CRO-eu.com
Prosinac 10, 2019, 20:35:50 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: 1 ... 10 11 [12]
  Ispis  
Autor Tema: HPC i SPC  (Posjeta: 94794 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
max 2

Postova: 188


« Odgovor #165 : Veljača 12, 2015, 11:31:04 »


Malobrojni shvaćaju srž i bit srpske crkve, ona je prvenstveno srpska onda kršćanska i pravoslavna, ona je etnička crkva, to je devijacija, ona je fenomen pravoslavnih crkava.

Kada je proglasešena srpska crkva 1219.god.korektnije, kada se odvojila od ohridske autokefalne crkve te dobila svog arhiepiskopa,arhiepiskopska titula  glasila je:
“по милости божий архиепископь вьсхь срьбьскихь и поморскихь земьль”.
Po milosti božijoj arhiepiskop svih srbaljskih(srpskih) i pomorskih zemalja.

Odmah se na početku vidi izdvajanje "srpstva" i ”srpskih zemalja”, etnocentrizam.
U Bizantu je Pravoslavna crkva bila podložna državi i bila je centrifugalna sila i sredstvo centralne vlasti, cara itd., ali nije nikad imala etnički “bizantski”krakter.

Sva je kvaka u tom nazivu srpska crkva, to znači kako se šire pravoslavni vjernici ti teritoriji postaju odmah i srpske zemlje, to je izvor svih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije.

To se najbolje vidi na primjeru Aleksandra Trbuhovića 23 veljače 1839 godine kad kaže: “Ja sam rođeni Hrvat, ali po zakonu crkve srpske.” On je bio po narodnosnom osjećaju Hrvat i pravoslavac, kako kaže ruskoj bakici u prepiranju da je pravoslavni hristijanin, ali pojavom nacionalnih preporoda krajem 19 st ako je htio ostati u svojoj vjeri dakle pravoslavac to je bilo  moguće samo u okviru “srpske crkve”, a srpska crkva je proglasila sve vjernike pod njenom jurizdikcijom za Srbe, a teritorij za srpske zemlje i eto ratova.

Srpski se pokret uvukao u Bosnu i Hrvatsku kroz vjersko, ili kroz “vjersko prosvjetne” autonomije "srpske crkve", temelj tome pokretu je srpsko pravoslavlje, to mnogi onda nisu shvaćali, posebice Hrvati.

Vjernik srpske crkve je srpski pravoslavac, Srbin ili kult Svetog Save, to nije pravoslavlje to je srpsko pravoslavlje.

Trenutak  nastanka srpske crkve bio je političke naravi, Ohridska arhiepiskopija je do tad pokrivala etnički šaroliko područje i nije inzistirala na “ohridstvu” ili etničkoj pripadnosti svojih vjernika.

Nema gore stvari za jedan narod nego kada stvori svog Boga i svoju crkvu…….
To ni samim Srbima nije jasno, možeš ti njima prati uši, ali njima je oriban mozak, to je problem.
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #166 : Veljača 13, 2015, 01:31:51 »


<a href="http://www.youtube.com/v/CnfohnSc4Aw?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/CnfohnSc4Aw?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>
…. srpski Bog > 2:50/14:34  

Ako osoba koja ima  pravo da vrši obrede i obavlja crkvene službe kao episkop Filaret Mićević ne poštiva Novi zavjet i riječ Isusa Krista, ako odlikuje jednog ratnog žlocinca, onda ona zloupotrebljava ne samo svoj položaj, nego svoju Crkvu pa i svoju kršćansku vjeru.


Episkop Filaret Mićević u mantiji i sa pastirskim štapom,
preko ramena drži puškomitraljez M-53.
 

Ako "kršćanina" poput Šešelja, koji svojim skandaloznim i seksističkim porukama vrijeđa na svaki korak sve Hrvate, citat: "Draga moja Kolinda, ja sigurno neću umrijeti dok tebe seksualno potpuno ne zadovoljim. Zveknut ću te stotinjak puta pa onda relaksirano mogu izdahnuti.", SPC odlikuje, onda je to opća današnja slika episkopa Filareta Mićevića i cijele Srpske pravoslavne crkve.

Znam da većina pripadnika jedne religije nisu vjernici. Isto tako znam da su poneki rabini, hodže, popovi i svećenici griješnici ali da danas u 22. stoljeću ima osoba kojima je povjereno upravljanje jednom vjerskom institucijom toliko lažu, šire mržnju i manipujiraju vjernike, šokira me svaki dan iznova.

Za mene je kršćanin onaj tko živi u skladu s kršćanskim načelima.

Bog hoće naše misli!
Zato obrati pažnju na svoj utjecaj, jer od utjecaja nastaju misli.
Zato obrati pažnju na svoje misli, jer one postaju djela.
Zato obrati pažnju na svoja djela, jer oni postaju navika.
Zato obrati pažnju na svoje navike, jer one postaju karakter.

Ovaj logički lanac potvrđuje: Loše (pogrešne) misli episkopa Filareta Mićevića dovode do pogrešnih djela cijele Srpske pravoslavne crkve.

U ovakvim trenutcima zloupotrebe religije sjetim se Dalai Laminog citata: "Ponekad mislim da bi bilo bolje da nema religija."

__________________

Manastir Mileševa kod Prijepolja je danas sjedište episkopije Srpske pravoslavne crkve na čijem je čelu episkop Filaret Mićević.

http://www.blic.rs/Vesti/Drustvo/530585/BRACA-PO-MITRALJEZU-Tajna-veza-vladike-Filareta-i-Vojislava-Seselja

http://www.nadlanu.com/pocetna/vladika-filaret.t-8741.200.html

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
max 2

Postova: 188


« Odgovor #167 : Veljača 20, 2015, 17:34:59 »


Postoji naravno, istorijska istina o bici 1389. koju svi znaju – ugasila se srpska država i nije je bilo vekovima. Postoji kosovski mit i predanje, te kosovska legenda.

I svi znaju, ili bi trebalo da znaju, svih pet stupnjeva formiranja kosovske legende. Mitovi i legende su uostalom, deo kulture svakog naroda.

 Nevolja je u tome što se u poslanici operiše pojmom zavet. Sve može Kosovo biti, ali za hrišćansku Crkvu postoji samo jedan zavet – to je Novi zavet Hristov.

I ništa drugo, jer nekog drugog zaveta ni kao metafore nema, a da može imati nekog smisla za hrišćanina.

Mirko Đorđević

Srpska crkva manipulira kršćanstvom.
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 188


« Odgovor #168 : Veljača 28, 2015, 10:56:53 »


Identitet "prečanskih" Srba temelji se na velikosrpstvu, na teritorijalnim pretenzijama i aspiracijama na tuđe zemlje i teritorije. Oni su produkt jedne ekspanzionistčke politike koju Srbija vodi već skoro dva stoljeća s ciljem da proširi svoj teritorij. Glavni i odgovorni krivac za sudbinu hrvatskih pravoslavaca je srpska crkva i velikosrpska ideja,o dnosno ideja obnove tzv. "Dušanovog carstva", (ukratko, Dušan je stremio na jug i na Bizant, na Carigrad, on je stremio ka grčkoj kulturi, ne ka "slavenstvu").

Problem hrvatskih pravoslavaca ima samo vanjsko izvorište, to je velikosrpska ideja (ukratko Srbija) koja je u nekim trenucima bila fokus srpske (srbijanske) državne politike.

Velikosrpska ideja je u hrvatskih pravoslavaca stvorila lažnu i nerealnu sliku budućnosti i trenutnog realnog stanja stvari i mogućnosti.

Negiranje Hrvata kao povijesnog etniciteta promovirano je uz dobar dio vanjskih srbofilskih krugova, posebice su Česi u okviru panslavensta podržavali Srbiju, velikosrpska ideja se nalazila od prvog dana na strani pobjedničkih sila, isprva je to bilo prirodno pravo Srba na samoodržanje i samoodredenje, dakle za svojom državom, i potiskivanje Osmanskog Carstva sa evropskog tla kasnije se to pretvara u regionalni srpski hegemonizam koji je od velikih sila toleriran.

Negativno stajalište prema Hrvatskoj stvorilo je u hrvatskih pravoslavaca odbojnost prema domovini i nadu u budućnost sa Srbijom, poslije 1903 god,eliki dio hrvatske inteligencije, katolika je gledao u Srbiju kao oslobodioca.

Negiranje Hrvatske je bilo otvoreno, i danas je satavni dio mentalnog sklopa jednog dijela hrvatskih Srba, sve su svojatanje hrvatskih pisaca, gradova, zemalja itd u Srbiji je predavano u školama kao dio normalne materije. Trebalo je obaviti ujedinjenje svih "srpskih zemalja".

Da bi se opravdalo to "ujedinjenje" korištene su  kontradiktorne, povijesne, etnografske, jezikoslovne i političke interpretacije, teorije i teze, koje su ovisno o okolnostima trebale dokazati i opravdati tezu da Srbija treba obuhvatiti sve "srpske" zemlje, uz to ide i nauk srpske crkve da su svi pravoslavni Srbi.

Kad se tim "dokazima" usprotivi stvarnost i nerealnost onda se bježi u mitove, tobožnje izdaje i "srpsku neslogu", zlu kob, zavjere, najčešće je to zavjera Vatikana protiv svetog pravoslavlja, krivnju drugih, ukratko traži se opravdanje i legitimnost  za "preventivne" ratove protiv neprijatelja srpstva.

Ukratko, srpska propagandna u ostvarivanju svojih političkih ciljeva razvila najprimitvniji oblik borbe, ez imalo političke korektnosti, intelektualno jeftin ali lukav način, lukav zato što je djelovao i djeluje na neobrazovane mase u obliku vjerskog fanatizma. Stvorena je cijelu jedna "nauku" znanstveno neutemeljena i pristrana "historiografija" koja je služila opravdavanju političkih ciljeva, jedno od najačeg srpskog oružja je viktimizam i ugroženost.

Najbolji primjer je srpske mitomanije i pretenzija na tuđe je svojatanje Dubrovnika i pojava "Srba katolika". Ta je teza  upravo tragikomična jer najveći promicatelj srpskog imena srpska crkva ne priznaje drugog Srbina doli svetosavskog. Za srpsku crkvu postoji samo jedan Srbin, to je pravoslavni i sljedbenik kulta Svetog Save. To je priznao i zadrti jugounitarist i velikosrbin Svetozar Pribićević.

Oko 1860-1870.bilo je u Hrvatskoj i Slavoniji, pogotovu u Slavoniji katolika koji su se smatrali Srbima i koji su i u Saboru isticali svoju srpsku nacionalnost, čak je među katolickim vođama hercegovačkog ustanka koji su se borili protiv Turaka bilo uvjerenih Srba. Ponekad su se i katolički svećenici izdavali kao Srbi. Međutim identifikacija pravoslavne vjere sa srpskom nacionalnošću uskoro je postala takvom da je svaka srpska djelatnost među katolicima postala nemogućom, a ime Srbin ograničilo se na pravoslavne.
Svetozar Pribićević, "Diktatura Kralja Aleksandra", bilješke,strana 7 i 8.

Ili u pogledu "srpskog" Dubrovnika; Hoću da verujem, da ima inteligencije dubrovačke koja hoće da su Srbi, al’ hoćete li vi meni, koji poznajem Dalmaciju, da dokažete, da svi Dubrovčani, da ogroman dio, vole Srbe? Ja znam da ih mrze.
Mihailo Desančić

Dubrovčani nisu dozvoljavali pravoslavnima ni da prespavaju u gradu.

Srbi katolici su bili pokret, traženje trenutnih političkih rješenja i nacionalnih integracija. Pokret "srba katolika" javlja se u trenutku mađarskog pritiska na Hrvatsku i na Srbe u tadašnjoj južnoj Ugarskoj ili današnju Vojvodinu.

Zbog toga pojedini Hrvati u okviru "slavenstva" odnosno jugoslavenstva polažu nade u Srbiju kao moguće rješenje, Srbija je tebala biti fokus Južnih Slavena, a ne tiranin kako je kasnije postala.

S druge strani pravoslavni Hrvati su povijesna činjenica, oni su etnicitet, mada je ta činjenica u jugo "historiografiji" podmetana Anti Paveliću, da ih je on "izmislio".

Srpski nacionalistički program uz  pomoć srpske crkve i srpske vjere tvorci su blasfemije i svih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije. Stvoren je lobi i tabu tema srpske vjere, do te mjere da u Hrvatskoj u kojoj su  preko 90% stanovništva etnički Hrvati 16 000 građana koji su na zadnjem popisu stanovništva izjasnili da su pravoslavci i Hrvati ne smiju ni pisnuti, odnosno ne mogu ni imati svoju crkvenu organizaciju, dok pripadnici drugih manjina mogu čak i graditi nove crkve i vjerske objekte, npr.Makedonci. Naravno, nema nitko ništa protiv Mekedonaca i njihove crkve, ali porediti je koliko je to tragikomično da ako se pojedinac smatra Hrvatom ne može biti pravoslavan, mora biti Srbin, silom, a Srbi dreče da su ugroženi!!!
Ko je tu lud!?


U procesu nacionalne integracije hrvatskog imena, odnosto kristalizacije i stvaranju suvremene hrvatske nacije (etničke) hrvatski pravoslavci bez obzira na podrijetlo i bez ikakve sumnje ostali su uz hrvatsko ime, odnosno drugog imena nisu imali, njima je to bilo narodno ime bez obzira na "srpsku vjeru".

Sad je o tome teško i pisati budući da su pojedini hrvatski Srbi u zadnjim ratovima bili najveći krvnici Hrvatske i hrvatskog imena pa se čovjek zapita da li je moguće da su preci tih ljudi unazad par generacija imali neku drugu svijest i odakle ta mržnja.

Hrvatskim pravoslavcima već se par generacija jednostavno pere i riba mozak, izvor toga je samo u Srbiji i srpskoj crkvi, sve ostalo je drsko modificiranje povijesti u svrhu opravdavanja ideologije, tj. širenja srpskih granica na zapad, zašto se velikosrpski propagandni stroj toliko obrušava na Hrvatsku i na ideju hrvatske državnosti, ako postoji hrvatska država ne postoji mogućnost ostvarivanja najzapadnijih "srpskih" granica, Karlobag, Ogulin, Karlovac, Virovitica, a to nije ništa drugo nego više manje granica turskih osvajanja sa kojima je Pećka patrijaršija proširila svoje granice.
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 188


« Odgovor #169 : Veljača 28, 2015, 11:03:40 »


Fenomenu srbizacije hrvatskih (i bosanskih) pravoslavaca "pomogli" su i drugi faktori, pitanje crkvene unije sa katolicima, a najviše upliv stranih vlastodržaca konkretno Mađara u Hrvatskoj koji su otvoreno pomagali srpski pokret u Hrvatskoj, svi znaju da ju u razdoblju svoje vladavine 1883 -1903 Khuen u Hrvatskoj vladao upravo pomoću Srba.Ta vladavina je bila put ka mađarizaciji, dakle Hrvati su sve svoje snage bili uprli u očuvanje identiteta, jezika i narodnosti, ne uništavanju takozvanih Srba, ovdje Srba znači usku kastu uz vlast, ne na sve pravoslavce.Upravo je bilo obrnuto, Srbi su nastojali uništiti Hrvate.

Međutim pitanje unije i strani upliv nastali su tek poslije srpskog pokreta, prva dva faktora su srpskom pokretu služili kao pretest iliti "razlog" za "obranu", tj. za još jače utvrđivanje novog srpsko-pravoslavnog identiteta, srbizacija hrvatskih pravoslavca je rezultat svesrpskog pokreta metropolije u Srijemskim Karlovcima i Srbije.Ukratko, ugroženost je postala najveće oržje novog srpsko-pravoslavnog identiteta pravoslavaca u Hrvatskoj iliti psihološki i sociološki gledano: Mi moramo biti Srbi, ako ne pounijatiće nas!

Pitanje crkvene unije treba podijeliti, uniju i nastojanje Katoličke crkve da pod svoju jurizdikciju stavi pravoslavne doseljenike kroz cijelo vrijeme njihovog naseljavanja u Hrvatsku i ideju i ideje ujedinjenja crkva s kraja 19.st koga su promovirali pojedinci u Hrvatskoj poput Strossmayera.

Pravoslavci su imaju negativno iskustvo sa unijaćenjem, ali to je u velikosrpskoj ideologiji preuveličano, ukratko pokušaji unije uvelike su propali. Nikakvo rogobatanje unutar Vojne Krajine nije odgovaralo Beču, za Beč je crkva trebala biti podložna državi i služiti njezinim interesima, sve ostalo su laži i intelektualno jeftina podmetanja srpske "historiografije".

Strossmayer je nastupio prema ideji crkvene unije prvenstveno u okviru jugoslavenstva i "slavenske solidarnosti",on  je bio uvjeren u jedinstvo južnih Slavena.

Kad sam se kao svaki dan popodne šetao s njim (sa Strosssmayerom) i to brzim korakom na dalje putove, došli smo na povratku na politički razgovor a on mi je svoj jugoslavenski program razvio. Ja sam njemu pripovijedao moj doživljaj u Beču kad sam htio u jugoslavensko djačko društvo sjediniti hrvatsko, srpsko i slovensko društvo. Rekao sam da mi se prema tadašnjem mojemu iskustvu čini jugoslavensko jedinstvo nemoguće. On me je "baš na izlazu prema Monte Pineio" ostavio naprečac sama na ulici, okrenuvši se i otišavši srdito.
Izidor Kršnjavi

To "jugoslavenstvo" je u realnosti bilo da su Hrvati preko jugoslavenske ideje tražili izlaz  iz austro-ugarske dominacije, dok su Srbi imali već jasan program za svoju ekspanzionističku politiku. On se jasno očituje u Načertanijama Ilije Garašanina,Vuku Karađžiću i prvenstveno u srpskoj crkvi, koja je temelj srpskog identiteta.

Strossmayer je gajio iluziju da ce crkvenom unijom pridobiti Srbe u zapadnu civilizaciju, otupiti velikosrpsku oštricu i spriječiti srpsko hrvatski sukob na bazi pravoslavni katolici.

To u praksi nije bilo nikako moguće,zato što su Srbi već u to vrijeme stekli tradiciju državnosti i svoj identitet upravo izgradili na vjeri, nadalje pravoslavna je Rusija bila uvelike zaštitnik pravoslavne Srbije i bilo kakvo pokretanje unije bilo bi dovelo do nesagledivih međudržavnih i vjerskih razmirica.

Ukratko, pitanje unije u velikosrpskoj propaganda je preuveličano,ono je bilo pretest za još veći napad na Hrvate koji su prvi katolički susjedi,a znamo da srpska crkva baštini duboku vjersku averziju i antagonizam prema katolicima Latinima  koji je naslijedila iz Bizanta.

O toj vjerskoj mržnji i zasljepljenosti na Latine katolike najbolje govori izjava Luke Notarasa admirala bizantske flote i glavnog komandanta vojske uoči pada Carigrada 1453:"Više volim vidjeti u gradu turski turbana nego latinsku tijaru."

Pitanje unije  najbolje se vidi u pisanju Episkopa gornjokarlovačkog Teofana Živkovića (1874. - 1890.),na sve veću propaganda i promoviranje srpskog imena i "srpske vjere" u Hrvatskoj on u otvorenom pismu 1877 godine piše:

▬   Srbske narodnosti političke ovdje u Hrvatskoj nema... ni osobite srbske vjere; dakle ovdašnjim grčko-istočnjacima osobitog imena kakvog ni po jednoj ni po drugoj nema. Naime, po § 1, II. dijela previšnjeg reskripta od 10. VIII. 1868. (objavljenog u Sborniku zakona i naredaba valjanih za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju god. 1868, kom. VI. br. 18) crkvene općine imale su se zakonito zvati "Grčko-istočna mjestna crkvena općina", a one u Karlovcu pod nadzorom konsistorija plaškog i kr. Zemaljske vlade u Zagrebu nadjela si je samovoljno u mjesnome statutu naslov: 'srbske pravoslavne mjestne općine u Karlovcu.

Episkop gore otvoreno navodi da etničkih Srba ni "srpske vjere" u Hrvatskoj nema, ali ne negira pravoslavlje, kako se onda nazivalo grčko-istočno, on jednostavno i otvoreno kao pravoslavni dostojanstvenik želi skrenuti pozornost na manipulizaciju pravoslavne vjere u političke svrhe i  stvaranje tzv. srpske vjere, koja je temelj za srbizaciju hrvatskih pravoslavaca i kasnije širenje srpskih državnih granica na zapad, a to su Bosna, Dalmacija i prvenstveno izlaza na Jadransko more.

Isto to navodi i Đuro Deželić:

▬   Nema veže bedastoće nego misliti da su Hrvati mrzili srbsko ime i mozda sve pravoslavne. Baš protivno, imade stotine dokazah da su se zagrebački katolici i pravoslavni, šokci i vlasi, vazda liepo slagali i živjeli u slozi, a mi kad ovo priobćujemo, niti smo proti srbskom narodu u njegovoj domovini, niti proti pravoslavnim u našoj domovini, nego smo samo proti tomu da se pravoslavna vjera kod nas služi orudem i sredstvom srbske politike i da se u hrvatski narod unosi srbsko ime i hrvatski sugrađani posrbljuju i narod ciepa. ... Hrvati ne mogu i ne smiju dozvoliti da se srbstvo u Hrvatskoj veže na grčko-istočnu vjeru i crkvu. Vjera spada savjesti i vječnim interesom, a narodnost se odnosi na zemaljske proibitke. Tko to dvoje mješa, taj bez dvojbe radi proti božijoj odredbi i proti vjeri i narodu svomu, jer ovomu otimaju vjeru i snizuju ono što je za svakog čovjeka najsvetije…..
Đuro Deželić, "Grudobran kraljevine Hrvatske", Zagreb, 1904.

I Deželić tvrdi isto, da se u Hrvatskoj stvara srpska vjera, ukratko koja treba služiti interesima Srbije, tj velikosrpske politike, samo što Deželić  već prihvaća određeni dio populacije koji se bio posrbio.

Poslije pisma episkopa Teofana o srpskoj vjeri dolazi Strosmmayerova  u okružnica od 02. svibnja 1881. po pitanju unije: "Zna sv. Otac Leon XIII. da je Božja providnost jedan dio svetih i neumrlih namjera naših apostola na nas Južne Slavene prenijela i da svi stariji i noviji događaji na to snjeraju, da se ponajprije ovdje ona kobna razmirica, koju ruka tuđinska unese, dokonča i da se položi temelj svetoj onoj ljubavi, slozi i jedinstvu, koja se odavle na sve slavenske narode s vremenom raspostrijeti i njima u obitelji i evropskih i azijskih naroda najčasnije i najodlučnije mjesto opredijeliti ima."

Poslije te okružnice episkop Teofan piše ili bolje odgovara: ….koja hoće, (misli na ideju crkvene unije);…. "da razorimo našu srbsku narodnu crkvu, da pregorjemo naše ime narodno, s kojim smo se dosada ponosili vazda, pa tako odbijeni od čokota našeg pradjedovskog, koji nas je dosele ranio i krepio i za ovaj i za onaj život, kao pravoslavni Srblji izčeznemo sasvim sa ovoga svijeta...".

Da su pravoslavci imali razvijenu nacionalnu svijest o srpskoj narodnosti episkop Teofan bio bi to spomenuo u prvom pismu 1877.godine, nebi govorio o grčko-istočnjacima.

Unija nije bila moguća iz još jednog razloga, to je pitanje Katoličke crkve u Srbiji krajem 19 st. i biskupa Strossmayera.

1851 godine postao je Strossmayer apostolski administrator Katoličke crkve u Srbiji i na toj dužnosti ostaje 45 godina.

Povijest Katoličke crkve u Srbiji u jednom od najburnijih i najbitnijih razdoblja hrvatske povijesti, hrvatski nacionalni preporod i stvaranje suvremene hrvatske nacije vezana je za biskupa Strossmayera, sav daljnji odnos Srba i Hrvata dodatno se isprepliće kroz vjersko pitanje pravoslavlje katolicizam i  naravno kroz figuru biskupa Strossmayera, odnosno stajalište Srbije i srpske crkve prema Katolickoj crkvi.

Od godine 1718 do 1739 jedan dio Beograda i sjeverne Srbije je bio pod austrougarskom okupacijom, za potrebe katoličke vojnu posade činovnika, trgovaca itd. organizirana je katolička crkvena uprava.U Beogradu je postojala i katolička crkva, nadalje je bilo katoličkih redovnika kapucina, franjevaca i isusovaca. Katoličke misije kapucina postojale su Grockoj na Dunavu i u Ostružnici uz Savu prema Obrenovcu. Postojala je i biskupova palača.1739 g.austrijaska je vojska kod Grocke pretrpjela poraz i Turci uništavaju sve katoličko. Preko Save i Dunava u Austro-ugarsku bježe svi i pravoslavni i katolici.

Tako da početkom 19 st.u Srbiji skoro nema katolika, prvi ponovno dolaze s Karađorđem 1804 g.kao trgovci, vojni instruktori, intelektualci, topolivnici itd. Od četiri kapetana tadašnje varoši Beograda dvojica su bili Austrijanci, dvojica Hrvati katolici.

Srbija ponovno pada 1813 g. Ustanak 1817 g.na čelu sa Obrenovićem donosi Srbiji samoupravu. Miloš Obrenović počima organizirati svoju kneževinu kulturno i politički.

Tako je započeo ponovni priliv katolika u Srbiju. Dolaze pisari, razni obrtnici, učitelji inžinjeri, apotekari, itd. Velik broj dolazi na poziv samog kneza Miloša. Bijaše katolika mnogo, posebice austrijskih Njemaca do te mjere da 1829 Pavle Werner dobio odobrenje da u Beogradu otvori privatnu njemačku školu.

Ti katolici bijahu pod jurizdikcijom katoličkog biskupa u Nikopolju. Godine 1850 dolazi u Srbiju Angelus Parsi,biskup nikopoljski i apostolski administrator za Srbiju. Posljedice njegovog posjeta vjerovatno je odluka Svete Stolice da imenuje posebnog apostolskog administratora za Srbiju. Godine 1859 bilo je u Beogradu 30 krštenja, 18 vjenčanja i 7 slučajeva smrti.

Slučajeva smrti ima malo registriranih u matici umrlih, a to je zato što katolički svećenik nije smio javno sahranjivati svoje mrtvace, nego ih je mogao blagosivati samo u kući,do groblja je katoličke mrtvace pratio pravoslavni svećenik.

23. rujna 1851 g. imenuje Sveta Stolica biskupa Strossmayera apostolskim administratorom Katoličke crkve u Srbiji, tj. vjernike biskupija smederevske i beogradske. Katolička crkva nije bila pred srpskim zakonom priznata.

Strossamayer 20. listopada 1851 g. piše srpskom knezu pismo:

Njegovoj Svetlosti Gospodaru Aleksandru Petroviću Karadordeviću Knjazu Serbije

Vaša Svetlosti

Dočim Rimska Apostolska Stolica meni duhovnu brigu žiteljah rimokatoličkih u knjaževini Serbskoj stanujoćih poveriti blagoizvoli za prvu si dužnost smatram to isto Vašoj Svetlosti do blagohotnog znanja dostaviti. Radujem se što po tomu u uži sojuz sa slavjanskom vladom serbskom stupiti sreća mi dostade; u grudih bo mojih ona ista krv slavjanska teče, koja i u grudih junačkog naroda serbskog.
Primite blagovoljno Sveti Knjaže pismeni naklon ovi koga bi željno bez otezanja u osobi učinio, da mi zdravlje ne malo poremećeno dopušća:no što sada bolest mi izvršiti nedozvoljuje, to ću prvom prilikom, ako Bog da, kako mi moguće bude sa radosti učiniti. Za sad samo nek mi dopušteno bude uz ukazanje visokog štovanja i predubokog počitanja Vašoj Svetlosti preporučiti malo stado, duhovnoj brizi mojoj povereno, da ih pod milostivo okrilje primiti blagoizvolite, koji su vremenitog svoga blagostanja radi blagom vladanju Vasem poverili se.
U ostalom velecenjenoj blagohotnosti izručujući se, s najodličnijim poštovanjem ostajem Vašoj Svetlosti.

U Diakovu dne 20 oktobra 1851.
preponizni sluga Josip Juraj Strossmajer, episkop.


Strossmajer na to pismo nije nikad dobi odgovor.
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 188


« Odgovor #170 : Veljača 28, 2015, 11:14:39 »


Katolici su bili austro-ugarski državljani i kao takvi pod austrougarskom konzularnom zaštitom. Srpski zakoni nisu imali vlast nad njima zato nisu htjeli priznati ni Katoličku crkvu u Srbiji, ukratko Katolička crkva nije imala nikakva prava. Nasuprot tome u Hrvatskoj, odnosno Austro-ugarskoj car Josip drugi donio je 1781 g. Povelju o toleranciji (Toleranz-Patent), s kojom su protestantima i pravoslavnima dozvoljena sloboda vjeroispovjesti odnosno postali su ravnopravni sa katolicima.

Strossmajer je kod svoje prve posjete 1852 g. intervenirao kod kneza Aleksandra Karađorđevića da se katolicima dozvoli sloboda vjeroispovjesti, ali to nije išlo tako lako. Tek 11.travnja 1853 javio je austrijski konzul Radosavljević da je Senat odobrio katolicima  posebno groblje, slobodan sprovod i podjeljivanje sakramenta mrtvacima, ali službeno priznanje Katoličke crkve ostaje i dalje na mrtvoj točki. 14-og.rujna 1853 konzul Radosavljević javlja biskupu Strossmajeru da je srpska vlada na savjet von Fontona ruskog državnog savjetnika 9-og. rujna izdala zakon o slobodi vjeroispovjesti nepravoslavnih konfesija.

Međutim biskup je na taj zakon po nalogu Svete Stolice uložio protest jer zakoni od 9-og.rujna ne daju katolicima nikakvu slobodu. Protest je 20 -og. travnja 1854 predao austrijski konzul direkciji Inostranih Dela u Beogradu.
Na ovaj protest Strossmajer nije nikad dobio odgovor.

Srbi nisu ostali mirni i oni zauzimaju jasno stjalište prema biskupu Strossmajeru. 1854 g. tj. prema Katoličkoj crkvi, a srpska vlada šalje u Bosnu Tomu Kovačevića k Marijanu Šunjiću biskupu bosanskome 11. studenog 1854 sa sto dukata za gradnju katoličkih crkava u Bosni i sa pismom od srpske vlade u kojem ona traži katoličkog svećenika koji neće biti austrougarski podanik; …"sveštenika koji će Portin podanik, a ne stranac biti,kao što je sadašnji katoličeskij sveštenik austrijskog konzulata. Jer Pravitelstvo srbsko puno pravo ima nedati da nenadležnij stranij sveštenik kao što je više imenovani konzularnij, a isto tako i stranij biskup duhovnu vlast u Srbiji ima, kao što čujemo, da Gjakovačkoj Biskup takovu sebi pristaja, jer on je biskup austrijski, a Srbija nije austrijska, no Portina Provincija pa nikoim načinom nemožemo dopustiti da se strane vlasti u i strani sveštenici u verozakona i dela protiv svakog reda mešaju."(!!!?)

Srbija je zuzela svoje stajalište i tad,1854 godine, mala Srbija, prema Katoličkoj crkvi, iako je Katolička crkva internacionalna, ona nema granica, etničkih kao srpska crkva, stajalište to bijaše protiv eventualnog austrijskog upliva na katolike u Srbiji i austrijske politike, interesantno je da to stajalište (legitimno) Srbija i srpska crkva Hrvatskoj, Bosni, Crnoj Gori i Makedoniji danas negiraju, od tada pa nadalje dakle od srpskih ustanaka srpska crkva ne radi ništa drugo nego promiče srpstvo, ukratko srpska je crkva otuđila i posrbila u Hrvatskoj 15% stanovništva, stvorila je od njih degenerike bez domovine i bez vjere.

Dakle, prije 161 godinu Srbija je rekla ne stranoj crkvi u Srbiji, a danas srpska crkva ima lobi nad pravoslavnim vjernicima u susjednim zemljama, Bosna, Hrvatska, Makedonija i Crna Gora.

Jedan od poznatih hrvatskih pravoslavaca, rođen Hrvat, je Bude Budisavljević plemeniti Prijedorski. Bude Budisavljević je primjer, ne jedini, procesa odnosno fenomena srbizacije hrvatskih pravoslavaca, taj fenomen je jedino posljedica srpskog pokreta 19 st. i promoviranja srpskog imena iz metropolije u Srijemskim Karlovcima i koji je naravno podržavan iz Srbije.

Prije 161 godinu Srbija je negirala slobodu vjeroispovjesti nepravoslavnima i sahranjivanje mrtvaca po vlastitom obredu, a s druge strane srpsko ime koje je u pravoslavaca van Srbije bilo nepoznato je unosila i inzistirala na njemu.

Bude Budisavljević bio je pravoslavac i kao takav za današnju hrvatsku i srpsku modernu identifikaciju istog trenutka Srbin iliti "znameniti" hrvatski Srbin. Međutim se on rodio kao Hrvat i na njegovu se primjeru kroz njegov život, rad i političko djelovanje može pratiti proces srbizacije, posrbio se tek na kraju u doba bana Khuena, tek na kraju je da ne izgubi poziciju, egzistenciju i jednostavno kruh postao Khuenov Srbin, tj. postao je kao državni službenik čuvar režima bana Khuena, kao mnogi Hrvati komunisti u Jugoslaviji, odnosno srpstvo je postalo politička opcija, ukratko nastojao se prilagoditi novonastalim uvjetima kao i mnogi drugi hrvatski pravoslavci toga vremena i u tom prilagoađvanju polako su izgubili sebe i svoj identitet.

Njegovo prvo približavanje srpstvu dogodilo se kad je bio na službovanju u Srijemu, dokaz je to još jedan da u pravoslavaca u Liki nije bilo srpske nacionalne svijesti.

Pavelić ga u svojim "Doživljajima" otvoreno optužuje da je jedan od Khuenovih Srba i kao takav da je tvorac srpstva u Hrvatskoj. Pavelić nije neki autoritet povjesničara ali u njegovom tekstu se vide mnoge druge stvari.

Povodom odluke mađarske vlade 1911 godine koja je tražila od Vatikana da se Rijeka odcijepi od Senjske biskupije i da se stvori zasebna Riječka biskupija, a tim bi činom Mađari lakše izdvojili i direktno pripojili Rijeku, zagrebački su sveučilištarci među kojima je bio i Pavelić potpisali izjavu da će preći na pravoslavlje.

Ove sgode kada smo mi preuzeli obavezu da ćemo preći na pravoslavlje i u njega prevesti pučanstvo senjsko-riječke biskupije, osjetila je srpska politika svu pogibelj koja je u tome ležala za nju i njenu promičbu, jer je bilo poznato da smo mi bili isključivo pripadnici starčevićanstva i da nećemo preći na srbsko pravoslavlje, nego da mislimo osnovati vlastitu Hrvatsku pravoslavnu crkvu. Ta je pogibelj za srbsku politiku bila tim veća, što se radilo o senjsko-riječkoj biskupiji koja se prostire na cijelu Liku, tj. na cielu tadanju Modruško-riečku županiju, dakle na predjele u kojima je već postojao vrlo velik broj pravoslavnog pučanstva. Osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve na tom području i medju već postojećim pravoslavnim pučanstvom, značilo bi zatvoriti za uviek vrata srbskoj promičbi, jer bi time nestale vjerske razlike između ovoga velikoga diela Hrvatske, dotadanje bi se pravoslavno pučanstvo bilo našlo po naravi stvari u središtu hrvatskog pravoslavlja, te bi time bilo sigurno i neopazice postalo sastavnim dielom Hrvatske pravoslavne crkve. Time bi preko noći bio propao sav političko-promičbeni rad, što ga je srpska promičba vršila više od pola stoljeća, a u kojem se radu napose odlikovao Khuenov suradnik I dugogodišnji Veliki župan Budo Budisavljević, koji je u tim krajevima stvarao srpstvo i koji se je s pravom smatrao njegovim otcem.
Ante Pavelić, "Doživljaji" Madrid 1968

Razdoblje u kojem se rodio i živio Bude Budisavljević jedno je od najtežih u novijoj hrvatskoj povijesti. Mađarski nacionalizam (ekspanzionizam), Hrvatska nije nikad bila mađarska pokrajina, Hrvatska je bila u personalnoj uniji sa Ugarskom, je svim silama nastojao ugušiti hrvatski nacionalni preporod,odnosno mađarizirati Hrvate, a Rijeku su nastojali direktno pripojiti.

Srbi također, srpski je nacionalni program bio pripajanje Bosne i Hrvatske. Hrvati su se morali boriti na dva fronta. Pravoslavna je manjina do godine 1861 g.bila satavni dio hrvatskog integracijskog pokreta ili afirmacije u modern hrvatsku naciju. Od godine 1860 g.pravoslavna manjina uzima drugi kurs, velikosrpski. Odnosno inteligencija, popovi i sitna buržoazija, trgovci iz drugog ili trećeg koljena,pravoslavne mase su se dugo opirale srpskom imenu.

Srpski pokret je ustrajno promicao srpsku državnu ideju, nastojeći takvu ideju Hrvatima pod svaku cijenu osporiti. Dok se Hrvatska borila za garantiranje svojih osnovnih municipijalnih prava u okviru zajednčke tvorevine sa Ugarskom (a ne kako se srpska "historiografija" voli igrati "historije" da su Hrvati isli za uništavanjem Srba, upravo je bilo obratno, provedena je srbizacija Hrvata), Srbija nije birala sredstva u ostvarivanju i propagiranju svojih velikosrpskih ciljeva i teritorijalnih aspiracija na Bosnu i dijelove Hrvatske. Glavno sredstvo i temelj toga propagiranja bila je pravoslavna vjera, (odnosno srpska crkva ili svetosavlje), srpski je pokret od godine 1860. za svoju ideju zadobio skoro sve pravoslavno stanovništvo Bosne (posebno)i Hrvatske.

Pred kraj Prvoga svjetskog rata srpski ministar Miljenko Vesnić rekao je za bosanske Srbe hrvatskom slikaru Ivanu Meštroviću: "Da nije bilo Srbije, ne bi znali tko su (ili što su). Mi smo od njih stvorili Srbe."

Glavni razlog nemoći hrvatske oporbe u borbi s Mađarima bili su Srbi, svi su oni bili za režim, odnosno protiv Hrvatske, nadajući se ostvarivanju svojih velikosrpskih ciljevai naravno okoristivši se dobro od tog istog režima, bila je stvorena kasta Srba uz vlast koja je imala svoje materijalne interese i povlastice, dok je naravno ostala masa pravoslavaca egzistirala na rubu gladi.

Ukratko, pravoslavna manjina je spriječavala proces integracije moderne hrvatske nacije,odnosno ograničila ga je samo na katolike, pravoslavna manjina je postala odraz tuđinske vlasti u Hrvatskoj, i tu je cijenu platila, najprije mađarske, a onda u obadvije Jugoslavije, isto tako u NDH, ma koliko se pozivali na ustaše i njihove zločine četnici su sve radili pod talijanskom komandom, direktno, četnici su bili produžena ruka talijanske imperijalističke politike.

Naš "dragi" Poglavnik  je prozvao Budu Budisavljevića kao velikosrbina, a moderna ga "historiografija" idem naziva Srbinom na osnovu njegove "srpsko-pravoslavne" vjere (ovdje pod navodnicima, ma koliko god oni inzistirali na tome srpska vjera ne postoji, to je devijacija, to je vjerski etnocentrizam, etnofiletizam i fundamentalizam, to nije kršćanstvo, tu je kršćanstvo samo maska, privid).

Isti je Bude Budisavljević napisao memoare u vrijeme prvog svjetskog rata, Pomenke, kako ih je on nazvao i iz njegovih se mladih dana vidi da se nedvojbeno smatrao iako "srpsko-pravoslavan" Hrvatom.

Godine 1730. spominje se u selu Jošani kraj Korenice knez Dmitar Budisauleuich. Jedan predak Budisavljevića Marko koji je služio u Ličkoj regimenti (u kojoj se nikad ne spominju "Srbi graničari") kao potporučnik 1787. godine dobio je austrijski plemikći naslov. Ti su plemićki nazivi i titule hrvatskih pravoslavaca bili ubrajani u hrvatsko plemstvo!!! Marko Budisavljević je sa svojom četom često prelazio preko tadašnje granice u Osmansko Carstvo (Bosnu). Zbog svoje hrabrosti od austrijskog cara Josipa II, dobio je plemićku titulu i naziv "Prijedorski". Otac Budin, istoimeni Bude pl. Budisavljević Prijedorski 1802- 1868. bio je siromašni krajiški niži časnik, mater Budina se zvala Sofija, rođena Marić. Bude je imao dva brata Emanuel (Mane) i Stanko.Emanuel (1836-1903.), dvorski savjetnik Dalmatinskog namjesništva u Zadru, a zatim okružni kapetan i šef policije u Kotoru. U Zadru je uredivao upravno-političke novine Objavitelj dalmatinski i Pokrajinski list. Stanko 1837-1907 je bio nastavnik u vojnoj Marine-Akademie u Rijeci, (suautor knjige Handbuch der Militaer-Statistik) kasnije generalni komesar komesarijata ratne mornarice u Beču, a kao umirovljenik u Puli predsjednik tamošnje Slavenske čitaonice. Bude je imao dva sina Srđana, političar u Austro-Ugarskoj i Kraljevini SHS. I Julija poznati zagrebački kirurg i redoviti profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu izmeu dva svjetska rata, utemeljitelj kirurške klinike.

Bude Budisavljević opisuje svoje djetinjstvo i igre u kojima se banovci bana Josipa Jelačića bore protiv mrskih Mađara. Kad je ban Josip Jelačić išao protiv Mađarske 1848 g. krajišnici iz granice bili su njegova glavna snaga, nastupali su oni kao Hrvati. Nema tu ni traga srpskoj nacionalnoj svijesti ni u pohodu na Mađare ni u kasnijim igrama Bude Budisavljevića.

Budisavljević je od rane mladosti bio ponosan na svoje ličko podrijetlo, mada je Srbi ustrajno u stvaranju svoga "srpsko-pravoslavnog" identiteta žele podijeliti i iščupati iz Hrvatske, ona je nekava srpska Lika sa “zasebnim” srpskim ličkim identitetom. Kao da drugi u njoj ne postoje.

1802 g. u hrvatsko-slavonskoj vojnoj granici bilo je 284 000 katolika i 264 000 pravoslavaca, otkud tu srpske pretenzije na Vojnu Krajinu, po čemu je ona isključivo srpska vojna krajina?

Osmi razred i maturu Budisavljević je završio u riječkoj gimnaziji gdje se učilo na hrvatskom jeziku. Tu se rano uključio u rodoljubnu skupinu hrvatskih đaka i profesora. Na Budisavljević je posebno velik utjecaj imao Fran Kurelac s kojim se kasnije često dopisivao, npr. Kurlec mu je govorio da radi na narodnom jeziku posebice nad graničarskim časnicima: "…..čim krajišnik, govore o službi, na svoje noge stane, odmah si ga uzvisio, ohrabrio i narodni mu ponos u dušu ulio. Onda za njega prestaje čarobija jezika njemačkoga."

Nema ni ovdje traga nikakvom srpskom identitetu, radi se o borbi za hrvatsku stvar, a pod terminiom krajišnik Kurlec misli na sve graničare, pravoslavne i katolike.U biti su graničari bili ponosni na taj svoj status i identitet graničara, a vez obzira na vjeru.

U Rijeci gdje je Budisavljević išao u gimnaziju mađarski je pritisak bio jak jer su Mađari htjeli pripojiti Rijeku, po njegovom pisanju …."kako smo se borili, što smo sve morali podnjeti". Iako je želio studirati slavistiku, zbog siromaštva nije mogao i završio je tečaj u Zavodu za krajiške upravne časnike u Beču (Grenzverwaltungskurs) od 1861. do 1863. godine.

Budisavljević se u to vrijeme družio sa tada najeminentnijim hrvatskim (hrvatskim!!!) književnicima Ivanom Trnskim, Augustom Šenoom, Ivanom Dežmanom i dr. Počinje pisati u Pozoru. Na poticaj Kurelca Budisavljević u Beču počinje prijevod njemačke vojne terminologije na hrvatski jezik posebno prijevod Pravilnika službi vojnikovoj, kako ju je nazivao Budisavljević.

Kao najvatreniji pristaša riječke filološke škole i Frana Kurelca, postao je i glavni animator među svojim kolegama u Beču za taj pravac pisanja i standardizaciju hrvatskog jezika. Na Vukove članke o svesrpstvu odnosi se i jedno pismo Frana Kurleca Budisavljeviću: "Na što ide ona plitka i preplitka mudrolija? Na kakav "remek" ide i mudrost Vidovdanova. Dobro dakle činite čto što uz naše narodno ime tako živo priljepljujete. Srbljem nikad ne ugodismo, dok im god bude današnja pamet, što je grozne vike i rugle vsakoga bilo na ime Ilirsko' a sad se grade kao da im je žao, što smo od njega odstupili."

Budisavljević u tadašnjim procesima integracije hrvatske moderne nacije ne odstupa od hrvatskog narodnog imena, pojavom nacionalnih preporoda ne može se govoriti o integraciji srpskog etniciteta u Hrvatskoj, jer je on neprirodan, sav je proces nastran, u Hrvatskoj se nacionalizrati kao Srbin, to je otimačana, nasilje, kao nasilje je taj proces i završio.

U jednom pismu Kurlecu Budisavljević piše da Hrvata u vojnoj školi u Beču ima mnogo: "Hrvatov, aj bogo, trećina, i to "nomine", inače nas lagko pobrojit na prste".

Budisavljević jasno razlikuje Hrvate od Srba, (ne hrvatskih jer ih tad u Hrvatskoj nije bilo, odnosi se to na prave Srbe iz Srbije) 1862. govori povodom posjete crnogorskog vojvode Mirka Petroviaća Beču koji je od od Srba pozdravljen, …."a zatim se k njemu uputi 12 mladića hrvatskih, a na čelu jim ranko naš Jelačić i svi hrvatski odjeveni".

Budisavljević jednom komentira učitelja u đakovačkom sjemeništu i opis hrvatskih zemalja; "Samo zapesmo kod "zemlje bosanske i slavonske zemlje". Nam se vidi, da je to vse hrvatska zemlja, ali ako vas bude volja, Bosna je danas krivicom turska, a za koje vrieme bude, ako bog da, opet hrvatska zemlja. Ne veli se ni Bosanska, ni Hercegovacka, ni Slavonska već Bosna, Hercegovina, Slavonija, ali se veli "Hrvatska" i bez "zemlja".

Nema ni tu traga nikakvom srpskom ni "srpsko-pravoslavnom "identitetu.

Povodom sve veće propagande srpskog pokreta, posebice u vani, a gdje su srpske teze prihvatili strani pisci i znanstvenici poput Pavela Josefa Šafarika, Ivan Kukuljević Sakcinski 1851 odgovara Šafariku u vezi štokavice:

"Vi ćete se valjda kao i mi ovde ljutiti na novu raspru koja se je po novinama provodila medju Serblji i Hervati, ali neimadu ni Serblji baš u svemu pravo, jer niti to stoji da su svi pravoslavni Jugoslaveni Srblji, niti se može kritički dokazati da su štokavsko nariečje Serblji sami izumili; a s druge strane nemože se Hervatom za zlo uzeti ako su malo žešći kad im različiti pisci, medju koje se isti Miklošić broji, baš u ovo vrieme kad su toliko na glas došli, u književnosti isto ime utamaniti žele, pa ih medju Slavenske puke, kad iste Slovake i Lužičani i Slovence spominju ni poimence kao osobito pleme uvrstiti za vriedno nedrže."

Budisavljević je povodom posjete znamenitog ruskog slaviste Antona Budiloviča Vojnoj krajini, još jednom stao u obranu svog hrvatskog identiteta, jezika i narodnosti. Budilovič je bio uvjeren da su svi štokavci po narodnonosti Srbi, no Budisavljević mu je u Plaškom pokazao da je u zabludi. Pred Rusom upitao je jednog štokavca graničara kojim jezikom govori, a on mu odsiječe: …"a ma 'rvacki ka i ti".

"…….. besmislenoj pram vješto tkanoj bajci, po kojoj se zemaljska zastva Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, nevještom narodu označuje kao rimokatolička, čim se hoće uprav da izazove zazor i prijepor vjerski, a u daljnjoj konsekvenci i vjerski."

Bude Budisavljević o pojavi srpskih zastava na pravoslavnim crkvama u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji.

_______________
http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=674.msg1273#msg1273

http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=601.0

Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 188


« Odgovor #171 : Kolovoz 21, 2015, 19:24:16 »


http://www.dnevno.hr/vijesti/lista-irinejevog-popovanja-nije-ovo-prvi-put-procitajte-sto-je-sve-izgovorio-hrvatima-824092

Da  se SPC (“srpska crkva”) pokoni i održi “parastose svojima koje su sami poklali tj.Srbima koje su poklali četnici, …………………četnici su se nad svojim sunarodnjacima iživljavali na najgore moguće načine, jame po Srbiji napunili su sa Srbima, samo za vrijeme Drugog svj. rata u Liki ubili su četnici oko 650 Srba, al eto oni drugima drže predavanja………….onda se čovjek pita ima li uopće smisla na takve “izjave” obraćati pozornost………..i kakva je to Crkva i narod i mentalitet i pastva i kler i “hrišćanstvo” kako ga oni nazivaju. Najprije treba pomesti govna u vlastitoj kući, veli jedna izreka. Iliti kulturnije; Zašto vidiš trn u oku brata svog,a u svom ne vidiš trupac (balvan).

http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1707.90
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 188


« Odgovor #172 : Kolovoz 21, 2015, 19:27:04 »


Svetosavska etnoflija nema istorijsko uporište

[...] Naglašava da falsifikovanje istorije, robovanje mitomaniji i legendi, bukvalno izmišljanje događaja nije privilegija samo Srpske (svetosavske) crkve.

"Izmišljaju i drugi. Problem je u tome što se izmišljotine Srpske crkve upotrebljavaju u agresivne političke, velikodržavne, asimilacione, okupacione ciljeve i svrhe. [...]

http://www.cdm.me/drustvo/crna-gora/perovic-svetosavska-etnoflija-nema-istorijsko-uporiste
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #173 : Kolovoz 21, 2015, 20:59:59 »


http://www.dnevno.hr/vijesti/lista-irinejevog-popovanja-nije-ovo-prvi-put-procitajte-sto-je-sve-izgovorio-hrvatima-824092

Da  se SPC (“srpska crkva”) pokoni i održi “parastose svojima koje su sami poklali tj.Srbima koje su poklali četnici, …………………četnici su se nad svojim sunarodnjacima iživljavali na najgore moguće načine, jame po Srbiji napunili su sa Srbima, samo za vrijeme Drugog svj. rata u Liki ubili su četnici oko 650 Srba, al eto oni drugima drže predavanja………….onda se čovjek pita ima li uopće smisla na takve “izjave” obraćati pozornost………..i kakva je to Crkva i narod i mentalitet i pastva i kler i “hrišćanstvo” kako ga oni nazivaju. Najprije treba pomesti govna u vlastitoj kući, veli jedna izreka. Iliti kulturnije; Zašto vidiš trn u oku brata svog,a u svom ne vidiš trupac (balvan).

http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1707.90

Pupovac je u interesu Srbije zgazio pravoslavne Hrvate koji su u Domovinskom ratu branili rame zu rame Hrvatsku od okupatora. Znaš li ti imena svih tih poštenih pravoslavnih Hrvata? Sigurno ne znaš! Jer sav medijski prostor zauzeli su sanjari Velike Srbije. Pupovac i njemu slični nisu zaslužili da ih se u javnosti spominje. Koga u Hrvatskoj zanima što on misli o pravdi i poštenju? Mene ni najmanje ne zanima Pupovac ili isto toliko koliko Mjeseca kad pas na njega laje.

Medije moraju posvetiti više pažnje pravoslavnim Hrvatima.

[...] "Stvarnost je jasna: veliki broj pravoslavaca u Hrvatskoj ne želi da ih se poistovjećuje sa Srbima. Oni su Hrvati i mi im moramo omogućiti slobodu vjere. Srbima se to ne sviđa", tvrdi Ivo Matanović.
Po popisu iz 2001. vidljivo je da se 11.000 osoba izjasnilo kao hrvatski pravoslavci. Već 2011. po popisu nas ima 30.000! [...]

http://www.radiong.hr/?d=1&id=18265
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #174 : Kolovoz 22, 2015, 11:24:49 »


Umjesto neprijatelja i parazita Popovca u TV emisije treba pozivati domoljuba Nenada Vlahovića

Klikni na link > Nenad Vlahović: Kriminal Milorada Pupovca!
Odgovor #593 : Svibanj 08, 2015, 20:58:53

<a href="http://www.youtube.com/v/QqWH_dzJ6h8?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/QqWH_dzJ6h8?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>
Bujica 20. 04. 2015
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: 1 ... 10 11 [12]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!