CRO-eu.com
Veljača 27, 2020, 20:25:50 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Konj kroz povijest  (Posjeta: 10025 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Kolovoz 25, 2013, 12:16:20 »


Ovaj tekst o konjima posvetila sam Marku Križpoljancu, dragom 'starom' i vjernom prijatelju

Za svijet ti si netko,
za nekoga ti si svijet!

Tvoja Marica

_______________________

Konji

Lipicanac iz Piber u Štajerskoj, 30. 07. 2013 15:52 - Užitak je promatrati ih nekoliko sati.
Lipizzanergestüt Piber - 365 Tage im Jahr einen Ausflug wert! http://www.piber.com/   


Koliko bi bili ratovi uspješni bez konja?

Konj i njegova povijest u ratu

Kao mnogo toga tako je čovjek zloupotrebio pripitomljavanje konja i za rat.

Prije 3000 godina čovjek je regrutirao konja za vojnu službu - i iz te službe otpustio ga je tek krajem Drugog sv. Rata, barem u Europi. U mnogim drugim regijama svijeta konje se još uvijek koristi u vojnim sukobima. Prije razvoja motornih vozila, konj je svoju brzinu "posudio" vojniku, što mu je često zahvaljeno smrću.

Konj u ratu: Od kola do konjica

Na početku konji nisu nosili konjanike nego su samo vukli bojna kola u bitku. Konje za rat su vjerojatno kao prvi upotrijebili Sumerani, to prikazuju među ostalim najstarije egipatske zidni crteži. Egipćani su u velikim razmjerima koristili bojne dvokolice, odnosno bojne kočije s dvije konjske snage koje su im služile za brzo kretanje postrojba na bojištu. Međutim, bojne kočije su bile ovisne o ravnoj površini tla i bile su su nadaleko nepokretnije od konja.

Nešto kasnije su Asirci upotrebljavali prva primitivna sedla na kojima su naoružane konjanike slali u rat. Prvi koji su imali solidne jahačke jedinice u svojim vojskama bili su Grci. Aleksandaru Velikom (356-323 pr. Kr.), pripisuje se izum klasične konjaničke taktike.

Konjica u drevnom svijetu

Kartažani su također imala snažnu konjicu. Pobjeda kartažanskog vojskovođe Hanibala, protiv brojčano daleko nadmašujućim Rimljanima u bici kod Cannae (216 pr. Kr.), temelji se na nadmoćnosti njegove konjice. Nevjerojatna brzina i okretnost arapskih konja bila je odlučujuća pri osvajanju velikog dijela Iberijskog poluotoka od Maura u 8. stoljeću. Tek s oklopima za konjanike, koje je izumilo germansko pleme Franci za svoje konjanike, bitke u bliskoj borbi su stekle na brzini i kvaliteti.

Ratni konj u ranom srednjem vijeku

Masivni oklop od konja i jahača mnoge je udare odbijao. Formacija teške konjice i s kopljem opremljeni jahači pokazala se ne samo protiv pješaštva poražavajućom. Dok su konji pod teškim teretom i nediscipliniranim napadima morali puno podnijeti razvijala se je moćna viteška-ratna kasta.

Konj u srednjem vijeku - oklopni konjanici, vitezovi i Mongoli

S Mongolima je u 12./13. stoljeću došla još jedna prijetnja sa Istoka, taj konjanički narod širio je strah i užas. Poneki samostanski kroničari pisali su da se, s Mongolima, bliži smak svijeta jer su kroz svoje vještine jahanja i brojnoj snazi bili puno napredniji od međusobno zavađenim kršćanskim viteštvom. Svoje majstori su pronašli u mamelucima - turskim plaćenicima koji su također bili izvrsni jahači.

Sukobi između lokalnih vladara kao i ratovi bili su u srednjem vijeku najčešće vođeni s relativno malim jedinicama, pri čemu je u konjica u bici bila odlučujuća jer protiv dobro obučenih i naoružanih vitez na konju, pješaštvo nije imalo velike šanse.

Swiss Pike Square - Švicarski pikeniri

<a href="http://www.youtube.com/v/oo406jm2vF8?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/oo406jm2vF8?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

* pikaneri predstavljaju, od 15. do 17. stoljeća, u velikim dijelovima Europe tešku pješadiju, a naziv su dobili po svojem glavnom oružju "pike" (koplje). Riječ "pike" je početkom 16. stoljeća izvedena od francuske riječi "pique" (ubod) koja potječe od glagola "piquer" (bosti, probosti).

Konačni kraj viteštva i konjice istisnuli su u 15. stoljeću muškete, topovi i nove jedinice poput "švicarskih pikenira" * - vojnika naoružanog kopljem, oružjem koje se u 16. stoljeću uglavnom koristilo.

Konj u modernim vremenima - dragoni i kirasiri

Kao rezultat toga došlo je ponovno do razoružanja- barem što se tiče oklopa konja i jahača. Pojavljuju se dragoni koji su prodor neprijatelja spriječivali hicima iz vatrenog oružja. Iako su kirasiri još nosili prsni oklop i koplje, odbacili su i oni ostale dijelove oklopa u korist veće fleksibilnosti i brzine. U Tridesetogodišnjem ratu konjice su sačinjavale do pola kopnene vojske. Njihova misija bila je uništiti moć baruta. Sa izumom baruta stvorene su do kraja Prvog svjetski rat tri stupa vojske: pješaštvo, konjica, topništvo

Unatoč sve boljeg vatrenog oružja i njihovoj točnost, igrala je konjica još za vrijeme Napoleona važnu ulogu u vojsci. Polako ali sigurno vrijeme konjanika sve više postaje utrka protiv smrti i približavalo se kraju. Tako da je konj još u ludilu dva svjetska rata prvenstveno korišten kao teretni konji za opskrbu bojišta.

S obzirom na povijest rata od austrijske i drugih oružanih snaga, jasno je da konjica dala značajan doprinos razvoju odlučujućih bitaka. U prošlosti vrijednost konja može se bolje razumjeti ako se uzme u obzir sljedeća činjenica: U svim većim vojnim jedinicama konja se uvijek spominje na prvom mjestu. On je imao prioritet.

Danas ispunjavaju tu funkciju kamioni, vlakovi i zrakoplovi. Iako su vremena još uvijek nemirna, u 34 zemlje vlada rat ili tzv. oružani sukob, većinom se konji u Europi, Americi i Australiji koriste za miroljubive zadatke - kao vjerni pratitelji u hobiju, sportu, uzgoju i terapiji ili za njegu tradicije u velikim vojnim smotrama.

I na kraju treba podsjetiti na policijskog konja koji vrši različite zadatke policije kao:

- zaštita pri velikim događajima kao što su nogometne utakmice, koncerti, smotre, skupovi i prosvjedi,
- traganje i zaporni lanac na otvorenom terenu,
- pomoć u evakuaciji većih skupina ljudi (poplava, potres),
- obavljanje patrolne službe u gradu, četvrtima i parkovima,
- nadzor parkirališnih mjesta za spriječavanje velikog pojavljivanja vozila i td.
___________

Miroslav Goluža: Ratno umijeće Mongola

http://hr.wikipedia.org/wiki/Koplje

Povijest i taktika konjice http://www.cavallerie.at/kavallerie-taktik/
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Kolovoz 25, 2013, 12:19:15 »


Gospodarstvo u Hrvatskoj

Uzgoj konja

U godini 1912. nabavljono je u svemu 145 pastuha za sveukulpnu nabavnu svotu od 352.801 krunu.

Od toga nabavljeno je 49 pastuha u Belgiji, 36 u Oldemburgu, 4 u Lipici i napokon 56 komada od raznih konjogojaca u Havatskoj i Slavoniji.

Poprečna nabavna ciena po komadu bila je u Belgiji 3920 K, u. Oldenburgu 2100 K, u Lipici 3000 K, a u Hrvatskoj i Slavoniji 1310 K.

Po pasminama diele se nabavljeni pastusi ovko:

-   čistih belgijanaca 49,
-   križamih belgijanaca 1,
-   čistih oldenburžkih 36,
-   križanih oldenhuržkih 4,
-   lipicanaca 29,
-   englezkih polukrvnjaka 16,
-   arabskih polukrvnjaka. 5,
-   norveške pasmine 3 i
-   križanih gidrana 2.

Od svih 145 predano je u privatnu njegu 114 komada i to:

-   u župamiju bjelovarsko-križevačku 36,
-   u zagrebačku 14,
-   u varaždinsku 7,
-   u virovitičku 14,
-   u požežku 11 i
-   u sriemsku 32 komada.

Ždrebadi nabavljeno je u ovoj godini 48 komada uz poprečnu nabavnu cienu od 772 K po komadu, a za sveukupnu svotu od 37.000 K, i to: 46 komada od domaćih konjogojaca, a 2 komada iz Ugarske. Po pasmini ima 14 lipicpnana, 3 križana oldenburžka, 16 noričkih-i 15 polukrvnih englezkih (od ovih 14 Noniusa).

U privavtnoj njezi nalazi se danas 708 zemaljskih pastuha, i to: u županiji bjelovarsko-kríževačkoj 171, u zagrebačkoj 73, u varaždinskoj 70, u ličko-krbavskoj 12, u virovítičkoj 79, u požožkoj 96 i u sriemskoj 208 komada.

U godíni 1912. bile su postavljane postaje: pripustnih 81. najamnih 9 sa 223 pastuha.

Magaradi nabavljeno je ove godine 20 komada, za sveukupnu svotu od 10.000 K i to: 5 magarica i 2 magarca pastuha u Maloj Aziji, 1 magarica u Hrvatskoj i 10 magarica sa 2 ždrebeta u Istri. Sve nabavljene životinje prodane su u privatnu njegu žumboračko područje, samo jedan magarac pastuh u Novi Vinodol. U privatnoj njezi imade danas u svemu 22 komada magaradi. Redovno se životinje povjeravaju privatnoj njezi na 5 godina uz uvjot, da se moraju što više izrabiti u rasplodne svrhe, a dobiveni podmladak ponuditi kr. zemuljskoj vladi na prodaju. Bez vladine dozvole ne smije se podmladak prodavati zvan zemlje.

Promet sa konjima bilanciran je do uključivo 30. rujna 1912. U tom razdoblju (u prve tri četvrti godine) kupljeno je u cieloj zemlji konja za 4,102.077 K (četiri milijuna sto i dvije tisuće kruna), a prodano je za prvih devet mjeseci godine konja za 9,836.332 K (devet milijuna osam stotina trideset i šest tisuća kruna), dakle sveukupni višak iznosi 5,735.255 K (pet milijuna sedam sto trideset i pet tisuća kruna).

Kupljeno je u tom razdoblju u svemu razvitih konja 16.011; ždrebadi 3.661. Od toga u zemlji 18.286, u inozemstvu 1.386. Ukupno 19.612 komada za svotu od 4,102.077 krua.

Prodano je: Razvitih konja 30.444, ždriebadi 7.673. Od toga u zemlji 31.301, u inozemstvo 6.816. Ukupno 38.117 komada zo svotu od 9,837.382 krune.

Iz ovih podataka vidi se, da je cjelokupni promet sa konjima u zemlji samoj mnogo veći od onoga u inozemstvu. Ova je činjenica od odlučne vriednosti za visinu našega konjogojstva, jer dokazuje, da smo sve manje upućeni na inozemstvo, dakle da se uložene investicije svestrano rentiraju.

Nabavno povjerenstvo putovalo je u godini 1912.iznimno dva puta u Belgiju i u Oldenburg u svrhu nabave razplodnjaka, a kod prve nabave u Belgiji (u proljeću) sudjelovala su i dvadeset i dva seljaka, od kojih su trojica bili izaslani na trošak zemlje.

Osobita pažnja posvećena je u godini 1912. ustrojenju novih seljačkih konjogojskih udruga, koje svojim zadrugarima odbacuju znatnu korist Takovih udruga ustrojilo se u ovoj godini 14.

Pastuharsko zapovjedništvo kretalo se je u financijalnom pogledu u godini 1912. u mnogo povoljnijim i širim granicama nego prije. Pošto su za nabavu razplodnog materijala doznačene mnogo veće svote, uvažene su i izpunjene po mogućnosti sve opravdane želje pojedinih konjogojaca diljem čitave zemlje.

U obće je, kako gornji podatci bjelodano dokazuju, ove godine bila djelatnost u pogledu racionalnog podignuća uzgoja konja na svim linijama mnogo razgranjenija i uspješnija od prijašnjih godina. Ova činjenica, koja je s osobitim veseljem pozdravljena i sa stanovišta obćeg narodno-gospodarskoga napredka od strane najširih slojeva, imade svoje izhedište u tom, što je preuzvišeni gospodin kraljevski povjerenik ban Slavko pl. Cuvaj od Ivanske podpunim uvaženjem narodnih potreba i doznačenjem nuždnih materijalnih sredstava omogućio do sada neslućeno napredovanje. Brigom glavara zemlje približili smo se u godini 1912. takovoj visini ove naše gospodarske grane, koja će nas u najskorijoj budućilosti dovesti u položaj, što ga danas tek riedke države imaju.

Jutarnji list, 20. prosinca 1912
_____________

Službovnik za kr. ug. domobranstvo (od str. 110) http://othes.univie.ac.at/8614/1/2010-01-15_8708134.pdf
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Kolovoz 25, 2013, 12:20:52 »


Konjokrot (krotitelj)

Najpoznatiji konjokrot svih vremena John Solomon Rarey (1827-1866) je u Londonu na čudo svih gledaoca divlje konje u trenutku ukrotio i pripitomio.

Iz Londona je Rarey, na poziv samoga cara Napoleona, otišao u Pariz, gdje ista čudesa tvori svojom vještinom. Najbjesnije i na oko neukrotne konje pokorio je za 10 minuta; sasvime; škakljive kobile i konje, koji se nikako nisu dali savladati, pripitomio ja za kratko vrijeme tako, da ih je već treći dan upregao i na njima jašio. Ovako je do sada svakoga i najdivljega konja za malo vremena, rekao bi na očigled, tako ukrotio, da je svaka takva životinja svoju narav sasvim promijenila, i upravo samo po svojoj dlaci se prepoznaje.

Francuski car je pod predsjedništvom zapovjednika jahaonice u Seaumuru (čitaj: Somüru) imenovao osobito povjerenstvo od 5 vještaka, da ispituje Rareyev način kroćenja. Francuske užbene novine "Moniteur" javljaju sada, da je povjeranstvo (komisija) posao svršilo i jednoglasno priznalo, da je Rareyev način kroćenja prost, uman i da ga može svaki vješti konjar upotrebiti; da se na ovaj način svake vrsti konji, stari i mladi, mogu ukrotiti, nit će se tim naškoditi njihovom zdravlju. Samo kroćenje traje kad što tek njekolikotrenutaka, a nikada više od 4 dana, i onda je konj sasvim pokoran i za svaki rad podoban. Već su u Londonu htjeli Ralęyu ovu tajnu odkupiti; no čini se, da je previše tražio, te se nije skupila tolika svota. Sad se s njim zato pogađaju u Parizu. Rarey traži 200.000 for. sr., i odlučeno je, skupiti ovu znatnu svotu dobrovoljnim prinesom; sam je car prvi potpisao 2.000 for. sr.

Gospodarske francuske novine nagađaju sada kojekakvu tajnu ovoga čudnovatoga kroćenja konja, koja se namjerava tolikim novcem odkupiti. Njekoji misle, da Rareyeva tajna nije ništa drugo nego "urok", kao što se u Americi kaže, kojim divlji Amerikanci umiju od starine ne samo konje nego svako divlje govedče sebi pokoriti.

Glasoviti učitelj jahanja Irac O'Sullivan objavio je ovaj amerikanski način kroćenja u Europi. Sva ova tajna je vrlo jednostavna. Gospodar konja ili goveda pokrije mu dlanovima oči, da baš ništa nevidi, i onda mu diše u nozdrve, tako da topla iz čovječjih pluća izlazeća para uzlazi konju u nozdrve. U početku je konj vrlo nemiran, ali ne bijesan; no za čas se umiri i katkad se trese. Onda gospodar skine ruke s njegovih očiju i progovori glasno njekoliko riječi, da govedče njegov glas zapamti, i od onda će se njegovoj zapovjedi sasvim pokoravati. Ako ova ukrota nebi za rukom pošla prvi put (no, to će se rijetko dogoditi), a ono se postupak ponovi sutradan isto tako. Još valja zapamtiti, da krotilac mora biti nasamo s konjem ili marvom, koje želi ukrotiti, i to u kakvoj tijesnoj štalici (ovako radi i Rarey); napokon, da govedčetu treba oči sasvim rukama pokriti, tako da nevidi, odkuda mu ona topla para u nozdrve dolazi. Ovakav poostupak (pokušaj) traje obično 20, i samo kod najbjesnijih konja i goveda 40 minuta: - kad mu se onda skinu ruke s očiju, konj te izprva začuđeno gleda, a kasnije svoju radost dizanjem glave pokazuje. Razumjeva se, da ovako nemora baš samo njegov gospodar konja krotiti nego to može svatko.

Vidjet ćemo, kako postupa Rarey. "Allgemeine Zeitung" napominjuć Rareya, primjećuje evo ovo: "Bilo je već više konjokrota, kojim se je svijet čudio, no njihov način kroćenja je napokon zaspao. Mi nevjerujemo, da ima načina, kojim bi se mogao svaki konj ukrotiti: tomu nije dovoljna ni snaga ni strpljivost. Ima konja, koji vole poginuti nego se pokoriti. Samo će se onaj konj sjegurno ukrotiti, koji priznaje svoju slabost naprama čovječjoj jakosti; a ima konja, osobito divljih amerikanskih, koji se sve do smrti opiru."

No ovakvi su konji svakako rijedki, pak i ovi su ponajviše samo u pustinjama odhranjeni. A Rarey je do sada svakoga konja skrotio; dotad ćemo počekati i tek onda sud izreći, kad doznamo za njegovu tajnu. Tko zna, koliko se nesreća događa kod kroćenja divljih konja, on će znati uvažiti znamenitost Rareyeva postupka.

Gospodarski list, 1. travnja 1858
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Kolovoz 25, 2013, 12:23:13 »


Kako je John Solomon Rarey divlje konje krotio

Što smo proricali to se je evo izvršilo. Rareyeva čudnovata tajna već je ponajviše objavljena. On je samo u Londonu naučio do 500 konjara tajnu svoju, a svaki je morao do 100 for. sr. platili i ujedno se obvezati, da neće nikomu tajne odati. Onda je Rarey otišao u druge engleske gradove i napokon u Pariz, pa je ovako silan novac sakupio, ail i svoju tajnu mnogima povjerio, te se je za nju pročulo, a novine su odmah pojedine podatke sakupile i svojim čitateljima objavile. Misleć, da i kod nas ima ljudi, kojim je do toga stalo doznati, kako Rarey postupa, priobćujemo, što smo o tom predmetu do sada doznali.

Rarey je već prije njekoliko godinah u svojoj domovini Americi izdao knjigu o novom načinu kroćenja konja. Akoprem je knjižica ova puna nauka, i za svakoga gospodara, pače za svakoga prirodoslovca vrlo zanimljiva: opet u njoj nije cijela tajna odkrivena, nego samo glavna načela, na kojih se ono kroćenje osniva, i koja su plod mnogodišnjega razmatranja i paženja.

Rarey piše ovako: "Svi izvještaji, što ih ima, javljaju, da je konj već gotovo četiri tisuće godinah vjerni sluga čovjeku, radeći mu i zabavljajući ga, ako se je njim znao poslužiti. Onomu, koji je s njim sirovo postupao, bio je konj divlji i katkad opasan sluga; nasuprot Arapina, kojemu je konj najveći ponos, i koji s njim najbolje postupa, očituje konj posve drugu narav. Način, kako s njim postupa, čim se rodi, sve do njegove starosti, probuđuje u konju osobitu ljubav i privrženost prama njegovom gospodaru, kojoj nema para nigdje drugdje na svijetu. Arap i djeca mu stanuju sa svojom kobilom i njezinom ždrebađu u istom stanu (šatoru), i ako se djeca više puta valjaju po ležećim ždrijebčićima i po vratu kobile, opet se nikada nesreća ne dogodi, jer kobila pazi, isto tako gospodarevu djecu kao i svoju ždrebad. Konj 'je svomu arapskomu gospodara tako odan, da će ostaviti svoje drugove, s kojimi se na pašinjaku igra, i potrčati k svomu gospodaru, čim ga ovaj pozove, i ovako uvijek kada njegov glas čuje. Kad Arap s konja padne i nemože se ustati, konj stane do njega i doziva pomoć hrzanjem. Kad ga umoran gospodar odjaše i legne spavati, konj ga čuva i zahrže, čim se tko k njemu hoće da približi. Svaki konj poznaje tajno znamenje, koje ga gospodar nauči, i kojim se služi, kad mu je za nevolju, te na ovaj znak, sakupi konj svu snagu i leti kao striela."

Varao bi se, tko bi pomislio, da se je Rarey svomu načinu kroćenja slučajno domisIio, već je to plod mnogoljetnoga izkustva. Rekao bi čovjek, da on sve od svoga djetinstva samo za konja živi i buduć da razmišlja o tom, što zamieća, zato mu je i urodio trud tako lijepim rodom, te ga upravo obogatio; nit se čudimo, što sada neće da kaže svakomu, o čemu je on toliko godina razmišljao, a sada da se svaka lijenčina njegovim trudom badava posluži.

Rarey je marljivo pazio na naravna svojstva konja i pronašao je ova tri načela, kojimi se označuje značaj konja:

1. Konj već po svojoj naravi neodolijeva nijednoj želji, ako ju kao što valja shvati, i ako se neprotivi zakonom njegove naravi: t j. konj će sve učiniti, što mu zapovjediš, samo treba da tvoju zapovjed razumije i da od njega nezahtjevaš, što je protivno njegovoj naravi, npr. da jede ribu.

2. Konj zna samo u toliko za svoju jakost, u koliko je za nju svojim iskustvom doznao. Čovjeku dakle ne treba sile, da si konja pokori; tj. konj nema uma kao čovjek, kojim bi se mogao i bez iskustva čemu domisliti, nego što je iskusio, to pamti. On dakle nezna isprva, da je jači od čovjeka i zato mu se pokorava, ako ovaj s njim zna postupati.

3. Konj po svojoj naravi ispituje sve, što mu je novo, neobično. Mi mu dakle možemo najstrašnije stvari približiti, na njega metnuti, i on ih se neće uplašili, ako mu nezadaju boli; npr. možemo kod njega bubnjati, pucati, divlju zvjerad k njemu dovesti.

Osim ovih glavnih točaka konjske naravi, doznao je Rarey za mnoge stvari, koje konju osobito ugađaju. Ovamo ide ponajprije ulje od kumina (Kümmelöl, Oleum Carvi), čiji se miris i najbjesnijemu konju dopada, da ako njim ruke namažeš i ako se konju niz vjetar, to jest tako primakneš, da od tebe ide vjetar ka konju, i da mu tako iz daleka onaj ugodni miris od tebe donosi, konj će te k sebi pripustiti, netrebaš se bojati, da će te ugrizti ili udariti. Isto tako godi konju ulje od ružinog drveta (palisandar), koje se u ljekarnama pod imenom "Rosenholzöl" (Oleum Rosae Ligni) prodaje.

Napokon je Rarey primjetio, da one kao bradavice, što ih ima konj iznutra na svakoj nozi po jednu (narod ih katkad bobom zove), da se ove bradavice mogu kod pitomih konja sastrugati i u prah stući, a neugodan zadah ovoga "konjskoga praha" godi konju i blaži njegovu bjesnoću. Ovo su glavne priprave samoga kroćenja.

Kad već hoće Rarey da kroti divljeg konja, ponajprije si namaže ruke (osobito dlane) kuminovim uljem (Kümmelöl, Oleum Carvi), pak se primiče tako divljem konju, da vjetar od njega nosi ka konju miris od onoga ulja, a došav k njemu miluje ga i gladi mu glavu i vrat, pa s njim govori, da pozna i zapamti glas svoga novoga gospodara. U zatvorenu mjestu, gdje nema propuha, koji bi nosio miris ka konju, namaže Rarey svoje ruke još više kuminovim uljem, pa držeć pred sobom mirišuće ruke ide ka konju, kao da mu želi glavu uhvatiti. Došav k njemu, namaže mu nozdrve istim uljem, i onda nasipa onoga praha od konjskoga boba na komad sladora (šećera, cukera) te ga da konju, i tim ga obično sasvim umiri. Ako je konj i onda nešto divlji, a on mu stavi jedno 8 kapljica ulja od ružinog drveta na gubicu, i konj se zaista umiri.

Tim je dovršena priprava i možeš se prihvatiti samoga kroćenja. Evo glavnoga sredstva kojim ćeš ukrotiti tvrdoglava konja, koji se neda pokoriti tvojoj volji. Kad onako omiliš konju svojim mirisom, nadigni mu prednju nogu tako, da se kopitom gotovo dotakneš njegova trhuha. Onda namakni konju na onu savitu nogu zamku od užeta ili remena povrh koljena i zategni drugi kraj povrh kopita. Za veću sigurnost, da ti se zamka nerazriješi ili nesmakne, zamaku isto tako jošt i drugu zamku na onu nogu. Poradi toga mora konj na tri noge stajati, ionda možeš s njim činiti, štap ti drago, jer se nemože zadnjima nogama ritati, stojeć samo na jednoj prednjoj nozi.


Umijeće kroćenja konja 1858 - Rarey   

Ovim radom (operacijom) pokorit češ konja prije i bolje nego ičim drugim. Rarey kaže, da nema jačega sredstva nego što je ovo, za pokazati divljem konju, da je čovjek jači od njega. Jer takva je narav konja, da kad mu osvojiš jednu nogu, svega si ga svladao. Katkad će konj, kad mu svežeš prednju nogu, podivljati će, svezanim će se koljenom ritati i napinjati se iz petnih žila, da skine s njega zamku i da oslobodi nogu. No videć da tog ne može učinili, pokori se napokon i stoji mirno. Kad več vidiš, da se je konj umirio, pristupi k njemu, skini mu zamke i spusti mu polako nogu na zemlju, te češ mu ovako dokazati, da ti možeš ono, čega konj nemože. Uz to mu gladi i miluj odriješenu nogu niz kosu, razgovaraj s konjem, kao da ga žališ, i ostavi ga jedno vrieme na miru. Onda pristupi opet k njemu, stavi mu zamku za istu prednju nogu i učini onako, kao i prvi put, da konj i opet osjeti, da ga imaš u svojoj vlasti. Malo po malo nauči konj hoditi na tri noge, te ga možeš onako donekle voditi.

Kad se konj navikne ovako hoditi, zahami ga i upregni u dvokolicu. Ma bio najdivlji i najbjesniji konj, opet neće nauditi nego mirno stajati i hoditi, jer mu je prednja noga podvezana, te se nemože ritati, niti pobjeći i mah oteti. Ako hoće onako uprežen konj na tri noge trčati, možeš mu slobodno uzdu pustiti i bičem ga ošinuti, jer sa tri noge neče moći daleko trčati, nego će se umoriti i istati. Tako će se izlječiti konj za uvijek, koji odmah mah uzimlje, kad ga upregneš. lzprva će se gdjekoji uprežen konj malo plašiti, no video da mu se ništa zla nečini, umiri se i pokori. Onda mu možeš spustiti podvezanu nogu. Divlji konj, koji se rita, može se ovim načinom (tako kaže Rarey) za njekoliko sati upitomiti.

Ovih danah je bio u Pešti M. Robinson, Rareyev opravnik i skupljao potpise na dionice kod ondašnjih bogatih konjara. - Rarey hoće da posjeti Beč i Peštu, i da ondje svoju tajnu uči, ako se za tri mjeseca sakupi 250 dionica, a svaka dionica glasi na 105 for., tako da bi svega skupa 26,500 for. dobio, i uz to mora svaki potpisani svoju riječ dati, da neće tajne nikomu povjeriti. No do sada nema prilike, da će se toliko novaca sakupiti. Mnogi će se zadovoljiti naukom, što im ju u tom pogledu podaje pomenuta Bareyeva knjižica, nedavno u Englezkoj drugi put preštampana, iako Rarey kaže, da on u toj knjižici nije sve svoje tajne odkrio, i da kod njega za jedan sat može svatko više naučiti, nego iz ciele njegove knjige.

Gospodarski list 29. srpnja 1858

___________________

Što znači zahami ga?
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Kolovoz 26, 2013, 09:45:58 »


Kako se dugo živi bez hrane

Konj živi bez hrane 25 dana, ako ima vode; ako nema vode, živi 17 dana; ako jede, a da nema vode. pogine već peti dan.

Konji na Velebitu

Za usporedbu:

-   Čovjek može da živi bez hrane 20 dana, dok ljudi navikli češćemu postu mogu izdržati i 30-40 dana.
-   Mačka izdrži 15-20 dana, ako nema vode.
-   Za pse se zna, da su bez jela živjeli već i po 30 dana, dok bez vode mogu izdržati samo 20 dana.
-   Kuna živi bez hrane 14 dana, a golub 10 dana.
-   Najveći proždrljivac je vrabac, jer on pogine već za dva dana, ako nema ništa, da mu kroz kljun prođe.
-   Najduže žive bez hrane krastače (latinski Bufo bufo), jer je dokazano, da su izdržale 2-3 godine.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #5 : Listopad 25, 2013, 15:08:59 »


Zašto konjanici nose crvene hlače?


Husari - crveni vragovi

Nedavno se pročulo, da će austro-ugarska vojska dobiti nove svečane uniforme, pa se tom zgodom primietilo, da će konjaničtvu ostati "tradicionalne crvene hlače". U ovom slučaju ne može biti o  t r a d i c i j i  ni govora, jer su crvene hlače kod konjaničtva jedva 45 godina stare.

Godine 1865. nagovorio je Napoleon III. austrijskog nadvojvodu Maksa Ferdinanda, drugog brata kralja Franje Josipa I., da primi meksikansku krunu. Car Maksimilijan je htio svoju vojsku u Meksiku uniformirati po francezkom uzoru, jer su Francezi bili njegovi saveznici, pa je jedan zbor pod Bazainom stojao u Meksiku. Zato je Maksimilijan naručio kod tvornica sukna u Brnu, Reichenbergu i ostalim većim tvornicama monarkije nekoliko hiljada komada crvenoga sukna za svoje čete. Tvorničari nisu vjerovali u sretan izlazak pohoda u Meksiko, pak su htjeli sukno odpremiti samo onda, ako se kupovna ciena odmah u gotovom plati ili ako se nadje pouzdan i posve siguran jamac. Novaca u meksikanskoj državnoj blagajni nije bilo, pak je kralj Franjo Josip preuzeo jamstvo za svoga brata.

Pregovori o tom poslu su dosta dugo trajali, pak je odprema mogla uzsliediti tek nakon katastrofe u Queretaru. Sukno je stiglo u Meksiko, a predsjednik republike Juarez uzkratio je preuzimanje robe. Tvorničari se sada obratiše na carski dvor u Beču.

Bilo je to upravo godinu iza ratova u Českoj i Italiji, a odiela vojnika su naravno bila u vrlo lošem stanju. U Beču se upravo sastala posebna komisija, koja je trebala viećati o novim odielima za vojsku. Tada stavi jedan general predlog, da država preuzme to vraćeno crveno sukno i da ga upotrebi za hlače kod konjaničtva.

Predlog je primljen jednoglasno i tako su u našoj vojsci uvedene crvene hlače za konjanike.


Husari

Draguni ili dragoni

Jutarnji list, 18. travnja 1912
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!