo (1856-1926) od 1913. zapovjednik je 5. vojnog zbora u Bratislavi. Od Boroevića preuzima 1915. zapovjedništvo 3. armije, a 1916. 1. armije.5

- Poznatiji je generalpukovnik Stjepan Sarkotić (1858-1939). Zapovjednik je VII./VI. zagrebačkog hrvatsko-slavonskog domobranskog okružnog zapovjedništva/42. domobranske divizije 1912-1914, vojni je upravitelj Srbije 1914, zapovijedajući je general i zemaljski poglavar u Bosni i Hercegovini 1914-1918.

- Značajne položaje zauzimaju general pješaštva Maksimilijan Čičerić (1865-1948), austrougarski vojni izaslanik u Mandžuriji 1904-1905, zapovjednik stožera 5. armije, zapovjednik 13. vojnog zbora 1915-1916, zapovjednik 23. vojnog zbora 1917-1918, opunomoćenik Vrhovnog vojnog zapovjedništva na mirovnim prego vorima u Brest Litovsku 1917-1918.

___________________________________________________________
4 Jedan je od rijetkih visokih austrougarskih časnika koji su primljeni u vojsku Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca i to na mjesto zapovjednika zrakoplovstva. Umirovljen je 1923. Za vrijeme NDH promaknut je u čin generala zrakoplovstva u miru, a u njegovu čast je 1942. održan u Zagrebu međunarodni skup zrakoplovaca iz Prvog svjetskog rata.

5 Prije rata, od 1906. do 1910. zapovjednik je Ratne škole za glavnostožerne časnike u Beču, kojuje reorganizirao i pretvorio u trogodišnju.



Autor: Milan Pojić
Hrvatski državni arhiv
Zagreb 2006.

Foto:

Grb obitelji Boroević
__________________ 4.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #4 : Studeni 18, 2008, 15:45:48 »


- Grof Ivan Salis Seewis (1862-1940), general pješaštva, zapovjednik je hrvatske 42. domobranske divizije "Vražje" 1915, vojni zapovjednik Beča 1915, vojni upravitelj Srbije 1916, zapovjednik 92. divizije 1917-1918. i zapovjednik svih austrougarskih postrojbi u Rumunjskoj 1918.6

- Podmaršal Anton Lipošćak (1863-1924) zapovjednik je 42. domobranske divizije 1915-1917, zapovjednik 9. zbora 1917. i vojni upravitelj u Poljskoj 1918.

SVETOZAR barun BOROEVIĆ od Bojne, VOJSKOVOĐA

Prema službenim podacima, Svetozar Boroević se rodio u selu Umetić nedaleko Kostajnice, u Drugoj banskoj pukovniji 13. prosinca 1856. od oca Adama Boroevića i majke Stane, rođene pl. Kovarbašić.7

Oko datuma i mjesta njegova rođenja postoji nekoliko različitih podataka. Osim službenog, navode se i datumi 23. studeni8 i 2. prosinac 1856.9

Ova razlika za tadašnje prilike nije neobična, ali kako nisu sačuvane matične knjige krštenih, točan datum ostaje nam i dalje nepoznat. Ni mjesto Boroevićeva rođenja ne može se s potpunom sigurnošću utvrditi.

Kada je Družba "Braća Hrvatskoga Zmaja" 1917. odlučila postaviti ploču u spomen Svetozara Boroevića, bilo je dvojbe gdje ju postaviti. Iz sačuvanih dokumenata, kao mjesto rođenja utvrđeno je selo Mečenčani, iako je sam Boroević inzistirao na selu Umetić.

Prema izjavama njegovih suvremenika, Mečenčani su bili zapovjedno mjesto 4. umetičke satnije, u kojoj je njegov otac, inače rođen u obližnjem selu Knezovljani, bio u službi u činu desetnika (Korporal)10, a živio je s obitelji u kući Nikole Boroevića u kojoj mu se rodio sin Svetozar.


4. Kuća Adama Boroevića, oca Svetozareva u Mečenčanima
(Snimio Milan Pojić 2006.)

Godine 1859. Adam Boroević promaknut je u časnika i dodijeljen za zapovjednika (Stations Kommandant) u Zrinu, gdje će Svetozar pohađati osnovnu školu.

Nakon osnovne škole s devet je godina primljen u nižu vojnu realku u Srijemskoj Kamenici koju završava 1869. Iste godine upisan je u Višu vojnu realku u Köszegu, koju završava 1872. i stupa u vojsku kao kadet u 52. pukovniju u Pečuhu

______________________________________________________
6 U studenome 1918. položio prisegu vojsci Narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Naredbom Narodnog vijeća SHS umirovljen. Izgnan iz Kraljevine SHS 4. srpnja 1919. zajedno s generalima Mihovilom Mihaljevićem i Vladimirom Laxom.

U studenom 1920. vraća se u Zagreb nakon što mu je Vlada odobrila povratak. Umirovljen je 1. prosinca 1921*kao general pješaštva bivše austrougarske vojske. * .(umro 23. svibnja 1920.!!)

7 Svetozar je imao sestru Ljubicu, udanu Babić koja je kasnije živjela u Prijedoru (Hrvatski državni arhiv /HDA/, 635. Družba „Braća Hrvatskog Zmaja“, izjava Simeona Boroevića od 16.kolovoza 1917. i očitovanje Općinskog poglavarstva u Mečenčanima od 10. lipnja 1917).

8 Ilustrovani list, br. 45/1917, str. 925.

9 Ilustrovani list, br. 50 od 9. prosinca 1916, str. 1186. Na Boroevićevom grobu na Središnjem bečkom groblju uklesan je datum 2. prosinac 1856.

10 HDA, 449. Druga banska pukovnija, Opskrbna lista 4. satnije za prosinac 1856.



Autor: Milan Pojić
Hrvatski državni arhiv
Zagreb 2006.

Foto:

Grb obitelji Boroević
__________________ 5.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #5 : Studeni 18, 2008, 16:12:14 »



Od 1872. do 1874.pohađa pješačku kadetsku školu u Liebenau kod Graza. U čin poručnika promaknut je izvan reda 1875, a 1878. sudjeluje s 52. ugarskom pukovnijom u zauzimanju Bosne i Hercegovine, radi čega je iste godine odlikovan Križem za vojne zasluge (Militärverdienstkreuz). Prvog svibnja 1880. promaknut je u natporučnika. Godine 1881. pobočnik je bojne u 52. ugarskoj pukovniji. Ratnu školu u Beču završava 1884. nakon čega je dodijeljen Zapovjedništvu 15. vojnog zbora u Sarajevu, gdje je 1886. promaknut u čin glavnostožernog satnika. Od 1887. do 1891. predavač je taktike, vojne organizacije i ratne povijesti na Terezijanskoj vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu.

Čin bojnika dobiva 1892. Nakon toga dodijeljen je za glavara stožera 19. pješačke divizije u Plzenju, zatim 18. divizije u Mostaru i 27. u Košicama, gdje 1895. u činu potpukovnika predaje na zbornoj časničkoj školi. Od 1896. drugi je stožerni časnik u stožeru 6. vojnog zbora u Košicama.

Nedugo nakon toga imenovan je zapovjednikom 3. bojne 17. (kranjske) pješačke pukovnije. Godine 1897. promaknut je u čin pukovnika, a 1898. imenovan glavarom stožera 8. vojnog zbora u Pragu. Petnaestog svibnja1904. promaknut u čin generalbojnika. Od 1905. zapovjednik je 14. pješačke brigade u Petrovaradinu.


Iste godine stječe barunat „von Bojna“. Generalbojnik Boroević je 17. srpnja 1907. postavljen za zapovjednika Zagrebačkog hrvatsko-slavonskog VII. Domobranskog okružnog zapovjedništva, a sljedeće godine 8. svibnja promaknut je u čin podmaršala (Feldmarschalleutnant). Od 1912. zapovjednik je 6. vojnog zbora u Košicama (Kassa) na kojem položaju je promaknut u čin generala pješaštva (General der Infanterie).

Sa 6. vojnim zborom kreće u Prvi svjetski rat na istočno bojište u Galiciju, da bi 12. rujna. 1914. preuzeo zapovjedništvo 3. armije, koja je u prethodnim bitkama bila teško načeta i u povlačenju. Uspio je ustaliti bojište, odbio je Ruse kod Limanove i oslobodio tvrđavu Przemysl prve opsade 10. listopada 1914.


Odlikovan je 4. studenoga 1914. Velekrižem Leopoldova reda s ratnom dekoracijom. U proljeće 1915. kod klanca Dukla držao položaje sprečavajući prodor Rusa na Dunav.

Ulaskom Italije u rat Boroević je 27. svibnja 1915. imenovan zapovjednikom 5. armije, a od kolovoza 1917. 1. i 2. armije. Uspješno je odbio 11 talijanskih napada. Imenovan je generalpukovnikom 1. svibnja 1916.


Svojom obrambenom strategijom svrstao se u red najznačajnijih vojskovođa Prvog svjetskog rata stekavši naziv „Lav sa Soče“.


14. „Pobjednik na Soči“
(Ilustrovani list, br. 38/22. rujan 1917.)

Radi svojih vojničkih zasluga 1. veljače 1918. promaknut je u čin (čašće)vojskovođe/feldmaršala. Treba istaknuti da je Boroević bio jedini austrougarski feldmaršal koji nije završio Terezijansku vojnu akademiju, najvišu i najprestižniju vojnu obrazovnu ustanovu koja je bila preduvjet za napredovanje do najviših vojnih činova i službi.




Autor: Milan Pojić
Hrvatski državni arhiv
Zagreb 2006.

Foto:

Grb obitelji Boroević
__________________ 6.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #6 : Studeni 18, 2008, 16:27:28 »




21. Car i kralj Karlo i njegovi generali 1917.
(Viktor Bibl, Österreich 1806 bis 1938., Zürich, 1939.)

Kaiser Karl im Kreise seiner Generäle, 1917.
1. Kaiser Karl. 2. FM. Erzh. Eugen. 3. GO. Erzh. Joseph. 4. FM. Conrad v. Hötzendorf. 5. FM. Kövess v. Kövessháza. 6. GO. Freih. v. Wurm. 7. GO. Křitek. 8. FM. Freih. v. Krobatin. 9. GO. Freih. Arz v. Straussenburg. 10. GO. Freih v. Göhm-Ermolli. 11. GO. Graf Scheuchenstuel. 12. GO. v. Boroević. 13. GO. Rohr v. Denta. 14. GO. Graf Kirchbach.

Nositelj je najviših austrougarskih i njemačkih odlikovanja, između ostalog i Zapovjednog križa vojničkog reda Marije Terezije (Kommandeur des Militär Maria Theresien Ordens) od lipnja 1916. U razdoblju 1917- 1918. zapovjednik je grupe armija (K.u.k. Heeresgruppenkommando FM. von Boroević).

Boroevićevi uspjesi na bojnom polju u Galiciji 1914. i početkom 1915, a osobito nakon uspješnih obrambenih bitaka na Soči, pokrenuli su u Hrvatskoj (i Sloveniji) niz manifestacija u znak priznanja uspješnom vojskovođi. Zagrebačko sveučilište imenovalo ga je 1915. počasnim doktorom znanosti.

Grad Zagreb i niz hrvatskih gradova (i slovenskih) proglasilo ga je počasnim građaninom.11 Družba Braće Hrvatskog Zmaja potaknula je 1917. akciju dobrovoljnog prikupljanja novca za podignuće spomen-ploče tada već proslavljenom generalu Svetozaru Boroeviću, koju je naručila od Roberta Frangeša.12 Kako je utvrđeno da mu je rodna kuća 1891. srušena, odlučeno je ploču postaviti na kuću koju je Svetozarov otac Adam kasnije sagradio u Mečenčanima, a 1897. prodao te preselio u Petrinju.13 Svečano otkrivanje, uz nazočnost vojnih i građanskih predstavnika, obavio je veliki meštar Družbe Hrvatskog Zmaja Emilij Laszowski.14

U vrijeme sloma i raspada Austro-Ugarske Monarhije Boroević pokušava svojim položajem i sposobnostima pomoći uspostavljanju nove južnoslavenske države – Države Slovenaca, Hrvata i Srba, prije svega u očuvanju njenih vojničkih postrojbi te usporavanju talijanske vojske koja kreće u zaposjedanje područja obećanih Italiji Londonskim ugovorom.

Čuvši za naredbu Narodnog vijeća o obustavi željezničkog prometa prema bojišnici, Boroević 1. studenoga 1918. šalje brzojav Narodnom vijeću SHS:

„Odredbe Narodnog vijeća o željeznicama za koje sam saznao tijekom noći u najkraćem će vremenu vojsku učiniti bespomoćnom zbog nedostatka hrane i posljedice će biti katastrofalne za južnoslavenska područja jer će horde nedisciplinirane vojske i Talijana, koji se ne mogu u ovom trenutku zaustaviti, nahrupiti preko Kranjske i Hrvatske i zato Vas molim ne kao general, ne kao posljednji sin zemlje već kao domoljub koji svoju domovinu voli isto tako kao i svaki drugi Hrvat i apeliram na domoljublje NV da se ukinu ove odredbe koje bio pretvorile vojsku u horde koje bi uništile posljednje tekovine. Neka željeznički promet bude slobodan."15

Boroevićeva iskazana lojalnost novoj državi – Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca nije mu pomogla da ostvari svoja osnovna građanska prava.

Proslavljeni vojskovođa doveden je zajedno sa ženom u stanje potpune neizvjesnosti – opljačkan, neriješenog statusa, nestalnog boravka u Austriji, protjeran iz domovine i u teškim materijalnim prilikama.16

Kraće vrijeme živi u Beču, a zatim u Klagenfurtu ili u njegovoj blizini. Cijela situacija opterećena je dodatno i obiteljskom tragedijom – smrt sina jedinca u rujnu 1918.

________________________________________________________________
11 Na sjednici zastupstva Slobodnog kaljevskog glavnog grada Zagreba 28. veljače 1916. izabran začasnim građanom. (DAZ, GPZ, Predsjedništvo)

12 Kako su objavile Narodne novine u br. 160 od 14. srpnja 1917. „/…/ Relief će biti saliven od talijanskih gvozdenih topovskih metaka, koje je generalpukovnik Boroević predao u tu svrhu prof. Frangešu prigodom njegova posljednjega boravka u glavnom stanu.

13 Kuća je danas napuštena i zahtijeva popravak. U dvorištu je izgrađena nova.

14 Ante Vugrin „zmaj kostajnički“ javio je u veljači 1921. iz Kostajnice da je Boroevićeva spomen ploča skinuta i pohranjena u općini u Kostajnici, a 17. ožujka 1921. upućuje dopisnicu „Braći Hrvatskog Zmaja“ u kojoj navodi:

„Pisao sam u preporučenom pismu glede ploče velezaslužnoga hrvatskoga generala Borojevića koja se sada nalazi pohranjena kod obćine – da li ćemo ju za sebe za uspomenu spremiti, ili bi ju dali njegovoj sestri, koja ju moli za uspomenu. Držim da bi najbolje bilo, da ju mi u naš muzej spremimo.“

15 HDA, Narodno vijeće SHS, Odjel za narodnu obranu, Operativni odsjek, 5/ 1918.

16 Kao „biljeg vremena“ između ostalog može poslužiti i činjenice da je spomen ploča Boroeviću u Mečenčanima skinuta početkom 1921. i pohranjena u Kostajnici ((HDA, 635. Družba „Braća Hrvatskog Zmaja“), a da je gradsko zastupstvo Ljubljane 26. lipnja 1919. jednoglasno zaključilo „da se iz listine počasnih gradjana imade brisati bivši austrijski general Svetozar Boroević“ (Obzor, 150/27. lipanj 1919.)



Autor: Milan Pojić
Hrvatski državni arhiv
Zagreb 2006.

Foto:

Grb obitelji Boroević
__________________ 7.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #7 : Studeni 18, 2008, 16:34:32 »


Do smrti Boroević se bori za svoj status i mirovinu. Iz sačuvanih Boroevićevih pisama prijatelju Slavku Kvaterniku iz 1919. i 1920. može se detaljno rekonstruirati njegova kalvarija.17

Njegove stvari (odjeća, knjige, dokumenti, odlikovanja) zaplijenjene su u Jesenicama 31. listopada 1918. od strane naoružanih osoba, a po naredbi Narodnog vijeća u Ljubljani.

Njegov pobočnik je uspio spasiti samo konje i kovčeg s odorama. On i žena žive skromno od ušteđevine koju su imali kod sebe. Naime, Boroevićeva ušteđevina, kao i novac koji je dobio kao predujam od austrijskog vojnog opskrbnog ureda, blokirani su u bankama, a zaplijenjene su i vrijednosnice njegove supruge.

Cijelu 1919. i u proljeće 1920. bezuspješno se pokušava rehabilitirati i ostvariti mirovinu.

U kakvim se prilikama i stanju nalazi, najbolje mogu poslužiti izvodi iz njegovih pisama Kvaterniku:

„Bilo bi mi žao ako bi mi se pred zemljacima u Hrvatskoj tek na traženje Srbije osigurala zadovoljština. Postoji li mogućnosti da se cijeli zapisnik, naravno preveden, preda Obzoru na objavljivanje s mojim komentarom o mom svjetonazoru kao Hrvata i utjecaju u prilog Južnih Slavena tijekom rata? Bi li Obzor stao u moju obranu kao Hrvata u odnosu na Kranjsku?“ 18

U pismu od 18. listopada 1919. piše:

„Ne mogu se nigdje nastaniti za stalno, jer drugo si preseljenje ne mogu priuštiti. /…/ Poslijepodne sam saznao, da je općinsko vijeće Klagenfurta, odlučilo sve ne-austrijance protjerati i uskratiti im bonove za hranu.

Trenutno se nalazim u Krumpendorfu, a ne u Klagenfurtu, i nisam u opasnosti, ali to bi se moglo promijeniti već sutra. Osim toga, nije najugodnije zimu provesti u hotelu bez grijanja s jednostrukim prozorima i suprugom.“


Pismo završava: „Više uopće ne čeznem za povratkom u Hrvatsku, sigurno ne sumnjate u to. Nikada neću postaviti zahtjev za povratkom i bio bih sasvim zadovoljan, da me ostave na miru da svoju mirovinu uživam tamo gdje ja to želim. Ali to ne smijem reći na glas.
O događajima u domovini ovaj Vas put neću pitati. Postao bih ogorčen, a to ne želim.“


Drugog studenoga 1919. upućuje Kvaternika da piše Hadžiću, tadašnjem ministru vojske i mornarice:

„Opišite mu moju situacije, kako smo moja žena i ja zbog zapljene našeg privatnog vlasništva na temelju naredbe Kranjskog narodnog vijeća u listopadu 1918. pretrpjeli štetu od 120.000 kruna i tako dospjeli u tešku materijalnu situaciju. Nevolju pojačava i zabrana povratka u Hrvatsku, i već drugu godinu ne znamo, gdje da se naselimo, tako da smo prisiljeni skupo živjeti u najskromnijim hotelima i na udaru njemačkog tiska, koji me naziva Južnim Slavenom. /…/ Moram inzistirati na javnoj i stanovništvu jednoznačnoj zadovoljštini, za svu mi učinjenu nepravdu, jer ni u domovini ne mogu živjeti u miru. Optužuju da sam protivnik nove države, što nisam. Ne želim više ništa, osim mira.“

_______________________________________________________________
17 Boroevića i njegovu obitelj s Slavkom Kvaternikom, glavnostožernim potpukovnikomaustrougarske vojske i kasnijim vojskovođom u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, vežedugogodišnje prijateljstvo, koje se razvilo za vrijeme Boroevićevog službovanja u Zagrebu kaozapovjednika VII. zagrebačkog hrvatsko-slavonskog domobranskog okružja. Kvaternik će se 1918-1919. pokazati odanim Boroevićevim prijateljem poduzimajući sve kako bi Boroeviću injegovoj supruzi olakšao život u progonstvu.

18 Nedatirano pismo, vjerojatno iz travnja ili svibnja 1919.

19 Pismo je datirano, ali bez godine. Iz sadržaja je vidljivo da je to najvjerojatnije 1920.



Autor: Milan Pojić
Hrvatski državni arhiv
Zagreb 2006.

Foto:

Grb obitelji Boroević
__________________ 8.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #8 : Studeni 18, 2008, 16:48:41 »


U pismu od 11. siječnja 19 ogorčen i rezigniran piše Kvaterniku:

"Više ne vjerujem u dobre namjere domovine i Beograda. Što vrijeme više prolazi u to sam sve uvjereniji. Dobre namjere brzo blijede. Javnost me zaboravlja. Zaoku pljaju ju drugi događaji. Dok me se netko sjeti na pravi način, bit ću vjerojatno pokopan, aonda mi više ništa ne treba.“

Poručuje Kvaterniku da prenese Zerjavu, biskupu Jegliću20 i šefu povjerenstva da na njegove zahtjeve za mirovinom ne odgovaraju ni Beč niti Beograd, a žena mi je bolesna i stanujem u bijednoj kućici.

Ne zahtijevam poklone, nego samo ono što mi pripada. /…/ Apeliram na njihovu čast, da me ne tjeraju u očaj i da mi odmah pomognu, prije nego što bude prekasno. Recite im to: I s najboljom voljom, tako više ne mogu živjeti!"

Posljednje sačuvano pismo Boroević je pisao u Klagenfurtu 23. travnja. 1920, točno mjesec dana prije smrti:

„Zanima me je li Laginja još ban.21 Do sada mu nisam pisao,jer sa stranačkim vođama ne želim imati ništa. Ali ako Brejc u Beogradu ne uspije, napravit ću posljednji korak i zatražiti Laginju da kao najviši predstavnik moje domovine poduzme nešto za moju mirovinu u Beogradu. Ako i to ostane bez rezultata, onda ne snosim odgovornost za ono što će eventualno uslijediti. /…/ Ne mogu dozvoliti da se sa mnom i dalje tako postupa.“

„Lav sa Soče“ umro je u klagenfurtskoj bolnici od posljedica moždanog udara u 64. godini, 23. svibnja 1920. Bolest je svakako bila posljedica neizvjesnosti, neimaštine, a najviše poniženja koje su on i njegova supruga proživljavali posljednjih godinu i pol dana.

 
Foto: Đuro Bobić iz Dabra-Otočac

Pokopan je na gradskom groblju 26. svibnja. Civilni sprovod vodio je Boroevićev prijatelj, biskup u Klagenfurtu dr. Hefter.


Foto: Đuro Bobić iz Dabra-Otočac

Boroevićevi posmrtni ostaci preneseni su 21.listopada 1920. u Beč i položeni u arkade Središnjeg bečkog groblja, a mjesto je osigurao bivši car i kralj Karlo Habsburški. Boroevićev grob nalazi se na počasnom mjestu u arkadama pokraj same crkve, gdje se inače pokapaju austrijski predsjednici i drugi znameniti ljudi.22

 
Foto: Đuro Bobić iz Dabra-Otočac

Na sprovodu u Beču bilo je nazočno nekoliko tisuća Boroevićevih bivših vojnika i starih vojnih drugova, između ostalih feldmaršal Kövess, posljednji zapovjednik austrougarske vojske, general-pukovnik Stjepan Sarkotić, izaslanstvo mađarskih časnika. Bivši car i kralj Karlo i nizozemska kraljica Wilhelmina poslali su vijence.

Govor na otvorenom grobu održao je potpukovnik Stevo Duić.

_____________________________________________________________
20 Gregor Žerjav (1882-1929), slovenski političar. Anton Bonaventura Jeglič (1850-1937), ljubljanski biskup.

21 Dr. Matko Laginja (1852-1930), pravnik, 1918. povjerenik Narodnog vijeća za Istru. Od veljačedo prosinca 1920. ban Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

22 Nedaleko Boroevićeva, nalazi se i grob Paule Preradovic (Beč, 1887 – Beč, 1951), unuke Petra Preradovića, austrijske književnice i autorice teksta austrijske himne, kao i grob generala Stjepana Sarkotića.

Izvori i literatura

Hrvatski državni arhiv
      Pisma Svetozara Boroevića
124. Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba
449. II. banska graničarska pukovnija
792. Osobni fond Maksimilijana Čičerića
818. Osobni fond Ivana Salis Seewisa
635. Družba „Braća hrvatskog zmaja“
1426. Zbrka fotografija iz Prvog svjetskog rata

Oskar Bruch, Mapa:Unsere Heerführer, 1915.
SUDRUG, list zagrebačke domaće domobranske pukovnije
Vjestnik naredaba za kraljevsko ugarsko domobranstvo
Schematismus für das k.u.k. Heeren
Ilustrovani list, Zagreb, 1914.-1915.

Österreichisches Biographisches Lexikon, 1815-1950, Wien
Vojna enciklopedija, Beograd, 1959.
Hrvatski biografski leksikon, Zagreb, 1989., sv. 2
dr. Ernst Bauer, Der Löwe vom Isonzo, FM Svetozar Boroević von Bojna, Styria, Graz 1985.



Autor: Milan Pojić
Hrvatski državni arhiv
Zagreb 2006.

Foto:

Grb obitelji Boroević
__________________ 9.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #9 : Studeni 18, 2008, 17:03:06 »




8. Shema ustroja austrougarske vojske 1914.


20. Spomen-ploča Svetozaru Boroeviću postavljena u Mečenčanima 1917. autora Roberta Frangeša
(Ilustrovani list, br. 45, Zagreb, 10. studenog 1917. str. 924)


22. Portret generala pješaštva Svetozara Boroevića
(HDA, Oskar Bruch, Mapa :„Unsere Heerführer“, 1915.)



26. Zemljovid s ucrtanom linijom napredovanja 23. vojnog zbora na Piavi u lipnju 1918. pod zapovjedništvom podmaršala Maksimilijana Čićerića
(HDA, 792. Osobni fond Maksimilijana Čičerića)



27. Lista gubitaka 23. vojnog zbora u bici na Piavi od 15. lipnja do 6. srpnja 1918.
(HDA, 792. Osobni fond Maksimilijana Čičerića)

01. Hrvatska Kostajnica, hotel "Central" za vrijeme poplave/ grad ispod brda Djed i iznad rijeke Une


02. Hrvatska Kostajnica, općina i trg u centru grada/ hotel „Central“



Autor: Milan Pojić
Hrvatski državni arhiv
Zagreb 2006.

Foto:

Grb obitelji Boroević
__________________ 10.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #10 : Studeni 18, 2008, 17:14:10 »


Dragi Kvaternik!

Rijetko sam bio u prilici čitati tako raskošan hrvatski, kao u Vašoj pismenoj
čestitki. Hvala Vam, ali moram primijetiti, da taj hrvatski sigurno nije naučen u Slunju, nego vjerojatno u Zagrebu i pretpostavljam da potječe iz nježne damske ruke, koju ljubim i zavidim joj na stilu. Samo "feldmaršal" nije hrvatski. Begić, "mudrac" za sve probleme, smatra da je "vojni maršal" bolje rješenje.

Na St. Vitu zavidi Vam Vaš vjerni Boroević, feldmaršal.


29. Dopisnica Svetozara Boroevića Slavku Kvaterniku 9. veljače 1918.
(HDA)

* * * * *

Odredbe Narodnog vijeća o željeznicama za koje sam saznao tijekom noći u najkraćem će vremenu vojsku učiniti bespomoćnom zbog nedostatka hrane i posljedice će biti katastrofalne za južnoslavenska područja jer će horde nedisciplinirane vojske i Talijana, koji se ne mogu u ovom trenutku zaustaviti, nahrupiti preko Kranjske i Hrvatske i zato Vas molim ne kao general, ne kao posljednji sin zemlje već kao domoljub koji svoju domovinu voli isto tako kao i svaki drugi Hrvat i apeliram na domoljublje NV da se ukinu ove odredbe koje bio pretvorile vojsku u horde koje bi uništile posljednje tekovine. Neka željeznički promet bude slobodan.

41. Brzojav Svetozara Boroevića Narodnom vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba od 1.studenoga 1918.
(HDA, Narodno vijeće SHS, Odjel za narodnu obranu, Operativni odsjek, 5/ 1918.)

Zagreb – Ljubljana, 1. studenog 1918.

Povjerenik za Zemaljsku obranu Države SHS, dr. Drinković, Zagreb Vojskovođa Boroević javio je Vrhovnom vojnom zapovjedništvu da je primio depešu u kojoj Narodno vijeće SHS, nakon saznanja da se promijenila ratna situacija i sa svrhom poštede područja južnoslavenske države, traži da Boroević 1) što više odugovlači s povlačenjem, 2) slovenske postrojbe uputi prema Ljubljani, a ostale južnoslavenske i slavenske postrojbe prema Zagrebu, Karlovcu i Rijeci, i 3) da austrijske postrojbe preko Villacha i Klagenfurta uputi u domovinu. Zapovjedništvo nad južnoslavenskim postrojbama preuzet će zapovjednik Ljubljane, podmaršal Ištvanović. Traže se dodatni podaci o trenutnoj situaciji.

Povjerenik za Zemaljsku obranu Države SHS, dr. Drinković, Zagreb.

Vojskovođa Boroević ovlašten je da postupi prema navedenim zahtjevima, jer odgovaraju namjerama Vrhovnog vojnog zapovjedništva. Ali samo u slučaju ako je uspostavljen željeznički promet (ako radi središnji sustav, te oni u Ljubljani i Villachu). Molimo za potpunu podršku za sve vojno-željezničke ustanove.

Vrhovno vojno zapovjedništvo, Glavar glavnog stožera, Baden.


42. Brzojav Vrhovnog vojnog zapovjedništva Narodnom vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba od 1. studenoga 1918. u kojem se slaže s prijedlogom što ga je Narodno Vijeće uputilo vojskovođi Boroeviću da odugovlači s povlačenjem, te da južnoslavenske postrojbe uputi u domovinu.
(HDA, Narodno vijeće SHS, Odjel za narodnu obranu, Operativni odsjek,
30/1918.)

Dragi Slavko!

/…/ Zahvaljujem Vam na pokušajima rehabilitacije. Budući da ne
poznajem prilike u Hrvatskoj, prepuštam Vam sve odluke. Bilo bi mi žao ako bi mi se pred zemljacima u Hrvatskoj tek na traženje Srbije osigurala zadovoljština. Postoji li mogućnosti da se cijeli zapisnik, naravno preveden, preda Obzoru na objavljivanje s mojim komentarom o mom svjetonazoru kao Hrvata i utjecaju u prilog Južnih Slavena tijekom rata? /…/

Srdačno, Vaš stari Boroević, feldmaršal.


43. Pismo Svetozara Boroevića Slavku Kvaterniku iz 1919. (HDA)

Dragi Slavko!

/…/ Više ne vjerujem u dobre namjere domovine i Beograda. Što vrijeme više prolazi, u to sam sve uvjereniji. Dobre namjere brzo blijede. Javnost me zaboravlja. Zaokupljaju ju drugi događaji. Dok me se netko sjeti na pravi način, bit ću vjerojatno pokopan, a onda mi više ništa ne treba. Ali budući da 15. putujete u Ljubljanu, kako bi razgovarali o zaplijenjenim stvarima, molim vas da i Zerjavu, Jegliću i (…) itd., i naravno šefu povjerenstva, kažete sljedeće: da na moje zahtjeve za mirovinom ne odgovaraju ni Beč niti Beograd, moja mršava štednja u Mađarskoj je blokirana i neću dobiti nikakve kamate jer sam Južni Slaven, žena mi je bolesna i stanujem u bijednoj kućici. Ne zahtijevam poklone, nego samo ono što mi pripada.

/…/ Apeliram na njihovu čast, da me ne tjeraju u očaj i da mi odmah pomognu, prije nego što bude prekasno. Recite im to. I s najboljom voljom, tako više ne mogu živjeti! /…/


44. Pismo Svetozara Boroevića Slavku Kvaterniku od 11. siječnja 1920.
(HDA)

Klagenfurt, 23. 4. 1920.

Dragi Slavko !

/…/ Zanima me je li Laginja još ban. Do sada mu nisam pisao, jer sa
stranačkim vođama ne želim imati ništa. Ali ako Brejc u Beogradu ne uspije,
napravit ću posljednji korak i zatražiti Laginju da kao najviši predstavnik
moje domovine poduzme nešto za moju mirovinu u Beogradu. Ako i to ostane bez rezultata, onda ne snosim odgovornost za ono što će eventualno uslijediti.

O tome naravno neću govoriti Laginji ili nekom drugom. I Vas bih molio da o
tome šutite. Ne mogu dozvoliti da se sa mnom i dalje tako postupa.

Srdačno Vaš stari B.


45. Pismo Svetozara Boroevića Slavku Kvaterniku od 23. travnja 1920.
(HDA)



46. Osmrtnica Svetozara Boroevića (HDA)



47. Grob Svetozara Boroevića na Središnjem bečkom groblju
(Snimio: Đuro Bobić iz Dabra-Otočac)




Autor: Milan Pojić
Hrvatski državni arhiv
Zagreb 2006.

Foto:

Grb obitelji Boroević
__________________ 11.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #11 : Studeni 18, 2008, 17:29:14 »


Boroevićeva slava u Mečenćanima 28. listopada 1917.

Dne 28. listopada doživjelo je rodno mjesto sočanskoga lava generala-pukovnika dra. Svetozara pl. Boroevića velebnu slavu o kojoj će i poznije potomstvo s rodoljubnim zanosom pričati. Toga je naime dana pobudom "Braće hrvatskoga zmaja"otkrivena u Mečanićima na njegovu očevinskom domu brončana spomen ploča slavnoga vojskovodje Boroevića.


O podne stigao je željeznički vlak na kolodvor u Kostajnici s mnogobrojnim učesnicima, koje je srdačnom dobrodošlicom pozdravio gr. načelnik Švacov, našto su oni posjedali na 40 pripravljenih kola i odmah se odvezli u 12 km udaljeno selo Mečenćane. Pred zgradomopćinskog poglavarstva okupljali su se: predstojnik narodnog gospodarskog odjela kr. zem. vlade Aurel Rauer kao zastupnik preuz. g. bana A. pl. Mihalovicha sa svojim tajnikom Flöglom, kr. podžupan Ladislav Rafaelis, kostajnički kr. kot. predstojnik Janko Lovrišak, Kostajnički gradski načelnik Mihovil Švacov, tajnik zagrebačkog gradskog poglavarstva Mijo Premilić, zagrebački gradski zastupnici: P. Gašparović, Josip Knežić i Josip Ratković, članovi Gradjanskog kluba stranke prava kao i  "Braća hrvatskoga zmaja" pod društv. Barjakom kao zastupnik zapovjednika kr. Domobranskoga okružja  general Karlo pl. Schmarda, pukovnik Sertić, potpukovnik Slavko Šneller, računarski nadsavjetnik kao i hrvat. književnik Mavro Špicer i odaslanstva vojske iz Zagreba i Siska, u kojima su učestvovali mnogobrojni časnici i momčad, te nepregledno mnoštvo mjesnoga i okolišnoga naroda kao i kostajničkoga gradjanstva uz glazbu zagrebačke domobranske pješačke pukovnije br. 25 s kapelnikom Ivanom Muhvićem na čelu.



19. Boroevićeva slava u Mečenćanima
(Ilustrovani list, br. 45, Zagreb, 10. studenog 1917. str. 924-925)

Oko 1 sat poslije podne doručkovali su učesnici u kući vrijednoga domaćega gospodara Dragana Lazića. Za vrijeme doručka svirala je domobranska glazba hrvatske rodoljubne pjesme koračnice.

Točno u 3 sata krenula je svečana povorka pred očinski dom hrvatskoga Leonide generala-pukovnika Boroevića. Tu je veliki meštar Braće hrvatskoga zmaja Emilije pl. Laszovski zamolio odjelnog predstojnika Aurela Rauera neka otkrije spomen ploču. Odjelni je predstojnik potom izrekao besjedu u kojoj je očitavao svoju veliku radost što se na očinskom domu junačkoga generala Boroevića potonjenu otkriva spomen-ploča baš u času kad su na sočanskoj fronti ubire nove lovorike neprolazne slave.

Govornik je s ponosom pristupio k otkriću spomen-ploče, našto je pao zastor i glazba intonirala "Kraljevku". Iza toga je prozborio general Karlo pl. Schmarda i veličao junačka djela sočanskoga lava, izjavivši u ime vojske potpuno zadovoljstvo i partiotskom (po...) što narod na ovako dostojni način ovjekovječuje slavu hrabrog branioca svoga kralja i svoga doma.

Pošto je zatim Josip Ratković izrekao pohvalni govor u ime grada Zagreba i gradskog zastupstva veliki je meštar pl. Laszovski predao spomen-ploču na čuvanje zastupniku kostajničkoga kotara, kr. kotar. predsjedniku Lovrišaku koji ju je primio uz obećanje da će je općinari čuvati i netaknutu predati svom potomstvu.

Nato je u ime Gradjanskoga kluba stranke prava izrekao odvjetnik dr. Šafar rodoljubni govor i iskitio spomen-ploču hrvatskom trobojnom vrpcom. Glazba je po tom zasvirala hrvatsku himnu koju su svi naznačnici pjevali.

Bliži jedan stariji rodjak generala Boroevića suznih je očiju potom zahvalio odjelnom predstojniku Raueru u ime rodbine za iskazanu počast ponosu i diki njihova zavičaja, drage otažbine i cijele monarhije.

Pošto su razgledana i unutrašnje prostorije Boroevićeva očinskoga doma vratili su se učesnici pred opću zgradu u kojoj je općinsko zastupstvo svečanom sjednicom završilo ovu uznositu narodnu slavu.

Spomen-ploča prikazuje lik generala-pukovnika Boroevića izradjen u bronci vještom rukom odličnoga hrvatskoga umjetnika prof. Roberta Frangeša koji je nesebičnom požrtvanošću prinio ovo svoje djelo na oltar rodoljublju.


Naveče su se svi učesnici sastali u dvorani kostajničkoga svratišta "Central" gdje je održan banket kod kojega je izrekao odjelni predstojnik Rauer zanosnu zdravicu Njeg. Veličanstvu caru-kralju Karlu. Tu je zdravicu popratila "Kraljevkom" našto je odaslan poklonstveni telegram kabinetskoj kancelariji. Potom je general Schmarda nazdravio generalu-pukovniku pl. Boroeviću. Pošto je govorio u ime grad.zastupstva zagrebačkog g. J. Ratković a gospodjama račun. nadsavjetnik M. Špicer uzeo je ponovo riječ odjelni predstojnik Rauer te nazdravio generalu Boroeviću.

Tu je zdravicu popratila glazba hrvatskom himnom te je generalu Boroeviću odaslana pozdravna depeša ovog sadržaja:

Preuzvišeni gosp. General-pukovnik Svetozar Boroević, Učesnici slave otkrića spomen-ploče na očinskom domu pozdravljaju s čitavim hrvatskim narodom Vašu Preuzvišenost. S pomoć božjom pobjedili neprijatelja! Rauer.

Iza toga je zaredao čitav niz oduševljenih zdravica a u 2 sata poslije ponoći vratili su se zagrebački učesnici kući.

* * * * *

Svetozar Boroević rodio se je u krajiškoj kumpaniji umetićkoj a u selu Mečenćanima. Rodna mu je kuća stajala ondje gdje danas stoji kuća br. 7 s gospodarskim zgradama. Tu u dvorištu stajao je rodni dom našega Boroevića koji je oko g. 1892 porušen. Bio je to običan drveni čardak na jedan sprat.

Rodio se od oca Adama Boroevića i majke Stane pl. Kovarbašić, kćer kapetana I. Banske krajiške pukovnije na dan 23. studenog 1856.

Boroević je na početku rata sudjelovao najprije u bitci kod Komorowa zatim u svim daljnjim dugotrajnim borbama s Rusima nu uvijek su se njihove navale razbile o divnu Boroevićevu energiju.

Vjerolomstvo Italije postavilo ga je na drugo mjesto. On je preuzeo zapovjedništvo pete vojske i obranu Soče.

Tek je malo pučko-ustaški bataljuna bilo raspoloživih, kad je s predstojnikom svoga glavnoga stožara podmaršalom Le Beau-om stigao na svoje novo mjesto. No nije zapao u očaj, čvrsto se uzdajući u svoju vrsnoću i svoju bojnu sreću.

U mnogobrojnim silnim navalnim bitkama jurišali su Talijani uzalud na izvrsno priredjene pozicije nadasve popularnog junačkoga vojskovodje Boroevića koji je u jednom božićnom pismu napisao ove značajne riječi:

„Nestrpljivo čekamo čas kad će nam biti priušteno da navalimo na neprijatelja“.

Ta mu se je želja dvanaestom bitkom na Soči i ispunila.

Valja još napose istaći, da je Boroević prvi tajni savjetnik i od 1912. vlasnik 51. pješačke pukovnije, nadalje začasni gradjanin grada Zagreba i drugih naših i stranih mnogobrojnih gradova i začasni doktor hrvatskoga sveučilišta Franje Josipa I u Zagrebu i njima sličnih zavoda, te da je takodjer odlikovan poslije 10. bitke na Soči 2. srpnja 1917. komanderskim krstom k redu Marije Terezije koja mu je odličje car i kralj Karlo osobno uručio.

19. „Boroevićeva slava u Mečenčanima“
(Ilustrovani list, br. 45, Zagreb, 10. studenog 1917. str. 924-925)



Autor: Milan Pojić
Hrvatski državni arhiv
Zagreb 2006.

Foto:

Grb obitelji Boroević
__________________ 11.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #12 : Studeni 18, 2008, 17:35:58 »


Nedjelja, 28. 10 1917 Boroevićeva slava u Mečenćanima
3 mjeseca i 4 dana kasnije tj. 96 dana kasnije u

Petak. 01. 02. 1918. promaknut je u čin (čašće) vojskovođe/feldmaršala a
7 mjeseci, 3 tjedna i 6 dana tj. 239 dana kasnije u

Subota, 28. 09. 1918 umro sin Friedrich (Fritz) rođen u petak, 15. 02 1901 a 1 mjesec i 3 dana tj. 33 dana kasnije u

Četvrtak, 31. 10. 1918 zaplijenjene su u Jesenicama njegove stvari (odjeća, knjige, dokumenti, odlikovanja) od strane naoružanih osoba, a po naredbi Narodnog vijeća u Ljubljani. Dan kasnije u

Petak, 01. 11. 1918. General Boroević je bez države i imovine!

Nedjelja, 01.12.1918 General Boroević u mirovini (koju nikada nije od Beograda dobio)

Četvrtak, 26. 06 1919 gradsko zastupstvo Ljubljane. jednoglasno zaključilo „da se iz listine počasnih gradjana imade brisati bivši austrijski general Svetozar Boroević“ (Obzor, 150/27. 06. 1919.)

Petak, 04. 07 1919 Izgnan iz Kraljevine SHS. zajedno s generalima Mihovilom Mihaljevićem i Vladimirom Laxom. Od 28. 10 1917 Boroevićeve slave u Mečenćanima do izgona od strane Kraljevine SHS prošlo je samo 1. godina, 8 mjeseci i 1 tjedan tj 614 dana!

Nedjelja, 23. 05. 1920 u 22:30 sati umro je Lav sa Soče“ u klagenfurtskoj bolnici od posljedica moždanog udara sa 63. god., 5 mjeseci i 3 tjedna ili nakon 23.182 dana života..

Četvrtak, 21. 10. 1920 Boroevićevi posmrtni ostaci preneseni su u Beč i položeni u arkade Središnjeg bečkog groblja, a mjesto je osiguraobivši car i kralj Karlo Habsburški.

1899  u 43. godini života ženi 22.-godišnju Leontine, kći pokojnog pukovnika Friedrich vitez von Rosner, s kojom je imao sina imenom Friedrich ili "Fritz" po njegovom djedi vitezu von Rosner.


Klikni na fotografiju da se poveća



Rodoslovlje Boroević
Autor:
Marica Draženović

Foto:

Grb obitelji Boroević
__________________ 12.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #13 : Studeni 18, 2008, 17:45:47 »


Adam Boroevic Feldwebel Schlacht bei Magenta am 4. Juni 1859

3. Opskrbna lista 4. umetičke satnije Druge banske pukovnije za prosinac 1856. u kojoj se navodi desetnik (Korporal) Adam Boroević (HDA, 449. II. banska graničarska pukovnija)

Adama Boroevića i majke Stane pl. Kovarbašić, kćer kapetana I. Banske krajiške pukovnije.

Kada je Družba "Braća Hrvatskoga Zmaja" 1917. odlučila postaviti ploču u spomen Svetozara Boroevića, bilo je dvojbe gdje ju postaviti. Iz sačuvanih dokumenata, kao mjesto rođenja utvrđeno je selo Mečenčani, iako je sam Boroević inzistirao na selu Umetić.

Prema izjavama njegovih suvremenika, Mečenčani su bili zapovjedno mjesto 4. umetičke satnije, u kojoj je njegov otac, inače rođen u obližnjem selu Knezovljani, bio u službi u činu desetnika (Korporal)10, a živio je s obitelji u kući Nikole Boroevića u kojoj mu se rodio sin Svetozar.

Boroević, Nikolaus Edler von (11.8.1856 - 19.3.1929), 1.5.1913 pens., 11.10.1917 Tit.-GM

Godine 1859. Adam Boroević promaknut je u časnika i dodijeljen za zapovjednika (Stations Kommandant) u Zrinu, gdje će Svetozar pohađati osnovnu školu.

Kako je utvrđeno da mu je rodna kuća 1891. srušena, odlučeno je ploču postaviti na kuću koju je Svetozarov otac Adam kasnije sagradio u Mečenčanima, a 1897. prodao te preselio u Petrinju

Svetozar je imao sestru Ljubicu, udanu Babić koja je kasnije živjela u Prijedoru (Hrvatski državni arhiv /HDA/, 635. Družba „Braća Hrvatskog Zmaja“, izjava Simeona Boroevića od 16.kolovoza 1917. i očitovanje Općinskog poglavarstva u Mečenčanima od 10. lipnja 1917).

Boroević von Bojna, Svetozar (1. = 13.12.1856 - 23.5.1920),

1.5.1904 (15.5.04) GM,
1.5.1908 (8.5.08) FML,
1.5.1913 (28.4.13) Gen.d. Inf.,
1.5.1916 (10.5.16) Gen.-Ob.,
31.1.1918 (1.2.18) FM,
1.12.1918 pens.

1899  u 43. godini života ženi 22.-godišnju Leontine, kći pokojnog pukovnika Friedrich vitez von Rosner, s kojom je imao sina imenom Friedrich ili "Fritz" po njegovom djedi vitezu von Rosner.

Rosner, Karl Ritter von (1861 - 29.3.1915), 1.11.1910 (16.11.10) GM,
1.4.1912 pens.



Nastavlja se .............




Foto:
Grb obitelji Boroević
__________________ 13.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!