CRO-eu.com
Listopad 18, 2019, 05:51:39 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Ivan Meštrović  (Posjeta: 16622 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« : Travanj 27, 2014, 13:51:38 »


Meštrovići i Otavice

OTAVICE: GROBNICA OBITELJI MEŠTROVIĆ

Crkva Presvetog Otkupitelja posljednje je počivalište velikoga hrvatskog kipara Ivana Meštrovića, kao i najbližih članova njegove obitelji. Gradnjom ovoga objekta Meštrović je ispunio namjeru da svojoj obitelji izgradi grobnicu, a svom rodnom kraju podari crkvicu u kojoj će se, prema njegovoj želji, glagoljati misa na narodnome jeziku.


Smještena na Paraćevoj glavici, brežuljku usred Petrova polja s kojeg se pruža pogled na plodne oranice i rijeku Čikolu, udaljena je samo desetak minuta hoda od kuće obitelji Meštrović u Otavicama. Crkva Presvetog Otkupitelja čuva trajnu memoriju na velikog kipara i dostojna je posveta njegovom rodnom kraju. U vrijeme kada gradi crkvicu (1926. - 1930.), Meštrović je u najvećem stvaralačkom naponu; zaokupljen je izlaganjem na izložbama diljem svijeta, brojnim graditeljskim pothvatima, narudžbama za javne spomenike i pedagoškim poslom na zagrebačkoj Umjetničkoj akademiji. U vrtlogu zadataka koje si je postavio, posebnu pažnju posvećuje jednom sasvim osobnom projektu -izgradnji crkvice i grobnice svojoj obitelji. Za razliku od većine slučajeva kada je naručitelj izgradnje Crkva, u ovome je projektu Meštrović imao potpunu slobodu da crkvicu oblikuje i uredi prema vlastitoj zamisli. Ona postaje njegov duhovni izazov, otkriva njegovo shvaćanje vjere i postaje njegovo otkupljenje za vječni život.


Crkva Presvetog Otkupitelja – grobnica obitelji Meštrović posljednje je počivalište velikog hrvatskog kipara Ivana M. /1883-1962/ te najbližih članova njegove obitelji: majke Marte, oca Mate, braće Marka i Petra, sina Tvrtka i supruge Olge. U crkvi je pokopano 19 osoba.

Lijevo: Pogled na Crkvu Presvetog Otkupitelja iz dvorišta obitelj. kuće iz 1970-tih
Desno: Pogled ispred obiteljske grobnice prema Otavicama

Ipak, izgradnji crkvice s grobnicom za onozemaljski život prethodili su posve zemaljski radovi. Prije svega, trebalo je sanirati močvarno polje podno Glavice poplavljeno rijekom Čikolom, a zatim nad njome izgraditi most. Meštrović je popravio put do Glavice i zasadio ga drvoredom[/b], a do njenog vrha je položio 121 stepenicu. Uskoro je započela gradnja crkvice centralnog tlocrtnog tipa nadsvođene kupolom, čija će masivna pojava na vrhu brežuljka skladno dominirati Petrovim poljem.

Lijevo: Most preko rijeke Čikole
Desno: 121 stepenica do obiteljske grobnice obitelji Meštrović

Više o mostu > https://www.youtube.com/watch?v=oGyy3_d5NiI

Zahvaljujući jednostavnom rješenju vanjskog oplošja u kojemu je naglasak stavljen na čistoću kamenog bloka, građevina je gotovo prirodno srasla sa svojim okolišem. Tome je pripomogao i pažljiv odabir domaćeg vapnenca, koji je Meštrović dopremao s Banovače u Otavicama. Jedini ukras vanjskog plašta bile su brončane vratnice s portretima članova obitelji Meštrović. One su nekoć stajale na ulazu, otkrivajući identitet onih koji su tamo pronašli (ili će jednog dana pronaći) vječni spokoj. Nažalost, vratnice su ukradene u Domovinskom ratu, a s njima je nestala i Meštrovićeva posveta svojima najbližima.


Ulaz u crkvu krasile su kasetirane brončane vratnice s portretima članova obitelji Meštrović –
lijeva vratnica posvećena ženskoj, a desna muškoj lozi


U unutrašnjosti crkve, ambijentalni sklad postignut je jedinstvenim neprekinutim prostorom. Unutarnja zidna oplata izrađena od muljike, iste one vrste mekog kamena koji je rezbarlo još kao dječak, razvedena je plitkim polukružnim i pravokutnim nišama. U oltnrnoj niši, obasjanoj prirodnim svjetlom, pogled zastaje na figuri Krista - Vjećno raspetom.


Pa ipak, na Meštrovićevom Kristu nema traga patnje i boli; njegovo tijelo je puno i mladenačko, a izraz lica potpuno miran i spokojan. On nije raspet na križu, već je nošen na krilima serafina na čijem se licu nazire lagani smiješak. Lako Krista prikazuje u potpunoj nagosti, za Meštrovića je on "kršćanski čedan ... poput djeteta kojeg gola drže u krilu", kakoje opisao Michelangelove Robove u kojima pronalazi savršenstvo klasičnog izraza.

Za razliku od detaljnog prikaza Kristova života, koji u svojim Crikvinama~Kaštilcu u Splitu daje u 28 scena, ovdje prikazuje samo dvije: Rođenje Kristovo i Oplakivanje. Realističnost u prikazu likova i iščitavanje emocija na licima sudionika ovih dvaju zemaljskih događaja pojačano je nedostatkom praznog prostora pa likovi ispunjaju svu površinu pravokutnog okvira. Rođenje i smrt su nam bliski, postavljeni u razinu ljudskog očišta. Sve nakon (ili iznad) smrti je vječnost pa tako i Božja riječ zapisana u Evanđelju. A ta bestežinska vječnost prikazana je u krajnje stiliziranim krilatim likovima Evanđelista koji redom progovaraju o Kristovoj muci (Sv. Luka), njegovoj božanskoj prirodi (Sv. Ivan), inkarnaciji Krista kao čovjeka (Sv. Matej) i njegovom uskrsnuću (Sv. Marko).

Crteže za dekoraciju svoda kupole - Spasitelj (ulje), Mojsije, sfinga (biće s lavljim tijelom) i arkanđeli (ugljen) - izradio je sam Ivan Meštrović

Kao i u ranokršćanskoj arhitekturi, kupola je rezervirana za prikaz nebesa kojima stoluje Otkupiteij, a koja počivaju na temeljima vjere. Ali Meštrović se ne zadržava na jednoj religiji, štoje vidljivo iz skica figura koje sjede na bazi kupole (Mojsije i Faraonska figura). Štoviše, on je želio odati počast utemeljiteljima velikih svjetskih religija jer, kako je sam kazao, "...nijedna prava relgjja ne zaostaje za drugom religijom i svaka je od njih samo različita riječ jedne te iste vjeri, s istim ciljem i s istom težnjom k Bogu kao najvišoj mudrosti i najvišem skladu" (Ivan Meštrović: Michelangelo - Eseji umjetnika o umjeiniku, Zagreb, 2010.). Ipak, dekoraciju kupole, koju je prvotno zamislio u fresko-tehnici, nikad nije dovršio.

Nasuprot nebeskom svodu na kupoli, u podu crkve, raznobojnim vrstama domaćeg mramora raskošno je izveden pravilni geometrijski uzorak koji se širi koncentričnim ritmom. Ispod samog središta poda, u kripti crkve, leže posmrtni ostaci Ivana Meštrovića i njegove rodbine.


Tlocrtna osnova kamenog, mozaičnog poda (s višebojnim geometrijskim uzorkom) je oktogon s upisanim križem. Postavljen je 1935., a izrađen je od crnoga ličkog, crvenog i žutog kotorskog, te sivozelenog kamena iz Belgije. Kripta se nalazi ispod poda kapele, a nadgrobna ploča na podu je bez natpisa. Tijekom srpske okupacije ulaz u kriptu i grobnice u kripti su razbijeni, a nekrofili su oskvrnuli i lijesove pokojnika u potrazi za zlatom.


1. od 6
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #1 : Travanj 27, 2014, 14:11:21 »


Iako je ideja o gradnji obiteljske grobnice bila obećanje koje ja Ivan Meštrović dao svome ocu na samrtnoj postelji (1922), a kasniju i vlastita duhovna potreba, njeno potpuno uređenje ostalo je, nažalost, nedovršeno zbag egzila na koji je bio prisiljen (1942.). Unatoč starosti i teškoćama, trudio se i uspio u dalekoj Americi dovršiti prikaz Kristova života za splitske Meštrovićeve Crikvine-Kaštilac, no svoju grobnicu, koju su donedavno nazivali poganskom riječju mauzolej čemu se on višekratno protivio, nije uspio dovršiti. Međutim, vlastitim ikonografskim programom otkrio nam je svoje shavćanje vjere, toleranciju i velikodušnost, a njegova umjotnost ostala je trajno sačuvana.

Otisci i uspomene: Meštrovićeve fotografije iz 'Fototeke Galerije Meštrović'

"Naša djela na Zemlji, iako nisu vjekovječna, nisu drugo doli otisci krila naše duše."
(Ivan Meštrović: Michelangelo - Eseji umjetnika o umjeiniku, Zagreb, 2010.)

Zahvaljujući Meštrovićevoj donaciji iz 1956. godine kojom je Galeriji Meštrović poklonio svoju biblioteku (500 svezaka), veliki broj albuma s fotografijama te klišeje i foto-negative {500), a koja je kasnije obogaćivana donacijama njegove obitelji muzejska fototeka danas broji više od 2000 fotografija. Dio njih su Meštrovićeve privatne snimke (portreti, obiteljske fotografije i putovanja), no ipak najveći broj fotografija bilježi njegovo prebogato umjetničko stvaralaštvo kojemu je čitavog života bio u potpunosti posvećen. Meštrović je municiozan bio u dokumentiranju svojih djela, pa je tako u ovoj zbirci na jednom mjestu sabran gotovo čitav njegov opus. Među fotografijama koje popisuju preko tisuću radova, brojnošću i raznolikošću stilskog izraza izdvajaju se radovi sakralne tematike.

Religiozni motivi

Ivan Meštrović je odrastao u duboko religioznoj i patrijarhalnoj obitelji, uz Bibliju i epske narodne pjesme. Upravo su motivi iz Novog zavjeta i narodne predaje prvi potaknuli njegovu dječačku maštu na stvaranje. Prema nekim izvorima,njegovo prvo djelo je Isus na križu, skulptura koju je izradio u Otavicama, urezujući drvo svojim pastirskim nožićem. Ipak, za vríjeme školovanja-u Beču Meštrović napušta vjerske teme i stvara djela pod utjecajem bečke secesije i prevladavajućeg simbolizma, a nedugo nakon, Posvećuje se stvaranju Vidovdanskog hrama kojim progovara o stoljetnom sužanjstvu južnoslavenskih naroda.

Ivan Meštrović-Model za Vidovdanski hram 1912 iz drveta 5 sa 2 m – Narodni muzej Kruševac

Međutim, zahuktala atmosfera i zbivanja neposredno pred Prvi svjetski rat nagnala su ga na promišljanja koja će se u njegovoj umjetnosti odraziti kroz drugačiju likovnu poetiku i novi izbor motiva. Tragični događaji utišali su nacionalni zanos, a razočarenje i patnje čovječanstva izmučenog strahotama rata nadjačale su patnje samo jednog naroda. U Novom zavjetu, koji je čitao još u ranom djetinjstvu, iako bez potpunog razumjijevanja, sada je pronašao smisao iznačenje.

Počevši od 1912 godine kada u Otavicama izrađuje Glavu Kristovu u drvu, pa sve do svoje smrti, "religiozni motivi" (kako je sam označavao djevla navedene tematike tematike u svojim fotografskím albumima) zauzeli su veći dio njegova sveukupnog stvaralaštva. Mnogobrojne Gospe s djetetom, anđeli, raspela, prikaz Kristova života te sveci i apostoli ispunili su inventar Meštrovićeva sakralnog opusa, a njegovo ikonografsko promišljanje
oblikovalo je interijere crkava poput Gospe od anđela u Cavtatu, Presvetog Otkupitelja u Otavicama - Ružiću, Sv, Marka u Zagrebu, Naše Gospe u Biskupiji i Sv. Križa u Meštrovíćevim Crikvinama-Kaštilcu u Splitu.

U kasnim godinama svog života, boraveći daleko od domovine, Meštrović je pronašao utočište na američkom sveučilištu Syracuse (1947.), a kanije na katoličkom sveučilištu Notre Dame (1955), Povučen u tišinu svoga atelijera i izdvojen od vanjskih utjecaja, Meštrović je i dalje neumorno stvarao, Njegova kasna ostvarenja djela su zrelog i reduciranog realizma, no i dalje umjetnost sposobna prenijeti duhovnost nutarnjeg svijeta. Upravo je taj produhovljeni realizam bio razlog zbog kojeg je u SAD-u imao mnoge crkvene narudžbe, pa njegove skulpture danas krase sakralne prostore poput

-   crkve Presvotog Srca na Svoučilištu Notre Dame, Indiana
-   crkve Sv. Trojstvu u Rochesteru,
-   Nacionalnog hramu Bezgrešnog začeća u Washingtonu i
-   crkve Presvetog Srca u Winnetki.

Basilica of the Sacred Heart at the University of Notre Dame, Notre Dame, IN

Sakralna djela u Meštrovićevu opusu zauzimaju posebno mjesto. Često su izraz vlastite duhovnosti ili odraz njegovih teološko-filozofskih promišljanja. No, nerijetko, pribjegavanje sakralnim motivima ima kod Meštrovića direktnu povezanost s događajima u njegovom životu i postaje nužna potreba u trenucima duhovne krize. Tada umjetnik u radu pronalazi utjehu i moralnu snagu i, gotovo bez iznimke, stvara djela za koja motiv preuzima iz Starog i Novog zavjeta. O vlastitom traumatičnom iskustvu progovara kroz prikaze tragičnih biblijskih događaja, pa je, primjerice, za vrijeme utamničenja u ustaškom zatvoru 1941/1942 godine posegnuo za temom nadljudske patnje utjelovljene u Jobovoj kušnji i Kristovoj smrti (crtež Job * i Pieta **).

 


Job, ekspresionistički prikaz ljudske patnje, Svučilište Syracuse, New York, 1947

___________
*  Job – a) bibl. pravedan i mudar čovjek (u istoimenoj biblijskoj knjizi) kojega Bog, preko Sotone, stavlja na velike patnje iskušavajući njegovu vjeru, ali on sve podnosi i ostaje nepokolebljiv
b) pren. simbol čovjeka koji sve životne nedaće strpljivo podnosi
**  Pieta – pov. umj. u kršćanskoj ikonografiji, prikaz ožalošćene Majke Božje s mrtvim tijelom Isusa na krilu

Smrt najstarije kćeri Marte (rođ. 1924.), koja se doselila u Kanadu, umrla je 1949. godine, u 24. godini, a njegov sin Tvrtko (rođ. 1925.), koji je ostao u Zagrebu ubio se 1961. godine, nagnala ga je na bjesomučan rad kojim dovršava ciklus reljefa o Kristovom životu (danas izloženih u Meštrovićevim Crikvinama u Splitu. Meštrović je napravio četiri glinene skulpture, kako bi obilježio smrt svoje djece, Marte i Tvrtka.

Ivan Maštrović kojega se često smatralo jednim od najvećih stvaratelja sakralne umjetnosti, vjerovao je da je umjetnik nadahnut neposredno od Boga te da su religija i umjetnost najveći duhovni dosezi čovječanstva. Njegova razmišljanja o kršćanstvu svjedoče o izrazitoj osobnosti nadasve humanističkih uvjerenja: "Mnogi danas ne vide da je kršćanstvo, kroz borbu za svoja načela, oduvijek bilo branitelj samih temelja demokracije, jer je ideja o čovjekovu dignitetu i jednakosti svih ljudi izražena kroz kršćansko vjerovanje da je čovjek stvoren na sliku Božju" (iz Meštrovićevog govora prigodom prihvaćanja Nagrade za doprinos kršćanskoj kulturi 1954 godine, Ontario, Kanada).

Popis fotografija iz fototeke 'Galerije Meštrović':

1.   Gospa s djetetom, gips, 1917.Verzija u drvu nalazi se u Atelijeru Meštrović u Zagrebu. (FGM-101)
2.   Glava anđela, drvo, 1916., fotografirao Ernest H. R. Collings. Djelo se nalazi u Stanley & Audrey Burton Gallery na sveućilištu u Leedsu u Velikoj Britaniji. (FGM-78)
3.   Pieta, gips, 1914. Brončani odljev iz autorova vremena nalazl se u Galeriji Meštrović u Splltu. (FGM-53)
4.   Gospa s djetetom, diorit, 1928. Skulptura u crnom dioritu nalazi se u Syracuse University Art Collection, NY, SAD. (FGM-1 178/16)
5.   Gospa biskupljska, mramor, 1937. Djelo se nalazi u oltarnoj niši Crkve Naše Gospe u Biskuplji kod Knina. (FGM~250)
6.   Autor apokalipse, travertin, 1946., u Meštrovićevim Crikvinama-Kaštilcu u Splitu, fotografirao Mladen Grčević. (FGM-1548)
 

Desno: Ivan Meštrović 1899 u Drnišu

Desno: Ivan Meštrović u Beču 1904


2. od 6
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #2 : Travanj 27, 2014, 14:25:42 »


Ivan Meštrović drugi s lijeva u Beču 1905 kod prof. Ohmann

Ivan Meštrović je veliki hrvatski umjetnik svjetskog glasa. Rođen je 15. kolovoza 1883 u Vrpolju kod Slavonskog Broda, a djetinjstvo je proveo u Otavcima u Dalmatinskoj zagori. Nakon što je godinu dana (1900.) naukovao u Splitu u klesarskoj radionici Pavla Bilinića, studira na Likovnoj akademiji u Beču od 1901. do 1906.

 
Kuća Boje i Bože Bojčić prva oštarija (gostionica na putu, uz cestu) u selu Otavice podignuta 1885
/kasnije srušena / u kojoj je sa svojih 16 godina organizirao prvu izložbu 1899.

Nakon studija boravio je i izlagao u umjetničkim središtima Europe i Amerike. Kao uspješan i svjetski priznat umjetnik Ivan Meštrović se 1919. godine vratio u domovinu. U reprezentativnom zdanju na Gornjem gradu, u Mletačkoj ulici broj 8, današnjem muzeju, živio je od 1922. do 1942. godine sa svojom drugom ženom Olgom rođ. Kesterčanek i djecom Tvrtkom, Martom, Maricom i Matom. Emigrira 1942. godine s obitelji (Italija i Švicarska) te posljednjih petnaest godina (od 1947.) živi i radi u SAD-u.

Umro je 16. siječnja 1962., u svojoj 79. godini života, u gradu South Bend, u državi Indijani (SAD). Pokopan je u crkvi Presvetog Otkupitelja u Otavicama, tzv. mauzoleju obitelji Meštrović. Njegova brojna djela nalaze se u domaćim i svjetskim galerijama, javnim prostorima i privatnim zbirkama.

DAROVNICA HRVATSKOME NARODU 1952. GODINE

Darovnim ugovorom iz 1952. godine, sklopljenim izmeđuIvana Meštrovića i tadašnje Narodne Republike Hrvatske, Ivan Meštrovićje darovao hrvatskom narodu

-   obiteljsku kuću i atelijer u Zagrebu (preuređenu u izložbeni prostor pod nazivom Atelijer Meštrović),
-   obiteljsku vilu s atelijerima u Splitu (prenamijenjenu za izložbeni prostor pod nazivom Galerija Meštrović),
-   sakralno-umjetnički kompleks Meštrovićeve Crikvine - Kaštilac u Splitu i Crkvu Presvetog Otkupitelja kod Otavica koja je ujedno i obiteljska grobnica.

Uz to, Ivan Meštrović je svojem narodu darovao veliki broj svojih umjetničkih djela, prvenstveno skulptura i reljefa u drvu, kamenu, mramoru i bronci, crteža i grafika, koja čine temelj fundusa spomenutih muzeja.

Novu obiteljsku kuću I. Meštrović gradi 1912. godine na Banovači u središtu Otavica, smještenom uz lokalnu cestu podno planine Svilaje. Odlike secesije, vidljive u šatorastom krovu nekadašnjem polukružnom željeznom stubištu i organizaciji prostora čine ovu neobičnu zgradu jedinstvenom u drniškoj krajini. Ona je ujedno i prvo graditeljsko ostvarenje umjetnika koji je za života izgradio ili adaptirao desetak arhitektonskih projekata.

 



U vrijeme kada gradi kuću Meštrović je već dosegao svjetsku slavu /iako mu je tek 28. godina/ posebice nakon osvajanja prve nagrade za sklupturu na Međunarodnoj izložbi u Rimu 1911.godine. U to je vrijeme boravio u mnogim europskim gradovima /Pariz, Beč, London/ no ljeta je provodio sa svojom obitelji u Otavicama. Objekt je u privatnom vlasništvu, dijeli se na preko 30 osoba. Danas u kući žive potomci obitelji Meštrović - djeca Ivanova brata Marka.

Osnovna škola u Otavicama je završena 1931. zalaganjem Ivana Meštrovića koji je za njezinu gradnju darovao dio novca i potrebno zemljište. Bio je to izraz njegove želje da rodnom kraju izgradi školu koju dotad nije imao. Prema Meštrovićevoj zamisli, a po nacrtu riječkog arhitekta Davida Bunette /1891-1964/ škola je građena od fino klesana kamena. Dvoetažna prostorna orgnizacija uključivala je stan za učitelja, dok su prizemne prostorije s južne i istočne strane bile namijenjene nastavi koja se odvijala sve do početka kraja 1991. godine.

Kako je u djetinjstvu često obolijevao od malarije kao i većina stanovništva uz Rijeku Čikolu, Meštrović je želio izgraditi antimalaričnu stanicu u svome mjestu. I taj objek projektirao je arhitekt Bunetta, objedinivši ga s osnovnom školom u kompleks društvonu korisnih građevina koje su 1930-tih godina pridonijele znatnom poboljšanju života i napretka Otavica.

Ambulanta i osnovna škola su danas zaštićeni spomenici kulture i u državnom su vlasništvu. Zgrade su uništene za vrijeme velikosrpske okupacije Otavica u Domovinskom ratu.
 
Lijevo: Osnovna škola u Otavicama je završena 1931
Desno: Antimalarijska stanica podignuta zalaganjem Ivana Meštrovića u razdoblju od 1928 do 1932

Lijevo: Osnovna škole i Antimalarična stanica u Otavicama prije saniranja

Otavice – Izvor Banovača s izvornim rimskim reljefom

Na izvoru "Banovača" ugrađena je kao spilja rimska stela koja u gornjem dijelu ima reljefno prikazanog konjanika. Pod njim se u okvirenom polju nalazi plitak dosta oštećen natpis.


Prema legendi, na tom je mjestu u borbi s Turcima 1573. godine život izgubio banovac Neorić, zapovjednik istoimenog mjesta, pa je narod to mjesto prozvao Banovača.



3. od 6
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #3 : Travanj 27, 2014, 14:38:55 »


RODOSLOVLJE  MEŠTROVIĆ

Djed kipara Ivana M.: Ivan Gabrilović Meštrović (* 1824 † 1903) in Otavice
Baka kipara Ivana M.: Bira Gabrilović Meštrović (Gabrić) (* 1825 † ?)

Djeca Ivana i Bire:

1.   Mate Gabrilović Meštrović (* 1851 - †922 ), otac kipara Ivana M.
2.   Nikola 'Bile' Gabrilović Meštrović  (* 1855 - † ?)
2.1   Sin Nikole Bile': Božo Gabrilović Meštrović
3.   Ilija Gabrilović Meštrović  (* ? † 1943) ubijen od strane četnika u Drugom svjetskom ratu
4.   Martin (Martinac) Gabrilović Meštrović (umro)
________

1.   Mate Gabrilović Meštrović (* 1851 - † 1922), udovac s jednom kćerkom ženi 1881 dvanaest god. mlađu Martu Gabrilović Meštrović (rođ. Kurobaša) (* 1863 † 12. ožujka 1941)


Mate Meštrović – otac Ivana (* 1851 - †922 )
Vjerojatno je sahranjen na groblju u Ružićima ili u Gornjem Gracu i prenešen 1930 u grobnicu koja je građena od 1926. do 1930.

Djeca Mate i Marte:

Šestoro djece od kojih su četiri "anđeli"

1.1   Sin Ivan Meštrović (* 1883 Vrpolje † 1962 SAD) /rodoslovlje/
1.2   Sin Petar Meštrović (* 1885 - † ?/1942 na majčinom sprovodu još živ/)
1.3   Kći (?)
1.4   Kći Manda Meštrović
1.5   Sin Marko Meštrović /rodoslovlje/
1.6   Kći Bira Meštrović

Sestra Marte: Kata ? (Kurobaša) živjela u Drnišu, udovica bez djece

1.1   Ivan Meštrović * 15. kolovoza 1883 Vrpolje † 16. siječnja 1962 South Bend, St. Joseph, IN, SAD
1. supruga Ruža Meštrović, rođ. Klein (* 20. lipnja 1883 Donja Višnjica † 10. veljače 1942 Zagreb), umrla 20 god. prije Ivana
2. supruga Olga Meštrović, rođ. Kesterčanek (* 26. studenog 1894 † kolovoza 1984), 11 god. mlađa od Ivana i umrla 22 god. Poslje Ivana.

Djeca Ivana i Olge Meštrović rođ. Kesterčanek:

1.   Marta Šrepel rođ. Meštrović (* 1924 Beč † 1949 Kanada)
1.1   Martina kći: Olga živi u Americi.
Karlo Mirth piše:
Meštrović i njegova supruga sa njihovom malom unukom Olgom Šrepel (kći njihove pokojne kćeri Marte) stigao je sa "Queen Mary" u New Yorku 1. rujna (1949?) Na pristaništu su na njih čekali njihova snaja Jane, Matina supruga, sa svojom malom kćerkom Martom i ja.
2.   Tvrtko Meštrović (* 1925 Zagreb † 1961 Zagreb)

Lijevo: Tvrtko, Olga, Mate i Ivan Meštrović
Desno: Večeslav Holjevac-Ivan Meštrović i sin Tvrtko u Zagrebu
* Preuzeto od Rose Klein / www.flickr.com /

2.1   Sin Tvrtka: Stjepan Gabrijel (* 1955 - ), profesor i sociolog. Stjepan živi, sa suprugom Amber (* 1961 - ) i djecom, u Calvert, TX, gdje je ugledni sveučilišni profesor, a u Hrvatskoj je poznat po svojevrsnom obračunu s djedom, po njegovoj verziji nadasve dvojbenim obiteljskim čovjekom, koji smo mogli čitati u knjizi "Srce od kamena".
-   Kći Stjepana: Ivy Meštrović, 22 god. stara
-   Kći Stjepana: Victoria Meštrović
https://www.youtube.com/watch?v=B4ofDh-gCSs
mestrovic@neo.tamu.edu
sgmestrovic@gmail.com

2.2   Sin Tvrtka: † Domagoj. U knjizi “Srce od kamena” Stjepan Meštrović otkrio je da je njegov djed bio loš otac i muž. Navodi da nije volio svoju djecu, dok je suprugu često varao. Među ostalim piše da je njegov djed, zapravo, "uništavao žene". Tvrdio je i da djed nije želio njegovu bratu platiti skupno liječenje u Švicarskoj: "Vjerovao je kako slabije treba pustiti da umru". Nadalje smatra, kako je svojedobno iznio u knjizi i na njezinu predstavljanju, da je njegov djed bolovao od "narcističkog poremećaja osobnosti". Moj djed Ivan bio je bešćutni ženskar. http://www.jutarnji.hr/template/article/article-print.jsp?id=1100066
3.   Marija-Marica (*1927 Zagreb - ) Živjela je u Zagrebu i Splitu do početka Drugoga svjetskog rata, kada s obitelji seli u Švicarsku gdje upoznaje svoga budućeg supruga Šimu Pelicarića. Kada se njezin otac Ivan Meštrović odselio u SAD, Maria i njezin suprug Šime Pelicarić odlaze u Argentinu.
3.1   Nakon rata sele u Rim gdje im se rodila kći Veronika.
3.2   Ondje im se rodila kći Ivana udana Stankomb . Ostatak života provodi u Buenos Airesu odakle putuje širom svijeta vodeći brigu o djelima svojega oca.


* Preuzeto od Rose Klein / www.flickr.com /

4.   Mate (Matthew) Meštrović (*13. rujna 1930 Zagreb - ) oženjen sa: Rumjana Marinova Sedefčeva Meštrović, rođena u Sofiji.
"Baka me kao bebu kriomice krstila u pravoslavnoj crkvi, no odgajana sam u protestantskom duhu, a sad živim u katoličkom ozračju. Bez obzira na to što sam uronjena u tri religije, zapravo sam agnostik, samo po tradiciji kršćanin - kaže Rumjana".

Lijevo: Ivan, sin Mate i Olga
Desno: Mate i supruga Rumjana Marinova Sedefčeva
* Preuzeto od Rose Klein / www.flickr.com /

Meštrovićeve umjetnine podijeljene su na četiri dijela, koliko je djece imao kipar sa suprugom Olgom, pa je svaki od nasljednika dobio oko stotinu umjetnina, kaže Ivanov sin Mate.

1. supruga Mate (?): Jane E. Meštrović * 07. 03. 1933 † 18. 04. 1997
Imaju kći Martu.

<a href="http://www.youtube.com/v/aTmXcsa-Dgg?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/aTmXcsa-Dgg?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

1.5   Marko Meštrović, sin Mate i Marte, brat kipara Ivana

Markova djeca:

1. Mate Meštrović * 1914 † ? ∞ Ana Goreta
2. Ivana Meštrović
3. Marko Meštrović
4. Ivan Meštrović
5. Daria Meštrović
6. Katarina Meštrović * 1950 - ∞ James Barklow *1946
     1.   Barbara Ann Barklow * 1970
     2.   Scott Edward Barklow * 1972
7. Slavica Meštrović  ∞ Davor Čavka
     1.   Iskra Meštrović Čavka ∞ Mihovil Milić
           1.2   Ivan Milić

OBITELJ MEŠTROVIĆ

Lijevo: Ivan, Olga, djeca i baka Marta
Desno: Meštrovići u Otavicama

Kad razmišljam o djetinjstvu, u sjećanje mi dolaze dvije uspomene – bakin miris na pšenicu i miris lavande. Baka, Marta Kurobasa, bila je krhka, uvijek u bijeloj košulji i crnoj suknji. Bijeli rubac obrubljivao joj je glavu i skrivao pletenice. Sjedila bi šutke i neumorno plela bječve ili gledala modri spokoj Jadrana, priobalne otoke, bijela jedra što ih nadimlje vjetar. Njezine šutnje zborahu o dalekom i posve drukčijem svijetu od onoga u kojem smo živjeli moja braća i ja. Kad bi je upitali koliko ima djece, odgovarala bi: "Šestoro djece i četiri anđela. Bog mi ih je dao i brzo oduzeo. Četvero ih je sretno na nebu".

Uvijek je rado govorila o mojemu ocu. Rođenje prvoga djeteta ostavilo je u njoj neizbrisiv trag, i rado je ponavljala svaku pojedinost jednostavnim pučkim jezikom Otavica, dalmatinskog mjestašca za Dinarom.

Obitelj Kurobasa, obitelj moje bake, podrijetlom je vjerojatno iz karpatskog područja, ali kad je 1863. Marta rođena, obitelj je već dugo živjela u dalmatinskim Otavicama koje su tada bile dio Austro-Ugarske Monarhije. Marta se udala 1881., kad joj je bilo osamnaest godina, za Matu Meštrovića, udovca sumještanina, koji je od nje bio dvanaest godina stariji. Mate je imao kćer iz prvog braka, a šira obitelj Meštrović tada je brojila tridesetak članova.

Meštrovići su bili sve samo ne imućni. Škrto je tlo za dalmatinski kraj značilo vječno siromaštvo. Tijekom stoljeća pod mletačkom vlašću Dalmacija je ostala bez većeg dijela svojih šuma, a ništa bolje nije bilo ni pod Habsburzima, u čijem se posjedu Dalmacija našla nakon Bečkog kongresa 1815.


4. od 6
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #4 : Travanj 27, 2014, 14:46:50 »


Budući da se stanovništvo Dalmacije nije moglo prehraniti, mnogi su odlazili trbuhom za kruhom, te ih je većina u drugoj polovici 19. stoljeća otputovala u Sjevernu i Južnu Ameriku, ostavivši za sobom napuštene otoke. Neki su se otputili bliže, prema carskom Beču, ili još bliže, do Slavonije koja je ravnicama bogatim žitaricama i stokom privlačila obitelji u potrazi za poslom. Dalmatinci su se ubrzo navikli na ljetnu prašinu, na kiše od kojih se ujesen nije moglo kretati drumovima, i snijeg koji ih je zametao zimi. Potreba za radnom snagom bila je stalna jer su Slavonci ograničili veličinu svojih obitelji kako bi nasljedstvo dijelilo što manje nasljednika.

Katolička crkva, kojoj su uglavnom pripadali, uzalud je rogoborila protiv takozvane bijele kuge, kontracepcije. Tako su slavonske obitelji morale unajmljivati doseljeničku radnu snagu za obradu zemlje. O Dalmatincima su govorili kao o "nesretnicima koji s padina ubiru više kamenja negoli plodova, i imaju mnogo djece koja će naslijediti samo žuljeve njihovih ruku".

Lijevo: Marta Meštrović * Preuzeto od Rose Klein / www.flickr.com /
Desno: Ivan M. s majkom Martom ispred Crkve Presvetog Otkupitelja

One godine kad se Marta udala (1881), njezin je svekar kao glava kuće odlučio da se Mate i njegova mlada supruga s ostalim nadničarima iz sela odsele u plodne slavonske ravnice. Otišli su u Vrpolje gdje su godinu i pol živjeli u napuštenom željezničkom vagonu kao i mnogi drugi sezonski radnici. Žene su radile u polju dok su muškarci gradili prugu. Marti je zbog krhke građe dodijeljen manje naporan posao na vezivanju snopova žita.

Vrpolje je tada bilo tek mjestašce udaljeno nekoliko kilometara od Vukovara. Danas je uvelike razrušeno nakon razorne opsade jugoslavenske vojske u jesen 1991., koja je trajala više od stotinu dana.


Pored crkve Spomen galerija Ivana Meštrovića  

Vukovar je tada bio dražestan grad krivudavih žuto-smeđih baroknih uličica kojim je dominirao dvorac obitelji Eltz na obali Dunava. Za svetkovine Uznesenja 15. kolovoza 1883. nebo je bilo sivo. Mještani su se na svetak trebali odmarati, ali za poljodjelce koji su žurili da požanju usjeve nije bilo predaha. Marta Meštrović, tada u visokom stupnju trudnoće, pošla je s njima. Ali čim se našla na polju, počeli su trudovi. Poljodjelci su u zemlji iskopali jamu, podstavili je lišćem, slamom i krpama, te su se svi odmakli nekoliko koraka iz poštovanja prema Martinoj čednosti. Nastojeći potisnuti bolne jauke, povila je koljena, čučnula i sama samcata rodila dijete koje je položila u malu jamu, a žene su pritrčale te prerezale i svezale pupkovinu. Posteljicu su uzele da njome nahrane jalovu kravu.

Sve se to zbilo u polju, u gotovo posvemašnjoj tami što je najavljivala oluju. Ali Marta Meštrović se kasnije prisjećala kako je dijete zaplakalo, a sunce se probilo i na nekoliko trenutaka obasjalo ravnicu. Onako natopljena krvlju i znojem bila je uvjerena da su sunčeve zrake dobar znak. Žene su oprale i uvile novorođenče u svoje rupce, a majci pozajmile podsuknje kao plahte. Kad se vratila u selo Marta je u naručju nosila sina. Vrpoljske su žene jatimice pohrlile u posjet s gustom pilećom juhom da se Marti povrati snaga, i s guščjim perjem da načine jastuk i meku perinu za novorođenče, a muškarci su otvorili vino nazdravljajući ocu, ostavljajući ponešto od vina i za obred krštenja.

Zbog običaja da se prvorođenom djetetu dade ime djeda po ocu, nazvali su ga Ivan, kako se zove i svetac zaštitnik vrpoljske crkve u kojoj su Marta i Mate 16. kolovoza krstili sina. U župnu su matičnu knjigu ubilježena imena novorođenog, njegovih roditelja, kumova i svećenika koji je krstio dječačića. Kućna adresa para Meštrović bila je jednostavna: pisalo je "na cesti za župu Gradac", što je bio predio Otavica.

Marta je Meštrović od onoga dana u polju ostala u uvjerenju da je njezin sin kojeg je tamo donijela na svijet predodređen za uspjeh. Skupljala je predviđanja i predskazanja koja su vodila u tom smjeru i pohranila ih za budućnost. U starosti je uživala prepričavati unucima kako je neka neugledna Ciganka jednom prilikom došla na njihov prag, kad je Ivanu bilo tek nekoliko tjedana, te zbunjenu i uznemirenu majku uvjeravala da djetetove ruke kriju dragocjen dar. Prisjećala se da je žena rekla: "Vrata crkava i palača bit će mu zbog tog dara otvorena." Kasnije je unuci povjerila da je jedva čekala dan kad će taj dar izaći na vidjelo.

Ivan Meštrović je u potpunosti uzvraćao ljubav koja mu je pružana od rođenja. Čim je počeo zarađivati, pobrinuo se za svoju majku podigavši joj 1912. veličanstvenu kuću u dolu, u tada popularnom secesijskom stilu. Kad je kuća postala pretijesna za sve članove obitelji koji su se u nju uselili, preselio je majku u Drniš k njezinoj sestri Kati, udovici bez djece. Majčine zadnje godine života nisu uvijek bile lagodne jer se naslušala pritužbi rodbine i obiteljskih prepirki. Vrijeđalo ju je što su rođaci, za koje se zauzimala dajući im novac, često pokazivali da kiparstvo smatraju samo unosnim hobijem koji je, eto, Ivanove džepove punio zlatom.

Marta Meštrović umrla je 12. ožujka 1941. Mi, njezina unučad, pamtimo neobičnu tišinu koja je vladala u našem zagrebačkom domu kad su se tog dana otvorila vrata u Mletačkoj 8 [1]. Otac je stajao u predvorju, sam, nama okrenut leđima, oslonjen na dugu mramornu ploču koja mu je često služila kao radni stol, zagledan u brončano raspelo na zidu. Stajala sam šutke sve dok me nije primijetio i sagnuo se da me poljubi obraza vlažna od suza.

Uskoro je obitelj otišla u drnišku vilu, šest kilometara od Otavica, gdje je navrh brda izgradio crkvu posvećenu Presvetom Otkupitelju. Obitelj je krenula vlakom iz Zagreba, djeca u pratnji guvernante koja nas je tjerala da nosimo rukavice koje smo smjeli skinuti samo pri jelu. Sprovod je bio strogo tradicionalan. Samo su žene plakale. Neke su bile plaćene narikače koje nisu pustile ni suze, ali su narikale i jaukale stvarajući nelagodu kod onih nenaviklih na taj zvuk. Lijes su nosili Martini unuci, odjeveni u dalmatinske narodne nošnje. Kasnije, za izdašnim obrokom u obiteljskom domu, razgovor je skrenuo na portrete koji su ukrašavali brončana vrata kapele. Bila su to dvokrilna vrata koja je Ivan izradio, a u njih su bili urezani reljefi članova obitelji Meštrović u ukrasnim okvirima. Na vrhu su stajali njegovi roditelji, licem u lice. Ispod njih drugi članovi obitelji, sve do njegove djece. Jedino Matina portreta nije bilo na vratima kapele u Otavicama: bio je djetešce kad je kapela sagrađena.

Nakon sprovoda obitelj se spremala za put u Split. Za nas djecu bila je to radosna vijest. Split je značio slobodu, sunce i proljetnu ljepotu Sredozemlja. U našem kupeu moj je stariji brat Tvrtko igrao šah sa stricem Petrom, dok je mlađi brat Mate spavao glave oslonjene na haljinu moje starije sestre.


Mate Meštrović oko 1936  

Dok je vlak štropotao sve dalje, nitko nije ni pomišljao da se dugo nakon toga nećemo vratiti u Zagreb, pa ni u Hrvatsku. Rat koji je od rujna 1939. harao Europom ubrzo će izbiti i u Jugoslaviji i sve naše živote obilježiti bolom i tragedijom.

___________________
[1] Adresa u Zagrebu gdje sam rođena; sada sjedište "Fundacije Ivana Meštrovića".

Marica Meštrović
http://www.matica.hr/media/pdf_knjige/809/uvod.pdf

IVAN MEŠTROVIĆ

je najpoznatiji i najslavniji hrvatski kipar te jedan od najvećih suvremenih svjetskih umjetnika. Rodio se 15. kolovoza 1883. u Vrpolju kod Županje ali je djetinstvo proveo u Dalmaciji. Otac Mate otišao je u Slavoniju trbuhom za kruhom. Govoreći o Meštrovićima zanimljivo je spomenuti da korijeni Ivana Meštrovića sežu u susjednu Bosnu i Hercegovinu, točnije Fojnicu. Prvi Meštrović koji se doselio iz u Dalmatinsku zagoru oko 1630. bio je izvjesni Ivan Meštrović zvani Aga . On se u Duvnu vjenčao s kćerkom jedinicom iz imućne obitelji. Tom prilikom mladenkin otac uvjetovao je brak time da budući muž, uz svoje, uzme i njihovo prezime - Gabrilović. Uz obrazloženje kako ne želi da se loza Gabrilovića zatre. Sve do rođenja najpoznatijeg hrvatkog kipara Ivana Meštrovića prezime obitelji glasilo je Gabrilović - Meštrović, dok Ivan Meštrović jednog dana nije izostavio Gabrilović iz svoga prezimena.

Tijekom studija u Beču (1904.) susreće Ružu Klein koja je radila kao kitničarka u salonu damskih šešira. Otac gospođice Klein nije odobravao vezu svoje kćerke s 21-godišnjim seljačićem gotovo praznih džepova i nakon neuspjelih uvjeravanja 1905. protjeruje kćerku iz kuće. Naredne dvije godine Ruža i Ivan žive zajedno i vjenčavaju se 1907. Živjeli su u bijednim uvjetima te Ruža nipošto nije htjela imati djecu, dok je Ivan to želio. Kada su se materijalno osigurali Ruža više nije mogla rađati djecu i to je dovelo do razvoda braka 1928. u Čakovcu. Šest godina ranije (1922.) Meštrović upoznaje Olgu Kesterčanek i nastaje nova veza iz koje će se, prije nego što Ivan i Olga stupe u brak, roditi dvoje djece - Marta (rođ. 1924.) i Tvrtko (rođ. 1925.). Kasnije će Olga i Ivan imati još dvoje djece - Mariju (rođ. 1927.), zvanu Maricu i Matu (rođ. 1930.). Ta djeca rođena su u braku jer se Ivan Meštrović iste godine kada se rastao od Ruže vjenčao s Olgom, također u Čakovcu.

Kako su Marta i Tvrtko rođeni dok je Meštrović još bio oženjen Ružom Klein Marta i Tvrko Meštrović bili su izvanbračna djece bez prava na nasljedstvo i očevo prezime. Problem je riješen ukazom kralja Aleksandra Karađorđevića od 20. svibnja 1926. u kojem (miješavinom hrvatskog i srpskog jezika) stoji: "Mi Aleksandar I. po milosti božjoj i volji narodnoj Kralj Srba, Hrvata i Slovenaca na predlog Našeg Ministra Pravde rešili smo i rešavamo da se dne 13. marta 1924. u rimokatoličkoj crkvi Brajtenfeld u Beču po rimokatoličkom obredu na ime Marta - Marija kršteno žensko dijete, zatim dne 5. maja 1925. u Zagrebu rođeno i dne 29. septembra 1925. u rimokatoličkom obredu na ime Tvrtko - Ivan kršteno muško dijete, oboje nezakonita djece Olge Kesterčanek i Ivana Meštrovića proglase zakonitom djecom Ivana Meštrovića, kipara u Zagrebu, sa svim pravima zakonite djece..."

Nakon vječanja Meštrović je živio s Olgom i djecom u Zagrebu u današnjoj Mletačkoj ulici 8, a prva susjeda (u Mletačkoj 10) bila im je Ruža Klein. U tome braku Olga je znala biti nesretna jer ju je, primjerice, na prijemu u hotel u Esplanada uočljivo izbjegavao nadbiskup Alojzije Stepinac koji se nije želio s njom rukovati jer se nije vjenčala u crkvi. Kasnije (25. travnja 1942.) Olga i Ivan vjenčati će se i crkveno. Tada je Meštrović bio u kućnom pritvoru, a Olga se po suprugovoj želji sklonila u Split. Stoga je umjesto Olge na vječanju bila njezina zastupnica. Ivan Meštrović nije bio blizak supruginoj rodbini niti se, izuzev Olgine sestre Side, s nekim od njih družio. Sida je Meštroviću dok je u jesen 1941. bio u ustaškom zatvoru u Zagrebu nosila hranu.

Kao mlad umjetnik Meštrović je zamislio monumentalni Vidovdanski hram koji nije mogao biti realiziran. Fragmenti tog hrama izloženi su 1911. u srpskom paviljonu na Međunarodnoj izložbi u Rimu, a zahvaljujući kojima je stekao svjetsko ime. Sada se ti radovi nalaze u Narodnom muzeju u Beogradu (Miloš Obilić, Kosovka djevojka, Srđa Zlopogleđa, Kraljević Marko, Udovica). Za vrijeme Prvog svjetskog rata živeći u Rimu, Londonu, Ženevi, Cannesu i Parizu napustio je realistički stil svojih dotadašnjih skulptura punih poleta i senzualnosti te je prešao na izradu cijelog niza religionznih tema, većinom rađenih u drvetu. Inspiracija su mu bile bizantska, gotska i crnačka skulputura. Najpoznatiji radovi iz tog ciklusa su Raspeće i Madona. Poslije Prvog svjetskog rata nastanio se u Zagrebu gdje je bio prvi rektor novoosnovane Umjetničke akademije. U razdoblju između dva svjetska rata kada se naročito zanosio Michaelangelom izradio je velik broj reljefa u kamenu, nagih figura i portreta. Najpoznatiji su svakako spomenik Grguru Ninskom u Splitu, Strossmayeru u Zagrebu, Zahvalnosti Francuskoj u Beogradu, Neznanom junaku na Avali, Miletiću u Novom Sadu i Indijancima u Chicagu.


5. od 6
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #5 : Travanj 27, 2014, 14:58:14 »


Poslije Drugog svjetskog rata nastanio se u Sjedinjenim Državama radeći za međunarodnu publiku, ali šaljući svoja djela i u tadašanju Jugoslaviju (npr. spomenik Njegošu). Kao prvom živom umjetniku u muzeju Metroplitan u New Yorku organizirana je njegova samostalna izložba (1947.). Američki predsjednik Eisenhower osobno mu je u Bijeloj kući uručio dekret kojim je postao američki državljanin. Tada ga je u goste na Brijune pozvao i Tito. Tom prilikom Tito ga je pozvao da se preseli u Zagreb, a da ljeta provodi na Brijunima. No, poziv je ostao nedorečen. Tada je Meštrović posjetio i Stepinca koji je bio u internaciji u Krašiću.

Preminuo je u South Bendu 16. siječnja 1962., a sahranjen je u Otavicama kod Drniša 24. siječnja. Prema riječima Mate Meštrovića (u razgovoru za Jutarnji list od 18. siječnja 2004.) godine na sahrani se okupilo više od tri tisuće ljudi, a došlo je i do incidenta. Nakon što je biskup Frano Franić istaknuo da je Ivan Meštrović bio veliki Hrvat i katolik predsjednik drniškog narodnog odbora Smiljan Reljić dovkinuo je: "Narod tako ne misli!" Reljiću se priključilo još pet-šest bukača povicima:
-   Fašistička huljo!,
-   Mi smo vas potukli u ratu!,
-   Zločinci!,
-   Popovsko smeće!
Nakon naraslih tenzija Reljić se s pristašama povukao, a lijes je unesen u obiteljski mauzolej gdje je biskup Franić izmolio posljednju molitvu.

http://www.moljac.hr/biografije/mestrovic.htm

Tajni ljubavni život gospođe Meštrović

http://www.jutarnji.hr/template/article/article-print.jsp?id=1066997

RUŽA KLEIN MEŠTROVIĆ, uglavnom poznata kao prva Meštrovićeva supruga, rođena je u Donjoj Višnjici kod Varaždina 1883. Obitelj Klein odselila je potkraj 19. stoljeća iz Višnjice u Beč.

Za Ivana Meštrovića, s kojim se upoznala 1904. u Beču, udala se 1907. Do 1911. godine uglavnom su živjeli u Rimu. Od početka 1922. godine, umjetnica boravi u Dresdenu na školovanju, a 1925. se službeno rastala od Ivana Meštrovića.

Nastavila se baviti slikarstvom, crtanjem, te primijenjenom umjetnošću do kraja života. Izlagala je na Proljetnom salonu 1923. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, kad je kritika njezino djelo visoko umjetnički ocijenila.

Ruža Klein Meštrović poznata je uglavnom kao prva žena najpoznatijeg hrvatskog kipara Ivana Meštrovića iako je stvorila svestrani umjetnički opus. Okušala se u brojnim tehnikama, od ulja, crteža do iskucavanja srebra i bakra.

Ruža Klein je rođena 20. 06.1883. u Donjoj Višnjici kraj Varaždina. Bavila se slikarstvom (ulja na platnu, ljepenci, kartonu), pastelom, crtežima u kredi i ugljenu, primijenjenim obrtom, posebice obradom metala. Najznačajnija ostvarenja su crteži ugljenom i kredom te izvrsni radovi u tehnici iskucavanog srebra i rezanog bakra. Zanimali su ju raznoliki motivi, ali uvijek je dominantna ljudska figura.

Stilski Ruža Klein Meštrović, u svakom slučaju, je pod uplivom Meštrovićeva djela, općenito to je razdoblje simbolizma i secesije. Ipak Ruža Meštrović razvila je svoj likovni izraz unutar navedenih pojmova, koji karakteriziraju meka forma i obla linija. Živjela je skromno i povučeno, ali uvijek je ostala vjerna visokim estetskim kriterijima kako u radu tako i u životu. Umrla je u Zagrebu 10. 02.1942. godine shrvana teškom bolešću.

Tijekom studija u Beču (1904.) Ivan Meštrović susreće Ružu Klein koja je radila kao kitničarka u salonu damskih šešira. Otac gospođice Klein nije odobravao vezu svoje kćerke s 21-godišnjim seljačićem gotovo praznih džepova i nakon neuspjelih uvjeravanja 1905. protjeruje kćerku iz kuće. Naredne dvije godine Ruža i Ivan žive zajedno i vjenčavaju se 1907. Živjeli su u bijednim uvjetima te Ruža nipošto nije htjela imati djecu, dok je Ivan to želio. Kada su se materijalno osigurali Ruža više nije mogla rađati djecu i to je dovelo do razvoda braka 1928. u Čakovcu.

http://www.ezadar.hr/clanak/zagreb-izlozba-ruza-klein-mestrovic-nepoznata-umjetnica

Unatoč činjenici da je u toj knjizi često spominjao njezinu posesivnu energiju, Ruža je bila životna ljubav velikog umjetnika.
________________

RODOSLOVLJE OLGE KESTERČANEK

Djed Olge: Drago Kesterčanek, financijski nadsavjetnik
Baka Olge: Karolina Kesterčanek

Roditelji Olge, druge supruge Ivana Meštrovića:

Otac Olge: Fran Xaver Kesterčanek (*14. rujna 1856 † 21. kolovoza 1915 Zagreb), dekan Šumarskoga fakulteta Zagrebačkoga sveučilišta. Bio je gorljivi starčevićanac. Kesterčaneki su iz Češke, a jedan predak je u Hrvatsku došao u 18. stoljeću, kao službenik austrijske administracije.

Majka Olge: Marija Kesterčanek (Maravić pl.) (*1862 † 14. rujna 1911)
"Mamina majka, moja baka, zvala se Marija Maravić. Maravići su bili lički pravoslavci, u najbližem rodu s Mamulama. Bit će da sam po njoj u nekome daljem srodstvu s Titovim admiralom Brankom Mamulom, rođenim Ličaninom. Mamin djed Emanuel von Maravić bio je feldmaršal leutnant, dakle visoki general u austrijskoj vojsci. A njezin pradjed bio je kapetan u toj istoj vojsci. E, upravo je on prešao u katoličku vjeru, zato što su tada samo katolici mogli postati časnici austrijske vojske."

Pročitaj više > Mato Meštrović: U vrtlogu hrvatske politike

1.1   Sin: Vladimir Kesterčanek, dr. sc. (*1877 † 30. kolovoza 1961) oženjen sa Ankom Kesterčanek (*1898 † 13. siječnja 1978 Zagreb)
1.2   Sin: Franjo – Darko
1.3   Kći: Sida Kesterčanek (*1887 † 19. rujna 1977 Zagreb)
"Ivan Meštrović nije bio blizak supruginoj rodbini niti se, izuzev Olgine sestre Side, s nekim od njih družio. Sida je Meštroviću dok je u jesen 1941. bio u ustaškom zatvoru u Zagrebu nosila hranu."

Olga Kesterčanek udana Meštrović * Preuzeto od Rose Klein / www.flickr.com /

1.4   Kći: Olga Meštrović, rođ. Kesterčanek (*26. studenog 1894 † kolovoza 1984)

"Od 1920. do 1923. Otac je upoznao u Dubrovniku svoju buduću, drugu ženu, moju majku Olgu Kesterčanek, koja je sa šogoricom Zdenkom bila vlasnica apoteke u Gružu."

Ivan Meštrović, dokumentarni film - 1.dio
http://www.youtube.com/watch?v=iR_JhE9UsR0

Ivan Meštrović, dokumentarni film - 2.dio
http://www.youtube.com/watch?v=IqkyAmGotF4

Ivan Meštrović, dokumentarni film - 3.dio
http://www.youtube.com/watch?v=I5CvQeWu3Us

Ivan Meštrović, dokumentarni film - 4.dio
http://www.youtube.com/watch?v=p_o3o8oKr9w

Ivan Meštrović, dokumentarni film - 5.dio
http://www.youtube.com/watch?v=imNwj0SoRXs

Ivan Meštrović, dokumentarni film - 6.dio
http://www.youtube.com/watch?v=x0jkaTLFZxI


6. od 6
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!