CRO-eu.com
Lipanj 24, 2019, 13:19:13 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1] 2
  Ispis  
Autor Tema: Prvi svjetski rat - katastrofa koja je trajala 1.567 dana  (Posjeta: 20704 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« : Listopad 21, 2013, 00:28:08 »


Svjetski rat i Hrvati

Pokus orientacije hrvatskoga naroda još prije svršetka rata


Dr. Ivo Pilar kao vojnik 1917.

Priredio: Zlatko Matijević
http://www.pilar.hr/

Indeks

 
     Predgovor

  I.  Uzroci rata

 II.  Uspjeh rata

III. Posljedice rata

IV. Rat i Hrvati

 V.  Uzroci i stanja u Hrvatskoj prije rata

VI. Iskorišćenje rata

Ivo Pilar na udaru austrougarske ratne cenzure

Dr. Ivo Pilar. Oris života i djela

Imensko kazalo

Teški topovi gruvaju na dva kontinenta, i nema mora na kojem se nije čula njihova bijesna rika, a uz uzdisanje umirućih, jauk patnika zdrobljenih uda i izmrcvarenih tjelesa rađaju se novi odnosi, nove konstelacije, novi razmjeri sila, rađa se jednom riječi nova budućnost na zemaljskoj kugli na stoljeća.

Nuz krvavu igru na razbojištima svi najbolji sinovi zaraćenih naroda naprežu sve svoje umne sile ne samo da podupru državu u ratnome poslu, nego da pomognu budućnosti u njezinim babinjama da rodi nove prilike i odnose koji će iza toga rata nastati.

Idite u Beč i Peštu, pak ćete vidjeti izloge krcate i brošura i znanstvenih djela iz druge pole 1914. i iz 1915., u kojima se pertraktiraju (1) nove mogućnosti i osvjetljuju nove nastajuće ideje, u kojima narodne i socijalne skupine formuliraju svoja stanovišta i svoje zahtjeve iza toga rata.

A u Hrvatskoj? Ništa od toga!

Naša mladež gine hrpimice na bojištima, kao vazda herojskim prezirom smrti. Hrvati stječu pobjedu za pobjedom, ostavljajući za sobom strašan trag hrvatskih lješina i ranjenika. Čak i velika javnost, koja nas nije razmazila svojom pozornošću i pravednim prosuđivanjem naših djela, ostala je zapanjena nad junaštvom Hrvata i priznanje stalo je probijati koli iz službenih izjava toli i iz novinskih vijesti.

A kod kuće u domovini? Gluha tišina, mrtvi muk. Ništa se ne čuje - ništa se ne miče. Jedan dio ne misli ništa, drugi dio misli što novine pišu, a treći misli drugačije nego što novine pišu, ali nema petlje da s mislima na svjetlo izađe.

Svemu mišljenju manjka nutarnja snaga, manjka mu sukladnost sa zbiljom, manjka realna podloga, fali mu nutarnja dosljednost, fali snaga uvjerenja, fali mu sve što bi tomu mišljenju trebalo da se mogne snažno ispoljiti i potegnuti narod za sobom.

Događaji pako se razvijaju, velike odluke dozrijevaju, približuje se momenat likvidacije toga strašnoga rata, svi će se interesenti prijaviti kod razdiobe s gotovim planovima, oboružani uvjerenjima i argumentima, s čitavim arsenalom misaonog oružja, samo mi Hrvati, kao obično, ostat ćemo nespremni, nepripravni i onda kad bi trebali da naši najbolji sinovi stoje spremni u zboru naroda u Monarhiji, (2) počet ćemo se prepirati o prvotnim pitanjima što i kako nam je zahtijevati.

Staro prokletstvo Hrvata, manjkava priprava političkih akcija, osujetit će i najskromnije naše uspjehe.

I mjesto da umno oboružani tražimo zasluženu nagradu za naše besprimjerne žrtve, nespremni i dezorijentirani pružit ćemo ruke kao prosjaci "da nam se što dade". Naravski, naša nespretnost i nespremnost brzo će se zamijetiti, naši brojni neprijatelji svaku će našu pogrješku izrabiti, a mi ćemo kao obično ostati praznih ruku i kriviti sve i sva za našu nedaću. Samo nitko neće htjeti priznati da smo u prvom redu sami krivi svome neuspjehu.

Ova brošura uzela si je za zadaću da potakne hrvatski narod da prione tome poslu, da se temeljito spremi za nastajnu likvidaciju, da valjanom spremom osigura uspjeh.

Kazat će mnogi: nije tome još vrijeme. Primjeri naših susjeda pokazuju nam da nije prerano. Ako nije prekasno, prerano sigurno nije. Kao što svaki posao, tako kristalizacija zajedničkih ideja, stvaranje organizacija, za njihovu provedbu treba vremena. S toga gledišta polazeći, nikada nije prerano započeti posao. A i konture budućega uspjeha rata već su vidljive. Temeljne promjene ne mogu se doduše isključiti, ali nisu vjerojatne. Prema tome ima već prilična osnovka za stvaranje zaključaka.

Pitat će se nadalje tko je taj anonimni pisac i odakle mu legitimacija za ovaj važni posao.

Ovu legitimaciju crpi pisac iz svoje nutrine, iz svoga patriotizma, koji mu neće poreći nitko tko bez predrasuda ovu knjigu pročita, i iz dubokoga uvjerenja da su njegove misli ispravne. Ovo uvjerenje nije nastalo od danas ili od jučer nego je plod mnogogodišnjeg razmišljanja, čitanja i učenja. Samosvijest pako za ovako težak i odgovornosti pun posao, kao što je pisanje ove brošure, našao je pisac u činjenici da je ovaj strašni rat ne samo predvidio nego se i u detaljnim peripetijama njegovim nije prevario, i da po dosadanjim uspjesima njegovim nije morao promijeniti nijednu od svojih misli i uvjerenja nego je mogao ostati sam sebi i svojem uvjerenju vjeran i dosljedan.

U ožujku 1915.

I.
Uzroci rata

Ako smo si uzeli za zadaću odrediti stanovište hrvatskoga naroda u gorostasnom i sudbonosnom konfliktu koji se sada odigrava na svjetskoj pozornici, nećemo moći mimoići a da si ne predočimo ukratko uzroke njegove.

Glavni i najdublji uzrok svjetskog rata jest izvanredni porast snage političke, vojničke i gospodarske Njemačkoga Carstva zadnjih 5 decenija. Oko njega se grupirao čitav niz drugotnih uzroka konflikta, koji su se svi sumirali zajedno i mogli proizvesti tako strašnu opću konflagraciju (1) kao što je sadašnji svjetski rat.

Nastojat ćemo da izlupimo sve glavne momente i da ih čitaocu pregledno izložimo.

Njemačka bila je na početku 19. vijeka hrpa bezbroja državica koje su uslijed svoje političke nemoći bile podatno tijesto u rukama velikoga Korza. (2) Nakon rata za oslobođenje 1814. Osjetiše ovi državni atomi potrebu da se bolje organiziraju te sklopiše Njemački Savez (Deutscher Bund), (3) koji doskora uze dižuću tendenciju. Rat od godine 1866. isključi Austriju iz Njemačkoga saveza i osigura Pruskoj prvenstvo i vodstvo. Izlučeno bi vječno takmenje između ove dvije najjače vlasti i time opasan elemenat nutarnjeg trvenja. Njemački Savez postane manji, ali jedinstveniji i sređeniji. Time dobi toliko na snazi, da je Francuska carevina počela tražiti povoda da novu silu na istočnoj svojoj granici oslabi. Ova težnja dade povoda Francusko-njemačkom ratu od 1870.-1871., koji svrši potpunim porazom Francuske, padom Napoleona III. (4) i gubitkom Elzasa i Lotaringije. (5)

Ne valja izgubiti iz vida izvanredni porast njemačkoga pučanstva. Godine 1816. brojila je Njemačka 26 milijuna, godine 1871. 41 milijun, a danas broji 65 milijuna žitelja te je iza Rusije brojem pučanstva najjača europska vlast.

Već u 18. stoljeću udareni su temeljitim radom njemačkih spisatelja, učenjaka i filozofa izvanredno solidni temelji za duševni i ćudoredni razvoj njemačkoga naroda. Taj rad je bio osnovkom povoljnoga političkoga razvitka i porasta od godine 1814., koji smo malo prije ocrtali.

Okretna točka u razvitku njemačkoga carstva nastaje godinom 1870.-71., tj. Francusko-njemačkim ratom. Pod dojmom neočekivanoga ratnoga uspjeha proti francuskom napadaču, pođe Bismarcku (7) za rukom svladati sve zapreke te labavu svezu njemačkog Bunda zamijeniti snažnijom i čvršćom organizacijom Njemačkoga Carstva. Pruski kralj postade njemačkim carem, (8) suvereniteta njemačkih dinasta i duodez knezova, (9) ukoliko ne biše ukinuti, bi toliko prikljaštrena da ne uzmogne više smetati političku jedinstvenost Carstva. Čitava Njemačka dođe pod vodstvo Pruske i njoj vlasnog duha militarističke stege i reda.

Velikome vojnome uspjehu pridruži se veliki politički uspjeh.

Ovaj dvojaki uspjeh uz oplođujući upliv zlatne struje od pet milijardi francuske ratne odštete probudi sve velike drijemajuće sile njemačkoga naroda. Općem kulturnom i znanstvenom razvitku, koji je datirao već od prije, pridruži se neočekivani industrijalni i trgovački. Tako reći, preko noći stupi Njemačka u red industrijalnih država te poče na tom polju, kano i na polju svjetske trgovine, uspješno konkurirati dvjema najvećim silama u toj stuci: Engleskoj i Francuskoj.

Znanstveno, a u nekim strukama i industrijalno, stade Njemačka upravo na čelo te bijaše bez takmaca (npr. u kemičkoj, zatim u industriji optičkih i fizikalnih finomehaničkih sprava). Rastuća industrija, trgovina kano i rapidno množeće se pučanstvo zahtijevahu oduška u kolonijama, koje bi imale biti ne samo smjestišta za prekobrojno pučanstvo nego i kupci industrijalnih proizvoda i dobavljači za industriju nužnih sirovina. Njemačka postade kolonijalna država i to uslijed svog centralnog položaja - prekomorsko-kolonijalna država. I na tom poprištu postade Njemačka takmacom i konkurentom dvaju najvećih europskih kolonijalnih vlasti: Engleske i Francuske.

Od vremena Friedricha Velikoga (10) imađaše Pruska izvrsnu kopnenu vojsku. S rastućim svojim uplivom u njemačkom Bundu znađaše ona svoj duh neumoljive vojničke stege, reda i točnosti proširiti na sve njemačke države i državice. Godine 1870.- 71. pokaza da Njemačka imade prvorednu vojsku. Kada pako iza 1866. i osnutkom carstva Pruska dobi još veću i uzakonjenu prevlast, bi doskora svijetu jasno da Njemačko Carstvo ima najbolju vojsku na svijetu. Nu za novonastale kolonijalne težnje Njemačkog Carstva nije to dostajalo. Prekomorske kolonije dale su se održati, čuvati, povećavati i stjecati samo velikom mornaričkom silom. A i prekomorska trgovina svake države je bez jake mornarice predana milosti i nemilosti jačih konkurenata.

Tako je kolonijalni i trgovački razvitak Njemačkog Carstva doveo neizbježivo do toga da se ono moralo baciti na izradnju svoje mornarice. To je značajka koja karakterizira vojni razvitak i politiku Njemačkoga Carstva zadnja tri desetljeća. U "Reichu" (11) ustraja se Flottenverein (12) sa stotinama hiljada članova koji imađaše za zadaću popularizirati težnju za izgradnjom mornarice, u širokim slojevima naroda pripraviti parlamentarnu provedbu dotičnih zakona i sprijateljiti masu s velikim financijalnim teretima, neizbježivo skopčanim s izgradnjom mornarice.

Uspjeh toga nastojanja bi da je Njemačka, koja je 1870. stajala svojom ratnom mornaricom na 5. ili 6. mjestu među pomorskim vlastima svijeta, godine 1912. bila na trećem mjestu, pri čemu je naposeb premašila Francusku.

_______________
  1 pertraktirati (lat.) - temeljito raspravljati
  2 Monarhija - Austro-Ugarska Monarhij

  3 Napoleon I. Bonaparte (1769.-1821.), francuski car (1804.-1814., 1815.)
  4 Odlukom Bečkog kongresa (1814./15.) osnovan je Njemački savez (1815.-1866.).
  5 Napoleon III. Bonaparte (1808.-1873.), predsjednik republike (1848.-1852.) i car (1852.-1870.)
  6 Riječ je o spornom teritoriju između Francuske i Njemačke.
  7 Otto Edward Leopold von Bismarck (1815.-1898.), njemački državnik
  8 Wilhelm/Vilim I. Hohenzollern (1797.-1888.), pruski kralj od 1861. i njemački car od 1871. do smrti.
  9 duodez (lat.) - malena država; beznačajan vladar
10 Friedrich/Fridrik II. Veliki (1712.-1786.), pruski kralj od 1740. do smrti.
11 Reich (njem.) - carstvo, država; njemačka država
12 Deutscher Flottenverein - udruženje pojedinaca i društava koji su željeli politički utjecati na izgradnju njemačke mornarice (1898.-1934.)


1.   od 20

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #1 : Listopad 21, 2013, 00:29:20 »


Iz ovoga letimičnoga pregleda već vidimo da Njemačka fin de siede (13) nastupa na svima poprištima političke, vojničke, znanstvene, gospodarstvene i prometne utakmice kao konkurenat prvoga reda, dakle kao konkurenat isto toliko neugodan koliko opasan.

Prema tome udesila su se čuvstva ostalih svjetskih vlasti prema Njemačkoj. Osobito pako čuvstva i politika dvaju u 19. stoljeću vodećih vlasti: Engleske i Francuske. Razvitak zaoštrila je činjenica da se ove dvije vlasti ne mogu ni izdaleka podičiti ni tako povoljnim, niti tako brzim razvitkom kao Njemačka.

Ogledajmo najprije Francusku. Politički razvitak Francuske sili čovjeka na predpostavu da je napoleonska veličina iscrpila životnu snagu Francuske. Od Napoleonovoga doba do danas, tj. u zadnjih sto godina, (14) promijenila je Francuska pet put formu svoje vladavine, i ni u jednoj nije se mogla smiriti. Najprije vidimo restauraciju kraljevstva, (15) onda srpanjsku revoluciju, (16) koja iznese na prijestolje Orleanse, (17) onda Drugu Republiku, (18) koja se nakon 3 godine pretvori u Drugo Carstvo (19) i konačno u teškom rasulu njemačkog poraza (20) rodi se Treća Republika, (21) koja još danas postoji. Međutim nijedan od ovih vladavinskih oblika ne može zadovoljiti nemirnoga i nezadovoljnoga naroda francuskoga, koji je sveđ žeđao za veličinom za koju nije više imao nutarnjih uvjeta.

U razmjeru prema ostalim europskim narodima Francuska se politička, trgovačka i pomorska snaga ne razvija povoljno. Ona stagnira, ukoliko direktno polako ne opada, kao npr. francuska prekomorska trgovina.

Najbolnije pitanje za Francuze, koji će po svoj prilici biti i glavnim uzrokom njihove stagnacije, je pitanje populacije. Francusko se pučanstvo tako reći ne množi. Francuska je brojila godine 1821. 30,5 milijuna; godine 1866. 38 milijuna; godine 1872. 36 milijuna, (uslijed gubitka Elzasa i Lotaringije), a 1911. Kod zadnjeg brojenja 39,6 milijuna. U vremenu od zadnjih devedeset godina povećalo se pučanstvo Francuske samo za 1/4, dočim se je pučanstvo Njemačke u isto doba skoro potrostručilo jer se množi upravo 10 puta tako brzo kao francusko.

Godine 1870. htjela je Francuska ratom spriječiti daljnje rastenje Njemačke, nu taj pokus svršio je teškim i bolnim porazom te gubitkom dvaju najbujnijih pokrajina. God. 1871. bile su Francuska i Njemačka brojem pučanstva jednake, danas pako Francuska još uvijek nema punih 40 milijuna, Njemačka ali ima već 65 milijuna stanovnika. Kraj ovakovog daljnjeg razvitka imat će Njemačka kroz 20-30 godina upravo dvostruko toliko žitelja koliko Francuska. A pošto se ni francuska trgovina ni industrija, ni znanost, nijedna pojava narodne životne snage ne razvija tako naglo ni tako povoljno kao što to biva u Njemačkoj, to Francuzi, narod darovit ali nemiran, tašt i slavohlepan, koji je stoljećima živio za slavu, "la gloire", sa zebnjom vidi kako neustavno (22) njihova zvijezda gasne i oni nazaduju na ljestvi velikih naroda.

Ovaj neutaživi i nemoćni strah pred rastućom moći Njemačke odgajao je u Francuzima duboku mržnju proti sretnijim takmacima, koja je našla izraza u težnji za "revanche", za odmazdom za pretrpljeni poraz godine 1870.-1871. Nijemci pako osjećajući tu mržnju te u težnji da osiguraju svoja stečenja iz god. 1870./71. sklopiše godine 1879. s Austrijom savez, kojem se pridruži 1882. Italija te isti dobi ime Trojni savez.23 Ova mržnja, kao i osjećaj svoje brojčane nedostatnosti prema Nijemcima, potakla je Francuze da stupe god. 1892. u savez s brojčano pučanstvom najjačom velevlasti, s Rusijom. Taj savez između liberalne republike i reakcionarne autokracije bio je prilično neprirodan, ali Francuzi trebali su brojčanu silu a Rusija je trebala silni kredit, koji je bogata Francuska podmirivala. I tako su obostrane potrebe bile dosta jake da svladaju nutarnju neprirodnost.

Tako je odnošaj između Njemačke osigurane Trojnim savezom i Francuske, osigurane u savezu s Rusijom, bio stationaran, tim više pošto su oba ova saveza bila prvobitno obrambene, defenzivne naravi, a snage obiju strana prilično držale ravnotežu.

Ovo se međutim promijeni uslijed nove orijentacije Velike Britanije, koju ćemo kratkoće radi zvati Engleskom.

Tokom 18. vijeka, u nizu sretnih pomorskih ratova uništi Engleska mornaričku silu svojih pomorskih takmaca: Španjolske, Nizozemske i Francuske te im iza toga uspjeha lahko pootima prekomorske kolonije. Time posta Engleska odjedared najveća kolonijalna vlast svijeta. Pod konac 18. stoljeća izgubiše Englezi u američkom ratu za oslobođenje veći dio svojih sjevernoameričkih kolonija. (24) Ovom nedaćom opamećeni, vode Englezi kroz cio 19. vijek u svojim kolonijama vrlo opreznu politiku, provode nutarnju organizaciju s jasnom težnjom da kolonije što čvršće svežu s materom zemljom, oni proširuju kolonije većinom pod vidom strateškoga osiguranja svoga kolonijalnoga posjeda. Inzularni položaj Engleske kao i brojne kolonije prinudiše Englesku da drži veliku ratnu mornarnicu. Ova činjenica u savezu sa silnom samosvijesti i uvjerenjem Engleza da su oni za gospodovanje pozvani, razvi u Engleza osjećaj da moraju imati bezuvjetno gospodstvo na moru. Ova težnja očituje se u nastojanju da mornarički budu ne samo jači od svake druge države, nego dapače da imadu veću mornaricu od dviju neposredno najvećih pomorskih vlasti svijeta, (tzv. two powers standard).

Usprkos ovoga silnog kolonijalnog carstva, koje je po svojoj prostorini zapremalo gotovo sto puta toliku površinu koliko obuhvaća mater zemlja, a po pučanstvu zapremalo potpunu četvrtinu čitavog zemaljskog žiteljstva i silnog bogatstva, koje su Englezi sistematskom izrabljivačkom politikom znali izvući iz kolonija i zgrnuti u svojoj domovini, razvitak Engleske u 19. Vijeku nije povoljan. Ovo bogatstvo nije se jednako razdijelilo na sve slojeve pučanstva nego se zgrnulo u rukama malobrojne vladajuće kaste, aristokracije i velike trgovine. U malo država na kugli zemaljskoj ima tako strašnih opreka između najvećeg bogatstva i najvećeg siromaštva i bijede, kao baš u Engleskoj. To se je očitovalo u jednom osobito kobnom smjeru. Gotovo sav zemljišni posjed skupio se u rukama vrlo malog broja aristokrata i bogataša. Da to malo ilustriramo, dat ćemo sljedeće podatke: U čitavoj Engleskoj i Walesu posjeduje: (*)

-   400 peersa (aristokrata) i
-   1288 veleposjednika (s preko 3000 acres) - 14.226.678 acres,
-   217.079 seljaka - 3.931.806 acresa zemljišta

(1 acre = 4046 m2).

Prije spomenutih 1688 osoba zajedno s mrtvom rukom i 2.529 squires (obični plemići) imadu ukupno 20.089.596 acresa, dočim svi ostali srednji, mali posjednici i seljaci imadu samo 17.329.124 acres zemljišnog posjeda.

Tako se može kazati da Engleska nema više seljaštva, tj. seljaštvo nije u Velikoj Britaniji više bitan dio pučanstva. Glavni dio pučanstva jesu danas industrijalni radnici, koji rade i žive stisnuti u velikim, čađavim engleskim industrijalnim gradovima pod higijenski vrlo nepovoljnim prilikama.

Nije moguće ovdje opisivati opširno znamenovanje seljaštva za život i razvitak naroda. Seljaštvo je matica i jezgra svakoga naroda, dok je zdravo seljaštvo tu narod može podnijeti sve udarce, može se vazda pomladiti i regenerirati. Toga Engleska nema i posljedica toga je nutarnje propadanje i degeneracija anglosaksonske rase, koja se istraša u hipetrofiranoj svojoj industriji.

Mi možemo ovdje samo neke momente te degeneracije napomenuti. Jedan je momenat padanje radne snage engleskog radnika. To se vidi u nastojanju smanjivanja radnih sati i uvođenja raznih praznika (npr. weekends) . O tome se sjećam da je prije 2-3 godine u "Obzoru" (25) bio zanimljiv članak. Da to nije baš u stanju povećati sposobnost engleske industrije za konkurenciju, razumije se po sebi. Strašni štrajk iz godine 1913., zatim pojava bjesomučnih suffragetta, (26) strašan alkoholizam žena etc. pokazuju nam nedvojbenu nutarnju bolest, crva u deblu narodne snage engleskoga naroda.

Prikazano pretezanje veleposjednika i bogataša u zemljišnom posjedu imalo je još daljnju posljedicu. Zemljište je većinom oduzeto poljoprivredi, to su danas parkovi, lovišta, športska igrališta, livade, a ne njive i strnici. I tako je razvitak vodio do toga da Engleska sve manje može sama pokrivati potrebu svoga pučanstva na hranilima, nego je sve više upućena na uvoz. Stvar je došla do toga da se Engleska danas može jedva dva mjeseca zime od vlastitih zemaljskih proizvoda namiriti, sve drugo mora se uvoziti iz kolonija i inozemstva.

Ali ne samo u nutarnjoj politici nego i u vanjskoj osjeća se neki nemir i nezadovoljstvo Engleza. U posljednje vrijeme sve se više čuju glasovi iz engleskog parlamenta, da Englezi osjećaju svoju silnu flotu kao teret, da im je preskupa, da ne mogu da nasmažu pomoraca itd. Opaža se neki upravo patološki strah Engleza pred invazijom, koji od 1-2 decenija napunja stupce engleskih novina.

I tako je prevlađujuće čuvstvo kod Engleza osjećaj nedostatnosti u krugu svojih zadaća na političkom, materijalnom i vojničkom polju.

S kakvim očima moraju Englezi s obzirom na ove prilike i ovo raspoloženje gledati na harmonično i snažno razvijanje Njemaca, osobito na polju industrije, prekomorske trgovine i ratne mornarice, lako si svatko može predstaviti.

Poznat je aksiom engleske kontinentalne politike; ona svakodobno pobija najjaču kontinentalnu silu u Europi, i kuša formirati koalicije dotičnoj najjačoj sili neprijateljskih država. Tako je pobijala Napoleona, onda Rusiju, od koje se osobito bojala da bi mogla postati opasnom po njezin istočnoindijski posjed (Krimski rat g. 1853.-1856.). Nu tu je promijenio situaciju Rusko-japanski rat god. 1904. (27) Tu je Engleskoj uspjelo nahuškati ambiciozni i mladi japanski narod u istočnoj Aziji na Rusiju, i mandžurska katastrofa pokazala je jasno svem svijetu da ruski kolos stoji zapravo na vrlo slabim nogama.

Od onda Engleska ne smatra više Rusiju svojim najopasnijim takmacem, nego naglo rastuću Njemačku. Ovu je politiku inaugurirao osobito Eduard VII., (28) koji je neumorno radio, putovao i agitirao za ideju da se Njemačka izolira i oslabi, eventualno i uništi.

Kraj prikazanoga glavnoga uzroka svjetskoga konflikta drugi je najglavniji uzrok: ekspanzija Rusije. Petar Veliki (29) pregnuo je da Rusiju napravi europskom državom te je cijeli svoj život radio, organizacijski i kulturno, da svoj narod digne. Oslanjajući se na uspjehe ovoga rada Petra Velikoga i njegovih nasljednika, Rusija se naglo razvi i ne nailazeć u malim i nekonsolidiranim azijskim državicama ozbiljnog otpora, razli se na jug i istok Azije kao nabujala rijeka kad izađe iz korita. Ruska poplava preli sve do starih velikih azijskih država: osmanlijske, perzijske, do Kine i do interesnih sfera Engleske kao vladarice istočne Indije.

Učenjaci historičari stavili su pitanje je li se silna ekspanzija Rusije imade smatrati jednom takovom elementarnom pojavom koja se uistinu imade prispodobiti poplavi, kao što smo maloprije u figuri rekli, ili pako je njezina ekspanzija produkt sistematskoga nastojanja po promišljenom nekom planu.

_______________
13 fin de siede (franc.) - svršetak stoljeća; prijelaz stoljeća
14 Razdoblje od 1815. do 1915.
15 Nakona pada Napoleona I. na prijestolje se vraća vladarska kuća Bourbon
(1814./1815.).
16 Srpanjska ili Druga francuska revolucija dovela je do pada bourbonskog kralja Charlesa X. (1757.-1836.), koji je vladao od 1824. do 1830.
17 Orleans - vojvodski naslov sporedne linije vladarske kuće Bourbon. Louis Philippe (1773.-1850.), francuski kralj (1830.-1848.).
18 Druga Francuska Republika (1848.-1852.)
19 Drugo Francusko Carstvo (1852.-1870.)
20 Francusko-njemački rat (1870.-1871.)
21 Treća Francuska Republika (1870.-1940.)
22 neustavno - nezaustavljivo
23 Tijekom Prvoga svjetskog rata (1914.-1918.) neslužbeni je naziv za Trojni savez bio centalne vlasti/centralne sile. Italija je formalno ostala članica Saveza do potpisivanja Londonskog ugovora (26. travnja 1915.), kada prelazi na stranu Antante.
24 Američki rat za neovisnost vodio se od 1775. do 1783.

* Prema broširi: Karl L. A. SCHMIDT, Erich LEONHARDT, Das Ende Englands, Dresden-Blasevitz.

25 Obzor - zagrebački dnevnik (1860.-1941.)
26 suffragette (engl.) - članica ženskog pokreta za jednako biračko pravo obaju spolova
27 Rusko-japanski rat vodio se na teritoriju današnje Mandžurije i Koreje (1904.- 1905.).
28 Edward/Eduard VII. Saxe-Coburg i Gotha (1841.-1910.), kralj Ujedinjenog Kraljevstva i car Indije od 1901. do smrti.
29 Petar I. Veliki Romanov (1672.-1725.), ruski car od 1682. do smrti.


2.   od 20

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #2 : Listopad 21, 2013, 00:30:47 »


Mjerodavni učenjaci odlučili su se za posljednje mišljenje i učvrstilo se je uvjerenje, da Rusija ima stalni cilj, da postupa po točno određenoj metodi.

Cilj (*) je ruske politike ostvarenje velikoga europsko-azijskog svjetskog carstva pod velikoruskim gospodstvom. Zadnji cilj ruske politike nije toliko samo to carstvo, koliko ruska diktatura u Europi.

Mi se s tim mnijenjem na temelju naših vlastitih študija potpuno slažemo.

Ideja ovog svjetskog carstva ima dva izvora. Jedan je izvor da se Rusija smatra legitimnom nasljednicom Bizantskoga Carstva, i time imperijalističkih svjetskocarskih tradicija rimske svjetskeimperije. Ruski je car Ivan III. (30) oženio g. 1472. Sofiju Paleologinu, (31) kćer (32) zadnjega bizantskoga cara Kostantina XI. Paleologa. (33) Rusija preuzela je ne samo insignije bizantskih careva, grb dvoglavoga orla, dvostruki križ, bizantski cezaropapizam, (34) bizantsko pravoslavlje sa svom njegovom političkom tradicijom, nego i političke ciljeve njegove, a to je vlast nad svijetom, vlast svjetovna i duhovna.

Drugi je izvor tradicija svjetsko-carskih, tatarskoga podrijetla. Ne treba zaboraviti da Velikorusi od svih rusko-slovjenskih plemena imadu najviše primjese tatarske krvi; da se dapače imadu smatrati narodom postalim iz mješavine Tatara s ruskim Slovjenima. (35) Tatarska tradicija gospodovanja svijetom, tradicija Timurlenka, (36) Oktaja (37) i Džingis-kana (38) prešla je s tatarskom krvi i posjedom većine zemalja Zlatne Horde (39) u žile i mišljenje velikoruskom narodu. Možda je zato baš ovo pleme zagospodovalo, dočim su se ostala ruska plemena pokazala nesposobnima za vladanje, kao i svi ostali Slovjeni.

I tako iz mješavine tatarskih, slavenskih, bizantskih i germanskih koli krvnih toli misaonih elemenata, svarena je suština toga velikoruskoga svjetskoga carstva.

Posljedica ove ideje svjetskoga carstva jest da se Rusija vazda nastoji proširivati u nekom smjeru.

To je međutim svojina svih svjetskih carstva, kao što nam pokazuju Rimska imperija, tatarska carstva i sve svjetske imperije redom. Težnja pako ovoga osvajanja nije bez reda i nekoga sustava već ona teži vazda s kopna na more i to poglavito na topla i prometna mora. To je posljedica centralnog kontinentalnog položaja Rusije, jer ona za svoj bolji razvitak mora vazda težiti na more. Zato se smjer ruske ekspanzije dade svesti s nekoliko pravaca u kojima se ona vazda kreće:

1)   na Sredozemno more;
2)   na Perzijski zaljev;
3)   na Indijski ocean;
4)   na Tihi ocean, dotično Žuto more.

Rusija vazda radi u jednom od ova četiri pravca svoje ekspanzije te u dotičnim predjelima ili pripravlja ili vodi rat. Čim u jednom pravcu naiđe na zapreke, preko kojih ne može momentalno prijeći, tada se obraća drugom od preostala tri pravca. To se dade krasno pratiti u zadnjih 40-50 godina, iz kojih su nam događaji najbolje u pameti.

Najveću važnost polaže Rusija na pravac svoje ekspanzije put Sredozemnoga mora. Jedno zato jerbo je to prometno najvažnije more, a drugo zato jerbo taj put vodi do Carigrada, stoljetnoga cilja težnja ruskoga naroda. Carigrad drugi Rim i prijestolnica svijeta, ishodište vjerske, državne i misaone bizantske kulture, jedna je privlačiva, sugestivna točka, koja vrši neodoljivu moć na rusku dušu i fantaziju. Zato je Rusija vodila dosele šest ratova proti Turskoj (40) jer tek preko turskoga teritorija mogla je Rusija doći do Egejskog mora i Carigrada.

-   Prvi se Rusko-turski rat vodio g. 1768.-74., (41)
-   drugi 1787.-92., (42)
-   treći 1806.-1812., (43)
-   četvrti 1827.-29., (44)
-   peti 1853.-56. (tzv. Krimski rat), (45)
-   šesti 1877.-78.;

nu svi ti gore opisani napori Rusije nisu doveli do željenoga cilja. Danas se pako vodi sedmi rat s Turskom. (46)

Kod šestoga rata bila je Rusija već blizu svoga cilja da zdrobi osmanlijsku državu. Najprije spriječiše Englezi pomorskom demonstracijom u Marmarskom moru (47) dalje napredovanje Rusa, a zatim na Berlinskom kongresu 1878. biše ruski uspjesi u prvom redu nastojanjem Engleza tako podrezani, da je vrlo malo od njih ostalo. (48)

Iza ovoga neuspjeha u pravcu Sredozemnoga mora stade Rusija u osamdesetim godinama intenzivno raditi u središnjoj Aziji u pravcu Indijskoga oceana, a kad tu naiđe na neslomiv otpor Engleza, oko polovice devedesetih godina poče raditi u Istočnoj Aziji, u pravcu Žutoga mora. Tu je Europa mirom u Shimonosekiju (49) istrgla iz ruku Japancima sve uspjehe njihove pobjede u ratu s Kitajem. (50) Rusima pako uspije spretnom politikomda su bez rata postigli ono što Japanci usprkos ratu nisu mogli postići. Rusija stade naglo proširivati svoj upliv i pripravljati aneksiju Mandžurije i Koreje. Ogorčenje Japanaca upotrijebi spretno Engleska; nahuška ih na Rusiju, i posljedica bi Rusko-japanski rat, čiji je uspjeh u svačijoj pameti, i koji stavi Japan u red velesila.

Rusija, po svojoj staroj metodi napusti za sada pravac Tihog oceana i Žutoga mora, pa se vrati k starom svom ljubimcu, pravcu put Sredozemnoga, dotično Egejskoga mora. Dok je bila zabavljena u Istočnoj Aziji, bila je glede Balkana u najboljem sporazumu s Austrijom, na temelju tzv. Mürzsteškog programa. (51) Čim se je vratila pravcu put Sredozemnog mora, pokvario se sporazum s Austrijom. Stadoše izbijati opreke između Monarhije i Rusije, osobito kod aneksije. (52) Rusija, ne budući se još oporavila od nesretnog Rusko-japanskog rata, nije se mogla upustiti u konflikt s Austro-Ugarskom i Njemačkom, premda su već onda bili vidljivi obrisi nove europske konstelacije, tzv. Antante. (53) Engleska i Francuska potpuno podupiru Rusiju proti Monarhiji i Njemačkoj, a Italija, prem saveznica ovih posljednih, zauzima stanovište Monarhiji neprijazno. Ali Njemačka stavi se demonstrativno na stranu Monarhije i Rusija pretrpi diplomatski poraz. U srcu Rusije ostade žalac i proti Njemačkoj, što je svojim energičkim istupom pomogla Austriji do toga uspjeha i tim ponizila Rusiju. Prvi odgovor na aneksiju bio je Balkanski savez, (54) koji je imao oštricu u prvom redu proti Turskoj a u drugom redu proti Monarhiji. Prvi dio svoje zadaće on je sjajno izvršio. Turska bi potučena, oslabljena i svoga europskoga posjeda lišena; (55) nu u drugom dijelu ovaj je savez potpuno izdao jer se je raspao. (56)

Što je imala značiti ova oštrica proti Monarhiji? Imala je značiti da je Rusija, ozlovoljena sa svojih brojnih bezuspješnih ratova proti Turskoj, stala držati pregled nad momentima koji bi joj mogli biti na putu da to pitanje konačno riješi. Kod toga morala si je kazati da su onim časom kad su Engleska i Francuska (koje su još 1853. vodile teški Krimski rat, da spase Tursku od Rusije!), uslijed svojeg zaziranja od rastuće njemačke snage, stale na njezinu stranu, samo su još Njemačka i Austro-Ugarska one sile, koje bi joj opet mogle stati na put kod konačne likvidacije Turske. Osobito pako Austro-Ugarska, koja je po svom geografskom položaju, kao djelomična balkanska vlast, na tom pitanju osobito zanimana. Zato si je Rusija morala kazati da će uspjeti u svom pravcu ekspanzije put Egejskoga mora, tj. moći likvidirati Tursku samo onda ako prije Njemačka bude oslabljena, a Austro-Ugarska skršena.

Ovo shvaćanje nije novo, već ga je grof Ignjatijev (57) izrekao u poznatoj diplomatskoj maksimi: Put u Carigrad vodi preko Beča. I tu se Rusija nađe u istom pravcu s Engleskom i Francuskom, zajednički cilj dadne podlogu za stvorenje tzv. Antante, koja u formi dosta labava diplomatskog sporazuma sadržava vrlo daleko iduće vojno-ugovorne obveze.

I tako su se ove tri države Antante stale spremati na rat proti Trojnom savezu, pri čemu im je došlo u korist da su iza aneksije odnošaji između Italije i Monarhije vrlo ohladili tako da se moglo priličnom sigurnošću na to računati da će Italiju u slučaju zbilje odvrnuti od Njemačke i Austrije, pak da će Trojni sporazum (58) imati posla samo s ove dvije države. Rat je proti Njemačkoj i Austriji bio nedvojbeno zaključena stvar, samo se čini za kasniji trenutak nego što je u istinu buknuo.

_______________
* Vidi izvrsno djelo: Dr. Franz QUADFLIEG, Russische Expansionspolitik 1774-1914, Ferd. Dümler's Verlagsbuchhandlung, Berlin, 1914.

30 Ivan III. Veliki Vasiljevič (1440.-1505.), moskovski veliki knez od 1462. do smrti.
31 Sofija/Zoja Paleolog (1451.-1503.), bizantska princeza.
32 Sofija Paleolog je kći morejskog despota Tome Paleologa (1428.-1460.) i nećakinja posljednjeg bizantskog cara.
33 Konstantin XI. Dragaš Paleolog (1404.-1453.), neokrunjeni bizantski car od 1449. do smrti.
34 cezaropapizam (lat.) - sjedinjavanje crkvene i svjetovne vlasti u osobi vladara; podvrgavanje crkve carskoj vlasti
35 Slovjeni - Slaveni
36 Timurlenko/Timur Lenk (1336.-1405.), mongolski vladar od 1370. do smrti.
37 Oktaj/Ögedej kan (o. 1186.-1241.), mongolski vladar od 1229. do smrti.
38 Džingiskan/Bordžigin Temüdžin (o. 1162.-1227.), mongolski vladar od 1206. do smrti.
39 Zlatna Horda je srednjovjekovna mongolska država osnovana na širem području središnje Azije i istočne Europe (XIII.-XV. stolječe).
40 Uobičajen naziv za Osmansko Carstvo.
41 Rat koji je carica Katarina II. Velika (1729.-1796.) vodila protiv Osmanskoga Carstva, okončan je kučukkainardžijskim mirom. Rusija je mirovnim ugovorom dobila Kinburn, Kerč, Jenikale i Azov. Krimski je kaganat postao satelitska država koja je 1783. pripojena ruskoj imperiji.
42 Rat su započeli Turci u nadi da će povratiti ranije izgubljene teritorije u korist Rusije. Mirovnim sporazumom u Jašu (1792.) osnažena je ruska dominacija na Crnom moru.
43 Rat je okončan mirom u Bukureštu (1812.). Rusija je dobila u posjed Besarabiju (istočni dio tadašnje kneževine Moldavije).
44 Tijekom grčkoga rata za neovisnost (1821.-1832.) odigrala se kod Navarina pomorska bitka protiv Turske u kojoj je na strani britanske flote sudjelovala i ruska mornarica (1827.). Sljedeće godine izbio je Rusko-turski rat, koji je završio sklapanjem mira u Jedrenu. Osmanska je država izgubila crnomorsku obalu od ušća Kubana do zaljeva sv. Nikole i gotovo čitav ahalciški pašaluk. Ruska granica pomaknuta je na južni rukav dunavskoga ušća. Rusija je dobila pravo prolaza kroz Dardanele i Bospor za svoje trgovačke brodove.
45 Rat se vodio između Rus i alijanse koju su tvorili Velika Britanija, Francuska, Osman i Kraljevina Sardinija. Mirom u Parizu potvrđena je cjelovitost i neovisnost osmanske države te je odlučeno da na Crnome moru nijedna sila ne smije držati svoju ratnu flotu, ali da su Dunav i tjesnaci otvoreni za sve trgovačke brodove.
46 Misli se na Prvi svjetski rat.
47 Marmorsko more - Mramorno more
48 Na Berlinskom je kongresu temeljito revidiran Sanstefanski mirovni ugovor iz 1877.
49 Ugovorom u Shimonosekiju završio je prvi Kinesko-japanski rat (1894.-1895.).
50 Kitaj - Kina
51 Program Mürzsteških reformi nastao je na temelju rusko-austro-ugarskih sporazuma (1903.-1909.) o provedbi reformi (administrativnih, sudskih i dr.) u Makedoniji koja se nalazila pod osmanskom vlašću.
52 Aneksija Bosne i Hercegovine provedena je 7. listopada1908.
53 Antanta ili Trojni sporazum naziv je sustava vojno-političkih saveza i sporazuma Velike Britanije i Francuske (1904.) kojem se 1907. pridružila i Rusija.
54 Drugi Balkanski savez sklopljen je 1912.
55 Misli se na rezultate Prvoga balkanskog rata (1912.-1913.), okončanog mirom u Londonu.
56 U Drugom su balkanskom ratu Srbija, Crna Gora, Rumunjska i Turska ratovale protiv Bugarske. Rat je završio mirom u Bukureštu (1913.).
57 Nikolaj Pavlovič Ignjatijev/Ignatjev (1832.-1908.), ruski državnik i diplomat.
58 Vidi bilj. 55.


3.   od 20

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #3 : Listopad 21, 2013, 00:31:57 »


Dolazi srpski intermezzo koji je bacio iskru u bačvu baruta, pak je sve prije poletjelo u vis nego što je Trojni sporazum računao. Petar Karađorđević (59) zasjeo je godine 1903. na krvavi prijesto srpski. (60) Situacija je u zemlji bila teška. Urotnici, koji su Karađorđevićima napravili mjesta na srpskom prijestolu, tražahu bezobzirno nagrade, postadoše jedna svemoćna klika pod čijim zulumom zemlja teško trpljaše. Stvori se stranka protuurotnika, borbe ovih dvaju stranaka teško razdirahu zemlju. Bilo je glasova koji su dinastiji Karađorđevića proricali kratak vijek. Stara mudrost: Hodie mihi, cras tibi (61) morala je u istinu pobuđivati čudne misli u glavi novoga stanara beogradskoga konaka.

Karađorđevići pokazaše se ipak spretnijima nego što se je očekivalo. Kralj Petar brzo uvidje da će preko nutarnjih poteškoća prijeći najlakše tako ako pozornost naroda od nutarnje politike odvrati na vanjsku politiku. Ujedno si bijaše sa sobom na čistu da će se njegova dinastija moći samo onda održati ako bude na tom polju kadar postići realnih uspjeha. Tako vidimo da se godinu-dvije iza dolaska Petra Karađorđevića na prijestol kraljevina Srbija baca grčevito na agitaciju, na srpsku propagandu izvan svojih granica te radi svima silama da pripravi srpsku ekspanziju, i to u tri smjera: u Staroj Srbiji i Maćedoniji (62) proti Bugarima, dot. Turskoj, onda u Bosni i Hercegovini protiv Monarhije te konačno i u Crnoj Gori proti vladajućoj dinastiji Petrović Njeguš. (63)

Osobitom revnosti baci se kraljevina Srbija i njezina diplomacija na rad u Bosni i Hercegovini. Tome se ne treba čuditi ako uvažimo da je sva ta izvanja politika isključivo plod dinastičke politike Karađorđevića, a da je Petar Karađorđević jedan dio svoje mladosti sproveo u Bosni kao ustaški (64) vojvoda u ruskoj službi, (65) da mu je dakle ova zemlja po osobnim uspomenama morala biti osobito draga.

Bosna i Hercegovina bila je od Berlinskoga ugovora (66) u rukama Austro-Ugarske, na temelju europskoga mandata sadržanog u tome ugovoru. U diplomatskom natezanju i cjenkanju na Berlinskom kongresu dobio je ali ovaj mandat nekoliko teških jurističkih pogrješaka. Njegovo trajanje nije bilo nikako određeno, a uz to je bio sultanu izričito pridržan suverenitet, tj. teoretska vladalačka vlast nad ovim zemljama. Premda Monarhija nije nikada tajila da okupaciju Bosne drži trajnom i konačnom, nije to ipak u samom Berlinskom ugovoru bilo nigdje izraženo, a činjenica pridržana sultanovog suvereniteta bio je momenat koji se je dao zgodno upotrijebiti kao argumenat proti toj trajnosti. Ovo vrlo spretno izrabi srpska diplomacija (*) te započe s agitacijom u Bosni i u Europi da je mandat Monarhije ograničen, da se ima proglasiti utrnulim i Monarhija izaći iz Bosne i Hercegovine, a ove zemlje vratiti zakonitom suverenu naime sultanu. Za tu politiku bi dobiven mladoturski komite, (67) bosansko-hercegovački muslimani, koji su bili tako naivni vjerovati da bi se uistinu mogli vratiti pod vlast svoga kalife; (68) isto tako i Rusija, koja u tom otkri sjajno sredstvo da slomi upliv Austro-Ugarske na Balkanu. Francuska i Engleska, po svojoj općenitoj gore prikazanoj orijentaciji, stadoše na stranu Rusije.

U najtješnjem savezu ove politike imamo shvaćati i Riječku (69) i Zadarsku rezoluciju (70) iz godine 1905., jer Srbi pod formom utanačenoga hrvatsko-srpskog narodnog jedinstva isposlovaše da se Hrvati njihovoj politici u pogledu Bosne neće opirati.

U Bosni započe bjesomučno agitacija za koju su Srbi imali izvrsno oružje u rukama po svojoj novoj crkveno-školskoj autonomiji od g. 1906., koja je faktički bila država u državi, i Srbima omogućila da pod auspicijama bosansko-hercegovačke uprave, a bez njezine kontrole, vode agitaciju kakovu hoće. Unutar i izvan zemlje rušio se ugled Monarhije i njezino se djelovanje u okupiranim zemljama prikazivalo u što gorem svjetlu. Hrvatske novine provrvješe dopisima o Bosni (isto tako i o Crnoj Gori i njezinu vladaru, (71) koji tu vrlo crn izađe) za koje se po stilu i sadržaju vidjelo da ih nije pisala hrvatska ruka.

Situacija postade u Bosni i Hercegovini kritična, tim više jerbo se je u jesen 1908. imao sazvati novi otomanski parlamenat, a pogovaralo se da Srbi i muslimani žele poslati svoje zastupnike u Carigrad da time dokumentiraju svoju pripadnost osmanlijskoj carevini.

Monarhija odgovori na to aneksijom od 7. oktobra 1908., a Srbija odvrati na to krikom bijesa i srdžbe. Svi planovi bijahu razoreni! Čuli smo do sita viku da je Bosna i Hercegovina srpska, srpskija nego što je Moskva ruska i takovih pretjeranosti (*) na mjerove. Pošto je Rusija a uz nju i cijeli Trojni sporazum stala na stranu Srbije, a pošto je ona na oko nesebično tražila sama prava Turske, bajagi i na stranu Turske, pa pošto je i Italija zauzela stanovište svojoj saveznici skroz neprijazno, razvi se iz toga ozbiljna kriza, tzv. aneksiona kriza, koja se ali uslijed energičnoga držanja Austro-Ugarske i potpore Njemačke svrši pobjedom Monarhije.(72) Turska bi ušutkana sa 50 milijuna kruna, a Srbija pritisnuta morade dati očitovanje da aneksijom nije povrijeđena u svojim pravima. Monarhiju ali stajahu pripreme u toj krizi 300- 400 milijuna kruna.

Razočarana, sa strašnom mržnjom u srcu protiv Monarhije, obrati se Srbija na drugu stranu, opet u Staru Srbiju i Maćedoniju.

Godine 1912. stvoriše pod egidom (73) Rusije i Trojnog sporazuma Srbija, Bugarska, Grčka te Crna Gora Balkanski savez kome je bila zadaća najprije srušiti Tursku, kojoj se doskora prikazivahu zaštitnikom, a onda tajnim jednim utanačenjem[/u], koje je tek kasnije izašlo na vidjelo, obratiti se protiv Austro-Ugarske.

Uz zamjerni upravo napor saveznika i uz financijsku pomoć Antante obaviše balkanske države Bugarska, Srbija, Grčka i Crna Gora temeljito svoju zadaću, temeljitije nego je autoru toga saveza, Rusiji, bilo drago. Bugari dođoše do pod Carigrad, što je bilo vrlo neprilično Rusiji jer je Carigrad odvajkada bio cilj njezinih težnja. Zadaća je balkanskih naroda bila oslabiti Tursku, ali da oni Carigrad uzmu, toga im Rusija nikada ne bi dopustila. Zato je od polovice balkanskoga rata nastojala politika Rusije da Bugarsku oslabi jer je postala opasnom po ruske planove glede Carigrada, a da ojača Srbiju jer je ona po planovima Rusije imala još specijalnu misiju, i to proti Austriji. U tom svom nastojanju nije se Rusija žacala nahuškati Rumunjsku i Tursku protiv Bugarske te ove neslavenske države kao i neslavensku Grčku podupirati proti slovjenskoj Bugarskoj.

Uspjeh Prvog i Drugog balkanskog rata u svačijoj je još pameti. Bugarska bi oslabljena i ponižena, a Srbija, očevidno mezimče Rusije, izvuče najbolji dio iz balkanskoga rata.

Monarhija kod tih ratova, koji su se odigravali u njezinoj najbližoj blizini, nije igrala vidnu ulogu. Očevidno nije bila pripremljena na taj razvitak, a sijedi vladar (74) nije bio sklon energičnim poduzećima koja bi mogla Monarhiju dovesti u opasnost ratnih konflikata. Monarhiju su osim toga sprječavali i obziri trgovačko- politične prirode. Turska je bila najbolji kupac industrijalnih tvorina Monarhije, a njezine balkanske province prirodno poprište za izvoz Monarhije. Monarhija je dakle prezala zauzeti neprijateljsko stanovište prema balkanskim pobjednicima, da ne izgubi po njima novostečene predjele za svoj izvoz.

Politika Monarhije bila je neodređena i neodlučna, i jedini uspjeh, neodvisna albanska država,75 nije odgovarao ni ugledu Monarhije ni ogromnim troškovima od preko pol milijarde kruna koji su na taj skromni uspjeh utrošeni. Držanje Monarhije smatralo se je dokazom slaboće i nemoći.

Karađorđevići imali su sada svoj uspjeh, koji su trebali za učvršćenje dinastije. Ali razmjerno lahki uspjesi u balkanskom ratu prekomjerno su razvili samosvijest u Srba.

Slabašno držanje Monarhije prigodom balkanskog rata polučilo je uvjerenje u Rusije i Srbije da je sada Austro-Ugarska bolesnik, koji je iza Turske na redu da mu se ostavština podijeli. Srpska diplomacija morala je osim toga nanjušiti u Rusiji o velikom konfliktu koji je Trojni sporazum odlučio zapodjeti s Njemačkom i Austrijom, da prvu oslabi a drugu podijeli, te su proračunali da bi na vatri tog velikoga svjetskog rata mogli svariti veliku Srbiju.

Odmah iza balkanskih ratova nije srpska javnost ni novinstvo niti tajilo da je dioba Austro-Ugarske i stvorenje velike Srbije iz njezinih jugoslavenskih krajeva samo pitanje vremena: dies certus an, incertus quando. (76) Potporu za ovo svoje uvjerenje našla je Srbija i u besprimjernom uspjehu svoje propagande u hrvatskim zemljama. Ne samo da je pretežni dio pravoslavnog življa bio dobiven za beogradske planove, nego je i kod Hrvata postizavala uspjehe s kojima nije ni računala. Već kod aneksije podvrže se jedan dio hrvatskih političkih ljudi tako slijepo, tako bez kritike, tako bez svijesti o svojim vlastitim interesima srpskim težnjama u pogledu Bosne, da su srpski političari vidjeli da mogu u Hrvatskoj postići što hoće. Iza balkanskih ratova Hrvati, koji nisu kroz zadnjih 50 godina (77) bili kadri postići ni najskromnijega uspjeha, ostadoše zapanjeni od uspjeha Balkanaca i Srbije, i to pojača još više srpsku sugestiju, koja je već od prije aneksije postojala. Spretnom agitatornom politikom, tendencioznim podupiranjem našeg obrta vojnim liferacijama, zatim prigodnim odlikovanjem i podupiranjem hrvatskih umjetnika, književnika, glumaca i ostalih u javnosti vidljivih ljudi, a valjda i drugim još nekim malim sredstvima koja stvaraju velika prijateljstva, postizavala je Srbija sve veći upliv u Hrvatskoj tako da se je u Srbiji uvriježilo uvjerenje: Hrvatska je zrela da padne Srbiji u krilo, Hrvati će podupirati Srbe kad dođe do obračuna s Monarhijom.

U nutarnjoj politici pako držala je Srbija shodnim gajiti dalje mržnju i prezir proti susjednoj Monarhiji i držati ga na vrućem za veliki obračun koji je po općem računu imao uslijediti 1916.- 1917.

Ali u toj prenapetoj atmosferi mržnje, nekoliko bosanskih nezrelih mladića, (78) koji su specijalno bili trenirani u mržnji protiv velike susjedne vlasti, zaključi umoriti prestolonasljednika Franju Ferdinanda, (79) jer je kurziralo (80) opće mnijenje da je on još jedini kadar spasiti gnjilu Austriju.

_______________
59 Petar I. Karađorđević (1844.-1921.), srbijanski (1903.-1918.) i jugoslavenski kralj (1918.-1921.).
60 Karađorđevići su došli na prijestolje nakon oficirskog puča u kojem je zbačena s vlasti dinastija Obrenovića.
61 hodie mihi, cras tibi (lat.) - danas meni, sutra tebi
62 Maćedonija - Makedonija
63 Dinastija Petrović-Njegoš/Njeguš vladala je Crnom Gorom od 1696. do 1918.
64 ustaški - ustanički
65 Petar Karađorđević služio se tada imenom Petar Mrkonjić.
66 Berlinski je ugovor potpisan 1878.

* Nije mi moguće prosuditi koliko ima udjela u tome ruska diplomacija, i nije li ta konstrukcija njezin umotvor. Ne sjećam se da sam o tom pitanju igdje šta slušao. Čitava konstrukcija, koje su se Srbi držali, sadržana je u djelu dra. Spalajkovića: La Bosnie et l'Herzegovine. Etude d'histoire diplomatique et de droit international, Arthur Rousseau, Paris, 1899. Djelo vrlo jednostrano i tendencijozno.

67 Komitet osmanskog ujedinjenja bio je pokretač mladoturske revolucije 1908.
68 kalif (ar.) - titula duhovnog poglavara muslimana koji se smatra nasljednikom Muhameda; u XVI. stoljeću tu su titulu nosili i turski sultani
69 Riječka rezolucija - rezolucija donesena na sastanku predstavnika hrvatskih oporbenih stranaka
70 Zadarska rezolucija - rezolucija donesena na sastanku predstavnika srpskih političara u Hrvatskoj
71 Nikola I. Mirkov Petrović-Njegoš (1841.-1921.), crnogorski knez (1860.-1910.) i kralj (1910.-1918.)

* Valja ovdje ustanoviti da Bosna nije nikada bila sastavni dio srpske države, dočim je u svom početku i kasnije bila sastavni dio hrvatske države. Srpski vladari su više puta osvojili Bosnu, ali je njihova vlast bila vazda vrlo kratkotrajna, nikad nije premašila 20 godina. Što se tiče sadašnjeg pučanstva ima 800.000 Srba, 600.000 muslimana i 400.000 katolika Hrvata. Muslimani i katolici govore svi zapadnim, djelomično još izrazito ikavskim govorom, tako da nema dvojbe da su hrvatskoga podrijetla, a osim toga tvrde da su starosjedioci, a Srbi da su doseljenici. Ove važne činjenice naša znanost još nije dovoljno ispitala.
72 Aneksijska je kriza trajala od 1908. do 1909.
73 egida (grč.) - zaštita; pokroviteljstvo
74 Franjo Josip I. Habsburg-Lothring (1830.-1916.), austrijski car i hrvatski kralj od 1848. do smrti.
75 Albanija je 1912. stekla neovisnost od Osmanskoga Carstva.
76 dies certus an, incertus quando (lat.) - dan koji će sigurno doći, ali se ne zna kada
77 Misli se na razdolje od 60-ih godina XIX. stoljeća do završetka balkanskih ratova (1913.).
78 Članovi organizacije Mlada Bosna.
79 Franjo Ferdinand Habsburg-Lothring (1863.-1914.), austro-ugarski prijestolonasljednik.
80 kurzirati - kolati; biti u prometu


4.   od 20

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #4 : Listopad 21, 2013, 00:33:24 »


A jer je bio još revan katolik, trebalo je da umre, da ne bude na putu srpsko-pravoslavnim ciljevima. Oficijelna Srbija također, opsjenjena uvjerenjem da je uništenje i dioba Austrije sigurna i neizbježiva stvar, nije vidjela u tom nikakvo osobito opasno poduzeće te nije smatrala ni za nužno čuvati formu. Jedina opreznost je bila da je stvar, dok je još bila u pripremi, javila u Rusiju, da si osigura zaleđe.

Hitci padoše na 28. juna (81) i prvi austrijski nadvojvoda, koji je u svojoj kući slovjenski govorio, pade od slovjenske ruke.

Kamen pođe neustavno niz brdo.

Monarhija videć bezdan pred kojim stoji: istraga u Sarajevu ga je dosta jasno pokazala, došla je pred odlučni momenat. Monarhija je vidjela: ako propusti ovaj atentat nekažnjen, ne samo da će slijediti skoro drugi, treći, ne samo to, nego da propuštanje justifikacije (82) uništava ugled Monarhije kao velevlasti. Monarhija navijesti Srbiji rat; Rusija se počme oružati, a već je najkasnije od konca maja pravila važne pripreme da zaštiti Srbiju i silom zapriječi justifikaciju Srbije - to je proizvelo konflikt s Njemačkom, Francuska je ugovorno bila vezana na pomoć Rusiji. Engleska pako videći da je za kasnije zasnovani rat već sada neizbježiv, ne mogne propustiti prilike da ne obračuna s Njemačkom. I iz toga nasta opća konflagracija. (83)

To su tri glavna momenta svjetskoga rata, zaziranje i mržnja Francuske i Engleske proti rastućoj Njemačkoj, drugo težnja Rusije da si preko Beča otvori put u Carigrad i treće, nastojanje Srbije da prigodom svjetskoga konflikta stvori veliku Srbiju.

Sve drugo što se govori - a osobito su Englezi revni u kovanju raznih "šlagvorta", (84) pod kojima bi se rat proti Njemačkoj imao voditi, to je sve humbug, (85) proračunan da zaludi one koji svojim očima u knjizi žive povijesti čitati ne umiju. Zaštita belgijske neutralnosti, borba proti njemačkom militarizmu, borba zapadnoeuropske demokracije (dražesno u ustima engleskih aristokrata!?) proti pruskoj vojnoj aristokraciji, to su sve fraze, posrijedi su interesi, kako smo ih gore izložili.

To su dakle uzroci svjetskog rata, koji je još u igri, i glavne crte koje smo izložili jesu danas već stečevina historije. Detalji su možda neispravni, ali na glavnim crtama ovoga prikaza neće ni kasnija stoljeća moći ništa promijeniti.

II.
Uspjeh rata

Smatrali smo za nužno malo opširnije obraditi uzroke svjetskoga rata, i to zato što samo upoznavši i uvaživši valjano uzroke njegove, moći ćemo doći do onih zaključaka koji su nužni, da se hrvatski narod uzmogne u ovo sudbonosno doba valjano orijentirati.

Rat je sada tu, sudbina tka svoje tkivo, prvo je pitanje: tko će pobijediti?

Mi smo držali od početka, a i danas držimo, da je najvjerojatnije da će pobijediti centralne vlasti, tj. Austro-Ugarska i Njemačka. Iz početka držali smo iz teoretskih razloga, uz stanovitu dozu dvojbe, danas, na temelju općeg razvitka ratnih i inih prilika.

Kod toga ali moramo odmah ograničiti pojam pobjede. Ne mislimo da će centralne vlasti biti kadre oboriti svoje neprijatelje i nametnuti im svoju volju, kao npr. 1870./71. Njemačka Francuskoj. To se je kušalo, ali nije uspjelo, a držimo da po razmjeru sila ne može ni uspjeti. Čitava situacija pokazuje da je ovaj rat za Monarhiju i Njemačku defenzivan rat, makar je on po svojoj formi ofenzivan. Monarhija je započela rat sa Srbijom i Rusijom ne s ciljem da od njih iznudi teritorijalne koristi, nego s ciljem da ono što ima, sačuva i osigura. Njemačka ofenziva na sve strane imala je samo taktičku svrhu da preteče neizbježivu ofenzivu svojih neprijatelja i stvori svojoj defenzivi bolje uvjete. Defenzivni značaj ovoga rata neće povijest moći uskratiti centralnim vlastima

Ustanovivši dakle defenzivnu prirodu rata, moći će se o pobjedi centralnih vlasti govoriti i onda ako im uspije postići prirodni cilj svake defenzive, naime ako im uspije neprijatelje odbiti i u borbi se održati, afirmirati.

Daljnja posljedica ovoga shvaćanja jest da će centralne vlasti pobijediti, ali da neće biti u stanju svoje pobjede diplomatski iskoristiti.

Kao kriterij ove pobjede postavljam uvjet da centralne vlasti neće vlastima Antante i njihovim sadanjim saveznicima (osim Japana) odstupiti bez ekvivalenta većeg komada svojega teritorija, ni platiti ratne odštete.

Kako se dakle vidi, ova pobjeda je prilično širok okvir u kom je moguć čitav niz bilo više, bilo manje povoljnih ispada. Htjeti unaprijed odrediti kakav će unutar ovoga okvira uslijediti konačni ispad, značilo bi ostaviti osnovku realnih činjenica i upustiti se u proricanje i gatanje, tome pak u ovome djelcu nema mjesta.

Kako je već rečeno, osnivamo svoju tvrdnju na realnim i neosporivim činjenicama, i bit će neophodno nužno da se te činjenice ovdje iznesu i obrazlože.

Prva i najvažnija činjenica jesu dosadanji uspjesi. Neprijeporni je cilj saveznika bio da Francuska i Rusija snažnom ofenzivom prodru u srce Njemačke te ju obore na tla. U tu svrhu imala je Rusija nadmoćnom silom pregaziti Austriju i onda oboriti se na Njemačku i kroz istočnu Prusku poći do Berlina. Taj osnov plana Tojnog sporazuma mizerno je neuspio. Rusiji je tek uspjelo da sa svojih 5 milijuna ljudi okupira jedan dio Galicije te sada već pol godine ne može s mjesta, nego se iskrvljuje (86) u Karpatima, dapače sada polako gubi na terenu. Svaki pako pokušaj da prodre u istočnu Prusku platila je Rusija porazima koje u toj veličini još povijest nije ubilježila. Na zapadnoj fronti nije mnogo bolje. Belgija, koja je imala služiti prebrodištem za franko-engleske čete, smrvljena je i sva osim neznatnog dijela u rukama Nijemaca. (87)

Ako se i Njemačka nada da u brzom trku dođe pod Pariz i ondje diktira mir nije ispunila, to ipak Nijemci drže najljepše francuske provincije već pol godine u rukama. Francuzi su se već gotovo iskrvili, a da ih nisu mogli krenuti s mjesta.

Tako je današnja situacija, da Nijemci, premda napadnuti, vode rat na obje fronte na neprijateljskom teritoriju i da svi napori Antante da na toj činjenici bitno što promijene, nisu imali nikakva uspjeha.

Kako si kod toga predstavljaju saveznici da će militarski (88) uništiti Njemačku, nije nam jasno. Za uništenje trebaju pretežne sile, a tih danas nijedna od zaraćenih sila u dovoljnom broju više nema. Ostaju još Englezi vojnički neiscrpljeni. Ali da će navratnanos zbaždane čete engleske krenuti s mjesta situaciju koju nisu mogle krenuti najbolje čete ruske i francuske, to jednostavno ne možemo vjerovati, tim manje što toliko novih sila koliko može dignuti Engleska mogu Austrija i Njemačka uvjek još naći. Mi dopuštamo da se s dolaskom novih engleskih četa može situacija za Nijemce pogoršati, ali držimo po iskustvima koja smo dosele učinili da su Nijemci kadri izdržati još nasrtaj engleski.

U najgorem slučaju mogu Nijemci izgubiti ono što drže od neprijateljskog zemljišta, Belgiju i sjevernu Francusku. Svaki pas je na svom pragu jak, kaže narodna poslovica. Držim isključenim da bi saveznici mogli trajno i uspješno prenijeti ofenzivu na teritorij Njemačke. I s tim je mogućnost skršenja Njemačke po razmjeru sadašnjih sila isključena.

Razvitak rata nam pokazuje da je Antanta vrlo skrbno pripravila rat. Osim snage svoga vlastitog oružja, oni su diplomatski izvrsno pripravili čitav niz saveznika koji su imali istupiti protiv centralnih vlasti. Uopće valja priznati da je diplomatski ovaj rat bio od Trojnog sporazuma izvrsno, a od centralnih vlasti vrlo slabo ili nikako pripravljen. Čini se da je Monarhiji i Njemačkoj tek u zadnji čas sinulo da im se o glavi radi. Djelovalo je ali upravo žalostivo kako su se npr. centralne vlasti nadale da će se Japan njima priključiti i istupiti protiv Rusije, a kad tamo, on je zaskočio Njemačku iza leđa. Uopće je odmah početak rata pokazao da je Antanta osim saveza pripravljenih ranijim ugovorima, kao savez s Belgijom, Japanom i Portugalom, spremila gorostasan aparat koji je imao impresionirati neutralne države, sugerirati im da im je spas samo na strani Antante i tim ih potaknuti da se i vojnički ovoj priključe. Ovaj je aparat imao naravski zadaću prikazivanjem uspjeha Antante postizavati svoju svrhu. Ali kad su uspjesi izostali, a aparat je trebao raditi, to se je on časom pretvorio u gorostasni aparat fabrikacije lažnih vijesti, pogon za fabrikaciju en gros, (89) kakve još svijet nije vidio. Fabricirale su se pobjede, kojih nije nikada bilo, a izmišljale se grozote koje su vojske centralnih vlasti tobože počinile, kojih u vrsti i cijelom opsegu nije nikada bilo. Posao je bio Antanti olakšan što je Engleska osim prevlasti na moru, i time mogućnosti kontrole sve listovne pošte, imala i većinu kabela u rukama, kojima je mogla dominirati izvješćivanjem prekomorskog inozemstva. I zbilja, nastojanje Antante imalo je donekle uspjeha. Računale su centralne vlasti na moralnu pomoć Amerike, kadli tamo, ispostavilo se da je ona svojim simpatijama potpuno na strani Antante.

Međutim s razvitkom rata ne ide Trojnom sporazumu ni na diplomatskom polju dobro. Nakon početnih uspjeha stala se Trojnom sporazumu i diplomatski iznevjerivati sreća.

Savezi s Belgijom i Japanom učinili su svoju dužnost. Ali Belgija je skršena i Francuska i Engleska, premda im ta zemlja leži pod nosom, nisu je bile kadre obraniti. Sve što su na tom polju poduzele na pomoć Belgije, čini dojam upravo mizerabilne nedostatnosti, kao ona famozna Churchillova pomoć Antwerpenu. (90) Tek kada su Nijemci prijetili nasrnuti na Calais i time ugroziti samu Englesku, napeše se Francuska i Engleska zdvojno, ali sve što im uspije bilo je da su njemačku ofenzivu ustavili.

Japanci su se svojom običajnom temeljitošću prihvatili posla u Istočnoj Aziji i oduzećem Tsingtaoa (91) zadali Njemačkoj bolni udarac. Ali kad je iz Europe počelo dopirati zapomaganje, osobito sa strane Francuza pod vodstvom monsieura Pichona, (92) za vojnu pomoć Japana u Europi, odvratiše proračunani Japsi (93) preko svojih novina hladno da im saveznici koji sami sebi pomoći ne mogu ne trebaju.

Japan, vidjevši kako stoji s njegovim saveznicima, pođe svojim putem. Uputi se na svoju ruku u veliku akciju proti Kine, računajući razložito da je sad hora (94) jer mu njegovi dragi saveznici ovaj put sigurno neće moći pokvariti račune kao što su ono kod mira u Shimonosekiju učinili.

Pošto je Japan ovim svojim postupkom ugrozio vitalne interese svih članova Antante u Istočnoj Aziji, zatajivši im navodno najvažniji dio svoje akcije, te pošto je jasno da Trojni sporazum rebus sic stantibus (95) nije u stanju ništa učiniti na obranu svojih interesa, to je u tomu razvitku sadržan prvi veliki diplomatski poraz Trojnog sporazuma.

Portugal je izjavio doduše u Komori (96) da će obdržati ugovor s Engleskom koji predviđa međusobnu pomoć u slučaju rata, votirala je dapače i ratne kredite, ali do izvedenja pomoći, usprkos svih napora Engleske, nije došlo. Narod se je opro avanturi koju je Portugalu namijenila Engleska. Najprije se opstruiralo provođenje svih militarskih akcija, a na koncu je u toj loše izravnovješenoj (97) zemlji buknuo prevrat za koji se još ne zna kako će svršiti. (98)

_______________
81 Sarajevski atentat (1914.)
82 justifikacija (lat.) - kažnjavanje
83 konflagracija (lat.) - ratni sukob
84 šlagvort (njem.) - krilatica
85 humbug (engl.) - prijevara; obmana; sljeparija
86 iskrvljivati - krvariti
87 Njemačka je vojska 3./4. kolovoza 1914. napala neutralnu Belgiju.
88 militarski (lat.) - vojnički
89 en gros (franc.) - na veliko
90 Neuspjeli pokušaj Winstona Leonarda Spencera Churchilla (1874.-1965.), prvoga lorda Admiraliteta (1911.-1915.), da spriječi njemačko zauzimanje grada u listopadu 1914.
91 Tsingtao - grad u istočnoj Kini
92 Stephen-Jean-Marie Pichon (1857-1933.), francuski političar
93 Japsi - Japanci
94 hora (lat.) - sat; vrijeme; pravi čas
95 rebus sic stantibus (lat.) - uz ovakve prilike
96 komora (lat.) - parlament
97 izravnovješen - uravnotežen
98 U Portugalu je od siječnja do svibnja 1915. diktatorsku vlast imao general Joaquim Pereira Pimenta de Castro (1846.-1918.).


5.   od 20

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #5 : Listopad 21, 2013, 00:35:04 »


Ovo je drugi teški diplomatski poraz Trojnog sporazuma.

Navedeni diplomatski neuspjesi, nadalje zastrašujući primjeri sudbine koja je stigla saveznike Belgiju i Portugal, a konačno i bezobzirno postupanje Engleske i Francuske s trgovačkim interesima neutralnih država, kršenje i samovoljno tumačenje međunarodnih konvencija, osobito u pogledu pomorskog prava, ogorčiše neutralce, i čitava skrbno udešena diplomatska situacija Trojnog sporazuma poče se okretati nagore. To je međutim tek početak, još ne znamo što će sve doći.

Rastuće neprilike i neuspjesi vojnički i diplomatski Antante, kao i financijalne potrebe Rusije, imali su za posljedicu sastanak financijalnih ministara Antante u Parizu i Londonu i putovanje francuskih i engleskih vojnih misija u Rusiju. Uspjeh ovih sastanaka je akcija saveznika protiv Dardanela (99) i Carigrada.

To je po našem mnijenju za saveznike vrlo nesretno poduzeće. Akcija proti Carigradu imala je biti kruna uspjeha saveznika protiv centralnih vlasti. Iznošenje ovoga problema u čas dok još odluka nije ni u kojem smjeru pala, držim velikom pogreškom koja će se saveznicima teško osvetiti.

Mi pojmimo potpuno sve razloge koji su govorili za to poduzeće: otvorenje Dardanela te mogućnost dovoza ruskog žita u Francusku i Englesku, a streljiva i drugih bojno-tehničkih potrepština u Rusiju, zatim olakšanje neugodne engleske situacije u Egiptu itd.

O militarskoj strani toga pitanja nismo u stanju izricat mnijenja, jedno jer dosele uopće još nije vidljivo, kako Antanta kani riješiti to pitanje s kopneno-vojne strane, a za prosuđivanje izgleda franko-engleskog pomorskog probijanja Dardanela fali nam strukovna sprema. Ne možemo ali suspreći da ne rečemo da po dosadanjim uspjesima (do polovice marta 1915.) (100) i po onoj skrbnoj brižnosti kojom Englezi čuvaju svoje brodove i uklanjaju se svakom riskantnom poduzeću, nemamo velike vjere u uspjeh toga poduzeća.

Nu najgore djelovanje ove mjere leži na drugom polju. Poduzeće proti Dardanela mora pogoršati, a i pogoršalo je već ionako padajuću tendenciju diplomatske situacije saveznika. Ne samo sav diplomatski nego sav naobraženi svijet znade da se u pitanju Carigrada i Dardanela interesi Rusije s jedne, a interesi Francuske i Engleske s druge strane, nalaze u dijametralnoj opreci koja mora dovesti do trvenja između saveznika. Da su saveznici usprkos toga rizika ipak ovo pitanje nabacili, dokazuje da su se našli u nuždi učiniti koncesije Rusiji, koja je uslijed svojih teških poraza i teške financijalne situacije onako postala nepouzdana u pitanju prosljeđenja rata. Tako se pokazuje ovo poduzeće kao jedna dešperatna mjera koja pokazuje sasvim drugo raspoloženje saveznika nego što se mora zaključiti iz njihovih dnevnih pobjedonosnih izjava o sigurnoj konačnoj pobjedi.

Nesporazum se je naravski odmah pokazao. Rusija tvrdi da Carigrad mora biti bezuvjetno ruski, Engleska i Francuska odgovaraju niječno, oficijelno izbjegavaju po mogućnosti izjavi, a potajno šapću u svačije uši, da se tjesnac i Carigrad moraju i hoće svakako internacionalizirati.

Ova svem svijetu očevidna opreka koja u slučaju uspjeha proti Dardanelima mora voditi do konflikta među saveznicima, sigurno nije u stanju da im poboljša diplomatsku situaciju i poveća vjeru u njihov uspjeh.

Ali s ovim istupom još je jedno zlo spojeno - otvorene ruske aspiracije na Carigrad, za koje se ne može kazati da je njihovo ostvarenje nemoguće, uzbunile su strašno duhove na Balkanu i u Italiji. Čak i Srbija je protestirala protiv ruske okupacije Carigrada. Grčka i Bugarska same aspiriraju na Carigrad, za njih je pomisao da ga Rusija uzme u nepovrat jednostavno nesnosna. Rumunjska zna da je neizbježivo, ako se Rusija ugnijezdi u Carigradu, da će tražiti europsku kopnenu svezu s Carigradom, i da to za nju znači otisnuće od mora, gubitak teritorija, a konačno i
neodvisnosti.

Ova opasnost prijeti i Bugarskoj i zajednička pogibelj zbližuje ove dvije od balkanskog rata neprijateljske države.

Ali ni Italija ne može u oči svih aspiracija Rusije ostati ravnodušna. Iz talijanske politike zadnjega vremena je jasno da ne dopušta Austriji širiti se na Balkanu te da u svakom širenju vidi ugrožavanje vlastitih interesa. Ako ne dopušta Austriji, još manje može dopustiti Rusiji, koja je i po svojoj većoj sili i nemirnoj politici mnogo opasnija ako se ugnijezdi na Balkanu. Nadalje bi ruski posjed Carigrada najteže ugrozio najosjetljivije interese Italije u Sredozemnom moru. Italija kao država s najvećom obalom u Sredozemnom moru prisiljena je braniti slobodu Sredozemnoga mora. Ako pako Rusija zaposjedne Dardanele, Crno je more čitavo u najkraće vrijeme rusko i veliki pomorski arsenal. Sloboda na Sredozemnom moru i sve aspiracije talijanske, osobito u Maloj Aziji i Africi, najteže su ugrožene.

Nema dvojbe da Francuska i Engleska šapću svakom tko hoće čuti da one neće pustiti da Carigrad i Dardaneli budu ruski, nego da će se oni internacionalizirati. Ali ove dvije države sigurno nisu "dopustile" da u njihovom najbližem susjedstvu Belgija bude osvojena i Antwerpen padne. Pa ipak se je dogodilo. Uslijed toga njihova uvjeravanja nemaju uvjerljive snage.

Tako se je dogodilo da je upliv saveznika na Balkanu nedvojbeno znatno pao, tako da je čak sada i Grčka, na koju su saveznici u prvom redu računali, do ušiju zadužena kod saveznika, smatrala za shodno dezavuirati sav njihov napor da se njima priključi, odlučila se za neutralnost i bila je u stanju usprkos bjesomučne agitacije savezničkih agenata preboljeti svoga najjačeg čovjeka: Venizelosa. (101)

To su nedvojbeno vrlo opasni znaci za razvoj prilika Trojnog sporazuma.

U svezi s time moramo progovoriti još o jednom pitanju, koje nas Hrvate kao Slovjene mora osobito zanimati. Naime o uzrocima dosadanjih neuspjeha Rusije, te najveće slovjenske moći. Mi naime držimo da bolja vojska centralnih vlasti i veća tehnička sprema (koja kod Austrije uopće ne predleži) i zdvojna hrabrost kao posljedica svijesti da se radi o opstanku njihovih država ne tumači dovoljno sve teške neuspjehe. A da se ne može govoriti nego o teškim neuspjesima, mislim da je izvan dvojbe kad se uvaži upotrijebljena vojna sila i postignuti vojnički uspjesi s jedne i druge strane.

Mi naime držimo da je najdublji uzrok ruskih neuspjeha neizlječiva opreka između vlastitih ciljeva Rusije i ciljeva njezinih saveznika, Francuske i Engleske. Kako smo već izveli, cilj je Rusije u tome ratu razoriti Austriju, likvidirati njezin posjed, ujedno likvidirati Tursku, posjesti Carigrad, osigurati si premoć na Balkanu i steći praktičku prevlast nad svima slovjenskim narodima. To bi onda značilo velik korak Rusije naprijed k cilju svjetskog gospodstva. Francuskoj i Engleskoj radi se pako u prvom redu o uništenju omražene Njemačke, dočim će one onoga časa kad ova vojnički bude obavljena, raditi iz petnih žila za to da se Austrija kao dragocjeno sredstvo europske ravnoteže uzdrži. Tako je Rusija stajala pred dvije zadaće, k jednoj, naime k uništenju Austrije vuklo ju srce, a k drugoj, k uništenju Njemačke, silila ju preuzeta ugovorna dužnost. Za obdržanje ugovorne dužnosti imali su saveznici vrlo jak argumenat, naime ključeve blagajne u ruci, i tako je Rusija neprestano balansirala između ove dvije zadaće, nije se ni na jednu mogla dovoljno skoncentrirati nego se rascjepkala i konačno nije mogla ni u jednoj postići dovoljna uspjeha.

Ako pod ovim vidom uočimo nabačenje pitanja Dardanela i Carigrada, morat ćemo doći do zaključka da ono mora još dalje pogoršati situaciju Rusije. Srce će ju pak neustavno vući k drevnom cilju moskovskih čežnja, k Aja Sofiji. (102) Rusija će se još dalje rascjepkati i konačni neuspjeh mora biti još veći.

Kako su Engleska i Franceska skrbno pripravile rat uništenja Njemačke, dokazuje da su mobilizirali još jednoga saveznika: glad. Računajući da Njemačka kao pretežno industrijalna država ne proizvodi dovoljno hrane za svoje brojno žiteljstvo, udesiše da će zatvoriti dovoz žita iz velikih žitno-produktivnih zemalja Rusije i Amerike, time prouzročiti glad u Njemačkoj i izgladnjelu zemlju prisiliti da položi oružje i preda se na milost i nemilost. Ali i u tom se prevariše. Njemačka je g. 1914. imala dobru žitnu ljetinu, svojim izvanrednim darom za organizaciju organiziraše Nijemci tako savršenu štednju sa žitom i ostalim hranilima da će u potrošku doduše morati se svi stegnuti, ali nitko neće gladovati. A po onom Moltkeovom (103) principu "Die beste Parade ist der Hieb", (104) dadoše se Nijemci na posao da vrate Englezima žao za sramotu. (105) Znajući da kraj raspoloživih svojih sila ne mogu izaći na kraj s ogromnom mornaricom engleskom, sagradiše u kratko vrijeme od pet-šest mjeseci znatan broj (navodi variraju između 40 do 100) malenih lađa podmornica, koje u čas opasnosti potonu i postaju nevidljive, proglasiše more oko Engleske ratnim područjem te sada podmornicama gonjaju i tope engleske i druge trgovačke lađe koje dovoze Engleskoj hranu i ini kontraband. (106)

Ako možda ova mjera neće imati onaj uspjeh koji su Nijemci od nje očekivali, opet se ne može kazati da je ostala bezuspješna. Znatno povećanje opasnosti odvratilo je dobar dio neutralnih brodova od pohađanja engleskih luka, nekoliko desetaka engleskih brodova je utonulo, to djeluje na visinu vozarine, dovoz je i osigurnina na robu sve veća, i time postaje situacija za Englesku sve neugodnija. Neće uspjeti nikada Englesku odsjeći od prometa, ali ako Nijemcima uspije djelatnost svojih podmornica uzdržati i gubitke pravodobno nadoknaditi, tada je sigurno da Engleska neće moći kazati da joj je svejedno kako dugo rat traje.

Kada dakle ogledamo sve vojne, diplomatske i trgovačko-prometne akcije kojima su saveznici računali postići konačni uspjeh, oboriti Monarhiju i Njemačku, sve su one jednako promašile svoj cilj.

Na temelju razvitka ovih sveopće poznatih činjenica koje se poricati ne mogu, dolazimo do zaključka da će centralne vlasti pobijediti.

U tome zaključku me potvrđuje još i jedno skroz teoretsko razmatranje. Cilj, koji su si saveznici, a osobito Francuzi i Englezi, stavili, jest uopće nemoguć i nepostiživ. Ja tvrdim da je nemoguće uništiti Njemačko Carstvo. I to zato jer je to carstvo prirodni produkt njemačkoga naroda i za uništenje carstva trebalo bi uništiti cijeli njemački narod. Kad je svijet zapanjen slušao iz usta blagoglagoljivih engleskih aristokrata što sve saveznici kane izraditi od pobijeđenih Nijemaca, morao mu je stati dah.

Razbiti i uništiti njemačku vojsku (narodnu vojsku od 4-5 milijuna prvorednih vojnika!), oduzeti ili potopiti njemačku mornaricu, otjerati dinastiju Hohenzollerna, (107) raskinuti Njemačko Carstvo i oživiti opet sve Duodezfürsten108 (ovo Francuzi zovu eufemistički: osloboditi njemačke narode od nesnosne pruske tiranije!), iskorijeniti njemačku vojničku aristokraciju, porušiti njemačke tvornice (osobito Kruppa, (109) Eberhardta (110)) i njemačke anilinske tvornice (111) itd.

Ta, mi si ne možemo pomoći, to je ludilo! Trebala bi najprije tro- do četverostruka vojna premoć saveznika da se tako uništi vojna sila njemačka, da bi to njemački narod dopustio. Dopustiv, da je to sve moguće i obavljeno, tko će održati takovo stanje, da jedan narod od skoro 70 milijuna trajno onemogući imati svoju vojsku, svoju mornaricu, svoju vladajuću dinastiju, državu po svom ukusu, svoju industriju, svoju trgovinu? Tu bi trebala vojska od nekoliko milijuna koja bi samo to stanje držala, jer inače bi kroz desetak godina Nijemci opet organizirali vojsku, sagradili brodove itd.

_______________
  99 Neuspjela vojno-pomorska akcija anglo-francuske flote u veljači 1915., poduzeta na prijedlog W. Churchila.
100 Dardanelska operacija trajala je sve do 9. siječnja 1916.
101 Eleftherios Venizelos (1864.1936.) bio je tijekom Prvoga svjetskog rata u tri mandata predsjednik vlade.
102 Aja Sofija/Hagia Sofia - nekadašnja kršćanska bazilika u Carigradu/Istanbulu
103 Helmuth Karl Bernhard von Moltke (1800.-1891.), njemački vojskovođa
104 die beste Parade ist der Hieb (njem.) - napad je najbolja obrana
105 žao za sramotu - milo za drago
106 kontraband (tal.) - krijumčarena roba
107 Hohenzollerni vuku podrijetlo od švapskih vojvoda Burhardovaca iz X. stoljeća
108 Vidi bilj. 9.
109 Krupp - obitelj njemačkih industrijalaca
110 Eberhardt - obitelj njemačkih industrijalaca
111 anilin (sanskr.) - bezbojna otrovna tekućina koja se upotrebljava u proizvodnji boja i raznih organskih spojeva


6.   od 20

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #6 : Listopad 21, 2013, 00:36:17 »


Francuzi i Englezi bi tim ratom rado životnu snagu njemačkoga naroda pogodili u njenoj jezgri. Oni bi rada ništa manje nego topovima i puškama zapriječiti njemačkim majkama da rađaju brojnu djecu, a očevima da ovu djecu odgajaju za bolje časnike, učenjake, tehničare, nego što su francuski i engleski. To je sve nesmisao, s topom i puškom se tu ne može ništa postići. Čitava ta zamisao toga rata u svima svojim posljedicama je produkt razdraženih mozgova, teške dekadence onih dvaju velikih naroda kao što ju pokazuje ludilo francuskih sabotaža, razaračko bjesnilo engleskih sufražeta itd.

Većoj opasnosti je svakako od Njemačke izvrgnuta Austro-Ugarska, koja nije narodna nego narodnosna država (112). Nju bi bilo lakše moguće raskidati bez da bi reakcija za državnu regeneraciju bila tako jaka i tako opasna kao u Njemačkoj. Međutim i Austro-Ugarsku raskinuti nije ni iz daleka tako lako kako su si saveznici predstavljali. Dapače Austro-Ugarska ih je više iznenadila nego Njemačka. Za Njemačku su znali da je jaka, samo u energiji otpora su se prevarili. U pogledu Monarhije nisu ni snivali da bi se mogla uspješno oduprijeti glavnoj ruskoj sili - tro i četverostrukoj premoći, kako je to Monarhija kroz prva dva mjeseca u Galiciji učinila, bez da bi bila odlučno poražena, pak da može držati u šahu još i maloga zagrižljivoga neprijatelja na svom jugoistoku. (113)

Nu kada pretresemo sve šanse i mogućnosti toga rata, ne smijemo previdjeti jedan izvor opasnih mogućnosti za Monarhiju dviju njezinih susjednih neutralnih država: Rumunjske i Italije.

Valja priznati da bi nastupio vrlo neugodan obrat kad bi ma samo jedna od ovih dviju država, a nekmoli obje, oružano istupila proti Monarhiji.

Rumunjsku kao manje važnu ćemo previdjeti i ograničiti se na primjedbu da držimo da je opće nepovoljnim ratnim i diplomatskim razvitkom akcije saveznika a osobito istupom Rusije sa zahtjevom na Carigrad, opasnost od Rumunjske uglavnom odstranjena.

Najvažnija je i nas Hrvate više zanima kao politički faktor kraljevina Italija.

Današnja Italija završuje svoje ujedinjenje u ratu s Austrijom godine 1866., kojim dobiva Venecijansku provinciju, te godine 1870. inkorporacijom papinske države i Rima.

Nastala takoreći iz rata s našom Monarhijom, nije joj nikada bila sklona. Okupacija Bosne pobudi veliko uzbuđenje u Italiji i razočaranje bi veliko kada Cairoli (114) s Berlinskoga kongresa ne donese nikakvih stečevina. Odnošaj između Italije i Monarhije nije bio najbolji, u širokim slojevima talijanskim drijemala je vazda antipatija, dapače mržnja protiv Monarhije. Godine 1881. sklopi Francuska iza leđa Italiji s tuniskim begom (115) ugovor od Barda, (116) kojim bi Tunis faktički okupiran. Italija, koja je aspirirala na ovo svome teritoriju najbliže afričko tlo, bi izigrana. Razočarana i bijesna priključi se Italija 20. maja 1882. savezu Austrije i Njemačke u takozvani Trojni savez. (117)

Nu čim se bijes ohladio, otkri Italija opet svoje "latinsko" srce za Francusku, svoju "consorella latina" (118) i tako dođe usprkos Trojnog saveza do čestih "extratura" (119) s Francuzima. Razvitak u tom smjeru podupirao je jedan komitet za francusko-talijansko zbliženje, koji se je na francusku inicijativu osnovao u Italiji. Nu posebni brojni interesi Italije u Sredozemnom moru bili su ipak bolje zaštićeni na strani Austrije i Njemačke nego na strani Francuske i Engleske, koje su težile za premoći na tom moru.

Kad je u julu 1914. kucnuo sudbonosni čas za Austriju i Njemačku - Italija se vidjela pred alternativom da se upusti u težak rat s Francuskom, konstatirali su odlučujući krugovi, da bi rat bio u talijanskoj masi vrlo nepopularan. Uvaživši još opasnost kojoj je rastegnuta talijanska obala bila izvrgnuta od premoćnoga englesko-francuskog sredozemnog brodovlja, odluči Italija da izrabi slovo ugovora i ne sudjeluje u ratu. Djelovalo je sigurno i to da bi Italija u slučaju da je ostala na strani svojih saveznika morala sudjelovati i u ratu protiv Srbije i Crne Gore, dočim je jedna crnogorska kraljevna talijanskom kraljicom. (120)

Italija se dakle odmah na početku odluči za neutralnost. Nu već proglas neutralnosti i njegovo obrazloženje nije bilo vrlo prijazno za Monarhiju jer joj spoticao agresivnu tendenciju u ratu na Srbiju. To doduše nije bilo opravdano, ali se je u tome očitovalo ono staro opiranje Italije proti svakom prodiranju Monarhije na Balkan, koje je koli kod okupacije toli kod aneksije Bosne izbilo na vidjelo, i strah da možda Austrija ipak ne bi anektirala Srbiju ili komad od nje. I provedba neutralnosti nije bila previše sklona Monarhiji.

Kad je u augustu 1914. konflikt dobio orijaške dimenzije, stala se je Italija napadno oružati i to preko potrebe defenzive jer je bilo jasno po općoj situaciji da ona ni sa koje strane nije teritorijalno ugrožena.

Međutim doskora poče Trojni sporazum svima sredstvima agitacije, svima argumentima, dapače u velikom opsegu i zvonkim argumentima raditi da privuče Italiju k sebi. Mržnja u Italiji protiv Monarhije bila je vazda velika i prijetila je opasnost da rat proti Austriji postave lozinkom širokih slojeva. U tom smjeru radi grupa takozvanih intervencionista, te kad bi njihova agitacija imala uspjeha te najširi slojevi bili za rat protiv Austrije dobiveni, morala bi vlada u Italiji, kako nas iskustvo uči, popustiti. U oktobru umrije Trojnom savezu odani marchese di San Giuliano, (121) kabinet Giolitti pade, (122) na njegovo mjesto dođe Salandra, (123) koji poče igrati tajanstvenu ulogu, spominjući vazda mogućnost rata i budućnost koja će donijeti Italiji povećanje i slavu.

Ovo dvolično, nesigurno držanje Italije uznemirilo je sve slojeve u Monarhiji, a osobito kod nas u Hrvatskoj i Dalmaciji. Svakako nije bilo dvojbe da bi Monarhija kraj teškog oružanog angažmana s Rusijom i Srbijom jedva mogla Italiji odoljeti i da bi ovakovo uklještenje s triju strana moglo Monarhiju dovesti upravo do katastrofalnih posljedica.

Situacija je pogoršana još time što se na mjerodavnoj austrijskoj strani nije dalo razabrati kakovo stanovište zauzima uprava naprama držanju Italije i kako ona ovo držanje prosuđuje. Uslijed te nejasnosti strah pred Italijom se je, osobito u susjednim i hrvatskim zemljama, razvio periodički do panike.

Nu posljednja dva mjeseca mislimo da su donijela razbistrenja i ovog pitanja. Ovo razbistrenje sastavit ćemo u tri točke:

1.) Italija se neće priključiti Trojnom sporazumu. Odlučni su za ovo stanovište uspjesi centralnih vlasti kano gore spominjana padajuća tendencija diplomatske situacije Trojnog sporazuma. Ako mali i slabi narodi kao Portugal i Grčka usprkos obveza neće da budu plaćenici Antante, ne može jedna velevlast, kao Italija, koja drži nešto do sebe uz prekršenje ugovora, preuzeti ulogu da bude krvnik države s kojom je do netom bila u savezu. Mjerodavna je kod toga nedvojbeno i konsideracija124 da bi svojim istupom proti Austriji Italija samo pomogla Rusiji i poravnala joj pute u Carigrad i na Balkan. To je pak jedan razvitak koji Italija nikad dopustiti neće.

2.) Usprkos toga na čistu su sa sobom toli narod koli vlada u Italiji da se prilika ovoga rata, kakova se neće prigoditi kroz stoljeća, ne smije propustiti a da se ne iskoristi za teritorijalno povećanje talijanske države. I to povećanje ne samo na račun Austrije nego i na račun Francuske. Ako Austrija dobrovoljno putem pregovora ne udovolji zahtjevima, Italija je sa sobom potpuno na čistu da svoje zahtjeve izvojuje i oružjem u ruci. Zahtjevi Italije su, koliko se je moglo saznati: prepuštenje Albanije, južni Tirol do Brennera te komad Gorice do Soče. Ako Monarhija dobrovoljno namiri Italiju, proći će jeftinije, - ako dođe do rata - morat će dati više.

3.) Izvanredne pripreme i oružanje Italije nisu ni ovim shvaćanjem dovoljno objašnjenje. Razlog im je dublji i držimo da je osobito za nas Hrvate važno točno si ih predočiti. Ne može biti dvojbe da se Italija spremala za slučaj da Austro-Ugarska podlegne i dođe do diobe Austrije, kako ju je Rusija namjeravala. U tom slučaju odlučila se je Italija prijaviti svoj zahtjev na čitavu istočnu obalu Jadranskoga mora od Akvileje do Valone, i za ostvarenje ovoga tradicionalnog cilja politike svake jake vlasti na Apeninskom poluotoku založiti svu svoju iole raspoloživu vojnu snagu. Mi smo uvjereni da je samo računanje s mogućnošću ostvarenja tako velikog cilja potaknulo Italiju na oružanje i pripreme u onom opsegu, na milijardski kredit koji je votiran u Komori i na druge velike žrtve koje je talijanski narod pridonio. Čini se da je to upoznala i Rusija i na to daje zaključivati puno opaženi razgovor Sazonova (125) s talijanskim poklisarom na početku ove godine, u kojem Sazonov zahtijeva od Talijana da ne otisnu Srbe (!) sasvim od Jadranskog mora, a glede talijanskih aspiracija na Dalmaciju veli "da bi se dalo o njima govoriti" (!!) - Rusija uviđa dakle da se u slučaju diobe Monarhije aspiracije Talijana na istočnu obalu Jadrana s obzirom na njihovu vojnu snagu ne bi mogle ignorirati i predlaže diobu te obale između Srba i Talijana.

Mi držimo da je ovaj momenat od upravo kardinalne važnosti za hrvatski narod i da on mora ostati trajnom orijentirajućom točkom za hrvatsku politiku. Taj momenat znači drugim riječima da svaka dioba Austro-Ugarske znači podjedno i diobu hrvatskih zemalja, diobu koja bi za nas Hrvate bila kudikamo kobnija nego dioba Poljske za Poljake. (126)

Da se vratimo našem prvom predmetu, valja istaknuti da je Italija doduše za Monarhiju pogibelj, i to ne malena, ali ni izdaleka onaka kako si to, osobito kod nas, stanoviti krugovi predstavljaju. U ovom konfliktu Italija nema ambicije da bude naša sudbina. Ona je samo odlučila sadašnju situaciju izrabiti na svoje povećanje i ojačanje.

Zato Italija ne znači ugroženje pobjede centralnih vlasti, uz uvjet, naravski, da Monarhija ne učini pogrješku koju je prije tri godine učinila Bugarska, pak da se ne opre tvrdokorno koncesijama države kojoj se u sadašnjem momentu ne može uspješno oružjem u ruci oduprijeti. U tom pogledu Njemačka već će posredovati, ta baš najnovije vijesti pokazuju da se u tom smislu vode pregovori. S toga gledišta ima se i odstup Bertcholdov prosuđivati. (127)

Tako nismo ni u savjesnom ocjenjivanju ovoga pitanja mogli doći do zaključaka koji bi nas pomeli u sudu da će svjetski rat svršiti pobjedom centralnih vlasti.

Ne možemo ustvrditi da je poraz centralnih vlasti isključen. Rat je konačno rat, i dok nije svršen ne može se nikada znati kakav će imati uspjeh. Ali vjerojatnim kraj sadašnjeg stanja možemo držati samo pobjedu centralnih vlasti i za to samo ovu eventualnost možemo učiniti temeljem naših daljnjih političkih kombinacija.

_______________
112 Za razliku od "narodne države" u kojoj živi uglavnom samo jedan narod, pod pojmom "narodnosna država" misli se na državnu zajednicu sastavljenu od više različitih naroda.
113 Misli se na Kraljevinu Srbiju.
114 Benedetto Cairoli (1825.1889.), talijanski političar
115 Muhammad III. as-Sadiq (1813.1882.)
116 Ugovor je potpisan u begovoj ljetnoj rezidenciji Bardo.
117 Vidi bilj. 23.
118 consorella latina (tal.) - latinska sestra
119 extratura (franc.) - skretanje s puta
120 Riječ je o kćeri crnogorskog kralja Nikole I. Jeleni Petrović-Njegoš (1873.-1952.) koja se udala za Victora Emmanuela III. Savojskog (1869.-1947.), talijanskog kralja (1910.-1946.).
121 Antonino Paternò-Castello di San Giuliano (1852.-1914.)
122 Vlada Giovanni Giolittija (1842.-1928.) predala je ostavku 21. ožujka 1914.
123 Antonio Salandra (1853.-1931.), talijanski političar
124 konsideracija (lat.) - razmatranje; razmišljanje
125 Sergej Dmitrijevič Sazonov (1860.-1927.), ruski političar
126 Poljska je u XVIII. stoljeću bila tri puta podijeljena između Pruske, Rusije i Austrije (1772., 1793. i 1795.). Nakon treće podjele država je nestala s političkog zemljovida Europe. Obnovljena je tek 1918.
127 Leopold Berchtold (1863.-1942.) odstupio je 13. siječnja 1915. s mjesta ministra vanjskih poslova Austro-Ugarske Monarhije.


7.   od 20

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #7 : Listopad 21, 2013, 00:39:41 »


III.
Posljedice rata

O uzrocima rata bilo je najlakše govoriti: oni leže kao gotove činjenice pred nama. Najteže je pako govoriti o posljedicama rata, gdje danas nitko ne zna i nitko ne može točno znati kako će on svršiti. Tu već moramo u znatnoj mjeri polaziti s pretpostavaka, moramo baratati mogućnostima, računati s vjerojatnostima koje nisu nikad cijele oline (128) nego postotci i po veličini postotaka moramo se odlučiti prihvaćamo li ih u naše proračune ili otklanjamo.

Nastaje pitanje je li korisno baviti se tim problematičnim poslom. Kratko razmatranje poučit će nas da je ne samo korisno nego i nužno. Današnji rat tako je nešto strašno gorostasno i neviđeno da posljedice iz njega proizlazeće također moraju biti strašne i teške. Od najveće važnosti je dakle za svaki narod da si predoči sve te mogućnosti i da si za vremena za svaku osigura držanje. Taj silni interes, koji se u Njemačkoj, Austriji i Ugarskoj očituje bezbrojem publikacija, članaka i političkih govora, postoji i za nas. Zato držimo da je i za hrvatski narod od najvećeg interesa da si moguće posljedice rata točno predoči i iz njih zaključke povuče.

Prvo je pitanje, koje nas vodi do prosuđivanja posljedica: Kako dugo će rat trajati? Odgovor: vrlo dugo! Sile koje su angažirane ogromne su, bez paralele u svim dosadanjim ratovima. Interesi, o kojima se radi, veliki su, snažni, ili kako ono reče onaj engleski parlamentarac: igra ide u vrlo velike uloške. Začetnik je rata, kako smo već ustanovili, Trojni sporazum, makar mu je uspjelo odium formalnog započetka, navještenje rata, svaliti na centralne vlasti.

Među članovima i aktivnim sudionicima Antante u ratnom koncertu očevidni je kapelnik Engleska. Ona ima nedvojbenu duševnu premoć nad saveznicima i izvršuje neodoljivu sugestivnu moć nad njima. Svi se daju slijepo od nje voditi. Engleska im sugerira misli i osjećaje, ispravne i krive, kako joj je drago, upravo tipički slučaj sugestije gomila. Engleska je pako poznata majstorica da tuđe vojne sile izrabljuje u svoje svrhe. To su već i najbolji ruski duhovi upoznali, i od Rusa potječe isto tolika zlobna koliko istinita krilatica "da će se Engleska junački boriti do zadnjega ruskoga vojnika". Usprkos toga saveznici Engleza nisu kadri slomiti te sugestije. Naprotiv umiru naglo oni koji se usuđuju oprijeti engleskoj sugestiji kao npr. Jaures, (129) Witte (130) itd., i povijest imat će riješiti pitanje nisu li baš od te engleske sugestije umrli. Engleska je geografski tako povoljno smještena, da se kontinentalni ratovi ne vode na njenom teritoriju. Nijedna pako morska sila ne dostaje da blokira britanske otoke. Zato će Engleska vazda najmanje trpjeti od rata i dosljedno tome dugo bez poteškoća u ratu uzdržati. A dok Engleska može uzdržati, ona će vazda znati sugerirati svojim saveznicima da i oni još mogu, i oni će pod tom sugestijom ići do najskrajnijih granica fizičke mogućnosti. A pošto je na strani centralnih vlasti ne manja snaga volje odoljeti i održati se, to je jasno da će rat dugo trajati. Rat će dakle iscrpsti strahovito sile svih dionika, sile financijalne i fizičke. To je neizbježivo, ako kakova nepredvidiva katastrofa ne završi rata. Da ne bi bilo nesporazuma, ta katastrofa neće biti na bojištu. Mi smo se dosele mogli uvjeriti da u ovom ratu na bojištu nema katastrofa. I jedna i druga strana podnijele su udaraca koji se mogu nazvati katastrofalnima, pak ipak to nije bitno promijenilo situaciju na bojištu. Gotovo neiscrpivi rezervoari naroda opet sve zatrpaju; silna produktivna snaga moderne industrije nadoknadi sve gubitke ratnih tehničkih sprema. I tako je svakoj od sila bilo moguće da u najkraće vrijeme izravna svaki poraz. Ta katastrofa koju smo spomenuli, mogla bi biti politička ili socijalna, npr. veliki japansko-kineski rat u koji bi Amerika bila upletena, revolucija u kojoj od zaraćenih država, uspješan atentat na koju od vodećih osoba rata ili slično. Valja ali ustanoviti, da dosele nemamo nikakove osnovke ovakovu katastrofu kao konac rata predvidjeti.*

U razmjeru s ogromnim obujmom toga rata pozitivni uspjesi njegovi bit će minimalni. To polazi već iz našeg shvaćanja da jeovaj rat pokušaj Antante da uništi Njemačku i Austriju, koji neće uspjeti. Kraj ove situacije nisu pozitivni uspjesi u većem opsegu ni mogući.

Teritorijalno neće ovaj rat donijeti velikih promjena. Uglavnom radit će se o Belgiji i Srbiji. Sve drugo riješit će se - ako ne drugačije - ono putem kompenzacija.

Sudbina Belgije ovisit će o uspjehu konačnog hrvanja između Njemačke i Engleske, o tome je teško što kazati.

Više nas zanima sudbina kraljevine Srbije i Crne Gore. Slom austrijske ofenzive u decembru (131) izvanredno je poboljšao njihove izglede. One danas imaju mnogo izgleda da se održe i da ne pretrpe preteških teritorijalnih gubitaka. Mi Hrvati nemamo razloga željeti propasti ovih dviju samostalnih slovjenskih država, tim manje pošto smo uvjereni da bi stečenje većih komada njihovih teritorija - Sandžaka - imalo nužno nepovoljne posljedice u nutarnjoj politici Monarhije.

Najveći dio posljedica ovoga rata bit će negativne naravi. Sve zaraćene države pretrpjet će strahovite gubitke, na ljudskom materijalu, financijalno i gospodarski. Ja mislim da ne idem predaleko ako ustvrdim da će preko 2 milijuna ljudi poginuti ili postati za svaku gospodarsku privredu nesposobnim. Već sama činjenica da dva milijuna najkrepćih ljudskih sila ispada iz gospodarskoga života Europe, ostavit će duboke tragove u njenom razvitku te pokazuje strahovito znamenovanje toga rata. Onda dolaze opustošene pokrajine, srušeni gradovi, potopljeni i uništeni brodovi i silan potrošak svih zaliha hrane, tegleće marve, konja, kola, gospodarskog i tehničkog pribora itd. Narodno gospodarstvo svih europskih država, a osobito zaraćenih, radit će prvih godina iza rata samo s najvećim poteškoćama jer će se iza rata naći jednostavno vis-a-vis de rien.(132) Ovaj rat stajat će po našem računu sveukupno 120-150 milijarda kruna ratnih troškova. Ne vjerujemo u ispad da bi se komu mogla ratna odšteta nametnuti, konačno ne bi je mogao nitko ni platiti. Nosit će svaka država svoj teret sama. Europski poreznici dakle neka se vesele. Nama uopće nije jasno kako će države riješiti problem gorostasnih državnih dugova, koji će iz ovoga rata proizaći. Svakako je sigurno da će financijalni portefelj (133) biti odsele strah i trepet političara svih zaraćenih država.

Iz svih ovih činjenica, kojim se ne možemo upustiti u detalje, jer bismo inače morali foliante (134) ispisati, proizaći će:

1)   Oslabljenje zaraćenih država prema nezaraćenim državama, dakle dosele najjačih europskih država naprama Italiji i srednjim i malim državama.
2)   Oslabljenje europskoga državnog sistema prama izvaneuropskom, tj. naposeb prama Sjevernoj Americi, Japanu i Kini.

Sve zaraćene države će iza rata izgubiti na političkom uplivu jer kroz čitav niz godina iz tehničkih i financijalnih razloga neće biti sposobne za ikakvu akciju. Ovu će slaboću naravski izrabiti svi oni koji budu imali kakovih konkurirajućih interesa.

Najvećih žrtava ljudskih pretrpjet će Njemačka i Rusija, jer imaju najveće bojne fronte.

Njemačka će se usprkos toga i velikih financijalnih gubitaka, od svih europskih država prva oporaviti, i to zato jerbo je od svih europskih država biološki, socijalno, intelektualno i gospodarski najharmoničnije razvijena[/u]. Ljudske gubitke će Nijemci kraj svoga naglog porasta pučanstva brzo nadoknaditi, kroz 3-4 godine. Osim toga će Nijemci htjeti svijetu pokazati da su neslomljeni i neslomivi te će stvarati čuda u regeneraciji svoje porušene trgovine, gospodarstva itd., te zato moramo odmah druge i treće decenije iza rata računati s orijaškim porastom njemačke snage i upliva u svjetskoj politici. Kojim će smjerom ovaj razvitak udariti nije lako predvidjeti, držimo da će se Nijemci još više baciti na svoje kolonije i pomorstvo, već zato da mogu paralizirati svoje najljuće i najopasnije neprijatelje: Engleze. Ja držim da će potegnuti "der Drang nach Westen" (135) i da bi s toga gledišta za nas dobro bilo kad bi Nijemci mogli zadržati Belgiju.

Rusija će svoje zapravo strahovite krvave gubitke također razmjerno lako preboljeti. Najveće će ali poteškoće imati na gospodarskom polju. Ona se je naučila gospodariti jakim pritokom izvanjskog kredita, taj će sada presahnuti. Glavni vjeresijodavci Francuzi i Englezi bit će sami iscrpljeni, u Americi će sve europske države tražiti kredita, uslijed te konkurencije neće za Rusiju ostati toliko koliko bi ona trebala. Prestiž Rusije izvanredno će trpjeti. Ovo će biti drugi rat uzastopce koji će za Rusiju nepovoljno ispasti i pokazati da je ona kolos na glinenim nogama, tim više što je ovaj rat poveden s priznatom namjerom da Rusija u Europi opere svoje japanske poraze. Istup s prohtjevima na Carigrad donijet će Rusiji mnogo neprijateljstava, uglavnom će se to tek iza rata likvidirati. Ruski upliv na Balkanu bit će paraliziran za duže vremena osim u Srbiji, jer ova će samo Rusiji imati zahvaliti svoj opstanak.

Hoće li ovaj rat imati u Rusiji za posljedicu nutarnji prevrat ili revoluciju nije lako reći, dapače držimo da to nije vjerojatno. Ruskoj je vladi hajkom na Nijemce i prohtjevom na Carigrad uspjelo ovaj rat učiniti popularnim. Posljedice će se vjerojatnije ispoljiti (136) evolucijom, jer će se ruski narod zamisliti u uzroke uzastopnih ratnih neuspjeha i kušati da reformama postigne bolji razvitak na političkom i socijalnom polju.

Najtežu krizu moralnu i materijalnu imat će prepatiti Francuska. Što rat bude duže trajao, to će "Katzenjammer" (137) iza njega u Francuskoj biti veći. Gorko će ondje razočarati što rat usprkos silnih žrtava neće donijeti Elzasa ni Lotaringije nego naprotiv daljnjih gubitaka na francuskom teritoriju. Ali ne u korist Njemačke nego, kako smo u prethodnom poglavlju izveli, u korist Italije. Ova će u tom ratu biti uz Japan tertius gaudens (138) te koli Austriji toli Francuskoj nešto zguliti s leđa, Talijani će tražiti od Francuza Savoju, Nizzu i Korziku. Što će dobiti, ne može se znati. Značajno je ali da glasom zadnjih novinskih vijesti Francuzi već sami nude Korziku. Krik zdvojnosti odjeknut će Francuskom kad se začuje koliko je ona u ovom ratu izgubila na svom ljudstvu. Po našem računu izgubit će Francuska preko pol milijuna ljudi, mrtvih i neuporabivih bogalja. Francusko pučanstvo pomnožalo se od 1896.-1901. za 1,15%; po tom razmjeru računajući, bit će Francuska tek nakon dvadeset godina nadoknadila svoje ljudske gubitke. Najljepše i najbogatije francuske pokrajine su od rata uništene, a francuska trgovina i industrija, usprkos velikog bogatstva, onako nisu osobito elastične i ekspanzivne. Posljedice rata bit će teška gospodarska kriza još otešćana nestašicom ljudi. Mi držimo da će to voditi do teških socijalnih i političkih kriza koje mogu Francusku lako dovesti do političkih prevrata, srušiti Treću Republiku, a kraj temperamenta Francuza, njezine vodeće ljude stajati glave.

Najmanje će u pučanstvu i svojim gospodarstvom trpjeti Engleska. Englezi će do krajnjih mogućnosti štedjeti toli svoje brodove koli svoje ljudstvo i pustiti rađe da se drugi iskrve. Engleska će potrošiti od svih ratujućih država najviše novca. No Engleska tako je financijalno jaka, da je to bitno neće smetati. Na svom prestižu Engleska će najviše štetovati. Ne toliko radi ratnog neuspjeha proti Njemačkoj, jer taj će na koncu biti približno neke vrsti remisa. (139) Glavnu štetu pretrpjet će Engleska time što će svi oni koje je ona tijekom rata držala pod pritiskom svoje sugestije, na svršetku u oči uzaludnih svojih žrtava buknuti groznim gnjevom proti njoj i njezinoj izrabljivačkoj politici. Ova strašna politika Engleske, da u krvi drugih naroda pravi svoje gšeftove, (140) koju ona tjera već preko dvije stotine godina, bit će cijelom svijetu jasna. Ako Njemačka bude to znala izrabiti i uspjesima zaslijepljena ne postane nasrtljiva, bit će to zadnji rat koji će Engleska voditi tuđim vojskama. Provale mržnje proti Engleskoj mogle su se već tijekom rata opažati kod Francuza, Rusa i Belgijanaca, ali zajednička nužda sve je to opet pridušila. Iza rata bit će to faktor koji će biti odlučniji u svjetskoj politici od mržnje Nijemaca protiv Engleza. Ovo će imati za posljedicu da će Englezi morati sve više upotrebljavati svoju brutalnu bezobzirnost i ovo će dalje rađati sve više otpora i pogoršavat će njezinu političku situaciju. Uslijed toga će položaj matere zemlje prema kolonijama oslabjeti, i to otvara izglede koji, ako ovaj neuspjeli rat ne bude imao posljedicom dubokih socijalnih reforma u sjedinjenim britskim kraljevstvima, (141) ne daju ružičastih izgleda, za budućnost engleske svjetske države.

_______________
128 olina - veličina koju se dade izmjeriti i odrediti
129 Auguste Marie Joseph Jean Leon Jaures (1859.1914.), francuski socijalist
130 Sergej Juljevič Witte (1849.1915.), ruski političar

* Konac rata mogla bi biti Ruska revolucija, koja je 7. ožujka 1917. započela. Bilješka se nalazi u II. (1917.) izdanju brošure. [Februarska/Veljačka revolucija započela je 11./12. ožujka po gregorijanskom, odnosno 26./27. veljače po julijanskom kalendaru; završila je uspostavom dvovlašća, tj. vlašću građansko-demokratske Privremene vlade i sovjeta radničkih i vojničkih deputata.]

131 Misli se na 1914.
132 vis-a-vis de rien (franc.) - nasuprot ničemu
133 portfelj (franc.) - lisnica; resor
134 folijant (lat.) - debela knjiga velikog formata
135 der Drang nach Westen (njem.) - prodor na zapad
136 ispoljiti - očitovati
137 Katzenjammer (njem.) - mamurluk
138 tertius gaudens (lat.) - treći koji likuje (kad se dvojica svađaju)
139 remis (franc.) - neodlučen svršetak igre
140 gšeft (njem.) - posao
141 Misli se na Veliku Britaniju.


8.   od 20

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #8 : Listopad 21, 2013, 00:40:41 »


Dolazimo do Austro-Ugarske, koja nas, naravski, najviše zanima. Ona će u ovom ratu nedvojbeno teško stradati, osobito financijalno i gospodarski. Naše gospodarske prilike nisu tako solidne ni jake kao u Njemačkoj, dijelom dapače primitivne. Manjkat će ona elasticititeta jakih, dobro organiziranih milieua (142) koji su u stanju odmah sve manjke prilagođivanjem i većim naporom sila izravnati. Kod nas ide sve sporije, laganije, "more patrum". (143) Gospodarstvo se u Monarhiji ni izdaleka neće tako brzo oporaviti kao u Njemačkoj. O financijama bolje da i ne govorimo. Da će zaglibljele financije i oštećeno, polagano se oporavljajuće gospodarstvo nepovoljno djelovati na političku situaciju, nema dvojbe.

Usprkos toga će Monarhija ojačati. Od god. 1866. rado se u Europi govori o Monarhiji kao nekom bolesniku kome su mnogi liječnici (nu većinom oni, koji su interesirani na nasljedstvu) proricali skoru smrt. I zbilja, bilo je i unutar Monarhije elemenatakoji su u to vjerovali. Ovaj rat je odsudna kušnja o životnoj snazi Monarhije, i ona će ju časno preturiti. U svijetu može trajno opstati samo ono što se vlastitom snagom može održati. Monarhija će pružiti taj dokaz na dostojni način, to će se u političkom životu očitovati na taj način da će ona uživati veći ugled i da će se s njome više računati nego dosele. Monarhija kroz neko vrijeme neće moći odlučno uplivati na vanjsku politiku dok ne preboli posljedice rata. Kroz to vrijeme pretrpjet će možda koji politički gubitak na korist u ratu neoslabljenih neutrala (144) Italije (145) i Rumunjske, (146) ali tu joj neće ići ni gore ni bolje nego ostalim vlastima koje će se u ovom strašnom ratu iscrpsti.

U nutarnjoj strukturi neće se predbježno147 ništa mijenjati. Svi su narodi do neznatnih iznimaka učinili svoju dužnost potpuno i doprinijeli teške žrtve. Svako jednostrano pogodovanje koje bi jedne zadovoljilo a druge povrijedilo, izbjegavat će se, makar kroz neko vrijeme. Nedvojbeno će ali iz ovoga rata datirati zametci daljnjem razvitku Monarhije, koji će uslijediti tek iza dužeg vremena jer su vezani na daljnje događaje koji se u Monarhiji u dogledno vrijeme imaju očekivati.

U nutarnjoj politici bit će znatnih promjena. Te promjene uslijedit će kao nužne posljedice izvanjske politike Monarhije. Ovoj politici bio je stup njemačko-austro-ugarski savez, i sadanji rat je dokazao da je politika sadržana u ovom savezu bila dobra, ne samo to, nego da je bila po Monarhiju jedina spasonosna. Nijedna druga država ne bi bila u stanju takvu pomoć dati Austriji u sadašnjoj borbi za opstanak kao što je to mogla i morala dati Njemačka. Snaga toga ugovornog odnošaja ležala je u tome što je on bio u jednakom interesu obijuh kontrahenata. (148) Niti bi se u tom strašnom ratu bila mogla održati Austrija bez Njemačke, ni Njemačka bez Austrije.

Posljedica će toga biti da će oni politički faktori koji su ovaj ugovor zagovarali ojačati, a oni pako koji su ga pobijali, oslabjeti i izgubiti na političkom uplivu. Ojačat će dakle Nijemci i Mađari, a Slovjeni će izgubiti na znamenovanju. Makar kroz neko vrijeme, daljnji razvitak ovisit će o njihovom držanju.

Mi ovu činjenicu, premda Hrvati i Slovjeni, spominjemo posve mirno, ma kako ona bila za nas neugodna, čak i bolna. Tek one činjenice koje upoznamo, svim mirom uočimo i njihove uzroke upoznamo, možemo ukloniti.

Daljnja posljedica ojačanja Nijemaca i Mađara a oslabljenja Slovjena bit će da će odnošaj u dualističnom uređenju (149) utvrđen ostati, i da će kod preustrojstva Monarhije, ukoliko ne bi do onda nastupile promjene, nepovoljno djelovati na buduću situaciju Slovjena.

Nismo u stanju biti toliko neobjektivni pak ne vidjeti da su si Slovjeni sami krivi ovom pogoršanju svoje situacije. Slovjeni nisu bili u stanju pročistiti svoj odnošaj prema Monarhiji, kano ni odnošaj svojih interesa prama Monarhiji i Rusiji. Od 60 do 70 godina svi naši neprijatelji svakom našem narodnom poduzeću predbacuju da je panslavističko (150) i za državu pogibeljno. Nije se našao ipak nitko da ide istraživati objektivno ima li u tom prigovoru štogod realno i opravdano. Proti tome prigovoru smogli smo samo prezir i omalovažujući smješak i primjedbu da su svi odnosi Slovjena među sobom i prema Rusiji samo kulturne naravi bez političke primjese. Ovaj današnji rat obara ovu našu obranu, koja je utoliko opravdana što je odgovarala dobroj vjeri pretežne većine Slovjena u Monarhiji. Ne odgovara ali činjenicama, jer je izvan svake dvojbe da je Rusija u težnji za svojim svjetskim carstvom odredila svima Slovjenima svijeta zadaću da imadu biti pomoćnici ruske politike i konačno se rasplinuti u moru velikoruštine. Slovjeni dolazili su u dilemu između svojih odnošaja prema Rusiji, koji su bili čuvstvene naravi, i svojih odnošaja prema Monarhiji, koji su bili racionalne, praktičko-interesne naravi. I kao što kod Slovjena većinom odlučuje čuvstvo, često i prečesto su oni u velikim linijama svoje politike davali tom čuvstvu prevagu nad racionalnim i praktičko-interesnim dijelom. I tako je ovaj uspjeh samo neizbježiva posljedica jedne nepromišljenje i nedosljedne politike koja je silom htjela sjediti na dva stolca što, kako je poznato, nigdje ne vodi do dobra uspjeha.

Uz to nisu Slovjeni shvatili bivstva Monarhije, nisu si umjeli iskristalizirati jedan opširni, čitavu Monarhiju posežući zajednički program s pozitivnim programom nego su se ograničili lih (151) na negativnu politiku opozicije ili politiku sićušnih postulata.

Posljedice ove pogrešne politike od decenija bit će sadanje pogoršanje situacije Slovjena u Monarhiji, koja će biti tim osjetljivija jer nijedan od slovjenskih naroda osim Poljaka nije si umio stvoriti jaku situaciju u Monarhiji.

Ovaj rat bit će ishodna točka nove orijentacije za buduću politiku Monarhije. Tek iza rata doći će u politici Monarhije do izražaja uvjerenje da je ovaj rat bio najteža kriza Monarhije otkad ona postoji. Ovo gledište vodit će do pogodovanja onih elemenata koji su se u ovom odsudnom ratu pokazali kao vojnički najvaljaniji i najpouzdaniji elementi u vojsci. Valja ustanoviti da mi Hrvati uz Poljake (152) imamo u tom pogledu najpovoljniju situaciju u Monarhiji i da je to jedna od aktivnih stavaka u našoj politici. Aktivna stavka utoliko da će se iza rata dati izrabiti ako budemo pametni i dobro orijentiranom politikom znali iskoristiti situaciju. Valja istaknuti da smo onakvu aktivnu stavku imali i god. 1848., ali ju na žalost nismo znali izrabiti. Naše nastojanje mora ići za tim da ovaj put priliku na nikoji način ne propustimo, i da tolika krv hrvatska ne bude prolivena uzalud.

Vrlo je važno pitanje kako će se iza rata razviti odnošaj između Monarhije i Njemačke.

Za sada je Monarhija saveznica Njemačke. Već smo istakli da je u svjetskom ratu ovaj savez izvanredno izvršio svoju dužnost. Da će neposredno iza rata biti diplomatski odnošaj ojačan, o tome iza takovih uspjeha ne može biti dvojbe.

Daljnja sudbina njegova ovisit će o dalnjem razvitku internacionalne situacije. Ovaj savez bio je Njemačkoj asekuracija (153) proti Francuskoj i Rusiji, a Austriji asekuracija proti Rusiji. Iza rata postat će ovaj savez poglavito međusobna asekuracija Njemačke i Monarhije proti Rusiji i time će on postati zidom proti proširenju ruske ekspanzije u srednju Europu. Njegova sudbina ovisit će o smjeru koji će uzeti ruska politika iza rata, a o tom se danas ni približno ništa reći ne da. Uvažujući ali zakon socijalne ustrajnosti, držimo da Rusija, dok ne bude u temelj oslabljena, neće napustiti ni svoje težnje za ostvarenjem svjetskog carstva, ni težnje za osvajanjem Carigrada, ni težnje za narodnom i vjerskom asimilacijom svih Slovjena, a dosljedno tome ni težnje za uništenjem Austrije. Dok ta težnja pako postoji, postojat će i austrijsko-njemački savez kao prirodna i geografski uvjetovana protuteža te ekspanzije i zato moramo s njime računati još na nedogledno vrijeme.

Nastaje daljnje pitanje hoće li ovaj savez imati posljedica u nutarnoj politici, naročito neće li taj savez, koji je danas još sasvim internacionalne prirode, dovesti do veza obiju država nutarnje političke naravi.

Mi držimo da do ovoga razvitka neće doći. Za taj razvitak bit će nedvojbeno austrijski Nijemci, koji će u smislu ostvarenja ovoga cilja raditi. Oni će kušati da opet poprave uspjeh godine 1866. koja je imala za posljedicu da je Monarhija prestala biti njemačka država i postala samostalni organizam sui generis (154) koji ima prirodnu tendenciju da se održi i razvija u smjeru svojih posebnih životnih uvjeta i potreba. Nu mi cijenimo da Njemačka sada nema interesa da to pitanje nabaci, a u Monarhiji bit će svi politički faktori - osim Nijemaca - protiv toga tako da svi kojim bi ova eventualnost bila neugodna, mogu biti umireni. Ova mogućnost postala bi prijetećom samo u tom slučaju kad bi Monarhija došla trajno u tako nepovoljnu situaciju, bilo ugrožena iznutra bilo izvana, da bi bilo jasno da se ne može svojom snagom održati. Njemačka ne bi dopustila da se raspadne jer joj treba za održanje svoje trajno ugrožene situacije nego bi gledala da ju po mogućnosti u cijelosti inkorporira.

To je činjenica koju osobito mi Slovjeni moramo točno uočiti i upamtiti.

Nema dvojbe da će činjenica ovoga saveza ići u korist austrijskih Nijemaca, jer će oni pomoći u Reichu tražiti, a donekle, ne u preobilnoj mjeri, i naći.*

Ali i najljepša državna ili privatna pomoć izvana ne može promijeniti prirodnih razvitaka država. Prirodni pako razvitak Austro-Ugarske Monarhije ne leži u njemačkom smjeru i na toj činjenici neće ni austro-njemački savez ništa promijeniti ako mi sami Slovjeni teškim pogreškama ne bismo silom toga priveli. Niz posljedica ovoga rata dao bi se izvoditi i dalje, ad infinitum. (155) Mi moramo ovdje ali zaključiti, te samo još istaknuti, da će posljedice ovoga rata biti najveće na poprištu nutarnjeg duševnog života naroda. Ovaj strašni potres koji je odjedared pokrenuo egzistenciju od 300 milijuna europskih ljudi iz redovite kolotečine, koji je cvijet toga ljudstva odveo na bojište, s koga će se samo jedan postotak vratiti živ, ali s užasom u duši, taj će potres ostaviti najdublji utisak u duši europskih naroda, a dosljedno tome i u razvitku svjetske kulture. Kakav će rezultat tih utisaka biti, ne po dubini nego po sadržaju, i kojim će smjerom krenuti kulturni razvitak čovječanstva, toga ne može nitko živ znati. Zato ni ne kušamo prikazati, makar smo na mnogom drugom polju kušali smjelim kombinacijama odgonetnuti vjerojatni tok razvitaka.

Svi ali narodi, koji hoće da žive i da si u svijetu stvore uvjete života, imat će dovoljno razloga da ovaj razvitak najvećom pozornošću prate.

_______________
142 milieu (franc.) - sredina; okolina; društvo
143 more patrum (lat.) - po običaju otaca
144 neutral (lat.) - neutralan; nepristran; neumješan
145 Italija je 23. svibnja 1915. objavila rat Austro-Ugarskoj Monarhiji, a 26. Kolovoza 1916. Njemačkoj.
146 Rumunjska je 27. kolovoza 1916. objavila rat Austro-Ugarskoj Monarhiji.
147 predbježno - privremeno; provizorno
148 kontrahent (lat.) - ugovaratelj
149 Dualistički ustroj države uspostavljen je na temelju Austro-ugarske nagodbe (1867.). Dotada jedinstvena država podijeljena je na cislajtanski (austrijski) i translajtanski (ugarski) dio. Svaka je pola Monarhije imala svoj ustav i svoju vladu, a zajednički su im bili vladar, vojska, vanjski poslovi i ministarstvo finacija za zajedničke poslove.
150 panslavizam (sveslavenstvo) - politička ideologija prema kojoj svi slavenski narodi tvore jednu etničku cjelinu te stoga trebaju usko surađivati na kulturnom i političkom području, odnosno težiti političkom ujedinjenju. U drugoj polovini XIX. stoljeća panslavizam je postao politička doktrina ruskog carizma.
151 lih - samo; jedino; tek
152 Poljaci u Galiciji, koja je odlukom Bečkoga kongresa priključena Austriji, uživali su određenu upravnu autonomiju.
153 asekuracija (tal.) - osiguranje
154 sui generis (lat.) - svoje vrste; poseban; osobit

* Vidi brošuru MUNIN: Oesterreich nach dem Kriege. Forderungen eines aktiven oesterreichischen Politikers im Kriegsjahr 1915, Tat-Flugschriften 3, Verlag bei Eugen Diederichs, Jena, 1915.

155 ad infinitum (lat.) - unedogled; beskonačno


9.   od 20

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #9 : Listopad 21, 2013, 00:41:54 »


Nadam se da će sada austrijskim Slovjenima postati jasno kako je Rusija ovim ratom teško oštetila njihove interese. Držimo ovu ustanovu tim važnijom što je Rusija također svojom politikom i za balkanskih ratova nedvojbeno teško oštetila slovjensku stvar na Balkanu. U balkanskim ratovima uspjesi su postignuti slovjenskim naporom i plaćeni slovjenskom krvi, ipak su skorup uspjeha obrale neslavenska Grčka i Rumunjska. To je Rusija tako htjela, i pod tu cijenu postignut je nenaravni uspjeh da je Bugarska, koja je najviše žrtava doprinijela, najmanje, a Srbija, koja je neusporedno manje žrtava doprinijela, mnogo više dobila. Sve to samo zato da Bugarska bude oslabljena i ne bude na putu ruskim prohtjevima na Carigrad, a Srbija ojačana, da može biti tim uspješnije oružje proti Monarhiji.

Nadam se da će Slovjeni u Monarhiji jedared uvidjeti da će ruska politika vazda oštećivati interese neruskih Slovjena s jednostavnoga razloga jer ona identificira slovjenstvo i velikoruštinu, dosljedno tome ne poznaje drugih interesa doli velikoruskih i dosljedno tome smatra ne samo svojim pravom nego i svojom dužnošću oštećivati svaki interes koji nije ujedno i velikoruski, dotično interes države koju su oni stvorili.

Ako se austrijski Slovjeni dovinu do ove spoznaje, onda nisu uzalud krvarili u svjetskom ratu, onda će doskora popraviti loše uspjehe ovoga rata i otvoriti si mogućnost povoljnoga razvitka u Monarhiji. (156)

IV.
Rat i Hrvati

Mi smo ovaj rat, ovaj strašni bljesak kojim se izravnavaju munjevne napetosti u internacionalnoj politici Europe, u tančine ogledali i razglobili. Učinili smo to u posljetku dubokog uvjerenja da između vanjske i nutarnje politike svih naroda i država postoji najuži i najjači koneks.(157) Dapače i kod onih naroda koji nemaju svoje samostalne države. Na politiku svakoga naroda djeluju neizbježivo tendencije, smjerovi i težnje susjednih, a višeput i udaljenih država i naroda. Simpatije i antipatije, zajednički interesi i protimbe, sugestije masa, sve to djeluje te nastaje čitava suma izmjeničnih utjecaja i sukoba među narodima i državama koji stvaraju vanjsku politiku, a utječu najsilnije i na nutarnju politiku svakog pojedinog naroda. To je bilo odvajkada, a još je pojačano danas, kada je ogromni napredak tehnike tako usavršio prometala i općila da je otpor vremena i prostora izvanredno umanjen tako da narodi mogu vrlo lako među sobom općiti i jedan na drugog utjecati.

Time je vanjska politika od većega upliva na nutarnju politiku nego ikada prije. Time zapada ali i svaki narod koji hoće ili mora voditi samostalnu politiku tim ozbiljnija dužnost da tu vanjsku ili internationalnu politiku što točnije pozna, i da ima o glavnim momentima njezinim što točnije i što preciznije pojmove.

Time smo, mislimo, dovoljno opravdali opširnost kojom smo obradili uzroke, predvidivi uspjeh i posljedice svjetskoga rata.

No dok smo dosele obrađivali svjetski rat kao faktor vanjske svjetske politike, bit će u idućim poglavljima naša zadaća da ovaj rat ogledamo i u svim njegovima posljedicama za hrvatski narod, ogledamo ga kao faktora nacionalne naše, hrvatske politike u užem smislu.

Neće nas suviše truda stajati spoznaja do koje smo morali doći već od razmatranja svjetskoga rata, kao faktora internacionalne politike, do spoznanja naime: da je sadanji svjetski rat sudbonosan za hrvatski narod, da on u svojim posljedicama odlučuje o biti i ne biti hrvatskoga naroda za sve vijeke vjekova.

Sigurno ova spoznaja drijema u svijesti znatnog dijela naših najboljih ljudi, ali moramo konstatirati da ona nije dosele postala tekovinom našega javnoga mnijenja.

Jedna od glavnih svrha ove knjižice jest u hrvatskom narodu u što većoj mjeri proširiti spoznaju o izvanrednom znamenovanju sadašnjih događaja za budućnost hrvatskoga naroda i potaknuti ga na držanje koje ovoj spoznaji u svoj njezinoj težini odgovara.

Nužno je da ogledamo u čemu leži sudbonosnost ovoga rata za hrvatski narod.

Eto u tome:
1.)   Ovaj rat proistekao je iz poznatog događaja koji se zbio u Bosni, tj. na teritoriju u kome su Hrvati bitan dio pučanstva. Ratne operacije vodile su se u pojedinim fazama i na hrvatskom teritoriju, (158) to se može i ponoviti, i što je glavno, ovaj rat odlučit će konačno o državopravnoj pripadnosti hrvatskih zemalja na vjekove. To su tako važne činjenice, da se kod njihovog uočenja mora stisnuti srce svakom domoljubnom Hrvatu.

Ukoliko će ovaj rat biti odlučan za državnopravnu pripadnost hrvatskih zemalja?

Prikazali smo već da je svjetski rat nastao i postao tako neotklonjivim da je prije ili kasnije morao doći, što su u Antanti našle spoj i utjelovljenje dvije težnje: francusko-engleska težnja za uništenjem Njemačke i rusko-srpska težnja za uništenjem Austro-Ugarske. Ovaj rat pokazao je svakome tko nije slijep da je cilj njegov među inima bio odcjepljenje hrvatskih zemalja od Austro-Ugarske Monarhije i pridruženje kraljevini Srbiji, čime bi se ostvarila "zavjetna misao" čiji je sadržaj bio stvorenje "velike Srbije". Ukoliko nismo vjerovali srpskom novinstvu, koje od godina varira ovu misao, izjavio nam ju je jasno i glasno srpski poslanik u Parizu, Vesnić, (159) te je bilo moguće početkom ove godine čitati u francuskim novinama njegovu izjavu da Srbi kao nagradu za svoje velike žrtve i usluge Antanti traže, osim Bosne i Hercegovine, Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju. Događaji koji su se odigravali kod prve invazije Srba u Srijem[/b] mogli su nas u tome uvjerenju samo učvrstiti.

Istaknuli smo već jedared u prethodnom poglavlju da je cijela ta konstrukcija rusko-srpske politike bila vrlo naivna, da se ne poslužimo krepčim, makar neparlamentarnim izrazom, jer je bila račun bez krčmara. Spominjali smo da se ova kombinacija ne bi dala postići bez diobe Austro-Ugarske, a ovaj historički događaj ne bi propustila jedna nezaraćena europska velevlast, Italija, da ne ostvari tradicionalni cilj svake jake države na Apeninskom poluotoku, da si prisvoji čitavu istočnu obalu Jadranskoga mora od Trsta do Valone.

Kod toga ne treba smetnuti s uma da ta težnja ne samo da ima tradicionalnu podlogu u rimskoj i mletačkoj povijesti, nego da kraljevina Italija imade pravni naslov na posjed tih zemalja, koji ona u danom slučaju nikada ne bi propustila istaknuti. Poznato je da je mletački dužd, kome je talijanski kralj pravnim sljednikom kroz 600 godina od Petra Orseola, (160) nosio naslov "dux Dalmatiae et Croatiae", (161) dakle pravni naslov kakav Srbi ni njihovi vladari na ove zemlje apsolutno nemaju.

Ne treba smetnuti s uma da je Italija za uspjeh imala ne samo teoretski pravni naslov nego i realnu silu da ga ostvari. Ona je za svoju stvar kadra založiti mornaricu, po veličini petu na svijetu i kopnenu vojnu silu od više milijuna ljudi. Velika snaga Njemačke i Monarhije sigurno bi i u nepovoljnom slučaju toliko vezala snagu Rusije i Srbije da bi ove nastupom nove neprijateljske sile od znamenovanja Italije došle u vrlo nezgodan položaj i da bi se morale upustiti u pogađanje. Ovo pogađanje donijelo bi da bi Italija dobila nedvojbeno makar sjeverozapadni dio jadranske obale s komadom kopna dostatnim da zaštiti pomorski posjed. To dokazuje nedvojbeno citirani već u prijašnjem poglavlju senzacionalni razgovor Sazonova s talijanskim poklisarom u Petrogradu. Engleska pako i Francuska nemaju interesa uništiti Austriju kao takovu, naprotiv imaju interesa da se Rusija previše ne ojači. Od Monarhije ostao bi i u slučaju diobe jedan torzo, taj bi pako nastojao da spasi što više od svoga jugoslavenskoga posjeda. Može se uzeti vjerojatnim da bi mu to djelomično i uspjelo.

Tako je ovaj rat u slučaju uspjeha Antante nosio u svom krilu ne mogućnost, nego sigurnost diobe hrvatskih zemalja.

Kojom se hrvatskom domoljubu neće zgrčiti srce kod ove pomisli?

Ne treba pustiti s vida da bi ova dioba imala neizbježivo najnepovoljnije posljedice za hrvatski narod, da bi bila za nj upravo katastrofalna, mnogo katastrofalnija nego dioba Poljske. Jedan dio hrvatskih zemalja došao bi u okvir države talijanske, nacionalno najjedinstvenije velevlasti u Europi. Čuvstva Talijana za nas poznata su, a ne treba zaboraviti da Talijani imadu godišnji suvišak ljudi od četvrt milijuna duša. Italija bi nedvojbeno već pod vidom osiguranja novostečenih pokrajina tok svog iseljivanja navrnula u dotične zemlje i slovjenstvo dotičnih hrvatskih i slovenskih pokrajina spadalo bi u najkraće vrijeme u prošlost.

Ovaj neizbježivi razvitak bio bi odsudan za sudbinu drugih dijelova hrvatskih zemalja. Torzo Monarhije ne bi bio slavenski nego njemački ili mađarski. Ovaj bi pako potaknut primjerom talijanskim i iz razloga da zaklopi vrata daljnjem potraživanju ojačane Srbije, na temelju nacionalnog principa, morao nastojati da uništi nacionalno Hrvate, da ih razseli, odnarodi itd. A tko je tako naivan da vjeruje da bi i sami Srbi u stečenim hrvatskim zemljama čuvali i njegovali Hrvate? Pokrajine koje bi Srbi dobili bile bi onako kao one gdje Hrvati žive pomiješani sa Srbima. Srbi buduć pravoslavni, uživali bi puno veće povjerenje pravoslavne Srbije, koja katoličkim Hrvatima ne bi nikada potpuno vjerovala. A ako uživamo iskustva, koja su inače pravoslavni Bugari napravili u novoosvojenim srpskomakedonskim krajevima, zatim iskustva koja su bosanski Hrvati učinili još pod austrijskim gospodstvom s bosanskim Srbima, to moramo ustvrditi da bi Hrvati u novoosvojenim zemljama imali najtužniju sudbinu, neusporedivo goru i nepovoljniju nego ju imaju danas pod austrijskom vlasti.

Dakle ovaj rat, u komu se uspjeh Antante nije mogao a priori isključiti, otvorio je vrata strašnim mogućnostima za hrvatski narod.

Uspjeh Trojnog sporazuma bio bi značio diobu Monarhije, dioba Monarhije značila bi diobu hrvatskih zemalja, značila bi ne samo "finis Croatiae", konac Hrvatske kao političke oline, stare sada već dvanaest stotina godina, nego "finis Croatorum" značilo bi konačnu propast i zator jednog historičkog slovjenskog plemena.

Svaki objektivni čitalac morat će priznati da ovaj prikaz nisu slike usijane mašte nego zaključci rezultirajući logičkom nuždom iz trijeznog vrednovanja realnih sila koje se u ovom velikom međunarodnom konfliktu odjelotvoruju.

2.)    Sudbonosan bit će ovaj rat za hrvatski narod i time što će on po našem uvjerenju dovesti nedvojbeno do unutarnjeg preustrojstva Monarhije i do kristalizacije novog državnopravnog poretka na slovjenskom jugu Monarhije, i što će o našoj politici iza rata ovisiti kakovu situaciju će Hrvati u ovom novom poretku zauzeti. Budu li Hrvati vodili pametnu politiku, bit će njihova situacija povoljna, ne budu li vodili pametne politike, bit će njihova situacija nepovoljna. Ovaj poredak rodit će se, kako već gore rekosmo, ne odmah iza rata, nego tek nakon proteka nekog vremena - rodit će se uz velike zapreke i nutarnji napor, zato će biti trajan, moramo s njim računati na dugi niz godina. Ne samo na decenija, nego - ako ne baš na stoljeća - ono sigurno na jedno stoljeće. Mi smo pako Hrvati jednom nesretnom i iz temelja pofaljenom (162) politikom zadnjih četrdeset godina tako oslabljeni, da nepovoljan poredak ne bismo mogli podnijeti te bi ovaj eventualno mogao značiti i našu narodnu smrt.

Ja znam da će nam se prigovoriti: Poznamo to! I iza aneksije, nadali su se naši ljudi svačemu, trijalizmu (163) etc., pak smo dobili - brus!

Nu taj prigovor je neispravan i počiva na površnom prosuđivanju predmeta. Ovaj novi poredak je kraj današnjih prilika i razmjera sila u Monarhiji izvanredno teška stvar, on mora svladati upravo ogromne otpore, i može nastati samo onda ako se za nj angažiraju dovoljne sile da sve otpore savladaju. Ovaj će se problem kao i svi socijalno-politički problemi dati svesti na jednu mehaničku formulu koja glasi da se uspjeh U dade postići onda kad je kvantum za nj angažirane snage X veći od kvantuma otpora Y. Formula dakle glasi U = X>Y.

Ova formula iza aneksije nije bila dana.

Uređenje državnopravnih prilika na jugu nije se moglo obaviti samo za sebe, nego samo kao sastavni dio općeg preustrojstva Monarhije. Za ono posljednje pako u ovo vrijeme nisu bile dane prilike. Sama forma trijalizma držim da nije bila sretno izabrana, dapače da je bila neostvariva. Nadalje valja istaknuti da iz samih hrvatskih krajeva nije bilo ama upravo nikakve akcije koja bi bila namjere za to zauzetih faktora vidljivo i uspješno poduprla. Pomisao pako da će jedan po nas povoljni poredak doći sam od sebe, bez našeg truda i žrtava, bez ozbiljnoga rada i napora svih sila, da će doletjeti kao pečeni golub u usta, jest, neka mi se oprosti trivijalni izraz, jednostavno glupa. Konačno su najveće zapreke za ondašnje ostvarenje toga novog poretka ležale baš u samim hrvatskim zemljama. Srbi koji su već 1909. imali odlučan upliv u Hrvatskoj, očitovali su na usta dr. Srškića, (164) u bosanskom saboru, (165) da su najodlučnije proti trijalizmu kao i svakom novom poretku u Monarhiji i izjavili se svečano za dualizam. Srbi su dakle time stali otvoreno na stranu Mađara i svih neprijatelja koncesija za južne Slovjene, a naposeb Hrvate. Hrvati nisu smogli snage da u tom zauzmu ikakvo samostalno stanovište i osim nešto starčevićanske vike, (166) bez ozbiljnih posljedica, nije bilo u tom pogledu nikakve akcije kod Hrvata. Srpsko stanovište je pobijedilo, a oni koji su se u Beču za ovu stvar zanimali, vidjeli su se od glavnih interesenata na toj stvari napušteni. Što su si o Hrvatima morali misliti, ovdje rađe nećemo tumačiti. Konačno došli su u Beču sa sobom načisto da kraj tada postojećih nutarnjih političkih prilika na jugu nije podesno s gledišta općemonarhičnih interesa povećavati samostalnost i političku slobodu u Hrvatskoj. Srbi su bili svemoćni. Ja mislim da je ovaj rat svakom otvorio oči, da bi to s gledišta Monarhije u ono doba značilo postaviti jarca za vrtlara.

I tako je uslijed svih tih momenata pokušaj preuredbe na slovjenskom jugu iza aneksije bio sasvim bezizgledan.

Iza svjetskog rata uslijedit će preuredba i to bez obzira budu li kod nas Hrvata i kod Srba za to povoljni uvjeti ili ne. To će se dogoditi neodgodivom nuždom, ne iz simpatije odlučujućih krugova za nas, dapače dogodit će se usprkos općenito pogoršane situacije Slovjena u Monarhiji. Dogodit će se pod pritiskom internacionalne situacije.

_______________
156 Do iste spoznaje došli su već neki srpski političari, naime da je ruski upliv koban za Srbiju i znači samo izrabljivanje Srbije za ruske interese. Vidi Dr. Wladan GEORGEWITSCH: Die Serbische Frage, Deutsche Verlagsanstalt, Stuttgart, Berlin & Leipzig, 1909., st. 67. Ovo bi djelo svaki hrvatski političar morao čitati. Samo politika Karađorđevića isključuje da se srpski narod emancipira te hipnoze.
157 koneks (lat.) - sveza; spoj
158 Srbijanska vojska poduzela je u rujnu 1914. napad u pograničnim dijelovima Srijemu te se nakon manje od mjesec dana povukla.
159 Milenko Radomar Vesnić (1863.1921), srbijanski političar
160 Petar/Pietro II. Orseolo (960.1009.), dužd od 991. do smrti.
161 dux Dalmatiae et Croatiae (lat.)  knez (vojvoda) Dalmacije i Hrvatske
162 faliti  pogriješiti; promašiti
163 trijalizam  politička ideja koja je, ovisno o interpretaciji, išla za stvaranjem treće, južnoslavenske ili hrvatske državnopravne jedinice u Monarhiji. Ta je ideja dobila veće značenje nakon pojave velikoaustrijskog kruga oko prijestolonasljednika Franje Ferdinanda.
164 Milan Srškić (1880.1937.), srpski političar
165 Proglašenjem ustavnosti 20. veljače 1910. otpočeo je s radom i Bosanski sabor, koji je bio sastavljen kombinacijom socijalnog, konfesionalno i virilističko-kurijalnog sustava. Početkom Prvoga svjetskog rata Sabor je raspušten i više nije sazivan.
166 Misli se na proteste pravaških stranaka.


10.   od 20

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #10 : Listopad 21, 2013, 00:42:53 »


Internacionalna situacija, to je čarobna šipka koja je danas u Austro-Ugarskoj svemoćna, koja je već čudesa stvorila (koncesije Rumunjima u Ugarskoj!), i koja će još veća čudesa stvoriti.

Iza rata naime bit će skroz promijenjena internacionalna situacija. Punctum minoris resistentiae, (167) zlijedno mjesto u Monarhiji, prenijet će se sa sjevera na jug. Rusi već su dobili, a još će više dobiti takvih strašnih udaraca u Galiciji da će ih kod same pomisli na tu zemlju, na Grodek, na Przemysl, na Karpate jeza podilaziti. Monarhija će na sjeveru imati mir i biti olakšana, a poteškoće počet će na jugu. Italija će iza svjetskog rata biti ojačana, po svoj prilici i Rumunjska. Srbija će valjda ostati, i sve ove vlasti nastojat će da si koalicijama osiguraju ono što su stekle. Ne da se za sada pregledati koje su sve mogućnosti u pogledu tih koalicija dane, sigurno je ali da će sve biti uperene proti Monarhiji i najosjetljivije mjesto u Monarhiji bit će upravo hrvatske zemlje. Monarhija će dakle biti prisiljena da na tom izloženom mjestu načini red, jer je danas općenito poznato da su jugoslavenske zemlje bolesno udo. Ako ne bude išlo s južnim Slovjenima, ići će bez i protiv njih. Naravski: zadovoljavajuće rješenje moguće je samo s njima a ne protiv njih. Nu pošto južni Slovjeni nisu jedinstveni, neće biti moguće zadovoljiti ih sve; Monarhija oslonit će se na onu grupu koja će davati najviše garancija za opstanak i sigurnost sveukupne države na jugu.

Ovaj po našem uvjerenju neizbježivi razvitak trebali bi si Hrvati držati trajno pred očima kod svojih političkih odluka.

3.)    Svjetski rat bit će i po tom za nas sudbonosan što će iza njega uslijediti silne promjene u misaonom svijetu kulturnih naroda. Mi smo već u prethodnom poglavlju utvrdili da će ovaj strašni rat proizvesti dubok i neizbrisiv dojam u duši svih kulturnih naroda, i da će silno utjecati na kulturni, socijalni i politički razvitak naroda. Nastat će ono što prirodoznanci zovu "mutacija", nagla promjena značajnih svojstava naroda i država. Narodi koji imaju snage za život promijenit će svoj duševni život na bolje, a koji te snage nemaju, na gore. Ovaj rat sa svojim silnim tegobama i patnjama prokalit će značajeve, nevolja gola najbolja škola; u muci se poznaju junaci. Narodi će u toj teškoj školi sazoriti i započeti, koji budu imali snage za to, bolji, snažniji i ljepši život.

Pitanje nastaje sada za nas Hrvate, hoćemo li mi upotrijebiti tu priliku da mutiramo i da najprije svoj misaoni život poboljšamo i obogatimo, i da s tim misaonim preokretom pokrenemo sve naše tužne prilike na bolje. Na gore ne ide više, u tome smo, mislimo, svi složni. Ako su veliki napoleonski potresi na početku XIX. vijeka rodili hrvatski preporod, tu sjajnu i privlačivu pojavu hrvatskog života, zašto ne bi gorostasni potres svjetskoga rata rodio nešto slično, nov jedan preporod?

Mi smo Hrvati na svim bojištima pokazali da smo junaci bez para, i udivljenje pretpostavljenih i suboraca prati hrvatske čete kuda god one idu, gdje se bore. A zar da samo to znamo? Zar da znamo samo junački ginuti a da nikako ne možemo potrefiti i junački živjeti?

To je veliki problem koji mi u ovom okretnom momentu svi moramo bezuvjetno uhvatiti i riješiti.

Mi Hrvati zadnjih pedeset godina nismo imali nego neuspjeha. Naša je mana da za naše neuspjehe uvijek krivimo druge i nećemo da uvidimo da smo im najviše sami krivi. Krivica naših neuspjeha leži u dvome: naši ljudi ne valjaju, i misli koje ove ljude vode također ne valjaju, a rezultat je: neuspjeh na svim poprištima narodnoga života.

Neka bude naša zadaća da u svjetlu ratnih bakalja koje svijetle svemu čovječanstvu i mi nađemo put k rješenju ovih dvaju pitanja i time izlasku iz naše narodne nevolje.

Pošto smo ovako ustanovili svu važnost i sudbonosnost ovoga svjetskoga rata, a osobito u njegovim daljnjim posljedicama za budućnost hrvatskoga naroda, pristupiti nam je istraživanju pitanja kako mi stojimo, s kakvom spremom, s kakvom orijentacijom, s kakovim materijalnim sredstvima idemo mi svojim zadaćama odmah iza rata u susret.

1.)    Gospodarsko stanje naroda je nepovoljno. Istina ima neko poboljšanje u svim hrvatskim krajevima. U Hrvatskoj i Slavoniji seljaci nešto bolje obrađuju zemlju, imadu bolju i vrjedniju stoku. U Dalmaciji je vinogradarstvo, uljikarstvo (168) napredovalo, nove neke intenzivnije kulture su uvedene. U Bosni hrvatski se seljak katolik mnogo otkupljuje, postotak propadanja uslijed otkupa je malen. Usprkos svega prosječni niveau (169) seljačkog gospodarstva je nizak, rezultati njegovog rada su nepovoljni, jer su gospodarske metode zastarjele. Hrvatski seljak nigdje nije dorastao ni mađarskom ni njemačkom kolonistu.

Industrijalnoga radništva kao staleža još nema u Hrvatskoj, jer nema industrije. Radništvo je kod nas većinom obrtno radništvo, pak ćemo o njem pod rubrikom obrta govoriti.

Srednjeg posjeda gotovo i nemamo, a veleposjed je u rukama inonarodnih aristokrata ili bogataša, dijelom u rukama hrvatske aristokracije, koja je ali još na žalost velikim dijelom narodnom životu tuđa.

Stanje obrta je slabo. Obrt stagnira. Hrvatski obrtnik digne se do neke visine, onda popusti. Čim je postigao neko blagostanje, nema više ambicije da napornim radom, izgradnjom organizacije i poboljšavanjem radnih metoda poveća svoj pogon. Zato ima tako malo finih, hrvatskih, kvalificiranih obrtnih poduzeća (u prosjeku naravski, iznimaka ima). Obrtna obuka manjkava je jer se nije umjela snaći u faktički niveau i potrebe našeg obrtništva. Odgojila nam je ali čitav niz finih, specijaliziranih obrtnika i umjetnika.

Najslabiji smo u trgovini. Hrvati zastupani su gotovo samo u najnižem stupnju trgovačke organizacije, krčmari, sitničari, manji trgovci, to su većinom Hrvati itd. Što idemo više na ljestvici trgovačke organizacije i spreme, to su slabije zastupani Hrvati a jače nehrvati. Čovjek ne smije ni pomisliti kolike svote zarade hrvatskoga naroda propadaju za narod i idu u tuđe ruke, vrlo često da služe protiv interesa našeg naroda, sve to samo zato jer nismo vodili brige da sve grane gospodarskog života, a osobito trgovinu, nacionaliziramo.

Industrija i veletrgovina pretežno su u tuđinskim rukama. Trgovački i industrijalno visoko kvalificiranih ljudi imamo vrlo malo, ono što ima, to je prosjek ili ispod prosjeka, snažnih izrazitih ličnosti na trgovačkom i industrijalnom polju nemamo.

Vidimo dakle, da su samo najniže prečke u gospodarskoj ljestvici popunjene Hrvatima, što idemo više, to Hrvata više nestaje, a mjesta zapremaju tuđinci. Posljedica je toga da je vodstvo u svim gospodarskim granama u nehrvatskim rukama, pak se ne treba čuditi da u gospodarskim pitanjima ne odlučuju nikada hrvatski pogledi ni hrvatski interesi. Mi dakle Hrvati našeg gospodarskog života u naše narodne svrhe iskoristiti ne možemo, vrela narodnoga bogatstva znatnim, ako ne većim su dijelom oduzeta našem uplivu.

2.)   Socijalna je organizacija slaba. Usprkos skoro stotinu godina narodne politike nije još prodrlo u narod zdravo shvaćanje socijalne politike. Ono što je učinjeno, učinjeno je odviše pod uplivom jednostranih, socijalnih doktrina, klerikalizma, socijalizma itd.

Nutarnja je struktura naroda nepovoljna.

Hrvatski narod nema vodećeg sloja. Aristokracija, koja je nekad bila vodeći sloj, u prvoj je polovici XIX. stoljeća potpuno ispala iz narodnog života, i danas mu je većinom tuđa. Vodeći krugovi gospodarskog života: veleposjed, veleobrt, veletrgovina, koji u drugim zemljama igraju vodeću ulogu, većinom su u tuđim rukama.

Kod kristalizacije narodnog političkog života iza apsolutizma (170) preuzeše narodno vodstvo narodni inteligenti učenjaci, svećenici, knjževnici itd. No u političkom vodstvu se nisu vrlo iskazali. Kod sklapanja nagoda dapače su se blamirali jer se vidjelo da gospodarskim i financijalnim pitanjima nisu dorasli. Onda su učenjaci pod Khuenovim režimom (171) deklasirani, svećenstvo se je znatnim dijelom iz narodnog života povuklo, a književnici su degenerirali. Pod konac XIX. stoljeća ostalo je narodno vodstvo u rukama advokata i svećenika.

Čitao sam pako u jednoj sociološkoj raspravi, na žalost ne znam u kojoj, da je najzdraviji parlamentarni i politički život u onim državama gdje je političko vodstvo u rukama zemljoposjednika, a najnezdraviji ondje gdje je vodstvo u rukama advokata i svećenika.

Srednji je stalež uslijed slabosti obrta i pomanjkanja zdravog narodnog trgovačkog staleža slab. Preveliku ulogu igra u njemu činovništvo, sa svojim manama, servilizmom, nesamostalnosti u mišljenju, manjkavim smislom za individualnu privredu itd.

Socijalna i gospodarska organizacija u zemlji je vrlo slaba. Nešto ima u Dalmaciji, a i u Bosni počela je Hrvatska Narodna Zajednica (172) raditi. Koliko je ali i ima, uspjesi nisu dostatni. Pojedinac ne nalazi vodstva, oslona ni pomoći u nesmiljenoj gospodarskoj borbi i bježi u Ameriku.

3.)    Političko stanje je žalosno. Narod se je zasitio politike, najbolji ljudi povlače se s političkog poprišta.

Političke stranke ne pokazuju nikakovog razvitka, sve su nedostatne i sav njihov rad ograničuje se na grčevitu borbu za samoodržanje. Što manje svojim tendencijama i programima odgovaraju narodnim potrebama, to se grčevitije bore za opstanak, to im manje prilike ostaje da urade štogod za narodno dobro.

Narodu je dozlogrdila ova politika, on se je odvrnuo od nje. Sve stranke silno su izgubile na ugledu.

Nijedan objektivni promatrač ne može osporiti vidljive i teške dekadanse (173) našega političkoga života.

Osobito pada u oči da naša politika i dosadanje tekovine hrvatskoga naroda nije znala očuvati. Ne možemo sve ni ispresti, navest ćemo samo da dragocjena svijest o narodnom jedinstvu, o skupnosti hrvatskih zemalja propada u rukama hrvatske dekadentne politike. Zagreb je do prije 20 godina bio kulturni i politički centrum naroda. On to svojstvo od dana u dan više gubi, i ako tako potraje dalje, Zagreb će posve izgubiti svoje vodeće znamenovanje. Hrvati će izgubiti žarište svoje prosvjete i kulture, koje su si nakon dugih dvanaest stoljeća tek u XIX. Vijeku stekli. Hrvatska se je politika razišla po provincijama, Banovina (174) ima svoje stranke, Dalmacija svoje, Bosna svoje, Istra svoje, svaka provincija vodi politiku na svoju ruku. Provincijalizam pobjeđuje ujedinjujuću snagu narodne hrvatske misli.

_______________
167 punctum minoris resistentiae (lat.)  točka najmanjeg otpora
168 uljikarstvo  maslinarstvo
169 niveau (franc.)  razina; rang; položaj
170 Misli se na prestanak razdoblja Bachova apsolutizma (1849.1859.), sustava vladavine uvedenog za ministrovanja Alexandera Bacha (1813.1893.). Ustavno je stanje vraćeno Listopadskom diplomom (1860.).
171 Banovanje Khuena Hedervaryja trajalo je dvadeset godina (1883.1903.).
172 Hrvatska narodna zajednica osnovana je u jesen 1906. u Docu kod Travnika.
173 dekadansa (franc.)  opadanje; propadanje; nazadak
174 Banovina  misli se na bansku Hrvatsku, tj. područje pod vlašću bana (Hrvatska i Slavonija)


11.   od 20

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #11 : Listopad 21, 2013, 00:43:58 »


Svaka stranka živi samo u svom najužem okviru, ne brine se, dapače neće da se brine za potrebe drugih hrvatskih pokrajina. Tako su sve stranke sitne, nemoćne, bez šireg horizonta, bez ugleda i upliva naprama gori i naprama doli.

Upliv i znamenovanje hrvatskih političkih stanaka spalo je na najniži mogući stupanj.

4.)    Orijentacija i raspoloženje hrvatskog naroda potpuno odgovaraju ovom općem tužnom stanju na gospodarskom, socijalnom i političkom polju. Narod nije orijentiran o najvažnijim pitanjima koja se tiču njegove egzistencije. Novinstvo je pretežno u stranačkim rukama, sve ono ne smije narodu priznati čitave istine jer to bi bila teška optužba protiv naših stranaka, za to valja istinu zabašuriti. Narod nije upućen o najglavnijim pitanjima gospodarskim, socijalnim, prosvjetnim. Iznose se u novinama silni detalji, ali jedinstveno shvaćanje, koje tek oživljuje detalje i onemogućuje dublje poimanje, fali, i zato detalji ostaju mrtvi.

Raspoloženje naroda je nepovoljno. Narod osjeća tek da pada, da nazaduje, da se ne može održati, a nema si pomoći. Stranke koje se igraju mentora i koje su narodu utuvile da su mu spasiteljice, nisu u stanju na ovom kobnom razvitku išta promijeniti. Narod je uslijed toga izgubio vjeru u sebe. Jedan od najnepovoljnijih momenata hrvatske sadašnjosti je gubitak samosvijesti i vjere u svoju snagu i sposobnost samoodržanja. Osjećaj nedostatnosti svega što ima u rukama probudio je u hrvatskoga naroda neko patološko raspoloženje straha pred raznim dijelom postojećim ili dijelom umišljenim opasnostima. Ovaj strah paralizira svaku akciju, prije nego što je došla do djela već je strah osujetio svaku snažnu odluku za kakovo poduzeće.

Ovo općenito stanje u pogledu orijentacije i raspoloženja proteže se i na sadanji rat. Hrvatski narod nije orijentiran ni o objemu ni o znamenovanju rata nema svoga mnijenja, ni o uzrocima, ni o izgledima ovoga rata. Banovina misli drugo o ratu, Dalmacija drugače. Herceg-Bosna drugače. Hrvatski narod u cijelosti ne shvaća zamašnost ovoga rata za svoju budućnost. Rascjepkanost ide tako daleko da danas u hrvatskom narodu nije moguće uspostaviti one jedinstvenosti mišljenja koja je nužna da se postigne jedna akcija iole u većem opsegu. I zato ako se ne poradi za vremena, ovaj sudbonosni rat prehujat će preko glave hrvatskoga naroda, i onda kad dođe vrijeme da se narod prihvati opet posla, hrvatski narod neće znati s kojega gledišta, na kojem temelju bi trebalo početi raditi.

V.
Uzroci sadanjih prilika

Konstatirali smo da uoči sudbonosnih događaja i razvitaka, koji su u savezu sa svjetskim ratom, stojimo mi Hrvati gospodarski, socijalno i politički nemoćni. U tom odlučnom času više je nego ikada momenat da se uzdignemo sami nada se, pak da pođemo mirno i objektivno istraživati gdje u nama leže uzroci narodne bijede.

Tek stvarno, objektivno i istinito ustanovljenje uzroka narodne nevolje može hrvatskom narodu pomoći i povesti ga do preokreta na bolje.

Mi dakle smatramo svojom dužnošću pokušati da damo hrvatskom narodu po svojim slabim silama stvarni, objektivni i istiniti prikaz o uzrocima naših nevolja.

Nema dvojbe da uzroci hrvatskih narodnih nevolja leže vrlo daleko, već u drevnoj povijesti našoj. U uskom okviru, koji nam je ovdje dan, moramo se ali stegnuti na najnužnije i na pregled stražnjih 30-35 godina. (175)

Od početka 80-ih godina prošlog stoljeća najjača je politička stranka u Hrvatskoj ona koja se je osnivala na naukama dr. Ante Starčevića, (176) tzv. Hrvatska stranka prava, (177) (tzv. pravaška ili starčevićanska stranka).

Ova stranka, usprkos mnogih svojstava koja joj nisu stjecala simpatija, neustavno se je širila, sve u borbi s hrvatskom neodvisnom strankom (tzv. obzorašima). (178) Ova borba nije stajala na osobitoj visini, nije se vodila stvarnim razlozima, kritički, nego većinom u formi osobne polemike i osobnih napadaja. To naravno nije služilo da digne niveau političke borbe, naprotiv naš politički život podivlja, surovosti, psovke, osobni napadaji preotoše maha u javnosti. Politički argumenti Stranke prava sastojahu se iz dedukcija iz pravnih i povijesnih teza. Glavna borba vodila se je oko nagode (179) koju Starčević ne priznavaše, te pravaši tvrđahu da odgovornost za ovaj neuspjeli državni ugovor nose obzoraši. Ovo stanovište, uglavnom ispravno, proširilo se je dalje do tvrdnje da su uopće svemu zlu u Hrvatskoj krivi obzoraši. Kad je prošlo neko vrijeme a Stranka prava nije mogla postići nikakva pozitivna uspjeha, skovana je daljnja formula: obzoraši su krivi da Stranka prava nema uspjeha, oni smućuju narod, zato s njima ni u crkvu, i dok nestane zadnjega obzoraša ne može hrvatskom narodu granuti sunce.

Međutim dođe 1883. era Khuen Hedervaryja sa svima svojim posljedicama. Khuen Hedervar (180) bijaše čovjek izvanredno sposoban, ali ambiciozan i vlastohlepan, samovoljan, naučen bezobzirno provoditi svoju volju i slomiti svaki otpor. Uz sve te znatne sposobnosti bijaše strahovito neproduktivan i negativan duh. Stvarati, osobito realne vrijednosti kulturnoga i gospodarskoga života, za to nije imao smisla. Ova era pade kao mraz na mladi i nerazviti još kulturni, socijalni i politički život hrvatskoga naroda.

Stranka prava za kulturna, socijalna i gospodarska pitanja nije imala oka ni mnogo smisla. Nepovoljni razvitak na tom poprištu za khuenovske vlade nije joj pao u oči, zato su pravaši i dalje smatrali prvom svojom zadaćom uništiti obzoraše i slavoserbe, (181) dočim nisu ozbiljno kušali mobilizirati svoje sile proti nenarodne vlade. A kad su to i kušali za poznate arhivske afere, (182) doživješe težak poraz što im još više pokvari tek na borbu proti sistemu.

Tako prođe deset godina Khuenove vlade, ispunjene bjesomučnom borbom između pravaša i obzoraša, koju je daroviti Khuen upotrijebio u svoju korist da oslabi koli jedne toli druge. Sistematske borbe proti sistemu nije bilo.

Narodu dozlogrdi ta bezuspješna i besmislena borba, umorilo ga ono neprestano međusobno uništavanje vođeno većinom psovkama, klevetanjem, aferama, demonstracijama itd. Narod stane željeti mir između stranaka i ozbiljnu borbu proti sistemu te stade vapiti za slogom. To zbilja i uspije god. 1894. obzoraši i pravaši sklopiše kompromis, Starčević i Strossmayer (183) se izmiriše, izrađen bi zajednički program (184) te se činjaše da će sada jedinstvena hrvatska opozicija moći uspješnije raditi.

Međutim programi ne davaju strankama glavnu snagu, nego ljudi.

Ovaj kompromis je usprkos svega bio gnjil. Ovakve dvije stranke, koje su reprezentirale dvije oprečne struje u narodu i izrasle u međusobnoj borbi, ne mogu se trajno vezati bez da se jedna od njih ne iznevjeri svojim načelima, ne zataji uvjete svoga opstanka. To je bilo na strani obzoraša, koji doskora izginuše, prestadoše egzistirati kao stranka. List "Obzor" postade tečevno poduzeće, najodličnije obzoraške perjanice dijelom se povukoše iz javnog života, dijelom pomriješe, i tim obzoraši, koji nikad nisu bili brojna stranka, nečujno iščeznuše s površine.

Starčevićanci postigoše željeni cilj: obzoraša nestade i pravaši imađahu otvoreno polje da rade i stvaraju. Do toga ali ne dođe. Skoro iza kompromisa s obzorašima umre dr. Ante Starčević (28. veljače 1896.) i iza njega počeše jedan za drugim raskoli u Stranci prava. Stranka se raspadne na dvije frakcije, (185) od kojih svaka tvrđaše da je nasljednica nauka i maksima, jednom riječju čitave velike ostavštine dr. Ante Starčevića. Između ove dvije frakcije nastade sad isti odnošaj koji je nekad nastajao između obzoraša i pravaša, one se međusobno borahu na nože, uništavahu se međusobno istim onim oružjem osobnih napadaja, psovaka, sumnjičenja, klevetanja, bez da je jedna mogla nadvladati ili istisnuti drugu.

Kako god bilo, pravaši opet ne dođoše do kakove ozbiljnije i važnije akcije za opću narodnu korist, stranka iscrpljivaše narodnu snagu u sasvim jalovom nutarnjem trvenju.

Mi držimo ali da i nije dr. Ante Starčević umro, i da nije došlo do raskola stranaka, da Sranka prava opet ne bi bila postigla nikakovih uspjeha. Mi držimo da ova stranka uopće nije imala uvjeta za kakvu veliku i sistematsku akciju i to uslijed temeljne pogreške čitave Starčevićeve nauke: naime pretežne negativnosti njezine. Praktički najvažnije za sade njegove nauke bile su skroz negativne prirode. Starčević nije priznavao nagode, nije priznavao Srba, nije priznavao našega državnopravnog odnošaja s kraljevinom Ugarskom! Naravski s tim nije bilo ništa dobiveno  jer činjenice imaju to neugodno svojstvo da postoje i dalje bez obzira na to da li ih se priznaje ili ne. Dr. Ante Starčević nije nam umio kazati kako ćemo ukinuti nagodu, kao ni što na njezino mjesto metnuti, nije umio kazati kako će riješiti teški srpski problem itd.

Uslijed te pretežne negativnosti, a pomanjkanja pozitivnog sadržaja i konkretiziranih ciljeva, bila je Stranka prava a priori osuđena na potpunu nedjelatnost, jer iz svoga programa uopće nije mogla iskristalizirati plana za pozitivni rad. Ona je svoj rad morala ograničiti u negativnom smjeru, na razaranje i na rušenje. Tako prođe opet jedan lustrum, (186) približi se mijena stoljeća, a grof Khuen sjeđaše čvršće na banskoj stolici nego ikada. Narod bijaše nezadovoljan, videći nazadovanje na svima poprištima narodnog života. Politički život zadnjih 20-30 godina bijaše mu donio samo razočaranja. Narod gubio je polako vjeru u spasonosnost postojećih političkih stranaka, a nije se mogao otkinuti od njih. Tako nastupi pod konac XIX. stoljeća i početkom XX. stoljeća neko napeto očekivanje naroda, očekivanje nečega novoga što bi moglo donijeti željeni preokret stvari. Znao je narod da od postojećih stranaka i poznatih ljudi nema očekivati spasa. Očekivao je jednog novog čovjeka, ili novu stranku, koji bi bio kadar zapala kola narodnog života krenuti iz blata. To je bilo ono doba kad su pojedini naši mlađi političari doživljavali iz prilično neznatnih povoda burne ovacije, bili opsipavani cvijećem i slično.

Narod je očekivao spasitelja narodne stvari.

Nu on nije došao. Prilike nisu bile takove da bi mogle iznijeti jednu snažnu, nadmoćnu ličnost.

Nešto drugo ali nastupi. Narod sam, pojedine grupe, đaci, stadoše revoltirati proti sistemu. Nastadoše afere, kao one spaljenja zastava, (187) đačke emigracije etc. Hrvatska mladež odilazaše u većim masama na strane univerze, osobito u Prag.

_______________
175 Misli se na razdoblje od 1870-ih do početka Prvoga svjetskog rata.
176 Ante Starčević (1823.1896.)
177 A. Starčević i Eugen Kvaternik (1825.1871.) osnovali su Stranku prava (1861.). Neke su stranačke frakcije u XX. stoljeću nosile ime Hrvatska stranka prava.
178 Neodvisna narodna stranka osnovana je 1880. nakon rascjepa u Narodnoj stranci. Prema listu Obzor njezine su pristaše nazivani obzorašima.
179 Misli se na Hrvatsko-ugarsku nagodbu (1868.).
180 Dragutin Khuen Hedervary (1849.1918.)
181 slavoserbi  kovanica A. Starčevića kojom se označava dvostruko političko ropstvo i služinsvo (scalvus i servus). Pojam se ne odnosi na konkretan narod, odnosno etničku zajednicu.
182 arhivska afera  1885. dao je ban Khuen Hedervary otpremiti iz hrvatskoga zemaljskog arhiva spise bivših hrvatskih samostana, ukinutih za vladavine Josipa II. Habsburg-Lothring (1741.1790.), cara Svetoga Rimskog Carstva (1765. do smrti) i hrvatskoga kralja (1780. do smrti), i s imanja velikaških obitelji Zrinskih i Frankopana, u budimski državni arhiv.
183 Josip Juraj Strossmayer (1815.1905.), političar i rimokatolički biskup
184 Riječ je od državnopravnom programu hrvatske sjedinjene opozicije.
185 Do raskola u Stranci prava došlo je 1895. Tada je osnovana »ista stranka prava (frankovci), kojoj je na čelu bio A. Starčević. Ostatak banovinskih pravaša nastavio je djelovati pod dotadašnjim stranačkim imenom, tj. Stranka prava, ali ih se uobičajeno naziva domovinaši.
186 lustrum (lat.)  petoljeće
187 Prigodom posjeta kralja Franje Josipa I. Zagrebu skupina studenata spalila je na Jelačićevu trgu mađarsku zastavu (16. listopada 1895.).


12.   od 20

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #12 : Listopad 21, 2013, 00:44:55 »


Tu dobivaše nove dojmove, i mogaše uspoređivati prilike u Hrvatskoj s onima na drugim pokrajinama Monarhije. Naravski da ova usporedba nije mogla biti povoljna za hrvatske prilike. Novi dojmovi, novi pogledi, novo poimanje stade ulaziti u narod. Osobit upliv imađaše na hrvatsku mladež češki realizam, koji je cvao na praškoj univerzi.

Opaža se dakle na početku XX. vijeka neko vrenje u Hrvatskoj. Opće nezadovoljstvo dobi uslijed pritoka novih ideja jačega maha. I jedan dio Srba, koji su inače bili glavni oslon politike grofa Khuena, poče uviđati štetnost ovoga režima ne samo za Hrvate nego i za Srbe, i pridruži se novim smjerovima kod Hrvata. Stvorena bi takva situacija, koja u junu 1903. ukloni grofa Khuena. (188)

Valja odmah istaknuti da je ovaj prvi uspjeh koji je hrvatska politika nakon više od dvadeset godina imala postignut uglavnom bez sudjelovanja Stranke prava. Pravaši kod te akcije nisu bili u prvim redovima, već zbog radi svoje principijelne opreke proti Srbima, s kojima oni ne htjedoše nikakva doticaja imati.

Ova nova struja tjerala je k življoj pozitivnoj akciji, premda nije još samostalno istupila kao stranka.

Za to se pruži prilika prigodom krize između Austrije i Ugarske god. 1905. Znatan broj hrvatskih zastupnika iz svih hrvatskih zemalja sastane se u oktobru te godine na Rijeci te ondje stvoriše 5. listopada tzv. Riječku rezoluciju. Tenor (189) te rezolucije bio je da se Hrvati u borbi između Beča i Ugarske stavljaju na stranu Ugarske, a proti Beču.

Ova je Riječka rezolucija uzvitlala mnogo prašine i mora se priznati da je inaugurirala novo razdoblje hrvatske političke povijesti. Danas već možemo kazati da je ova Riječka rezolucija bila teška pogreška hrvatske politike.

Malo dana iza Riječke rezolucije skupiše se srpski zastupnici iz hrvatskih zemalja u Zadru i stvoriše tzv. Zadarsku rezoluciju, u kojoj se i Srbi priključuju stanovištu po Hrvatima zauzetom i izjaviše se spremnima s njima usporedo raditi.

Mađarska Neodvisna stranka s kojom rezolucionaši stajahu u dogovoru dođe na vladu. (190)

Nastade u Hrvatskoj period političke "Hochkonjunktur", (191) autori rezolucije dobiše silni upliv u Hrvatskoj, stadoše provoditi mjere da se viđaju rane zadate narodu za Khuenovskoga režima, počeše namještati ljude uništene za ono vrijeme itd. Provedoše se nakon više decenija prvi slobodni izbori, (192) koji iznesoše u saboru većinu narodnih stranaka. (193)

Jadnom narodu odlanu, i svi se po krasnim početcima nadahu da dolaze bolja vremena.

Ideje koje su djelovale već kod Riječke i Zadarske rezolucije iskristaliziraše se, te iznesoše konačno 1906. na tzv. Duhovskoj skupštini Hrvatsku pučku naprednu stranku, (194) koja iziđe na poprište s opširnim, akoprem po sadržaju ne vrlo sretnim programom.

Program ove stranke koji pokazuje mješavinu liberalnih, socijalističkih i česko-realističkih ideja imao je u opreci s pravaškom naukom jednu vrlo važnu točku: jedinstvo hrvatskoga i srpskoga naroda. Tvrdilo se da su Hrvati i Srbi jedan narod s dva imena, da ih dijeli samo vjera i da treba da se narodna politika hrvatska i srpska vode tako kao da je to jedna narod.

Međutim poče skoro pokazivati se nevidljiva ruka na zidu i pisati: mene tekel... (195)

Korisnici Riječke rezolucije, zaštitnici toga smjera, mađarska Neodvisna stranka nađe za shodno odvrnuti se od hrvatskih i srpskih rezolucionista. Hrvati dobiju sad pritisak iz Beča i Pešte. Hrvati i Srbi organiziraše otpor u Pešti, koji je iznio takih momenata, da se je narodu činilo da se uspjesi dadu postići i proti Beča i Pešte.

Onda ali dođe aneksiona kriza. Hrvati, izgubivši oslon u Pešti, mišljahu da im se je tim jače prisloniti uza Srbe. Nu pritisak postajaše sve jači, otpor s hrvatske strane sve slabiji. Nastale internacionalne krize, aneksiona i balkanska, oteščaše silno situaciju Hrvata, počelo se sumnjati u lojalnost i čiste namjere Srba. Sjena koja je padala na Srbe padala je i na s njima sjedinjene Hrvate. Dođe Komesar (196) u Hrvatsku s vrlo daleko idućim povlasticama koje pritiskahu zemlju. Sumnja nelojalnosti dade maha svima protunarodnim težnjama, da dobiju aureolu zaštitnika monarhičnoga interesa te se ovi sve više i sve jače ispoljavahu. Hrvati pako mišljahu da je to taktika da ih se odvrati od Srba i ništa nego stari princip: divide et impera, (197) i pritiskavahu se tim jače uz Srbe. Iza Cuvaja dođe barun Skerlecz. (198) Koalicija (199) kuša postati guvernementalnom strankom. (200) Međutim nepovjerenje odozgora osujećivalo je svaki uspjeh. Koalicija, osjećajuć da joj tlo izmiče ispod nogu, kušaše koncesijama Pešti da spasi situaciju. Iđaše uistinu vrlo daleko, narod se je uznemirio jer je vidio da se jedan za drugim napuštaju narodni principi i interesi. Nu sve uzalud, koalicija se ne mogne guvernemantirati. (201)

Širokim se slojevima hrvatskoga naroda ovaj smjer nije dopao. Ali izgubivši vjeru u pravaštvo, a ne mogući se ugrijati za jedinstvo, narod gubljaše interes za narodnu politiku.

Uto dođe svjetski rat, i prebaci sve stubokom.

Nama je sada ovaj razvoj, što smo ga samo letimično pregledali, i kritički ocijeniti.

Kod toga moramo utvrditi da je nepovoljno gospodarsko, socijalno i političko stanje hrvatskoga naroda uglavnom posljedica naše slabe politike od zadnjih 30 godina. (202)

Obzoraši imali su neki kulturni, socijalni i gospodarski program, akoprem sve to nije bilo ni veliko ni duboko. Ali kao stranka slaba, bez organizacije, nisu bili kadri svojih programnih točaka izvoditi.

Pravaši nisu nikada imali ni gospodarskoga ni socijalnoga ni kulturnoga programa. Evo dokaza: godine 1909., kad su se pravaške frakcije privremeno fuzionirale među sobom (203) i s Hrvatskom kršćansko-socijalnom strankom, (204) doniješe u svom manifestu stavku: Hrvatska stranka prava (205) prima kulturni, socijalni i gospodarski program kršćansko-socialne stranke. (206) Što to znači kad jedna tako velika stranka nakon tridesetpetogodišnjega opstanka prima "kulturni, socijalni i gospodarski program" druge jedne stranke? Znači da ta stranka ili programa nije imala, ili da joj nije valjao.

Mi pako tvrdimo da Stranka prava svoga kulturnog, socijalnog i gospodarskog programa uopće nije nikad imala!

Tvrdimo dakle da je zastoj i nazadovanje hrvatskoga naroda na spomenuta tri važna polja narodnoga života imalo svoj zadnji uzrok u tome što je grof Khuen, koji je kroz 20 godina potpuno dominirao upravom zemlje, bio duh potpuno negativan i neproduktivan, čija je vlada na tim poljima radila samo toliko koliko je bilo najnužnije.

Stranka pako, koja je preko tri decenija imala vodstvom duhova u narodnom životu i čija bi zadaća bila djelovati kao korektiv manjkavoj politici vladinoj, za rad na tim trim poljima nije imala nikakva programa, ni plana, ni smisla, te da dosljedno tome nije sama radila, a ni mogla vršiti pritisak na vladu, da ona nešto stvara. Tim manje što joj je falila taktika i prestiž da sa svojim eventualnim prijedlozima kod vlade prodre. I tako je kroz preko dvadeset godina za kulturna, socijalna i gospodarska pitanja trajao nemar odozgo, neshvaćanje i manjak jasnih ciljeva odozdo. Tradicije i početci iz doba preporoda nisu bili tako jaki da bi tu dugu kušnju mogli podnijeti, i sve trgnu u nazadak.

Nastaje sada pitanje: kako se je Stranka prava usprkos svega toga mogla tako dugo održati? Mi smo je možda u prvome dijelu nešto neprijazno ocijenili, ali kad se govori o kulturnim, socijalnim i gospodarskim prilikama, tada čovjek kraj najbolje volje ne može, ako iole shvaća pragmatički razvitak naših prilika, prijazno o toj stranci govoriti. Stranka prava imala je nedvojbenih zasluga. Kraj hrvatske Neodvisne narodne stranke (obzoraša), koji su bili nemoćna stranka i više klika nego stranka koja se je narodu prikazivala kao elemenat snage koji je obećavao uspjeha, sa svojim programom narodne veličine "velike Hrvatske" ona je moćno djelovao na narodnu fantaziju. Sa svojim odrješitim ekskluzivnim hrvatstvom, ta stranka povoljno se je isticala naprama obzorašima, koji ne mogoše nikako stresti ljuske svoga jugoslavenskoga jajeta iz koga su se izlegli. Stranka prava postala je budilicom narodne svijesti, nosilicom hrvatskog nacionalizma koja je narodnu svijest pobjedonosno pronijela kroz sve hrvatske zemlje Dalmaciju, Istru, Bosnu, tako da je narodu dala uistinu sliku narodne veličine.

I ovim prednostima za volju snosio je narod strpljivo teške mane te stranke, a to su bile pomanjkanje sposobnosti za jednu sistematsku akciju napram van, jalovo utrašanje narodne sile u nutarnje trvenje, i napokon potpuno nerazumijevanje i neinteres za gospodarska, socijalna i kulturna pitanja. Prikazali smo na uvodu ovog poglavlja kako se je uslijed višegodišnjih neuspjeha narod uznemirio i stao polako odvraćati od Stranke prava te da je razvitak donio nove stranačke grupacije na površinu, najprije Hrvatsku pučku naprednu stranku (tzv. pokretaše, (207) kojim su u Dalmaciji odgovarali tzv. demokrati), (208) a kad je ona doskora bez glasa i uzdaha uginula, koaliciju, neku vezu hrvatskih i srpskih stranaka. (209)

Premda je okret iza Riječke rezolucije iznio ljude i smjerove koji su si stavili za zadaću da poprave nepovoljne razvitke iz Khuenove ere i premda se je godine 1905. i 1906. činilo da će se nešto postići, to je od godine 1908. opet sve trglo unatrag, da je zadnjih godina prije rata razvitak po našem shvaćanju bio još gori nego za Khuenovog vremena. Onda se je još živjelo od staroga sala iz vremena preporoda, sad ni toga više nije bilo jer se istrošilo.

_______________
188 Nakon što je u Hrvatskoj došlo do većih nemira (Narodni pokret) u kojima je bilo i smrtno stradalih, Khuen-Hedervary napušta banski položaj i postaje ugarski ministar predsjednik.
189 tenor (tal.)  držanje; smisao; glavna misao
190 Neo(d)visna stranka, kao članica šire koalicije, dolazi na vlast u travnju 1906.
191 Hochkonjuktur (njem.)  visoka konjunkura, tj. dobra prilika za ostvarenje cilja
192 U banskoj su Hrvatskoj izbori održani 3.-5. svibnja 1906.
193 Saborsku većinu činili su zastupnici izabrani na listama Hrvatsko-srpske koalicije i Starčevićeve hrvatske stranke prava (frankovci). Dotadašnja vladajuća Narodna stranka (mađaroni) doživjela je težak izborni poraz od kojega se više nije oporavila.
194 Ta je politička skupina osnovana krajem 1904. pod imenom Hrvatska napredna stranka. Vidi bilj. 214.
195 mene-tekel-ufarsin (aram.)  izbrojeno, vagnuto i razdijeljeno
196 Slavko Cuvaj (1851.1930.), hrvatski ban (1912.) i kraljev komesar (1912.1913.)
197 divide et impera (lat.)  podijeli pa vladaj
198 Ivan Skerlecz/Škrlec Lomnički (1873.1951.), hrvatski ban (1913.1917.)
199 Hrvatsko-srpska koalicija
200 guvernementalna stranka  vladajuća stranka
201 guvernemantirati  doći na vlast
202 Misli se na razdoblje od sredine 80-ih godina XIX. stoljeća do početka Prvoga svjetskog rata.
203 Iako je kriza iz 1906. bila prevladana, 1908. događa se raskol u Starčevićevoj hrvatskoj stranci prava (frankovci) izdvajanjem skupne političara pod vodstvom Mile Starčevića (1862.1917.) i osnivanjem Starčevićeve stranke prava (milinovci). Krajem srpnja 1911. dolazi do kratkotrajne fuzije milinovskih i frankovačkih pravaša. Do konačkoga je stranačkog raskola došlo 1913.
204 Do spajanja frankovačkih pravaša i skupine oko kršćansko-socijalnog dnevnika Hrvatstvo dolazi 1910.
205 Radi se o Starčevićevoj hrvatskoj stranci prava (frankovci).
206 Nakon ujedinjenja frankovaca i kršćanskih socijala nova politička organizacija dobiva ime Stranka prava.
207 pokretaši  prema stranačkom glasilu Pokret (1904.1910.)
208 Hrvatska demokratska stranka započela je s radom 1905. Nakon spajanja s Hrvatskom naprednom strankom u banskoj Hrvatskoj dobiva ime Hrvatska pučka napredna stranka (1906.). Vidi bilj. 200.
209 Hrvatsko-srpska koalicija osnovana je u prosincu 1905. a pristupili su joj Hrvatska stranka prava, Hrvatska napredna stranka, Srpska samostalna stranka, Srpska narodna radikalna stranka, Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije.


13.   od 20

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #13 : Listopad 21, 2013, 00:46:29 »


Po našem shvaćanju leži uzrok za ovaj nepovoljni razvitak u naravi i evoluciji tzv. principa hrvatsko-srpskog narodnog jedinstva, koji su sve nove stranke, nastale iza godine 1905., poprimile.

Dr. Starčević negirao je Srbe, tj. tvrdio je da oni nisu Srbi nego pravoslavni Hrvati. Time se je on stavio u protuslovlje s nepobitnom činjenicom da je najjači kriterij narodnosti nutarnji osjećaj pripadnosti k jednoj ili drugoj grupi, i ako se netko duboko osjeća Srbinom ili Hrvatom, da mu toga nitko oteti ne može. Ujedno je dr. Starčević duboko mrzio Srbe možebiti zato što je osjećao da su oni najveća zapreka ostvarenju njegovog programa. Tim ih je ali samo natjerao u naručaj grofa Khuena, koji se Srbima služio da slabi otporne Hrvate.

Kad je iza 1900. stala padati snaga pravaštva u narodu i rađati se reakcija proti njemu, stade se u odnošaju prama Srbima pripravljati potpuni preokret. Našlo se je, i ne bez razloga, da potpuna međusobna izolacija ovih dvaju elemenata nije na korist zemlje. Sudjelovanje Srba kod rušenja Khuena upotpuni preokret i stade se tražiti formula kako da se ova dva naroda nađu u što tješnjoj vezi u spasavanju ugrožene zajedničke domovine.

Hrvatska pučka napredna stranka iznese kao bitnu točku svoga programa: "Hrvati i Srbi jedan su narod sa dva imena".

Odakle je ova teza potekla i tko joj je autor, nismo dosele mogli ustanoviti, najvjerojatnije da je po hrvatskoj mladeži donešena s jedne druge univerze, najvjerovatnije s praške. Ova hipoteza nije za sebe imala historičke istine, jer u cijeloj našoj povijesti ne nalazimo osnova za ovu tvrdnju. Istina je naprotiv da su ova dva narodna elementa imala u povijesti usprkos najbližeg susjedstva izvanredno malo dodirnih točaka, - ova dodirna točka nastala je tek od turskih vremena kada su seoba Srba i njihov bijeg pred Turcima stvorili u hrvatskim zemljama današnje Srbe.

Nu mi znamo iz naše najnovije povijesti da se kod nas u konstrukciji idealnih okvira za naš razvoj u neku veću olinu nije mnogo pazilo na historičku istinu. Ni ilirstvo (210) ni jugoslavenstvo (211) nisu imali u povijesti više osnova nego srbo-hrvatstvo, pak su ipak igrali znamenitu ulogu u našem narodnom razvitku.

Tako se i ovaj put nije mnogo gledalo na historičku opravdanost ili istinitost tog principa narodnog jedinstva. Glavno je bilo to da je hrvatski narod izmučen mnogogodišnjom bijedom za Khuenovog vremena, prevaren u tolikim nadama na poboljšanje svojih prilika, na koncu mislio da je u tom srbo-hrvatstvu našao ono nešto veliko i jako što će preokrenuti prilike na bolje, našao ono spasenje na koje je tolike godine žudno čekao. Stranka prava bila je nosilica ideje čistoga hrvatstva; ova je toliko puta razočarala nade i očekivanja narodna, da je narod počeo gubiti vjeru i u spasonosnost toga čitavoga ekskluzivnoga hrvatstva.

Olakšanje koje je narod osjetio u godini 1905., kada su Hrvati i Srbi realizirali - žalibože vrlo kratkotrajno - uspjehe Riječke rezolucije, zatim lijepi momenat hrvatsko-srpske opstrukcije u budimpeštanskom saboru, (212) sve je to budilo u narodu uvjerenje da je sada našao princip koji mu je osigurao narodni opstanak i bolju budućnost.

I tako je narod do danas ustrajao kod toga principa, premda je i taj princip sve nade i očekivanja teško razočarao.

Nema dvojbe da su oni srpski političari koji su god. 1903. sudjelovali kod rušenja Khuenovog sistema postupali iz najčistijih motiva: iz osjećaja da taj sistem škodi toli hrvatskome koli srpskome narodu te su se u svom istupanju dali voditi čuvstvom najnesebičnije i najidealnije uzajamnosti ovih dvaju naroda.

S obzirom na poglede koje nam je otvorio ovaj rat, na ciljeve srpske državne i dinastičke politike od godine 1904. - 05. Kako smo to u prvom poglavlju ovoga djela izložili, moramo ali već sumnjati u potpunu čistoću i idealizam začetnika Zadarske rezolucije. Kažem sumnjati, jer dokazati im se ne može da su onda već stajali pod uplivom ciljeva srpske državne politike.

Nu praktički je za Hrvate skroz irelevantno jesu li Srbi već 1905. vodili politiku pod vidom interesa velikosrpske propagande ili nisu. Na svaki je način najvjerojatnije da svi nisu u to bili upućeni.

Nedvojbeno jest ali da se od godine 1907. srpska politika u Hrvatskoj vodi isključivo pod vidom propagande koju kraljevina Srbija vodi u svrhu svoje državne ekspanzije.

Budući kulturni historičar imat će zahvalnu i zanimljivu zadaću da ustanovi kako je Srbima od toga roka uspjelo da si osiguraju upravo neodoljiv upliv u Hrvatskoj. Sve novine Hrvatske, ali ne samo one koje su stajale na temelju hrvatsko-srpskog jedinstva nego često puta i čisto pravaške, počeše donositi dopise, sve s više-manje vidljivom tendencijom da se skinuće dinastije Petrović-Njegoš i utjelovljenje Crne Gore u Srbiji kano i oduzeće Bosne i Hercegovine Monarhiji i povratak Turskoj prikaže kao neophodno nužna, neizbježiva i za sveukupno Slovjenstvo korisna mjera.

Osobito je to bilo začudno glede Crne Gore. Od Mažuranićevog eposa (213) bili smo mi Hrvati vazda navikli gledati u Crnoj Gori jednu simpatičnu oazu slovjenske slobode, duševne veličine. Najedared izbiše dopisi iz Cetinja, Beograda i Bog zna od kuda, bezbroj članaka koji svi pisahu o Crnoj Gori sve u najcrnijim bojama, narod nezadovoljan, gospodar Nikola I. krvopija koji muči, kini i ispija svoj narod, dinastija Petrović-Njegoš gnjila, zrela da bude lišena naslijeđenog prijestolja itd.

Narod u Hrvatskoj primio je sve to bez kritike, i bez potrebe da makar i nabaci pitanje je li to sve uistinu tako. Zašto se to sve tako tamno riše?

Onda je došao bombaški proces (214) i otkrio sve besramne mahinacije oficijelne Srbije, da se ukloni rodbinska dinastija Petrović i Crna Gora utjelovi Srbiji. Zaista već je to moralo biti dosta da Hrvatima, ako nisu bili zaslijepljeni, otvori oči. Ali grandiozni aparat srpski učini potpuno svoju dužnost. Interes po Hrvatskoj je bio za proces velik jer je bilo novinskih glasova u organima Srbima neprijaznim koji su prikazivali pravo stanje stvari. Nekolicina hrvatskih novina posla izvjestitelje u Cetinje, da izvijeste objektivno hrvatsko općinstvo o toku parnice. Kako se je zbilo ne znamo, samo je faktum da su svi izvještaji bili potpuno u duhu srpskog oficijelnog pressbureaua. Dotični izvjestitelji znali bi nam to rastumačiti, ako se ne bi stidjeli priznati, da su iz komotnosti, indolentnosti, jednostavno primali gotove sastavke spremljene od oficijelne srpske strane.

Cilj srpskih napora je išao onamo da prikaže kako je taj cijeli proces insceniran od crnogorske dinastije, da se riješi neugodnih političkih protivnika. Janje, koje vuku vodu muti! I taj kniff (215) imao je uspjeha! Hrvatska je to vjerovala! Ne da nije bilo ljudi orijentiranih, nego opće javno mnijenje, opinio communis, ono, koje je vladalo u javnosti u krugovima političara, prihvatilo je to mnijenje. Dapače svi pristaše narodnog jedinstva smatrali su svojom dužnosti vjerovati toj fabuli i žrtvovati sve one sumnje koje su svakom zrelo mislećem čovjeku morale kod te afere izbiti. Jer da nisu to žrtvovali, morali bi već onda doći do zaključaka koji bi ih prisilili revidirati stanovište koje im je bilo toli srcu priraslo.

Srpski vodeći krugovi vidješe s kim imaju posla. Ukoliko nisu bili upućeni od pouzdanih hrvatskih Srba, mogli su i sami vidjeti da većina hrvatskoga naroda stoji pod hipnozom srpskohrvatskog jedinstva i da mogu uz nešto truda voditi Hrvate kamo god hoće.

Sad je došlo bosansko pitanje. I tu je uspjelo Srbima da orijentiraju Hrvate u smislu svojih želja. Zanimljivo je proštudirati kako su to postigli. Čitava Riječka rezolucija stoji pod dojmom dvaju skroz čuvstvenih momenata: mržnja proti Austriji i strah od Njemstva. Mržnja protiv Austrije, sada vidimo, da je to orijentacija čitave srpske politike od dolaska Karađorđevića do danas. Preko Dubrovčana i neke druge naše braće iz Dalmacije, koji su to čuvstvo naslijedili, oni su ovo čuvstvo uveli kao jedan stalni pravac naše politike.

Kod naših Banovaca pako mržnja proti Austriji tinjala je još kao ostatak iz vremena centralizma iz 50-ih godina, kad je hrvatski narod stenjao pod teškim pritiskom ondašnje policijske vladavine. (216)

I tako postade ta mržnja proti Austriji jednom stalnom osi naše politike.

Mi to držimo teškom i temeljnom pogrješkom. Ne možda zato što bismo držali da imamo razloga biti zaljubljeni u Austriju, nego iz više dijelom principijelnih dijelom taktičkih važnih razloga. Mržnja je čuvstvo, i mi svaku politiku čuvstva kao principijelno pogrješnu, opasnu i nepouzdanu zabacujemo. Isto tako je loša politika mržnje, pa bila to mržnja proti Austriji, protiv Mađara, protiv Srba ili bilo koga. Mržnja pomućuje pogled za prave interese, i vazda izvanredno povećava vjerojatnost da će mržnjom zaslijepljeni poći krivim putem. Za tu tvrdnju nam ovaj rat pruža klasičnih primjera, ukoliko to ne bismo iz vlastite povijesti mogli razabrati. Nadalje držimo da Austrija iza 1866. nije više ona od prije te godine te su mnogi razlozi naše mržnje protiv nje zauvijek otpali. Konačno držimo teškom taktičkom pogrješkom da mi u dualističnoj državi unaprijed mržnjom oteščamo ako ne isključujemo svezu i političku suradnju s jednom polom Monarhije. Po našem mnijenju to znači polovicu vjerojatnosti za uspjeh jednostavno baciti kroz prozor.

Eto, i tako ova mržnja protiv "Austrije" uz strah pred Nijemcima, koji su Srbi lansirali krilaticom: "der Drang nach Osten" (217) i svakom prilikom Hrvatima najdrastičnijim bojama risali i ulijevali, (*) bile one uzde kojima su Srbi komotno upravljali našom javnosti.

Srbi su dalje stali prikazivati Hrvatima kako je jadna Bosna i Hercegovina izvrgnuta pritisku mađarskom i njemačkom ako ostane pod omraženom Austrijom, i da je s općeslovjenskoga gledišta bolje da ona dođe kraljevini Srbiji.

I pristaše hrvatsko-srpskog jedinstva progutaše i ovo. Hrvatski narodni zastupnik Frano Supilo (218) držao je u martu 1907. u hrvatskom Saboru govor, koji je išao onamo da hrvatski narod nema otporne snage i da će uslijed toga sa simpatijom gledati ako Bosna i Hercegovina izađu iz okvira Monarhije i pripadnu kraljevini Srbiji. (219) Ovaj govor uzvitlao je silnu prašinu, i sam Supilo dao si je mnogo truda da oslabi dojam ovoga govora. Danas ali ne može više biti dvojbe da je onda na njegova usta izašlo ono mnijenje koje je kraljevina Srbija željela da ga hrvatska politika prihvati.

_______________
210 ilirstvo  nacionalni pokret u Hrvatskoj nastao tridesetih godina XIX. stoljeća, utemeljen na pretpostavci da su Hrvati i ostali južni Slaveni potomci starovjekovnih Ilira (Ilirski pokret)
211 Očito se misli na jugoslavensku ideologiju J. J. Strossmayera i Franje Račkoga (1828.1894.).
212 Nakon što je ministar trgovine Ferenc Kossuth (1841.-1914.), u zajedničkom Saboru u Budimpešti predložio zakonsku osnovu o "željezničarskoj pragmatici", tj. uvođneju mađarskoga jezika na sve željeznice u ugarskom dijelu Monarhije, došlo je do parlamentarne opstrukcije hrvatskih zastupnika koja je trajala punih mjesec dana (1907.).
213 Ivan Mažuranić (1814.1890.), hrvatski ban (1873.1880.), spjevao 1846. Smrt Smail-age Čengića.
214 Bombaška afera je naziv za sudski proces održan na Cetinju 1908. skupini crnogorskih studenata na školovanju u Beogradu koji su, u interesu provedbe velikosrpske politike, trebali izvesti atentate na crnogorske državne institucije.
215 kniff (njem.) - doskočica
216 Misli se na Bachov apsolutizam.
217 der Drang nach Osten (njem.) - prodor na istok

* Sama kraljevina Srbija nije se orijentirala po tim principima. Srbija je bojkotirala austrougarsku trgovinu, ali je poravnala pute njemačkoj te je poznato da je u svom izvozu Njemačka istisnula Austriju iz Srbije. Pogodovanje njemačkoj trgovini sigurno nije shodno sredstvo za borbu protiv "Dranga".

218 Frano Supilo (1870.1917.)
219 Supilo je 25. veljače 1907. u hrvatskom Saboru izgovorio sljedeće riječi: "I ako sreća pane pa da Bosna i Hercegovina izađu iz okvira ove Monarhije, onda je sasvim naravno da će svaki pravi i pošteni Hrvat, kad ta Bosna ne može da bude hrvatska, radije željeti da pripadne bratu Srbinu, nego tuđinu…" (Nav. prema: F. SUPILO, Politički spisi, Znanje, Zagreb, 1970., 343.)


14.   od 20

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #14 : Listopad 21, 2013, 00:50:57 »


I od onda je u Hrvatskoj dužnost bila svakoga pristaše jedinstva da prema tome misli, osjeća i radi. Prije aneksije vjerovali su svi pristaše jedinstva slijepo sve što se je o Monarhiji u pogledu Bosne nepovoljnoga pisalo, a aneksiju samu pozdravili su kano nesreću za nas, a u aneksionoj krizi stajali su na strani protivnika Monarhije.

Ne možemo propustiti da ovdje ne preciziramo naše stanovište u pogledu Bosne i Hercegovine.

Ispravno hrvatsko stanovište je upravo protivno od onoga što su ga pristaše jedinstva zastupali.

Kraljevine Hrvatska, Slavonija i Dalmacija sa svojim dugačkim, uskim teritorijem vrlo male dubine koji se proteže u dva Smjera (**) same za sebe uopće nisu sposobne da budu poprištem ikakve državne ili političke tvorbe te u tom obliku kao narodnopolitičko tijelo uopće nemaju nikakve budućnosti. Ovo spoznanje bilo je po našem uvjerenju uzrokom onom grčevitom traženju jednog šireg okvira za naš narodni razvoj prije godine 1878., bilo je zadnjim uzrokom oblikovanja ilirstva i jugoslavenstva. Trojedna kraljevina (220) dobiva svoje elementarne uvjete života tek onda kada joj se priključiše Bosna i Hercegovina. Hrvatski narod na samom teritoriju Trojedne Kraljevine ima vrlo malo nade da se održi, i Bosna i Hercegovina prikazuju se kao jedan bitan uvjet za narodno održanje i politički razvoj hrvatskoga naroda. Ograničen na samu Trojednicu, (221) hrvatski narod može samo životariti, živjeti može samo onda ako ima i Bosnu i Hercegovinu.

To je jedna geografsko politička istina, koju nijedan iole dublje misleći, politički čovjek neće moći poreći.

Pak ipak su se pristaše hrvatsko-srpskog narodnog jedinstva za vrijeme aneksije dali u službu jedne politike koja je išla za tim da Bosna i Hercegovina dođu izvan okvira Monarhije i Hrvati budu državnom granicom odsječeni od svojih životnih uvjeta. Ito usprkos okolnosti što u Bosni imade 400.000 Hrvata koji nemaju ništa manje narodne svijesti nego što su ga Slavonci imali prije 40-50 godina, (222) i što ondje živi 600.000 muslimana, koji danas doduše još nisu nacionalno osviješteni, ali koji od početka više naginju k nama nego k Srbima i za koje možemo s potpunim pravom očekivati da će se u doglednom vremenu nacionalno osvijestiti u hrvatskom smislu.

Pak što ćemo kazati o takovoj politici, što ćemo misliti o narodu koji trpi ovakovu samoubilačku politiku?

Za vrijeme aneksije počelo je svitati nekim ljudima, ali onda dođoše veleizdajnički proces (223) u Zagrebu i Friedjungov proces (224) u Beču. Odlučujući faktori Monarhije sami priznaju da su oba
ova procesa bila znatne blamaže Monarhije.

Srbi ali ovaj neuspjeh sjajno u Hrvatskoj izrabiše da se pred Hrvatima pokažu kao nedužni janjci. Uspije im Hrvatima utuviti da su sve tvrdnje da Srbi rade o odcjepljenju državnog teritorija od Monarhije zlobne izmišljotine i oba ova procesa samo sredstvo da se Monarhiji politički nepoćudni Srbi unište i da se složna braća Hrvati i Srbi razdvoje po starom principu "divide et impera".

Hrvati, mržnjom protiv Austrije predisponirani i opet upadoše u zamku. Bila je dužnost svakoga pristaše hrvatskog-srpskog narodnog jedinstva vjerovati da su Srbi skroz nedužni, da nemaju flveleizdajničkih težnja« i da su sve dotične tvrdnje vlasti samo sredstvo vlasti da rastavi Hrvate i Srbe.

Međutim aneksija donese Monarhiji uspjeh. Bosna i Hercegovina ostade u okviru Monarhije, Srbi u i izvan kraljevine izgubiše partiju, (***)a Monarhija pod vidom svojih interesa spasi ovaj put interese Hrvata.

Valja ovdje istaknuti da su bosanski Hrvati (400.000 katolika u onim zemljama) uz izrazite svoje pristaše među muslimanima, u pravom shvaćanju opasnosti koja prijeti Hrvatstvu uopće, a naposeb u Bosni i Hercegovini, organizirali se u moćnu jednu organizaciju Hrvatsku narodnu zajednicu, da su stali na stranu Monarhije i radili iz petnih žila za aneksiju. To im je u Hrvatskoj i Dalmaciji donijelo samo mržnju i prezir kod jedinstvaške većine. Time ali dobili su bosanski Hrvati odriješene ruke, dočim su prije bili vrlo skučeni i mogli su prigodom uvođenja parlamentarizma nastupiti kao važan faktor u političkom životu Bosne i Hercegovine.

Politika srpsko-hrvatskoga jedinstva stupi u novu fazu. U periodu opstrukcije nastade hrvatsko-srpska koalicija. To je bila veza hrvatskih i srpskih stranaka u Hrvatskoj i Slavoniji koje su stajale na principu hrvatsko-srpskog jedinstva, ili koje su stavili na stanovište "tolerari posse". (225) Razvitak je u toj koaliciji bio da je ona doduše dobila veliko znamenovanje, ali da su unutar nje Srbi sve više dobivali na znamenovanju a Hrvati gubili, i da je čitava orijentacija njezine politike slijedila sve više i sve otvorenije po isključivo srpskim interesima.

Naprama unutar imalo je to za posljedicu da je hrvatsko javno mišljenje dolazilo još više pod srpski upliv, dapače i neke pravaške frakcije, (226) inače principijelno proti Srbima orijentirane. Naprama van pako da su u Beču i Pešti sve više uviđali da u toj koaliciji imadu zapravo samo sa Srbima posla, a Hrvati da su u vlastitoj svojoj domovini postali quantite negligeable. (227) To je dalo smrtni udarac političkom ugledu Hrvata u Monarhiji.

Imalo je nadalje za posljedicu čitav niz mjera i pojava nepovoljnih po Hrvate. Hrvati pako u svojoj nutarnjoj politici mislili su da se moraju kao ustuk tomu tim čvršće držati Srba. Time je nastao neki circulus vitiosus, (228) čiji je uspjeh bio: neustavno pogoršavanje situacije Hrvata.

Nakon neuspjeha kod aneksije, uze kraljevina Srbija, kako smo već u prvom poglavlju istakli, orijentaciju da se valja potpuno priključiti ruskoj izvanjoj politici, čiji je cilj bio uništiti Monarhiju i nastojati tom prilikom riješiti skupni problem austrijskih jugoslovjenskih zemalja. Iza aneksije vidi se u Srbiji jasna aspiracija na sve hrvatske i slovenačke (229) zemlje.

Srbi u Hrvatskoj priznali su izrijekom da se u svojoj politici orijentiraju po Beogradu. Moramo dakle nepobitno poprimiti da je i njima više-manje bio ovaj cilj orijentacijom.

Pod osjećajem zbilja nesnosnih prilika u hrvatskim zemljama i pod orijentacijom mržnje proti Monarhiji, a pod uplivom srpske agitacije, raznih putešestvija i sastanaka u Beogradu, stade se širiti među Hrvatima uvjerenje da je samo Monarhija kriva našoj nevolji, stala se tiho javljati nada da bismo se izlaskom iz okvira Monarhije "oslobođeni po jednokrvnoj braći Srbima" mogli jednim udarcem riješiti svih naših nevolja. Bajna prikaza slobode i neodvisnosti stalno lebdi pred ugrijanom maštom svih onih hrvatskih ljudi kod kojih je fantazija jača od hladnog razuma.

U Zagrebu padoše poklici: "Dolje sa gnjilom Austrijom", poklici koji nose nedvojbeno beogradsku biljegu.

Balkanski ratovi sa svojim neočekivanim uspjesima Balkanaca a naposeb Srbije još pojačaše ovo raspoloženje i neodoljivo djelovaše na maštu hrvatske inteligencije.

Pravaši, koji su dosele bili vazda protuteža jednostranosti pristaša hrvatsko-srpskog narodnog jedinstva, stadoše gubiti na ugledu i uplivu. Jedna frakcija (230) dođe pod upliv koalicije, a drugoj se vodeći ljudi u jednoj poznatoj financijalnoj aferi teško kompromitiraše. (231)

Beograd, vrlo dobro informiran o stanju u Hrvatskoj, stade pripravljati potpunu pobjedu sebi korisne ideje hrvatsko-srpskog jedinstva u Banovini. Rodi se posebna tendenciozna literatura u kojoj i beogradski sveučilišni profesori i ini inteligentni krugovi revno suradnikovahu. Stadoše izlaziti članci, brošure, revije o hrvatskim prilikama, o zajedničkoj budućnosti etc., čak i o dr. Starčeviću.

To nastojanje imalo je uspjeh u Dalmaciji nažalost vrlo velik, u Hrvatskoj i Slavoniji velik, ali ne potpun, a u Bosni i Hercegovini nikakav. Zanimljivo je ustanoviti da ti uspjesi srbo-hrvatske propagande stoje u obratnom razmjeru s brojem srpskoga pučanstva u dotičnoj zemlji. To dopušta vrlo daleko iduće zaključke o praktičkoj vrijednosti njezinoj za hrvatski narod.

Međutim usred toga razvitka bukne najedared svjetski rat. Došao je očevidno prerano. Hrvatska još nije bila sasvim zrela. Postignuto je samo toliko da su simpatije jednog dijela hrvatske inteligencije, i to velikog dijela, bile na strani Trojnog sporazuma. Što je pako Antanta željela i što željeni uspjeh može donijeti hrvatskom narodu, to smo već prikazali.

Valja istaknuti da je atentat na prijestolonasljednika, koji je bio prijatelj Slovjena, u svojoj kući češki govorio, uzdrmao duhove u Hrvatskoj i to u smjeru za Srbe nepovoljnom. Ali Srbi su imali toliko spretnosti i iskustva u hrvatskim stvarima, da su taj nepovoljni skretaj hrvatske politike umjeli popraviti.

Nasrtljivi i izazovni istupi mađarskih časnika u Hrvatskoj, navodna nedjela mađarske soldateske (****) proti mirnih Hrvata u Srijemu i uspjeh Srba u obrani svoje zemlje početkom decembra 1914. preokrenuše raspoloženje u Hrvatskoj apsolutno u njihovu korist. Veći dio hrvatske inteligencije očekuje veću korist od poraza Monarhije, od uspjeha Trojnog sporazuma nego obratno. Kod toga ali valja na obranu hrvatske inteligencije navesti, da si ona većim dijelom nije svjesna intencija Antante, nije svjesna značenja poraza Monarhije, jer nije orijentirana, da bi taj poraz značio uništenje Monarhije. U svojoj naivnosti predstavljaju si oni onako nešto kao godine 1866. kada su iza poraza Monarhije političke grupe u Monarhiji imale eldorado (232) za svoje posebne težnje.

Kod pretresanja nutarnje situacije u hrvatskim zemljama, tijekom rata, ne smijemo ali previdjeti jednu velevažnu činjenicu. Jedan dio inteligencije, osobito znatni dio slobodne inteligencije u Dalmaciji i u Banovini, nije na strani Monarhije, dapače na neprijateljskoj je strani. Narod ali je svom dušom na strani Monarhije i nečuvenim se junaštvom i prezirom smrti bori za državu, jer samo tako se dade rastumačiti herojsko junaštvo i požrtvovnost hrvatskih četa.

_______________
** Dalmacija mjestimice samo nekoliko kilometara.

220 Trojedna kraljevina - kraći naziv za dalmatinsko-hrvatsko-slavonske kraljevine promatrane kao jedno državno tijelo
221 Trojednica  Trojedna kraljevina
222 Misli se na razdoblje druge polovine XIX. stoljeća.
223 Sudski proces koji se u Zagrebu vodio protiv pedeset trojice Srba optuženih za veleizdaju (1908./9.).
224 Riječ je o sudskom procesu održanom u prosincu 1909. na temelju tužbe Hrvatsko-srpske koalicije i F. Supila protiv austrijskog povjesničara Heinricha Friedjunga (1851.1920.), koji je u novinskim člancima tijekom proljeća iste godine iznosio tvrdnje da pojedini članovi Koalicije surađuju sa srbijanskom vladom radi rušenja Monarhije. Proces je okončan nagodbom.

*** 'Srpska Riječ' u Sarajevu donijela je u martu ili aprilu 1909. članak u kome doslovce stoji: "Mi smo izgubili partiju". Bosanski državni odvjetnik je bio dosta pametan, da to pusti pasirati. U Hrvatskoj, naravski, nisu iz tog značajnog priznanja ništa naučili!

225 tolerari posse (lat.) - može se tolerirati
226 Prvenstveno se misli na Starčevićevu stranku prava (milinovce).
227 quantite negligeable (franc.) - sitnica, malenkost
228 circulus vitiosus (lat.) - pogrešan krug; bezizlazan položaj
229 slovenačke  slovenske
230 Riječ je o Starčevićevoj stranci prava (milinovci).

**** Velimo "navodna nedjela" jer usprkos truda koji smo si dali nismo mogli pouzdano ustanoviti što li je na tom istine. U lovu i u ratu mnogo se laže, valjalo je dakle biti na oprezu s apodiktičnim tvrdnjama. Faktum je samo toliko da su se ta nedjela u strašnoj formi marljivo po Hrvatskoj kolportirala i kod nas opće vjerovala, kako se kod ovako predisponirane mase, kao što smo mi, nije drugačije moglo ni očekivati.

231 Vjerojatno se aludira na aferu vezanu uz posmrtne zadruge "Balkan" i "Jadran" u koju su bili umiješani Aleksandar Horvat (1875.1928.) i Ivica Frank (1877.1939.), frankovački narodni zastupnici u hrvatskom Saboru.
232 eldorado - zemlja bogatstva; obećana zemlja


15.   od 20

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1] 2
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!