CRO-eu.com
Kolovoz 11, 2020, 00:41:32 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Nepismenost - analfabetizam na Balkanu i ćirilica  (Posjeta: 9233 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Veljača 21, 2014, 19:26:50 »


Nepismenost - analfabetizam na Balkanu i ćirilica

Naši balkanski narodi bili su osuđeni da lutaju u tami neznanja. Nepismenost je njihova teška i bolna rana bila.

Za usporedbu: Nepismenost u svijetu 1907-1912

Njemački su učenjaci, sredujući podatke o pismenosti kod raznih naroda, utvrdili da u nekim njemačkim zemljama, u Bavarskoj, Badenu i Württemberg-Hohenzollern, nepismeností u opće nema.
-   U Švedskoj i u Danskoj također nema nepismenosti.
-   U ostalim njemačkim zemljama procent nepismenih inosi 1%.
-   U Švicarskoj ima nepismenih ljudi 2,5%,
-   u Škotskoj 7%,
-   u američkim sjedinjenim državama 8%,
-   u Nizozemskoj 10%,
-   u Engleskoj 13%,
-   u Irskoj 21%,
-   u Austriji 39%,
-   u Belgiji i u Francuskoj 15%,
-   u Mađarskoj 43%,
-   u Italiji 48%,
-   u Španjolskoj 63%, a
-   u Rusiji, Srbiji i Bugarskoj 76%.
-   Kod nas Hrvata preko 53%.

Samo Rumunjska s jezgrom Vlaškom nadmašivala je Srbiju. U toj kraljevini bio je vrlo mali broj onih, koji su znali čitati i pisati. Pri popisu pučanstva god. 1903, ustanovljeno je, da od 6 milijuna stanovnika, jedva ih je 1 milijun koji znaju čitati i pisati.

Nisu Balkanci ono što su Česi koji krajem 18. St. uopće nisu imali analfabeta, a u Hrvatskoj ih je svaki dan sve više bilo. Svake godine ostajalo je u Hrvatskoj 50 000 školskih sposobnjaka, većinom pravoslavne vjere, bez škole.

Kako Jutarnji list od 12. ožujka 1912 piše, Mađarska je imala, po službenim podacima, 700.000 Hrvata i Srba, od kojih je 42% (295.000) pismenih. U cijeloj monarhiji bilo je 5.690.000 Hrvata i Srba, a od ovih je samo 34% pismenih (1.795.000).
-   U Srbiji je od 2.900.000 Srba pismenih 24% (672.000),
-   u Crnoj Gori 9%,
-   u Turskoj 6%, a
-   u Sloveniji 70% pismenih.

[To znači, da je Srbija - prije 102 godine - 1912 imala 76% nepismenih, 23% više od Hrvatske. Dakle, Srbija je 1912 god. u odnosu na Hrvatsku imala isto toliko nepismenih koliko Belgija i Francuska 15% i SAD 8% zajedno. MD]

___________________

Prema podacima iz:
Banovac, 28.10. 1899
Banovac, 7.12.1907
DiS, 15.08. 1903
Hrvat, 7.11.1911

Srpski analfabetizam http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=2864.msg6962#msg6962

Slika nepismenosti u Srbiji 2003 g. http://www.minrzs.gov.rs/doc/porodica/Demografski%20pregled/2003/16%20Slika%20nepismenosti%20u%20Srbiji.pdf
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Veljača 21, 2014, 19:30:44 »


Nepismenost u Lici

Politička sviest naroda bez prosvjete nije moguće ni pomisliti, a bez sviesti nije moguć politički razvoj naroda. Zato je rad oko prosvjetljenja naroda jedan od najvažnijih momenata u političkom djelovanju. Krasno kaže slavni Starac: "Onaj, koji čuti u grudih svoju narodnost, i koji ju podpono razumi, nastoji u svakom pogledu razšírtí prosvetu, kano jedini najčvršći temelj narodnog obstanka, jer samo iz duševnog razvitka stvara se moralna sila koja zatim i materijalnoj gospoduje."

Razabirući iz toga važnost prosvjete za politički život naroda, možemo povući zaključak: da nam je prva i najsvetija dužnost prosvjetljivati našega čovjeka, ako hoćemo, da naše djelovanje bude u istinu patriotično.

A da to pogotovo vriedi za naš lički kraj, ne će u to nitko sumnajti kad uvaži naše prilike u kojima se Ličanin obzirom na prosvjetu nalazi.

Da predočimo to u ovim redcima.
Obće jednostavno mjerilo prosvjetne visine kojega naroda jeste postotni omjer pismenog i nepismenog žiteljstva. Time se dobiva neka slika elementarne naobrazbe naroda, a ona je dakako odlučna za obću prosvjetu i napredak narodni. Kod nas je taj smjer vrlo žalostan.

Godine 1900 nabrojeno je u Lici 209.300 duša, a od ovih je znalo čitati i piasti samo 36.000 duša - dakle samo 17%. Prema tome ostaje nepismenih okruglo 173.300 duša ili 83%. Drugim riečima: od svake stotine duša znalo je čitati i pisati samo 17, a nije znalo 83 žitelja!

Dakako mora se uvažiti, da su ovamo uračunata i djeca ispod 6 godina, koja još nisu ni pošla u školu. Ova se djaca.kod gornjeg računanja ispuštaju s vida, a kod nas je broj takove djece iznosio god. 1900 u svemu okruglo 40.000 duša. – Uvaživši tu okolnost, ipak ostaje okruglo 79% žitelja nepismenih prema 21% pismenih.

Koliko je u tom pogledu naša županija zaostala za drugima županijama, pokazuje sliedeći pregled po podatcima od god. 1900.

-   Županija Modruš-Rieka imala je okruglo 35% žitelji pismenih, a ostale redom:
-   Zagrebačka 31%,
-   Varaždinska 42%,
-   Bjelovarsko-Križevačka 52%,
-   Požeška nešto više od 52%,
-   Virovitička 46% i
-   Sriemska 58%.

Dakle relativnim brojem nadmašuju našu županiju svaka druga – osim Zagrebačke i Modruško-Riečke – za dva puta više, a Sriemska – gotovo za tri puta.

[Potrebno je naglasiti, da je Srijem pripadao pod Vojnu krajinu, a njegovo stanovništvo skoro isključivo Hrvati, Mađari i Dunavski Švabe kod kojih nije bilo nepismenih. MD]

Municipiji stoje u tom pogledu ovako: Zagreb 80%, Osiek i Zemun po 76%, a Varaždin 78% pismenoga žiteljstva.

Zanimljivo je usporediti u tom pogledu pojedine kotare i obćine, ali u detalje se ne ćemo upuštati; tek dodajem ovdje pregled o broju pismenih žitelji u pojedinim kotarima naše županije prema službenim podatcima.

Upravni kotar

Brinje
Gospić
Gračac
Korenica
Lapac dol
Otočac
Perušić
Senj
Udbina
Grad Senj

Ukupno
Broj žitelj sa preko 6 god.

14.300
30.000
22.300
19.000
13.700
28.700
17.400
9.300
11.800
2.800

169.300
Broj pismenih

2.435
8.005
3.515
3.722
2.405
7.575
3.178
1.397
1.905
1.901

36.038
U % oko

17 %
27 %
15,5 %
19,5 %
18 %
26 %
19 %
15 %
16 %
68 %

21.2 %

Iz toga pregleda razabiremo, da je medju kotariina na prvom mjestu kotar gospićki sa 27% a iza njega otočki sa 26% pismenih žitelja; oni se i absolutnim brojem pismenih žitelja daleko odmiču od ostalih kotara, te ako im se pridoda još brinjski kotar, to ova tri kotara broje polovicu cielog pismenog žiteljstva (18.000).

[Autor ne navodi, da je upravo u ova tri kotora stanovao znatni broj Nijemaca koji su bez iznimke bili pismeni. MD]

Grad Senj zauzima posebno i odlično mjesto u tom pogledu, ali zato je kotar senjski najžalostniji - sa 85 % analfabeta! Uzrok ovoj žalostnoj slici toga kotara je gorovitost, raštrkanost prebivališta i slaba napučenost (19 žit. na km.).

Vriedno bi bilo opaziti neke razlike, na koje nailazimo kombinirajući pismenost sa drugim svojstvima naroda - osobito sa spolom, vjeroispovjesti, zanimanjem itd. Istaknuti je, da je postotak pismenih žena prema muškarcima veoma malen i vrlo nerazmjeran (8% naprama 34%). Od svake stotine naših žena u Lici nepismeno je ništa manje, nego 92 duše! Žalostni, a ne krasni spole!

Postotak ženskih analfabeta vrlo polagano pada, pa su i u tom pogledu muškarci sretniji. U razdoblju od 10 godina (1890 - 1900) spao je za ca. 2% dok u istom razmaku vremena kod muškaraca opaža se razlika za 12% - dakle za šest puta više nego kod žena.

Prema tome možemo biti mirni, da nas ne će u Lici još dugo žene uznemirivati svojim zahtjevima emancipacije i da će dugo Lika teći dok se rodi jedan lički John Stuart Mill * Uz ovakovo opadanje procenta nepismenih žena čekat ćemo preko 400 godina, dok taj spane na 5%. A to su vremena, koja bi jedva i Jules Verneova mašta mogla vjerno predočiti!

Zanimljivo je i to, da je postotak nepismenih veći kod grčko-iztočnjaka, nego kod katolika. A da zanimanjei društveni položaj ima takodjer upliv na pismenost, razabrat ćemo odmah, čim svrnemo pogled na veća središta kao Senj, Gospić i Otočac, - koja prednjače drugim mjestima i raznolikošću zanimanja svoga žiteljstva.

Primjerice navodim samo obćinu gospićku, koja broji oko 8,900 žitelja sa preko 6 g. Od prilike trećina bavi se drugim zanimanjima osim poljodjelstva, naime obrtom, trgovinom, intelektualnom privredom i ostalim zanimanjima: postotak pismenog žiteljstva diže se ovdje na 41%. Dakako najviše se to ima zahvaliti samome mjestu (trgovištu) Gospić, koje broji (god. 1900) 3.000 stanovnika (2.650 sa preko 6 godina), a postotak pismenih iznosi upravo kao u gradu Senju, naime oko 68%.


Otočka obćina broji 43% pismenih žitelja, dakle naprednija od same metropoline obćine.

Da pak uočimo upliv, što ga imade zanimanje na pismenost žiteljstva usporedít ćemo otočkoj i gospićkoj općini nekoje druge, u kojima prevladjuje isključivo poljodjelski elemenat, a ostalim sa zanimanjima bavi razmjerno tek malen broj žiteljstva. Občine, koje spadaju pod gospićki kotar, u tum pogledu evo ovako stoje: Smiljanska sa 30%, Osićka i Karlobaška sa 19%, a Medačka sa 18%, pismenoga žiteljstva. Sam grad Karlobag (sa 700 duša.) baš posve loše ne stoji koli ni podjelom zanimanja toli ni pismenošću žiteljstva, ali da je postotak nepismenih u obćini tako velik (81%) tome doprinosi onih 3.000 žitelja izvan same gradske obćine, koji, se većinom bave stočarstvom, ribarstvom i ratarstvom.

Izmedju posve poljodjelskim obćinama, opaža se većinom bolji napredak u onima, gdje je pretežito katoličko pučanstvo naprama onima., gdje je grčko-istučno žiteljstvo. Evo nekoliko primjera: u kotaru gospićkom pretežito katolička obćina, Smiljm ima 30%, pretežíto grčko-istočna obćina Medak samo 18% pismenih žitelja, u kotoro, gračačkom: Lovinac (kat.) sa 19%, a grčko-istočna obćina Zrmanja sa 12%, i Bruvno sa 10% pismenog žiteljstva.

Još bolje se ta razlika opaža u kotaru koreničkom: Korenica, taj naš "mali Beograd", sa svojom obćinom (8.600 pravoslavnih prema 750 katolika) broji samo 16% pismenih žitelja, dočim pretežito katolíčka obćina Zavalje (2.600 kat. prema 500 pravosl.) broji 22% pismenih. Pogledom na ovu sliku nije baš osobito laskavo za kraljevski Beograd, da mu nalaze u Korenici miniaturu!

Zavirimo li u otočki kotar, opazit ćemo ovu razliku: u obćini sinačkoj (sa 6.400 katolika prema 15 pravoslav.) čita i piše 25% žitelja, a u obćini Vrhovine (sa 337 katol. prema 6.880 pravosl.) samo 15% pučanstva čita i piše.

Ovim smo primjerima osvjetlili i gornju našu tvrdnju, da je postotak nepismenih mnogo pretežniji kod pravoslavnih, nego kod katoličkih živalja u našoj županiji. A ta činjenica imade prema današnjem stanju stvari i svoju političku važnost.

Drugo, što iz ovih podataka možemo razabrati, jest to, da najveći teret analfabetizma pada na poljodjelski živalj jer čimje ovaj gdje pretežniji, tamo je pismenost razmjerno nepovoljnija. Ova je pak činjenica od osobitog privredno-socijalnog zamašaja. Jer ako uzmemo, da se u našoj županiji bavi najmanje 90% žiteljstva poljodjelstvom (g. 1890. bavilo se 95%). a ovo je najvećim dijelom nepismeno, dakle neprosvjetljeno onda nam je jasno, zašto je poljodjelska privreda kod nas još uviek na primitivnim granama, jasno nam je tada, zašto su po Lici toliki ogromni vrištinjaci razasuti i toliko neproduktivnoga zemljišta, gdje bi mogle biti cvjetnate livade i plodne oranice. A narod hrpimice bježi u Ameriku!

Sve to imade uzrok svoj - kad se svede na zadnju i jednu točku - samo u neprosvjetljenosti našega puka. Sve boli i nevolje, koje nas taru, koje nas upropašćuju i truju, sve nedaće na bilo kome polju našega javnoga života jedini izvor imadu u naglašenoj činjenici. A. svemu se tome može doskočiti jednim liekomi prosvjetljivanjem naroda, kome je poslu prvi opet korak u tamanjenju analfabetizma. Kad se taj svade na neki minimum, budimo stalni, da će nam sjajniji dani svanuti.

N. S.
Hrvat (Gospić) 28. rujna 1906
______________
* Engleski filozof John Stuart Mill (*1806 †1873), odgojen je od njegovg otac za savršenog mislioca. Od 1865 do 1868, on je jedan od liberalnih zastupnika uparlamentu (House of Commons). Njegovu neugasivu želju; jednaka prava glasa za žene, nije uspjeo izboriti.
Pojam "sreća" John Stuart Mill definira kao gušt, uživanje i slobodu bezvoljnosti. Sreća je jedini uzrok ljudskog truda i napora kao i širenje mjerila sreće prema kojem moraju sva ljudska djelovanja biti usmjerena.
Za Johna Stuarta Milla bila je u njegovom razmišljanju vrlo važna emancipacija žena. Oslobođenje žena iz podređenosti muškarcima bio je za njega jedan od najvećih izazova za uspostavljanje opće sreće. Sporazum i ljubav u bračnom životu moraju zamijeniti poslušnost i naredbu. [MD]
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Veljača 21, 2014, 19:34:38 »


Škola u Krasnom - Žalosno ali istinito

U dvadesetom vieku svašta je moguće i níčem se ne treba čuditi. Ide se s jedne strane, da se sviet diže, no s druge ga se ništi, podržaje u neznanju i duševnom ropstvu. Vapi se za prosvjetom, no tko bi ju morao najviše širiti i za nju se brinuti, taj kao da ne meri.

Škola u Krasnu već je preko mjesec dana zatvorena. Preko stotinu školske djece - mjesto dvije - ne ima ni jednog učítelja. Znamo, de ne ima učitelja na odmet, ali znamo i to, da bi se negdje mogle prikratiti, a ne ostavljati selo bez škole. Uvaži li se, da je na našoj krasnarskoj školi skoro dvie godine komedije sa obukom - onda smo rekli sve u hatar naših oblasti počevši od - najveće do najmanje. Djeca su u Krasnu talentirana, a osim seljačke ima i čínovničke dakle tekove djece, koju njhovi roditelji kane u gimnaziju slati, pa ipak se ne to nitko ne obzire. Ne mogu li se u ovaj poslati bar dvie učiteljske sile, neka se bar jedna dobavi, koja će bar poludnevnu obuku držati, da nam djeca ipak nešto nauče.

Ako igdje, to je za sigurno u Kresnu veoma potrebna škola, jer je Krasno i prepuno analfabeta, zemljištni dohodci naroda danomice - manji, uslied časa je sviet upućen na zaradu u inozemstvu, a uz to i broj školskih sposolmjaka danomice raste, tako da će za kratko Krasno trebati tri učiteljske sile, a gle danas uz gotovu školu i dapača preveliki broj sposobnjaka nema ni jednoga učitelja.

Ako se tako mari od pozvanih za krasnarsku školu, onda nek: se ta škola zatvori i proda.

Hrvat 7. studenog 1911
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Veljača 21, 2014, 19:37:26 »


Nepismenost u Crnoj Gori - Iz Cetinjskog sabora

U br. 267. "Pokreta" dne 20. studenoga 1907 čita se dopis iz Cetinja.
Dopisnik napada kneza Nikolu I. Uz to piše: "Pored svih zala, koje je do sada činio, držimo, da je najveće zlo, što je sazvao skupštinu mameluka *, u koju nije ušao nijedan opozioionalni ni zetinski narodni prijatelj. U tu narodnu skupštinu ušlo je dvie trećine većinom nepismenih svećenika, koji svojom ucenošću ne prebacuju neumrloga popa Miću, kojega je onako divno opjevao u "Gorskom Vijencu" vladika Rade.

Po ovomu dopisu doznajemo, da je Nikola sazvao narodnu skupštinu ili po naški sabor.

Što još doznajemo?

Dvie trećine članova jest nepismeno. Većinu te "dvie trećine" sačinjavaju pravoslavni popovi.

Doznajemo, da su i svi ti pravoslavni popovi nepismeni. Kakovi
su to popovi? Nepismeni su zastupnici kao i popovi!! Veli dopisnik: ne prebacuju pismenost ili učenost popa Miće, kojega je onako divno opievao u "Gorskom Vijencu" vladika Rade.

Kakav je taj pop Mićo pismenjak? Kako ga je dakle opjevso Rade? Crnogorski vladika Petar Petrović Njegoš (1813. - 1851.) spjevao je epsko-lirsku pjesmu u obliku razgovora. Čin se dogadja koncem 17. vijeka ili početkom 18. vijeka. Radi se o tomu, kako su Crnogorci iztrebili poturice u svojoj zemlji. Izmedju mnogih osoba zanimiv je pop Mićo. Vrlo ga interesantno opisuje njegov vladika.

I. Do četiri stotine ljudi dolazi k crnogorskom vieću sa pismom popa Miće, koje je tako napisano, da ga nitko ne može pročitati. Ne može ga pročitati ni vladika Danilo, ni knez Janko, ni Vuk Mićunović.

O njegovu pismu kaže vladika Danilo: "ne može se ono pročitati". Knez Janko veli: "Divna pisma, jadi ga ubili! Krasno li je na kartu složeno, kao da su kokoške čepale."

Njegoš piše opisno: "Svsk se smije, knez Janko dava pismo popu i govori mu: "Pope Mićo, drž ti ovo pismo, te pročitaj, da znamo, što piše." Pop Mićo uzimlje pismo, dugo ga gleda i počinje čitati: Um...dam...am...bi...nu...no... na....ša....ra....
Pop Mićo ne zna čitati ni svojega pisma! Ili: čita ga kao onaj, koji nije nikada ni vidio slova. To veli o svomu popu pravoslavni vladika.

II. Poslije maloga pregovora reći će Vuk Mićunović:
-   "Amana ti, ne naijedi se! A kako im čitaš liturgiju, kad ovako u pismu zatežeši?"

Na to će odgovorit pop Mićo ovako:
-   "Amanat mi, ja je i ne čitam, niti mi je knjiga za potrebu, nit je kada u crkvi otvaram. Na pamet sam dobro utvrdio iturgiju, krstit i vjenčati, ka' i druge pomanje potrebe; pa kad mi je koje za potrebu, ispojem ga ka' pjesmu na usta!"

Vąljąnoga li popa svetepravoslavne crkve.

Pop Mićo niti je pismen, niti je svećenik, ali ipak za nevolju je i pismen i pop. A kako? Eto čitaj, što piše pravoslavni vladika: Nije čudo, jer je pop Mićo postao popom pravoslavnim bez nauke i škole. Da li je postao popom od zidara, kočijaša, stolara, mežnjara ili česa drugoga, mi ne znamo. Ali od svega toga jedno mu je bio učitelj, jedno je od svega toga bio on, jer veli:

"Kakav nauk, takvo i čitanje."
Pa ipak nisu u XX. vijeku izumrli popovi Mićani. Gdje su? Ma eto u Crnoj Gori.

Dopisnik crnogorski veli: "U tu narodnu skupštinu ušlo je dvie trećine, većinom nepismenih svećenika, koji svojom "visokom učenošću" ne prebacuju neumrlog popa Miću.

U Crnoj Gori i danas, nakon dva vijeka, ima pop Mićo nasljednika.
Knez Janko čudi se popu Mići, pa će: "Čudna popa, jadi ga ne bile! U svijetu ga ovakvoga nema." Tako je mislio Janko prije dvie stotíne godina. A evo sada u crnogorskomu 'saboru' po velikom srbinu "Pokreta"sjede nasljednici u nepismenosti, u gluposti, u tuposti, u divljaštvu našega popa Miće. Kakov je to sabor, koji je ízpunjen sa dvie trećine glupih glupana? Najviše nas dira, da su u većini pravoslavni pnpovi. Hm!"

Od Crne Gore nisu daleko u tomu ni ostali balkanski krajevi.
Amin !

Hrvat, 30. studenog 1907

_______________
✧ tur. memlẉk ← arap. mämlūk - odani sluga koji sluša bez pogovora (u političkim organizacijama)
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Veljača 21, 2014, 19:41:06 »


Nepismenost u Bosni i Hercegovini

Dne 30. listopada 1920 bila je Sarajevu anketa za suzbijanje analfabetizma, Nije primljen prijedlog o obligatnom polaska analfabetskih tečajeva, ali je tu iznešeno mnogo interesantnih podataka i novih pogleda.

U Bosni i Hercegovini po najnovijoj statistici od 1920 godine ima 87,84% analfabeta, i to muških 82%, a ženskih 93.36%. Po vjeri otpada na Muslimane 94,65%, na pravoslavne 89,42%, a na katolike 77,45%.

Zanimljivo je, da po starosti otoada na stanovnike od 7 - 20 godina 87,25%, od 21 - 30 godina 85,75%, a na preko 30 godina 89,60%. Zanimljivo je to osobito zato jer se iz toga vidi, da tu broj osnovanih škola ne stoji u obrtnom razmjerju s brojem analfabeta... lli se možda u dobi od 21 - 30. godine opaža djelovanje analfabetskih tečajeva, koji su u Bosni većinom držali krišom pred oblastima?

Od bosanskih gradova stoje najbolje: Sarajevo sa 42,74 %, Mostar sa 47,49%, Tuzla sa 51,32% i Banjaluka sa 54,68%. (Tu se računaju dakako, samo gradski kotarevi.)

Od seoskih kotareva najbolje stoje: Trebinje, Bjelina i Drventa sa 80-83%, a najgore Cazin, Ključ, Tuzla (seoski kotar), Kotar-Varoš, Maglaj, Kladanj i Foča sa proreko 95-97,26% nepismenih.

Pod dojmom tih strašnjh brojeva odlučila se anketa za organizovanje analfabetskjh tečajeva po Buntićevoj metodi, koja je samo na Širokom Brijegu (Hercegovini) u par godina preko pismenih seljaka i seljakinja naučila čitati i pisati nekih 13.000 analfabeta. Ako se taj sistem suzbijanja analfabetizma u Bosni zaista provede - a na posao se ozbiljno spremaju vlada, društva, sve stranke i pojedinci, mogla bi Bosna u pitanju pismenosti za 5 do 10 godina preteći Hrvatsku.

(Pravni Savjetnik VII. 9-10)
DiS 1. prosinca 1920
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #5 : Veljača 22, 2014, 17:01:22 »


Srbi na prostoru Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 1918 - 1929

Apstrakt: U radu su izloženi neki vidovi života srpske populacije u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, koji se odnose na pitanja porodičnih odnosa, položaja žene, odevanja, tradicije, emigracije, vere, prosvete i sl.

"Čim smo, dolazeći od mora, ili preko Hrvatske i Bosne, zašli u sivi krš i kamenjar Severne Dalmacije, u takozvanu dalmatinsku Zagoru," - pisao je 1934. g. Mirko Korolija - "mi smo dobili impresiju kao da smo zašli u kraj i carstvo one male Pepeljuge iz priče. Možda i u predeo, gde se je ista ta priča o Pepeljuzi začela, ili gde se ona svaki dan iznova rađa. Jer, na koncu, sva ta Severna Dalmacija i nije drugo bila i nije drugo danas, nego jedna lepa, zdrava, pametna i bistra mala Pepeljužica, čije zbitije i sreća ima da se razvije". Ovako je najveći pesnik srpske Dalmacije opisivao svoj i zavičaj velikog broja svojih sunarodnika - kao sirotu, od svih zaboravljenu i zanemarenu Pepeljugu. I zaista, vreme ukome je pisao Mirko Korolija bilo je vreme u kome je srpski narod na severozapadnim, rubnim, područjima Srpstva bio uglavnom prepušten samom sebi, lišem sistematske, organizovane brige jugoslovenske države o njegovoj dobrobiti. Srpsko nacionalnopitanje rešeno je ujedinjenjem 1918. g. - verovalo se tada - te više ne treba voditi računa o posebnim, srpskim nacionalnim interesima.

Severna Dalmacija - Korolijino "Pepeljugino carstvo", Lika - "srpska tvrđava na severozapadu", i ostali bivši vojnokrajiški prostori i dalje su bili u velikom civilizacijskom zaostajanju i činilo se da su najzaostaliji krajevi ionako zaostale Jugoslavije.

A razloga za brigu o srpskim nacionalnim interesima na prostoru Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i te kako je bilo. Pre svega, samim tim što je reč o narodu koji je predstavljao deo sveukupnog srpskog nacionalnog korpusa, i koji je živeo u netolerantnoj sredini, podsticanoj od Rimokatoličke crkve - u skladu sa načelom Ecclesia militans. Sistematsko prevođenje u uniju i pokatoličavanje pravoslavnih Srba trajao je vekovima, menjajući etničku sliku ovog prostora: budući da je religija bila "vododelnica nacija", nacionalna svest je formirana na osnovu pripadnosti Rimokatoličkoj (hrvatska), odnosno Pravoslavnoj crkvi (srpska).

Uprkos nacionalnoj izmešanosti, moguće je definisati srpski etnički prostor u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, i to na osnovu tri parametra: brojnost, kontinuitet i način naseljavanja.

Polazeći od tih parametara, srpski etnički prostor bio je područje u kome su Srbi imali apsolutnu većinu u nacionalnoj strukturi ukupnog stanovništva (više od 50%), gde su kontinuirano živeli bar 10 generacija i gde su nenasilno naseljeni[/b] u odnosu na pripadnike drugih naroda. Jedan deo tako određenog srpskog etničkog prostora u Hrvatskoj činile su teritorije na koje su se Srbi naselili posle dolaska na Balkansko polustrvo (prvo srpsko domicilno područje), a drugi deo prostori koje su nenasilno naselili od XV do XVII veka, tj. nekadašnja austrijska Vojna krajina (drugo srpsko domicilno područje).

Etnografska linija, dakle, srpskog prostiranja išla je zapadnim granicama srezova Benkovac, Gračac, Udbina, Korenica, Slunj, Vojnić, Vrginmost, zatim Glina, Petrinja, Kostajnica, Novska i, dalje, Pakrac, Daruvar, Grubišno Polje, Podravska Slatina. Razume se da je i zapadnije od te linije, u formi etnografskih izbočina i enklava, živelo mnogo Srba (kao što je u okviru srpskog etničkog prostora živelo mnogo Hrvata). Veliki broj Srba naseljavao je, primera radi, srezove Gospić, Otočac, Ogulin, Garešnica, Bjelovar, Virovitica i dr.

Tako obeležen srpski etnički prostor je prostor autentične kulture srpskog naroda. Svoju etničku bazu Srbi su imali u "nerazvijenim, manje plodnim i teže dostupnim područjima": većina ih je živela u ruralnim ambijentima. Selo je bilo čvrsta uporišna tačka njihovog opstanka, pozornica njihovog života. Sve do razvojačenja Vojne krajine 1871. g. Srbi su ratovali u proseku svake druge g., uz neprekidnu stražarsku službu na granici, brojne vojne sukobe i manje okršaje.

Od pripajanja Krajine banskoj Hrvatskoj očekivali su brže uključivanje u civilizacijske tokove. Integracija tog "militariziranog patrijarhalnog društva" u moderno građansko društvo, međutim, tekla je sporo i teško iako je izlazak iz krajiškog statusa bio osnovni preduslov razvoja srpskog naroda u Hrvatskoj. Saobraćajne veze i dalje su bile nerazvijene, nepismenost je bila opšta pojava, a način života primitivan. Malobrojna srpska inteligencija činila je koliko je mogla da pomogne svojim sunarodnicima da počnu da žive na način dostojan i primeren ljudskim bićima i narodu koji iza sebe ima vekovima staru kulturu i u svakom pogledu blistav srednji vek. Uspeh, naravno, nije izostao, te su Srbi u Hrvatskoj pred Prvi svetski rat imali svoje institucije (Srpska banka, Privrednik, Savez srpskih zemljoradničkih zadruga, Matica srpska u Dubrovniku i dr.) koje su im pomagale da, s jedne strane, čuvaju svoju nacionalnu individualnost, a s druge, da se prosvete i da ekonomski ojačaju. Prvi svetski rat je, međutim, zaustavio uspon srpske zajednice: srpske institucije su zatvorene, novine i časopisi zabranjivani, a ugledni Srbi hapšeni, zatvarani i ubijani. Rat je doneo nove mobilizacije, nove podele, nova stradanja, bolest i glad. Godine 1917. i 1918. zapamćene su po strašnoj suši i gladi. Veliku nesreću donela je i španska groznica -grip koji je pokosio nemali deo stanovništva.

Ni proces urbanizacije vojnokrajiškog prostora u 19. stoleću nije bio dovoljno brz, te Srbi nisu stvorili "pravo gradsko središte koje bi imalo nacionalna obeležja i okupljalo značajniji intelektualni krug." Znatno više stanovništva srpske narodnosti živelo je u gravitacionim područjima gradova nego u samim gradovima. Ipak, Srbi su već od kraja 19. veka počeli da emigriraju u urbana središta. Tako je Zagreb pred Prvi svetski rat postao značajni ekonomski i kulturni centar Srba, a u Primorju to je bio Zadar.

Prema popisu iz 1921. g. Srbi u Hrvatskoj i Slavoniji činili su 24,1% ukupnog broja stanovnika, a Srbi u Dalmaciji više od 17%. U Dalmaciji Srba je bilo najviše u oblastima na severozapadu (Bukovica, Kninska krajina, Ravni kotari), a u Hrvatskoj i Slavoniji najviše ih je bilo na prostoru Korduna i Banije (61,9%). U Lici pak, bilo je 56,3% Srba. Primera radi, u srezu Donji Lapac (Lika) Srbi su predstavljali apsolutnu većinu od 91,8%. Takozvanih[/u] Srba bilo je u svim većim hrvatskim gradovima. Brojčano, najviše ih je bilo u središtima Dalmacije - Kninu (22.220), Kistanjama (9.522), a zatim u Zagrebu (9.293). Brojno stanje Srba nije bitno promenjeno u narednoj deceniji. Međutim, znatno se povećao broj Srba u Zagrebu, Osijeku i Karlovcu, dok se u lokalnim centrima njihov broj menjao gotovo simbolično. Razlog je, svakako, usporeni razvoj tih mesta, što ih nije činilo privlačnim za okolno seosko stanovništvo.

U godinama posle Prvog svetskog rata način života srpskog naroda u Hrvatskoj nije bitno promenjen: ono što pokazuju nova istraživanja o Srbima u "Zlatnoj dolini", naime da se gotovo ništa "u njihovom svakodnevnom životu nije pomaklo sa mesta u odnosu na Monarhiju" važilo je i za ostale krajeve naseljene srpskom populacijom. Kuće su i dalje građene od materijala koji se nalazio u prirodnom okruženju, najčešće od drveta i kamena. One su bile vrlo skromne, bez ikakvog komfora i sanitarnih uređaja, opskrbljene samo najnužnijim pokućstvom. Sporo su se razvijale industrija i trgovina, a srpska seoska područja bila su slabo povezana sa urbanim regionima. Način odevanja u ruralnim sredinama uglavnom je ostao isti: narodna nošnja nije uzmicala pred građanskom odećom (osim u selima koja su se nalazila bliže gradskim centrima), i to je svedočilo o sporom uključivanju srpskog etničkog prostora u Hrvatskoj u savremene civilizacijske tokove. U Slavoniji muškarci su nosili široke bele pantalone ("gaće") i košulje, dopunjene, u svečanim prilikama, raznobojnim prslucima. Oko struka su stavljali šarene pojaseve ("tkanice"), na glavu šešire, a na nogama su imali opanke. Imućniji seljaci obuvali su čizme, a siromašni su leti često išli bosi. Cipele nisu bile u upotrebi. Od zimske hladnoće muškarce su štitili kožusi i šubare. Ženska odeća bila je slojevita i živopisna. Sastojala se od donje suknje preko koje su nošene tzv. "skute",ukrašene pri dnu raznim vezanim motivima i dopunjene pregačom. Gornji deo nošnje činile su bluze širokih rukava i, u zimsko doba, kožusi slični muškim. Na nogama žene su nosile dokolenice i opanke, a na glavama marame, tzv. "podveze". Samo su devojke išle gologlave. Posle Prvog svetskog rata nestao je običaj da se žene za vreme žalosti, velikog posta, ispovedanja i pričesti oblače u belo; umesto toga, u takvim prilikama počele su da nose crninu. Na velikim narodnim svečanostima devojke i mlađe žene su se ulepšavale i ukrašavale dukatima koje su nosile oko vrata. One najbogatije nosile su dukate i u ušima, umesto minđušama. Nošnju su šile i tkale žene od domaćih vunenih, lanenih i pamučnih tkanina. Samo su šešire i kožuhe kupovali kod lokalnih zanatlija. Porodia je i dalje bila čuvar patrijarhalnog načina života.

Kada čitamo biografije Srba rođenih dvadesetih godina 20. veka, upada u oči činjenica da su svi imali više braće i sestara. Mnogočlana porodica nije bila retkost već -pravilo. "Ceo svet naseli, a sebe ne raseli", govorilo se za Liku, gde su bračni parovi imali u proseku šestoro dece. Porodice sa dvoje dece bile su retkost, a s jednim detetom, ili bez dece, izuzeci. Muškarac - suprug i otac, bio je glava porodice, starešina koji se nalazi na vrhu porodične piramide. Žena je predstavljala radnu snagu koja je mnogo doprinosila funkcionisanju domaćinstva. Naporad rad koji je ženu očekivao posle udaje uticao je na to da su se mladići često ženili nešto starijim, fizički jačim i izdržljivijim devojkama. Dok je muškarac vodio poslove i odlučivao u ime cele porodice, žena je najviše vremena provodila u kući, baveći se domaćinstvom i vaspitavajući decu. Kao i njihove majke i bake, devojčice su već od malih nogu uvođene u "ženske poslove". Glavna obaveza bilo im je čuvanje sitne stoke (koze, ovce, svinje), a majke su ih učile ručnom radu (pletenju, vezenju, heklanju, šivenju). Kišne i zimske dane provodile su spremajući devojačko ruho, godinama predano puneći svoje škrinje odećom, peškirima, stolnjacima i drugim predmetima koje će, jednog dana, poneti u svoj novi dom. Od mladosti pa sve do zalaska u pozne g., na ženama je bio sav teret porodičnog života. One su za sve ukućane pripremale hranu, održavale kuću, tkale, plele, obavljale poljske radove zajedno sa muškarcima, čuvale stoku, prale rublje, rađale i podizale decu. Radni dan seoske žene u srpskim selima Hrvatske trajao je od rane zore do duboko u noć. Samo zahvaljujući snažnoj fizičkoj konstituciji žene su uspevale da podnesu sve napore, pa i da dožive duboku starost.

Započinjanju porodičnog života nije uvek prethodilo sklapanje braka. Osim siromaštva i nemogućnosti da se podnese teret izdataka oko svadbe (a venčanje je, prema srpskim običajima, podrazumevalo i svečano obeležavanje tog velikog dana sa rođacima i prijateljima), sačuvana dokumentacija ukazuje i na druge razloge života u konkubinatu: "konkubinar ima živu venčanu suprugu", "konkubina ima živog zakonitog muža", zatim "nemar", "starost", "nedokazana smrt supruga koji je nestao u ratu", "on(ona) nema zakonom predviđen broj godina", "on(ona) je katolikkinja", "srodstvo", "muškarac je stranac (Rus), pa nema potrebnih dokumenata" i sl. Uvid u zvaničnu dokumentaciju crkvenih vlasti pokazuje da nije bilo gotovo nijedne parohije Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj bez divljih brakova. I pokazuje da je glavni razlog života u vanbračnim zajednicama najčešće bilo - brakolomstvo. Naime, većina nevenčanih supružnika napustila je zakonitog bračnog partnera i s nekom drugom osobom započela novi život. Broj parova koj se nije venčavao iz drugih, pomenutih, razloga, bio je mnogo manji. Crkva je, sa svoje strane, preduzimala ono što je bilo u njenoj moći, nastojeći da iskoreni ovu nemilu pojavu. Nadležni parosi su savetovali i pozivali nevenčane parove da sklope svetu tajnu braka, držali propovedi u crkvi, strogo opominjali, pa čak i pretili tužbom. U nekim parohijama sveštenik "ništa nije preduzimao jer su prilike takve da ne bi imao uspeha". Ponekad su se parosi uzdržavali od preduzimanja bilo kakvih mera, jer su lokalni političari zloupotrebljavali privatne probleme svojih sugrađana da bi pospešili svoju političku karijeru. Sveštenicima je to donosilo velike nevolje: političari su "svoim političkim intrigama činili i zavađali sveštenika sa parohijanima i time mu pravili neprilike i nesnosan položaj u parohiji". U nekim slučajevima svi napori sveštenika da privole nevenčane parove da stupe u zakoniti brak nisu davali rezultate. Primera radi, u požeškoj parohiji su 1921. g. bila 22 divlja braka. "Svi ovi prizivani su nekoliko puta i pismeno i usmeno savjetovani da urede svoje odnošaje no svaki pokušaj ostao je bez rezultata."

Za Srbe u Hrvatskoj i dalje je sve teklo po ustaljenim, nepisanim normama. Nasleđe prepreka ispoljavalo se u održavanju starih običaja koji su imali snagu zakona. Običaji su određivali način života i način mišljenja, čuvajući etnički identitet srpske zajednice. Kosovski mit bio je sastavni deo kolektivnog identiteta Srba. U Hrvatskoj, srpska deca su i dalje čitala Boj na Kosovu, divila se junaštvu svojih predaka i tugovala zbog pogibije Miloša Obilića, vojvode Toplice i Kosančić Ivana, a vremešni ljudi su, kao u prohujalim vremenima, uz gusle pevali o srpskoj istoriji. Narodna pesma čula se, kakoje zabeleženo, svugde: "na njivi, na putu i u kolu." Tradicionalna svest je, tako, objedinjavala sadašnje i prošlo, održavala ravnotežu između modernog i arhaičnog.

1.   od 3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #6 : Veljača 22, 2014, 17:03:53 »


Tokom leta 1921. g. učitelj i narodni guslar Petar Perunović putovao je po Dalmaciji držeći predavanja i pevajući narodnu poeziju. Tih dana obišao je Dalmatinsko Kosovo, Benkovac, Biovičino Selo, manastir Krku, Kistanje, Skradin, Đevrske, Knin i druga mesta. Svuda je dočekivan srdačno, a njegovi nastupi bili su veoma posećeni. Izveštavajući Ministarstvo, Perunović je zabeležio da je na svojim nastupima izazivao "puno suza" i beskrajnih aplauza. Narodna poezija je s nesmanjenom snagom budila najdublje emocije.

Jedno od osnovnih i uistinu egzistencijalnih pitanja srpskog seljaštva u Hrvatskoj bilo je pitanje ishrane. "Glad je bila vječit saputnik mog sela", sećao se jedan savremenik, rođen u najvećem seoskom naselju na Kordunu, Sjeničaku. Ishrana je zavisila kako od klime i tla tako i od načina privređivanja, navika i tradicija. I u prvim posleratnim godinama zemlja je obrađivana na primitivan način. Mehanizacija i agrotehničke mere u poljoprivredi nisu primenjivane. U Sjeničaku se, na primer, prva motorna vršalica pojavila tek 1927. g..

U zdravstvenom pogledu srpski krajevi u Hrvatskoj imali su sva obeležja zaostalog područja: porođaji bez lekara, visoka smrtnost novorođene dece, avitaminoza, crevne i parazitarne bolesti i dr. Razne bolesti prouzrokovao je i nehigijenski način života. Savremenici su zapažali da u kućama "stanuje sa čeljađu domaća stoka" što je, naravno, ugrožavalo zdravlje, naročito najmlađih. Umesto iz tanjira, cela porodica jela je iz jedne jedine, zemljane ili drvene, posude. Ni krečenje kuća zbog higijenskih i zdravstvenih razloga nije bilo uobičajeno. Jedan od najvećih problema bio je alkoholizam. Pijačnim danima, kada je seoski svet odlazio u obližnje varošice da prodaje i kupuje robu, kafane, obično prljave i neugledne, bile su pune. Tu su, uz piće, vođeni poslovni razgovori i "bistrila" se politika. I u selima, kafana je, na žalost, najčešće bila središte društvenog života. Sklonost alkoholu, prirodno, naročito je bila raširena u oblastima u kojima su uspevale kulture od kojih su se dobijala alkoholna pića - u Dalmaciji, Slavoniji, Baniji. Predstavnici srpske inteligencije iz Hrvatske savetovali su narod da više radi umesto što se "od druga vremena" opija po krčmama i uništava zdravlje.

Zbog loše saobraćajne infrastrukture pokretljivost stanovništva nije bila velika. Najveći deo žitelja sa sela retko je napuštao svoja rodna mesta, sa izuzetkom onih koji su, vođeni idejom o boljem životu, odlazili u inostranstvo, zatim đaka koji su išli na školovanje i trgovaca, koji su se, po prirodi posla, više kretali. Duboko uvreženo mišljenje da je "grad zlo" i da "sve zlo dolazi od grada" usporavalo je napredak srpskog sela. Ipak, uvek je bilo onih koji su čeznuli za promenom, koje je neki unutrašnji glas pozivao da se ne prepuste seoskoj čamotinji. Pre svega, među mladima. Posmatrajući sa svojih brda treperenje električnih svetiljki u obližnjim gradovima, seoski dečaci su maštali o bekstvu daleko od svojih domova: "Eh, da mi je poći u kakav zanat, da mi je otići kud bilo u svijet..." - vajkali su se oni. Prirodna želja svakog ljudskog bića za lepšim i smislenijim životom mešala se s mladalačkom čežnjom za otkrivanjem nepoznatog, za avanturama. Nekima je, naročito zahvaljujući "Privredniku" (čije je delovanje obnovljeno sa završetkom Prvog svetskog rata), zaista i pošlo za rukom da se otisnu u svet.

Svako, ma i najmanje rastojanje, u današnjim razmerama simbolično, u ono vreme izgledalo je gotovo nepremostivo. Mladi ljudi koji su odlazili na školovanje u najbliže urbane centre, u najvećem broju slučajeva posećivali su svoje roditelje samo dva puta godišnje, za vreme velikih praznika Božića i Uskrsa. Nimalo neobično ako se ima u vidu da je, na primer, Donji Lapac (srez sa apsolutnom većinom više od 90% srpskog stanovništva), g. 1925. bio udaljen oko 50 km od najbliže železničke stanice. A već prilikom audijencije 1921. g. deputacija na čelu s trgovcem Simom Torbicom molila je kralja, Nikolu Pašića i Svetozara Pribićevića za pomoć tom kraju. Ipak, donjolapački srez je i dalje ostao čak i bez telefonske linije, tako da jebio potpuno odsečen od sveta. O nekim drugim tekovinama moderne civilizacije, na primero električnom ili bar gasnom osvetljenju, takođe nije bilo ni govora. Slično je bilo, naravno, i u ostalim srpskim krajevima.

Zbog teškog života, siromaštva i zaostalosti, mnogi Srbi su odlazili u ekonomsku emigraciju u strane zemlje. Emigrare domo, kako bi rekao Krleža u jednoj svojoj pesmi, dugo je bila jedina izvesnost oba naroda sa ovog geografskog prostora. Tako se g. 1921. iz Hrvatske i Slavonije iselilo 689 Srba, iz Dalmacije 58; g. 1928, pak, 1.133 Srba iz Hrvatske i Slavonije, a iz Dalmacije 115. Siromaštvo nije bilo jedini razlog napuštanja otažbine. U daleki svet vodili su ih i nemir, ambicije, prirodna ljudska želja za bekstvom iz skučene sredine, verovatno i nasleđeni duh predaka ratnika koji su veliki deo života vojevali širom Evrope. Često su se selili upravo imućniji seljaci, kako bi, posle povratka, kupovali još zemlje i, popravljajući svoje materijalno stanje, stekli veći ugled u svojoj okolini. Samo su imućniji seljaci i mogli da plate nimalo jeftine karte za put u inostranstvo. Čeznući za zavičajem, pojedinci su se i vraćali, a posebno krajem dvadesetih godina, kada je svet zahvatila velika ekonomska kriza. Povratnici iz emigracije dolazili su iz jednog drugačijeg, lepšeg sveta, u kome su poprimili nove navike i običaje, i za svoje sunarodnike postali gotovo tuđinci. Višegodišnje odsustvovanje učinilo je svoje: u rodno selo vraćali su se ljudi drugačijeg izgleda i ponašanja. Za svoju sredinu, koja je vekovima živela po ustaljenom obrascu, predstavljali su pravu atrakciju. To su bili ljudi koji su, zaboravivši maternji jezik, govorili nepravilnim engleskim i prepoznavali se po građanskom odelu. Jedni su se opredeljivali za šešir i kravatu, drugi za farmerke i čizme. Nosili su žepne satove, a njihove osmehe krasio je neizostavni zlatni zub - znak lošeg ukusa i želje za prestižem, za pokazivanjem svog vojnog uspeha. Među njima je bilo i mnogo razočaranih, iznemoglih i oronulih. Mukom stečenu ušteđevinu povratnici su trošili na uređenje kuće, gradnju staja i sl. Staje od tvrdog materijala, okrečene i sa prozorima koje su bivši pečalbari podizali po uzoru na ono što su videli u svetu, bile su nešto što je po selima izazivalo zaprepašćenje i nedoumicu.

Svakodnevni ustaljeni ritam života prekidan je samo u vreme velikih praznika. Proslavljanje verskih i drugih praznika, bila je prilika za okupljanje naroda, za susrete sa prijateljima, upoznavanje mladih, ugovaranje poslova, ali i za burne rasprave, pa i fizičke obračune. Silovita graničarska priroda, surovost života lišenog radosti, primitivizam i neprosvećenost, nedovoljno versko obrazovanje, život u koji su sporo i teško prodirale tekovine civilizacije i modernog sveta, nepostojanje organizovanog društvenog života u vidu igranki ili sporta, a duboka ljudska potreba za promenom, za dešavanjem, za razbijanjem monotonije svakodnevice - sve je to uticalo na pretvaranje seoskih okupljanja u obične tuče s velikim brojem lakše i teže ozleđenih:
"Rasprave se vode u početku mirno, kao 'nikom ništa', kao 'ljudi smo', pa se to malo-pomalo sve višezakuhava i podjaruje da bi se, na kraju zbora, završilo krvavom tučom."

Za razliku od seoskog stanovništva, tanak sloj srpskog građanstva živeo je mnogo lagodnije.Domovi građana bili su opremljeni savremenim pokućstvom, vrednim predmetima i bogatim bibliotekama; građani su provodili leta na svojim imanjima, lečili se u čuvenim banjama i putovali po Evropi, a decu su im podučavali privatni učitelji. Ipak, nije ih napuštalo sećanje na poreklo, na "lički krš" iz koga su potekli. Milan i Adam Pribićević su u tom pogledu samosvojan primer: školovani i obrazovani (oficir i pravnik), odrekli su se privilegija građanskog života i, došavši sa sela, selu su se i vratili. Svesni zaostalosti svog naroda, i činjenice da se, sa osloncem samo na državnu inicijativu, još dugo neće ništa promeniti na bolje (budući da država, tek izašla iz velikog svetskog rata, slabih finansijskih mogućnosti, sa oblastima u kojima je tokom rata uništena kompletna infrastruktura, nije razume se, bila u stanju, da za unapređivanje zapadnih srpskih krajeva uloži onoliko sredstava koliko je trebalo), pripadnici naprednijeg, građanskog dela srpske populacije nastavili su sa radom koji su započeli krajem 19. veka osnivanjem "Privrednika", zemljoradničkih zadruga i drugih ustanova: 1922. g. Savez srpskih zemljoradničkih zadruga u Zagrebu odredio je sumu od dva miliona kruna za pomaganje sela i seljaštva Banije, Like i Krbave; dve g. ranije, 1920, osnovano je Prosvetno društvo za Baniju pod predsedništvom učitelja iz Vrginmosta Joce Oreščanina, i sa zadatkom da podiže kulturni i obrazovni nivo žitelja ovog područja.

Kakve su bile uloge, snaga i moć Pravoslavne crkve u Hrvatskoj posle ujedinjenja? Za vreme vlasti Habzburgovaca crkva je bila institucija koja je čuvala srpsku nacionalnu svest. Verska osećanja naroda, međutim, vremenom su slabila; to se osećalo naročito posle ujedinjenja. U izveštajima sveštenih lica možemo da pročitamo sledeće zapažanje: "I prije ovog svjetskog rata, nažalost, opaziti je bilo jednu nemilu pojavu, da je naš narod u ovom kraju počeo postajati ravnodušan prema svojoj vjeri, a posle ovog rata i još jače. To se najbolje opaža, što narod vrlo slabo posjećuje svoje crkve. <91>...<93> Osim školske djece što moraju, odraslog je svijeta pri bogosluženju vrlo malo ili tačnije ni malo."

Bitno obeležje srpske populacije sa hrvatskih prostora bila je neprosvećenost.Još od habzburških vremena analfabetizam među Srbima je bio pravilo, a poznavanje slova izuzetak ; škole su, pak, bile malobrojne i neravnomerno raspoređene. Stoga je u novu jugoslovensku državu kninski srez, na primer, ušao sa svega 21 osnovnom školom, a benkovački sa 29, dok su u isto vreme primorski srezovi - splitski i zadarski, imali čak po 60 škola. Po broju nepismenih, kojih je 1921. g. u Hrvatskoj, Slavoniji i Međumurju bilo 32,15%, a u Dalmaciji 49,48%,42 prednjačili su krajevi s većinskim srpskim stanovništvom. Tabela pokazuje broj pismenog i nepismenog stanovništva 1931. g. u najzaostalijim krajevima Hrvatske - Lici i Gorskom kotaru (uzimajući
u obzir one srezove u kojima je bilo više od 10% Srba u odnosu na ukupan broj stanovnika).

Srez
(kotar)


Brinje
D. Lapac
Gospić
Gračac
Korenica
Ogulin
Otočac
Perušić
Udbina
Vrbovsko
 
broj
Srba


4740
15047
16611
19818
12046
22516
16075
3234
8897
2859
 
%
Srba


29,7
90,9
48,8
71,7
83,2
47,7
47,7
16,4
74,3
16,6
 
broj
pismenih


5059
4028
12138
6584
3903
17890
11752
5280
2783
8909
 
%
pismenih


48
36
53,0
36,2
40,0
55,7
50,3
40,3
35,7
74,7
 
broj
nepismenih


4 5395
9 6894
10764
11605
5853
14210
11604
7816
5020
3016
 
%
nepismenih


51,6
63,1
47,0
63,8
60,0
44,3
49,7
59,7
64,3
25,3

2.   od 3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #7 : Veljača 22, 2014, 17:11:27 »


Zapaža se, dakle, da je u svakom od četiri sreza sa srpskom većinom (Donji Lapac, Gračac, Korenica, Udbina) bilo više od 60% nepismenih. Od šest srezova sa hrvatskom većinom samo je u dva (Brinje i Perušić) bilo više od polovine nepismenog stanovništva, dok je u četiri preostala sreza(Gospić, Ogulin, Otočac, Vrbovsko) broj pismenih bio veći od broja nepismenih. Prema tome, i posle više od deset godina življenja u jugoslovenskoj državi, srezovi sa srpskom većinom i dalje su imali, po pravilu, veći broj nepismenog nego pismenog stanovništva, dok je u krajevima sa hrvatskom većinom bilo obrnuto. Isto tako, srpska sela su stalno zaostajala po broju osnovnih škola za hrvatskim. Uprkos tome, hrvatski političari su tendenciozno i zlonamerno, isticali, da se na polju prosvete i kulture prioritet daje svemu što ima srpski predznak, da je Hrvatska zapostavljena i uskraćena. S druge strane, istraživanja pokazuje da "o eksploataciji Hrvatske, kada je u pitanju finansiranje kulture i prosvete, nije bilo ni reči," već da je, naprotiv, gušena prosveta i kultura srpskog, a ne hrvatskog naroda.

Srbi su se žalili na nedovoljan broj škola, ali i na mali broj učitelja srpske nacionalnosti. U srezu Gračac, na primer, bilo je 1928. g., od 28 nastavnika srednjih škola, 14 Srba i 14 Hrvata. Dakle, udeo Srba u nastavničkom kadru bio je 50% iako je, prema popisu iz 1921, u tom srezu živela većina od 72,8% Srba, odnosno većina od 71,7% prema popisu iz 1931. U gospićkom srezu, pak, 1927. g. bila su ukupno 54 nastavnika, od toga 34 Hrvata i 19 Srba. Pošto je u tom srezu bilo 48,7%, odnosno 48,8% Srba, njihov udeo u nastavničkom kadru bio je manji nego u ukupnom broju stanovnika.

Poseban problem predstavljale su i školske zgrade u srpskim selima, u najvećem broju slučajeva građene još u habzburškim vremenima, ruinirane, zapuštene, daleko od higijenskih standarda. Najčešće su izgledale kao škola u Sjeničaku na Kordunu, rodnom mestu Save Mrkalja, preteče Vuka Karažića. Prema sećanjima njenih đaka, to je bila "brvnara, stara oko dvesta godina, sa dve učionice u kojima su peći više dimile nego grejale, čiji krov beše od šindre, sav rasušen i naježen od sunca, kiše i vetrova, pa je u zimske dane kiša curila kroz krov, pa kroz tavanicu tako da smo morali rasklapati kišobrane nad klupama".

Na osnovu svega rečenog, možemo izvesti više zaključaka o srpskom društvu u Hrvatskoj posle stvaranja jugoslovenske države. Pre svega, bitno je da su krajevi Hrvatske naseljeni srpskom većinom u zajednicu južnoslovenskih naroda ušli nerazvijeni, bez odgovarajuće saobraćajne infrastrukture, bez potrebnog broja škola, sa malobrojnim građanstvom. Takvo nasleđe bilo je teško prevazići, naročito kada se ima u vidu da je Kraljevina SHS bila siromašna država pred kojom je bio zahtev obnavljanja krajeva teško postradalih tokom Prvog svetskog rata. Uviđajući probleme, pripadnici građanskog dela srpske populacije u Hrvatskoj često su preuzimali inicijativu - obnavljanje "Privrednika" i osnivanje drugih institucija, te ulaganje finansijskih sredstava u bivše vojnokrajiške prostore samo su neki od vidova pomoći koju je pružala srpska elita, doprinoseći postepenom preobražavanju srpskog društva u Hrvatskoj. Ipak, narod koji je čekao "da svoje obilje sažete snage i svoju neiscrpnu vitalnost upregne u jednu višu i dostojniju primjenu," u stvari je i dalje živeo u skladu s drevnim običajima. Tradicionalni obrazac življenja bilo je, uistinu, teško prevazići.

- Prilozi za istoriju društva -
godina VII - sveska 1 - Beograd, 2000.
Mr Sofija Božić

Srbi na prostoru Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 1918 - 1929.

______________

Citat S. Božić: ... Severna Dalmacija - Korolijino "Pepeljugino carstvo", Lika - "srpska tvrđava na severozapadu ...

-   Ovo je doista lijepa bajka o srpskoj Pepeljuzi. Bolje ju ni braća Grimm ne bi napisala. Tko i malo povijest Sjeverna Dalmacija poznaje, zna da se ta regija proteže od Kvarnernskog zaljeva pa sve do Trogira kod Splita i da su, Rimljani i Hrvati nudili izbjeglicama zakloništa. O tom bogatom (kroz trgovinu i pomorstvo) području ne mže biti ni govora o "Pepeljuginom carstvu".

A ako je riječ o Vlasima, koje autorica uporno naziva Srbima, onda moramo znati, da je Pepeljuga bila mlada kći bogatoga trgovca koja nakon smrti majke dobiva maćehu i tri polusestre.

-   Tko su tri polusestre Vlaha?
-   Hrvati, Mlečani, Austrijanci?

Vlahe ne možemo usporediti kao djecu bogatoga oca (Valahije)
a)   jer su bili nomadi koji nisu prihvaćali seljački način života. Oni su vrludali, skitali se, tumarili i basali i gdje su nabasali (slučajno, neočekivano naišli) na dobru ispašu, tu su ostali neko vrijeme.
b)   jer je usporedba odnosa snaga između maćehe i pepeljuge tj. Hrvata i Vlaha izvučena iz zraka.

Grimm u ovoj bajci govori o diskriminaciji i stvaranju nereda od strane novo doseljenica (maćehe i njezinih kćeri) koje domaća kći na svojem ognjištu podnosi, oprašta i opet iznova traži novi prijateljski početak, da bi na kraju tražila utjehu u lijepom snu - Bog i Hrvati.

Mirko Marković je jako lijepo opisao temu Vlaha u svojoj knjizi "Stočarska kretanja na Dinarskim planinama".

Dalje autorica S. Božić navodi.
Citat: ... gde su kontinuirano živeli bar 10 generacija i gde su nenasilno naseljeni u odnosu na pripadnike drugih naroda. Jedan deo tako određenog srpskog etničkog prostora u Hrvatskoj činile su teritorije na koje su se Srbi naselili posle dolaska na Balkansko polustrvo (prvo srpsko domicilno područje) ...

-   Ako se jedna generacija računa sa 30 godina, onda autorica opisuje naseljavanje "Srba" u Hrvatskoj u zadnjih 300 godina. Onda znamo da su za naseljavanje opustjelih predjela Hrvatske sa Vlasima i pravoslavnim uskocima "krivci": Marko Mesić (1640. - 1713.), grof Nikola Erdedij,  general karlovački Ivan Josip Herberstein i mnogi drugi austrijski generali i katolički biskupi. Vlaške i uskočke skupine su na zamolbu dobile dozvolu da se nasele u Hrvatskoj, da bi napadali hrvatska naselja i razrušili im kuće.

Tu s punim pravom možemo reći: Došla srpska maćeha na ognjište hrvatske Pepeljuge!

Iako je, kroz cijelu povijest, riječ o Vlasima i Pravoslavnoj crkvi, srpski autori uporno pišu, bez izvornih dokaza, o Srbima i Srpskoj crkvi u Hrvatskoj.

Gdje su ti dokumenti, stariji od 300 godina, iz kojih se vidi mjesto rođenja bar zadnjih 10 generacija hrvatskih "Srba"?

Treba razlikovati između Srba i Vlaha, što Srbija iz političkih razloga ignorira.

Nepismenost Srba, pogotovo nakon Prvog sv. rata, od 1918, a i prije je posljedica njihovoga nomadskoga, nemirnoga hajdučkog života, njihove ratobornosti i na kraju beogradske politike kao i SPC koja je imala u interesu da taj dio hrvatskog naroda luta kao guska kroz maglu - nepismen.

Nepismenost Srba u Kraljevini Jugoslaviji bila je jednako velika u Srbiji, BiH, Makedonij, Crnoj Gori i Hrvatskoj. To nije rezultat "hrvatske diskriminacije" nego rezultat diktature dinastije Karađorđevića što nam potvrđuju i razni atentati.

Više o licomjeri http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1388.150

Za nas je samo Srbin onaj koji može dokazati da su mu predci rođeni u Srbiji, a svi ostali, pogotovo oni koji su sami sebe do 1918 nazivali Vlasi, za nikoga osim Srbije nisu Srbi.

Ako je država Valahija unutar granica obuhvaćala područje od 78.000 četvornih kilometara i oko 15 milijuna Vlaha, bila je malo veća od Bavarske i Srbije (77.474 km2) i nešto manji od Austrije ili gotovo dvostruko veća od Švicarske, onda nije logično da su sve vlaške manjine u Ukrajini, Bugarskoj, Mađarskoj, Grčkoj, Srbiji, Makedoniji, Albaniji i Hrvatskoj, porijeklom Srbi.

Zanimljivo je da vlaški narod nikada nije pokazao interes za svoje porijeklo. Osim toga, Vlasi su se oduvijek identificirali s narodima s kojima su zajedno živjeli - tako da je danas njihov broj nepoznat, njihova kultura i jezik gotovo izumro.

Po očuvanim mikropodacima popis stanovništva Srbije bilo je godine:
1834. u
-   Jagodinskom okrug, Temnićka kapetanije: 38 sela  sa 2.061 kuća.
-   Krajinskom okrug, Krajinska kapetanije: 26 sela sa 2.347 kuća.
-   Krajinskom okrug, Ključka kapetanije: 21 sela, sa 1.288 kuća.
-   Požarevačkom okrug, Pecka kapetanije: 20 sela, sa 1.321 kuća.
-   Šabačkom okrug, Posavska kapetanije: 35 sela, sa 1.319 kuća.
-   Beogradskom okrug, Turijska kapetanije: 21 sela, sa 880 kuća.
-   Požarevačkom okrug, Moravská kapetanije: 24 sela sa 1.254 kuća.
-   ukupno - 678.192

http://www.demogr.mpg.de/papers/working/wp-2012-018.pdf

1841. g. - ukupno -    828.895
1843. g. - ukupno -    859.545
1846. g. - ukupno -    915.080
1850. g. - ukupno -    956.893
1854. g. - ukupno -    998.919
1859. g. - ukupno - 1.078.281
1863. g. - ukupno - 1.108.668
1866. g. - ukupno - 1.216.348

A i u tim popisima nije naveden točan broj Srba i ostalih naroda npr. Vlaha. Tako, da sve te srpske statistike i tvrdnje o Srbima u Hrvatskoj stoje na jako klimavom temelju.

Autorica S. Božić u ovome tekstu spominje i Milana (poručnika u srbijanskoj vojsci) i Adama Pribićević, a ne spominje niti s jednom rečenicom da je upravo taj Milan Pribićević autor "Statuta za uništenje Hrvatske"  i da su u Veleizdajničkom procesu bili, kao začetnici i naputnici srpske propagande u Hrvatskoj, osuđeni na i 12 godina teške tamnice.

O "Velikosrbskoj uroti protiv Hrvatske 1908" i "Statuta za uništenje Hrvatske" uskoro više.

3.   od 3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #8 : Svibanj 12, 2014, 22:31:38 »


Krasopis u pučkoj školi

Za metodiku krasopisa stekao si je osobitih zasluga englezki učitelj krasopisa Carstairs. On je u Londonu pred odličnim slušateljstvom držao, predavanja ob svojem obučavajućem sistemu i pri tom zakone fiziologije kao najvažniji temelj svojoj metodi izpostavio. On je usljed toga zahtievao kod pisanja strogo držanje tiela, zatim marljivo vježbanje ruke. Istom nakon ovih vježbanja počimao je Carstairs pisati na papir bez crta pojedine dielove slova i to u što većem i zamašnijem obliku. Slobodan, siguran i brz zamašaj ruke bila je njemu glavna stvar. Carstairs je svojom metodom polučio izvrstne rezultate, te je englezka vlada za shodno pronašla njegovu krasopisnu metodu svim školam englezke države preporučiti.

Usljed preporuke englezke vlade bila se je ta nova krasopisna metoda razprostranila u škole sjeverne Amerike, što je i povodom, da Carstairsovu metodu krivo amerikanskom zovu. Od ovud razširila se je u Francezkoj, a zatim u Njemačkoj. Nu i ovom se je metodom disciplina slabo njegovala, a skupna je obuka zaostajala. Tomu se je hotjelo pomoći tako zvanom metodom pisanja po taktu, kojoj je utemeljitelj Nadelin u Štutgartu i Spreuer u Heidelbergu i drugi. U Njemačkoj su u skoro pisanje po taktu spojili Carstairsovom metodom i tiem je prestalo obučavanje pojedinih učenika u pisanju, a u mjesto toga uvedena je skupna obuka. Usljed toga nastao je nov život, red i disciplina, hitriji su bili u pisanju suzprezani, a tromi i mlitavi poticani na rad.

Nu žalibože zagovaratelji te metode razdvojiše se u pojedinosti. Tako su jedni hotjeli, da učenici prigodom pisanja samo temeljne poteze broje, drugi opet uz temeljne i vlasate. Jedni su želili, da učitelj sam taktira ili broji, drugi opet, da to sami učenici ukupno čine itd.

Neupuštajuć se mi u ova pomanja prepiranja, naglasiti nam je, da je razumno pisanje po taktu za drugo i treće godište mladeži od osobite koristi. Tako veli i Dittes, da je pisanje po taktu dobro pomoćno sredstvo, a osobito disciplinarno. Ono daje ruci sigurnost i čvrstoću, suzpreza hitre, trome pobuđjuje, te oživljuje cieli razred. Nu bilo bi dosadno, kad bi se učitelj cieli sat služio tom metodom. Pisanje po taktu neka se izmjenjuje sa slobodnim (prostim) pisanjem. Nadalje veli Dittes, da ta metoda nije shodna za početne i više razrede pučke škole, jer se u tih razredih djeci mora slobodna ruka ostaviti, ali je najbolja za drugi, treći i četvrti razred, gdje se imaju strogo uvježbati elementi pisanja.

Bez dvojbe svaka od pomenutih metoda ima svoju metodičku znamenitost, uporabljuje li se ona samo u pravo doba i svrsi shodnim načinom. U Diesterwegovu Wegweiseru čitamo, da je onoga metoda najbolja, kojom se najbolji rezultati polučuju. Kako se samo različito metoda pisanja po taktu pojima i uporabljuje, pa kod jednake okretnosti zaisto su i jednaki rezultati. Kehr preporučuje svakomu učitelju prigodom obučavanja u krasopisu ovo troje:

1. Oblike pojedinih slova moraju učenici temeljito nazrievati i bistro shvatiti. J. Diesterweg veli, da je najvažniji dio krasopisne obuke vierno pojimanje oblika, a ovo se polučuje samo točnim nazrievanjem i tumačenjem.

To je bez dvojbe za učeću mladež prvo i najvažnije. Ako krasopisna obuka nije ujedno zorna obuka; ako si učenik nije kadar sliku slova razgovjetno predočiti; ako učenik ne shvaća elemente, od kojih slovo sastoji i tada manjka krasopisnoj obuci naravan temelj.

Pošto se metodičari u tom slažu, da krasopisna obuka ima biti skupna obuka, to će učitelj pred svom djecom liepo i razgovjetno predočiti na školskoj ploči, kako pojedino slovo postaje, a djeca imaju svu pažnju tomu posvetiti. — Nakon toga ima učitelj slovo u svoje elemente razglobiti i svaki pojedini elemenat što je više moguće liepo predočiti. Ujedno će učitelj kazati, kako se pojedini elementi zovu, jer se u protivnom pamćenje otežčava. Zatim sliedi opisivanje predočenoga slova, kojom sgodom moraju učenici kazivati, od kojih elemenata dotično slovo sastoji, kako je jedan diel velik u razmjeru sa drugim, koju ima udaljenost, položaj, jakost i na koji su način pojedini elementi spojeni. Govor učiteljev ima biti jednostavan.

Pošto je učitelj učenikom oblike slova zorno predočio i učenici ih u pojedinih dielovih bistro shvatili: tada započimlje istom drugi stupanj obučavanja.

2. Učenici moraju točno nasljedovati ono, što su razgovjetno shvatili. Nu prije nego što učenici započmu pisati, moraju se preduzimati predvježbe, kako je to i Carstairs zahtievao. — Ove predvježbe sastoje se u valjanom sjedenju i držanju gornjeg diela tiela. Pošto je valjano držanje tiela potrebito ne samo da se postigne liepo pismo, već i u interesu djetinjega zdravlja, to ćemo u glavnom navesti, kako imade diete prigodom pisanja sjediti i pero držati.

Kod pisanja ima diete upravo, a ne prignuto sjediti. Noge moraju biti upravo na pod položene i to poradi kosoga držanja tiela ima lieva noga po prilici 15 cm. pred desnom ležati. Prsa ne smiju biti u se uvučena, a niti izbočena prama stolu. Osobito oči ne smiju biti preblizu pisanki, normalna daljina neka je 25 cm. Ramena ne smiju biti izkrivljena. Lieva ruka, koja je podpora cieloga tiela, leži na klupi ili stolu i to pokraj bridi stola i s njom istosmjerno; prsti lieve ruke drže čvrsto pisanku ili pločicu. Desna ruka mora biti izmedju podlaktice i zglobe od ruke tako položena, da se lako može gibati. Palac, drugi i treći prst imaju biti ponešto svedeno položeni k pisalu ili peru. Palac leži ponešto savinuto na lievoj, a srednji prst na desnoj strani držala, dočim kažiprst leži u pravcu cjepotine od pera, na njem gore izpružen. Srednji prst leži najbliže šiljku pera (od njega je odaljen 3 cm.) a palac je najviše udaljen od šiljka. Četvrti i peti prst povuku se natrag. — Izvan prsta stojeće držalo pokazuje prama desnomu ramenu.

Ovi se zahtjevi moraju od djece što ranije i strožije zahtievati, jer zločesto sjedenje prigodom pisanja imade zlih posljedica za vid, prsa, dolnji dio tiela i uzrast mladeži. I učitelj, koji se prigodom pisanja ne obazire i na zdravstvene odnošaje mladeži, ono je bezdušnik. Svaki put prije započimanja pisanja učitelj će na ova upozoriti cieli razred.

3. Pravo vježbanje ne mojmo zanemariti. Učenici imaju se vježbati pisati u pisankah, koje su providjene sa crtami. Crte su dobro sredstvo osobito u nižih razredih, ali se djeca imaju učiti i bez crta valjano pisati.

Evo Vam slika vježbenice s prednje i stražnje strane, iz godine 1917., cijena je 18 filira. Jedan član moje obitelji vježbao je pisanje, i to krasopisom.. "Sjećaj se Boga kad si u dobru, a on će se tebe kad budeš u zlu". jUpi

Važno je, što Dittes napominje u svojoj metodici, da se pisanje nema nikada preduzimati cieli sat, već učitelj ima časom davati naputke, časom preduzimati male gimnastičke vježbe. Ova je promjena potrebna, da se uzdrži prava revnost za tu obuku, a opet je koristno i za zdravlje djetinje.

Rezultat svega krasopisnoga vježbanja mora biti čvrst i brz rukopis. Ovo će se polučiti, ako učitelj bude nastojao, da učenici ne samo prigodom krasopisne obuke liepo pišu, već i prigodom sastavoslovnih vježba i u obće svakojega pisanja. Brzo pisanje ne može naravno kao početak obuci služiti, već kao svršetak. Kada učenici razgovjetno i liepo pišu, tada se istom može započeti brzim pisanjem; a to se istom može preduzimati u gornjih razredih pučke škole. — Prigodom svega pisanja osim discipline važna je još i korektura.

Da je ona potrebna, o tom nitko podvojiti neće; ali korektura će biti samo onda koristna, ako se bude obavljala shodnim načinom. — Kehr navadja, da se korektura ima ođnašati na cieli razred, a Diesterweg, đa se opažene pogreške kod mnogih učenika imaju izpravljati na školskoj ploči; pogreške pako, opažene kod pojedinih učenika, imaju učenici kod kude pravo napisati. Kad već obuka u krasopisu mora biti skupna, to je bez dvojbe najshodnije, da bude i korektura skupna. Nu ja mnijem, da nije proti metodičkim načelom, ako učitelj pojedinim učenikom povremence i pojedine pogreške izpravi u pisankah.

Prigodom korekture nije samo učitelju uviek koriti, već, što je glavno, mladeži potrebne upute davati. Nepobitno je, da čestit učitelj malo kori i kazni, on svojom bistrom obukom, požrtvovnošću i stegom sa malo rieči mnogo učiniti može.

Pitajmo se još: kada imamo sa djecom započeti pisati? Prerano započeti s tom obukom, kako je to za shodno držao Locke i Basedov, ne samo da ne koristi mladeži, već nasuprot joj škodi.

Ali odgadjati opet tu obuku na drugo, treće godište, ne može se više opravdati u današnje doba, gdje je poznato, da se ota obuka kao i svaka druga ima podjeljivati polag priznatih metodičkih načela. Izmedju pedagoga bio je prvi Rousseau, koji je tako zavlačio sa obukom u pisanju i čitanju, što je svakako najznamenitija pogreška Rousseauvljeve didaktike; dočim znademo, da je njegov uzgojenik jedva u 12. godini čitati i pisati znao.* Krasopis se ili pisanje ima započeti već prve školske godine uz čitanje, ali sa perom i crnilom pisati, veli Dittes, ne trebaju djeca prve godine; ne treba se žuriti, a i sa početnici je to opasno.

Andrija Ćurčić
Napredak, 20. ožujka 1882
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!