CRO-eu.com
Travanj 03, 2020, 19:14:38 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: 1 [2]
  Ispis  
Autor Tema: Prvi svjetski rat - katastrofa koja je trajala 1.567 dana  (Posjeta: 22328 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #15 : Listopad 20, 2013, 22:53:26 »


Nijedan narod se ne bori za ono u što ne vjeruje. Neka nitko ne kaže da je dril, (233) tradicija, nesvjesnost mase itd. To znači naprotiv da je narod bolje shvatio situaciju i da ne odobrava avantirsku, katastrofsku politiku većine hrvatske inteligencije kojom je ona zakoračila s hrvatsko-srpskim narodnim jedinstvom. Narod neće podraživanja fantazije nego hoće svoje realne interese, a te smatra bolje osiguranim u okviru Monarhije. Politika jedinstva dovela je dakle danas do rascjepa, do jaza između hrvatskoga naroda i hrvatske inteligencije, do pojave koja može za našu budućnost biti upravo sudbonosna. To u Hrvatskoj istina nije toli vidljivo. Značajno je ali da je Hrvatska seljačka stranka, (234) koja sigurno najbolje pozna raspoloženje u seljačkim krugovima, baš u zadnje vrijeme prije rata stupila na stranu protivnika jedinstva. Ali tim više je vidljivo u Dalmaciji. Tamo je narod ušao u rat s poklicima "Smrt Smodlaci". (235) Jedan dalmatinski političar morao nam je priznati da je inteligencija danas izgubila svaku vlast nad narodom u Dalmaciji. Da to nisu važne i kobne pojave, neće nitko moći poreći.

Sad nam je prijeći na vrednovanje principa hrvatsko-srpskoga narodnoga jedinstva kao političkoga faktora u Hrvatskoj.

Princip hrvatsko-srpskog narodnog jedinstva nastao je oko mijene XIX. i XX. stoljeća iz najčišćih patriotskih motiva na strani koli Hrvata toli Srba, došao je ali uslijed nove orijentacije spoljašne politike kraljevine Srbije, nakon dolaska Karađorđevića sasvim pod upliv te politike. Hrvati toga nisu zamijetili, i dali su se slijepo izrabljivati za interese kraljevine Srbije i Rusije, a protiv interesa Monarhije i protiv, kako mi tvrdimo, svojih vlastitih najsvetijih interesa.

Ovo je hladna i gola istina o hrvatsko-srpskom narodnom jedinstvu. Mi znamo da je ova spoznaja jedno gorko razočaranje za hrvatsku inteligenciju jer je većina nedvojbeno optima fide (236) pristajala uz nju. Ono je tako udovoljavalo čuvstvenoj potrebi hrvatske inteligencije, tako ležalo u smjeru naših narodnih tradicija, u kojima ilirstvo i jugoslavenstvo nije bilo izbrisano, i tako odgovaralo nadama i težnji našega naroda za nekom veličinom za koju se činilo da će se ovim putem najprije postići, tako podavalo hrvatskom čovjeku podatnoga materijala za snatrenje, maštanje, što njemu toliko treba; da je vršilo upravo neodoljivu moć nad hrvatskom psihom.

Srbi su to opazili i majstorski izrabili. Nije badava u Srbiji prevedena Le Bonova (237) Psihologija gomila. (238) Srbi su na svaki način iz nje naučili izvrsno baratati hrvatskom gomilom.

Politički nam hrvatsko-srpsko jedinstvo nije koristilo niti moglo koristiti, kao što slijedi iz gore prikazane prirode njegove. Ispočetka je imalo lijepe uspjehe, dok je još trošilo od ostanaka prvotne iskrenosti i idealnog sadržaja i dok se nije kompromitiralo. Kasnije je moglo i moralo hrvatskom narodu samo škoditi i to iz sljedećih razloga:

1.    Iza Khuenove ere mogla je Hrvatima koristiti samo solidna, ozbiljna nutarnja politika. Srbi ali nisu imali interesa za to, pod dojmom ruske hipnoze, oni su samo gledali na vanjsku politiku. Srbi to nisu ni tajili nego su u godini 1909. sasvim otvoreno očitovali "da se oni neće eksponirati za skrahanu hrvatsku politiku". Konačno nisu Srbi imali interesa podići i ojačati Hrvate, čim bi to uslijedilo Hrvati bi prestali biti poslušno oružje koje su Srbima od 1905. do danas bili.

2.    Hrvatsko-srpsko narodno jedinstvo je nutarnjom logikom učinilo Hrvate posve ovisnima o beogradskoj politici. Ako su Hrvati i Srbi jedan narod, onda je Srbija naša država, i dužnost je Hrvata zalagati se za ovu već postojeću našu državu i interesima te države podvrgavati sve druge interese. Iz ovoga slijedi dvoje:
a)   interesi kraljevine Srbije su interesi Hrvata. Tako je i bilo. Hrvati su od godine 1907. vazda prihvaćali i ove interese pod svoje. Ali mi Hrvati smo se faktički orijentirali skroz krivo i proti našim najidealnijim, najprečim i najsvetijim interesima.
b)   Mi smo došli u koliziju (239) s Monarhijom u kojoj živimo. Pokazali smo da je Srbija iz vanjskopolitičkih razloga došla u spor s Monarhijom, dapače da je vodila jednu politiku koja je išla na uništenje te Monarhije. Po logičkom vezu, sadržanom u principu jedinstva između nas i Srbije, sudjelovali smo mi donekle u toj politici uništenja Monarhije. Dosljedno tome mora Monarhija iza toga rata, koji je sve niti otkrio, s nama postupati kao s nutarnjim neprijateljima. U Dalmaciji, gdje je princip jedinstva najviše prodro, to se je već i dogodilo, cvijet naše inteligencije listom je zatvoren, interniran, pobjegao, na godine u javnom životu onemogućen, financijalno ruiniran. A ja pitam zašto? Ima li narod ikakve koristi od toga? Mi od srca žalimo našu braću u Dalmaciji, ali mi smo to vidjeli doći i hvalimo Bogu da zlo nije još veće. Da je rat došao 3-4 godine kasnije, bilo bi još gore.

Država danas raspolaže takovim sredstvima da mi ne smijemo dolaziti u takove situacije gdje ona s pravom može na nas mobilizirati svu svoju razaračku silu. Velimo s pravom, jer ako smo malo upućeni i objektivni, moramo priznati državi pravo da se brani od tendencija koje idu za njezinim razorenjem. A ako smo si mi utuvili u glavu da Srbija ne ide za uništenjem Monarhije, iz toga ne slijedi da to nije istina, ovaj rat je to u potpunom opsegu pokazao. Jer država može ekspatrijacijski zakon (240) izdati ne samo u Bosni nego i u Dalmaciji i Hrvatskoj, država će vazda naći lojalnih, ali nehrvatskih građana koji će konfiscirane (241) zemlje hrvatske kupiti vrlo rado za jeftine novce.

Politika dakle sadržana u hrvatsko-srpskom narodnom jedinstvu bila je štetna i ubitačna, i ne samo da nije popravila situacije Hrvata iza Khuena, nego ju je uslijed svojih prirođenih mana još pogoršala jer je naša slaboća postala jasna svem svijetu i svi su protuhrvatski smjerovi držali da se mogu neženirano (242) očitovati, odjelotvoriti protiv nas. Još su se mogli uspješno odjeti izlikom da to čine samo iz lojalnosti i da štite državu od veleizdajničkih Hrvata.

Da rekapituliramo: Nepovoljno današnje stanje Hrvata datira uglavnom iz Khuenovskog vremena, koje je uslijed svoje nenarodnosti i potpune sterilnosti u gospodarskom, kulturnom i socijalnom pogledu prekinulo sve razvitke iz doba preporoda. Zlo je postalo tim veće što opozicija te vlade, uglavnom Stranka prava, za gospodarsku, kulturnu i socijalnu politiku nije imala nikakovog smisla te nije mogla vršiti korekturu proti vladi. Da su pravaši imali program i smisla, oni su mogli prisiliti vladu da što radi, kritikom i privatnom organizacijom u tom smjeru. Nijedna svjesna vlada ne može dopustiti da ju privatna inicijativa opozicije preteče i plodnim još radom otme prestiž.

Tako je s krivnje odozgo i odozdo sve trglo unatrag.

Onda je početkom XX. vijeka došlo hrvatsko-srpsko narodno jedinstvo. Ono nije imalo uvjeta da rane iz Khuenovskog vremena zacijeli. Naprotiv ono je narodnoj stvari neizrecivo škodilo jer je uništilo ono malo političkog ugleda što smo još imali, ojačalo je sve razorne i protunarodne elemente, u najvažnijim momentima sasvim nas krivo orijentiralo i dovelo nas u sasvim jalovu opreku s državom, uslijed koje je takoreći cijela jedna hrvatska generacija teško kompromitirana, izlučena iz političkog rada u svojoj domovini.

Ovo su uzroci nepovoljnog stanja Hrvata uoči svjetskog rata.

VI.
Iskorišćenje rata

Mi smo u predhodnih pet poglavlja daleko iscrpili ustrpljivost naših čitalaca. Učinili smo to zbog važnosti motiva i ogromnosti i zapletenosti predmeta koji smo morali obraditi.

Motiv ovomu djelu bilo je nastojanje uvjeriti hrvatski narod da je dužan sam sebi ovaj rat, u kom je tolike žrtve pridonio, iskoristiti koliko je samo moguće. Ujedno nas je vodilo uvjerenje da to iskorišćenje nije bez daljnjega moguće nego da je kraj postojećih prilika dapače takoreći nemoguće. Svakako je nedvojbeno da će ovaj svjetski rat biti ishodište novog perioda svjetske povijesti u kome će svi narodi Europe imati stvoriti nove uvjete života. Nas pako vodi vruća želja da hrvatski narod u jagmi naroda za boljim uvjetima života ne ostane na zadnjem mjestu.

Svjetski rat treba da bude okretna točka u hrvatskoj povijesti, okretna točka nabolje, na povoljniji razvitak hrvatskoga naroda na svim poljima javnoga života.

Zato držimo da je na prvom redu nužno da se hrvatski narod krene, da nešto počme, kako ono reče okrunjeni pisac s Crnih brda (243) "mičimo se, i bit će dobro". Mi smo ali nepomični i to zato jer smo izgubili orijentaciju kamo da se maknemo. Hrvatski je narod kao putnik koji je kušao nekoliko puteva da dođe do cilja, ali je na svakom zabludio. Na koncu je umoran i zdvojan sjeo, i nema snage da se digne i dalje krene, jer ne zna kamo.

U ovom stanju i raspoloženju izgubljenog i sjedećeg putnika našao je svjetski rat hrvatski narod. Tko će putniku pokazati pravi put? Jalova je nada da će nam ga tko pokazati. Sami ga moramo naći!

U to svrhu u prvom redu moramo si biti svjesni cilju za kojim težimo.

Cilj našeg narodnoga rada lahko je odrediti, svi ćemo se složiti, da se sastoji u tome da održimo našu narodno-političku individualnost i da narodu stvorimo što bolje uvjete života i snažnoga razvitka.

Neumorno moramo tražiti put da do toga cilja dođemo, i svakim se putokazom poslužiti koji bi nam mogao pravi put naznačiti. Takav putokaz je ovaj strahoviti rat.

Ratovi su veliki putokazi i učitelji naroda. Snaći se mogu u svijetu samo oni narodi koji iz takovih momenata znadu što više naučiti. Ratovi razotkrivaju sve slaboće, golotinje, pokazuju sve misli i težnje. Ma skrivale se one stoljećima, decenijama, u ratu ne može ostati ništa skriveno, ništa tamno, ništa himbeno, u bezobzirnom boju tjelesa i misli, sve mora u cijelosti i golotinji na vidjelo izaći.

To smo u ovom ratu jasno mogli razabrati.

Ratovi su bljeskovi u noći. Za tren njegova svjetla čitav kraj je vidan. I tko je taj tren upotrebio, da vidi, da razabere, taj će naći put iz mrkle noći.

Tako mi Hrvati moramo otvorenim očima u ovom rata nastojati, da što više vidimo, i da što više pukne pred našim očima.

Svjetski rat mora biti ishodište nove orijentacije za rad i politiku hrvatskoga naroda. Dosadašnja orijentacija nije dostatna i ne valja, to dokazuju nepobitno dosadanji neuspjesi naši. Temeljitom orijentacijom postat će ovaj rat sam sobom željenom okretnom točkom nabolje.

Najglavnije iskorišćivanje ovoga rata mora dakle biti na misaonom polju. Mi moramo na temelju pogleda dobivenih u ovom ratu provesti inventuru našeg svega političkoga, socijalnoga, kulturnoga i gospodarskoga života, i ustanoviti što imamo, što nemamo, proračunati koje su nam stavke aktivne, koje pasivne, moramo napraviti jednom riječi uzorni red.

Čim ovo uređenje bude obavljeno, raspoloženje će se u narodu popraviti, samopouzdanje vratiti, rad će početi na svima poprištima, iskristalizirat će se nove vodeće misli, nove stranke i s njima će biti dane mogućnosti daljnjih uspjeha.

S ovom inventurom možemo početi već sada. Mi je ne možemo provesti ni dokončati dok rat nije gotov i dok ne budemo po njegovim konačnim uspjesima pouzdano znali na čemu smo. Sad moramo spremati tek priprave za taj posao, da odmah čim se rat svrši pristupimo ozbiljnom poslu, posao obavimo što temeljitije i što solidnije, jer će o tome ovisiti mogućnost kasnijih uspjeha. Sada već moramo stvarati zaključke i ustanovljivati gledišta prema kojima ćemo tu inventuru obavljati.

_______________
233 dril (njem.) - vježbanje; dresura
234 Riječ je o Hrvatskoj pučkoj seljačkoj stranci koju su 1904. osnovala braća Radić.
235 Misli se na Josipa Smodlaku (1869.1956.), političara iz Dalmacije.
236 optima fide (lat.)  u najboljoj namjeri
237 Gustav Le Bon (1841.1931.), francuski socijalni psiholog
238 Psychologie des Foules, Edition Felix Alcan, Paris, 1895.
239 kolizija (lat.)  sukob; prijepor; proturječje
240 ekspatrijacija (lat.) - izgon iz domovine; gubitak državljanstva
241 konfiskacija (lat.) - zapljena; otuđenje imetka
242 neženirano (franc.) - bez sustezanja
243 Misli se na vladiku Petra II. Petrovića-Njegoša (1813.1851.), koji je Crnom Gorom vladao od 1830. do smrti.


16.   od 20

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #16 : Listopad 20, 2013, 22:56:56 »


Na taj posao orijentacije, inventure i pravljenja reda u našem javnom životu pristupit ćemo zato već sada jer je on neophodna nužda za hrvatski narod i trebat će nam iza rata, u svakom slučaju, pa ma kako ovaj ispao.

Ova će nova orijentacija trebati vremena kao svaki temeljit posao, možda i više godina. Nužno je da se najbolji ljudi naši prihvate toga posla i svi tim doprinesu budućem blagostanju hrvatskoga naroda.

Mi si ne utvaramo da smo to u stanju sami provesti. To nadilazi snagu pojedinca i dade se samo složnim radom najboljih sila narodnih postići.

Ipak, kao što smo kušali potaknuti reviziju inventara, novu orijentaciju našeg javnog života, kušat ćemo u nekoliko točaka da ovaj posao i provedemo. Učinit ćemo to s gledišta s koga smo u pisanju ovoga djela uopće polazili, s uvjerenja da je najveća vjerojatnost da će centralne vlasti pobijediti, tj. da će se bez bitnih gubitaka uzdržati.

1.)   evidirati valja stanovište Hrvata prama Monarhiji kao cjelini, kano i prema austrijskoj poli njezinoj.

Mi zaziremo od Monarhije, da baš ne rečemo da je mrzimo. Po našem mnijenju za to nema dovoljno razloga.

Mi joj ne možemo oprostiti centralizam, a osim toga ju činimo odgovornom za sve nevolje naše.

Centralizam se ne može ponoviti iza g. 1866. Do te godine bila je Austrija član njemačkog Bunda, dakle njemačka država. Iza te godine je Austro-Ugarska narodnosna država, koja mora, ako se o svoje uvjete opstanka neće ogriješiti, svakom narodu koji ima prirodne uvjete života dati i državnu formu za taj život. Ovaj prijelaz u narodnosnu državu ide postupno putem polaganog razvitka koji je u austrijskoj poli dalje napredovao nego u Ugarskoj. Činiti Monarhiju odgovornom za sve naše nevolje, jest zaslijepljenost i neobjektivnost.

Monarhija je u hrvatskoj politici pravila teške pogreške, Hrvati ali u monarhičnoj politici još teže.

Mi uvijek vrlo dobro vidimo njezine pogrješke, ali nećemo da vidimo svoje. To je po onoj poslovici "u tuđem oku vidiš trun itd…." (244)

Ne smijemo zaboraviti da mi Hrvati imademo prirodne uvjete za život tek pripojenjem Bosne i Hercegovine Monarhiji, dakle od g. 1878. ili zapravo 1908. To je prekratko vrijeme da bi se mogle ispoljiti posljedice poboljšanja naših prilika. Tim manje pošto smo mi sami kroz to vrijeme vodili politiku upravo protivnu od one koju smo trebali voditi.

Monarhija je narodnosna država. Sve druge državne kombinacije u koje bismo mi iza kakve katastrofe Monarhije mogli doći bile bi narodne države. Moguće kombinacije bile bi srpska, talijanska ili njemačka država. U svakoj od ovih država, od kojih su većina izrazito šovinističke, bila bi naša narodno-politička individualnost više ugrožena nego što je danas u Monarhiji.

Ujedinjena Italija postoji tek od 45 godina. Osim Nijemaca nijedan narod u Europi nije kroz to vrijeme toliko napredovao i ojačao koliko Talijani. Ovaj razvitak daje mogućnosti koje se još ne dadu dogledati. Po tradiciji, prirodnoj težnji i popularnosti najvjerojatnija ekspanzija Italije smjera baš na najdragocjenije hrvatske zemlje, na istočnu obalu Jadranskoga mora; čežnja je to za ostvarenjem ideala "di mare nostro". (245) Ja držim ovo ugroženje za sada najopasnijim od svih ugroženja koja nam prijete. Naše javno mnijenje čini nam se nije si ovoga u dovoljnoj mjeri svjesno. Od ovoga ugroženja može nas Hrvate braniti samo jedna velevlast od znamenovanja Monarhije, inače počinje neizbježivo razvitak kao onaj koji je doveo do osvojenja Dalmacije po Mletcima. (246) Od te opasnosti nas osim Monarhije i Njemačke nijedna druga vlast ne bi mogla obraniti, a naposeb ne bi mogla kraljevina Srbija. Kad bi kojim slučajem njoj i uspjelo postići sve hrvatske zemlje, to ona obalu baš tako ne bi mogla obraniti od Italije, kao što ju nekad kraljevina Ugarska nije mogla očuvati od Mletaka.

Mi se zato ne žacamo tvrditi da nijedan narod u Monarhiji nema tolikoga interesa na opstanku Monarhije kao mi Hrvati. Propast Monarhije znači rebus sic stantibus sigurnu propast hrvatskoga naroda.

Tome naprotiv je faktično stanje da jedan dio naše inteligencije kipi mržnjom proti Monarhiji. Ne znaju ali bolni da je ta mržnja uz spretno izrabljivanje predisponirajućih momenata iz naše prošlosti (*****)umjetno stvorena, i podržavana izvana, da nas stavi u službu interesa, činbenika, koji leže izvan hrvatskih zemalja i Monarhije. Ovo opće poznato raspoloženje izaziva mjere protiv Hrvata, a te mjere smatraju Hrvati uzrokom daljnje mržnje proti Monarhiji, i tako je stvoren opet jedan circulus vitiosus koji neustavno pogoršava situaciju hrvatskoga naroda.

To, držimo, mora biti nova orijentacija hrvatske politike u pogledu Monarhije.

2.)    Hrvatski se narod nadalje mora orijentirati o pitanju je li nakon ovog rata moguće nastaviti politiku hrvatsko-srpskog narodnog jedinstva.

Iz onog što smo u I. i V. poglavlju naveli, jasno jest da to nije moguće.

Nastaviti politiku hrvatsko-srpskog narodnog jedinstva značilo bi izvrgnuti hrvatski narod opasnosti da se trajno s njime postupa kao s nutarnjim neprijateljem, značilo bi svim našim brojnim neprijateljima dati najsigurnije sredstvo u ruke da mogu ostvariti protiv nas svoje neprijateljske namjere, da nas mogu uništavati.

Ova politika bila bi i jalova jer bi vječno nepovjerenje mjerodavnih faktora onemogućilo svaku uspješnu akciju narodnu sa Srbima ujedinjenih Hrvata. Bilo bi ono stanje, koje smo već 1909.1914. vidjeli, stanje potpune nedjelatnosti, jednostavno zbog nemogućnosti ikakvog uspjeha.

Interesa imadu danas na toj politici samo Srbi. Iza rata doći će konačna likvidacija svih posljedaka iz ovoga rata i bit će batina. Za Srbe znači jedinstvo to: da se batine podijele na dvoja leđa, njihova i naša. Osobito za batine vrijedi ona njemačka: Getheiltes Leid ist halbes Leid. (247)

Za nas Hrvate ali hrvatsko-srpsko narodno jedinstvo iza rata znači da mi pružimo naša leđa za batine koje je zavrijedila Karađorđevićeva srpska politika. To za nas nije i ne može biti razumna politika.

Mi se ali ne možemo zadovoljiti prije navedenim lih oportunističkim stanovištem u prosuđivanju hrvatsko-srpskog narodnog jedinstva, nego tvrdimo da imaju najvažniji teoretski i političko principijelni razlozi koji isključuju hrvatsko-srpsko narodno jedinstvo kao uporabiv politički princip u hrvatskoj politici. Kod ove orijentacije ne možemo propustiti da ove razloge ne izložimo:

a)   Hrvatsko-srpsko narodno jedinstvo je artefakt, (248) logičkom spekulacijom stvoren pojam koji ni u našoj povijesti ni u realnosti života oko nas nema temelja. Ono je isto toliko umotvor i snohvatica kao ilirstvo ili jugoslavenstvo. Hrvati i Srbi jesu dva srodna naroda, koja su nastala u povodu dvije samostalne jugoslavenske državne tvorbe, koje ali u povijesti nigdje ne pokazuju prirodne težnje da se ujedine. Nema temelja ni u realnosti života, jer vidimo da Srbi ne pokazuju nikakve težnje da se ujedine nego naprotiv oni se svagdje od nas najenergičnije socijalno separiraju.
b)   Hrvatsko-srpsko narodno jedinstvo čini nas na umjetni način ovisnim o kraljevini Srbiji. Time se težište našega narodnoga života prenosi iz naših zemalja, i to izvan okvira Monarhije. Mi postajemo ovisni o mislima, odlukama, tendencijama na koje upravo nikakva upliva nemamo i plaćat ćemo troškove za sve njihove budalaštine. Hrvatsko-srpsko narodno jedinstvo ima dakle za posljedicu da mi po njem trajno gubimo kormilo naše narodne lađe iz ruku, i da nikad ne znamo kamo ćemo stići. To su politički sasvim nesnosne konzekvencije.
c)   Hrvatsko-srpsko narodno jedinstvo moguće je samo na temelju potpune ravnopravnosti Hrvata i Srba. Nu ova ravnopravnost je u praksi apsolutno neprovediva, ne samo uslijed toga što Srbi imadu dvije neovisne države, pak su po tome jači, nego i zato što Srbi nisu samo narodna olina, kao mi Hrvati, nego narodno-konfesionalna olina. Oni su dakle a priori nešto jače od nas Hrvata. Sa svakim našim zahtjevom, koji se osniva na narodnom egoizmu sukobit ćemo se sa srpskim narodnim i konfesionalnim egoizmom. Mi dakle makar bili i u brojčanoj većini u takovom konfliktu, vazda ćemo sa 99% vjerojatnosti podleći.

Tako je to hrvatsko-srpsko narodno jedinstvo za nas a priori societas leonina, (249) a osim toga je pravo jedinstvo isključeno dok i mi Hrvati ne prijeđemo na pravoslavlje - a onda smo već i postali Srbi.

Jedinstvo na temelju ravnopravnosti između Hrvata i Srba dakle uopće nije moguće nego je ono samo jedna prijelazna faza za potpuno pretopljenje u Srpstvo. To Srbi i znaju, zato se danas toliko i oduševljavaju za to jedinstvo.

Teoretski dakle isto toliko koliko i praktički i oportunistički razlozi govore proti hrvatsko-srpskom narodnom jedinstvu.

Ne preostaje dakle druge nego likvidirati iza rata konačno politiku hrvatsko-srpskog narodnog jedinstva.

Likvidacija ima se provesti na sljedeći način. Prije pet do šest godina kazali su Srbi Hrvatima otvoreno da se oni ne mogu eksponirati za skrahanu hrvatsku politiku. Sada je nastupio obratan slučaj, a nedvojbeno imamo mi Hrvati ista prava kao i Srbi. Mi ćemo dakle mirno reći Srbima: Mi vrlo žalimo, ali mi Hrvati za skrahanu politiku srpsku ne možemo eksponirati životne interese hrvatskoga naroda te iza svjetskog rata držimo shodnijim voditi politiku čistoga hrvatstva.

Uz to valja da Srbe upozorimo da se ne kanimo vratiti k Starčevićevoj negaciji i mržnji, a pogotovo ne k frankovskom pogromaštvu, (250) nego da želimo ostati s njima u korektnom odnošaju koji proizlazi iz našeg zajedničkog nastavanja iste zemlje i blizog srodstva. Kod zgodne prigode, a osobito kad se bude radilo o interesima naše zajedničke domovine, da smo pripravni s njima zajednički raditi.

Srbi su pametni ljudi i dobri političari, pak ako budu na oko i vikali, u duši će morati priznati da mi imamo pravo i da postupamo pametno i pošteno.

Prije navedeno stanovište jest ono koje su zauzeli i s najboljim uspjehom proveli bosanski Hrvati; glede srpskoga pitanja najbolje orijentirana naša narodna grupa. (251)

Naravski, nastupa onda problem naseobina Srba u hrvatskim zemljama kao otvoreno teško pitanje. Ali ono je postojalo i za vrijeme jedinstva, ovaj princip skrio ga je samo našim očima, ali mi smo ga ipak na svakom koraku osjećali. Samoobmane ne imaju vrijednosti.

_______________

244 "Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?" (Lk 6,41).
245 mare nostro (tal.) - naše more
246 Ladislav Napuljski Anžuvinac (1377.1414.), napuljski kralj od 1386. do smrti i naslovni hrvatsko-ugarski kralj, prodao je 1409. za 100 000 dukata Mletačkoj Republici Zadar, Novigrad, Vranu, otok Pag i sva svoja prava na čitavu Dalmaciju. Mlečani su vladali Dalmacijom od 1420. do 1797.

***** U Beogradu su se zadnjih godina služile zadušnice za hrvatske mučenike Zrinskog i Frankopana. Naravski, sve iz puke simpatije za Hrvate. - Blaženi siromašni duhom, koji to vjeruju.

247 Geteiltes Leid ist halbes Leid (njem.) - podijeljena bol je samo pola boli
248 artefakt (lat.) - umjetni proizvod
249 societas leonina (lat.) - lavlje društvo; društvo u kojem jedan uzima sve, a drugima ne ostaje ništa
250 Misli se na protusrpsko djelovanje frankovačkih pravaša.
251 Aludira na djelovanje Hrvatske narodne zajednice.


17.   od 20

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #17 : Listopad 20, 2013, 22:58:52 »


Srpski elemenat u hrvatskim zemljama je težak problem, ali on će se riješiti takorekuć sam od sebe. Samo on je trebao 300 godina da nastane i trebat će isto toliko da se riješi. Svakako je nužno da najbolji sinovi naši študiraju revno ovo pitanje jer mi o njemu začudno malo znamo. Mi osjećamo vrlo neugodno da su ovdje, ali nemamo jasne predodžbe kako su postali. Nemamo dosele nijednoga sistematskog historičkog prikaza o postanku srpskih naseobina u hrvatskim zemljama.

Stranačko političke posljedice ove likvidacije riješit će se i same u novom stranačkom poretku i novim formacijama koje će iza rata nakon nekog vremena nužno nastati.

3.)   Nije od bitne važnosti, ali ipak aktualno, da revidiramo stanovište koje će hrvatski narod zauzeti prema Njemstvu. Naše dosadašnje stanovište bilo je pritajena mržnja i upravo panični strah pred njemstvom i "Drangom". (252) Taj strah je bio tolik da se ne žacamo ustvrditi da je taj strah bio opasniji za nas od samih Nijemaca.

Nema naime budalaštine za koju čovjek ne bi dobio Hrvate, samo ako im je u savezu s time znao prikazati Nijemce ili "Drang" kao bau-bau.

Nema dvojbe da je Njemstvo sa svojom ogromnom kulturnom, financijalnom i gospodarskom snagom velika opasnost po nas, već po zakonu da je svaka velika riba opasnost po malu ribu.

Nu prvi uvjet da se uzmognemo uspješno obraniti od jedne pogibelji jest da joj mirno u oči pogledamo, da je gledamo što bolje shvatiti, ocijeniti i onda prema tome svoju obranu udesiti.

Prvo naše stanovište mora biti mirno razmatranje da smo mi Hrvati smrvili nekada Avare, da smo se obranili i preturili nekako franačku, tatarsku i tursku silu, pak ćemo, ako dođe njemačka sila, s božjom pomoći nekako preturiti i nju. Uspjesi Poljaka nas uče da i to nije sasvim bezizgledna stvar.

Politika straha i mržnje prema Nijemcima nema smisla. Belgija i Holandija u jednakom su položaju prema Njemačkoj, Belgija se je dala voditi strahom i mržnjom, a Holandija je ostala sasvim hladna i mirna. Koja je bolje prošla?

Mi imamo priliku da zauzmemo sada zgodno stanovište prema Njemstvu.

Oni vode sada, od svih strana napadnuti, zdvojnu borbu za svoj opstanak. U ovoj borbi, koja će se neizbrisivo, za sva vremena, urezati u uspomenu toga naroda, mi smo se borili s njima i s čitavom našom silom od 350-400.000 (253) ljudi prvorazredne vojske, pomogli smo im u zajedničkom boju za samoodržanje. Stekli smo neko pravo, upravo moralnu obvezu kod njih da ne učine nama ono od čega smo im mi nekada pomogli obraniti se.

Mi doduše vrlo dobro znamo da se moralnim obvezama u politici ne može puno postići. To nas uči i ovaj rat. On nas ali uči i to da korektno i moralno stanovište daje veliku snagu onome koji na njemu stoji i stječe simpatije koje su u borbi od velike vrijednosti.

Uz jedno moralno i korektno stanovište trebat će organizirati iz petnih žila narodnu obranu, ali ne jednostrano proti ovome ili onome, nego općenito najenergičniju obranu proti svakome tko se usudi dirnuti u nas i u naša prava. To je vrlo nužno jer malo ima naroda koji su tako izloženi neprijateljstvima sa svih strana kao mi Hrvati. Zato organizacija narodne obrane ima biti glavni cilj, temeljna orijentacijska točka naše politike, temelj čitave naše narodne organizacije. Mi imamo neprijatelja, koliko ima strana svijeta.

Bez obzira na opasnost koja nam prijeti od Nijemaca, u ovom ratu naše simpatije iz principijelnih razloga moraju biti na njihovoj strani. Ovaj rat ide za uništenjem Nijemaca kao naroda. A ako uspije uništiti ovako velik narod, šta čeka nas Hrvate, koji smo mali narod a imamo neprijatelja sa svih strana? Hodie mihi, cras tibi. Uspjeh kao što ga mi predviđamo znači pobjedu ideje: narode uopće nije moguće uništiti. Narodi propadaju samo uslijed vlastite krivnje, ako su uvjeti propasti u njima. (******) To je ideja izvanredno utješna za nas, i mi se njezinoj pobjedi možemo i moramo samo radovati. Jedina je naša briga i dužnost da i mi postignemo takovo nutarnje stanje u kom i nas Hrvate neće biti moguće uništiti. A što mogu drugi narodi postići, možemo i mi. (254)

Imali smo poseban razlog da smo ovu prividno nuzgrednu točku naveli. Mi Hrvati ne smijemo zaboraviti da je njemačka kultura danas nesporno prva na svijetu, a mi da po našem zemljopisnom položaju stojimo u uplivnoj sferi te kulture. Njemački kulturni uplivi su danas najjači. Kod nas svi stariji kulturni uplivi gube se pred svjetlom njemačke kulture.

Mi dakle ne možemo imati interesa stavljati se u apriostičku opreku naprama narodu od čije kulture primamo naše najbolje kulturne utjecaje.

Kod nas se rado ističu veće simpatije i veće srodstvo s romanskom kulturom nego s njemačkom. To je jedna od konvencionalnih laži koje kod nas cirkuliraju. Romanska kultura je prva koja je na nas djelovala od našeg dolaska na topli jug, i onaj romanski upliv ostao je u nekim našim krajevima konstantan do danas. Jasno je da su ondje romanski uplivi duboko u krv zašli, tim više što je u onim krajevima priteklo i dosta romanske krvi. Nu usprkos toga, nemojmo se varati! Njemačka nam je kultura ipak mnogo srodnija, jednostavno zato jer krv nije voda i jer u Nijemcima ima jedna trećina slovjenske krvi, a u Hrvatima svih krajeva po koja kaplja germanske krvi. Ako još uvažimo da njemačka kultura danas na prvom mjestu stoji, tada nećemo ni časa dvojiti na koju se stranu u našoj kulturnoj politici imademo više osloniti.

Nu ovdje se moramo ograditi. Moramo odmah primijetiti da je naše uvjerenje da je prevelik import svake strane kulture škodljiv, i da je dužnost svakoga naroda da što više bude sam kulturno produktivan i od tuđih kultura neodvisan. To ima vrijediti i za hrvatski narod u pogledu importa njemačke, talijanske i svake druge kulture.

Mi smo ovdje naveli sve tri točke više exempli gratia, (255) da prikažemo kako si predstavljamo ovaj posao nove orijentacije. Uzeli smo ali promišljeno i naumice baš ove tri točke jer držimo da su kriva stanovišta koja smo gore kušali novom orijentacijom ispraviti bila povodom triju najvećih pogrešaka koje smo u našoj politici onamo od preporoda napravili.

Nu krug pitanja u kojima valja podvrći reviziji naša dosadanja stanovišta i nanovo se orijentirati upravo je neograničen. Ima bezbroj pitanja od temeljnih važnosti glede kojih valja zauzeti takovo stanovište da povoljniji razvitak našega naroda bude osiguran.

Moramo ovdje pretresti još jedno pitanje. Likvidacijom srpsko-hrvatskog jedinstva mi smo izgubili jedan politički elemenat, jednu potenciju. Nu ta potencija, kako smo pokazali, u zadnje vrijeme izgubila je praktičnu vrijednost i djelovala više psihološki, više naprama unutra nego naprama van, gdje je postala potpuno nedjelatna. Ali mi nećemo zapasti u pogrešku naše starije politike da samo rušimo, a da se ne brinemo što ćemo na mjesto srušenoga postaviti. Mi smo već iskazali da se je u zadnje vrijeme pokazao kobni smjer, da svijest o jedinstvu hrvatskih pokrajina propada, da veze pucaju, da provincijalizam nadvlađuje ideju jedinstva hrvatskog naroda. Mi smo već ustvrdili, a ovdje ponavljamo, da je ovaj kobni razvitak bio upravo posljedica nezdravog principa hrvatsko-srpskog narodnog jedinstva.

Mi ćemo sada na mjesto hrvatsko-srpskog narodnog jedinstva metnuti u novi red našeg političkog nastojanja princip hrvatskog narodnog jedinstva.

Taj princip u praksi znači jedinstvo hrvatskih pokrajina, hrvatskih ljudi, hrvatske kulture i hrvatskih organizacija. Mi ćemo ga prevesti i u praksu, na taj način da sve političke i stranačke organizacije, sve kulturne, gospodarske, socijalne institucije i sav kulturni život ne budu nikada proračunane samo za pojedine hrvatske provincije nego koliko je god samo moguće jedinstveno za cijeli hrvatski narod, gdje god on živi, i za sve hrvatske pokrajine. Ovo naravski neće ići lako i nailazit će često na zapreke u nepovoljnoj podjeli hrvatskih provincija u četiri upravna okvira, ali bit će rad, borba, koji će izvanredno ojačati našu svijest, zbližiti nas, dati nam jedinstvene poglede i tako dati realnopolitičnu podlogu za onu jedinstvenu državopravnu kristalizaciju na jugu Monarhije koju svi želimo.

Bez ovoga prethodnoga kulturnog, socijalnog i gospodarskoga jedinstva, koji moramo mi Hrvati vlastitom snagom i privatnom inicijativom provesti, političko je jedinstvo sasvim bezizgledno. Tek kad vlastitom snagom to provedemo, dokazat ćemo da smo zreli za političko i državnopravno jedinstvo naših zemalja.

Pretresanje državnopravno strane toga pitanja ne spada ovamo. Spomenut ćemo samo toliko da trijalističko rješenje ne držimo vjerojatnim i da možemo prepustiti budućnosti rješenje hoće li se ta kristalizacija obaviti u jednoj ili drugoj poli Monarhije ili na treći način.

Tim bismo pitanje misaonog preokreta u hrvatskom narodu iza rata, pitanje nove orijentacije, pretresli utoliko da svaki vidi što smo htjeli i otprilike kako smo htjeli.

Mislimo da će svaki hrvatski domoljub uvidjeti, makar se i ne slagao sa svim našim mislima i uvjerenjima, da smo htjeli samo dobro svome narodu. Zato očekujemo od svakoga domoljuba da će i on razmišljati o tomu preokretu iza rata, a molimo i pozivamo svakoga da svoje misli precizira, a po mogućnosti i u javnost dade.

Iz sume ovog narodnog mišljenja rezultirat će ono što smo si predstavljali pod preokretom u hrvatskoj politici.

Ne možemo se sustegnuti a da ne dodamo još jedno razmatranje. Iz velikih potresa Francuske revolucije (256) rodio se je hrvatski preporod od godine 1835.-1848. Nemamo li razloga očekivati od velikoga potresa svjetskoga rata 1914.-15. novi preporod hrvatskoga naroda, koji će nadopuniti što hrvatskom narodu manjka do snažnoga života? Mi držimo da smijemo, dapače da moramo to očekivati. Ali samo onda ako cijeli narod uloži sve svoje duševne i materijalne sile da taj preporod u istinu i proizvede.

Iskorišćenje rata nužno je ali i na drugom polju.

Odmah iza rata oživjet će izvanredno politički život u Monarhiji. Kroz cijelo vrijeme rata pridržani tok političkoga života provalit će neobuzdanom snagom. Svi politički elementi u Monarhiji bacit će se iza rata svom silom da svima raspoloživim sredstvima i ljudima, sa svom snagom misaone spreme, ujagme što više koristi za narodne i teritorijalne oline koje zastupaju.

A mi Hrvati?

Prikazali smo već u toku ovoga razlaganja da stojimo vrlo loše.

Ne samo da je opća narodna situacija na kulturnom, gospodarskom i socijalnom polju nepovoljna, kao posljedak naše loše politike, nego politički ćemo upravo mizerno stajati.

Koalicija, najjača politička olina u zemlji, neizlječivo je kompromitirana, od svake akcije unaprijed isključena. Ostale su stranke marazmatične, (257) bez političkih ljudi, bez ugleda političkoga i socijalnoga.

Očevidno je dakle da ćemo mi Hrvati, ako sve ostane kako jest, iza rata 1914.-1915., neka on najpovoljnije po nas ispadne, nastradati, i to još puno ljuće nego što smo nastradali godine 1848. (258) i 1866. (259)

_______________
252 Drang nach Osten (njem.) - prodor na istok
253 U II. (1917.) izdanju brošure Pilar navodi brojku od 650-700 000 vojnika.

****** Vidi citiranu brošuru: Das Ende Englands.

254 Ovaj se odjeljak ne nalazi u originalnom rukopisu, ali je objavljen i u I. (1915.) i u II. (1917.) izdanju brošure.
255 exempli gratia (lat.) - primjera radi
256 Francuska građanska revolucija započela je 1789.
257 marazmatičnost (grč.) - iznemoglost, oronulost
258 Misli se na uvođenje Bachova apsolutizma nakon sloma Revolucije iz godine 1848./49.
259 Te je godine hrvatski Sabor donio adresu u kojoj izjavljuje da je spreman zajedničke poslove Monarhije riješiti u zajednici s Ugarskom.Vladar je potom zatražio da Sabor izabere regnikolarnu deputaciju (odbor) te da započmu pregovori s odborom ugarskoga Sabora. Nakon neuspjelih pregovora u Pešti hrvatski Sabor donosi odluku o pokušaju nagodbe s Bečom, ali prekasno jer su se Mađari već sporazumjeli s Franjom Josipom I. i otvorili put uspostavi dualističkoga preustroja države (Austro-Ugarska nagodba).


18.   od 20

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #18 : Listopad 20, 2013, 23:01:51 »


Nadamo se da nema kod nas tako naivnih političkih ljudi koji bi mislili da će nam se što dati. Istina je samo to, da tu odlučuje borba i konkurencija. Postići može samo onaj nešto koji se jakim laktima umije proturati do zdjele. Tko jakih lakata nema, ili kasno dođe, naći će praznu zdjelu: tarde venientibus ossa. (260)

Šta možemo mi Hrvati učiniti u oči ovih izgleda?

Naše kulturno, gospodarski i socijalno nepovoljno stanje ne da se već promijeniti preko noći, osobito ne u sadašnje ratno vrijeme. Taj nepovoljni momenat moramo već uzeti mirno na leđa i u zgodni momenat pozvati na odgovornost one političke faktore koji su ih skrivili, tj. hrvatske političke stranke.

Naše nepovoljno političko stanje dade se ali još uvijek popraviti. Ono je nepovoljno, što nemamo jakih, sve hrvatske pokrajine opsežućih stranaka ni političkih organizacija. Nije ali istina da mi Hrvati nemamo ljudi koji bi narod iza rata mogli uspješno zastupati. Ljudi su tu, to su većinom oni koji su se u zadnje vrijeme, ognjušani našim nesimpatičkim i jalovim političkim životom, povukli u tišinu. A i u postojećim strankama imade vrsnih ljudi koji bi izvan svoga stranačkoga okvira mogli svome narodu uspješnije pomoći nego u njemu. Ovi su ljudi samo raštrkani, bez osobnih doticaja, bez misaonih veza, ali uvjereni smo, svi spremni da svom narodu u teškom času priskoče u pomoć.

Za stvaranja novih političkih stranaka kod nas vrijeme još nije došlo. Kod nas su tako teške prilike da se samo misaono dobro fundirane i prorađene stranke mogu održati i uspjeha imati. Svaka stranka bez solidnoga temelja bila bi samo jednodnevni vodeni cvijet, a s time narodu nije služeno.

Što dakle treba činiti?

Treba stvoriti posebnu političku organizaciju jedne političke sveze hrvatskih ljudi iz svih hrvatskih pokrajina ad hoc, (261) da stupe kao uplivan, impozantan, čitav hrvatski narod iz svih hrvatskih provincija u Monarhiji zastupajući čimbenik, koji će najprije izraditi nacrt što Hrvati od Monarhije kao nagradu za svoje besprimjerne žrtve moraju kao minimum tražiti, koji će nadalje stupiti pred mjerodavne faktore Monarhije te svoje postulate staviti i isposlovati, a do potrebe, organizacijom političke borbe na svim mogućim poprištima i izvojevati.

Po našem uvjerenju to je jedini put kojim Hrvati mogu uopće nešto postići.

Naše stranke previše su atomizirane, nijedna od njih ne zastupa više cijeli narod i sve vuku prevelik teret starih grijeha a da bi mogle uspjeha imati.

Ovakva privremena sveza je moguća, mogla bi se u toku od malo mjeseci stvoriti i pružala bi sve garancije za uspjeh. Bila bi nešto novo bez tereta opširnih, dijelom i nesuvremenih programa i tradicija, bila bi nešto što bi se moglo prilagoditi novim prilikama, najbolje ih izrabiti u korist naroda. Bila bi riješena onoga prokletstva našeg političkog života da se svako pitanje promatra u prvom redu s gledišta uskih stranačkih interesa, i već tim davala bi ta sveza jamstvo za isposlovanje opće narodnih interesa.

Nema dvojbe da će svaka akcija najveće zapreke naći baš kod postojećih političkih stranaka i u njihovom sićušnom stranačkom egoizmu. Nu to se dade svladati. Treba upozoriti stranke i dotične ljude da će strašan biti gnjev narodni i sud ako svojim kratkovidnim egoizmom osujete ovu jedino spasonosnu narodnu akciju.

Ovu akciju trebalo bi početi i spremati odmah, dok još rat traje, kao što se već sad radi u cijeloj Europi i sprema likvidacija ovoga rata. Samo kod nas u Hrvata se ne radi; jer se ne zna što, kako, ni gdje bi se počelo.

Ovu čitavu brošuru pisali smo i usudili se toliko izrabiti ustrpljivost čitaočevu samo pod vidom ogromnih interesa hrvatskoga naroda, koji su koliko u tom ratu, toli će iza rata biti u igri.

A pošto smo od godina, premda stojeć po strani, promatrali događaje u i izvan domovine, imali smo neki sud koji smo u vatri i kušnji ove velike svjetske katastrofe koja se odigrava našli ispravnim. Za to smo uzeli srce iznijeti to mnijenje pred narod.

A ako će ova knjižica uspjeti da i malo samo krene maglu ispred očiju narodnih i potaknuti narod da učini i jedan samo smjeli korak naprijed, tada nije uzalud pisana. Pisac pako neće žaliti sve one neugodnosti koje će kraj naših prilika iz autorstva ove knjižice za njega neizbježivo proisteći.

_______________
260 tarde venientibus ossa (lat.) - koji kasno dolaze na ručak, ostaju im samo kosti
261 ad hoc - za ovo; za ovu zgodu; za taj slučaj; u tu svrhu


Ivo Pilar na udaru
austrougarske ratne cenzure


Naslovnica prvog izdanja brošure
Svjetski rat i Hrvati (1915.)

Naslovnica drugog izdanja
s pogriješno otisnutom godinom izdanja (1917.)

Dr. Ivo Pilar je u ožujku 1915. završio pisanje brošure Svjetski rat i Hrvati. Pokus orientacije hrvatskoga naroda još prije svršetka rata, objavljene iste godine u Zagrebu u "komisionalnoj nakladi" knjižare Mirka Breyera (1863.-1946.), uglednoga hrvatskog bibliografa, bibliofila i antikvara. Znajući da neke njegove tvrdnje neće biti ugodne za uši vladajućih krugova u Austro-Ugarskoj Monarhiji, Pilar se, kako bi se zaštitio od mogućih javnih napada, potpisao pseudonimom Dr. Juričić. Da mu je prikrivanje identiteta uspjelo svjedoči i podatak da je u zagrebačkom dnevniku Novine, glasilu Hrvatskoga katoličkog seniorata, u članku potpisanom inicijalom "P.", pod kojim se najvjerojatnije krio katolički novinar i političar dr. Petar Rogulja (1888.-1920), autorstvo pripisano istaknutom pravašu frankovačke orijentacije dr. Franu Milobaru (1869.-1945.), profesoru ekonomije na Sveučilištu u Zagrebu i političkom piscu. Prema novinskoj recenziji autor brošure je "postavio značajnu tezu", da je "između hrvatske inteligencije i puka nastao jaz, jer je inteligencija u očaju prihvatila princip narodnoga jedinstva sa Srbima, zamrzila Monarhiju, a oslonila se na Karađorđevićevu Srbiju, koja je to iskoristila, dok narod hoće svoje realne interese, a te smatra bolje osiguranima u okviru Monarhije".

Nije Pilar bez razloga strahovao od negativne reakcije na svoja geopolitička promišljanja. Državni cenzor, zadužen za zaštitu javnosti od nepoćudnih misli, okljaštrio je svojom crvenom olovkom izvorni tekst prije nego što je dopustio njegovo tiskanje i pojavljivanje u knjižarskim izlozima.

Dvije godine kasnije, u pretposljednjoj ratnoj godini, više nije bilo političkih razloga da Pilarova brošura ostane dostupna samo u tom cenzuriranom obliku. Pokazalo se naime da su dijelovi koji su cenzoru i aktualnoj austrougarskoj politici najviše smetali, rečenice i odjeljci u kojima se tvrdilo da je Kraljevina Italija prijetvorna saveznica Austro-Ugarske Monarhije (i Njemačke), posve točni. Talijanski prelazak u tabor sila Antante nakon potpisivanja Londonskoga ugovora (1915.), svega nekoliko tjedana nakon izlaska brošure, otvorio je put objavljivanju drugog izdanja (1917.). Da je novo izdanje priređeno u žurbi svjedoči, osim brojnih tiskarskih omaški, i pogrešna godina objavljivanja otisnuta na koricama -1915!

Iako je i to drugo izdanje brošure donekle bilo prilagođeno političkom trenutku, tj. cenzurirano, ipak nije bilo puko ponavljanje prvoga izdanja dopunjeno izbačenim dijelovima teksta. Pozornije čitanje otkriva u novom izdanju neke formulacije kojih u prvom nije bilo.

Osim ratnih izdanja brošure Svjetski rat i Hrvati postoje još dva, objavljena mnogo godina kasnije u posve promijenjenim državno-političkim odnosima. Krajem devedesetih godna prošloga stoljeća zagrebačka nakladnička kuća "Consilium" objavila je pretisak drugoga izdanja zajedno s još dva teksta, od kojih je jedan bio objavljen za Pilarova života ("Diktat geopolitičkog položaja"), (1) a drugi je tek tada došao pred zainteresiranu čitateljsku javnost ("Pro memorija"). (2) Riječ je o knjižici Usud hrvatskih zemalja (Zagreb, 1997.).

Uredništvo časopisa za društvene i humanističke studije Pilar, čiji je nakladnik Institut društvenih znanosti Ivo Pilar iz Zagreba, pokušalo je za potrebe toga izdanja rekonstruirati tekst Svjetski rat i Hrvati usporedbom prvoga i drugoga ratnog izdanja. Sve uočene razlike vidljivo su označene. (3)

Dvije stranice iz prvoga, cenzuriranog izdanja brošure Svjetski rat i Hrvati

Tekst je priređen za tisak na temelju originalnog Pilarova rukopisa koji se nalazio u posjedu obitelji Jančiković, autorovih nasljednika. Danas se rukopis čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

U dogovoru s nakladnicima, Institutom društvenih znanosti Ivo Pilar i Družbom "Braća hrvatskog zmaja", priređivači su, poštujući osobitosti izvornog rukopisa, otklonili tiskarske i pravopisne pogrješke te način pisanja pojedinih riječi i izraza uskladili s pravilima suvremenoga književnog jezika.

Danas kada obilježavamo stotu obljetnicu izbijanja Prvoga svjetskog rata, Pilarov nam tekst zorno pokazuje koliko su njegova primišljanja snažna, dalekovidna, pronicljiva i nadasve aktualna.

U želji da današnji čitatelj bolje razumije onodobni kontekst Pilarovih misli, tekst je opremljen dodatnim tumačenjima pojedinih izričaja, pojmova i događaja te imenskim kazalom.

_______________
1 Rasprava je objavljena u časopisu Kroacija, Zagreb, 1/1924., br. 1, 6-9.
2 Tekst je nastao prije Prvoga svjetskog rata.
3 Vidi: Dr. Juričić, Svjetski rat i Hrvati. Pokus orientacije hrvatskoga naroda još prije svršetka rata, u: Pilar,
Zagreb, 3/2008., br. 5 (1), 63-122.

Dr. Ivo Pilar
Oris života i djela

Dr. Ivo Pilar, odvjetnik, politički geograf, socijalni psiholog i političar, rodio se 19. lipnja 1874. u Zagrebu u obitelji sveučilišnog profesora i akademika dr. Gjure Pilara (1846.-1893.). Majka Klementina (1856.-1877.) bila je kći uglednoga hrvatskog gospodarstvenika Đure Crnadka (1820.-1908.), suutemeljitelja osiguravajućeg društva "Croatia". Stric Martin (1861.- 1942.) bio je glasovit arhitekt i akademik. Najmlađi stric Stjepan Božo (1865.-1940.) bio je general austro-ugarske vojske, a najstariji stric Ivan (1851.-1929.) živio je u Brodu na Savi. Ivina supruga Jelena (1882. 1964.) bila je kći Adalberta Sheka pl. Vugrovečkog (1851.-1933.), šefa Odjeljenja za pravosuđe Zemaljske vlade u Sarajevu i privatnog docenta na bečkom Sveučilištu.

Ivo Pilar je u rodnom gradu pohađao pučku školu i klasičnu gimnaziju. U Beču je završio jednogodišnji trgovački tečaj na Visokoj školi za vanjsku trgovinu i studij prava. Na bečkom je Sveučilištu postigao akademski stupanj doktora prava. Pravno obrazovanje upotpunio je u Parizu na Ecole de Droit. Nakon završetka studija radio je kao tajnik dioničkog društva za željeznu industriju "R. Ph. Wagner" u Beču, a potom kao tajnik Zemaljske banke u Sarajevu. Neko vrijeme bio je službenik kod sudbenog stola u Sarajevu te odvjetnički perovođa. Poslije pet godina provedenih u Sarajevu otvorio je 1905. odvjetničku pisarnicu u Tuzli, gdje je živio sve do 1920. kada se zbog političkih pritisaka i osobne ugroženosti vratio u Zagreb.

Početkom XX. stoljeća aktivno se uključio u politički život i bio jedan od suorganizatora Hrvatske narodne zajednice, najutjecajnije društvenopolitičke organizacije bosansko-hercegovačkih Hrvata do 1918. godine.

Kao politički angažiran publicist dr. Pilar je objavljivao na njemačkom i hrvatskom jeziku, često pod pseudonimima (Zajedničar, Dr. Juričić, L. Von Südland, Florian Lichtträger).

U političkom djelovanju i publicističkom angažmanu Pilar je do završetka Prvoga svjetskog rata tražio rješenja za koja je držao da će najbolje osigurati uvjete gospodarskoga, kulturnog i političkog života Hrvata u srednjoeuropskom civilizacijskom krugu, odnosno unutar granica tadašnje Austro-Ugarske Monarhije. Svoje pogled o rješenju hrvatskoga pitanja iznio je u knjizi Die südslawische Frage und der Weltkrieg, objavljenoj u Beču pred sam kraj rata.


19.   od 20

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #19 : Listopad 20, 2013, 23:05:48 »


Nakon nestanka Monarhije s političkoga zemljovida Europe i uspostave versailleske tvorevine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca/Kraljevine Jugoslavije, Pilar je zbog političkih stajališta, odnosno neprihvaćanja jugoslavenske države i traženja načina za ostvarenje hrvatske državne samostalnosti, bio nepoćudan novim vlastodršcima i protiv njega je pokrenut montirani sudski proces. Zajedno s dr. Milanom pl. Šufflayem (1879.-1931.), znanstvenikom i pravaškim političarerm, optužen je i osuđen na uvjetnu kaznu zatvora za djelo veleizdaje. Nakon ubojstva Stjepana Radića (1871.-1928.) u beogradskoj Narodnoj skupštini i uvođenja osobne diktature kralja Aleksandra I. Karađorđevića (1888.-1934.), Pilar stupa u vezu s hrvatskim oporbenim političarima, prvenstveno iz redova tada privremeno zabranjene Hrvatske seljačke stranke, pod vodstvom dr. Vladka Mačeka (1879.-1964.).

Kao društveno aktivna osoba Pilar je bio član više građanskih udruga među kojima se posebno ističe Družba "Braća hrvatskog zmaja".

Pilarov interes za različite probleme društvenih znanosti našao je odjeka u njegovim brojnim radovima iz politologije, povijesti, prava, geopolitike, socijalne psihologije, povijesti religija (zoroastrizam i bogumilstvo), teorije umjetnosti (secesija) i dr. Uslijed nepovoljnih političkih okolnosti u monarhističkoj i komunističkoj Jugoslaviji međutim njegovi multidisciplinarni pionirski istraživački prinosi, koji se ponajbolje vide u knjizi Borba za vrijednost svoga "ja" (Zagreb, 1922.), ostali su do danas skriveni od očiju kako hrvatske tako i svjetske intelektualne javnosti.

Dr. Ivo Pilar pronađen je 3. rujna 1933. mrtav u svojem stanu u zagrebačkom parku Tuškancu. Njegova prerana smrt do danas je ostala zaogrnuta velom tajne.

Od početka devedesetih godina prošloga stoljeća Institut društvenih znanosti iz Zagreba s ponosom nosi ime dr. Ive Pilara, intelektualca europskih obzorja.

Imensko kazalo

A
Aleksandar I. Karađorđević

B
Berchtold, Leopold
Bismarck, Otto Edward Leopold
Bordžigin Temüdžin
Breyer, Mirko

C
Cairoli, Benedetto
Charles X. Bourbon
Churchill, Winston Leonard Spencer

Crnadak, Gjuro
Cuvaj, Slavko

D
Dr. Juričić v. Pilar, Ivo
Džingiskan v. Bordžigin Temüdžin

Đ
Đorđević, Vladan

E
Eberhardt (obitelj)
Edward (Eduard) VII. Saxe-Coburg
and Gotha
Elena/Jelena Petrović-Njegoš

F
Frank, Ivica
Frankopan, Fran Krsto
Frankopani (obitelj)
Franjo Ferdinand Habsburg-Lothring
Franjo Josip I. Habsburg-Lothring
Friedjung, Heinrich
Friedrich/Fridrik II. Veliki Hohenzollern

G
Georgewitsch, Wladan v. Đorđević,
Giolitti, Giovanni

H
Helmuth Karl Bernhard von Moltke
Hohenzollern (njemačka vladarska
kuća)
Horvat, Aleksandar

I
Ignjatijev (Ignatjev), Nikolaj Pavlovič

Ivan III. Veliki Vasiljevič

J
Jančiković (obitelj)
Jaurčs, Auguste Marie Joseph Jean Leon
Josipa II. Habsburg-Lothring

K
Karađorđevići (srbijanska vladarska kuća)
Katarina II. Velika
Khuen-Hedervary, Dragutin
Konstantin XI. Dragaš Paleolog
Korz v. Napoleon I. Bonaparte
Kossuth, Ferenc
Krupp (obitelj)
Kvaternik, Eugen

L
Ladislav Napuljski Anžuvinac
Le Bon, Gustav
Leonhardt Erich
Lichtträger, Frorian v. Pilar, Ivo
Luj Filip Orleans

 
   
M
Maček, Vladko
Mažuranić, Ivan
Milobar, Fran
Moltke, Helmuth Karl Bernhard von
Muhammad III. as-Sadiq
Munin (pseudonim)

N
Napolen III. Bonaparte
Napoleon I. Bonaparte
Nikola I. Mirkov Petrović-Njegoš

O
Ögedej kan
Oktaj v. Ögedej kan

P
Petar/Pietro II. Orseolo
Petar I. Karađorđević
Petar I. Veliki Romanov
Petar II. Petrović Njegoš
Petrović Njegoš/Njeguš (crnogorska
vladarska kuća)
Pichon, Stephen-Jean-Marie
Pilar (r. Crnadak), Klementina
Pilar (r. Shek Vugrovečki), Jelena
Pilar, Gjuro
Pilar, Ivan
Pilar, Ivo
Pilar, Martin
Pilar, Stjepan Božo
Pimenta de Castro, Joaquim Pereira

Q
Quadflieg, Franz

R
Rački, Franjo
Radić (braća)
Radić, Stjepan
Rogulja, Petar

S
Salandra, Antonio
San Giuliano, Antonino Paterno-Castelloi di
Sazonov, Sergej Dimitrijevič
Schmidt, Karl L. A.
Shek Vugrovečki, Adalbert
Skerlecz/Škrlec, Ivan Lomnički
Smodlaka, Josip
Sofija/Zoja Paleolog
Spalajković, Miroslav
Srškić, Milan
Starčević, Ante
Strossmayer, Josip Juraj
Südland, L. von v. Pilar, Ivo
Supilo, Frano

Š
Štarčević, Mile
Šufflay, Milan

T
Timurlenko/Timur
Toma Paleolog

V
Venizelos, Eleftherios
Vesnić, Milenko Radomar
Victor Emmanuel III. Savoya

W
Wilhelm/Vilim I. Hohenzollern
Witte, Sergej Juljevič

Z
Zajedničar v. Pilar, Ivo
Zrinski (obitelj)
Zrinski, Petar


~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~

Dr. Ivo Pilar - pseudonim dr. Juričić 
Zagrebu, u ožujku 1915 (I. izdanje); 1917 (II. izdanje)

Priredio: Dr. sc. Zlatko Matijević
Zagreb, listopad 2013
http://www.pilar.hr/


20.   od 20

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #20 : Srpanj 08, 2014, 10:02:38 »


Prvi svjetski rat: 28. 07. 1914 - 11. 11. 1918
Velika katastrofa koja je trajala 1.567 dana

Hrvatsko viđenje Prvog svetskog rata

<a href="http://www.youtube.com/v/8Houq3CJaqg?version=3&amp;feature=player_detailpage .." target="_blank">http://www.youtube.com/v/8Houq3CJaqg?version=3&amp;feature=player_detailpage ..</a>
28. 7. 1914  Austro-ugarska objavila rat Srbiji

Prvi svjetskog rata, tzv. Veliki rat ili Velika katastrofa 20. stoljeća, bio je jedan od najgorih ratova čovječanstva koji je u 1.567 dana koštao 20 milijuna života i 20 milijuna ranjenih vojnika. Broj civilnih žrtava se procjenjuje na više od 7 milijuna. To znači da je dnevno 12.763 vojnika poginulo i isto toliko dnevno ranjeno. Ukupni hrvatski vojni gubitci u ratu su iznosili oko 190.000 ljudi, dok se negdje navode i podatci od 137.000 vojnih i 109.000 civilnih žrtava.

Rat je prouzrokovao do tada nepoznato društveno siromaštvo i patnje, pogotovo kod izgladnjelih žena koje su njihovi muževi zarazili sifilisom što su donijeli kući iz vojnih bordela, iako su ih snabdijevali ogromnim brojem kondoma.

Ukupno se u "Velikom ratu" borilo oko 60 milijuna vojnika, samo za Njemačku oko 12 milijuna.

____________

29. 07. 1914 - Nedugo nakon ponoći, austro-ugarska vojska počinje bombardiranje Beograda.
16. 11. 1914 - 3. ofenziva K.K. postrojbi protiv Srbije
02. 12. 1914 - austro-ugarske postrojbe zauzele Beograd
03. 12. 1914 - početak srpske protu-ofenzive
15. 12. 1914 - povlačenje KK postrojbi
09. 10. 1915 - austro-ugarske postrojbe ponovo zauzimaju Beograd
14. 10. 1915 - Bugarska objavila rat Srbiji
11. 11. 1918 - nastupilo primirje između Njemačke i sila Antante
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #21 : Srpanj 08, 2014, 10:05:19 »


Kako su se Srbi spremali na rat s nama

Ovih dana dopao nam je ruku jedan književni oglas, koga je iz Loznice donio bolesnik Ivan Hren iz Sunje. Iz istoga proizlazi, da su se Srbi već godine 1909. t.j. iza Aneksije Bosne stali grozničavo pripremati na rat s nama, popularirazujuć isti u srpskome narodu. Ovoj svrsi imala je nedvoumno poslužiti i "Džepna knjiga o Austro-ugarskoj vojsci", koju preporučuje uvodno spomenuti književni oglas izložen u izlogu uprave našega lista svakome na javan uvid. Taj oglas doslovce glasi:
          Književni oglas:
          Austro-Ugarska je naš neprijatelj
          Do rata s njom nije došlo, ali će doći. Mi to znamo svi, pa se zato i spremamo za borbu s njom; u ovo spremanje dolazi kao važan posao: Upoznavanje vojne snage Austro-Ugarske.
          Danas vode rat narodi. Široki narodni slojevi moraju danas biti upoznati sa svim što se odnosi ne rat.
          Da bismo upoznali Austro-Ugarsku vojsku, i da bismo danas sutra, kad izadjemo, da se bijemo s njom izašli joj u susret kao poznaniku, kome smo sagledali sve dobre i rdjave strane, potrebno je da uzmemo tu vojsku za predmet ozbiljne studije. Kao mala pomoć u toj želji odštampana je ovih dana na lepoj hartiji u 4.000 primjeraka:

Džepna knjiga o Austro-ugarskoj vojsci

          Knjiga je male osmine, ima 10 štampanih tabaka, mnogo tablica i crteža u slogu i 9 priloga van sloga od kojih su dva; "Saobraćajna karta Bosne i Hercegovine" i "Dislokaciona karta austro-garske vojske".
          Knjiga je u tvrdom povezu sa utisnutim naslovom na koricama, ima olovku i dva tabaka čiste hartije za beležnik.
          Knjigu je napisao jedan naš oficir, dobar poznavalac austro-ugarske vojske (vjerojatno major Pribičević, op. ured.) na osnovu probranih zvaničnih i nezvaničnih podataka. Ona sadrži kratko, objektivno kritički popraćeno sve što je potrebno, da se zna o austro-ugarskoj vojsci.
          Knjiga će imati stalnu vriednost, a najveću baš u samom ratu, jer će nam služiti kao potsetnik, koji će nam dobro doći svakog dana tokom borbi.
          Književni ovaj oglas popraćen je na čelu prve strane s pozivom: "Spremajmo se za rat", na čelu druge strane "Uppznajmo vojnu snagu Austro-Ugarske, dok na svršetku prve i druge strane nosi poruku "spremajmo se ozbiljno". Sa strane se prve strane navodi: "Hoćemo, da se borimo na smrt, a ne poznajemo neprijatelja", dok je na drugoj stranici upozorenje "Nepri-jatelja treba poznavati".

Hrvatsko pravo, 6. prosinca 1914.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #22 : Srpanj 08, 2014, 10:06:45 »


To su Srbi naučili od svojih gospodara Turaka ...

Po vijestima sa južnog ratišta osvojile su naše čete srbsku priestolnicu Beograd! Već četvrti put vide zidine biogradske tvrdje austrijsku vojsku u sebi pak je stoga umjestno da se na taj grad i tvrdju malo obazremo.

Beograd se je vazda smatrao ključem za prolaz u Ugarsku pak je stoga lahko shvatljivo, da su Osmanlijama vazda za njim zazubice rasle. Sulejman II. jedva je zasjeo na priestolje otca si Selima, kadno zaključi da će Beograd osvojiti; u proljeću 1521. diže silnu vojsku da pohodi Ugarsku, da uništi mladjahnog kralja Ljudevita. Prvi mu je cilj bio Beograd! U kraljevskom vieću Ugarske zaključe obranu Šabca i Beograda, nu bojne priprave tako slabo uspješe, da je već 7. srpnja 1521. pao Šabac i junačka mu posada od 60 ljudi.

Dne 27. srpnja 1521. predje turska vojska Savu te haračeći Sriemom obkoli doskora Beograd. Sultan Sulejman II. prispije dne 1. kolovoza 1521. pred Beograd te odmah započeše juriši; posada se je hrabro branila ali po izdaji zapovjednika Ivana Morovića se dne 29. kolovoza 1521. preda uz uvjet da može slobodno otići, ali Turci ga ipak sasjekoše. I tako postade Beograd turska tvrdja! Punih 167 godina služio je Beograd čvrstim uporištem Osmanlijama, koji su neizmjerno zlo nanieli Ugarskoj i Hrvatskoj dok se u godini 1687. u turskoj vojsci neporodi ozbiljna buna protiv sultana Mohameda IV. koju sgodu kaniše kršćanski vladari upotriebiti da iztjeraju Osmanlije iz Europe. Glavni vojskovodja kršćanskih četa bijaše zet cara Leopolda, Makso Emanuel izbornik bavarski kojemu bje uz bok markgrof badenski Ljudevit. 30. srpnja 1688. krenu vojska pram Beogradu iz kojega svi imućniji Turci pobjegoše, doćim se je turska vojska povukla u jaku tvrdjavu zapalivši grad iza sebe. Uzprkos čvrstoće utvida shrva kršćanska vojska odpor Turaka tako, da se je Beograd dne 30. rujna 1688. morao predati.

Žalibože ta važna tvrdja opeta padne 1690. u ruke Turaka koji ga imadoše u svojoj vlasti do 22. kolovoza 1717 kadno ga moradoše predati vojskovodji Eugenu Savojskom, Mirom sklopljenim u Požarevcu postade Austrija opeta gospodarom Beograda. Sada ostade Beograd u kršanskim rukama sve do nesretne godine 1739 kadno po miru sklopljenom dne 18. rujna 1739. opeta dospije u ruke Osmanlija. Turci obnoviše sada ovu tvrdjavu te izgradiše u roku od 9 mjeseci još jače utvrde dok nakon skoro 40 godina pred Beograd neprispije austrijska vojska pod generalom Ernestom Gideonom Loudon (narodno nazvan Laudon) koji ga dne 30. Rujna 1789. opeta osvoji. Pobjednike zapade silan plien od 465 topova, 65 ladja i 6000 centi puščanog prah. Osman paša, zapovjednik Beograda pokloni Loudonu dva dana iza predaje svog bielca jahača bogato zlatom urešenog.

Mirom od 1791. povraćen bje Beograd opeta Turcima, dok ga 27. Veljače 1807. prolazno nezauzeše Srbi, koji ga ali doskora moraše napustiti dok konačno godine 1867. Turci ostaviše Beograd (18. IV. 1867.). Dana 2. prosinca 1914 zauze Beograd slavodobitna vojska austro-ugarska a današnji general Laudon je slavljen vojskovodja Liborius Frank (rodjen u Splitu), koji se pokazao vriednim povjerenja koje mu naš car i kralj izrazio. Vije se barjak na zauzetoj tvrdji Beograd, a Bog dao da leprši do vieka na slavu kralja, vojske i domovine, jer sada smo zauzeli Beograd za uviek.

_____________

Zaključak:
Srbija – nekad turska provincija - koja je izazvala najveću ljudsku tragediju svih vremena, bila bi danas dio Austrije, da nije bilo saveznih sila Rusije, Francuske i Velike Britanije (i Amerike) od kojih je još i danas ovisna.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #23 : Srpanj 08, 2014, 10:07:51 »


Beograd je pao

U oči šesdesetišest-godišnje vladavine Njegovog Veličanstva cara i kralja Franje Josipa I. pao je Beograd u naše ruke. U cijeloj monarkiji i daleko preko nje odjeknula je vijest o njegovom padu, ulicama hrvatskih gradova zaorila je vesela pjesma, kuče su zakićene trobojkama, prozori su rasvjetljeni; posvuda iskrena nu ozbiljna radost, primjerena onom što smo doživjeli i što nas još čeka.

Pad Beograda nije od osobite strateške važnosti, pa zato vodstvo pete armeje nije za njega htjelo da previše žrtvuje, znajući, da će pobjede na Kolubari njegovom sudbinom po sebi odlučiti. Važan je ali pad Beograda u drugim naime političkim i moralnim pogledima. U srbskog je vojnika bilo uvriježeno praznovjerje, da Srbija tako dugo ne pada, dok stoji Beograd, a ovo je praznovjerje bilo u toliko razumljivo, što je imalo neku prividnu stratešku podlogu, jer si je srbski vojnik, ne popoznavajući ciljeva našega vodstva, lako mogao pomisliti, da je vojna snaga Srbije sveudilj neslomljena, kad je onako eksponiranu točku, na dohvat neprijateljske snage, košto je Beograd, sveudilj bila u stanju održati. Poznato je i to, da je u cijeloj srbskoj vojsci izuzev jedino najviše častničtvo podržavana vjera, da je Timočka divizija na putu u Budimpeštu, sada pako nakon pada Beograda, koj se neće dati na dugo tajiti, doznati će srbska vojska za faktičnu sudbinu te divizije, jer će i neukomu biti jasno, da je vojna snaga naše monarkije, koja je zašla u srce Srbije i osvojila glavni grad, davno prije morala obračunati sa Timočkom vojskom.

Sva potištenost, koja je u Srbiji dosele potiskivana skrajnjim naporima borbe i patvorenim vijestima o neobstojnim uspjesima na dogled Sarajeva, Mostara i Zagreba, doći će do jasnog izražaja. Nada u savezničku Rusiju, koja nije znala ili htjela pomoći obratiti će se u zlovolju i nepovjerenje.

Dapače trojni sporazum osjetit će pad Beograda, jer će mu biti jasno, da uspjesi naše južne vojske takovom programatičnom sigurnošću i brzinom napreduju, da nije daleko vrijeme, kad će te sile biti oslobogjene za akciju na sjevernom bojištu.

Sasvim je inako uplivao pad Beograda na naše vojnike, jer je onima, koji se bore u Srbiji dokazao, da njihove borbe nisu bile u zalud i da je njihova pobjeda na Kolubari bila od tolikog zamašaja, te je izvan dosega njihovih neposrednih operacija sjeverno ležeći Beograd dozrio za pad. Sa sjevernog bojišta pako stižu glasovi, da je u redovima naših vojnika, na glas o padu Beograda, zavladalo neopisivo oduševljenje, koje će svakako povoljno djelovati na njihovo dalnje držanje.

A što da tekar kaže naš hrvatski narod, koji se ne nalazi na bojištu, naš narod, kojega besavjestni zakutnici stanovitoga političkoga okvira dnevno izmaraju i uzrujavaju izmišljenim porazima, iz stupaca stanovitih talijanskih novina. Zar nije razumljivo, kad taj narod kliče od radosti nad padom Beograda, zar nije razumljivo, kad zastavama, pjesmom i rasvjetom prozora daje oduška pobjedi istine.

Pao je Beograd,
-   onaj Beograd iz kojega su se rasipali srpski ordeni, dinari, brošure i organizacije preko naše domovine;
-   onaj Beograd, koji je stanovitim političarima bio nacionalna Meka, u koju su javno ili potajno hodočastili;
-   onaj Beograd, koji je kroz godine isisavao hrvatsku samosvjest.

Pao je Beograd, a šnjime i čitavi onaj oblak magle prekodrinskog bratstva, koji se je našim krajevima širio i mutio vidike hrvatske u jednu samosvjestnu čisto hrvatsku budućnost.

Pao je Beograd, pa je sada blizu vrijeme, da se maknu sa poprišta ljudi njegovoga vremena. Za njih bi bilo časnije i shodnije, da to učine sami, nu za hrvatski narod, kome nije dovoljna ucjena Hinkovića i Pribičevića, biti će možda bolje, ako on to prvom prigodom učini sam.

Hrvatsko pravo, 6. prosinca 1914
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #24 : Srpanj 08, 2014, 10:09:06 »


Kako je Beograd zauzet

O zauzeću Beograda doznaju se ove potankosti:
          Zauzeće se zbilo u srijedu 2. prosinca 1914 prije podne nakon dvodnevne topničke borbe općim jurišem, koji je bio sa četiri strane poduzet. Našemu je teškom topništvu bilo uspjelo ušutkati srpske teške topove, koji su bili smješteni na Avali gori, 18 kilometara iza Beograda. Isto je tako ušutkano topništvo, što se nalazilo za obranu zapadnog dijela Beograda na Topčideru i na Banovoj gori. Već je u utorak na večer bila srpska topnička vatra gotovo umukla. U srijedu je počeo u ranu zoru opći juriš naše pješadije sa četiri strane, koji je već za nekoliko sati sudbinu Beograda zapečatio. Na cesti su iz Obrenovca u Beograd prodirale naše čete nakon što su skršile zaista junački otpor Srba, te su u pet sati unišle u Beograd, dok su naše čete na tri druga mjesta prelazile preko Dunava i Save u čamcima. Podjedno su jurišale naše čete preko savskoga mosta, čiji je posljednji stup na beogradskoj strani, kako je poznato, već 28. srpnja po Srbima dignut u zrak, ali se je most usprkos toga morao za prijelaz upotrijebiti. Beogradska je posada kušala još posljednji junački otpor, ali uzalud. Neodoljivom su snagom prodirale naše čete beogradskim ulicama. Medju našim je vojnicima zavladalo kod stupanja na tlo srpskog glavnog grada neopisivo oduševljenje, te su se obuzeti radošću medjusobno grlili i ljubili. U izvješću se konačno ustanovljuje, da grad nije odviše trpio od pucnjave.

Prva je ušla u Beograd 26. karlovačka pučko-ustaška pukovnija. dakle Hrvati.

Hrvatsko pravo, 6. prosinca 1914.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #25 : Srpanj 08, 2014, 10:12:28 »


Dva hrvatska generala zauzela 2. prosinca 1914 Beograd

Lijevo: General Liborius Ritter von Frank (Split, 5. listopada 1848. - Graz, 17. prosinca 1933.)
http://hr.wikipedia.org/wiki/Liborius_von_Frank

Desno: Alfred Krauss (Zadar, 25. travnja 1862. - Bad Goisern, 29. rujna 1938.) je bio austrougarski general i vojni zapovjednik.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Alfred_Krauss 

[. . .] Od južnog bojišta se službeno izviješćuje:
Budući da se neprijatelj povlači, nije jučer došlo ni do jedne veće bitke. Izvidničko-obavještajne postrojbe, koji su nas predvodile, naišle su na neprijateljske zaštitnica * i zarobili nekoliko stotina vojnika. [. . .] Grad Beograd je dans od 5. armije zauzet.

Frank, general pješaštva


_________

* Nachhut njem., rearguard engl. ✧ zaštitnica - vojn. postrojba sa zadatkom da čuva zaleđe drugim postrojbama i da intervenira u slučaju potrebe za povlačenjem glavnih postrojbi.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #26 : Srpanj 08, 2014, 10:14:33 »


Vriednost naših četa u Srbiji

(Priopćenje srbskog zarobljenog častnika.)

Ratni izvjestitelj "N. Fr. Pr." brzojavlja svojem listu:
          Govorio sam s jednim zarobljenim srbskim nadporučnikom, koji je kazivao da je do pred kratko vrieme bio dodieljen glavnom stožeru. O svom zarobIjenju pripovieda:
          Srbi su na Kolubari bili izvrgnuti vatri sakrivene austo-ugarske baterije, te su imali veliki gubitaka. Baterija je bila veoma dobro sakrivena, tako da je nijedna izvidnica nije mogla odkriti. Napokon je nadporučnik pošao sam na čelu jednog odjela, da odkrije položaj baterije. Pri tom ga je naše pješačtvo obkolilo i on se je morao predati.
          O stanju srbske vojske kaže: U koliko sa svog službenoga mjesta kod brigade mogu prosuditi, imade dosta municije i hrane. Obskrba je prama prilikama dapače obilna. Neugodno se osjeća samo pomanjkanje častnika; baš su gubitci na podčastnicima bili zastrašno veliki. Duh četa ipak je tako dobar, da se nadaju, da će moći zadržaji Austrijance četiri nedelje dana kod Kragujevca. Onda će se povući prama Nišu i nastojati, kako bi odluku do travnja zavukli.
          Da će Austro-Ugarska pobiediti Srbiju, tako tvrdi nadporučnik, bilo je srbskom glavnom stožeru od početka jasno. Zadaća je Srba jedino bila, da nam pobjedu učine što težom i što više sila na sebe privuku.
          Na moje pitanje, kako se naše čete biju, odgovorio mi je nadporučnik s izrazima oduševljene pohvale za naše pješačtvo. On je tečajem rata stajao njemačko-českim, hrvatskim i magjarskim pukovnijama, pa uvjerava, da su se svi borili s neodoljivim elanom. O našem topničtvu veli, da izprva nije bilo premac srbskom u ratnom izkustvu i sigurnom gadjanju, ali da je tečajem rata tako izvanredno napredovalo, da sada redovoo prvim hitcem pogodi cilj, te srbska zakloništa brzo uništuje od jednog krila do drugog. "Naše se linije ruše", veli nadalje, "kao red postavljenih domino-kamena, koji se s jednog kraja takne".
          Pitao sam ga, da li se u redovima srbske vojske bore i strani častnici. Nadporučnik je tvrdio, da imade nekoliko ruskih podčastnika, ali od stranih častnika samo dva Rusa, dva Engleza i nekoliko Franceza, koji se nalaze u glavnom stanu u Nišu kao izvjestitelj trojnoga sporazuma.
          Nadporučnik uvjeravao je nadalje, da ne ide zlo Austrijancima i Magjarima, koji su od Srba zarobljeni.
          Tečajem razgovora uzpostavilo se je, da nadporučnik veoma dobro razumije njemački. On mi je smješeć se izjavio, da je njemački naučio, kad je dulje vremena saradjivao kod jedne željezničke gradnje u Dolnjoj Austriji.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #27 : Srpanj 08, 2014, 10:15:20 »


Neprijatelji tjeraju naše zarobljenike u rat

          U poslijednje vrijeme često smo već čitali i čuli, kakovim su kušnjama izvrgnuti naši zarobljenici u neprijateljskim zemljama. Najteže ide Slavenima, jer njih uz kojekakve smicalice, obečavanjima a najviše prietnjama i zlostavljanjima tjera neprijatelj, da ili rade u tvornicama u kojima se izradjuje ubojito oružje protiv njihove braće ili ih opet prisilno svrstava u redove svoje vojske, koja se bori protiv nas.
          Nedvouman dokaz zato pruža nam i dopisnica, koju je pisao iz zarobljeničtva jedan žitelj iz obližnjeg mjesta Črnca svojim domarima. Ta se dopisnica nalazi u posjedu našeg uredničtva i doslovce glasi:
          "1. 11. 1916. Hvaljen Isus i Marija. Pomozi mi Bože i Svi Sveci današnji. Ljubljeni moji kumi! Evo ja vam se javljam, da sam hvala Bogu živ i zdrav, pak i Vama žeiim, da Vas ova moja karta razveseli. Javljam Vam, da sam 7. 7. 1916. u Rusiji zarobljen. Ali tu je tako, već moguće i Vi znadete, što se ovdi sa zarobljenicima radi. Da se moraju svi zarobljenici u ratno srbsko mon duro obući. Ja Vam se nalazim pokraj Crnog mora. Atresu Vam neznam, jerbo se nadam svaki dan, da ću morati na frontu bugarsku. - Sada pak primite liep pozdrav od kuma".

Ovo priprosto pismo našeg seljaka jasno nam crta jadno stanje naših zarobljenika i strahovite povrede medjunarodnih utanačenja, što ih počinjanju oni isti naši neprijatelji, kojima su svakom zgodom puna usta o tobožnjim povredama tih istih utanačenja s naše strane.

Za strahovit svoj čin zaslužuju prezir svega prosvijetljenog čovječanstva.

Hrvatsko pravo, 3. veljače 1917
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: 1 [2]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!