CRO-eu.com
Listopad 16, 2021, 17:18:06 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Hrvatski nacionalizam  (Posjeta: 6022 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Lipanj 12, 2014, 14:24:43 »


O HRVATSKOM NACIONALIZMU

I oni koji su potpuno neskloni Hrvatima i njihovu pravu na slobodu i državnu neovisnost, priznaju da je Veliki četvrtak 1941., nadnevak jednog od proglašenja hrvatske države – onoga središnjega, u glavnome gradu Zagrebu, kod Hrvata izazvao opće oduševljenje. Jer, bilo je sličnih proglašenja državne neovisnosti i drugdje, kipjelo je u cijeloj Hrvatskoj. Hrvatska je bila spremna za oslobođenje: sazreo je naraštaj koji je ostvarenje državne neovisnosti pretpostavio svim kompromisima, naraštaj kojemu je trebao samo prvi novi grč Europe (A. Košutić), da svojoj domovini donese oslobođenje koje je izgubila u sličnome takvom grču. Zato, kad u travanjskom broju svake godine podsjećamo na te dane, ne častimo taj grč Europe, ne veličamo (uostalom dosta nepovoljnu) tehničku prigodu koja je tada omogućila ostvarenje hrvatskih težnji, nego se klanjamo odlučnosti jednog naraštaja da pokaže svoju i našu volju za državnom neovisnošću i slobodom. Na isti način i s navlas istim pobudama slavimo i one koji su pola stoljeća kasnije, u ponovnome grču Europe, pokazali tu našu volju i odlučnost, stvorivši djelo koje će, nadajmo se, biti ne samo trajnije, nego i dostojno uspomene na borce koji su za Hrvatsku pali prethodnih desetljeća i stoljeća.

Jer, tko god je u doba prve Jugoslavije htio otvorenih očiju promatrati raspoloženje Hrvata, mogao je znati da će taj dan doći. I jugoslavenski reformisti oko dr. Vladka Mačeka bili su svjesni pravog raspoloženja svog naroda, pa je Maček pred jugoslavenskim sudom početkom 1933. ocijenio da "težnje hrvatskog naroda idu za podpunim odcjepljenjem", dok je njegovo (Mačekovo) političko djelovanje upravljeno k tome da se te težnje ograniče time što će ih se bar dijelom zadovoljiti preuređenjem Kraljevine Jugoslavije. No, ni to nije bilo moguće, pa je Mačekov bliski suradnik ing. August Košutić prilike u Jugoslaviji opisao riječima: "Tko može reći, da hrvatski narod danas živi u državi, koja je jedna 'prirodna tvorevina', kada za Hrvate unutar tih granica nema prirodnog života, pače ni prirodne smrti"?.

Kad se ne suoči s otporom, okupator nužno postaje obijestan. Tako je bilo i u vrijeme prve jugoslavenske države: uživajući opću potporu tzv. demokratskog svijeta okupator je smatrao da prava hrvatskoga – i makedonskoga i albanskoga i crno gorskoga naroda – može nesmetano gaziti, jer su Hrvati, kako se u jesen 1928. izrazio Aleksandar I. Karađorđević "pacifisti i stoga nisu opasni". No, bio je to račun bez krčmara, uvreda koja je brzo došla na naplatu: na pragu je bio dan koji je Frano Supilo, u posve drugom kontekstu, 1892. najavio riječima: "...Dan kad bi se nedopuštena sredstva tuklo nedopuštenijim sredstvima, jer od neprijatelja, koji ti se glave približi golim nožem, da ti je skine, braniš se ne kako hoćeš i kako ti pravila zapovijedaju, nego kako bolje možeš. To se događa i kod drugih kulturnih naroda, kad im dogori do nokata". Jer, tamo gdje se mora birati između kukavičluka i nasilja, valja izabrati nasilje (M. Gandhi), budući da je sloboda ostvarena uz pomoć nasilja vrjednija od ropstva uz nenasilje (J. P. Nehru).

Upravou tom smislu je o tim dramatičnim danima sudio zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac u listopadu 1946. – također pred jugoslavenskim sudom – rekavši kako se hrvatski narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i kako su oni koji nisu osjećali bilo svoga naroda najobičnije – ništarije. Podjednako je o tome mislio na ovim stranicama očešani publicist don Živko Kustić, koji je inače poznat po čestim i oštrim osudama ondašnjega hrvatskog režima, koji je napisao: "Oduševljenje koje je uslijedilo nakon proglašenja suverene hrvatske države, na onaj Veliki četvrtak 10. travnja 1941., bilo je tako iskreno i tako sveobuhvatno da se s pravom može tvrditi kako je velika većina stanovništva na hrvatskom području prihvatila novu državu kao ostvarenje svoje političke volje. Onoga travnja nije proveden formalni referendum, ali, da ga je bi lo mo guće pro vesti, rezultati bi se jedva razlikovali od referenduma kojim se je u ovo doba hrvatski narod izjasnio za nezavisnost sadašnje svoje države. Nevolja je bila u tome što borci za hrvatsku nezavisnost nisu imali mnogo birati, a državna nezavisnost, osobito u ratnim prilikama, ne postiže se bez jakih saveznika."

Taj glasni i jasni plebiscit hrvatskog naroda bio je ujedno plod intelektualnoga i ideološkog sazrijevanja, u kome su nemjerljivu ulogu odigrali mladi hrvatski intelektualci koji su stasali tridesetih godina 20. stoljeća, i koji nisu oklijevali preuzeti tada nezahvalnu ulogu snažnih i bespoštednih kritičara "vođe hrvatskog naroda" i njegove svite koja je odlučila – Mačekovim riječima – "punom parom zaploviti u slavenstvo i jugoslavenstvo". Intelektualna previranja na sveučilištu, brojni časopisi i letci, knjige i brošure, svjedoče o silno bogatom i snažnom intelektualnom potencijalu tog naraštaja koji će desetak godina kasnije – u svibnju i lipnju 1945. – biti brutalno desetkovan, pod komunističkom petokrakom zvijezdom i u ime Jugoslavije. Među malobrojnima koji su tu tragediju izbjegli, bio je i dr. Ivo Korsky (Osijek, 1918.- Buenos Aires, 2004.), hrvatski političar, publicist i ideolog.


Korsky je rođen u obitelji židovskog podrijetla. Nakon osnovnoga i gimnazijskog školovanja u rodnom Osijeku, pravni je fakultet završio u Zagrebu, gdje je promoviran u doktora prava 1940. godine. Radio je kao odvjetnički i sudski vježbenik, a tijekom sveučilišnog razdoblja aktivno sudjeluje u katoličkim i nacionalističkim udrugama, zbog čega je višekratno pritvaran i bio prognan iz Zagreba. I proglašenje Nezavisne Države Hrvatske do čekao je u zatvoru. Uz niz drugih udjelbi, tijekom rata bio je i sudac Ustaškoga stegovnoga i kaznenog suda, stegovnog suda ustaškog pokreta.

Nakon sloma NDH se povukao u Austriju, a potom u Argentinu, gdje najprije radikao fizički radnik, kasnije kao pravni zastupnik specijaliziran za zaštitu industrijskog vlasništva. Od 1951. član je Hrvatske republikanske stranke i pomoćnik urednika stranačkog časopisa Republika Hrvatska. Od 1969. predsjednik je stranke, koja je 1991. u Hrvatskoj registrirana kao Hrvatska republikanska zajednica. Napisao je veliki broj članaka i nekoliko knjiga koje su nezaobilazne za svako ozbiljnije izučavanje hrvatskog nacionalizma.

KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM PRIJE RATA

Od 1935. do 1941. hrvatska mladež i pogotovo sveučilištarci bili su uglavnom nacionalisti. Ne znači, da u ono doba nije bilo komunista ili pristalica drugih stranaka, nego činjenica je, da su ton davali hrvatski nacionalisti.

To je pokoljenje većim dijelom izginulo braneći hrvatsku državu, kojoj su dali sve snage. Kao skupina više ne postoji ni u domovini ni u emigraciji.

Na ovo nacionalističko pokoljenje komunisti udaraju još i danas. Ni mrtve i uništene ne mogu ih pustiti na miru
. Razlog za to leži u vrijednosti toga pokoljenja i u načinu, kako je nosilo hrvatski nacionalizam.

I ranija su pokoljenja bila rodoljubna i požrtvovna, ali njihovo rodoljublje nije bilo idejno toliko sazrelo i prilagođeno novim prilikama kao što je bio nacionalizam generacije poslije 1935. godine, t. j. onih mladića i djevojaka, koji su u srednjoj školi bili pod vanjskim pritiskom kraljevske diktature, a iznutra podvrgnuti komunističkoj djelatnosti, koja je iskorištavala pomanjkanje svake slobode, da kanalizira mladenačko nezadovoljstvo u korist komunizma. U Srbiji je komunizam imao prilično uspjeha, što se vidi u danas vladajućim krugovima u Jugoslaviji, dok mu je u Hrvatskoj nacionalizam zakrčio put zbog čega nema među današnjim komunističkim prvacima i kadrovima pravih, hrvatskih komunista iz među 40 i 55 godina.

U čemu je bila po sebna snaga toga nacionalističkog pokoljenja? Ne može se reći, da su bi li bolji i požrtvovniji Hrvati od svoje starije braće, ko ji su pod kraljevskom diktaturom dizali hrvatsku zastavu i klicali "Živjela Hrvatska" i za te "grijehe" išli na dugogodišnju robiju. Još se manje može njihov uspjeh pripisati većoj slozi, jer u tom pogledu nikada hrvatska omladina nije bila toliko složna (i nediferencirana) kao za vrijeme kraljevske diktature. Isključujemo samo komuniste, koji su i tada bili nešto "posebno", a ostali su takvima i u onim rijetkim prilikama, kad su surađivali s drugim sveučilištarcima.

Snaga novog pokoljenje bila je u njegovoj "modernosti" i diferenciranosti. Nacionalizam novoga pokoljenja nije bio nebulozno-patriotski kao pod diktaturom i poklik "ŽAP", koji je kod velikog dijela tadanje mladeži zamijenio poklik "Živio dr. Maček" nikada nije dobio onu idejno zatvorenu i patrijarhalnu značajku, koju je imao patriotizam pod Mačekovim imenom.

Među hrvatskim nacionalistima u razdoblju nakon petosvibanjskih izbora ključale su europske ideje. Oni nisu bili zatvorena, idejno odvojena rodoljubna skupina kao sveučilištarci prije 1935. go dine, nego su bili dijelom europske borbe ideja, kao što su prije njih bili već djelomično i mladići prije kraljevske diktature.

1. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Lipanj 12, 2014, 14:25:37 »


Nema sumnje, da su prvi koraci bili nespretni, da je bilo dosta zastranjivanja, da je i patrijarhalni sustav sloge i jedinstvenosti i prečesto dolazio do izražaja u obliku diktatorskih poriva, ali sve su to bile recidive u jednom procesu, koji je bio u svojoj biti veoma napredan i zato opasan komunizmu. Osim svoje prvotne funkcije samo obrane narodne posebnosti, hrvatski nacionalizam postao je i koritom, u koje su se počele slijevati suvremene europske političke ideje i odražavati europski politič kipokreti. Time je nacionalizam omogućio mladeži idejni razvitak i traženje odgovora na suvremene probleme i zato je ono pokoljnje moglo prijeći u napadaj protiv komunizma na ideološkom području.

HRVATSKI NACIONALIZAM – OTVORENI POKRET

Već sam više puta istaknuo, da hrvatski nacionalizam nije zatvorena ideologija, nije nazor na svijet, te prema tome nije ni jedinstven u smislu totalitarističkih pokreta i monolitnih političkih stranaka.

Hrvatski nacionalizam predstavlja u jednu ruku pokret za oslobođenjem Hrvatske, dakle samoobranu hrvatske narodne zajednice, a u drugu ruku korito, u koje se slijevaju različite političke ideje Europe i u stalnoj vezi s vanjskim svijetom prilagođuju i prerađuju prema hrvatskim narodnim potrebama. U idejnom pogledu nacionalizam je bio, nakon razdoblja jugoslavenskog rasizma i panslavenskog anti europskog stava, okno prema Europi, kroz koje su u Hrvatsku strujale suvremene ideje. Uslijed svoga temeljnog stava, koji se sastojao u obrani narodne zajednice, ovo primanje europskih ideja nije se pretvorilo u ropsko oponašanje, što je inače čest slučaj u suvremenom industrijskom društvu, nego je bilo više poticajem, da se na vlastitom području nađu rješenja za nove prilike, u kojima se nalazila Hrvatska.

Ova veza s vanjskim svijetom nužno je morala dovesti hrvatske naciona liste u sukob sa starijim oblicima rodoljublja, pogotovo onih, koji su se pod pritiskom kraljevske diktature morali zatvoriti u sebe, da bi se održali. Sukob je osobito došao do izražaja s onim krugovima, koji su željeli isključiti sve strane utjecaje, bojeći se, da će gubitkom autohtonosti hrvatski narod morati nestati. Ovo staro rodoljublje bilo je oličeno u Hrvatskoj seljačkoj stranci, koja se u sukobu s novim, nacionalističkim pokretima (nije bio jedan nego više paralelnih struja) sve više povlačila u idejnu izolaciju i formalizam. Ideologija Seljačke sloge u razdoblju poslije 1935. godine najbolje pokazuje ovu želju za izolacijom. Govorilo se za Rudolfa Hercega, glavnog ideologa Seljačke Sloge poslije smrti Stjepana Radića, da nije želio čitati ni jednu knjigu osim djela braće Radić kako se ne bi zarazio tuđinskim idejama i izgubio čistoću autohtone seljačke kulture.

U tu sredinu, prožetu defenzivnim duhom, zatvorenu prema vanjskom svijetu, hrvatski nacionali am poslije 1935. godine unio je ofenzivni duh i otvorena vrata prema suvremenim političkim pokretima. U svom ofenzivnom duhu nacionalizam se nadovezao na revolucionarstvo Eugena Kvaternika, a u svom otvorenom stavu prema svijetu sličio je Starčevićevu duhovnom revolucionarstvu. Ne smije se naime zaboraviti, da je dr. Antun Starčević unio u malu, provincijsku sredinu tadašnje banske Hrvatske najsuvremenije ideje Europe i izveo je iz duha austrougarske birokracije, koja je Hrvatsku idejno gušila.

Komunisti su odmah shvatili, kakvu opasnost predstavlja za njih hrvatski nacionalizam s takvim suvremenim duševnim stavom. Dok im nije bilo teško uz malo hipokrizije uvući se u organizacije Hrvatske seljačke stranke i tamo utjecati u smislu marksističke ideologije, svaki komunist, koji bi ušao u hrvatske nacionalističke skupine morao je djelovati ili kao čisti špijun, dakle izvještavati a ne utjecati, ili konačno prekinuti s komunizmom, što u ono doba nije bio tako rijedak slučaj. Među hrvatskim nacionalistima nije se mogao razviti jedan Rudolf Bićanić, koji je čisto marksističku djelatnost godinama provodio u organizacijama Hrvatske seljačke stranke samo zato, što je sve svoje marksističke ideje i akcije površno prikrio frazama o seljačkoj ideologiji.

Zbog toga komunisti u ono doba nisu napadali Hrvatsku seljačku stranku, nego su naprotiv, pod njenom firmom vodili svoju djelatnost (kao npr. na općinskim izborima, kad su u nekoliko mjesta nastupali kao "neslužbena" lista HSS-a). S nacionalistima se vodila borba bez samilosti i što se više približavala godina 1941., komunisti su sve više gubili kod hrvatske mladeži.

SLOBODA MIŠLJENJA – OZNAKA HRVATSKOG NACIONALIZMA

Prvi koraci hrvatskog nacionalizma poslije 1935. godine ima li su sve znakove pokusa. Nakon idejne ustajalosti, u koju je djelomično zapala hrvatska mladež, koja je završavala srednje škole za vrijeme kraljevske diktature, a koju je ustajalost Hrvatska seljačka stranka htjela ovjekovječiti, prvi koraci na ideološkom području bili su često i nespretni i naivni, a pojavljivala su se i zastranjivanja. Dodiri s europskim političkim strujanjima nisu kod svih poslužili kao poticaj za vlastiti ideološko-politički rad, nego su znali dovesti do posve nepotrebnih oponašanja. Takva su oponašanja bile neke fašističke natruhe u po jedinim nacionalističkim skupinama, antisemitizam kod drugih, koji je poprimljen od nacional-socijalizma, te korporativizam kod trećih, koji vuče lozu iz nekih katoličkih pokreta.

No, značajno je, da ni jedna od ovih natruha nije nikada obuhvatila cijeli nacionalistički pokret, pa ni većinu skupina, nego je uvijek ostala ograničenom na pojedince ili veoma malene skupine. Osim toga, nijedna natruha nije ostala bez opozicije među samim nacionalistima, te su neke prije, a neke kasnije, sve te natruhe nestale, tako da se danas iz povijesne perspektive može mirno reći, da su sve to bile površne, izvanjske pojave, koje nikada nisu ušle u sam temelj hrvatskog nacionalizma.

Ne može se, međutim, nijekati, da su europski desničarski pokreti kao i cijeli niz tzv. zapadnih demokratskih pokreta utjecali na hrvatske nacionaliste, jer konačno u ideološkom pogledu hrvatski nacionalizam je bio otvoren prema Zapadu za razliku od Hrvatske seljačke stranke, koja je bila ideološki zatvorena prema vanjskim, pogotovo zapadnjačkim pokretima, te sklona istočnjačkim, panslavenskim iluzijama, i jedini ideološki utjecaj, od kojega je trpjela, bio je subverzivni rad prikrivenih komunista u vlastitim redovima.

Uslijed svog otvorenog značaja, hrvatski nacionalizam obuhvaćao je veoma različite struje, počevši od strogo katoličkih (bilo tipa Charlesa Maurrasa, bilo tipa Maritaina) pa do liberalno-agnostičkih, te od autoritativno-staleških do parlamentarno- demokratskih. Sve su se te struje, unatoč svojim razlikama, osjećale dijelovima hrvatskog nacionalizma, dakle subjektivno su spadale u nacionalizam, a stvarno su bile posljedica temeljne idejne znatiželje, koja je tada obuhvatila hrvatsku mladež, koja je u nacionalizmu tražila borbeni izlazak iz Jugoslavije, dakle su objektivno bile posljedica samog nacionalističkog pokreta.

No, pokraj svih vanjskih utjecaja, temelj je uvijek ostao čisto hrvatski. Glavni ideolog hrvatske nacionalističke mladeži poslije 1935. godine bio je Ante Starčević, ne u starim, preživjelim oblicima, kakve je nosila Stranka prava, nego u svom temeljnom idejnom bogatstvu i slobodarskom duhu, koji je suvremenoj hrvatskoj mladeži otkrio dr. Milan Šufflay u svojim esejima. Za razliku od Hrvatske seljačke stranke, koja je u spisima braće Radić gledala dogmu, koju treba samo upoznati i slijediti, hrvatski nacionalisti su od Starčevića primili samo osnovne ideje, koje su onda slobodno razrađivali u smislu suvremenih politčkih prilika. U ovom razrađivanju primljene su i neke ideje braće Radić, kod nekih skupina više, a kod drugih manje. Tako su, na primjer, Ustaška na ela u svom socijalnom dijelu skoro u cijelosti poprimila Radićevu seljačku ideologiju. Ali ta Načela nisu bila opće poznata u razdoblju između 1935. I 1941., niti su bila smatrana nekom dogmom, pa je zato hrvatski nacionalizam kao cjelina u ideološkom pogledu bio bogatiji nego službeni Ustaški pokret.

Sloboda mišljenja, koja je tada vladala kod hrvatske nacionalističke mladeži, bila je toliko privlačna, da su nova godišta srednjoškolaca prilikom dolaska na sveučilište skoro automatski prilazila nacionalističkim organizacijama i time izbjegla utjecaju komunističkih agenata. Pokazalo se tako, da je sloboda mišljenja najjača obrana protiv komunističke infiltracije, jača od propagande, državne vlasti i progona.

Dr. Ivo Korsky:
Poltički zatvorenk,  br. 241, travanj 2012.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Srpanj 20, 2014, 23:18:45 »


Hrvatski nacionalizam

U mjesecu veljači imademo mi Hrvati dvie nada sve važne godišnjice: smrt otca domovine Ante Starčevića i tumača i braniča njegovih misli Dr. Milana Šufflaya.

          Te nam godišnjice uviek iznova dozivlju u pamet upravo sudbonosnu važnost životnog djela Starčevića i Šufflaya po čitav hrvatski narod.
          Sva ona snaga i borbenost, žilavost i uztrajnost, koju danas hrvatski narod posjeduje, izvire iz hrvatskog nacionalizma.
          Otac hrvatskog nacionalizma je Ante Starčević, a suvremeni mu je tumač Dr Milan Šufflay.
          Starčević je prvi udario temelje, na kojima danas počiva čitava zgrada naših političkih nazora.
          On je prvi jasno i određeno ukazao na to, da Hrvati moraju imati svoju vlastita i slobodnu državu. Tu je misao najkraće izrazio lozinkom "Bog i Hrvati", a da ne bude nikakve sumnje rekao je: "Mi svi želimo se osloboditi od jarma bilo čijega, a ne želimo jarme mienjati". - "Naša domovina kako je nekada samostalna bila, tako može i danas". - "Neka i Hrvatska uredi odnošaje sa svim državama, pogotovo sa susjedima, i to kao narod s narodom, kao država s državom".
          Nauka Ante Starčevića temelj je ustaštva.
          Još godine 1927. napisao je Poglavnik u "Hrvatskom Pravu" u broja od 3. prosinca ovo: "Pokazalo se je, ne u riečima, ne u govorima, nego u činima, da je za hrvatski narod spasonosna jedina nauka Ante Starčevića. Nije ona dogmatična, ukočena, fantastična, ona je kruto stvarna. Danas je to nedvojbeno. Samo u njoj leži pravi, stvarni život hrvatskoga naroda, a svagdje mu je drugdje smrt."
          Sliedeće godine u istom listu u broju od 17. studena 1928. ovako govori Poglavnik o programu Hrvatske stranke prava: "Njezin program bio je slobodna i nezavisna Hrvatska država, u kojoj imaju biti ujedinjene sve hrvatske zemlje. Taj program bio je naglašavan po njezinom utemeljitelju Dr. Anti Starčeviću u svim zgodama, u svim njegovim saborskim govorima i ostalim njegovim djelima."
          Tu se već vide obklik svih ustaških načela u pogledu državne samostalnosti.
          Starčevićevim je mislima najbolji tumač Dr Milan Šufflay. I on, filozof i povjestničar kao i Starčević, dolazi proučavajući poviest i filozofiju poviesti do jednakih posljedaka. Njegova poviestno-etnologijsko-kulturna iztraživanja dovela su ga do oblikovanja misli, koje su postale temeljem suvremenog hrvatskog nacionalizma.
          Govoreći o poviestnoj značajki graničarstva hrvatskog naroda i životnog prostora naglašuje Šufflay političku vriedoost te spoznaje veleći: "Kad se ta poviestina značajka posve jasno uoči, svaki hrvatski inteligenat pa čak i filozof, znat će posve točno, da je hrvatski nacionalizam nešto daleko više od nacionalizma bilo kojeg nepograničnog naroda, da je viši i čovječanstvu koristniji od integralnog jugoslavenstva. Dok postoji drevni jaz između sredozemnog Istoka i Zapada i puca još daleko veći, svjetski jaz između Azije r Evrope, dok s Balkana kroz 500-godišnju bizantinsko-tursku retortu juri 14. stoljeće, hrvatski nacionalizam označuje jedan od najsnažnijih bedema zapadne civilizacije. Dok je ova ugrožena, a danas jeste, hrvatski nacionalizam ne znači samo ljubav prema rodnoj grudi i hrvatskim domovima na njoj. On ne znači lokalni patriotizam već lojalnu službu čitavom bielom Zapadu. I zato je on absolutno pozitivan".

          Ni Šufflay nije mogao izbjeći sudbini boraca za hrvatska prava, jer ga 1918. umiroviše kao sveočilištnog profesora, a godine 1920. obtužiše kao veleizdajnika. Na glavnoj razpravi nalazio se među braniteljima njegovim i mladi odvjetnik Dr Ante Pavelić. Sam Šufflay rekao je u svom obranbenom govoru:

           
   
"Iz izbornih je žara banske Hrvatske sukljala hrvatska poviest, vjera otaca, zapadna kultura, klasična sviest pravice, nošena baštinskim jedinicama stotina stotina tisuća etičkog hrvatskog seljačtva. To sam ja zino i kao simpatetički atom svog naroda ćutio unapried. Ako je hrvatsko čuvstvo, želja i mišljenje o samoodređenju i hrvatskoj državi - grieh, onda sam ja kriv. Ali to čuvstvo, tu želju, tu vjeru imade čitavi hrvatski narod i izrazio ih je preko svojih zastupnika banske Hrvatske".

          Šufflay se ne odriče započetog djela. U knjižici "Hrvatska u svietlu svjetske historije i politike" dokazuje, da Hrvatsku treba izdvojiti iz Dušanovog carstva, da se spasi Hrvatima ono što je u njima najbolje: smisao za zapadnu civilizaciju i za čovječnost.

          Govoreći o hrvatstvu godine 1924. ovako ga oblikuje: "Hrvati moraju iz etičkih motiva viših nego što je nacionalizam slušati glas svoje - hrvatske krvi. Jer na rubu Balkana, na granici Zapada i Iztoka, katoličanstva i pravoslavlja, evropske kulture i barbarstva, ime hrvatsko, krv hrvatska ne znači samo naciju. Hrvatska krv tu znači civilizaciju. Hrvatstvo je tu sinonim za sve što je liepo i dobro stvorio evropski Zapad."
          Mučenička smrt pod toljagama Srbskih vlastodržaca prekinula je daljnji rad Šafflayu, ali su njegove misli ostale žive i dobile svoj konkretni oblik u današnjici. Starčevićev temelj. Suffiayevo razrađivanje i Poglavnikovo oživotvorenje hrvatske narodne misli jamstvo su naše budućnosti.

          Šufflay je upravo proročanski predvidio uzkrsnuće hrvatske države rekavši: "Hrvatska će biti slobodna. To je sigurno kao sunce na nebu. Sliedeći mirovni kongres bit će u Berlinu."

          Prvi dio proročanstva se izpunio, a vjerujemo, da ćemo doživjeti i izpunjcnjc drugog diela t. j. mirovni kongres u Berlinu.

Hrvatsko jedinstvo, 24. veljače 1945

_________________

I uvijek ti Srbi! Pripadnici režimske organizacije 'Mlada Jugoslavija', koja je uživala kraljevu zaštitu, pričekali su dr. Milana pl. Šufflaya, 18. veljače 1931. godine, na pragu kuće i razbili mu lubanju čekićem. Srpski atentati na Hrvate nisu bila nikakva iznimka u to doba. Sjetimo se atentata na dr. Ivu Pilara kojega je ujutro 3. rujna 1933. obitelj našla prostrijeljene glave u spavaćoj sobi, te atentata na Milu Budaka 7. lipnja 1932. kada je srpska udruga 'Mlada Jugoslavija' počinila atentat na njega. On je u podne u ulazu jedne kuće u zagrebačkoj Ilici napadnut od tri osobe koji su mu pucale u glavu i nanjeli sa željeznim šipkama teške ozljede po glavi i tijelu. MD

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Studeni 21, 2014, 09:04:38 »


Krvlju k slobodi

Ustaša A. Durković piše pod gornjim naslovom članak u "Hrvatskom Borcu" (Vukovar), koji prenosimo:

Od onoga časa, kada je Hrvatski narod 1918 god. prevaren, prodan i izdajnički utjeran u sklop veliko-srpske tvorevine, od kada se na karti poslijeratne Evrope pojavila nakaza i Versaljsko čudovište, Jugoslavija, Hrvatski se narod strahovito patio i mučio sve dotle dok 10 travnja 1941. god. nije postigao svoju vlastitu državu. Hrvatski narod bio je na podli način izigran od Srbijanaca. Uzalud su se junački i odabrani sinovi Hrvatske pozivali na sveta prava i čast, uzalud su doka-zivali da su Hrvati zaseban narod sa hiljadugodišnjom kulturom i sa svim značajkama samobitnog naroda, ali su Srbi vodili s nama politiku nepravde, politiku pljačke, korupcije i strahovlade. Aleksandar, Pašić, Vukičević, Živković, Jevtić, Stojadinović i drugi, a uz potporu nekojih hrvatskih izroda i plaćenika, na sve vapaje Hrvatskog naroda odgovarali su tamnicama, robijama i vješalima, koja su bila glavno sredstvo Aleksandra i njegovih pomagača.

Stotine i tisuće najboljih sinova Hrvatske punilo je tamnice, nebrojena nasilja suhrvaše se na leđa Hrvatskim borcima za slobodu i nezavisnost. Hrvatska je bila opustošena, bila je pokradena, narod je bio opljačkan, a oni, koji su ustali protiv toga zvjerstva, bili su batinjani, mučeni, zatvarani i ubijani. I kad je izgledalo, da je hrvatska narodna borba završena, a Hrvatski narod da je pretopljen u jugoslavenstvo i srpstvo i da će pod nasiljem teških silnika klonuti duh narodne borbe, da će cijela Hrvatska na kraju morati prignuti šiju pred silnicima krvavog Beograda, tada se javljaju Hrvatskom narodnom životu oni, koji su prezirući svaku žrtvu, ponijeli na svojim leđima mučenički križ narodne borbe kroz postaje Hrvatske Golgote do samoga Uskrsnuća. Među tim slavom ovjenčanim Hrvatskim borcima iskače lik najvećeg Hrvata, najhrabrijeg borca, državnika i Ustaškog Poglavnika Dr. Ante Pavelića. Iz srca Hrvatske bijeloga Zagreba, a poslije iz emigracije diže svoj glas za slobodu i nezavisnost svoga naroda. Borio se godinama protiv svakoga onoga, koji je blatio ime naroda, čija povijest je ispisana krvlju. Uz svoje najuže suradnike, Kvaternika, dr. Budaka, dr. Lorkovića i drugih, i uz pomoć heroja Pospišila, Rajića i Kralja, Poglavnik Dr. Ante Pavelić stvorio je Ustaški pokret, koji je Srbima bio krvni neprijatelj, a Hrvatima anđeo mira, glasnik pravde i vijesnik narodne slobode. Teška i krvava bila je borba Hrvatskog naroda, teško i mučno je bilo kidati lance robstva, okove tiranije, ali jpak! Hrvatski je narod na čelu s Ustaškim Poglavnikom pokazao da se nikakovim dekretima i veliko-srpskim naredbama ne može uništiti i izbrisati ono, što se stoljećima gradilo i stvaralo. Naši neprijatelji su htjeli Hrvatsku uništili i izbrisati, da sebi stvore veliku Srbiju, ali se prevariše, i makar nastaje crni petak za hrvatske Ustaše u domovini, i makar se tamnice pune s najboljim i najborbenijim borcima za slobodu, narod je junački podnašao i trpio sve nasrtaje, u nadi, da će jednom ipak tome biti kraj i da će i Hrvatskom narodu jednom zasjati sunce slobode. Na grobovima Hrvatskih mučenika stvoren je Ustaški pokret na čelu s Pogravnikom Dr. Antom Pavelićem, koji je postavio jedini zahtjev, a to je potpuno oslobođenje Hrvata od svake sile.

I 10. travnja Ustaška krv je osvećena, sveti zavjet Petra Svačića, Eugena Kvaternika, Starčevića, Šuflaja, Javora i nebrojenih drugih je izvršen. Poslije 850-godišnjeg tamnovanja Hrvatskom narodu vraćena je sloboda, za koju je proliveno more ustaške krvi. Ostvaren je san mnogih hrvatskih pokoljenja. Hrvatski je narod potpuni gospodar u svojoj kući, zaslugom Ustaškog pokreta, Poglavnika Dr. Ante Pavelića i Njegovih vjernih Ustaša u domovini i inozemstvu, koji su se borili i ginuli za slobodu i nezavisnost Hrvatskog naroda i uspostavu Nezavisne Države Hrvatske.

Hrvatski branik, 28. 02. 1942

Budućnost je naša! Ne dozvolimo da "hrvatski" Srbi našu budućnost suodlučuju! MD
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!