CRO-eu.com
Kolovoz 23, 2017, 21:16:01 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Zvonko i Julienne Bušić ili dva života za Hrvatsku  (Posjeta: 10734 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« : Listopad 04, 2013, 12:52:22 »


Julienne Bušić ili jedan život za Hrvatsku

O Zvonku Bušiću, čovjeku koji je živio i umro za slobodu Hrvatske, čitala sam mnogo i o njemu znam dosta. Međutim, njegovu suprugu Julliene sam tek nakon  nekoliko filmića na YouTubu  počela sam  gledati s drugim očima. Ona je za mene sve do jučer bila pojam nesebične i bezuvjetne ljubavi. Zvonko je za Julienne bio smisao života i ljubav kakvih danas skoro da nema. Zbog ljubavi prema Zvonku, Julienne je na njegov poticaj otputovala u Hrvatsku i na Dan Republike 29. studenog 1970. s prijateljicom je s nebodera na tadašnjem zagrebačkom Trgu Republike bacala letke antijugoslavenskog sadržaja zbog čega je uhićena. Priča o njihovom životu liči na holivudski film s tužnim krajem, mnogo puta je ispričana i poznata svima. To je svjedočanstvo o ljubavi, odanosti i žrtvi koje mogu doživjeti i proživjeti samo rijetki Nevjerojatno je da jedna Amerikanka toliko može zavoljeti Hrvatsku da joj pokloni svoju mladost i cijeli svoj život. Isto tako sigurno nema nijedne Hrvatice, jer Juliene je bila i hrvatska državljanka, koja je čekala pune 32 godine da joj se muž vrati iz  američkog zatvora u kojem je završio zbog otmice aviona kojom je opet htio skrenuti pažnju svijeta na ubojstva, zatvaranja  neistomišljenika i povrede ljudskih prava Hrvata počinjenih od strane bivših jugoslavenskih diktatora. Neproživljene zajedničke bračne godine sa suprugom učvrstile su i njezinu ljubav za slobodnom Hrvatskom.
Juliene Eden  Bušić je, kako bi Nijemci rekli, poput vrećice sa čajem. Ne znaš koliko je jaka sve dok ju ne staviš u kuhanu vodu. Kada je bilo najteže i najopasnije  boriti se za neovisnost i slobodu Hrvatske,  nije se plašila Udbine vatre i opekotina. UDBA ih je pred domaćom i svjetskom javnošću lažno optužila kao članove podzemnih organizacija i ustaškog i fašističkog bratstva. Međutim, njihova operacija otmice aviona nije bila plod nikakve zavjere, mržnje i osvete, već izraz odanosti i ljubavi grupice hrvatskih domoljuba prema Hrvatskoj, koja je djelovala tek u skladu akcija kakve su sedamdesetih godina prošloga stoljeća poduzimale i neke druge grupe koje su pripadale državotvornoj hrvatskoj emigraciji.

Svaka čast toj ženi. Iako je zajedno s Zvonkom osuđena na doživotni zatvor, oslobođena je 1990. godine. Ali, ni tada nije slomljena pala u naručje roditelja i prijatelja nego je i dalje u Americi i Hrvatskoj nastavila  borbu za neovisnost domovine svoje velike ljubavi - njezinog Zvonka. Baš kao što je svoj cijeli život činila! Dala nam je primjer kako se voli domovina, bez obzira na žrtvu i kako nije sve u ovozemaljskim prizemnim stvarima nego da životni cilj treba biti u uzvišenim moralnim vrijednostima.
U razdoblju od 1991. do 1999. radila je, kao savjetnica  u uredu Predsjednika, te aktivno sudjelovala u stvaranju i izgradnji Hrvatske surađujući i s pokojnim predsjednikom Tuđmanom. Stanovala je u "saborskom stanu" (skromnom hotelu) na Britanskom trgu, gdje danas odsjedaju većinom neki suci, istražitelji Uskoka i još poneki niže rangirani političar. Kad su došli drugi kojima hrvatski nacionalni interesi nisu bili primarni, napustila je službenu politiku .
Dosta je Jullien uvrijeda pretrpila od hrvatskih crvenih petokrakaša, ali je ostala hrabra i dosljedna. Za mnoge žene je Julienne Bušić veliki uzor. Ona je živi primjer da postoje usponi i padovi,  ali je uvijek ostala poštena i skromna. Zvonko Bušić u Hrvatsku se vratio 24. srpnja 2008. Od tada pa do prvog rujna ove godine Julienne je imala samo pet godina da nadoknadi više od tri desetljeća života bez supruga kojeg je čekala vjerujući da će biti oslobođen i vratiti se u svoju Hrvatsku.
Postoji li još nešto tužno ili tragično što se toj hrabroj ženi nije dogodilo, a može se dogoditi? Ne postoji. Julienne bi sigurno odgovorila da bi strašnije od svega što ona sada prolazi žaleći za ljubavi svog života, za najboljim prijateljem, za suborcem bilo jedino to da nestane države Hrvatske.
Julienne Bušić je nevjerojatno hrabra i jaka žena. Njezina veličina raste iz ljubavi  za demokratsku Hrvatsku, za bolji ugled Hrvatske u svijetu. Ona je prozna spisateljica, esejistica i prevoditeljica. Politikom se sada bavi kroz  svoj književni rad. Smatra da pisana riječ ima veliku moć, često čak više od politike, od sile, od novca. Proziva i kritizira vladu, društvo koje je zakazalo. Jedna je od najčitanijih suvremenih hrvatskih književnica.
Trenutak kada su Josipović i Nikolić pali  u zagrljaj i bratski se izljubili, taj trenutak, ako ne već prije, bio bi za mene povod prvim zrakoplovom  napustiti Hrvatsku. Ona je ostala, pomagala i borila se.

Moje je mišljenje da bi Julienne Bušić bila najbolji izbor za predsjednicu Republike Hrvatske jer je kći pravih i poštenih njemačko-američkih demokrata koji ne nose u sebi virus 'Titoius'. Svi znamo da Hrvatska trenutno nema alternative - političara koji se na političkom parketu nije oskliznuo - osim pametne, poštene i obrazovane žena kao što je Julienne Bušić.

Julienne Bušić: Slika Hrvatske

<a href="http://www.youtube.com/v/9cWSfcCfrjQ?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/9cWSfcCfrjQ?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

Julienne Bušić: Ziva Glava – Vukovar

<a href="http://www.youtube.com/v/lXccVq0fqlY?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/lXccVq0fqlY?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

Julienne Bušić: Ljubavnici i Luđaci

<a href="http://www.youtube.com/v/V1iQqOgNyq8?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/V1iQqOgNyq8?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

http://www.zvonkobusic.com/

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #1 : Listopad 05, 2013, 18:06:25 »


Zvonko Bušić – (O)Poruka

Prvog da na mjeseca rujna 2013. godine Zvonko Bušić preselio se svojom voljom u vječnost. Njegov smrt zaprepastila je Hrvatsku, jer Zvonko Bušić nije bilo tko. Postao je nacionalna ikona, metafora stradanja, žrtve i ljubavi prema domovini Hrvatskoj. Njegova smrt izazvala je uz konsternaciju i prelijepe i dirljive tekstove o njegovu osebujnom životu, posvećenom ljubavi i žrtvi za Hrvatsku, kao i bračnoj ljubavi između njega i njegove Julienne koje se poistovjećuje sa znamenitim antičkim mitom ljubavi Odiseja i Penelope.

"Oprostite, nisam više mogao živjeti u ovakvoj Hrvatskoj", njegova je zadnja poruka, odnosno, bolje rečeno – oporuka. Ne mogu živjeti u Platonovoj pećini, napisao je svojoj dragoj supruzi. Platonova pećina je alegorija života ljudi u zabludama. Bušićev životni ideal, slobodna, demokratska, humana i prosperitetna država, koju je u tridesetdvije godine u američkim kaznionicama maštao kao takvu, u Hrvatskoj stvarnosti se reducirala u – zabludu. Mašta je bila na neki način njegova sloboda, jer je na njenim krilima "živio" svoju domovinu u svoj njenoj ljepoti, slobodi i pravdi. No, stvarnost njegove fizičke slobode nije ga oslobodila, nego okovala u okvire surove stvarnosti, potpuno suprotno od njegovih maštanja i njegovih ideala.

Faktografija života Zvonka Bušića i njegove supruge nadilazi i vjerojatno će dugo nadilaziti literarnu maštu pisaca i filmskih stvaralaca koji će željeti opisati njihove životopise ili ih uprizoriti na filmskom platnu. Naime, zaista je teško u suvremenoj povijesti naći tako dramatičnu a istodobno tako poetsku ljubavnu priču kao što je životna priča bračnog para Bušić.

No, nažalost, ne postoji ništa na svijetu ni sveto ni lijepo, ni plemeni to, a da ne bi bilo zaprljano blaćenjem i mržnjom. U slučaju tragične smrti Z. Bušića, logično, u skladu s našom tradicijom istupio je dežurni pljuvač zvan Jurica Pavičić, kako bi oblatio život Zvonka Bušića, reduciravši ga na razinu budale, ustašoida itd. Šteta je trošiti vrijeme i papir na tog Pavičića. Nije tajna da je on glasnogovornik onih, koji četiri desetljeća blate Bušića kao terorista. Pavičić nije ništa drugo do jedan od onih što pripadaju otpadu od većine hrvatskog naroda.


Dežurni pljuvač Jurica Pavičić *  

On se nikad u svojoj karijeri niti u mislima nije dotakao stvarnih ubojica koji su nosioci "titula" tzv. narodnih heroja, komunističkih generala i partijskih dužnosnika.

Da je Zvonko Bušić krenuo drugim putem i npr. postao "uzoran" pionir, zatim skojevski omladinac i nosilac Titove štafete, potom kooptiran u vrh omladinske organizacije, a onda u Službu državne bezbednosti i konačno u njen "najelitniji" sastav zadužen za likvidaciju hrvatske neprijateljske emigracije te kao takav dočekao raspad Jugoslavije i komunizma, što bi bilo s njim? Postupio bi kao mnogi. "Pretvorio" bi se u demokrata i vjerojatno upisao u SDP. Napravio bi političku karijeru. I bio bi živ. Jurica Pavičić dobio bi zadaću da o njemu piše panegirike.

Zašto sve ovo pišem? Jednostavno zato što ne mogu prihvatiti Bušićevu smrt. Žao mi je što nije uspio prevladati "ovakvu Hrvatsku". Istrošio se Zvonko i nažalost nedostajalo mu je snage i vjere da je "ovakva" Hrvatska, Josipovićeva, Milanovićeva, Pusićkina, itd. ipak efemerna pojava kojoj mora doći kraj.

Zvonko Bušić je bio potreban, ne "ovakvoj" nego svojoj Hrvatskoj, kao svjetionik. Da ne lutamo. Da znamo gdje nam je stožina, kako ne bismo bludili u bespućima laži na kojima počiva i aktualna, "ovakva" Hrvatska. Trebao je svojoj obitelji, kao i na ma. Tragedija je velika u tome da ga je tako brzo potrošila njegova vlastita voljena domovina.

Nameće se pitanje: koji je i kakav je sadržaj Bušićeve hrvatske "Platonove pećine"? Jeli to opća stagnacija, siromaštvo i depresija u društvu? Je li to osjećaj političkog jednoumlja sličnog onomu što ga je odagnalo iz zagrljaja vlastite zemlje na put stradanja bez povratka? Jesu li to aktualni i bliski potezi ove vlade, to jest zakoni i odluke koje prkose volji naroda, kao što su na primjer tzv. "lex Perković", ćirilica u hrvatskom gradu mučeniku Vukovaru, zdravstveni odgoj u školskom sustavu i td.? Je li Bušićev životni pehar prelila kap kada je dan uoči suicida na misi u Udbini biskup posebno pozdravio Milana Bandića, grado načelni ka Zagreba, onog istog Bandića koji je slikom zločinca Tita na reveru kaputa na Bundeku zajedno s Mesićem slavio nekakvu balkansku partizanštinu nekoliko dana nakon spomenute mise. Ovo su teorije. Teško je povjerovati da čovjek poput Zvonka Bušića može u hipu izgorjeti. Njegova smrt je rezultanta petogodišnje traume, koju je živio u Hrvatskoj.

O Zvonku Bušiću će se još puno pisati, pričati i filmovi snimati. Ja bih ovaj uvod o njemu zaključi o ovim mislima: postoji nešto još tragičnije od njegove smrti, to je – mogućnost zaborava Zvonka Bušića. Njegovu poruku o "ovakvoj" Hrvatskoj treba li bi stotinu puta pročitati obnašatelji aktualne vlasti i – od stupiti. A istodobno bi ta poruka trebala biti oporuka hrvatskom narodu, želi li "ovakvu" crvenu Hrvatsku ili onu pravu i pravednu koju je maštao Z. Bušić.

Odmaknut ću se od ove tužne Hrvatske priče i aktualizirati jedan dugogodišnji problem koji muči Hrvatsku. Taj problem je bio i preokupacija Zvonka Bušića i njegove sestre Zdravke.

Radi se o Trgu maršala Tita u Zagrebu.

Trgu treba promijeniti ime. Sve od 2008. godine udruga "Krug za trg" po kušava izboriti promjenu imena trga. Sad je povijesna prigoda. Naime, odvijač za skidanje table toga zlokobnog imena je u rukama M. Bandića. On vlada zagrebačkom skupštinom, a to je u njezinoj nadležnosti. Zaista je Bandiću pružena prigoda da javnosti po kaže tko je on. Je li to domoljub koji s naj većom svijećom hodočasti u Mariju Bistricu, ili je istinski Bandić onaj koji s bedžeom J. B. Tita slavi s partizanima "slavnu" prošlost na Bundeku.

Susret Lige komunista 'jugoistočne' Europe

Ovo vrijedi poglavito sada kad je Europska unija digla glas u smjeru konačne osude komunističkog totaliralizma. Trg maršala Tita i tzv. Lex Perko vić su zadnji rovovi obrane komunizma od "najezde" europske demokracije. Velika je zabluda Zorana Milanovića, da će etabliranim balkanskim instrumentom, sadržanim u prostačkom glagolu – zajebati nekoga (što tobože znači uspjeh), prevariti EU. Milanović i njegovi krivo su procijenili da EU funkcionira kao Hrvatska koja egzistira u sustavu permanentne prevare. EU je nešto sasvim drugo.

I na koncu, kako zaobići ćirilicu u Vukovaru, pa i nogometnu utakmicu između Srbije i Hrvatske? Načelno sam za poštivanje zakona, pa u tom smislu i na pravo Srba na uporabu ćirilice. No, to pod uvjetom da na tzv. Marakani ne bude ispisano ime moga grada onim istim pismom kao na prljavoj zastavi s mrtvačkom glavom ispod koje su zapjenjene prljave spodobe urlale "Slobodane, pošalji nam salate, bit će mesa....". Is to tako, Vukovar na ćirilici na beogradskoj Marakani svjedoči istinu o hrvatsko-srpskim odnosima: riječ je o teritorijalnom posezanju prema Hrvatskoj, a ne o pravu manjine na uporabu pisma kojim se pretežno služi. To je jasno i mentalno insuficijentnoj osobi, odnosno – svima osim Milanoviću i njegovoj vladi.

Iluzija je da Marakanu može relativizirati "trofazni" poljubac Josipovića i Nikolića, kao i stupidna podrepaška dodvoravanja hrvatskih nogometnih tribuna svojim srpskim prijateljima. Neka Štimac, Šuker, Mamić i ostali na osobnoj razini prijateljuju koli kogod hoće, ali neka nas ne plaše nekakvim regionalnim ligama.


Pozdrav Zvonku Bušiću  

Piše: Josip Ljubomir Brdar
Politički zatvorenik, br. 254, rujan 2013., str.4-5
http://www.hdpz.t-com.hr/glasilo.html

__________

Za vrijeme nogometne utakmice između Srbije i Hrvatske pjevalo se: 'Oj ustaše, neka, neka, duboka vas čeka reka, ljude klati, žene silovati.' (MD)
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #2 : Listopad 05, 2013, 18:10:20 »



Jurica Pavičić * 1965 u Splitu
Klikni 2x i povećaj
 
 
Jurica Pavičić o Zvonku Bušiću

Subota, 7. rujna 2013. Jutarnji list

Vijesti iz Liliputa

Bušićeva fantazija o Platonu?
Budalasta kao i uvjerenje koje ga je 1976 natjeralo da se ukrca na let TWA 355

Bio je to – što bi novinari rekli - "veličanstven ispraćaj". Cijelo jedno društvo okupilo se iza odra te srijede na zagrebačkom Mirogoju. Bili su tu i gradonačelnik i gradski čelnici, i šef opozicije i saborski zastupnici, vojnici i svećenici, dramski prvaci nacionalnog kazališta.

Osim njih, bilo je tu i onih koje ja ne bih rado vidio na vlastitom pogrebu: mutnih poduzetnika, nogometnih mafijaša i onih stvarnih mafijaša, te kojekakve pitoreskne fele koja obitava u onoj predebeloj međuzoni koja se u Hrvatskoj prostire između društvene elite i čistokrvnog ološa. Da je to bio moj pogreb - ukratko - ja bih se još jednom ubio.

Čovjek koji je tog dana pokopan na Mirogoju ispraćen je kao velikan, i pokopan između bivšeg ratnog ministra i žrtve tajne policije. Pokopan je uz počast i slavu iako nije sročio ni sonetni vijenac, ni skladao operu, ni vodio pobjednički rat, niti imao važnu državničku funkciju.Taj čovjek je svoje mjesto u mirogojskom panteonu zavrijedio time što je pred četiri desetljeća oteo američki avion, držao satima u strahu nevine civile, uz upute iz amaterskog priručnika skuhao eksplozivnu napravu te spletom misterbinovskih okolnosti skrivio smrt 27-godišnjeg američkog policajca. Oko te serije loših, štetnih i apsurdnih odluka koje je pokojnik donio tog rujna 1976., u međuvremenu su u Hrvatskoj ispisane stranice romantiziranih narativa. Prema toj romantiziranoj priči, čovjek pokopan na Mirogoju bio je "dobri terorist" koji je iz aviona izašao zagrljen s pilotom, kojem su putnici davali "give me five", a sudac mu se takoreći ispričavao što ga osuđuje. Međutim, cijela ta oblatna romantiziranja, koju je hrvatski publicistički diskurs nataložio oko otmice aviona TWA-ova Boeinga 727 u rujnu 1976., teško može izbrisati prijesnu istinu: čovjek kojeg je ovo društvo u srijedu pokopalo kao nacionalnog velikana napravio je te '76. nešto loše, pogubno i glupo, upropastio život poginulog mladića, vlastiti život, život vlastitih bližnjih te iz lakomislene gluposti obrukao sebe i vlastiti narod. Žao mi je što ne mogu o mrtvom ispisati nešto povoljnije, ali to je naprosto tako.

Luzerski ustašoidni svijet

Postoji samo jedna činjenica koja je Zvonku Bušiću u svemu tome bila olakotna okolnost: naime, glupost poput njegove tih je sedamdesetih bila - masovna epidemija. Neki mladi ljudi - jednako crveni i crni - tih su-sedamdesetih masovno otimali avione, upadali u veleposlanstva, otimali ministre i industrijalce, a nmogi od ljudi koji su to radili danas su ministri ili kolumnisti novina ili politički teoretičari ili naprosto obični buržuji. U ta doba, međutim, spavali su po "sigurnim kućama", proučavali redove letenja, kemijali bombe, primali pomoć od najokrutnijih diktatora, a koliko god ih razdvajale ideologije, zajedničko im je bilo to što su živjeli u paralehiom, fikcionalnom svijetu u kojem su sebi utvarali da ono što rade ima efekta i smisla. I to je ono potpuno zapanjujuće u priči o otmici leta TWA 355. Čaki ako stavimo na stranu činjenicu da je Bušićeva petorka ugrozila civile na letu za Chicago, da su skrivili smrt policijskog pirotehničara, ono što ostaje potpuno neshvatljivo jest slijed uzroka i posljedica koje su sebi "heroji" utuvili u glavu. Da će svijet shvatiti hrvatske jade ako oni otmu avion. Da će njihov narod spoznati vlastito sužanjstvo. Da će prosuti letke nad Parizom i Londonom. Pa onda nad Zagrebom i Solinom. Pa da će hrvatski samoupravljači, zauzeti dizanjem inflatomih kredita i zidanjem vikendica, pohrliti na kasarne i zbaciti Titov jaram, a da će Amerikanci i Sovjeti aplauzom dočekati slom nenarodne tvorevine. Znam da su te sedamdesete bile luda i nerealna vremena, ali kad čovjek to danas gleda, čini mu se da je ovakav plan mogao smisliti samo netko s mozgom kišne gliste.

Zvonko Bušić nije postao ministar kao Joschka Fischer, niti je iz zatvora ostvario filozofsku karijeru kao Negri. Odslužio je 32 godine u kaznionici Allenwood u Pennsylvaniji. Trideset godina u zatvoru - bar se tako klišejizirano drži – daje mnogo vremena za razmišljanje, pa

ljudi iz zatvora izađu mudriji. Ne znam koliko je Bušić razmišljao u Allenwoodu, ne znam je li postao mudriji, no po onom što je radio ili nije radio nakon što se 2008. vratio kući, reklo bi se da se, nažalost, nije maknuo od onog svijeta i onog mozga koji ga je '76. naveo da upropasti svoj život. Vratio se u domovinu i istom uronio u isti besmisleni, luzerski svijet ustašoidnih popova, marginalnih desnih stranaka, žrtvoslovnih kružoka i političkih koncelebriranih misa. Vratio se u društvo koje nije poznavao, zemlju čiji splet konotacija nije dijelio, zemlju koja je u međuvremenu ískusila nova jela, filmove, sportske pobjede i jezične mijene - kulturne činjenice koje bi Bušića mimoišle i da je bio vodoinstalater u Astoriji, a kamoli robijaš u Allenwoodu.

O strahoti emigranta koji spoznaje da mu se zavičaj promijenio nije u nas sročeno ništa dojmljive od "Nevere od života moga" Tome Bebića. Ali - naravno - ni za "Neveru" Bušić nije mogao znati, kao ni za išta drugo što je konkretna, postojeća Hrvatska tih desetljeća živjela. Barem po nečemu Zvonko Bušić je bio tipični emigrant: vratio se u zemlju koja ni po čemu nije nalikovala na onu koju je mislio da poznaje, i koju je posložio u svojoj glavi.

Nisu to samo Bušićevi snovi

Zvonko Bušić ubio se prošlog tjedna u svojoj kući u Rovanjskoj, dan nakon što se vratio s još jedne od tih pretužnih koncelebriranih nacionalističkih misa. Ubio se i - vele nam - ostavio pismo u kojem se ispričava svom narodu, u kojem piše da više nije mogao podnijeti ovu zemlju, zemlju koju je u istom pismu opisao filozofskom prispodobom kao "Platonovu pećinu". Bušićeva parabola o pećini istog se časa poput ljetnog požara rasplamsala i postala opće mjesto domaćeg desno-konzervativnog diskursa.

Ono što danas živimo bilo je turobno predvidivo, a one koji su to predviđali i predvidjeli Bušić i slični njemu smatrali su izdajicama. Čovjek pokopan u srijedu nakon svega nije naučio ništa. Barem po tome, Bušić je tipičan hrvatski heroj

Ozbiljni kolumnisti odmah su ustvrdili kako Bušić nije mogao podnijeti da je njegov žuđeni ideal postao ruglo od države, mjesto grabeža, korupcije i nazadovanja. Pojavile su se tvrdnje tom kako ga je konačno i do kraja umelo što su na Udbini svi slavili "komunjaru" Bandića. Sisački biskup Košić nije časio konstatirati kako se Bušić ubio zbog protunarodne vlasti. Što se konzervativne Hrvatske tiče, nije dvojbe bilo o kojoj "špilji" Bušićev testament govori. O toj nekoj paralelnoj Hrvatskoj - dalekoj od one "Platonove" - o Hrvatskoj u kojoj su na vlasti nekršteni, u kojoj se meću ćirilične ploče, trgom šetaju pederi, u izlogu su Titove kuharice, mularija u Zara konfekciji sluša srpske narodnjake, a komunisti šefuju u novinama, u korporacijama i marketinškim agencijama.

Trebalo je biti drukčije, mislio je, valjda, Zvonko Bušić, ali i ne samo on. Samostalna Hrvatska trebala je biti pastoralna livada s pčelinjacima,iz kojih se cíjedi med, s punom zaposlenošću i američkim plaćama, s bokorima krepke dječice koji nakon vjeronauka i nedjeljne mise pjevaju narodne pjesme. Trebala je to biti zemlja u kojoj svi hodočaste ne Bleiburg, nitko ne prima mito, pokroviteljska Majka Država brine se o svakom sirotanu, nema zavada ni svađa. Trebao je to biti komunizam, samo, naravno, bez komunista jer bi njih rascopali čekićem kao ćiriličnu ploču. I nemojmo se lagati, nije jedino Zvonko Bušić mislio da bi tako nekako trebala izgledati samostalna Hrvatska. Ako ste stariji od četrdeset, pogledajte se u ogledalo i priznajte - jeste li i vi tako mislili? Naravno da jeste.

Infantilni čovjek

Ali, znate li što je tu problem? Problem je što je ta fantazija o platonovskoj Hrvatskoj bila i ostala jednako infantilna, jednako nezrela, jednako nedomišljeno budalasta kao i ono blaženo uvjerenje koje je Zvonko Bušić gajio kad se u rujnu 1976. ukrcavao na let TWA 355: uvjerenje da će svojim činom podići revoluciju. Jer, ta "pećina" koju danas živimo i koja je pokojnika zgrozila nije nikakva deformacija, iskliznuće niti neočekivani poraz. On je potpuno logična i do idiotizma predvidiva posljedica svih sastavnica koje su ovo društvo oblikovale: globalnog kapitalizma, danke dojčlanda , kulturnog naslijeđa, civilizacijskog koda te nacionahie ideologije, uključujući u njoj i Bušića samog. Ono što danas živimo bilo je tako prostački, turobno predvidivo, a opet - one koji su to predviđali i predvidjeli, i Bušić i svi Bušićevi istomišljenici smatrali su, a još i danas vjerojatno smatraju, izdajnicima i izrodima. Smatraju, jer ništa nisu shvatili.

I u toj tužnoj priči o tužnom životu to je nešto što je meni možda najtužnije. Naime, čovjek koji je pokopan u srijedu ni nakon svega nije naučio baš ništa. Barem po tome, Zvonko Bušić je tipični hrvatski heroj.

___________

* Antonio Negri, politolog, rođen 1 kolovoza 1933 u Padovi, 1984 osuđen je u odsudstvu na 30 godina zatvora i 1986 na četiri i pol. 1997 vratio se iz 14-godišnjeg izbjeglištva iz Francuske u Rim gdje je odmah uhićen. Pušten je na slobodu 2003. (MD)

Citat:
Vratio se u društvo koje nije poznavao ... i jezične mijene ...

-   Nelson Mandela proveo je 27 godina u zatvoru. (MD)

Toma Bebic: Nevera http://www.youtube.com/watch?v=HSwmPruqK7E

Heroj (tipičan hrvatski) oslobodio je ovu zemlju da danas 'svatko' ima pravo pljuvati po domoljubu i ljubiti četnika. (MD)

Ako domoljub Zvonko Bušić, zbog smrti JEDNOG mladog pirotehničara, nije zaradio biti pokopan u blizini Brune Bušića, kakav grob je zaradio Tito, jedan od 10 najvećih ubojica na svijetu? (MD)


http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=2224.0
http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1340.0
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #3 : Listopad 06, 2013, 11:51:25 »




Odlazak

U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.
Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.

I bljesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera.
Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;

da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;
da više ne znam sebe sâma
ni dima bôla u maglama.

Tin Ujević (1891 - 1955)

http://www.youtube.com/watch?v=_0HAzIBd9Ck&feature=player_detailpage
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #4 : Listopad 06, 2013, 11:53:56 »



Zvonko Bušić 1946 - 2013

Zbogom!

Odmiče žal - oh, oko mi se muti,
Na dušu moju crna bol se svija -
I težak dah joj, olovne kreljuti;
Od te me misli krvav znoj probija.
Odmiče kraj - a dalj će neumolna
Začas progutat uspomene mlade.
Još dok te vidim, srca vapim bolna:
Oj, zbogom, zbogom, mili rođen-grade.

Božanskoj volji prohtjelo se tako
Otrgnut mene od domaćeg praga...
Oh, na tu sudbu tko da ne bi plako,
Kad plaču uz te srca toli draga.
Odmiče kraj - ah, zadnjeg to je puta,
Što moje oko rodnu zemlju vidi,
I zadnji krat, što pogled tud mi luta;
Pa zbogom, zbogom, vi očinske hridi!

Oj, zbogom sve - u tude poć mi kraje,
Hrvatska moja - oh, gdje tebe nije,
Gdje tuda zemlja mene ne poznaje,
I tvoje sunce gdje me ne ogrije.
Oh, poć mi tužnom, ostavit mi tebe
U lancih jošte i u pandžah vraga,
Pa ta me miso ponajvećma zebe...
Al — zbogom, zbogom, majko moja draga!

Ostani tužna, ostaj okovana,
Ti divna zemljo, amanetu mili,
Znaj, u svijet šiljes sinka sirotana,
Al njeg've volje nitko ne prisili,
Pa moj li narod na krvnika plane,
I mene eto sred krvava boja,
Da vidim tvoje mučeničke rane;
Al zasad - zbogom, mila majko moja!

Aj, zbogom i ti, božanstvena kćeri,
Ti moga žića ponajsladi sanče,
Oj, zbogom, zbogom i vi, slatke dveri,
Gdje vijek svoj vije milo moje ranče.
   
Gle, ja se dijelim - srce mi se cijepa
Ko oro sur da moje para grudi;
Al ti - oj, zbogom, moja diko lijepa,
Ostani mirno i sretna mi budi!

Rastavit mi se - a na času tomu
I vas pozdravljam, prijatelji vjerni,
Uz vas u žiću svomu mlađanomu
Proživih čas i sladak i čemerni...
Kol planut mlade duše su nam znale,
O domu kad smo slatke sanke snili,
Oblijetat kad nas slatke misli stale ...
Al sada - zbogom, i sretni mi bili!

Odmiče žal - a oko mi se muti,
Na dušu moju crna bol se svija -
I težak dah joj, olovne kreljuti;
Od te me misli krvav znoj probija.
Odmiče kraj - a dalj će neumolna
Začas progutat uspomene mlade,
Pa dok te vidim, srca vapim bolna:
Oj, zbogom, dome, zbogom, slatki jade!
Rastavit mi se - rastat se ne mogu
Od tebe, milo moje tugovanje,
I svaki uzdah za te hrli Bogu:
Nek blaži tvoje davno robovanje...
Polazim u svijet - tko zna, što me čeka,
Oh, možda nikad već te vidit ne ću;
Al zadnji krat još tvojega vidjeka
Zaklinjem nebo: nek ti dade sreću!

U tajnu maglu milo gorje tone,
Na rodnu grudu koprena se svija;
Oh, sve, oh, sve mi u nedogled klone,
Oblačje to tek uzdah još probija.
I zadnjim šaptom tebi jošte hrlim,
To zadnji pozdrav jošte ti od mene,
Daleko već si - ipak još te grlim -
Oj, zbogom sve, oj, slatke uspomene!

Silvije Kranjčević
Senj, 29. listopada 1883
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #5 : Listopad 06, 2013, 11:56:52 »



Zvonko Bušić 1946 - 2013

Ne plači za mrtvim

Ne plači za umrlim,
jer on samo spava i počiva,
u zemljinom mekom krilu
sladki san vječno sniva.
Oplakuj žalosnoga,
što po tuđim žalu juri,
bez povratka, bez pomoći
u svoju se propast žuri.

Ne plači za mrtvacem,
prijatelji njega sprovode,
mnoga usta mlada zbore:
Ah prerano u grob ode!
Nego plači za živim,
kome teška bol život hara,
bez iskrena prijatelja
kojem zdvojnost srce para.
   


Ne plači za otišavšim,
duša mu je mirna sada,
a svijet, što ga on ostavi,
pun je mana, pun je jada.
Oplakuj komu steže
noge, ruke kleta sila
koji gine u samoći,
blagodata mu smrt bila!

Ne lij suza za onim,
kojem duša u nebo odleti;
njega tamo pozdravljaju
glasi mili, glasi sveti.
Oplakuj, koji bez čustva
uvijek snosi jad ljuti,
za mrtvim ne plačí,
blažen san mu ne budi!

Charles Eliot Norton, 1868
Prijevod MD

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #6 : Listopad 06, 2013, 12:04:01 »

Draga Mare

Zvonko, Bruno i ostali bezuvjetni ljubitelji Hrvatske i svega sto je hrvatsko nikada nisu mogli razumjeti da Hrvate ne ugnjetavaju ni Srbi ni Njemci niti bilo koji politicki poredak ovoga svjeta, vec stakori koji su se u tolikoj mjeri u Hrvatskoj razmnozili da ih je nemoguce vise istrijebiti.

Jos davno sam ti rekao da su mog pokojnog cacu zatvarali iste one komunjare koje su poslije ili za vrijeme Domovinskog rata kao prve objeslie  na svoje kuce hrvatske stjegove i znamenja. I oni su poslije Domovinskog rata opet obnasali odgovorne funkcije. Zbog njih sam ja „svoju Domovinu“ ogranicio na svoju familiju i moju dobrobit.

Sve ostalo je UTOPIJA.

Mi nikada nismo imali niti imamo vanjske neprijatelje. Sto ce nam kada imamo sebe.

Slava i vjecni pokoj svima koji su dali svoje zivote za svoje ideale. Neka im crna zemlja bude laka i neka ih pomiluje Svevisnji.

Tvoj Milanko

____________

Bog Miletiću!

Meni nije bitno jeli je Zvonko bio nezreo ili čak luđak jer takvih mi imamo i previše u Vladi, jer i ja svake godine zrijem sve više i za mnoge stvari ostati ću sanjarka i "infantilka" sve do groba. Komadić dječje naivnosti – kao Crvenkapica i vuk – trebamo u sebi zadržati jer bez te naivnosti nemamo čemu se radovati, trijezni podnositi i biti imuni na depresije.

Meni smeta, da ovo naše društvo ne zna što je ljubav, poštivanje i razumjevanje, a kamo li da pruži ruku pomoćnicu svome bližnjem. Bušić je 35 godina svoga života proveo na slobodi, a 32 u zatvoru. Za koga, za čeka? Za ljubav prema narodu! Zar je i Isus bio luđak? Tko su onda svi oni koje Crkva proziva blaženim?

Nije Bušić bio lud zato jer nije pasao u statistike "normalnosti". On je nenormalno iskren i pošten bio. Takve, i samo takve naše "normalno" društvo smatra luđakom. Za te "normalne", većinom prilagođene gmizavce bez kičme, stidim se.

Tko nam je kriv? To pitanje ne traži odgovor jer odgovor je kao sijena – vidljiv. Vladu koju smo si izabrali, izabrali su uvijek oni normalni – masa. I ta ista masa danas kuka, a nema snage da ruši, da da, kao poslodavac svome radniku, otkaz i izbaci nesposobne i arogantne političare iz njihove dužnosti – posla.

Sve narod zna jer i "normalni" imaju oči te vide, najkasnije kada si kartu za tranvaj ne mogu kupiti, a istovremeno vide kako političari aute mijenjaju brže nego bijednik opanke.

Zvonko i njegova supruga bili su i ostali "nenormalno" skromni. Kod nas nije ništa lakše nego, nakon dugog zatvora, - svojim imenom - 'zaraditi' novac i ugodan život. Bušić nije pripadao u tu klasu domoljuba! I tu je stvarno bio izvan svake običajne norme. Skromnosti, čini mi se, nije danas u modi!

Ovo je samo jedan primjer kome je masa (normalni narod) godinama cipele lizala.

http://www.jutarnji.hr/ivo-sanader-u-new-yorku-zivio-je-bolje-od-sultana-/1130794/

I ovo je naša normalnost: Vladinim zrakoplovom u privatni posjet.
Tko nam je kriv kada se mi ismijavamo infantilacima, u koje Milanovića i njegove 'drugove i drugarice' sigurno ne možemo ubrajati jer 'drugovi i drugarice' su zreli-prezreli te će još malo pa pasti kao trule kruške sa stabla.

http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Premijer-Milanovic-vladinim-avionom-sletio-na-Krk-zbog-privatnog-posjeta

Crkvi zamjeram, što se Zvonka Bušića tiče, sve. "Amen" Zvonku Bušiću nije trebao.

Pusica

Tvoja Marica
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #7 : Listopad 06, 2013, 13:14:54 »


Draga Mare

Pitanje je samo tko nas vise uci zivotu i tko nam vise pokazuje prioritete. Sanader je lopuzina kojih u Hrvatskoj ima na pretek. Evo sada su, po Globusu, i Mesica uhvatili da je uzimao lovu.

Busica – Brune i Zvonka cemo se sjecati kao heroja koji su izgubili vlastiti zivot za jednu fatamorganu.

Hrvatska nikada nece biti ono sto bi posteni ljudi voljeli da bude.

Meni je jednom jedan Austrijanac koji je propizdio mojih 22 000 Eura odgovorio na moje pitanje zasto je takav „Arschloch“ odgovorio da samo na takav nacin moze doci do bogatstva. On je iskoristavao nase ratne izbjeglice koje su kod njega radile na crno. On se veselio otvorenju granica zbog jeftine radne snage. On nikada nije imao novcanik kod sebe kada bi s nekim izlazio. A bio je gorljivi “PATRIOT” i pripadnik Heiderove FPÖ. Mrzio je strance a isao je kod rumunjskih kurvi. Mrzio je strance a 99 % radnika u njegovoj firmi su bili stranci kojima nije nikada isplacivao prekovremene sate. A najvise je volio kada su dosle izbjeglice jer ovi legalno nisu smjeli raditi niti se nikomu potuziti da im duguje novac.

Sto mislis koliko ovakvih ima u Hrvatskoj?

Ja te razumijem zato sto smo istog kova. Ali sam postao svjestan da oni drugi ubiraju vrhnje a nama ostaje sud. Zato ti kazem da ja nemam Domovine. Ponekad se pojavi u mom sjecanju nesto takvo ali brzo ispari kada otvorim stranice nasih dnevnih novina i kada nazovem nekoga iz starog kraja.

Crkvi se, da oprostis, jebe za Zvonka, Marka, Maricu i Brunu. To je jedna institucija koja za mene uopcte nema svrhe. Nekada su osvajali, krali, vodili ratove i ubijali one koji nisu bili iste „vjere“ u koju ni sami nisu vjerovali. Halapljivi i gladni moci. Mozda su izgubili na tome svemu jer ih je dosta svjeta prozreo i imaju sve manje pripadnika. Hvala Bogu. Ja kada pisem o crkvi ne mislim na vjeru. Ja ne mislim u tom trenutku dali ima Boga ili ne. Ja mislim da je crkva promasila svoju ulogu. Milion posto.

Pusica

Tvoj Milanko

____________

Dragi moj Miletiću,

istina; ti i ja smo istog kova samo s različitim iskustvima, što nije ni čudo jer smo različitog spola. Ha ha ha

Iz tvojih iskustava učim, da su vukovi puno skromniji od ljudi jer vukovi žderu samo onda kada su gladni. Čovjek nikada nije sit. I ta glad za ugledom, raskošnošću i moći je veća od poštenja i stida. Tko danas iz stida pocrveni? Ispiranje mozga tj. laž se je uzdigla u "salonsku klasu". Die Lüge ist salonfähig geworden!

Tko lagati ne zna, kao Zvonko Bušić, taj je za "normalne" infantilac. A tko uvijek otvoreno kaže što misli taj je luđak ... poput mene. Bar što se mene tiče ne smetami mi ni najmanje mišljenje mase. Ali, važno mi je mišljenje dobrih prijatelja kao i tvoje. I zato ja neću, kao Zvonko Bušić, tako brzo oprostiti se od ovoga "normalnog" svijeta.

Grlim te sve dok ne zoveš 'upomoć ...'

Tvoja Marica
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #8 : Listopad 07, 2013, 22:41:56 »


Zvonko Bušić i Hrvatski plamen: umjesto nekrologa

Dok sam u sunčano nedjeljno jutro, na obljetnicu izbijanja Drugoga svjetskog rata, s prijateljem, darovitim i plodnim hrvatskim povjesničarom, sjedio ispred kafića ponad zagrebačkoga Britanskog trga na kojem sam, po običaju, upravo pročešljao antikvarne štandove (pa i kupio par vrijednih knjiga izvučenih s prašnjavih tavana i zapuštenih polica), naš ležerni i ugodni razgovor uz osrednju, na tipično zagrebački način tanku kavu, kao grom iz vedra neba presjekla je vijest:

"Ubio se Zvonko Bušić!"

Stigla je u obliku elektroničke poruke na prijateljev mobitel; minutu kasnije potvrdio ju je poziv moga srednjeg sina Zvonimira, koji je Zvonka Bušića upoznao u ljeto 2010. godine u Imotskome, kad je on, skupa sa suprugom Julie, sestrom Zdravkom i prijateljem Markom Grubišićem, predsjednikom zagrebačke podružnice Hrvatskoga društva političkih zatvorenika, bio gost kod mojih roditelja. Zvonimir nam je u nevjerici telefonom čitao internetsku vijest, a nama je od mah bilo jasno: ako je vijest točna (još smo govorili: ako je točna!), Zvonko se je ubio vatrenim oružjem. Za borca po put njega vješanje, trovanje ili nešto drugo nije dolazilo u obzir. Sve osim zrna i baruta bilo bi prljavo, nedostojno, nejunački.


Zvonko Bušić u posljednjem razdoblju života

No, još više i još gore, obojica smo znali: teško onomu narodu u kojem se ubijaju ljudi poput Zvonka Bušića; jao državi iz koje svojom voljom odlaze oni što su za nju dali sve što su imali! Iako šalje istu poruku, Zvonkovo samoubojstvo mučnije će odjeknuti od samoubojstava toliko drugih hrvatskih branitelja baš zbog toga što je on poznatiji od drugih, što su njegov čin i njegovo stradanje planetarno poznati. Jasnija optužba protiv današnje Hrvatske i odrješitija osuda hrvatske stvarnosti od toga jedva da su mogući.

Taj dojam i te misli vjerojatno nikad ne će iščeznuti, jer ima trenutaka koje čovjek pamti dok je živ. Iako bih htio razmišljati hladno i racionalno, njih mi nije moguće odagnati ni danas, nekoliko dana poslije Zvonkova mirogojskog pogreba koji je bio više nego dostojanstven, ali – neka mi se dopusti reći – preskroman, mali i njegova stradanja i njegova značenja ipak nedostojan.


Skroman pogreb velikog domoljuba Zvonka Bušića

Hrvatska kao da je ostala ravnodušna, u gradskoj vrevi nije se osjećalo da su Hrvati doživjeli još jedan veliki gubitak, čak je i Mirogojem vladala svakodnevica. Sa suprugom sam došao s južnoga ulaza u groblje, dosta daleko od mrtvačnice i mjesta pokopa. Dok smo zasopljeni žurili grobljanskim stazama uzbrdo prema mrtvačnici, mnogi su ljudi uobičajenim, skoro automatiziranim pokretima čistili počivališta svojih bližnjih, molili se ili jednostavno nijemo stajali uz grobove, zabavljeni svojim mislima. Radnici mirogojskog poduzeća nakratko su prekinuli radove uz njemačko vojno groblje da bi u hladovini obližnjih stabala pojeli svoje užine, zalijevaju ći ih pivom i pripovijedajući očito vesele zgode. Nigdje smijeh nije neprirodniji nego na groblju, a ipak sam pomislio kako su tim ljudima smrt i groblje tako svakodnevni da je još neprirodnije zamjerati im što i na tome mjestu smijehom pokazuju kako život nadjačava smrt.

Bilo je podne i, osim na samome prostoru oko mrtvačnice, ni na Mirogoju ništa nije dalo naslutiti da svega stotinjak koračaja dalje ljudi dolaze na posljednji počinak ispratiti čovjeka koji je čitav svoj život posvetio borbi za slobodu i neovisnost Hrvatske. Bilo ih je nekoliko tisuća: za gradske prilike dosta, za sprovod Zvonka Bušića malo i premalo. Da je pokopan u rodnoj Gorici, bilo bi ih bar deset puta više. Doći na njegov pogreb, u tome bi se dijelu Hercegovine i u susjednoj Imotskoj krajini smatralo ne samo pitanjem časti nego i elementarne pristojnosti. U Zagrebu je drugačije: grad koji bi htio biti velegradom, s posvemašnjom ravnodušnošću guta i žive, kamoli ne će mrtve.

Na Mirogoju sam se nadao velikim govorima, nije ih bilo; priželjkivao sam počasne hitce, iako sam znao da ni njih ne će biti. Ništa od toga više nije iznenađenje. U Hrvatskoj su odavno više na cijeni novopečeni bogataši, moralne protuhe i ništarije koje sve što imaju nose u novčarci, ali zato mogu kupi ti što god požele, pa i izraze javne sućuti. Oni će platiti osmrtnice, nadgrobne govore i spomenike, čak i suze, jer i to se u današnjoj Hrvatskoj dade kupiti.

Onima koji su za Hrvatsku žrtvovali svoju mladost, zdravlje i život, u njoj je danas namijenjen samo pod smijeh.

Jedan od takvih bio je Zvonko Bušić. On je izabrao Hrvatsku u vrijeme kad je to značilo samo bič, progone i vješala. Zato su za sličnim izborom posezali samo izabrani.


Bušići zajedno s Petrom Matanićem, Franom Pešutom i Slobodanom Vlašićem 10. rujna 1976  

Po onoj Lukanovoj: victrix causa diis placuit sed victa Catoni – pobjednička se stvar svidje bogovima, pobijeđena Katonu, on je iz osjećaja moralne dužnosti izabrao pobijeđenu stranu, svjestan da samo njoj pripada, i da su pravica i pravo uz nju. Ako će i po čemu ostati upamćen, bit će to njegova tvrda vjera da će poraženi samopouzdanjem, odlučnošću i borbom u konačnici postati pobjednici. Put je bio dug i mučan: od rodne Gorice, sela nasred sjevernog obo da polja što je presječeno najneprirodnijom granicom na svijetu, preko imotske gimnazije do političke emigracije, otmice američkog zrakoplova, trideset dvije uzničke godine i konačnog povratka u Hrvatsku 2008. godine.

Jedva pet godina kasnije sam si je oduzeo život, ostavivši dvije kratke oproštajne poruke: jednu privatnu, supruzi Julie; drugu namijenjenu javnosti, rodbini i prijateljima, u sadržajnom smislu zapravo škrtu i nejasnu. I samo je onaj dio hrvatske javnosti koji se osjetio naslovnikom te druge poruke pogođen njegovom smrću. Drugima je ona bila prigoda da ga ponovno prozovu teroristom, lunatikom, malne razbojnikom, ni ne krijući da im Zvonko Bušić – koji je u emigrantskoj javnosti postao doista Netko tek otmicom zrakoplova iz 1976. i spontanim izrazima opće solidarnosti Hrvata s otmičarima – kao tobožnji "terorist" personificira čitavu hrvatsku političku emigraciju, čak i čitav hrvatski narod, izuzev one šake njihovih istomišljenika, zapravo otpadnika i janjičara koje se uvijek moglo kupiti za dvije- tri samoupravljačke fraze, inflacijske potrošačke kredite, sindikalne svinjske polovice, prokrijumčarene rebatinke sa splitskoga Peristila, romobil i dječja kolica proizvedena u Jugovinilu.

Donekle neobičnu iznimku čine pojedinci, poput novinara, tuđmanologa, norvalologa (*) i publicističkog paljetkara Darka Hudelista koji samodopadno misli da dva-tri dokumenta, začinjena frazama i konfabulacijama, sami po sebi čine povjesničara. On je, vjerojatno za potrebe kakve svoje nove kupusare protkane standardnim mjesečarenjem i nemaštovitim nategama, u tekstu u jednome zagrebačkom tjedniku prozvao Zvonka Bušića svojim prijateljem, iako je očito da o njegovu javnom djelovanju i o njegovoj stvarnoj ulozi i mjestu u hrvatskoj političkoj emigraciji znade malo i krivo, a sreo ga je – po vlastitome priznanju – svega par puta. Prijateljstva su jeftina stvar, zar ne? No Bušić se je, prema Hudelistu, već mjesecima osjećao posve praznim i razočaranim, ali je zato čeznuo zatim da upozna, ni manje ni više nego – Dobricu Ćosića. Bez njega, valjda, ne bi znao ni što će sa sobom, ni ti što će sa svojim idealima. Podmuklost uvrede ne vide samo slijepci, jer: Dobricom je Ćosićem, eto, jedan hrvatski politički borac, prognanik i uznik htio ispuniti svoju prazninu i svomu životu dati novi smisao!

A riječi i komentari onih koji su možda zaista imali pravo zvati se prijateljima Zvonka Bušića, uz rijetke iznimke, samo su isprazne fraze i patetični srokovi koji, kao po nepisanom pravilu, pokušavaju više reći o onima koji ih izriču nego o onome zbog koga se izriču. To je, uostalom, njihova jedina ambicija i njihova konačna svrha. Pritom patetika, kao i uvijek, i u ovome slučaju nije samo najjeftinija, nego je i bezopasna. Ona sve opravdava, a na ništa ne obvezuje. Zato je većina i tih fragmenata bez ikakve stvarne vrijednosti: za jedan portret Zvonka Bušića oni su neupotrebljivi, osim što – mož da – ilustriraju duhovnu klimu u suvremenoj Hrvatskoj i našu nespremnost da o ozbiljnim stvarima ozbiljno mislimo i ozbiljno govorimo.

Fenomen nije nov. Kao glavnome uredniku Političkog zatvorenika – a valjda ne samo meni – obraćalo mi se tijekom ovih godina (a obraća mi se i danas) mnoštvo čudnovatih likova koji su se po odlasku u mirovinu prometnuli u revolucionare (dotad su bili poslušni svakoj vlasti i klanjali se svakom idolu!), ili onih koji sami sebe nakon 1990. nazivaju "prijateljima Bruna Bušića". I zadnjoj je budali jas no: da je doista bilo toliko spremnih na borbu za Hrvatsku, ne bi ta borba ni bila nužna. Da je Bruno Bušić kojim slučajem doista imao toliko prijatelja, ni nepri jatelji mu ne bi mogli ništa, pa ni on ne bi postao to što je postao: ne bi za njim postojala potreba.

-   Nisam sa Zvonkom Bušićem bio prijatelj, pa mi to možda daje pravo da o njemu pokušam kazati nešto što smatram objektivnim. U svakom slučaju: poštenim.

-   Nismo postali prijatelji, iako smo u jednome razdoblju dosta vremena provodili skupa. Nisam se nazivao njegovim prijateljem, makar je bilo lako zbližiti se s njim, jer je bio vedar i otvoren, uvijek neposredan, ali ni kad neuljudan. Da smo bili prijatelji, pitao bih ga o dojmovima i ljudima iz emigracije, o ot mici zrakoplova, o pravome autorstvu letaka koji su uneseni u zrakoplov (jer im Bruo Bušić – koliko znadem – i nije jedini autor), o boravku u zatvoru, o Hrvatima koji su ga posjećivali i o onima koji nisu. Štošta bih pitao, jer prijateljstvo znači i otvaranje duše, dijeljenje uspomena. A ja toliko blizak s njim nisam bio.

-   Nisam ni žurio da topostanem, ne isključujući da jednom i za to dođe vrijeme. Nije to vrijeme došlo, pa ni pri posljednjem razgovoru početkom ljeta nisam smogao snage pitati ga, zašto je u dokumentarcu Ljiljane Bunjevac Filipović što ga je Hrvatska televizija prikazala malo ranije, ispuštena ona epizoda o njegovu bijegu iz zatvora, epizoda koju je na drugome mjestu dojmljivo i s očitim iskrama literarnog dara opisao, a mi u Političkome zatvoreniku prenijeli.

-   Nisam pitao, jer mi se činilo da takvo pitanje za dire u privatnost na koju ja nemam pravo. Da smo bili prijatelji, ne bih se ustezao niti bih se pribojavao da će to pi tanje pogrješno shvatiti. Ipak: da je htio, sam bi mi o tome pripovijedao, jer – proveli smo mnoge sate i nasamo i u društvu, uvijek raspravljajući, po nekad i prepirući se, uvijek o istoj temi: o Hrvatskoj, o hrvatskoj sadašnjosti i budućnosti.

To je već nešto što ne pretpostavlja prija teljstvo. Da bi se surađivalo u političkoj borbi, ne mora se bi ti pri jateljem; dovoljna je podudarnost osnovnih pogleda. Za prijateljstvo hoće se i prošlost, za suradnju je dovoljna budućnost.

Nazvao me je negdje ujesen 2009. I predložio da se sretnemo. Nije okolišao niti je gubio vrijeme na formalnosti oko upoznavanja: već nakon nekoliko minuta razgovora na terasi jednoga lokala na središnjemu zagrebačkom trgu složili smo se oko dijagnoze moralnih i političkih prilika u Hrvatskoj, po tom se počeli viđati sve češće. Sa suprugom je tada još stanovao u netipičnome podstanarstvu u Boškovićevoj ulici, a negdje početkom ili u proljeće 2010. godine – ako se dobro sjećam – preselit će u zapadni dio grada, pa je skoro svakodnevno što tramvajem, što pješice prolazio tik ispod prozora moga iličkog ureda. Nazvao bi ili samo pozvonio čak i onda kad je imao uglavljene sastanke u gradu, pa mi se činilo da je baš svako obećanje u životu ispunio bolje od onoga da će negdje doći bez kašnjenja.
________
* Norval je franjevački samostan u Americi. Uz njega se vežu (neprovjerljive) brojne priče o sprezi hrvatskih franjevaca u emigraciji i raznih obavještajnih službi. Zapravo, čisti James Bond! (MD)

1. od 3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #9 : Listopad 07, 2013, 22:46:45 »


Taj gubitak osjećaja za vrijeme ili potreba da se njegovo curenje učini neprimjetnim, vjerojatno je posljedica uzničkoga dugočasja. Više od tri desetljeća on nije imao kamo žuriti, pa je zaboravio da nije svakomu tako. I po izlasku na slobodu vremena je imao više od mene, i bio je od mene i orniji za dugotrajne razgovore, uvijek začinjene njegovom obvezatnom cigaretom s napola odrezanim filtrom. Što više, nerijetko sam ima osjećaj da mi predbacuje što požurujem razgovor ili ga skraćujem spominjući obveze, poslove, rokove, stranke, podneske, rasprave..., sve neke efemerne, ovo zemaljske stvari koje su se njemu, očito, činile manje vrijednima i manje važnima.

No ja ga nikad nebih svrstao u ljude kojima su apstraktno mišljenje i pisana riječ bi li na prvome mjestu. On je bio borac, a ne mislilac, čovjek akcije, a ne kontemplacije. Bacio bi, doduše, u mom uredu pogled na police s knjigama, primijetio među njima naslove koje je i sam čitao, ponekad bi se u razgovoru i oslonio na koji filozofski aforizam, ali nikad nije davao znaka da su to teme koje ga primarno zanimaju. I tjelesno i duhovno bio je svježiji od većine svojih vršnjaka. Da je bio natprosječno inteligentan, o tome nema dvojbe. Da je u tamnici dosta toga i pročitao, sasvim je izvjesno. Rekao bih da je vladao općim mjestima iz hrvatske povijesti i književnosti, i da je pomnije studirao pojedine filozofske rasprave kako bi svojoj patnji našao ne samo osobni i nacionalni, nego i općeljudski smisao. No njegovo je znanje bilo nesustavno i fragmentarno, a njegovu literarnom daru koji je izbijao iz nekoliko tekstova što ih je napisao, životne stranputice nisu dale da se razvije. Zato mi je posve čudno kad ga se danas, nakon smrti, hoće prikazati kao filozofa, teoretičara, mudraca. Koliko sam ja uspio vidjeti, on sam takvih ambicija nije imao. Kad nije tražio ljude za određenu svrhu, nije tražio društvo mislilaca, a ono što je napisao, kreće se u okviru tih ambicija. I za mene nema nikakve sumnje da bi se Zvonko Bušić, da živi deset života, u svakome od njih radije vidio na barikadama, u rovovima, na bojištu, nego u knjižnicama i za sveučilišnim katedrama.

Jednako tako mislim da griješe svi oni koji tvrde da je bio naivan i da je krivo procjenjivao prilike u Hrvatskoj. Jer, nije on krivo procjenjivao prilike, iako je često krivo procjenjivao ljude.

Svaki se čovjek mjeri svojim laktom, pa je i Zvonko Bušić ljude oko sebe mjerio svojim mjerilima, očekujući da doista misle ono što govore, i da rade ono što misle. Zato je olako vjerovao onima koji su se rasipali domoljubnim frazama ili velikim riječima uopće. Moglo se je to zaključiti po načinu na koji je pripovijedao o pojedincima, od jedne veleposlanice koja ga je posjetila u zatvoru do ljudi koje je kasnije upoznao diljem Hrvatske. Kad su ga obasipali izrazima pažnje i razumijevanja, on nikad nije posumnjao u njihove nakane. Htio je vjerovati da dijele i njegove misli, čak i ideale. Za nj je formula života bila jasna: da bi život bio vrijedan življenja, moraju vrijediti i ideali i ljudi koji ih propovijedaju. U ideale nije sumnjao, a nije htio sumnjati ni u ljude. Zato nije rado slušao drugačija uvjeravanja, čak do te mjere da je zatvarao oči pred činjenicama.

Na koji način ocjenjuje ljude postalo mi je jasno kad je između dva kruga predsjedničkih izbora – mislim da je to bilo još u 2009. godini, dva-tri dana poslije Božića – u Gradskoj kavani uvjeravao mene i jednoga hrvatskog filozofa i diplomata, da je Bandićev ulazak u drugi krug znak Prsta Božjega, ujedno predlažući da sročimo i objavimo poziv biračima da glasuju za zagrebačkoga gradonačelnika. Nije to bila samo taktika niti izbor manjega od dva zla, nego i izraz njegova uvjerenja: on u zagrebačkom gradonačelniku nije gledao populista koji ideološkim simbolima trguje kao što preprodavači na Dolcu trguju jeftinim kineskim tekstilom, nego osobenjaka velikih potencijala, čija se najveća vrlina sastoji u sposobnosti da se približi biračima i u njegovoj nepredvidljivosti. I baš zato što je nepredvidljiv, što postoji i mimo stranke, a ne samo u njoj i po njoj, Bandić će postati "naš", samo ako mi to hoćemo.

Ja u to nisam vjerovao, niti sam bio spreman napraviti mu taj ustupak. Možda sam cjepidlaka, a možda samo pamtim više nego što je pristojno. Bilo bi neuljudno reći da me je iskustvo naučilo onomu čemu njegovo njega nije, a mršava mi je i zadovoljština da je vrijeme dalo za pravo meni, a ne njegovu optimizmu. Još tužnija je činjenica – ako je činjenica – da je posljednjeg dana ovo zemaljskog života bio ogorčen upravo pohvalama koje su tomu istom Bandiću upućene s udbinskog oltara s kojega se, drugačije nego s bilo kojega drugoga, moli za hrvatske mučenike. Jer, ta udbinska pohvala uvelike se naslanja na istu onu logiku koju je on u prosin cu 2009. držao nepobitnom, ali – nemam ni kakve dvojbe oko toga da su joj motivi bili različiti. Ne tišti me uspomena na to, jer čistoći motiva Zvonkove logike nemam što predbaciti; s ovima drugim ne želim imati baš ništa zajedničko. Suvišno je i kazati: draži su mi politički naivci od intelektualnih mešetara i duhovnih trgovaca.

Bio je razočaran tim izborima, a još više predsjedničkim kandidatima. S nekima smo razgovarali skupa, s drugima je – kao i ja – razgovarao sam, valjda i više puta. Jednomu od njih me je doveo u neki restoran na Jarunu. Doš li smo tamo, pokupivši prethodno automobilom popularnog pjevača koji je Zvonka očito volio i cijenio, a tada je bio na štakama. Bilo je nesuđenom predsjedniku i njegovoj sviti drago primiti goste; mene svakako najmanje od nas trojice – ja sam mogao najmanje koristiti. Smetao sam već time što nisam pokušao ni hiniti osobite simpatije, kamoli oduševljenje. Želeći prekinuti agoniju u kojoj su se tražile lažne isprike za neuspjeh, a prešućivala impotencija i manjak strasti, otvoreno sam, pred čitavim njegovim izbornim stožerom, rekao predsjedničkom kandidatu da gubimo vrijeme, i on s nama, a još više mi s njime. Od gosta to i nije bilo pristojno, ali sam držao da je nepristojnije lagati mu u lice i zavaravati i njega i sebe. Zvonku je to bilo i simpatično i smiješno. Svidjela mu se prispodoba kojom sam se poslužio, spominjući Gržanićev saborski nogomet iz Khuenova doba, i onu postolu koja je godinu ranije poletjela prema američkom predsjedniku. No, i za jedno i za drugo htjelo se više hrabrosti i drskosti.

Svakodnevno je on susretao mnoštvo ljudi, pa je u nastavku te serije razočaranja, i u tim mnogim razgovorima s mnogima, u Zvonku Bušiću postupno sazrijevala odluka da se – kako je on govorio – i sam aktivira. Vjerujem da je odluku donio samostalno – makar možda pod dojmom sugestija ljudi čiju je osobnu susretljivost i simpatije krivo tumačio kao poziv da im stane na čelo i predvodi ih. Rekao bih da je u tome najviše griješio, neshvaćajući da su izrazi simpatija i osobnoga poštovanja jedno, a politička identifikacija nešto sasvim drugo. Bilo je dosta onih koji bi za nj učinili puno; malo onih koji bi dali da ih on vodi. Ja o tome nisam imao iluzija, on jest.


Zvonko i Julie Bušić u američkom zatvoru

I naziv Hrvatski plamen bio je njegov. Punim bi ustima izgovorio te dvije riječi, a osim energije koja je iz njega izbijala, neobično ljupko bi mi zvonio njegov izgovor početnoga glasa druge riječi koji je stekao dugotrajnom svakodnevnom uporabom američkoga. Hrvatski plamen! Croatian Flame! I na engleskome to dobro zvuči, dodao bi.

Pod tim radnim naslovom na njegov se poticaj u prvoj polovici 2010. u jednome uredu u središtu Zagreba počela češće okupljati skupina od sedam-osam ljudi. Bio je među njima Zvonkov prijatelj iz djetinjstva i vlasnik tog ureda, potom jedan neprepoznati književnik što kruh svagdašnji zarađuje predajući hrvatski jezik i pišući izvrsne novinske kolumne, pa jedan mladi i duhoviti, u javnosti prilično eksponirani sveučilišni nastavnik, jedan bivši hrvatski politički uznik u najboljoj dobi, jedan informatičar... Ne sjećam se tko je prvi primijetio da su baš svi iz te skupine pročedili iz kamena između Neretve i Cetine, ili još preciznije: između Neretve i zapadnoga ruba Imotskoga polja. I po tome tipični ognjištari, kako bi učeno zaključio Slaven Letica, nekadašnji teoretičar četvrte Jugoslavije, danas posve ocvali intelektualni guru onoga dijela hrvatske državotvorne javnosti koja vrhuncima svoje političke mudrosti i moralnim okosnicama drži Zdravka Tomca, admirala Domazeta-Lošu i slične stupove društva, u mnogim vatrama prokušane tražitelje crvene niti.

Zvonko je u toj maloj skupini vidio jezgru plamena koji bi iznova zapalio hrvatske duše i odmah je kovao planove o tome, tko će već najesen krenuti među hrvatske iseljenike u potrazi za potporom. On je već vidio stranku, pokret, potom onakvu Hrvatsku o kakvoj je sanjao, i sve mu se to činilo nadohvat ruke, samo – treba htjeti. Njegovo htijenje bilo je očevidno, baš kao i njegovo neshvaćanje našega opreza. Njemu se taj oprez vjerojatno činio fatalizmom, možda i nečim gorim.

Nisam bio u toj skupini od prvih početaka: pozvao me je negdje u ožujku 2010. godine. Dolazio sam dosta često, jer sam većinu sudionika poznavao otprije kao ljude koje vrijedi poznavati, a raspravljati s ljudima koji žele misliti – napose kad ne misle sasvim isto – uvijek je užitak. Raspravljalo se dosta otvoreno i žustro, u dimu cigarete, uz čašu-dvije vina, voćne sokove i vodu. Jela nije bilo nikad, niti je tko za nj pitao.


Napokon na slobodi u Hrvatskoj  

Ne znam jesu li svi u toj skupini imali i vlastite političke račune; ja sam bio među onima koji jesu. Bio sam od početka posve nesklon stvaranju bilo kakve nove stranke, jer sam držao da je taj pothvat osuđen na neuspjeh. Ni od hodočašćenja hrvatskim iseljenicima nisam očekivao ništa, jer sam tijekom trogodišnjega rada u diplomatskoj službi shvatio koliko su krive domovinske predodžbe o položaju i financijskoj snazi prosječnoga hrvatskog iseljenika. Prikupljanje novca za obranu Zvonka i družine, po tom Domovinski rat, bi li su jedna pjesma; nekakva nova politička stranka posve druga. Vrijeme gradi kule po kotaru; vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje.

Umjesto toga sam u Zvonku Bušiću – pa ako je potrebno, i u neformalnoj udruzi koja nosi ime što ga je on izabrao – želio vidjeti posljednji instrument okupljanja bar većine strančica i grupacija koje se pozivaju na pravašku baštinu. Činilo mi se da bi takav savez, sa zrnom pameti, mogao pokazati da hrvatski nacionalizam nije ideologija 19. stoljeća, a još manje povremeno majmunsko oponašanje grupacija iz ustajalih rukavaca europske nove desnice, nego da je riječ o misli koja još uvijek ima što dati i u novim okolnostima, o misli koja se usredotočuje na hrvatske teme i probleme, a ne troši se na rasprave o položaju francuskih useljenika, norveških kitova i američkih sveučilišta. Kad bi došlo do takvoga saveza, i kad bi mu na čelo stali ljudi koje se ne da jeftino kupiti, onda bi se i s Hrvatskom demokratskom zajednicom pjevala druga pjesma. Takva bi joj grupacija mogla biti metaforički nož pod grlom. Bez toga, ona će uvijek naći nekoga svog Sanadera koji će trgovati s braćom Srbima, ponižavati se pred tuđincima i prodavati se poput bludnice. Jer, to je nužni, neminovni posljedak njezina ovakvog postojanja, zajednički nazivnik ideološke kakofonije na kojoj je sazdana.

Žurilo mi se, jer saborski izbori nisu bili neposredno na vidiku, pa mi se činilo da je lakše raditi u tim okolnostima, nego usred iz borne groznice koja je u Hrvatskoj uvijek ista: prije izbora se nagovješćuju koalicije i ujedinjenja, nakon izbora se kuka, uzajamno ogovara i optužuje, pri čemu se usput mudro otkrivaju uvijek isti, svakomu poznati uzroci debakla. Nitko od nas neželi shvatiti da su male stranke i stvorene da ostanu male, i svako mu je udobnije u položaju pasivnog sljedbenika uske, na svoj način pravovjerne sekte, negoli u situaciji u kojoj se odlučuje i odgovara za odluku.

2. od 3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #10 : Listopad 07, 2013, 22:50:06 »


Nisam tu svoju zamisao tajio, naprotiv. Nisu je svi držali ni izvedivom niti racionalnom, a neki su je smatrali i promašenom. Nisam do voljno glup da ne shvatim kako je dio sustolnika zapravo mislio da je smiješna, ali sam im bio zahvalan što taj sud ne izriču, pa me tako ne sile uzvraćati mjerom koja bi onemogućavala svaku suradnju. A ipak, bilo je lakše dokazivati protivno nego definirati ključne programske točke oko kojih bi se kristalizirala predizborna suradnja, kasniji savez i u konačnici ujedinjena pravaška stranka kojoj je Hrvatska stranka prava zbog niza razloga imala biti okosnicom. Pogotovo je pri definiranju tih točaka bilo lakše uglaviti stajališta o hrvatskim parlamentarnim strankama ili o procesu europskih integracija negoli o hrvatskoj politici u Bosni i Hercegovini ili o Bosni i Hercegovini.

Nakon rasprave koju je sredinom svibnja 2010. izazvao jedan moj pisani traktat o toj temi – a valja reći da sam Zvonko na nj nije imao primjedaba (štoviše, rekao je da mi nismo oni koji imaju pravo bilo čega se odrica ti!) – bilo mi je jasno da Hrvatski plamen kao takav ne će moći sa mnom, ili bar ja ne ću moći s njim. Moj sastavak, datiran 12. svibnja, pisan je s nakanom da stvari izvede na čistac, pa je to i uspio. Nije se moglo previdjeti da o većini stvari mislimo jednako, ali da se u nekima razilazimo. Držao sam kako su te razlike toliko bitne da onemogućuje trajniju suradnju i počeo sam se sve rjeđe družiti s ljudima koje ni dalje ni sam smatrao dalekima. No, sa Zvonkom sam se nastavio viđati.

Činilo mi se nepristojnim pitatiga, kako idu stvari s Hrvatskim plamenom i susreće li se još uvijek ona ista skupina. Bilo mi je važnije što je prihvatio zamisao da u pojedinačnim razgovorima pokušamo potaknuti pravaške grupacije na zbližavanje i zajednički nastup na izborima. Nije mu bilo teško hodočastiti na te sastanke. Ja sam opisivao – kasnije u jednome tjedniku, potom i u ovome časopisu objavljeni – model koji stvara pretpostavke budućega ujedinjenja štedeći taštine takozvanih predsjednika i ostavlja ih privremeno na vlasti u njihovim strančicama; Zvonko je već svojom pojavom, a još više poletom i energijom koja je izbijala iz njegovih riječi, dokazivao zašto je to nužno. Nismo, dakle, nudili bog zna što, a najtužnije je da smo uopće trebali nešto nuditi i objašnjavati: stvar je morala biti jasna svakomu onom tko ima prosječnu pamet i čistu savjest.


A kad je o naivnosti riječ, priznajem kako mi se na trenutke činilo da moj optimizam nakon zajedničkih susreta s predsjednicima
-   Hrvatske stranke prava,
-   Hrvatske čiste stranke prava,
-   Hrvatske stranke prava dr. Ante Starčevića,
-   Hrvatske republikanske zajednice... jedva zaostaje za njegovim.

Za neke od tih prvaka bio bih spreman dati ruku u vatru, s drugima mi je bilo mučno sjesti za isti stol, ali – druge nije bilo. Sredinom kolovoza 2010., dan nakon druženja kod mojih roditelja, Zvonko je Marka Grubišića i mene u Imotskome uvjeravao da je stvar na domak rješenja, iako će zahtijevati i neke nepopularne korake. Desetak dana kasnije, nakon zadarskog susreta s vodstvom Hrvatske stranke prava, mislio je posve drugačije. Telefonom mi je rekao da su svi naši razgovori bili uzaludni. Ni sam stigao na taj sastanak, a poslije nije više bilo vremena pitati ga za pojedinosti.

On je očito već tada bio doni oodluke koje su označile kraj naše suradnje. Ne prihvaćajući moju sugestiju da ostane izvan političkih stranaka, za mene je prestao biti mogućnost. Ostalo je bila samo tehnika, dva prizora završnoga čina. Prvi se zbio jednoga subotnjeg popodneva u zagrebačkome Boćarskom domu. Pozvao me je telefonom na sastanak, ne objašnjavajući tko će na njemu biti niti zašto ga saziva. Bilo je tamo pedesetak ljudi. Većinu sam osobno poznavao, drugi su već na neki način sudjelovali u javnome životu, pa sam imao razloga već na početku bi ti obeshrabren. Ne gubeći vrijeme, Zvonko je otvorio sastanak i najavio osnivanje novoga političkog pokreta odnosno stranke. Na čelu Hrvatskoga plamena bi li bi on, Tuđmanov sin Miroslav ("u znak pošto vanja prema pokojnom Predsjedniku"), Marko Perković Thompson i – dizajner Boris Ljubičić. Opirao se svom izboru Miroslav Tuđman otvoreno, a Zvonko ga je pred svima molio da prihvati ponuđenu ulogu. Da nije bio groteskan, prizor bi bio zabavan. Ne znam je li Tuđman već tada pregovarao s Jadrankom Kosor nadajući se saborskoj plaćici i povlaštenoj mirovini, ali je bilo očito da Zvonko nije prethodno s njim dogovorio suradnju, nego ga je na nju pozvao tu, pred svima.

Sve to – od amaterske organizacije do kandidiranja nekakvoga dizajnera koji je u svevidećem oku druga Tita ne tako davno nalazio zvijezdu sjajnu – bilo je više nego što sam mogao otrpjeti. Bez galame i glasnoga prosvjeda, ali demonstrativno smo na pustili sastanak ja i isti onaj prijatelj s kojim me je prvoga rujna dvije tisuće trinaeste zatekla vijest o Zvonkovoj smrti. Doš li smo odvojeno i po posebnim pozivima, otišli smo zajedno, dvoglasno jadikujući istu tužaljku. Već davno nam je dosadila, jer se stalno ponavlja. Kako je, pak, taj subotnji sastanak završio, zapravo ne znam niti me je zanimalo. Do danas nikoga od sudionika nisam o tome pitao ni riječi, jer sam iz sastava sudionika znao kako plod ne može biti ništa doli mrtvorođenče.

Iste večeri me je Zvonko nazvao. Bio je povrijeđen i tražio je objašnjenje mog odlaska. Objasnio sam zašto mislim da se kocka svojim imenom, bio možda i grub, valjda za to doba malko i nepravedan prema Miroslavu Tuđmanu (kas nije bih – naravno – držao da je neuljudno ne počastiti ga puno neljepšim epitetima!), pa čak i prema tom Ljubičiću, ali – manje ni sam mogao, više nisam htio. Treba li uopće reći da je Zvonko Bušić otklonio moja objaš njenja, ostajući uvjeren da je izabrao pravi put? On, pak, u listopadu iste godine nije osjećao potrebnim objasniti mi što se zbilo s Hrvatskim plamenom i tim njegovim optimizmom kad me je pozvao da sutra otputujemo u Slavonski Brod i pristupimo Hrvatskoj stranci prava dr. Ante Starčevića. Nije ni trebalo objašnjavati: taj poziv je o Hrvatskome plamenu govorio sve što se je moglo kazati – mrtvorođenčetu se nije moglo udahnuti život. Odbio sam ga glatko i bez suvišnih riječi, domećući samo da će tim odlaskom u Brod završiti njegova politička karijera. Nisu s njim tamo otišli ni neki drugi članovi skupine koju se je moglo nazvati inicijativnim krugom Hrvatskog plamena; neki su mi dan-dva kasnije kazali kako su ga odbili riječima nalik onima koje sam mu ja rekao.

Time je zapravo završila moja suradnja sa Zvonkom Bušićem. U jesen 2010. u nekoliko me je navrata pokušavao privoljeti na pristupanje njegovoj stranci; uskoro ju je i on napustio. Sve do ovoga ljeta povremeno bis mo se nakratko čuli telefonom, tek da se upitamo za junačko zdravlje. Negdje zimus mi je poslao i pozivnicu za premijeru filma Ljubavnici i luđaci, ali – nisam otišao. Nisu me zanimale prigode za pokazivanje pred mnoštvom, a i o događajima iz prošlosti najradije mislim svojom glavom. Danas mi je ta neiskorištena pozivnica postala dragom uspomenom.

Zadnji put smo ozbiljno razgovarali sredinom prosin ca 2012. go dine. Nazvao me je da mi izrazi sućut zbog smrti brata mi Domagoja, koji je umro nekoliko dana ranije u svojoj 42. godini, ostavivši suprugu i dva sinčića. Iz njegovih je riječi izbijala duboka vjera i iskustvo čovjeka koji je davno shvatio da ovozemaljski život ima ograničenu vrijednost: da smo doista vjernici, ne bi nas tako teško pogađao odlazak s ovoga svijeta.

I to mi je palo na pamet odmah nakon što je stigla tragična prvorujanska vijest.

Zato nisam spreman ni na kakve zaključke o razlozima koji su ga ponukali da se ubije. Da je o tome dugo razmišljao i da se je nato pripremao, njegovo oproštajno pis mo – čini mi se – ne bi bilo onako kratko i blijedo, nego bi bilo sadržajnije, sadržavalo bi jasnije i od ređenije poruke. Vjerujem da bi bilo nadomjestak i dopuna onomu letku koji je 1976. trebao biti bačen nad hrvatskim prošteništima, zapravo suvremenjeni poziv na dostojanstvo i slobodu.


Počasna straža uz odar Zvonka Bušića  

Taj poziv nam je itekako potreban i danas, možda potrebniji nego onda, jer ako nam se i čini da imamo više slobode, sigurno je da nemamo više dostojanstva.

A nema nikakve dvojbe da bi tom dostojanstvu i slobodi jedan od jamaca bio Zvonko Bušić, da nije opet uzeo stvar u svoje ruke, pa nas – dokrajčivši svoj život – prepustio samima sebi. Na onima koji su ostali – a velika većina nas je lošija od njega – ostaje dokazati da smo vrijedni slobode i dostojanstva. Jer, to se ne pretpostavlja, nego se dokazuje. I postanemo li vrijedni toga, postat ćemo vrijedni i uspomene na Zvonka Bušića.

Piše: Tomislav Jonjić
Politički zatvorenik, br. 254, rujan 2013.
http://www.hdpz.t-com.hr/glasilo.html
http://www.tomislavjonjic.iz.hr/

3. od 3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #11 : Kolovoz 30, 2015, 20:26:27 »


IN MEMORIAM PRIJATELJU ZVONKU BUŠIĆU


Zvonko Bušić (Gorica, 23. 01. 1946. - Rovanjska, 01. 09. 2013.)

Obilježavanje Dana hrvatskih mučenika u Udbini kuca na vrata. Prođe druga godina dana od kako je Zvonka u Udbini, na misi u Crkvi hrvatskih mučenika, pogodilo biskupovo pozdravljanje i zahvaljivanje čovjeku koji je na reveru imao bedž sa slikom Josipa Broza, jednog od najgorih svjetskih zločinaca, koji je bio nalogodavac egzekucije bez suda i suđenja hrvatske djece, hrvatskih majki i razoružane hrvatske vojske po završetku II. svjetskog rata.

Izjavivši kako ne može živjeti u Hrvatskoj gdje se podržava čovjeka koji veliča krvnika hrvatskoga naroda, duboko razočaran strančarenjem, osobnim interesima i borbom za osobni probitak a iznad sve hrvatskih interesa za dobrobit hrvatskog puka, zgrožen pljačkom i grabeži kojom politička mafija baca Hrvatsku u gospodarski kolaps i oduzima hrvatski kulturni i civilizacijski identitet hrvatskom narodu bacajući ga u dužničko robstvo, oduzeo je svoj život, kao žrtvu, da pokaže nama, hrvatskom puku, kako naš život mora biti na služenje Domovini Hrvatskoj.

Čovjek koji je na reveru imao bedž sa slikom Josipa Broza, čovjek koji je svojom sotonskom prijetvornošću prevario i biskupa, gradonačelnik Zagreba, glavnog grada svih Hrvata, Milan Bandić, danas je osumnječenik za teška kaznana djela gospodarskog i inog kriminala. Jurca po Zagrebu i Hrvatskoj kao da se teške optužbe odnose na nekog drugog, a ne na njega. Bez srama i imalo kajanja građanima grada Zagreba prodaje jeftine političke parole i želi u hrvatski Sabor.

A gdje je moj dragi prijatelj Zvonko? Počiva na Mirogoju.
Hoće li ga se sjetiti na euharistijskom slavlju? Obilježava se Dan hrvatskih mučenika.

Zvonko Bušić je hrvatski mučenik, vitez, iz čijeg primjera života imamo učiti ako se dičimo da smo hrvatski domoljubi.

Hrvatski puče, pouka Zvonkove žrtve je Hrvatska je svetinja i iznad je sebičnosti osobnoga praznog življenja. Za nju se gine jer ona je Domovina naša.

Dragi prijatelji, ne zaboravimo Zvonka Bušića.
Ne posustajmo u boju protiv tiranina i odnarođene aveti komunista i lažnih socijaldemokrata.
Svi složno u jedan stroj protiv lupeža i razbojnika koji pljačkaju lijepu našu. Razotkrijmo ih. Ne strhujmo i ne pokleknimo u tom boju. Bog je na strani pravednika koliko god teško bilo a pobjeda daleka i nemoguća. Sudimo veleizdajnicima hrvatskog naroda,.
Prijatelju Zvonko, bila je velika čast družiti se s tobom i učiti kako se voli Domovina Hrvatska.

Za Dom, hrvatski Dom!
Bog i Hrvati!

Krešimir Mihajlović, prof.
Zagreb, 27. kolovoza 2015.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!