CRO-eu.com
Travanj 20, 2019, 03:10:31 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Bosanska Krupa  (Posjeta: 11321 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« : Lipanj 01, 2013, 01:23:51 »


Bosanska Krupa


Bosanska Krupa, 19. 05. 2013; 11:12  
U samom centru grada Bosanska Krupa nalaze se katolička crkva, pravoslavna ckva i džamija

Šemzina ispovijest

Nisam, nisam Turkinjica
što ja štujem svog Alaha
već ću ostat Hrvatica
do posljednjeg svog daha.

I islamska vjera moja
mog porijekla mi ne guši
ja hrvatstvo svoje nosim
i u srcu i u duši.

U hrvatstvo za to kolo
sve se moja ruka hvata:
Ni moj Alah nigda ne će
zapustiti rod Hrvata!

Josip Milaković, 1. travnja 1913
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #1 : Lipanj 04, 2013, 13:46:01 »


Krupa

Današnja Krupa - Stari Put Pset kasnije Krupa. Knesozvi Bobonić-Blagaji do god. 1410. Gospodari Krupe. – Krupa u kraljevskom posjedu. Vlastela Krupe:

-   knezovi Celjski,
-   knez Martin Frankopan,
-   kralj Matija Korvin,
-   vojvoda Ivan Korvin,
-   ban Ivan Karlović i
-   knezevi Zrinski.

Turske navale na Krupu. Obsada Krupe. Junaštvo Matije Bakića i njegovih drugova. Sokolović paša osvaja god. 1565. Krupu. Turski kapetan u Krupi. Okršaj pod Krupom.


Ako je dolina Unska gotovo čitavim tečajem rieke po prirodi vele romantična i zanimljiva, to očima ipak najviše godi Unski kraj oko varoši Krupe. Una dolazi od zapada, obtječe Krupu na sjevernoj strani, pa teče k iztoku; ona ima svuda na svom tečaju dosta otoka, a kod Krupe dieli se u pet rukava i čini četiri plodna ostrva, na kojih raste kukuruz, pšenica i razno povrće. Krasnu Krupsku dolinu okružuju zapadno, južno i iztočno bregovi šumom pokriveni, a najbliže je do grada brdo Hum[/b] na iztoćnoj strani. Na Hum se naslanjaju varoške kuće prama obali Une, nad kojom se podiže na strmoj litici ruševina staroga grada Krupe. Kroz ravnicu medju Humom i iztoćnimi bregovi teče potok Krušnica, koji izvire južno od Krupe kod sela Gudavca iz jedne pećine; Krušnica se nakon kratkog tečaja od jednog sata odmah niže Krupe u Unu slieva. Krupa je dakle medju Unom i Krušnicom kao poluostrvo. Upravo pod starim gradom napravljen je most, gdje prelazi cesta na lievu obalu Une pram Otoci. Ravnica na lievoj obali Une zove se Krečana; ona je sa strana opasana bregovi šumom obraslimi.

Stari grad Krupski je sada razvalina sa tri na po porušene kule, (1) a varoš Krupska, kako nam ju priložena slika predočuje, razvija se u novije doba kao nijedna u bosanskoj Hrvatskoj.


Stara hrvatska Krupa ... Ah, da nije bilo poturica ...

Osobito je procvala trgovina u Krupi posljednjih četrdeset godina, odkako odpočeše Krupu naseljivati trgovci pravoslavne vjere. Položaj Krupe tako je za trgovinu zgodan, da se u njoj usredotočio promet gotovo za čitavu Krajinu u zavoju Une, pa takodjer za priedjele prama Sani, Petrovcu i Grmeč-planini. Trgovini su u prilog sajmovi, koji se drže u Krupi svakoga ponedieljka; tu se kupuje i prodaje sila goveda i svakojaka žita. U novije doba podignuto je u Krupi nekoliko ljepših i udobnijih kuća, a i broj žiteljstva, osobito kršćanskoga, znatno je narastao. Polag najnovijeg narodnoga popisa za Bosnu od god. 1885. ima trg Krupa u 393 kuće 2.096 žitelja, i to: 1522 muhamedovca, 523 pravoslavna i 51 katolika. Uz kotarsku oblast, koja upravlja iztočnim dielom Krajine s lieve strane Une do Vranograča, Bułima i Jezerskoga, pak ćitavim okolišem Krupe na desnoj obali Une do Grmeć-planine, postoji u Krupi za okolicu Krupe i obćina Krupska. Pošto ima u Krupskom kotaru dvie trećine kmetova, a istom jedna trećina slobodnih posjednika, to je u Krupi takodjer znatan broj begova i aga (80).

Mubamedovci Krupljani ponajviše su slobodni posjednici (329), dok su pravoslavni većinom trgovci i obrtnici, kojih ima u Krupi 88. U Krupi ima narodna škola sa dva učitelja, a osim nje još i posebna pravoslavna vjerska škola. Po Krupi je prozvan protopresviterat Krupski pravoslavne mitropolije Dabro-Bosanske; u njem ima dvanaest parohija sa 19.201 duša. Parohija Krupska sa crkvom Roždestva Bogorodice broji osim varoši 5 sela i 2.873 duše. (2)

Ah, da nije bilo poturica – aga, paša i begova izdajica ... 

O Krupi ima priča, da ju je zidala djevojka Krupna u vriemo, kad su u onom kraju još kraljevi vladali, i la je grad po toj djevojci prozvan. To je dakako samo pjesnički nakit, jer ime Krupa je mjestno, osobito za rieke.(3) Gdje su Krupe, tu se ponajviše vadi ruda. Pripoviedaju, da se negda i kod Krupa na Uni zlato kopalo i da brda iza Krečane na lievoj obali Une kriju kamenu sol. Na Humu tik Krupe vadio se kameni ugljen, a ciela okolica Krupe ima manje ili više rude.(4)

* * *

Kraj Krupski poznat je u hrvatskoj poviesti još za doba podpune samostalnosti kraljevine pod domaćimi hrvetskimi vladari. Tada se prostirala oko današnje Krupe na srednjoj Uni župa Psetska, koja je imala god. 1072. župana Miroslava. Sa Psetslkom župom istovjetan je i crkveni kotar Psetski u biskupiji Kninskoj, što ga god. 1185. spominje Spljetski nadbiskup Petar. Grad Pset ("Peseth" i "Pesachnyk") bio je izprva županski, a poslije kraljevski. Bila su u Psetu dva grada, veliki i mali ("major et minor Peset"), a bila su mu podčinjena od davnih vremena nekoja hrvatska plemena. Kako povelja kralja Ladislava od god. 1284. svjedoči, podložna su bila Psetu hrvatska plemena: Menić i Medvedjani izmedju Jezerskoga i Bužima. Osim toga stajala su pod zaštitom Pseta plemena: Obrovčani, Dolnja Jamnica, Čaglica, Kostajnica (Varoška rieka), Vrhovina, Stabandža, Banjani i Baštra. Tečajem vremena nestalo je imena Psetu (5), a pomenuta plemena pripadala su počev od četrnaestoga vieka gradu Krupi. Vjerojatno je, da se u starije doba sama Krupa zvala Psetom i da je sadašnje svoje ime primila od potoka Krupnice (Krušnice) . Možebiti da se Pset (Paščenik) krije pod imenom Pučenika kod izvora Krušnice. Kao što su bila dva Pseta, veliki imali, tako imai dva Pučenika. A i u staroj Krupi bila su, kako i priložena slika iz Kuripešićeva putopisa od god. 1530. pokazuje, još dva grada, gornji i doljni, pa i listine petnaestoga vieka spominju dvie Krupe, novu i staru.

Pod sadašnjim svojim imenom spominje se Krupa istom pod kraj trinaestoga vieka. Tada bijahu gospodari Krupe knezovi Babonići. (7) Prvi ju je držao Babo Babonić, osnovatelj grada Blagaja na Sani, po kojem se prozvaše Babonići Blagajskimi ili Blagaji. Ostaviv Babonić-Blagaji po nezgodi vremena prije trista godina svoju domovinu, niesu oni doduše tako poznati kao Zrinski i Frankopani, ali zato nije njihovo znamenovanje za starije doba hrvatske poviesti manje, jer su kao vlastnici ogromnih imanja sve od Štajerske i Kranjske medje, pa duboko prema Bosni preko Vrbasa bili kroz viekove znameniti mogućnici u Hrvatskoj. Da su sami kraljevi držali Baboniće poglavitimi oblastnici u Hrvatskoj, potvrdjuje povelja kralja Karla od god. 1300., kojom potvrdjuje knezovom Ivanu, Radoslavu i Otonu Babonićem dio Slavonije (Hrvatske) od Teutonije do Bosne, od Savr do Gvozda onako, kako su već njihovi predji držali. Zanimljivi su knezovi Babonići i time, što su na svršetku trinaestoga vieka upravo oni bili gospodari prostranih gospoština oko glavnoga grada Zagreba: Suseda i Medvedgrada, Lipovca, Samobora, Želina i Ozlja. Od ogromnih svojih dobara izgubiše Babonići znatan dio, osobito u priedjelih medju Kupom i Savom, pa Stenićnjak i Zrin god. 1299., 1322. i 1345., kad ustadose na obranu hrvatskih prava proti silovitim kraljevom talijanske krvi Karlu i Ludoviku, ali i ono, što im bješe ostalo, osiguralo im je jedno od najodličnijih mjesta medju hrvatskimi velmožami.

Ah, da nije bilo poturica – paša i begova izdajica ... 

Znade se, da su Babonići dobivali četrnaestoga vieka od svojih dobara na godinu do 120.000 dukata, a to su bili u ono doba silni novci, kojih niesu primali ni mnogi veći njemački knezovi. Vršeći nekoji Babonići bansku čast u Hrvatskoj, silno je njihova porodica utjecala u državne zgode Hrvatske i Ugarske, a i obližnje Bosne. Trinaestoga vieka proslavio se ponajviše ban Stjepan Babonić, koji je bio ujedno i upravitelj Štajera. Pod kraj trinaestoga vieka porazdieliše Babonići medju se vlastita, prostrana i velika imanja, osnovavši više loza:

-   knezove Blagaje po gradu Blagaju na Sani,
-   knezove Vodičke po Vodičevu kod Dobrlina na dolnjoj Uni i
-   knezove Kostajničke i Krupske.

Osnovač loze knezova Babonič-Krupakih bio je Stjepan, sin Babe, koji se spominje uz brata Radoslava i Ivana god. 1294.-1316. kao ban hrvatski. Stjepan se oženi god. 1287. Jolantom, kćeri bosanskoga bana.Prijezde, i dobi od svoga tasta i s privolom (odobrenjem) sina mu Stjepana u miraz župu Zemljenik kod Glasa ("in territorio Galas") na Vrbasu. (8) Rodio je Stjepan sinove Dionizija, Pavla, Jurja i Ivana i kćer Katu udatu ponajprije za grofa Henrika Ortenburžkoga, a u drugom braku za Jurja Bišena, otca bana hrvatskog Pavla Bišena. Dioniziju i Pavlu podieli kralj Ludovik god. 1361. za zasluge, stečene u ratu, kad su uz kralja vojevali, novu darovnicu za kraljevski grad Krupu na Uni. Osim Krupa držali su knozovi Babonići-Krupski još i grad Otoku na Uni, a još god. 1327. primili su bili knezovi Dionizije i Pavao od nadstojnika (priora) crkvenjaka Filipa od Gragnane imanja Ropisano i Jamnicu uz obvezu, da će davati svake godine o Martinju preceptoru u Čičah "četiri marke i tri časti".

Ah, da nije bilo poturica – aga, paša i begova izdajica ...   

God. 1366. sklopili su knezovi Krupski svečano u kaptolu Zagrebačkorn pobratimstvo sa knezom Ivanom Ivanovićem od Brezovice i njegovimi sinovi Ivanom i Ladislavom. Ivanovići bili su potomci glasovitih knezova Okićkih, a predji kasnijih grofova Ivanovića, poznatih iz doba oslobodjenja Slavonije od turske vlasti. Nije bio sudjen knezovom Babonić-Krupskim dugi viek. God. 1370. Živjela su samo još braća Dionizije i Pavao, a potonji, ne imaući od srca poroda, ostavi sav svoj dio u Krupi i u Otoki i sva druga imanja i prava oporukom bratu Dioniziju, pa ako ne bi i Dionizije imao odvjetka, svojoj bratučedi knezovima. Ivanu, Nikoli, Babi i Stjepanu, sinovima Dujma kneza Blagajskoga i njegove žene Margerete, kćeri Nikole bana Mačvanskoga. Dionizijo i Pavao bili su oženjeni sa dvie grofije Ortenburžke, i to Dionizije Anom kćeri Otona, a Pavao drugom Anom, kćeri Mainharda, zemaljskoga. poglavice u Kranjskoj. (9)

______________
  l Grad Krupski je još pod kraj prošloga vieka bio popravljen, kako to turski napis u kamenu kaže: "Dana 11. mjeseca zilkade 1198. godine (1. kolovoza god. 1783. po Krstovu rodjenju) za vlade cara Abdul Hamid Hana i za vezirstva Silihdar Abdalah-paše u Bosni vještinom Nuri-bega obnovi se Krupska tvrdja kao ružica". Bilo je na gradu još i drugih turskih napisa, koji spominje, kako je osmansko oružje za vladanje silnog Sulejmana (god. 1565.) osvojilo Krupu.

  2 Šematizsm pravoslav. mitropolije i arhidijeceze Dabro-Bosanske za god.
1883.

  3 U starih hrvatskih zemaljah ima više Kupa; tako je jedan kod Banja Luke, drugi kod Bugojna, treći u Hercegovini; osim toga ima i riečica Krupa sa manastirom pod Velebitom u Dalmaciji i grad i potok Krupa kod Črnomlja u Dolnjoj Kranjskoj.

  4 Na zemljopisnoj karti, što ju je još god. 1717. dao izradili princ Eugen Savojski, ali ju je istom izdao pisac poviesti Bosne Schimek za doba cara Josipa II., naznačeno je, da se u brdu Lipčanu kod Krupe srebro kopa. Da su se kopanjem rude stanovnici Kruprkogs kraja već u pradavna vremena bavili, dokazuju takodjer kartažki i numinski novci i razne grumeni od zuča, što su se našli god 1887. blizu Krupe u Vrankamenu, a sada su pohranjeni ponajviše u Sarajevu. (Vidi Glasnik zem. muzeja za Bosnu god. 1889., sv. I., str. 38).

  5 Listina u arhivu grofa Ludovika Blagaja (Ludwig von Blagay) vlastelina u Boštajnu u Kranjskoj.

  6 Grad Pest i rieka Krupa sjećaju nas na poznatu priču o Čahu, Lehu i Mehu. Gotovo svi stariji ruski, poljski i češki ljetopisci vjerovali su tvrdo. da su im pradjodovi došli s juga i iz zemalja. gdje danas stanuju Hrvati. (To tvrde naročito Filip Kalimah i Matija od Mehova. poljski poviestnici i češki ljetopisac Vaclav Hajek z Libočan († 18. 03. 1553.). Iz Hrvatske - priča se - da su došli praotci Čeha i Leha knezovi Čeh i Leh. Potonji da je stanovao u Krapini, dok mu je stariji brat Čeh boravio u gradu "Psetu" nad riekom Krupom. Taj grad da je poslije razvalio neki Dalmatinac Uroš ("Hrosius"), i iza toga mu ne ima više traga. Priča govori o seobi slavonske braće iz Hrvatske, a Hrvatska se zvala u starije doba zemlja preko Kupa, pa zato je vjerojatnije, da se priča dicala Pseta i Krupa. nego li Psarjeva. Koje je u staroj Slavoniji ležalo.

  7 Charles du Fresne u djelu "Illyricum vetus et novnm" spominje, da je Krupa bila imanje priorata Vranskoga u današnjoj Dalmaciji. Tomu ne nadjoh traga u listinah. ali na Vranu sjećaju i sada mjesta "Vranska Badnjevićeva" i "Vranska Beširevićeva" blizu Krupe.

  8 Listina u arhivu grofa Ludovika Blagaja (Ludwig von Blagay) vlastelina u Boštajnu u Kranjskoj.

  9 Odnosne listine u arhivu grofa Ludovika Blagaja (Ludwig von Blagay) vlastelina u Boštajnu u Kranjskoj.


1.   od 5
Bosna: Sva je nekad bila Hrvatska ali zahvaljujući poturicama ... MD
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #2 : Lipanj 04, 2013, 13:47:50 »


Pavao knez Krupski živio je još god. 1382., boraveći ponajviše na svojem dvoru u Jelovcu kod Dubice. Medju njim i knezom Pavlom Zrinskim tekla je u to doba pravda radi nekih zemalja u Selčici kod Dubica. (10) Pavlu se poslije god. 1370. rodio sin Pavao, koji je još oko god. 1395. žvio. Taj mladji Pavao bio je posljednji od roda knezova Babonić-Krupskih. Po svoj prilici bio se oženio nekom kneginjom Frankopanskom. Oslanjajući se na taj brak, stali su knezovi Frankopani po Pavlovoj smrti svojatati Krupu. Tako se porode pravde, a bogme i krvavi okršaji izmedju dva možna roda Frankopana i Babonić-Blagajskih, koji su potonji Krupu kao imanje svojih rodjaka bili posjeli.

Pojedini knezovi Blagajski, osobito knez Stjepan, naginjali su za borbe bosansko-hrvatske stranke proti kreljevom Ludoviku i Sigismundu Bošnjakom, pa budući da je izviestno, da je Stjepan Blagajski s pomoću Bošnjaka navaljivao god. 1389. na imanja knezova Zrinskih, s kojim bijaše posvadjen, to će jamaćno biti istinita takodjer viest Koruškoga kroniste Megisera (11), da su gospodari Krupe (knezovi Blagaji) god. 1400 proti Frankopanom dozvali u pomoć Turke. koji su se u to doba već u Bosnu zalietali. Tadanja provala bila je za Hrvatsku tako štetna, da su se i kasnija potomstvo sjećala pretrpljenih turskih strahota. Poviestnik kanonik ljubljanski Johann Ludwig Schönleben (* 16. 11. 1618 u Ljubljani † 15. 10. 1681 isto) pripovieda, da su Hrvati još za njogovo doba (god. 1680.) u pjesmah spominjali nesreću, što su ju tada Hrvatskoj nanieli gospodari Krupski. (12)

Ah, da nije bilo poturica – aga, paša i begova izdajica ... 

Knezovi Blagajski niesu samo morali braniti Krupu od Frankopana, nego ih je još veća nevolja stigla, kad najednom ga 1396. kralj Sigismund pokloni gradove Krupu i Ostrožac, koji potonji nije bio prieporan, Vukcu banu Bosanskom. Tomu darovanju uzprotive se svi knezovi Blagajski, a knez Stjepan Blagajski, sin Dujmov, koji je bio kanonik Zagrebački i starao se mnogo o dobrobit svoje obitelji, svečano prosvjedova u ime svojeg roda u kaptolu Zagrebačkom proti kraljevskoj darovnici, kojom bijahu povriedjena starodavna prava knezova Babonića na rečene gradove. Ostrožac su Blagaji doista i obranili, ali Krupe ne održaše. Krupu zauzela je god. 1410. za kralja banaka vojska silnom rukom. Nije poznato, tko je od roda Blagaja tada držao Krupu, ali da je hrvatski ban tada vojevao pod Krupom, izviestno je iz osude župana Zagrebačkoga. i Križevačkoga Pavla Ćupora- Moslavačkoga, koji bjese kaznio plemića Blaža od Mlake radi toga, što nije bio odaslao svoje momke na vojnu pod Krupu. (13)

* * *

Krupa je bila u napried za više godina kraljevo dobro, a njom su upravljali župani Zagrebački kao kaštelani. Takovi su kaštelani bili god. 1423. Zagrebački župani Juraj i Bartol. Koju godinu kasnije založio je kralj Sigismund Krupu svojemu šurjaku Fridriku knezu Celjskomu, sinu Hermana, koji je bio po knezovih Ortenburžkih donekle usrodstvu sa knezovi Babonić-Krupskimi. Već god. 1429. predade Sigismund kraljevski grad Krupa ("nostrum castrum Crupa ex altera parte Save") rečenomu knezu u neograničenu vlastnost. (14) Kad je posljednji knez Celjski Ulrik god. 1456. od mača Ladislava Hunjada u Biogradu poginuo, razgrabiše golema imanja Celjska različiti opravdani i neopravdani pretendenti; imanja u austrijskih pokrajinah zaokupi ponajviše cesar Fridrik, a hrvatska kralj Ladislav.

Imanja, što ih knezovi Celjski držahu uz Kupu i Unu:

-   Steničnjak,
-   Bužim,
-   Japru i
-   Krupu,

prisvajahu knezovi Frankopani već s toga, što ta imanja bijahu od česti došla na Celjske knezove kao miraz kneginje Jelisave Krčke i Modruške, kćeri kneza Stjepana Frankopana, prigodom udaje za Fridrika, otca Ulrikova. Steničnjak, Bužim i Krupu zaokupi bogati knez Martin Frankopan, plativši za Krupu njemačkim kapetanom, što ih bjehu Celjski u tom gradu postavili, za ustup neku svotu. Nu pošto je bila Krupa od prije već kraljevsko i samo založeno dobro, to morade knez Martin Frankopan već god. 1464. kralju Matiji na osnovi posebnoga ugovora i uz odštetu na drugih imanjih Krupu povratiti. (15) Pobožni Martin Frankopan nije bio najbolji susjed vlasteli i gradjanom, a svoje podanike mućio je kojekako. Za kratkoga svoga vladanja u Krupi nastojao je knez Martin, da slobodna plemena, što su priznavala pokroviteljstvo grada Krupa, skuči u što veću ovisnost od grada. Pleme Vrhovinsko potuži se na kneza Martina Frankopana, da ih sili na službu gradu Krupskomu, a oni da su stari plemići, da imaju povlasti potvrdjeno od raznih kraljeva, pa da niesu nikad drugdje tražili suda i pravice. nego u stolu županije Zagrebačke. Kralj Matija usliša molbu, pa naloži god. 1464. još prije, nego je Krupu kao kraljevsko dobro preuzeo, Mirku od Zapolja, upravitelju Bosne i banu hrvatskom, da zaštiti plemiće Vrhovinske u staroj slobodi proti knezu Frankopu. Ujedno odredi kralj, da rečeni plemići imadu i u napried, kao što prije, vojevati samo pod kraljevskom zastavom. (16)

Ah, da nije bilo poturica – aga, paša i begova izdajica ... 

Primivši kralj Matija Krupu, povjeri ju radi obrane od Turaka sa bližnjim Obrovcem na Uni i sa još nekoliko gradova u gornjoj Hrvatskoj Senjskim kapetanom. koji su u pograničnih gradovih svoje kaštelane držali, a sami sebe zvali kapetani Krupe, kako to čini u jednoj listini od god. 1487. Senjski kapetan Peter Tarnik. (17)

______________
10 Neo rogistr. Acta, fasc. 320, br. :2., prije u hrv. Arhivu, sada u Budimpešti.

11 Hieronymus Megiser: Annales Carinthia, str. 1191.

12 Genealogia[/b] ill. et nobilis familiae dom. comitum Vrsinorum de Blagaj.
Rukopis grofa Ludovika Blagaja. - Ima i štampana poviest knezova Blagaj od istoga pisca pod naslovom "Rosa Ursina". (1680) - Valvasor kaže, da su Krupaki knazovi pozvali bili Turke god. 1464., a ovi da se odazvaše god. 1465., počinivši grozne štete u Hrvatskoj. (Valvasor: Die Ehre des Herzogtums Krain, 1689., knj. XII. Str. 120.) Ta viest tiče se po svoj prilici god. 1400, jer god. 1464. držao je Krupu Martin Frunkopan, koji jamačno Turaka nije u pomoć zvao.

13 Neo registr. acta., fasc. 1524. br. 18., prije u hrv. arhivu, sada u Budimpešti.

14 Neo registr. Acta., fasc. 1593., br. 10., prije u hrv. arhivu, sada u Budimpešti.

15 Kapt. arhiv u Zagrebu. Fasc. 87., br. 5.

16 Listina u arhivu grofa Ludovika Blagaja (Ludwig von Blagay) vlastelina u Boštajnu u Kranjskoj.

17 Jedan dio imanja Krupskoga, naime zemlje u Gradcu. u Zibski i u bregovih Mačinani zvanih, darova kralj Matija poveljom, izdanom mjeseca srpnja god. 1488. u Budimu, plemića hrvatskomu Petru Kegleviću od Gradca, koji je bio na vojni steko zasluga. (Listina u u sbirci jugosl. akademije.)


2.   od 5
Bosna: Sva je nekad bila Hrvatska ali zahvaljujući poturicama ... MD
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #3 : Lipanj 04, 2013, 13:51:18 »


Premda knezovi Blagajski niesu bili već od davna vlastnici grada Krupe, ipak oni i kasnije prisvajahu pokroviteljstvo nad plemeni, podložnimi Krupskomu gradu. Pleme Kačića u Doljnoj Jamnici opiralo se knezovom Stjepanu i Mihajlu Blagajskim. koji se god. 1487. potužiše na rečene plemiće banu hrvatskomu Matiji Gerebu. Pošto nije ni Krupski kapetan Peter Tarnik stranke uravnati mogao, a zastupnik plemena Kačića, Franko Dokmanić, nikako nije htio predložiti povelje plemena, to su povelje, što se ticahu plemena Kaćića u Dolnjoj Jamnici, jednu od god. 1283. i još dvie potonje donieli knezovi Blagajski na sud u Zagreb. Na temelju predloženih povelja odsudi god. 1493. ban Ladislev Egervarski ujedno sa prabilježnikom i velmožami pleme Jamnićko "u kotaru grada Krupe, a u županiji Zagrebačkoj", da imade podložno biti knezovom Blagajskim onako, kako o tom povelje glase. (18)

Ah, da nije bilo poturica – aga, paša i begova izdajica ... 

Po smrti kralja Matije nestalo je bilo kapetanije Krupske, a državnim ugovorom, što je sklopljen god. 1490. medju kraljem Vladislavom i naravskim sinom kralja Matije, vojvodom Ivanom Korvinom, dobi potonji uz hrvatsko banstvo i mnoge kraljevske gradove, a medju ovimi Krupu i Japru i kaštel Obrovački na Uni. (19) Državni ugovor nije smetao nestalnoga kralja Vladislava; već sliedeće godine (1491.) založi on banu Ladislavu Egervarskomu za njegove ratne tražbine uz Bihać i grad Krupu. Ali i pored toga. zaloga ostao je Ivan Korvin gospodar i Bišću i Krupi, često u njih boraveći. Na 3. prosinca god. 1495. odlikova on poveljom izdanom u Bišću plemića Jurja Sladovića ili Sladojevića, darovavši i potvrdivši mu mlinište na Uni kod mosta Krupskoga, jednu kuću u varoši Krupi, zemljište "Ogradu" zvanu naprotiv Krupe pri staroj varoši, zem ljišta Keruć (Keruch) i Orehovuluku, jedno ostrvo Unsko više grada Otoka i vinograda i zemlje u Ostružnici i u Maćinanih. (20) Pismom pak izdanim 17. svibnja god. 1497. U gradu Krupi zajamči vojvoda Ivan Korvin Stjepanu Berislaviću, da će ga štititi od protivnika i neprijatelja. (21) Godine 1498. darova Ivan Korvin gradove Krupu i Obrovac na Uni svojoj kćerki Jelisavi, a sliedeće zatim godine pokloni imanje Jamnicu, pripadajuće gradu Krupi, svojoj ženi Beatrici Frankopanovoj, kćeri kneza Bernardina. (22)

Ah, da nije bilo poturica – aga, paša i begova izdajica ...   

Ivan Korvin je žalibože prekratko živio, a doskora pomru u vrlo nježnoj mladosti i njegova djeca. Gradove Korvinske u Zagorju i oko Zagreba držala je još neko doba udova Ivanova Beatrica, a poslije i drugi njezin muž, knez Juraj Brandenburžki. Gradove pak na turskoj medji Bihać i Krupu preuzme opet kraljevska uprava, namjestivši u Krupu god. 1509. kapetanom Mirka Turaka Heninga, a poslije Mihalja Turaka Nakon nekoliko godina dobije Krupu državni kancelar kardinal Toma Bakač.

Ovaj ju povjeri na čuvanje i uživanje banu Ivanu Karloviću, ali pošto je taj upravo u to doba bio izgubio razširenjem turske vlasti sva svoja ogromna imanja u županijah Krbavskoj, Ličkoj i Kninskoj, želio je Krupu za se zadržati. S toga se zavrže pravda medju kardinalom i banom Karlovičem. Nakon smrti Bakačeve (god. 1521.) pridržao je Karlović Krupu, u kojoj je često boravio i iz nje mnoga pisma pisana "u našem gradu Krupi" ("in nostro castro Krupa") odpremao. Krupom je išla cesta iz Hrvatske u Bosnu i u iztočne zemlje. Na 28. kolovoza god. 1530. dodjoše u Krupu kraljevi poslanici do sultana,

-   glasoviti Nikola Jurišić, tada još kapetan od Rieke i hrvatski komornik ("Ritter und Erbkamer in Crabaten")
-   sa Josipom Lambergom i tajnikom,
-   Slovencem iz Gornjega grada u Štajerskoj, Benkom Kuripešićem. (23)

Vlastnik Krupe ban Ivan Karlović dočekao je kraljevske putnike svečano već prije u gradu Klokoču, odakle ih je pratio u Jezersko i u Krupu. Karlovića zatačo smrt u kolovozu god. 1531. U Medvedgradu, a Krupu posvoje na osnovi medju obitelji Zrinskih i Karlovića sklopljenoga nasljednoga ugovora knezovi Zrinski, koji su Krupu držali dotle, dok ju nije Turčin osvojio. (24)

~ ~ ~ ~ ~ ~ ~

O vlastelinstvu Krupe i o obćini Krupskoj za starije kršćansko doba malo ima viesti. Toliko se ipak znade, da se vlast grada Krupskoga na daleko prostirala i da su Krupi podložna bila razna već pomenuta plemena na obje strane Une. Osim tih plemena podčinjeno je bilo gradu trgovište i obližnje ladanje sa kmetovi. Čuvanje i obrana grada povjerena je bila kaštelanom. Takovi kaštelani bijahu u Krupi god. 1488. neki Juraj i njegov namjestnik Grgur Trumbentaš, god. 1522. Ivan Novaković, god. 1549. Jurica Karinčić i Ivan Hojsić, napokon god. 1550. Ivan Babonožić. Trg ("oppidum") Krupa imao je svoga poglavara, kojega su gradjani ("cives") birali. Taj se poglavar za razliku od obližnjih obćina, koje su svoga poglavara zvale sudcem, zvao hrvatski: "vesnikom". G. 1495. bio je "vesnikom" u Krupi neki Mate. Osim mjestne župe bio je u Krupi i manastir Franjevački države bosansko-hrvatske u kustodiji Cetinskoj. Ako taj manastir nije već prije obstojao, to ga je osnovao knez Martin Frankopan, koji je mnogo manastira po Hrvatskoj sagradio i osobiti zaštitnik' bio bosanskih Franjevaca. (25)

Ah, da nije bilo poturica – aga, paša i begova izdajica ... 

Na prostranoj gospoštini Krupskoj bilo je više vazala. Osobito odličan vazal[/b] bio je god. 1487. Ivan Dugović sa pridjevkom "od Krupe". Oko god. 1540. založiše za 2.000 for. knezovi Ivan i Nikola Zrinski plemiću Jurju Vidošiću od Glagoljića imanja u Cimin-vrhu, u Golom - brdu i Grabrovniku u kotaru grada Krupe, a u županiji Zagrebačkoj. (26) Dvie godine kasnije darova ban Nikola Zrinski svojemu kaštelanu u Novom gradu (Todorovu) Mihajlu Budišiću od Hotuče (Like) razna zemljišta u Čagliću i u Marsinojdragi u kotarih gradova Krupe i Novog grada. (27)

* * *

Budući da Krupa nije bila zaklonjena Unom i na samu je stajala, to su za nju veoma rano postale opasne turske provale. God. 1509. bio je pošao kapetan Mirko Turak iz Krupe s vojskom pod Mutnik, da ga otme knezu Ivanu Karloviću. Dok je Turak obsjedao Mutnik, stiže 2.000 Turaka pod Krupu. Turci požegoše trg i most na Uni, ali se Turak još na vrieme vrati u Krupu, udari na Turke, razbije ih i mnoge natjera u Unu, gdje se utopiše. (28) I god. 1522. i 1523. podsjedoše Turci Krupu. Surim-paša bosanski navali sa 2.000 konjanika i 5.000 pješaka na Hrvatsku i obkoli Krupu.

______________
18 Listina u arhivu grofa Ludovika Blagaja (Ludwig von Blagay) vlastelina u Boštajnu u Kranjskoj.

19 Transsumpta * documentorum mixtorum. Noviji ovjerovljeni prieps u hrv. zem. arhivu.

20 izvornik na pergamentu u zbirci jugosl. akademije

21 Neo reg. acta, fasc. 136, br. 6.. prija u hrv. arhivu sada n Budimpešti.

22 Regesta arhiva grofova Keglevića u jugosl. akademiji.

* U jedan "transsumpt" (povelju, dokument) dodaje se stariji sadržaj u jedan noviji dokument tj. on se "umeće", da bi se ponovo u svojoj pravomoćnosti potvrdio. Za razliku od "vidimus" preuzima izdavatelj "transsumpta" pravnu odgovornost za sadržaj nove isprave. Pojam dolazi od latinske "transsumere" prenijeti, naknadno unijeti; dodati, ubaciti. MD

23 Benko Kuripešić opisao je ovaj svoj put god. 1531. u posebnoj knjižici pod naslovom: " Itinerarium Wegraysz Kün. May. potschafft/ gen Constantinopel/ zu dem türkischen Kaiser Soleyman. Anno xxx. 1531.". Svojemu putopisu dodao je Kuripešić i mnoge slike gradova, koje je kraljevsko poslanstvo posjetilo. Ovoj knjizi priložena slika stare Krupe ("Grupa in Crabaten"/ Krupa u Hrvatskoj) od god. 1530. prerisana je iz ovoga putopisa.


24 Tomašićeva kronika u Arkivu za jugosl. poviest, knj. IX., str. 30.

25 Nekoji gradjani Krupski poznati su iz pravde, što ju je imala god. 1549. kneginja Doroteja Blagajka sa upraviteljem Blagajskih imanja Antunom Bakšićem. Tom prigodom saslušani su kao svjedoci medju ostalimi i gradjani Krupski:

-   vesnik (sudac; poglavar) trgovišta Mate,
-   Andrija Bartolović,
-   Martin Brložović,
-   Nikola Husković,
-   Andrija Keze,
-   Martin Krepić,
-   Stjepan Kripčić,
-   Juraj Lučaković,
-   Mihael Lutčić,
-   Martin Lučenović,
-   Martin Makalović,
-   Stjepan Tkaničarić,
-   Antoliša i Marko Vlapanovići.

26 Transsumpta donat. ex regod. cam. archivo. Knj. I. u hrv. zem. arhivu

27 Kapt. arkiv Zagrebački. B. br. 151.

28 Arkiv za jugosl. poviest, knj. IX. str. 30.


3.   od 5
Bosna: Sva je nekad bila Hrvatska ali zahvaljujući poturicama ... MD
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #4 : Lipanj 04, 2013, 13:57:07 »


Turci udarahu na grad velikimi topovi i strojevi puna četiri mjeseca bez prestanka. Ban Ivan Karlović nalazio se tada na dvoru cesara Karla, da izmoli pomoć. za sebe i Hrvatsku; bana je valjano za mienio kaštelan Ivan Novaković, održavši grad, dok se hrvatska vojska u Ostrožkom polju prikupila. Kad je hrvatska vojska napravila most na Uni i stala napredovati, pobjegoše Turci bez obzira. (29)

Ah, da nije bilo poturica – aga, paša i begova izdajica ... 

Ivan Karlović mnogo se starao za svoje pogranične gradove, osobito za Krupu. Turci se bjehu god. 1529. spremili na Krupu, a Karlović nije imao ni puškara, ni novaca, da grad u dobru redu uzdrži. Pošto se mjeseca lipnja god. 1530. Turci opet spremahu na Krupu, zamoli Karlović iz Mutnika, gdje je tada boravio, pomoć u generala Hansa Katzianera zu Katzenstein; ako mu se ne bi što drugo dalo, da mu pošlju barem koji cent praha. Turci su u ovo vrieme strašno pustošili sela oko gradova Krupe i Bužima. Knez Zrinski bio se tada nekako nagodio s Turci; njegovi su ljudi prevažali Turke na Uni. Mjeseca kolovoza god. 1531. javiše Bišćani kapetanu Erazmu Turnu, da velika navalna turska vojska ide uzimati Krupu; Turci da sobom vuku topove i drugu spremu za obsjedanje. Bišćani su zaklinjali generala Ivana Katzianera, neka pomogne Krupi, jer ako ona padne, nastat će skrajna nevolja za kraljevinu Hrvatsku i obližnje pokrajine ("quod Krupa amissa, non solum regnum Croatiae, sed et vicinia regna erunt in ultimis periculis"). (30) Po smrti Karlovićevoj (god. 1531.) nastala je velika opasnost ne samo za njegove gradove Krupu, Mutnik i Novigrad (Todorovo), već i za svekolike ostatke Hrvatske na Uni. Vlastela hrvatska očajavahu, ne primajući gotovo nikakve pomoći od kralja Ferdinanda. Nije čudo, što su se uslied toga vlastela oko Bišća počela dogovarati, ne bi li zgodno bilo pristati uz kralja Ivana od Zapolja, da tako bar donekle miruju od Turaka. Na nesreću bio je u taj čas iz Brekovice pobjegao zasužnjeni Vlah Reko Sudorović. Taj izravno odleti do paše bosanskog, javi mu smrt bana Karlovića i zajamči mu glavom, da će turska vojska lako zauzeti Krupu a i obližnji Cazin i Ostrožac. Morali su se knezovi Zrinski, koji nasliediše Karlovićeva dobra, mnogo brinuti, da od turske sile za još koje vrieme obrane kukavne ostatke imanja Karlovićevih.

Ah, kad bi kamen mogao da priča, srušila bi se povijest prof. dr. E. Imamovića
http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=3111.msg7969#msg7969

Ban Nikola Zrinski držao je i nadalje gospoštinu Krupsku, ali posada vojnička u njoj stajala je pod zapoviedi Bihaćkoga kapetana. General Ivan Lenković izviesti god. 1563., da u Krupi ima u svem 40 vojnika, ali pošto vojnici niesu redovno plaćani, te su često, i to kadšto bez uspjeha morali moljakati plaču čak u Ljubljanu, to ih gotovo nikada nije bio podpun broj. Da je obrana Krupe mučna, znao je toli izkusni i stari hrvatski general Ivan Lenković, pa zato bješe on predložio, da se Krupa napusti i grad poruši. Godine 1565. odluči se sudbina grada Krupskoga. Mjeseca lipnja, a na dan četvrti, dodje pod Krupu bosanski paša Mustafa Sokolović s jakom turskom vojskom, a s odlukom, da grad zauzme za tursko carstvo. Kakove su u oči turske navale bile prilike u Krupi, prikazuje vjerno hrvatsko pismo kapetana Petra Farkašića pisano generalu Ivanu Lenkoviću iz Mriežnice na 5. lipnja god. 1565. Evo pisma:

"Vzmožni i zveličeni gospodine, služba moja ponizna, da je preporučena vašem gospodstvu, kako momu milostivomu gospodinu. Neka zna vaše gospodstvo, kako mi ovu uru dojde list od kapitana Bihaćkoga, gospodina Kronšala, kako je dotegnul k njemu stražac iz Krupe, ki je mosta čuval, i povidal je, da su Turci Krupu podseli. Zato, vaše gospodstvo, k tomu prigledajte, kako vas je najbolje Bog naučil, zašto oni siromasi, ki su u nutreh, od Boga i od vašeg gospodstva pomoći čekaju. A gospodine milostivi, u nutra je Matijaš Bakić, ki je vojvoda, i š njim je junakov 28 a Tihić, ki mu je tovariš, ki je drugi vojvoda, ta je bil s ostalimi junaci izašal van, dohodil je k meni pinez prositi, a ja mu ih nisam imal odkuda dati. I to je jure šesti dan, kako je prošal u nutra. Bojim se, da je i on poginul na putu u nutra grede i s junaci; zač da bi nepoginul, bil bi glas od njega kakov godire, ako prem je u nutra ulizal. Zato, gospodine milostivi, k tomu priglejte, kako je vaše gospodstvo Bog naučil. I ja sam onomadne i po dva krat za nju (Krupu) pisal tamo, da bi k njoj bolje prigledali; i kako su ju onomadne Turci jagmili s ognjenimi strilami, da bi k njoj bolje plaćom prigledali. Da, gospodine milostivi, ništar se nemari, a na ovoj nijednoj krajini ni teže nijednim siromahom, nego onim ki su u Krupoj. Da, oto bojim se, da nebude ni Krupe ni njih, ki su u njoj. A, gospodine milostivi, ako ih se sada neuzmete, ote svi van pojti iz nje, ako k njim neprigledate boljom plaćom nego drugim. Zašto, gospodine milostivi, znate, da je njim najteže od sih drugih. I da sam vašem gospodstvu preporučen.
Dan v Mrižnici, 5. juna 1565.
Sluga vašega gospodstva Petar Farkašić."

Ah, kad bi kamen mogao da priča, srušila bi se povijest prof. dr. E. Imamovića
http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=3111.msg7969#msg7969

Žalibože, da se i preveć rano izpunila slutnja rodoljubiva Farkašića, "da nebude ni Krupe ni njih, ki su u njoj". Vojska kršćanska veoma se polagano skupljala, a glavni vojvoda, zapovjednik hrvatske krajine Herbard Auersperg, oklievao je odveć dugo s navalom na Turke, pa se tako dogodilo, da jadni branitelji Krupe i pored odlične hrabrosti vojvode Matije Bakica i svakoga pojedinoga obkoljenika ne mogoše odoljeti ogromnoj turskoj sili. (31) Doista bio je i sam kralj Maksimilijan zamoijen za pomoć, ali kralj priobći na 26. lipnja god. 1565. generalu Ivanu Lenkoviću, da ne može poslati pomoćne vojske od Drave i Dunava za obranu Krupe, koju neka Lenković brani s vojskom, koliko je ima. (32)

Krajiški zapovjednici Kronšal i Auersperg izviestiše, da je stiglo 4. lipnja god. 1565. 2.000 Turaka pod sandžakom bosanskim Mustafom Sokolovićem pod Krupu. Turci odmah obkoliše grad, pozvavsi obkoljenike na predaju. Turska se vojska utabori pod brdom gradskim, pak u dolini uz potok Krupicu (Krušnicu). Odmah, čim je junački Bakić poziv odbio, stadoše Turci grad udarati topovi, popalivsi ujedno most pod gradom, čardake i mlinove. Na 10. lipnja došle su nove turske čete pod Krupu. Turci stadoše grad jurišati, ali je juriše za više dana uspješno odbijala mala nu junaćka četa Krupskih zatočnika. Turci izkopase na zgodnih mjestih četiri sanca, u koje namjestiše topove. Bihaćki kapetan Kronšal bio je odmah prvi dan obsade odpremio stražu pod Krupu, koja se s lieve obale Une oglasila obkoljenikom i sokolila ih, da će ih doskora izbaviti krsćanska vojska. Obkoljenici se radostno odazovu iz grada, glasno vičući: Isuse, Isuse! Bihacki kapetan dojavi opasno stanje Krupe hrvatskim pismom ("Kroatische offenen Brief") svim obližnjim vojnićkim zapovjednikom i hrvatskoj vlasteli, te zamoli pomoć u vrhovnog krajiškog generala Ivana Lenkovića posebnim listom, na kojem glagolskim pismom a povelikimi i ćitljivimi slovi iz vana zabilježi: "Noć tr dan nek se nosi ta list u pošte prez postanja u Černomalj brzo tr brzo".

Kršćanska se vojska kupila u Pećih, odakle se pomakne na 21. lipnja prama Uni i postavi se nasuprot Krupe. U tabor stigne

-   ban Petar Erdedi sa 300 konjanika,
-   kapetan Ivan Alapić sa 300 Križevačkih konjanika,
-   namjestnik Kranjske pokrajine Jobst Gallenerg s kranjskom četom i Herbard Auersperg s hrvatskimi graničari.

Iz Bišća dovezoše tri ovelika topa, a po Uni sabraše 14 ribarskih čamaca. Kršćanske se vojvode dogovarahu, kako će Turke odtjerati, ali kršćanska vojska nije ipak obkoljenikom pomogla, već je samo s udivljenjem gledala, kako se preko vode šaka ljudi s nečuvenim junačtvom bori sa turskom premoći. Na dan, kad se kršćanska vojska pomolila pred Krupom, udariše Turci jače nego prvih dana na grad iz topova i naletješe pet puta jurišem na gradske zidine. Nekoliko vojnika bilo se odlućilo, da će prieći na čamcih prieko do grada, ali videći, da su Turci kod mosta šance izkopali i u njih puškare postavili, odustaše od svoje nakane. Vojvode su smišljale, kako da se s vojskom pomaknu do Novog i tamo Unu prešavši s traga na Turke udare, ali bojazan, da bi mogli Turci medjutim od Krupe navaliti na Bihać, prisili vojvode, da krenu s vojskom prema Ostrožcu. Time je bila sudbina Krupe odlučena.

Divno je pak bilo držanje malene posade Krupske, koja je brojila iz prva 28 junaka, ali je i od te čete do 22. lipnja bilo šest težko ranjenih i medju ovimi i vojvoda Bakić. Videći Krupski junaci neodlučnost kršćanskih vojvoda a poslije i uzmak vojske, ipak niesu u hrabrosti popuštali. Dvojicu svojih drugova spustiše na 22. lipnja po konopu niz gradski zid, a ovi javiše kršćanskim vojvodam jadno stanje obkoljenika. Hrane da ima u gradu dovoljno, ali proti turskoj sili da se ne mogu ni jedan dan više uzdržati. Turci da su iz lumbarada mjestimice gradske zidine oborili i jednu gradsku kulu na dva mjesta podkopali. Uz nagradu od 50 talira ušulja se neki puškar Krupski u Krupu, gdje izvjesi dvie zastave, ih je bio omotane oko pasa u grad donio. I na 23. lipnja dopre u grad pod zaštitom topova dvadeset srčanih kršćana. U tren, kad ovi u grad uljezoše, upravo su Turci jurišali Krupu, a niesu to bile proste balije,  odličniji Turci sa zlatnimi turbani i svietlimi ćelenkami.

Ah, kad bi kamen mogao da priča, srušila bi se povijest prof. dr. E. Imamovića
http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=3111.msg7969#msg7969

Najžešća borba trajala je od ranoga jutra pa do tri poslije podne. Kao što je godinu dana iza toga junački ban Nikola Zrinski u Sigetu sa šakom vitezova na gradska vrata izpanuo, tražeći mučeničku smrt, tako je i vojvoda Bakić, 23. lipnja god. 1565. poslije podne, prodro iz grada sa još sedam svojih drugova medju Turke i prokrčio sa još dvojicom put do Une, u kojoj Bakić, koji je bio težkoga tiela, potonu. Četiri Hrvata posjekoše Turci na mjestu. Istoga dana, kad je Krupa pala, pomakne general Auersperg vojsku do Stiene i Ostrožca. Kasnije ode u Cetin, a ban krene u Steničnjak, da svoje gladne nahrani. Obsada Krupe svrši se po obkoljenike  tragično ali dično, a sramotno po kršćanske vojvode, osobito glavnoga zapovjednika Herbarda Auersperga. (33)

______________
29 Arkiv za jugosl. poviest, knj. IX. str. 26. - Vitezovićeva kronika.

30 Dopisivanje sa generalom I. Katzianerom u zem. arhivu u Zagrebu medju zem. pravicami i u arhivu Kranjskom, fasc. 120.

31 Vojvoda Matija Bakić bio je Hrvat katoličke vjere, I. nije bio u rodu čuvenomu srbskomu junaku Pavlu Bakiću, koji je za prvo vrieme vladanja kralja Ferdinanda bio odličan kraljev pristnša i vojskovodja proti Turkom i Zapoljevcem. Hrvatski Bakići uklonili su se kasnije u dallnatintki Šibenik i u hrvatsko Zagorje kod Varaždina, gaje su Bakići, još početkom prošloga vieka vlastela bili. Imena ostalih branitelja Krupe niesu nam žalibože poznata, osim trojice, naime drugoga vojvode Tihića, zatim nekoga Dragovanića, bivšega poštara u Hojsić-kaštela (Sv. Petar na Mriežnici) i Brdarića.

32 Starine, lmj. XIX. str. 27.

33 Razni izvještaji o obsadi Krupe i o vojevanju pod Krupom u kranjskom arhivu u Ljubljani, fasc. 126. i u šmjmkom arhivu u Gradcu, Miscellabea, fasc. 21 (br. 6-23). - Valvasor, J,W.: Die Ehre des Herzogtums Krain, knjiga XII


4.   od 5
Bosna: Sva je nekad bila Hrvatska ali zahvaljujući poturicama ... MD
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #5 : Lipanj 04, 2013, 14:05:57 »


Osvojenjem Krupe pribavi Sokolović-paša vrlo napredujućemu Osmanskomu carstvu novu čvrstu podlogu za dalnja osvajanja u Hrvatskoj. Ugarski i hrvatski poviestnik, vriedni Nikola (Miklos) Istvanffy (* 1538 † 1615) , biedi upravo Auersperga, da se je kukavno ponesao, pa se čudi, što se nije usudio udariti u otvorenom boju na Turke, imajući do 7.000 vojske. Pad Krupe prouzroči veliku stravu na čitavoj hrvatskoj krajini. Bišćani su čvrsto držali, da će prikupljene paše odmah navaliti na njihov grad, da je i Bišću, kao kršćanskoj tvrdji, kucnuo posljednji čas. General Auersperg brže bolje odpremi u Bihać kapetana Matiju Mora sa dvjesta puškara.

* * *

Osvojivši Turci Krupu, stadoše ju odmah čvrstiti s nakanom, da iz Krupe doskora i Bihać osvoje. Radi toga stajao je paša Sokolović s vojskom gotovo mjesec dana pod Krupom.(34) Namjestiše u nju posebnoga zapovjednika sa časti kapetana a kasnije kadšto i sandžaka. Naročito zvali su se glavari Krupe sandžaci za vrieme, dok nije bio osvojen Ostrožac (god. 1578.) i poslije Bihać, ali kapetani ostaše u Krupi i nadalje. G. 1577. stajala je u Krupi znatna turska posada od 300 konjanika i 400 pješaka. (35) Ova je posada osobito dodijavala obližnjoj tvrdji Bihaćkoj, te su Turci neprestano iz Krupe sva obližnja kršćanska mjesta napastovali. Godine 1580. prodre trista Turaka od Krupe i  obližnjih mjesta preko Kupe do nove tvrdje Karlovačke. Turci zarobe četiri stotine kršćanskih duša i zapliene mnogo stoke.(36) S osvete za ove zulume nastojalo se kasnije s kršćanske strane, da se što više Krupi naudi. Godine 1581. javio je general iz Karlovca s velikim zadovoljstvom, da su njegovi vojnici popalili Krupu i Novi. Goropadan je bio osobito sandžak Krupski Hidris-beg Karačović, koji je god. 1585. u bitci kod Slunja vojevao sa banom Tomom Erdedom. Nakon Bišća bila je Krupa vazda poglavito mjesto na Krajini i u sandžaku Bihaćkom. Po spisu Anastaza Grgičevića od god. 1630. bila je Krupa ozidana varoš i veća i bolja od Cazina, Bužima i Ostrožca; u njoj je bilo do 200 kuća i 200 oružanih ljudi, a u okolišnih selih bilo je 5oo kuća, a 600 momaka, koji su mogli oružje nositi. U Krupi je prebivalo više odličnih aga med kojimi se iztiču osobito age Badanjkovići.(37)

Ah, kad bi kamen mogao da priča, srušila bi se povijest prof. dr. E. Imamovića
http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=3111.msg7969#msg7969
 

U tvrdji je bilo topova, a zidine su bile prilično jake, pak pošto je u Krupi bila uviek jaka posadna vojska, to su Krupski Turci vazda mnogo dodijavali obližnjim krščanskim krajinam, koje se ne mogahu tako lako osvetiti Krupi, budući da je njen položaj bio čvrst i zaklonjem Unom. Za velikog turskog rata god. 1690. i 1691. ipak su banove čete dosta štete činile i okolici Krupskoj, poharavši ju do dva puta. Čuvene Novljanske vojvode Filip i Mihajlo Vidakovići doprieše god. 1690. čak pod zidine grada Krupskoga, ubiše jednoga aga i četiri Tučina, pa povedoše sobom 17 Turaka i nekoliko konja. I god. 1692. prodre četa Banovaca do Krupe i uništi ju požarom. (38) Veliku žalost uzroči Krupi vojvoda Mihajlo Vidaković, uhvativši rečene godine svatove i četu, što je pratila kćer Krupskoga Ali-bega do vjerenika sa bogatim mirazom. Ćetom je zapoviedao sin Ali-bega, a rodjeni brat zaručnice. U kreševu, što je tu bilo nastalo, pogibe 60 Turaka, a medju ovimi najmladji Ceri-basić, Velantić-aga i dizdar od Kamen-grada. Vidaković zarobi osim mlade vjerenice još i kćer Mohamed- age, Homad-agu i još drugih 30 Turaka, pa zaplieni 40 konja i savkoliki bogati i gizdavi miraz. (39)

Za vojne god. 1692. dospjelo je više odličnih Krupskih Turaka u sužanjstvo, te su sužnji držani koje u bana, koje u Novljanskog zapovjednika, baruna Ivana Andrije Makara, a po nješto i u kapetana Novakovića, zvanoga obično Vujica. Radi izbave ovih turskih sužanja dopisivalo se duže vremena medju Bihaćkimi i Krupskimi poglavicami i pukovnikom Makarom. Mustaf-beg Badnjević "sandžak beg Bihaćki, serdari zapovidnik sve plemenite Bihaćske i Krupske pokraine", Tatar Mustaf-beg Idris Kapetanović, kapetan Bihaćki, Ćafer-beg, kapetan Krupske krajine potužiše se s razlogom na mrzki i na Krajini neobični postupak pukovnika Makara i Novljanskih katolika (Madžara) sa turskimi sužnji. (40) Jamaćno je bojna sreća bila u to doba odviše opojila hrvatske krajišnike, koji držahu, da im je u sretnijih okolnostih najpreči posao, nesmiljeno osvetiti se Turkom za toliko pretrpljeno zlo.

Ah, kad bi kamen mogao da priča, srušila bi se povijest prof. dr. E. Imamovića
http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=3111.msg7969#msg7969

Mirom Karlovačkim i na temelju ovoga mira uredjenimi medjami udalji se Krupa od hrvatskih krajina, te uslied toga i prestanu toli česte Krupske navale na kršćanske strane. Samo još jednom, i to za rata od god. 1716., spominje se Krupa. Mjeseca studenoga god. 1716, spremale se turske čete oko Biele Stiene i Krupe, da udare na Hrvatsku. Bilo je nabavljeno za tursku vojsku mnogo žita i siena. Čuvši za to banski namjestnik grof Ivan Drašković, odpremi u Krupu i Bielu Stienu kapetana Kostajničkoga Matanića i Zrinskoga Paraminskoga, koji pod konac studenoga Bielu Stienu otmu, Turke raztjeraju, svu okolicu Krupe, Biele Stiene i Starog majdana porobe i spale takodjer sve spremljeno žito i više stogova siena. Krupa ostane još i iza toga dobro učvršćen grad, te bude u nj smješteno i sielo nahije, koja se prostirala, kao što i sadašnji kotar Krupski, na obje strane Une.

______________
34 Starine, knj. XIX., str. 30.

35 Lopašić R.: Spomenici hrv. Krajine, knj. I., str. 44.

36 Ibidem, knj. I., str. 26. i 27.

37 Na glasu su bile Krupske age Badanjkovići, za koje kaže poviestnik barun Juraj Ratkaj, da su bili starinom plemići hrvatski ("antiquo nobilique Croatiae genere orti"). Badanjkovići su osobito poticali Turke, da zauzmu puste gradove Kladušu i Podzvizd, kao prednje straže Krupi; oni su vazda prodirali na kršćanske strane. Turan-aga Badanjković , dizdar od Krupe, sa braćom Omer-agom i Safir-agom[/b] bili su god. 1627. u pismu obružili hrvatskoga bana i druge tadanje hrvatske poglavice: Vuka Mrnjavčića, Vuka Križanića i Vuka Jelačića, kapetane u Sredičkom, Brkiševini i u Letovaniću, pozvavši ih ujedno na mejdan (boj, bitku). Ročište za mejdan bude ustanovljeno u Sredičkom kod Kupe, gdje je Vuk Mrnjavčič izašao na mejdan mladjahnomu Safri-agi Badanjkoviću, koji je bio radi hrabrosti vrlo cienjen i kod Turaka i kršćana. Na mejdanu dogodi se užasan prizor, da je Vuk Mrnjavčić najprije vitežkoga Turčina mačem po hrbtu (leđima) težko ranio, a kad se ovaj bio od ljute boli tielom svinuo prema konjskoj glavi, odrubi Mrnjavčić jednim mahom glave i Badanjkoviću i njegovu konju. S toga dogadjaja bila je Turke tolika groza uhvatila, da niesu nikad više junačine Mrnjavčića na dvoboj pozivali. (Ratkay: Memoriae regum et banorum. - Vitezović, kronika hrvatska.) - Badanjkovići pisali su se takodjer Badnjevići; oni su predji kasnijih begovh i aga Badanjkovića i Balevića, koji su bili zapovjednici i vlastela u Krupi, pa ih narodna pjesma spominje. God. 1638. spominje general Vuk Frakopan Tržački Suliman-agu Badanjkovića ili Badnjeviča, kapetana Krupskog i njegova brata Rešep-agu, dizdara. O njih izviesti Frankopan, da su STRAŠNI KRSTOMRZCI ("greuliche Feind der Christen"), a vazda da četuju. (Izviešće mojoj sbirci.)

38 Theatrum europaeum. knj. 12.

39 Theatrum europaeum, knj. XII.

40 Zanimljiva su pisma i hrvatskih i turskih zapovjednika za turskih ratova radi izbave sužanja. U sbirci jugoslavenske akademije čuva se medju ostalimi i jedno takovo pismo u izvoru od god. 1695. od sandžaka Bihaćkoga Mustaj-bega Badnjevića na pukovnika Ivana Andriju Makarau Novom, PISANO BOSANČICOM A ČISTOM HRVAŠTINOM. Pismo glasi doslovce:

"Od nas god. Mustaj-bega Badnevića, sandžaka-bega Bihaćkoga, serdara i zapovidnika sve plemenite Bihaćske i Krupske pokraine u svem vele visoko i poštovanom svake vridne fale i dike časti gosposke dostojnome g. Makaru, zapovidniku sve Novske pokraine lipi poklon i drago pozdravlene kako g. i susidu na kraini.
A po tom toga bi mi potriba pisati, v. g. dati na znane, kako dodjoše prida me sve age Bihaćke kraine i Krupske tužiti i zaradi nevolnih sužana Turaka, koje se od nih bezakone posluje u vašoj krajini, koje nije nikad bilo, a naj privo od siromaha Bešir-age, slušajući nevirnih Novskih Madžara, koji su učinili neviru caru, pake će i ćesaru, idući siromah svome gospodinu pravim putem sužanskim te ga okova i uze mu dvadeset dukata više od dugovana, kako se nismo nadali, da će to v. m. učiniti a na ovakoj kraini, a nismo mi mogli dosad ni lista pisati, niti nam je bilo do tog, kako nije ni vami.
Drugo g. i zaradi Krupskih nevolnih sužana, koje dočekuju Novski Madžari te jim uzimaju kone i robu otimaju; ima trideset kona, što su uzeli ni krivi ni dužni. Tome se nismo nadali, jere niti će brezpustvo bog makul viditi (odobriti), ni ludi.
A treće Elkasa is Stine, koga je ban bio poslao, da mu kona vodi a za svoju glavu, te ste ga iza skele vratili natrag te ga okovali, neznamo, ali ga mislite posići ali prodati, neznamo za koju sramotu.
A četvrito ste bezakone učinili od Emre harambaše, niste ga posikli na mejdanu, veće svezana na konaku, što nije junački činjeno. Sve te zajmove g. bog vrati, a da i ja slušam krajišnika, kako ti Madžara, more biti bi se do sad mnogi zajam vratijo. A sad molimo vaše gospostvo, odpišite mi u listu, ako hoćete drižati stari hesab (račun) krajišni, koji je dosad bijo nevolnim sužnem, neka je krajina krajinom. Ako li nemislite, veće hoćete tako činiti, odpišite nam, da se znamo i mi česa drižati i da smo zdravo. I molimo vaše gospostvo, zapovidite kapitanu Vujici, što no je od Beše Kruplanina uzeo sedlo i rahtiline, da ga plati ili ušale natrag robu glavom sedlo i raht. Ako po ovom listu nebi ili pinezi ili robe, hoću sve banove i tvoje sužne zapačati u Bihaćskoj kapitaniji i u Krupskoj. A vi se od Vujica naplaćujte, jere se je golemo vidijo na tome gospostvu."

Radoslav Lopašić "Bihać i bihaćka krajina"
U Zagrebu pred Božić god. 1890

Fotografije: 19. 05. 2013 u 11:50

5.   od 5
Bosna: Sva je nekad bila Hrvatska ali zahvaljujući poturicama ... MD
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!