CRO-eu.com
Rujan 16, 2019, 22:35:58 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: BOBINAC – BOBINATZ  (Posjeta: 6999 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« : Svibanj 21, 2008, 02:05:07 »


BOBINAC – BOBINATZ


ŠTIT: U srebmome štitu konkavnoga oblika stoje dva zlatna lava okrenuta jedan naspram drugoga a zajedno u šapama uspravno drže mač.

Ova je grb s pečata Gašpara Bobinca na jednome dokumentu iz 1648. godine, koji se danas čuva u Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu.

Bobinci ili, u izvorima, Bobinecz stari su plemićki rod koji vodi podrijetlo iz sela Bobine Vasi u Krbavi. Pripadaju poznatim krbavskim plemićima, koji su imali velika vlastelinstva na području Krbove, što potvrđuju i brojne glagoljske isprove iz razdoblja prije dolaska Turaka na to područje.

Obavljali su župansku vlast, zajedno s Gušićima na Udbini, koja je bila središte krbavske župe. Imali su posjede oko današnjeg Rebića i bili su susjedi Mekinjana, što svjedoče i glagoljske pisane isprove u kojima se govori o sporu Mekinjana (danas sela Mekinjar) i Bobinaca u svezi s nekim putovima.

Među Bobincima je poznat svećenik "pop Blaz", vikar u Lici, kojije 1441. godine napisao biljeske u glagoljskom misalu. U nekim se izvorima spominju i Bobići, pravoslavni naseljenici u Dabru, a Bobići- katolici su isto pleme kao i Bobinci, pa u nekim povijesnim dokumentima imamo nekoliko navoda prezimena Bobić.

U vrijeme pojačanih turskih napada i zauzimanja krajeva oko rijeke Une, a posebice nakon bitke na Krbavi 1493. godine, ovaj se stari plemićki rod naselio u Gacku, i to najprije u Gomji Prozor, gdje i danas postoji toponim - Bobinčevo selo - a kasnije je nekoliko članova ovog plemićkog roda naselilo i tvrđavno naselje Otočac, a nekoliko članova ove obitelji odselilo je u Zagorje u vrijeme kad su Turci tijekom 16. i 17. stoljeća stalno opsjedali Gacku.

Na prostorima Gacke ovaj je rod nazočan od druge polovice 15. stoljeća, tj. nakon Krbavske bitke i poraza hrvatskoga plemstva. Godine 1701. u naselju Otočac bilo je pet kuća obitelji Bobinaca.

Bobinci su bili stalni članovi vojne posade tvrđavnog naselja Otočac, a kao iskusni časnici ratovali su na cijelom prostoru Vojne krajine.

Danas Bobinci žive u Otočcu, Lešću, Prozoru, Sincu, Kuli, Udbini, Ostrovici i Vagancu, a nekoliko obitelji toga roda i u Petrinji, Kutini, Slavonskom Brodu, Vinkovcima, Đakovu, Županji i Valpovu.

Dr. Krunoslav Bobinac, rođen 25. travnja 1871. godine u Senju, bio je zamjenik ravnateljstva Kraljevskoga zemaljskoga statističkog ureda u Zagrebu. Gimnaziju i pravni fakultet završio u Zagrebu, gdje je i doktorirao iz pravnih znanosti. Umro je 7. studenoga 1908. godine.

Jakov Bobinac rođen je 14. rujna 1863. godine u Prozoru kod Otočca. Učiteljsku je školu završio u Petrinji, a potom kao učitelj službovao u Jamarici. Kao mladi pisac objavljuje u listovima Preporod, Smilje i Lovor.

LITERATURA:
Stjepan Pavičić, Seobe i naselja u Lici, Zbornik za narodni život i običaje, knjiga 41., JAZU, Zagreb 1962.
Bojničić, 1899., 18., T. 14.
Pavičić Stjepan, 1962.,277.
Ljubović Enver, 2001., 42.-43.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #1 : Rujan 23, 2011, 14:27:18 »


Jakov Bobinac * ponedjeljak, 04. 04. 1842 † srijeda, 28. 08. 1878

Jakov Bobinac rodi se 4. travnja 1842. u Prozoru, 4 kilometra odaljeno od Otočca, a bijaše sin otmenije krajiške obitelji.

Pokojnik je imao još dva brata, koji su se učiteljskomu stališu bili posvetili, a osim ovih ima još jednoga brata, koj na otčinstvu živi. Najstariji brat Petar umro je u Perjasici bivšoj slunjskoj pukovniji g. 1863. od upale plućiju u 26. godini svoga života. Mladji brat Šime bijaše takodjer učiteljem u Vrhovinah, bivšoj otočkoj pukovniji, te je u starosti od 22 godine od sušice umro.

Medju spisi pokojnikovimi našao sam bilježnicu, u kojoj je g. 1875. dne 24. lipnja svoj životopis sastavljati počeo; ali žalibože nije ga dovršio. U toj bilježnici opisuje ponajprije svoje rodno mjesto ovako:

"Prije nego što započmem pripoviedati. svoje doživljaje, opisat ću ponešto onaj predjel, u kom ugledah svietlo, jer nema dvojbe, da okolica, u kojoj čovjek probavi svoju mladost, a osobito priroda mnogo djeluje na razvoj mladjahnoga duha i tiela a tim daje prvu klicu i smjer dalnjemu duševnomu i tjelesnomu razvitku.

Rodio sam se u selu Prozoru pol milje južno od Otočca u dolini Gackoj.
Kuća otčinska stajala je upravo pod briegom Vitlom na njegovu sjevernom podnožju. Dalje sjeverne izpod Vitla stere se liepa i plodna dolinica – dio doline Gacke - koja ga razstavlja od sličnoga brežuljka Špilnika a na zapadu te dolinice diže se dosta povisoki i čunjasti Prozor, brieg, koji je valjda posudio svoje ime istomu selu. Seoska crkvica stoji upravo izmedju Vitla i Prozora na malom vrlo prijaznom brdašcu, koje je negda za turskih ratova upravo za počivalo crkvice kao nasip naneseno. Prije je crkvica bila obzidana zidom, koji se je protezao kao bedem kraj nasipa, nu sad tomu nasipu nema traga. Tik otčinske kuće na južnoj strani dizao se dakle i to dosta strmo pomenuti brieg Vital, koji je za moje mladosti bio još pašnjak cielih čopora ovaca i koza, a nije bio ni tako ogolio, kao sada; gajevi sa sjeverne i iztočne a nizko grmlje i ponešto drveće sa južne i zapadne strane briega kitilo ga je upravo dražestno, te nije voda i bura još bila odniela crnice sa sadaujih golih klisurina, nego jih je skromno sakrivala oko svoga žilja.

Blizu vrha na južno-zapadnoj strani briega izvire iz kamena voda imenom škamlica (isto ime imadu sva pomanja gorska vrela u ovoj okolici) i to se odmah kod izvora zaustavlja u malu već od prirode stvorenu izdubinu, na kojoj su se prije ovce, koze, goveda i konji u ljetnoj žegi napajati mogli. Voda je sasma bistra i prozvana kao vrlo zdrava. Nu pokle je Vital ogolio, presuši ljeti vrelo a i onako slabo već izvire, pa su se sad oko njega i tolike hridine pokazale, da već ni ovca do njega doprieti ne može, dočim sam ja toliko puta na njem junad i sapete konje pojio.

Vital je od starine znamenit, na iztočnoj njegovoj strani stajao je negda rimski grad (valjda istoga imena) a ime mu dade rimski car Vitelijo** (po svoj prilici kao vojskovodja u ovih ilirskih krajevih.



Aulus Vitellius

Nu taj grad morao se je sterati ne samo na podnožju Vitla, gdje se i sada nalaze njegovi ostanci, naročito kamene ploče razne veličine i oblika i ostanci mozaika (male pločice od crnoga tvrdjega i biela meka kamena, kojih sam znao po pune žepove nabrati), nego i na vrhu Vitla i na cielom iztočnom obronku. Jer se i sad na vrhu briega pozna kao vienac, gdje su valjda nekada stajali bedemi na vrhu se nalazećeg kastela, a na obronku, malo pod vrhom, leži i sad ogroman iztesan kamen, koga sjegurno iza onih vremena kasnije nitko ovdje onolikoga tesao nije, a ni od ozdol nije ga poslie nitko donieti mogao, jer ne bi ni moguće bilo bez strojeva onoliku težinu uzpeti na onako znatnu visinu. Po mom dakle mnenju jedini taj kamen već svjedoči, da se je rimski grad sterao ne samo na podnožju, nego i na obronku i na vrhu Vitla. Svjedok su tomu i raznovrstni novci i drugi predmeti, kojih se tečajem vremena množina ovdje i na Vitlu i pod njim, dapače i na zapadnom obronku našlo.

Otčinskoj kući na zapadu gledao sam u ogroman čunjast Prozor, koji je još i sada sa sjeverne strane obrasao grmljem, ponajviše bukovim, a na vrhu ga riesi razvalina frankopanskog grada.

Obzor zakriljuju aaprama jugo-zapadu iztočni obronci Velebita, a prama sjeveru brieg Špilnik i u daljini prama sjeveru i iztoku brdo Hum i drugi briegovi.

Susjedi otčinskoj kući pod Vitlom naprama sjeveru bijahu rodjaci - negdašnji podieljenici istoga imena, a prama istoku doseljeni iz Švice Kostelci (prije bijahu to Krasovci). Izpod kuće pružile se plodne oranice, većinom bez kamena i dobrog zemljišta, jer se je isto često gnojilo.

Dalje pod kućom steraše se mala livada imenom "rašće", na kojoj su stajali dosta oredko veliki starovjeki hrastovi, od kojih su nekoji imali više od hvata u promjeru, a nekoji bili šuplji, te se u nje mogle 3-4 osobe sakriti. Iza te livade vijugaše se seoska cesta, spajajuća selo sa bližim glavnim drumom dalmatinskim.

To je od prilike lice okolcee, u kojoj sam ugledao sviet. Vrlo je ona romantična i nije ju moguće ni iz daleka onako opisati, kako bi se iz opisa iole razpoznati mogla.

Brieg Vital i gaj blizu kuće, ostanci rimski oko Vitla, crkvica na brdašcu nedaleko od kuće, brdo Prozor sa gromotnom razvalinom, rieka Gacka nedaleko naprama zapadu, izpod kuće golemi hrastovi i sve to nekako izvanredno pobudjuje mladjahan duh na razna razmatranja i uzpiruje maštu na razne slike prošlosti i budučnosti."
 

Tuj je opis u pokojnikovoj bilježnici žalibože prekinut, kažem žalibože, jer bi on sjegurno bio tečaj svoga obrazovanja, rada i napredovanja savjestno opisao, što bi odista i drugim osobito mladjim učiteljem od velike koristi bilo; nu kad nije inače, a ja ću nastaviti, koliko mi je o njegovu životu poznato.

Početne nauke svršio je pokojnik u svom rodnom mjestu. Videć njegovi roditelji, da u školi vrlo dobro napreduje, dadoše ga u glavnu učionu u Otočac.

Svršiv ovu vrlo dobrim uspjehom, postade na istoj vježbenik uz mjesečno 4 for. te poslie 4; godine bude primljen na učiteljište u Rakovac, odkud je došao kao podučitelj opet na glavnu učionu u Otočac. Službujući ovdje steče si svojim neumornim radom i uzoritim ponašanjem toliku ljubav, da bi njemu pukovnici, podpukovnici i ostali činovnici kao inštruktoru rado povjeravali svoju djecu.

U petoj godini njegove službe razpisan bi natječaj za učiteljsko mjesto u Kaljah*, te je on uslied najbolje položenoga izpita to mjesto u srpnju 1867. polučio. Brzo zatim premjeste ga na njegovu molbu u Vukmanić a napokon g. 1868. i bliže rodnoga mjesta u Otočac.

God. 1870. posjetio je 19. obću njemačku učiteljsku skupštinu u Beču. Iste godine podvrže se izpitu za učitelja na glavnih školah, te bje uslied toga izpita za nadučitelja na glavnoj učioni u Senju naimenovan.

God. 1871. posjetio je o zemaljskom trošku I. obću hrvatsku učiteljsku skupštinu u Zagrebu.

Preustrojstvom vojne krajine i ujedno krajiškoga školstva postade u rujnu 1871. kotarsko-školskim nadzornikom u Otočcu, gdje je kao takav do 1. studena 1873. službovao.

1. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #2 : Rujan 23, 2011, 14:29:56 »


Godine 1873. posjeti o zemaljskom trošku svjetsku izložbu u Beču, a 1. studena iste godine premjesti ga glavno zapovjedničtvo za okružnoga školskoga nadzornika u Novugradišku. Ovdje mu podneblje nije prijalo, pošto se veći u siečnju 1874. razbolio nu opet oporavio.

G. 1874. bio je opet na II. obćoj hrv. učit. skupštini u Petrinji, gdje je o "Narodnom školstvu i 19. vieku" podulje sjajno govorio.

Zadnjih trijuh godina bi se povremeno razbolio, a oporavivši se malo ode na poticanje lječnika u Gleichenberg (Štajerska) , odkud je 20. kolovoza. t. g. došao, te 28. istoga mjeseca blaženo usnuo.

Kao izvrstan, teoretično i praktično naobražen učitelj u obće, a napose kao školski nadzornik stekao si je liep glas medju učiteljstvom i inim činovničtvom, što su mnogobrojna gospoda, odprativ ga do hladnoga groba, dokazala.

On je bio miran, blage ćudi i prijazan. Svojim cielim životom bavio se je najradje čitanjem raznih časopisa i znanstvenih djela.

Radeć tako nenmorno o svojem dalnjem naobraženju, steče si za učitelja krasna i jedra znanja, a osobito je uredbe pučkoga školstva i položaj pučkoga učiteljstva temeljito proučio, što jasno dokazuje gore spomenuto predavanje u Petrinji*, iz kojega ćemo navesti nekoliko odlomaka, u kojih se zrcale njegovi nazori.

Ob odnošaju pučke škole napram državi izjavi medju inim ovo:

"Tako i narodna škola ne može povoljno i svojoj svrsi shodno napredovati, ako ju država preveć stegne u svoje kojekakove verige, koje inače mogu biti svaki dan drugačije, te se onako mienjati, kao i politika države. Naproti ne bi država mudro radila, kada bi prepustila tako važan zavod, kao što je narodna škola, kojekakvim indolentnim ili sebičnim elementom, kojekakvim uplivom, sasma protivnim ne samo interesu države, nego i istoj uzvišenoj zadaći pučke škole.

Ustupljujuć državi neka stanovita prava nad narodnom školom, zahtievamo ujedno od nje, da preuzme i neke dužnosti napram narodnoj školi. Država kao velika zadruga dužna je brinuti se za narodnu školu, jer ona pomaže uzgajati članove države, pomaže širiti prosvjetu u državi; za prosvjetom pako uzastopce dolazi moralno i materijalno blagostanje; - a gdje se ovo nalazi u državi, zovemo državu sretnom, uglednom i jakom."

Ob odnošaju narodne škole prama crkvi reče: "Odnošaj, gdje je naime narodna škola sasma odvisna od crkve, tako je ekstreman, tako nepravedan i nespretan, da će ne samo svaki svjestan učitelj, nego i svaki naobražen čovjek to lasno uvidjeti i takav odnošaj kao sasma neshodan osuditi. Nu da se ne bi ovdje zlo razumjeli. Neću tim podnipošto da reknem, da sam pristaša onih, koji bi rado vjeronauk sasma iztisnuti iz narodne škole. Predavanje bo vjeronauka u narodnoj školi i njena neodvisnost od organa crkvenih dade se vrlo lako dovesti u sklad. Ako se i ne možemo u ovoj stvari složiti s onimi, koji vjeronauk smatraju za jedini cilj narodne škole, i to više dogmatiku, nego li moral; to se upravo poradi duševnih potreba našega naroda ne možemo složiti ni s onimi, koji pristaju uz Rousseau-a, veleć, da diete do 18. godine ne treba ni da čuje šta o Bogu i duši."

"Narodnu školu možemo smatrati kao neki izjednačujući elemenat medju raznimi vjeroizpoviesti; možemo reći, da je ona neki duševni lem ili ljep, koji spaja mlada srdca budućih gradjana bez razlike vjeroizpoviesti i bez povrede religioznoga čuvstva pojedinaca. Narodna bo škola smatra u svojem gojenčetu čovjeka, stvorena da u uzajamnoj ljubavi skupa sa svojim bližnjim  dakle sa svakim čovjekom bez razlike - hrli k jednomu istomu cilju, svojemu savršenstvu."

Govoreć o svrsi narodne škole, završi: "Narodno školstvo smatram za najprvo i najglavnije promicalo narodnje prosvjete", a da treba, da bude narodna škola pristupna svemu narodu, uztvrdi ovimi riečmi: "Uzbuditi takav narod iz njegova duševnoga mrtvila može samo luč prosvjete, pa zato i treba taj luč nositi ne samo u palače, nego i u kolibe; - treba razsvietliti njim cielu zemlju, pa će se onda i narod otresti mrtvila i oživiti boljim životom."

Da je ozbiljno i strogo cienio zadaću učiteljsku, dokazuju sljedeće rieči:

"Zadaća je narodnoga učitelja sbilja osobito odlična, osobito slavna; nu nije dosta opredieliti si samo odlično mjesto u družtvu čovječjem, nego valja to mjesto i zaslužiti, valja se i činom dostojnim dokazati takova mjesta. Čim odličnija zadaća u družtvu čovječjem, tim veći napor, riešiti tu zadaću, tim veća odgovornost obterećuje savjest, tim veći grieh, ako se ta zadaća sdušno i vierno ne vrši."

A nezadovoljnikom medju učiteljstvom radi premale nagrade za golemi trud dovikuje "Recimo im, da - ako im i ne plaća sviet njihova truda, zato baš ne bi smjeli biti nezadovoljni, ta "nezahvalnost plaća je svieta"; pa kako da i plati sviet one zasluge, koje si je kadar steći po narod svjestan narodni učitelj! Ako se ne dadu tješiti tim, da je za dobra djela plaća na drugom svietu, ako nam naime reknu, da i drugi ljudi traže plaču već na ovom svietu, onda im recimo, da se tješe, dapače da se ponose tim, što su razsuli u sviet toliko dužnika, koliko su imali učenika"

 Svoju gorljivost za učiteljskim zvanjem dokaza najbolje ovimi riečmi:

„da - ako se opet na sviet rodim, - ja bih rad opet biti narodni učitelj, samo bih rad da se u mladosti štogod više učim. Dapače mislim, da kad bih se i devetdeset i devet puta na sviet radjao, da bih svih devetdeset i devet puta izabrao zvanje narodnjega učitelja."

Napokon govoreć o slozi medju narodnim učiteljstvom reče:

"Moramo priznati, da smo sve doskora, da ne reknem dosada, svi skupa preveć mlitavci bili u medjusobnoj slozi, u medjusobnoj uzajemnosti, u jedinstvenom radu."
Moramo priznati, da smo se medjusobno slabo i poznavali. - A kako da obstoji ono "carstvo", koje je samo u sebi nesložno? Kako da pobjedi vojska, koja nema pouzdane skupne sveze, u kojoj svaki borilac okreće nasvoju stranu, svaki misli, da nosi drugo oružje, dapače misli, da ima drugog posebnog protivnika, a ni protivnika ne poznaje, nego često drži i istoga prijatelja za protivnika. - Nu ako je dosada tako bilo, ne mora, dapače ne smije tako u buduće ostati. Zato smo evo na okupu. Pružimo si bratske ruke, a zadajmo si duševno junačku tvrdu hrvatsku vjeru, da ćemo unapried biti samo jedno tielo sa mnogo glava, da ćemo nesamo hrabrimi i oduševljenimi, nego i složnimi silami raditi o boljoj svojoj i svoga naroda budućnosti!“

Ovim je nazorom pokojnik za svoga ako i kratkoga. života bio vieran, pa zato može se i punim pravom reći, daje domovina njim izgubila zaslužnoga sina i uztrajnoga radnika na prosvietnom polju.

Slava ti Jakovo i laka zemljica crna!

____________
* Preporučamo svakomu učitelju, da to predavanje, ako ga još čitao nije, pročita u izvještaju centr. odbora o II. obćoj hrv. učit. skupštini u Petrinji. Ured.

F. K. Napredak 20. lipnja 1878

 
______________________
Bobinac > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=311.0
Jakov Bobinac rođen je 14. rujna 1863. godine u Prozoru kod Otočca
Jakov Bobinac rodi se 4. travnja 1842. u Prozoru

Kaljah > Župa Kalje > http://www.mojzumberak.com/Sacro_info/_upa_Kalje/_upa_kalje.html

Naselje Vukmanoć > Županija: Karlovačka

** Vitalijo > Vitellius > http://de.wikipedia.org/wiki/Vitellius

Aulus Vitellius (* 7 ili 24 rujna 12 ili 15 poslje Krista, † 20 ili 21. prosinca, 69 u Rimu) bio je rimski car godine 69. Bio je jedan od četiri careva u "četiri carevskoj godinini" u burnoj godini građanskog rata nakon što je Nero bio prisiljen na samoubojstvo 9 lipnja 68. Carske biograf Svetonije opisuje ga kao vlastohlepljivog pijanicu, koji je zbog svojeg robustnog (grubog) govora uživao veliki ugled kod svoje vojske. (MD)
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!