CRO-eu.com
Listopad 18, 2019, 07:04:11 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Dinko Jonjić: Goli na Golom otoku  (Posjeta: 4203 )
0 Članova i 2 Gostiju pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« : Ožujak 20, 2014, 10:59:33 »


Dinko Jonjić: Goli na Golom otoku


Pozdrav dragi čitatelji!

Upravo sam, s intenzivnim osjećajem i velikom znatiželjom, pročitala knjigu Goli na Golom otoku.

Moje mišljenje:

Ova knjiga, koju sam prije tjedan dana dobila poštom iz Zagreba, pokazala mi je da zastrašujuće malo znam o životu u jugoslavenskim logorima. Uredu – svi smo dovoljno čuli i čitali o komunističkim i četničkim zločinima za vrijeme Drugog svjetskog rata ali što se je dešavalo u Jugoslaviji poslje 1945 o tome se malo zna. Na primjer, ja ne znam kako to da do danas nemamo popis svih upravitelja logora Goli otok i općenito jugoslavenskih logora. Kako je to moguće da te zločince, ili barem njihova imena, nismo stavili na stup srama po svim gradskim trgovima? Sve te upravitelje logora u Titovoj Jugoslaviji treba javno razotkriti jer ako je Hrvatsko ministarstvo financija 2012. godine objavilo popis građana čiji je porezni dug državi stariji od 90 dana onda građani imaju pravo i njihove mučenike osramotiti.

Znatiželjno sam čitala ovu knjigu, u nadi da što više saznam o komunističkim metodama mučenja ljudi, o kojima i sam Milovan Đilas kaže da su bile neljudske i gorje od Staljinovih.


Neki će reći: "Tito, njegovi logori i njegovi "učenici", sve je to "lanjski snijeg" – sve je tako daleko ..." Nije daleko jer žrtve su u našim srcima, a zlostavljači živi među nama i primaju "herojske" mirovine.

-   Koje mi se poglavlje najdublje urezalo u moje pamćenje?
-   Svakako 'Doček na Golome' i Darinkina fotografija koju je autor uvijek imao uz sebe.


Darinka na fotografiji koju je dala Dinku u
šibenskoj tamnici, nekoliko sati prije višegodišnjeg rastanka
   
[...] Sve što je doživjela u požeškoj kaznionici i kasnije, po izlasku iz tamnice, srušilo je moje predodžbe o njezinoj krhkosti: bila je i ostala - heroina.

Kod Buve mije dala fotografiju, koju sam uspio sačuvati i na Golome, i sve do danas.

Vidjeli smo se tek početkom lipnja 1964. i nastavili ono štoje nasilnički režim neprijateljske države htio ugušiti: vjenčali smo se u kolovozu iste godine.

Više od četiri i pol desetljeća našega braka i djeca: Tomislav (1965.), Trpimir (1967.), Domagoj (1971.), Zrinka (1973.) i Ivana (1980.), najbolje su svjedočanstvo našeg otpora, ljubavi i zajedništva. [...]

Autor Dinko Jonjić je svoje davne uspomene tako opisao, da ih je meni transportirao kao film.

U principu; mlada hrvatska inteligencija je morala mnogo pretrpjeti jer je njezin život bio u rukama pogrešnog vođe – Tita.

Jedino što je meni u ovoj knjizi nedostajalo je upravitelj logora, te sam si postavila pitanje koliko je zapovjednika imao logor Goli otok. Naravno da mi na to nije mogla odgovotiti 'Udruga Goli otok' te je na moj upit ovako odgovorila:
"Mi taj popis nemamo a da li je dotični bio to što ste pročitali trebate pitati one koji su to napisali ili MUP."

To isto pitanje o popisu svih upravitelja logora Goli otok uputila sam, od mene vrlo cijenjenom, gospodinu Tomislavu Jonjiću, sinu autora ove knjige.
Ovo je njegov odgovor:
"Ja se Golim nisam bavio, a ni otac mi nije pisao povijest kaznionice, nego svoje uspomene. Pritom ih je pisao iz perspektive hrvatskoga nacionalista, a takvi su tamo bili u manjini i zapravo su bili na suprotnim stranama barikada od (preostalih) ibeovaca. Njih tada (od svibnja 1960. nadalje) nije na Golome bilo puno. Većina je puštena ranije, bilo zbog toga što je "revidirala", bilo zbog isteka kazne ili zbog otopljavanja odnosa Moskva-Beograd (drugovi Nikita Sergejevič i Josip Franjić Broz).
 
Uređujući "Pol. zatvorenik" sad već 17-18 godina, primijetio sam da su vrlo rijetki pol. zatvorenici koji su bili "fiksirani" na upravitelje kaznionica (iznimka bi eventualno mogao biti Josip Špiranec u Lepoglavi), pa ih u svojim uspomenama i ne spominju. Mislim da je i razlog jasan: oni bi upravitelja vidjeli jednako često kao i komad pečene janjetine. Politički su zatvorenici većinom bili svjesni da ih sudi država i režim, a da ih u tamnici zlostavlja stražar ili drugi zatvorenik. Upravitelj zatvora im se je u tome mehanizmu s razlogom činio beznačajna, srednje rangirana karika.
 
Naravno, ne mislim ovim ekskulpirati upravitelje, jer nema nikakve sumnje da je njihova odgovornost veća od odgovornosti neposrednih zlostavljača, ali pamtim da moj otac nikad nije ni u razgovoru spomenuo upravitelja Gologa, iako je spominjao mnoge zatvorenike, stražare, "vaspitače", "referente" i sl. Mislim da nekoga više rangiranoga od zapovjednika smjene nije nikad ni vidio...

Inače, Josipovićev otac s Golim otokom nema nikakve veze. Ni Manolić nije bio "zapovjednik svih kaznenih institucija", nego je u ministarstvu unutarnjih poslova / sekretarijatu za unutarnje poslove bio zadužen za tzv. kazneno-popravni sustav (mislim da je imao rang pomoćnika ministra, a jedno vrijeme načelnika). I danas u našemu MUP-u postoji ta funkcija (valjda također u rangu pomoćnika ministra ili načelnika sektora), ali to, naravno, ne znači operativno upravljanje kaznionicama... "

Moj zaključak:
Krasno, informativno, uzbudljivo, slikovito i tragično opisano [... "mjesto, u zakutku tvoje domovine, kamo stranci i izdajce svog vlastitog naroda odvedoše hrvatsku mladež, da bi joj ugušili i posljednji krik za slobodom ... ]. Ovu knjigu treba svatko pročitati, koji, kao i ja, misle da povijest svoje domovine još ne poznaju dovoljno dobro.

To su moja razmišljanja o ovoj krasnoj knjizi.

Sada mi je još nerazumljivije koja imalo normalna osoba može uljepšavati komunističku diktaturu, veličati petokraku i idealizirati taj zločinački režim koji je uništio gotovo bez iznimke sve životne osnove, izvore zarade, kulturu i arhitekturu. Zbog toga je komunizam najveći zločin na čovječanstvu koji je do danas bio počinjen.
Komunizam je, za mene, gorji od fašizma jer je puno duže trajao.

... "Zato i nije čudno, da je iskorištavanje čovjeka u suvremenom postkomunističkom liberalizmu najbrutalnije",  tvrdi austrijski filozof i teolog Herwig Büchele

Francois Furet bivši komunist, piše u svojoj knjizi "Prošlost jedne iluzije - ogled o komunističkoj ideji u XX. stoljeću" sljedeće:

Unatoč svojim ponovljenim tvrdnjama o suparništvu, komunizam kao i fašizma služili su se sličnim metodama, njih je ujedinjavalo neprijateljstvo prema buržoaziji tj. prema građanstvu, plemstvu i svećenstvu. Oni su u odnosu kao akcija i reakcija, međusobno pružaju jedni drugima istu sliku neprijatelja, s kojom su njihova djelovanje (terorizam, nadzor) ozakonili.

"Fašizam je rezultat anti-komunističke reakcije. Komunizam zahvaljuje svoj produženi rok trajanja antifašizmu. Rat ih je ponajprije napravio za saveznike, a kasnije za protivnike. "Oni imaju djelomično iste korijenje (npr. talijanski socijalizam) i služe se obećanjem spasenja kao ljekovita snaga koja obećava lijek, oporavak u društvenoj propasti."
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #1 : Ožujak 20, 2014, 11:02:32 »


A sada slijedi mišljenje prof. dr. Branimira Lukšića,
uz usmeno odobrenje gospodina Dinka Jonjića

Goli na Golom otoku
Predgovor

U XX. stoljeću Europom su harale tri povijesne utopije, koje su obećavale sretniju budućnost, a završile u krvavoj kupki terora, rušenja i smrti.

Jedna od njih je marksističko-komunistička. Ona je prva došla na povijesnu pozornicu i trajala u Europi skoro cijelo stoljeće, paje poubijala mnogo više ljudi za svoju zločinačku utopiju nego druge dvije. Druge dvije su bile fašistička i nacional-socijalistička. Sve su tri svojatale znanstvene temelje, njegovale partijsku državu, kult vođe, i maksimalno ispolitizirale društvo. Sve tri su se temeljile na mržnji, klasnoj, nacionalnoj ili rasnoj. Sve tri su potpuno relativizirale osobni i društveni moral, tvrdeći da njihov cilj opravdava svako sredstvo. Sve tri su harale Hrvatskom.

Autor ove knjige je bio žrtva komunističke utopije, koja je u XX. stoljeću ubila po svijetu preko 150 milijuna ljudi. Ona je u komunističkoj Jugoslaviji nakon 1945. godine ubila bez suđenja preko 20.000 Hrvata jer su pokušali uteći preko granice, i lišila slobode preko 100.000 političkih zatvorenika, većinu od njih Hrvata, s prosjekom trajanja kazne zatvora od 4,2 godine po zatvoreniku. U razdoblju od 1946. do 1990. godine jugoslavenska tajna policijaje ubila diljem svijeta najmanje 69 hrvatskih emigranata, 8 ih je nestalo bez traga, 24 su preživjela atentate, 3 su oteta, a 4 su se uspjela spasiti od otmice. O timje nedužnim žrtvama komunizma Đilas cinički rekao, da su oni morali umrijeti, da bi Jugoslavija živjela.

Ta je "najkrvavija utopija u povijesti" (Z. Brzezinski) podigla zločin na razinu samog sustava vladanja. Njezina masovna mučenja, izgladnjivanja, poniženja i smaknuća, posljedica su dosljedne provedbe njezine ideologije. Zločinstvo obilježava marksistički komunizam od samog njegova početka, od Lenjinove metode nasilja i terora. Kao svjetovna verzija "obećane zemlje", komunizam je arhetipski mit o dolasku spasonosnoga milenija kojemu trebaju prethoditi apokaliptička rušenja i holokaust posljednjega suda. No marksistički komunizam je prepun paradoksa. Ideologija koja obećava "razotuđenje" čovjeka, međusobno je otuđila i zavadila ljude više nego bilo koja druga. Ideologija koja obećava oslobođenje i ukidanje represivnih društvenih struktura, stvorila je društvo ugnjetavanja s osloncem na tajnu policiju, vojsku i doušnike. Umjesto vladavine naroda, ona je uspostavila vladavinu partijske nomenklature nad narodom. U ime te ideologije ljude se zatvaralo, mučilo i ubijalo, jer su se rodili na krivoj strani društvene pregrade, i tako postali "objektivno krivi".

Kao što i ova knjiga dokazuje, komunističko zatvoreno društvo nije podnosilo nikakvu kritiku vlasti i partijskog aparata. Zbog toga si se u komunizmu upropastio ako si rekao što misliš, i usrećio ako si rekao što ne misliš. Oni koji nisu prihvaćali ovu društveno uvjetovanu shizofreniju, ovaj rascjep svoje osobnosti, završili bi, kao i autor ove knjige, na robiji, u "radionicama socijalističke izgradnje" (Aleksandar Ranković).

Obično se kaže, da je komunizam sustav u kojemu komunistička manjina vlada nad nekomunističkom većinom. Ali, kao što je vidljivo iz ove knjige, Titova diktatura je bila učinkovita upravo zato, jer je on prisilio velik broj nekomunista na doušništvo i prokazivanje, i tako ih naveo da budu sudionici u teroru. U Jugoslaviji komunizam nisu podržavali samo relativno malobrojni, dobro plaćeni i privilegirani članovi partije, nego i ova masa demoraliziranih i ucijenjenih nekomunističkih kolaboratora režima. Stoga možemo reći, da je komunizam sustav u kojemu većina terorizira manjinu, a ne obratno, kako se to obično misli. Osim toga treba uzeti u obzir činjenicu, da su dolaskom na vlast komunisti u Hrvatskoj "eliminirali" velik broj onih, koji su znanjem, ugledom ili kulturom odskakali od idealtipskog komunističkog čovjeka, a koji nisu pristupili njihovu pokretu. Te su se "čistke" hrvatskih intelektualaca, ostajanje bez zaposlenja, prisiljenost na emigriranje, zatvaranje, progon i smaknuća, ponavljale nekoliko puta za vrijeme komunističke Jugoslavije, pa je sve to razlog, da je broj hrvatskih intelektualaca disidenata krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća bio relativno vrlo malen, a broj suradnika režima zastrašujuće velik. Da bi u to doba mogli putovati po svijetu i imati dobro plaćene sinekure, ovi su kolaboratori spremno davali ideološku potporu komunističkoj nomenklaturi, i nisu ni prstom makli da bi pomogli svojim kolegama koje je režim progonio. Da ironija bude potpuna, neki su od tih komunističkih trabanata danas u Hrvatskoj aktivni u udrugama za ljudska prava.

Čitajući o strahotama kojima je bio izvrgnut autor ove knjige, zatvorenik u Mostaru, Makarskoj, Imotskome, Splitu, Trogiru, Šibeniku, a zatim robijaš broj 8134-4 na Golom otoku, čija je jedina "krivnja" to što je htio živjeti u slobodi, možemo postaviti pitanje, kako je moguće da ideologija koja niječe postojanje Boga da bi, navodno, čovjek bio potpuno slobodan, kako je ta ideologija postala simbol neslobode?

Mislim da je odgovor u tome, što je ateistički humanizam protuslovlje u samome pojmu. Svaki humanizam ima, barem prešutno, teističku, ili, općenito govoreći, teološku podlogu. Čovjekovo dostojanstvo je sveto, jer ga sveti Bog, koji ga je stvorio, smatra svetim. Inače zbog čega bi taj dvonožac bez perja u konfekcijskom odijelu bio svetiji nego, recimo, sveta krava? Bez toga utemeljenja, ponekad pojmovno nepreciziranog, vrhunska se vrijednost čovjeka koju humanizam naglašava, ne može logički dosljedno braniti. Stoga Marxov ateistički humanizam nema u sebi kočnicu koja bi spriječila "eliminiranje klasnih neprijatelja". Štoviše, on daje za takav postupak "čišćenja bezvrijednih osoba" svojim krvnicima utjehu, da oni, barem ispočetka, nemaju grižnju savjesti. Tek kasnije kod nekih od njih nastane slom živaca i psihe, poznat u Hrvatskoj iz vremena nakon Drugoga svjetskog rata kao "partizanska bolest". Bezbrojne jame, vrtače, rupe i rovovi puni komunističkih žrtava, koje se još i danas otkrivaju, trajni su spomenici toga navodnoga komunističkog humanizma.

Goli otok, mjesto patnje i mučenja autora ove knjige, simbolje komunističkog "čovjekoljublja". Upravo komunistima pripada u prošlome stoljeću autorsko pravo na konc-logore kao što je Goli otok. Ne zaboravimo da je 1921. godine, dakle mnogo prije nacističkog Dachaua, Buchenwalda i drugih, u sovjetskoj Rusiji bilo 7 koncentracijskih logora u kojima su uglavnom bile žene i starci, da bi već 1925. godine Rusija imala 65 takvih logora, u kojima je ubijeno milijun i 800 tisuća protivnika režima. Zbog svoga maštovitog sadističkog repertoara tjelesnih i duševnih tortura, kojima se ubija čovjeka u zatvoreniku, Goli otokje ovjekovječen u Crnoj knjizi komunizma, toj internacionalnoj antologiji komunističkih zločina koju su napisali bivši komunisti.

U tim ustanovama za "prevaspitanje" arhitekti "sretne budućnosti" su stvarali budućega čovjeka ubijajući i mučeći sadašnjega. Ne zaboravimo što autor kaže, da su stravični opisi u ovoj knjizi tek blijeda slika one patnje i stradanja što su komunisti nanijeli Hrvatima, i da "okrajke slobode" koju danas uživamo, dugujemo tisućama i tisućama koje više nitko i ne pamti, čija se imena, patnje i stradanja ne spominju u školskim udžbenicima, i koji su i nakon smrti prognani u vlastitoj domovini. I dok je tisuće bezimenih hrvatskih zatvorenika trunulo u jugoslavenskim tamnicama, dok su "u mukloj tišini pucala njihova rebra i tvrde glave" (B. Bušić), Zapad je hvalio Titovo samoupravljanje, njega gospodarski pomagao, vojnički i politički štitio.
. ,
Najučinkovitija promidžba komunizma je komunističko torbarenje mita o "svijetloj budućnosti" koja nužno mora doći nakon kratkotrajne diktature proletarijata. Kad je, međutim, povijest pokazala laž ovoga mita, torbari te utopije su ostali bez posla. Demitologizacijom budućnosti marksistički komunizam je izgubio svoju proročansku privlačnost. No komunistički astronauti za let u "svijetlu budućnost" brzo se snalaze. Oni svlače svoje astronautsko odijelo za let iz "pretpovijesti u povijest" i navlače "antifašističku" kabanicu, u kojoj se stara garda pokušava prodati za avangardu. Kako kaže autor ove knjige, oni su svoj "antifašizam" učili od Lenjina i Staljina. Nezaposleni traseri "sretne budućnosti", nakon što su prouzročili neviđeno krvoproliće u povijesti, ostaju i dalje bez pokajanja. Marksističko-komunistički katekizam većini njih je tako isprao mozak, da i nakon neostvarena "happy end-a" njihov um i dalje nastavlja tabanati utrtim stazama.

Oni ne shvaćaju, ili ne će da shvate, da nitko nema moralno pravo biti antifašist u pravom značenju toga pojma, tko nije istodobno i antikomunist, jer je komunizam poubijao nekoliko puta više ljudi nego fašizam i nacizam zajedno. No i sklerotizirani umovi tih moralnih kastrata postaju danas svjesni, da istina o komunističkim zločinima postupno ali neumoljivo izlazi na vidjelo, pa pokušavaju to barem usporiti, ako već ne mogu spriječiti.

I ova knjiga čovjeka koji je sa svojom budućom suprugom bio proganjan, zlostavljan i zatvaran samo zato, jer su oboje htjeli živjeti slobodni u svojoj slobodnoj domovini, doprinos je razotkrivanju te istine. Jer, kako netko reče, može se varati cijeli narod jedno određeno vrijeme, može se varati dio naroda
cijelo vrijeme, ali se ne može varati cijeli narod cijelo vrijeme.

Autorovo je pisanje autentično, jer izvire iz njegova života. On je duboko uvjeren u pravo svakog, pa i hrvatskog naroda na svoju slobodu. On je napisao ove uspomene, jer ne želi da nam stranci pišu povijest, i da Hrvatu "rodna zemlja postane tuđina, a Hrvatska strancu domovina" (A. G. Matoš). Autor je svjestan, da su obje Jugoslavije, monarhistička i komunistička, bile instrumenti srbijanskog velikodržavlja, te da nikakva Jugoslavija ne dolazi u obzir kao temelj slobode hrvatskoga naroda. Nema sumnje da je hrvatskom narodu potrebna međusobna pomirba, da bi uopće opstao na ovoj vjetrometini. No pomirba može uslijediti tek nakon spoznaje istine o nanesenome zlu, i kajanja za to zlo. I ova je knjiga jedan doprinos pomirbi kroz istinu, jer pored osude zločina koje je komunistički režim nanio hrvatskom narodu, autor u više navrata naglašava praštanje svojim zločincima, ali ne i zaborav njihovih zločina.

Čitajući ovu knjigu ne možemo se oteti dojmu, da je i malena Hrvatska dobila svoga Solženjicina, koji je iznio pred javnost patnje hrvatskoga naroda u
Titovu "Arhipelagu Gulag".

Prof. dr. Branimir Lukšić
U Splitu, krajem rujna 2010.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!