CRO-eu.com
Lipanj 17, 2019, 12:42:14 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Vjekoslav Bach  (Posjeta: 2439 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« : Travanj 05, 2014, 22:41:01 »


Vjekoslav Bach


BACH, Vjekoslav, publicist i političar (Rujevac, 1845 — klanac Ljupča kraj Plaškog, 11. X 1871). Sin krajiškog časnika. Osnovnu školu pohađao je u Jasenovcu i Ogulinu, a gimnaziju u Senju, iz koje je u sedmom razredu (škol. god. 1862–1863) bio isključen poslije sukoba s profesorom A. Schwartzom zbog političkih razloga. Kao odličnom učeniku dopušteno mu je da privatno položi sedmi te redovno završi osmi razred i maturira (1864) u istoj gimnaziji. Studij prava završio je na Kr. pravoslovnoj akademiji u Zagrebu. U to vrijeme bavio se i novinarstvom i stenografiranjem u Hrvatskom saboru. Poslije završenog studija, želeći ostati nezavisan, nije se natjecao za državnu službu. Rano je prihvatio i slijedio pravaške nazore, a uzor mu je bio Eugen Kvaternik. God. 1868. počinje surađivati u pravaškom tisku. Bio je suradnik lista Hervat (1868–1869) što ga je izdavao i uređivao I. Matok. Kad su se A. Starčević i E. Kvaternik razišli s Matokom i pokrenuli vlastiti list Hervatska (1869–1870), bio mu je Bach urednik. Kvaternik i Starčević nastavili su u tom listu objavljivati neke priloge započete u listu Hervat (Starčević Pisma Magjarolacah i dr.). Zbog Starčevićeva članka Ukinutje granice (1869, br. 2) osuđen je Bach kao urednik »radi bunjenja« na četrnaest dana zatvora. List prestaje izlaziti u siječnju 1870. zbog tiskovne parnice pokrenute radi tog članka (M. Gross). U jesen iste godine izdali su Kvaternik i Bach poziv na pretplatu za tjednik Hervatska (brošura bez korica: Gospodine. U Zagrebu, dana 25. studenoga, 1870). Prvi broj izašao je 1. I 1871. Kvaternik je bio vlasnik i izdavač, a Bach odgovorni urednik (uredio je do 1. X te godine 40 brojeva; posljednji 41, uredio je F. Matasić). Bach je u listu objavio seriju svojih satiričko-političkih članaka Austrianske diple i Madjarske gusle (br. 1–13). Pridruživši se Kvaterniku krenuo je s njim, A. Rakijašem i drugima na Kordun i sudjelovao u rakovičkoj buni. U Kvaternikovoj privremenoj vladi (osnovanoj 7. X 1871) bio je ministar financija. Nekoliko dana ranije, za potrebe ustanka, uzeo je novac od svog rođaka, poštara u Munjavi. Na povratku iz Plaškog u Rakovicu članovi revolucionarne vlade upali su u zasjedu, koju im je postavio Miloš Kosanović. Zajedno s Kvaternikom i Rakijašem poginuo je i Bach. Pokopani su u zajedničkom grobu u Rakovici, uz cestu za Plaški. Prilikom pedesete obljetnice njihove smrti (1921) prenesene su im kosti u Zagrebačku prvostolnu crkvu. Zagrebački studenti, pravaši, objavili su Bachovu biografiju i fotografiju u svom almanahu Hrvatska (1881), a omladinska grupa Hrvatsko starčevićansko slobodoumno đaštvo, koju su predvodili Tin Ujević, Krešimir Kovačić i dr. (na koje je utjecao A. G. Matoš) izdala je časopis Grabancijaš (1/1910, samo jedan broj), čiji se naslov odnosi na Bacha. A. G. Matoš objavio je u počast Kvaternika i Bacha pjesmu Epitaf bez trofeja (Stekliš, 1/1910, br. 2/3).

LIT.: Izvještaj o rakovičkom ustanku. Narodne novine, 37(1871) 248, str. 2–3; 249, str. 1–2; 250, str. 2. — Vjekoslav Bach. Hrvatska (almanah), 1881, str. 195–200. — Viktor Rivoseki (Viktor Rivosecchi): Kronika senjskog srednjeg zavoda. Senj 1914, 31. — Josip Fink: Iz mojih uspomena o životu Kvaternika, Bacha, Antuna i Davida Starčevića. Hrvatski glas, 1(1921) 49, str. 2. — Krešimir Kovačić: Mučenici. 50-ta obljetnica smrti Bacha i Kvaternika. Novosti, 16(1921) 272, str. 1. — Emilij Laszowski: Ekshumacija i prenos kostiju Kvaternika, Bacha i Rakijaša u Zagreb. Večer, 2(1921) 274, str. 2; 275, str. 2; 276, str. 2. — Ferdo Šišić: Kvaternik (Rakovička buna). Zagreb 1926, 22, 25–26, 37. — Nikola Matijević: Heroj Rakovice. Plava revija, 1(1940) 3, str. 104–107. — Mirjana Gross: Povijest pravaške ideologije. Zagreb 1973.

Dragutin Pavličević (1983)
Iz Hrvatskog biografskog leksikona


Hrvatska je tužna mati. Koliko njezinih sinova pade u hladni grob prije reda, u najljepšoj snagi, gdje bi ih najviše trebala. Al obično zanosan duh k stavljenom si cilju hrli takvom silom, koju ne može podnijeti slabo tijelo, nego prerano smalakše na tom mukotrpnom putu. Smrtno je tijelo kano pust zatvor neumrlu duhu, koj se neodoljivim ushitom uznosi do svojih ideala, a ono ga nemilosno kvači za prozaičke potrebe toga života. U toj opreci mora podleći i najčvršća tjelesna snaga, osobito u nezgodníh opstojnostih. I sokolu bez slobode brzo iznemognu vita krila.

No ljudski se život ne ocjenjųje po broju godina, nego po djelih za svoj narod i čitavo čovječanstvo. Svi velikani uvijek prerano umru, te prerijetko posve izvrše divne namišljaje svoga uma. Njih ne će nikad dostojno oplakati zahvalno potomstvo. Al kad u grob legne zanosan mladić, pun srca i duha za narod i otačbinu, kojim bi danas sutra za stalno postao dičnim velikanom, to je bez dvojbe najteža sudba, najgorča tuga.

Za narod i otačbinu! Plemenitim dušam to je u prvom redu najsvetije geslo, tihi pozdrav u lagodnu miru, bojni usklik u krvavu ratu. Uz to geslo proveden život vrijedan je najljepšega spomenika, makar bio Bog zna kako kratak. Domovinska ljubav je vazda jednako divna, trajala dulje ili kraće - do hladnoga groba. Blažen, tko samo za nju živi, tko samo za nju umre! Haran narod ubilježiti će ga zlatnimi sloviu svoju povijest, u zlatnu knjigu svojih najboljih sinova.

Premlad je pao majci na krilo, u hrvatsku milu zemlju, sa stotinu veličajnih snova, ali j e zato među nami ostavio trajnu spomen i naš nezaboravni: Vjekoslav Bach.

*

Rodio se godine 1845. u Rujevcu, mjestu nekadašnje banske pukovnije, od oca vojnika, koj je sada c. kr. umirovljeni major.

Početne učione polazio najprije u Jasenovcu, a kašnje u Oguilinu, te već za rana pokazivo velik duševni dar, radi česa ga godine 1856. i poslaše u senjsku gimnaziju, koja je za onda bila pod austrijsko-švapskom vojničkom upravom. To je ono tužno doba, kad se je po blaženoj hrvatskoj Krajini samo njemački predavalo, a najstrože bio u školah zabranjen slatki materinski jezik, divni hrvatski govor. To je samo ono grozno doba, kad su se na komandu otuđivala od svoje otačbine nevinasrca hrvatskih mladića. Ali Vjekoslavljevo nikad ne predobiše ti pusti tuđinci: od djetinstva bilo ono čisto iplemenito, pravo hrvatsko srce.

Međutim ne bi bio mogao ni tuj dovršiti svoje nauke poradi lošeg materijalnog stanja, da mu nije c. kr. vojno ministarstvo, kao vrhovna glava te gimnazije, podijelilo neku potporu. Nju je uživao sve do sedmog razreda, polazeć nauke kao redoviti učenik najboljim uspjehom.

Godine 1860. izašla je poznata listopadska diploma, koja mu u to još bolje otvori srce i dušu za sveto Hrvatstvo, i tu je odmah počeo stradati zaradi svojih načela Nisu to bile Bog zna kakove patnje, niti zbog Bog zna kako znamenitih čina, ali je i ta epizoda u njegovu životu dosta karakteristična za mlađahnu mu dobu i za ono nesretno vrijeme.

Sve se počelo buditi iz teška sna, sve se oduševljavalo za ideju hrvatske slobode. CRVEN-KAPE bijahu vidljiv znak svim slobodnjakom, pa tako je i Bach sa nekoj imi sudrugovi i u školu došao pod omiljelom crven-kapom. Ali nemalo svi učitelji bijahu Nijemci i Tirolci, sami mudri Ergeri i Bergeri, te tako skoči neki švapski junaković Schwartz kao razjaren kokot i stade nemilo ružiti nosioce onih kapa. Mlaidćem uzavrela krv na to barbarstvo, a ponajviše Vjekoslavu Bachu, koj kao prvak u svom razredu zače krepkimi riječmi odbijati glupe navale drzovita Nijemca. To mu se upisalo kao najveći grijeh, kao najnečuvenija drzovitost, te bude zaključkom vrijednog učiteljskog zbora isključen iz senjske gimnazije, što je za sobom povuklo i tu posljedicu, da je mahom izgubio toli nuždnu mu potporu. Takav bijaše prijeki sud švapskih bezdušnika, koji žalibože još i danas po Hrvatskoj nalaze dostojnih nasljednika.

Tako zače za njega prvi put u životu borba za opstanak, koja ga više nije ostavila sve do smrti. Junački ju je podnosio, junački dovršio.

Iz Senja pođe u Rijeku, ne bi li ga tamo primili u gimnaziju, da nastavi nauke. Tu je onda bio ravnateljem Ante Mažuranić, komu je podnio svoju molbu, da ga primi u gimnaziju. On mu reče, "da dođe sutra". Razgledavajuč međutim naš Vjekoslav Rijeku, na kojoj do tada još nije bio, zapuši pred večer smotku i tako se na nesreću sretne sa ravnateljem. Ovaj ga potrepta rukom po ramenu, te reče: "Ne trebate sutra doći!" A sada, što da počme bez troška u žepu, bez ikakvog oslona i prijatelja, ogorčen nad tako podlim postupkom domaćega sina, rođenog Hrvata.

Vrati se opetu Senj izamoli učitelj skizbor, da mu bar dopusti koncem godine položiti ispit za sedmi razred. Sad se i učitelji osvjedočiše o njegovom neobičnom talentu, te ga u osmi razred primiše opet kao redovita učenika, ali dakako bez i najmanje potpore, koja mu se je za uvijek izmakla. Ali on nešto pomoćju rodbine, a nešto potporom vrlih otačbenika svrši osmi razredi sjajnim uspjehom položi ispit zrelosti. Tko sretniji od njega, koj se je tekar sada oćutio nešto slobodnijim, a kroz tolike godine đačkog robovanja čeznula mu duša za slobodom, za nezavisnim životom.

Poslije svršenih gimnazijskih nauka pođe u Zagreb na Pravoslovnu akademiju i nađe najljepšu potporu kod svog prevrijednog strica, pokojnog Josipa Bacha, bivšeg ravnatelja pomoćnih ureda kr. financije. Uza sve to zasluživao si i sam po koj novčoć novinarskim pisanjem i stenografiranjem u "saboru", te je tako mogao namirivati bar svoje ostale potreboće, dočim je samo najnuždnije imao u kući svoga strica.

Upoznav se brzo sa iskrenimi hrvatskimi otačbenici, koj im je na prvi mah omilio čednim ponašanjem i čeličnom marljivošću, stade više nego ikada izučavati hrvatsku povijest i ozbiljno razmišljati o teškoj sudbi Hrvatske i njezinu preporodu. Žudio ga je svom silom srca i duše, jer je nada sve ljubio taj divni- ali toli nesretni hrvatski narod. Njemu je kanio posvetiti sve svoje sile, sav život u mukotrpnu radu. Nu za nj je po njegovu mnijenju prije svega trebalo čim savršenijeg znanja, čim veće naobrazbe, i za to je učio marljivo, strastno, neumomo, a najviše političke opstojnosti svoje mile otačbine.

Međutim je i pravničke nauke dovršio dobrim uspjehom i položio sve državne ispite, ali se nije dao u javnu službu. Hotio je ostati posve slobodnim, posve nezavisnim, da čim bolje posluži svojim načelom na boljak svih Hrvata. To ga je prilično raskstilo sa rodbinom, nu on je laka srca žrtvovao rodbinsku ljubav domovinskoj.

Prionuo najodlučnije uz dičnu stranku prava, jer je bio čvrsto uvjeren, da samo po njoj hrvatski narod čeka bolja budućnost, sreća i soboda. Za to uvjerenje bio je pripravan na svaki rad, na sve moguće žrtve, te je uz tu krepku odluku započeo svoje javno po litičko djelovanje.

*

Iza kako je pokojni dr. Milutin Matok kao vlasnik i urednik "Hervata" obustavio to prvo glasilo stranke prava, nastaviše hrvatski otačbenici negdje u kolovozu godine 1869. izdavati periodičan tiskopis "Hervatsku", kojoj budne urednikom Vjekoslav Bach. To je najljepši dokaz, koliko nada, koliko povjerenja stavljahu muževi stranke u njega još vrlo mlada, a on se za to i primi uređivanja najvećim marom i oduševljenjem. Suradnika nije bilo mnogo, a plaća im, kako sami kažu na čelu I. sveska "Hervatske" od god. 1869., bila "duševnost, da ispunjuju najsvetije deržanstvo svoje". Pa u istinu, oni a divno ispuniše! "Hervatska" obiluje prekrasnimi članci razne vrsti, te je sigurno privela mnogo nepokvareno hrvatsko srce pod jedini neokaljan hrvatski stijeg stranke prava.

Vrijedno je zabilježiti, koliko je uređivanje nosilo samu Bachu, jer je on prečesto samo od toga živio. Pretplatnika nije bilo mnogo, a troškovi dosta veliki. Čistih je mjesečno ostajalo najviše desetak forinti, a bilo je i takovih mjeseci, što ih je Vjekoslav Bach proživio sa pukih pet ili šest forinti, česa se još dobro sjećaju njegovi prijatelji. To se jedino dade rastumačiti njegovim jako umjerenim načinom života, a k tomu bijaše vegeterijanac, koj nije ni htio ni trebao skupih jestvina. Mogao se je ograničiti samo na najnuždnije, što treba čovječjem živom, te je prezirao putenost i raskoš. Umjerenost bijaše njemu upravo draga, jer je najbolje odgovarala njegovu ozbiljnu značaju.

"Hervatska"je povremeno izlazila do siječnja god. 1870., a izašla su četiri sveska. Tada ju sami obustaviše muževi stranke. Ali već slijedeće godine započéše izdavati tjednik "Hervatsku" u velikom formatu. Ostadoše isti suradnici, a i urednik bijaše isti - Vjekoslav Bach.

U prve brojeve te nove "Hervatske" pisao je on svoje "Austrianske diple" i "Mađarske gusle". Po njih možemo najbolje prosuditi, koliko je vrijedilo njegovo publicističko pero. Hrvatski jezik poznavao je kao malo koji, što je više put priznao statina Fran Kurelac, koj je baš radi toga osobitom nasladom čitao njegove članke. Suvražnike svoga roda nemilice je udarao, a znao je pri tom biti vrlo satiričan. Iz svakog retka čitala se neobuzdana mržnja proti tuđinom i ugnjetačem, a velika bol nad tužnimi opstojnosti otačbine. To bi se jasno vidilo iz nekoliko mjesta njegovih sastavaka, ali ih žalibože u današnje pusto doba ne smijemo ni citirati bez očite pogibelji.

Uz novinski posao bavio se Bach neprestance i drugimi nauci, te sam na svoju ruku naučio i francezki jezik On je u opće bio više samouk, jer je prezirao austrijsko-švabski naučni sistem, koji j e žalibože uveden i u naše učione. Tako piše u "Hervatskoj", u broju od 12. ožujka 1871., da može zdravo misliti i onaj, "tko nije šestnaest godinah po austrianskih znanstvenih buvarah prašinom mudrosti strojio pluća; po mučeničkih klupah lomio tielo, činio pokoru za grehe svojih otacah; sušio moždjane na čadjavih pantah učenjačkih Austrie dimarah; tko i nije štakorom brojio zube, švrakam merio rep".

"Hervatsku" je uređivao sve do početka kolovoza g. 1871., a izašlo je pod' njegovim uredništvom 40 brojeva. Međutim je sve više i više težio, da svomu narodu izvojšti bolji život, kao teška mora morila je njegovo srce nevolja luvatskog roda. Naravski tek stvari bijaše pretrom njegovu poletnu duhu, njegovo srce želilo je jednim odlučnim trenom viditi svoj narod slobodan i sretan. To ga je toli rano bacilo u hladni grob.

*

- Nulla redemptio sine sanguine, /Nema otkupljenje bez krvi/ - to bijaše njegova deviza. I tako revolverom u ruci pade kod Plavče drage, nedaleko Rakovice, 11. listopada 1871., uz Eugena Kvaternika.


Oton Iveković - Rakovička pogibja: Eugen Kvaternik, Vjekoslav Bach i Antun Rakijaš    

Almanah "Hervatska", 1881.

Ovdije su pedeset godina od 1871 do 1921 bez križa i bez svijeća, bez humka i bez blagoslova, počivali borci za narodnu slobodu
Eugen Kvaternik
Vjekoslav Bach
Antun Rakijaš

Zaslugom "Braće hrvatskoga zmaja" njihove kosti su prenesene
u Zagrebačku katedralu.
Spomen obiležje podižudružba "Braća hrvatskoga zmaja" i općina Rakovica
8. listopada 2011 godine

Foto od 04.04.2014 u 14:49
____________
"Hervatska", jedne od prvih potpuno političkih novina u Hrvatskoj, izlazile su u Zagrebu, 1871. godine. Nakladnik i vlasnik novina bio je Eugen Kvaternik, a glavni urednik Vjekoslav Bach. Novine su podržavale Stranku prava.

Vidi > Rakovica > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=3193.msg8595#msg8595
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!