CRO-eu.com
Lipanj 04, 2020, 11:15:39 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Stari Zagreb  (Posjeta: 5856 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Travanj 19, 2013, 23:13:29 »


Zagrebu

Povrh starog Griča brda
kao junak lijep i mlad,
smjele glave, čela tvrda,
slavni stoji Zagreb-grad;
živ, ponosit,
jak prkosit,
kad slobode plane boj.
Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Mnogo bure povrh njega
prosu svijeta udes ljut,
al pod krilom našeg stijega
on stajaše tvrd i krut.
Ljutit stresa
juriš bijesa
i razmrvi vraga roj.
Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Nad njim bljesnu zlatna zvijezda,
da ugleda druga drug,
kao soko iz svog gnijezda.
u daleki prhne jug.
Glas hrvatstva,
doziv bratstva:
Preni mi se, rode moj!
Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!
   
Ti uskirsi naše pleme,
ti rastjeraj duha noć,
ti nam siješ znanja sjeme,
ti nam dižeš roda moć.
Svjetlobornih,
umotvornih
glava radiš silan broj.
Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Kad zarudi mlada zora,
a iz zore dvor i i hram,
zlatno polje, zelen-gora,
sjajna sava, loze plam:
Od miline
duša gine,
po krasoti bludeć toj.
Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Zagreb-grade, naša glavo,
Zagreb-grade, štite naš,
Zagreb-grade, naša slavo,
kao sunce ti nam sjaš.
Budi velik,
jak ko čelik,
tisuć ljeta slavan stoj!
Tko ti kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

August Šenoa, 1872




Uspomene na stari Zagreb

Gotovo da nema dana, kad nestane koje starine, koja nas sjeća na onaj stari Zagreb, kojeg nam je neumrli Šenoa znao tako liepo i plastički prikazati. Kad već nestaje onih kućica, to je gradski načelnik arhitekt Janko Holjac odredio, da se sve te stare još postojeće kuće i ulice fotografiraju, da tako ostanu bar na uspomenu potomstvu.

Tako je fotografirana kuća lahovića na razkršću Medvešćaka i Bijeničke ceste, sve kuće na Dolcu, koga će, kako nam je poznato, gotovo preko noći nestati.

Tim slikama ukrašeno je predsjedničtvo gradskog poglavarstva i načelnikova soba.

Ovih dana snimit će se i ostale stare kuće, a medju njima i poznata Tkalčićeva kuća zajedno sa kućevlasnikom Tkalčićem, starim zagrebačkim građaninom.

Jutarnji list, 26. travnja 1914.








Spomen na stari Zagreb

U Bakačevoj ulici moći je još dan - dva vidjeti zdenac "M a n d u š e v a c". Mnogo se o tom starom zdencu govori u Zagrebu. Stariji ga drže još u živoj uspomeni, a mladjima spominje to vrelo historija. Kako se sada u Bakačevoj ulici ruši kuća br. 1/a, pa će na njenom mjestu biti sagradjena moderna palača, naidjoše radnici pri rušenju te kuće na stari zdenac, iz kojega su nekada nosili vodu gradjani čitavog tamošnjeg gradskog okoliša. Do zdenca silazi se niz sedam kamenitih stuba. Zdenac obzidan je željeznim vratima. U zdencu izvire bistra voda. Na jednu žilu toga vrela naišli su već ljetos radnici, kopajući temelje za novu palaču barunice O ž e g o v i ć u Bakačevoj ulici kbr. 3. Tada su kroz osam (dana danju i noću) morali radnici pumpati vodu, dok nije ta žila Manduševačkog vrela izcrpljena. Onda su tu vodenu žilu zazidali i voda si je valjda snašla put u kanal. Sada će i glavni izvor zazidati i tako će Manduševačko vrelo pod zemljom teći.

Arhitekt gosp. L u h i n s k i izradio je skicu i sliku ovog starog zdenca, pa će tako potomstvu biti sačuvan spomen na ovo historičko vrelo.

Jutarnji list 17. listopada 1912

1. od 2

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Travanj 19, 2013, 23:14:52 »









Historijska oporuka zagrebačke građanke

Oporuka označuje domaćinstvo zagrebačke purgarice u godini 1782.

Kaptol je sve do godine 1850. bio posebna zagrebačka jurisdikcija (oblast), kojoj su pripadale ulice; Kaptol, Nova Ves, Opatovina, Skalinska ulica, Dolac, Pod Zidom i istočni dio Tkalčićeve ulice (bivšega "Potoka"). Blizu sadašnjega je kipa bl. Djevice Marije stajala sve do godine 1877. kaptolska vijećnica, u kojoj se nalazio magistrat za područje Kaptola zagrebačkog. Ovo su poglavarstvo, uz kaptolskoga suca, sačinjavali gradski senatori (starješina) i jurati (prisežnici). Jedne i druge birahu "Kaptolomci" izmedju kanonika i drugih stanovnika (trgovaca, obrtnika i posjednika) na području kaptolske općine.

Tko je htio učiniti pravomoćnu oporuku, morao je to prijaviti kaptolskom sucu, koji je u tu svrhu izabrao dva člana kaptolskoga poglavarstva. Ovi su došli u stan dotičnoga gradjanina ili gradjanke kao "eksmisuši" (izaslanici) kaptolskoga suca. Tako se zbilo i. 26. travnja 1782. kada ih je pozvala Dorica, bolesna supruga čizmara Stjepana Ferenčića.

Izaslanici su najprije konstatirali, da je Dorica doduše na tijelu slaba, ali duševno svježa. Kako jedan od izaslanika - senator Pavao Kos - nije znao pisati, morao je cijelu oporuku staviti na papir drugi izaslanik i to Šimun Vajhpot, koji bijaše pismen. On je pisao onako, kako je svoju posljednju volju očitovala bolesna Dorica. Iz oporuke doznajemo ove podatke:

Dorica rodjena Mramor udavala se tri puta. Prvi se njezin suprug zvao Janoš (Ivan) Stupić, drugi Petar Banić, a treći Stjepan Ferenčić. S prvim je suprugom imala sina, koji je umro kao redovnik o. Krizoston Stupić. Drugom je suprugu rodila sina Petra Banića, ali i on je već bio pokojni. Tako je na životu u času oporuke bila samo Dorina kći Franjica, koju je rodila trećemu suprugu. Zato Dorica sav svoj imetak (kuću i ostale nekretnine i pokretnine) ostavlja jednom polovicom svome suprugu Stjepanu Ferenčiću, a drugu polovicu kćeri svojoj Franjici Ferenčić. Ipak odredjuje 100 ranjskih forinti za svete mise, ko-je se moraju čitati za pokoj duše njene, te za duše njezinih pokojnih sinova i muževa. Sjeća se i 5 "bratovština" (crkvenih društava u Zagrebu, Čučerju i u Remetama).

Oporuku je senator Šimun Vajhpot svojom rukorn potpisao, dok su Dorica Ferenčić i senator Pavao Kos na oporuku stavili rukom svoj križ. Oporuka je postala pravomoćna 3. svibnja 1782. godine, kad je pročitana na javnoj sjednici kaptolskoga magistrata, gdje nitko nije prosvjedovao protiv sadržaja ove oporuke.

Oporuka Dorice Fernečić od 26. travnja 1782. glasi doslovce ovako:

"Leto 1782, dan 26. aprila meseca, vu Zagrebu na jurisdikcija purgarov slavnoga Kaptoloma.

Vu imenu presvetoga Trojstva: 0tca, Sina i Duha svetoga, Amen.

Ja Dorotea rogjena Mramor, ostavljena Banich, vudata Ferenchich, akoprem na telu mojem gingava i betežna, vendar pri dobroj pameti buduća, moj testamentum napravljam i seromaštvo moje razlučujem ovak najmre:

Primo. Ja preporučam dušu moju gospodinu Bogu, stvoritelju momu, blaženoj divici Mariji, vsem svetcem i sveticam Božjim, telo pako matere zemlje, da se ima pokopati pri svetom Ivanu vu Nove Vesi. Za moju dušu, za moje pokojne tovaruše, moje dva: Janoša Sztupicha i Petra Banića i sina pokojnoga patra Krizostonuša Sztupicha i Petra Banića, sina moga, za vseh pet peršoni ostavljam na svete maše rajnški 100.

Secundo. Bratovščine svetoga Ferenca za spomenek ostavljam rajnšk. Itema bratovštine muke i smerti Kristuševe ostavljam rajnšk 1. Item bratovšćine svetoga škapulara vu Čučerju takaj rajnšk 1. Item bratovšćine svetoga čisla vu Remete rajnšk 1. Item bratovšćine svetoga Petra od Alcatare rajnšk 1.

'I'reto. Novac nimam nikaj. Hižu i sva ostala gibuća i negibuća ostavljam tovarušu momu Štefanu Ferenchichu i kćere moje France Ferenchich, vsakomu polovicu. I s ovem dokončam moj testamentum i moju zadnju volju, da se vsa vučine poleg moje dispozicije zgora postavljene. I valujem pred gospodum eksmisuši purgarov slavnoga Kaptoloma zagrebečkoga. I za vekše veruvanje i jakosti ovoga testamentuma tverdim i postavljam i s mojum rukum znamenje svetoga križa poleg moga imena i pridovka. Vendar pervo postavljenoga križa ves ov testamentum je meni od reči do reči predštan po gospode eksmisušeh i vsega dobro razumela sem, pri dobroj pameti buduća.

Dneva, mesesca, leto, kak zgora napisano:

Dorotea Ferenchichka,
purgarica i čižmarica. (Križ)

Mi zdola podpisani, po našem gosponu sudcu poslani eksmisuši k testamentumu poštovane Doroteje rogjene Mramor, ostavljene Banich, vudate Ferenchich, purgarice naše, kotera pri dobroj pameti buduća, koteri testamentum ves od reči do reči predštan i vu njem vsa szadovoljnju razumela i pred nami valuvala da vsa, koja su nuter postavljena, da se imaju sveršiti poleg njene zajdnje volje. Iza vekše daruvanje pred nami poleg svoga imena i pridavka svojum lastovitum rukum znamenje svetoga križa je postavila. Sverhu česa mi zdola podpisani eksmisuši slavnomu magistratu referujemo.

Dan 27. a-prila meseca, leto 1782.
Simon Waichpott, senator, juratus et exmissus, manu propria. (Njegovom je rukom pisana i ova cijela oporuka). Paulus Kosz, senator, juratus et exmissus (Križ).
1782. tertia Maji, publice in consessu magistratuali deomoque senatorea civium Capitularium publicatum, nemine contradicente (salvo jure aliene) ut exadem, testamentaria dispositio effectuetur, conclusum est.

Per Stephanum Nepom. Boocz, juratum senatorem manu propria".

(Izvornik u hrvatskom državnom arkivu u Zagrebu "Testamenta" dio I.
E-H).

Bilješke.

gingava - slabašna,
betežna  bolesna,
vendar - ipak.
tovaruš - drug (suprug),
dokončam - zaključujem,
dispozicija - odluka,
valujem - priznajem,
eksmisuš - izaslanik,
predštan - pročitan,
lastovitum - vlastitom,
referujemo - izvješćuje.

Iz ove oporuke doznajemo, da se g. 1782. još nalazilo groblje oko župne crkve sv. Ivana u Novoj Vesi. Novo je groblje za područje cijele kaptolske općine otvoreno g. 1786. sjeverno od Nove Vesi (ispod ceste, koja vodi na Mirogoj), gdje je još godine 1724. zagrebački kanonik Tomo Pleščić sagradio kapelicu sv. apostola Tome. Tamo se mrtvaci pokapahu do godine 1876. Kad je uredjeno središnje groblje na Mirogoju. Kapelica sv. Tome porušena je godine 1893. )

Dr. Rudolf Horvat, 1. travnja 1940

2. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Travanj 24, 2013, 10:20:54 »


Kuća bana Petra grofa Zrinjskoga u Zagrebu


Uz ogromna imanja, što ih je hrvatski ban Petar Zrinski držao kao svoju djedovinu od sinjega mora do Mure, posjedovao je i lijepu zidanu kuću na Griču u Zagrebu. Ta kuća stoji još i danas, te se nalazi na Kapucinskiom trgu pod br. 3. Kuća je na jedan sprat, okrenuta pročeljem prema Kapucinskom trgu, dok joj se duga fronta protegnula Kapucinskom ulicom. Sa istočne strane ima malo dvorište, koje je preostalo od zacijelo većega vrta, koji je bio uz kuću. Već svojom vanjštinom odaje ova kuća sva obilježja gradjevine XVII. vijeka, noseći nad prozorima kamenite nadstrešnice u prizemlju. Prostorije iznutra su presvodjene i prostrane, do kojih ne manjka i dobi odgovarajući uski hodnik. U dvorištu našlo se jenekoliko krugalja za topove, što bi nagoviještalo, da je to zaostalo iz vremena Zrinskoga, i da je tamo moralo biti imalo skladište ratnih potrebština.


Osim ove kuće imao je Zrinski još i drugu kuću u Zagrebu, ali ta je bila drvena, i stajala je negdje u podgradju ispod Kaptola. Ovaje prije bila svojina Zrinskova kapetana Frankulina.

Zidanu spomenutu kuću, čini se, da je dao sagraditi sam ban Petar Zrinski, da imade i u glavnom gradu kraljevstva svoj vlastiti dom. I u toj kući često je boravio Zrinski, a valjda i šurjak mu grof Franjo Krsto Frankopan, kad je ono uoči- strašne katastrofe svoje i roda Zrinskoga osvanuo bio u Zagrebu.

Ova je kuća već g. 1662. bila u posjedu i vlasnosti grofa Petra Zrinskoga. Te je godine zagrebačka grad. općina izdala pismo na latinskom jeziku, koje hrvatski glasi:

"Mi Martin Kovačić, sudac i ostali senatori te cijela općina gradjana slob. kr. grada Griča zagrebačkoga, dajemo na znanje svima, kojih se dostoji, da smo mi zbog mnogobrojnih usluga i dobrota preuzvišenoga i presvijetloga gospodina, gospodina grofa Petra od Zrina, posvećenoga ces. i kr. veličanstva savjetnika, pukovnika i komornika, vrhovnoga kapetana žumberačkih Vlaha, te tvrdjava Ogulina, Slunja i Velemerića i ostalih konjanika, te nasljednoga kapetana medjumurskoga i tvrdjave legradske, i podgenerala karlovačke te dijelova mora Jadranskoga itd., nama očitovanih i učinjenih, i koje će isti gosp. grof i njegovi ubuduće očitovati i učiniti, te i zbog ustupa i otpusta od neke pravde, koja je minule godine protiv nas i nekih naših sugradjana poradi izgreda, koji su počinili neki naši su-gradjani, osobito, pako plemeniti Stjepan Gugor, tadanji, gradski sudac, podignuta po istom gospodinu grofu i presvijetloj gospodji grofici Katarini Frankopanki od Tržca, supruzi njegovoj premiloj, - oslobodili i oprostili od plaćanja kraljevskoga poreza i stražarskoga novca i drugih gradjanskih poreza, redovnih i izvanrednih koji se nama godimice podavaju od gradjanske zidane kuće istoga gospodina grofa i funduša ovoj pripojena, sve u ovoj našoj varoši ležeći i imajući se, istoga`gospodina grofa Petra od Zrina i rečenu gospodju groficu Katarinu Frankopanku od Tržića, njegovu premilu suprugu, to samo na dva života, najine istih gospodina grofa i grofice i sinova te kćeri njihovih rodjenih već i božjom dobrotom rodit se imajućih, krepošću i svjedočanstvom ovoga našega pisma. Dano dana šestoga mjeseca marta, godine tisuću šesto šezdeset i druge.
Stjepan Magyary, rečene varoši zapriseženi bilježnik s. r.
Mjesto velikoga pritisnutoga pečata."

Kad su Zrinski i šurjak mu Frankopan, dopali klete tudjinske tamnice, a imanja im konfiscirana, eto osvanuše 5. juna 1670. carski komesari u Zagrebu; punomoćnici fiska Prašinski i Špoljarić te su u prisuću suca županije zagrebačke Mihajla Sokolovića te priprisežnika-senatora zagrebačkog Blažai Stepanića, Mate Fabrija i Gjure Mikoša te zaplijenili zidanu kuću Zrinszkoga na Griču, zajedno sa svim vrtovima u podgradju, dok su jedan mali vrt izručili Stjepanu Siliju, jer je i otprije to bilo svojina njihovoga tasta.

U samoj kući nijesu ništa našli, jer se je požurio grof Nikola Erdödy prije njihova dolaska u Zagreb, te je po svojim ljudima sve odvukao, što je u njoj našao. Kako pljenitbeni zapisnik veli, odneseni su razni skupocjeni zastori i sagovi, kositreno posudje, žito, oko 100 kabli vina, 300 for. gotova novca i cijeli ini namgieštaj. To slično se je dogadjalo i po drugim Zrinsko-Frankopanskim gradovima i dvorovima, gdje su grabili i tudjinci u velikom stilu.

God. 1671. i 1672. provedena je ji procjena zaplijenjenih imanja jer je polovina imala pripasti grofu Adamu Zrinskomu, sinu pok. bana. Nikole Zrinskoga, brata Petrova. Kuću Zrinskoga procijenili su prije toga zidari na najviše 2765, a najmanje na 2285 for. Pošto je ali ta kuća, kao svojina bana, slobodna od gradskih podavanja, to je ista za slučaj prodaje procijenjena na najviše 2000, a najmanje 1600 for. Druga drvena kuća ispod kaptola procoijenjena je na najviše 350, a najmanje 250 for. O sudbini ove potonje ne znamo baš ništa.

Barun Franjo Čikulin, imao je veliku tražbinu kod Zrinskih, koja je datirala još od g. 1624., i na koju se je obvezao još grof Nikola Zrinski, prastric bana Petra Zrinskoga. Taj je najme nanio velike štete Juliju Čikulinu, bivšem upravitelju Zrinskih primorskih imanja. Ta je tražbina Čikulina iza smrti Petra Zrinskoga iznosila 75.000 for. Barun Franjo Čikulin tražio je od komore namirenje svoje tražbine iz mase Zrinskoga. Parnicu je rukovodio Gjuro Pavešić, računovodja požunske komore. Ovaj je u ime komore sklopio u Zagrebu 20. aprila 1679. ugovor sa Čikulinom, po kojemu mu komora za namirenje tražbina prodala za 20.000 for. Zrinsko imanje Šestine i Zrinsku zidanu kuću u Zagrebu. U ime neisplaćenih 500 for. kamata dopitane su Čikulinu pokretnine u Zriniskoj kući zajedno s tamo nalazećim se vinom.

Protiv ovoga ugovora podigao je 22. maja 1679. pred zagrebačkim kaptolom svečani prozsvjed grof Nikola Drašković kao tutor grofa Adama Zrinskoga, prigovarajući svakom uvodu u ta imanja i rečenu kuću, sve na osnovi nasljednoga prava svoga štićenika. Medjutim je nastavljena parnica Čikulina protiv komore u pogledu njihovih tražbina protiv Zrinskih. God. 1685. uslijedilo je kraljevsko darovanje vrhu Medvedgrada, Šestina i Zrinske kuće u Zagrebu za Stjepana bar. Čikulina, koje je s pogledom na rečenu kuću ostalo nerealizovano. Tako je došlo -god. 1687. i pred požunski sabor, gdje je odlučeno, da se trogodišnji rok za svršetak parnice odgodi na dulje 3 godine. Stoga je požunska komora 1684, zamolila zagreibački kaptol, da to saopći Franji Čikulinu, sinu medjutim umrloga Franje Čikulina, te ako ne bi na to pristao, da se ugovor ima smatrati ništetnim, a zapizsana imanja i kuća da se vrate komori. Kaptol je, dašto, to učinio, ali nije dobio odlučnoga odgovora.

Kako iz daljnjih spisa razabiremo, bila je mati Adama Zrinskoga (Sofija bar. Löbl) kao sututorica njegova došla i u posjed ove kuće, a poslije i sam Adam Zrinski. No, kad je god. 1691. grof Adam Zrinski poginuo u bitci kod Slankamena, zaokupila je zagrebačka gradska općina tu kuću «po svome sucu Ivanu Uzolinu, i to stoga jer se je našlo mnogo njih, koji su ju svojatali. Grad Zagreb je možda ovu kuću okupirao i na osnovi svoga prava na ošasna imanja na svom teritoriju, nakon izumrća porodice vlasnika bez potomstva. Protiv toga provodjenja, ili bolje rečeno privremenog sekvestriranja, podigla je udovica Adama Zrinskoga Katarina rodj. grofica Lamberg pred zagrebačkim kaptolom 9. XI. prosvjed, a kaptol je kod gradske općine učinio zatražene korake. Ovakovi prosvjeidi uslijedili su u više navrata, no grad nije dao iz ruku kuće, mada se je u to umiješao i grof Ivan Drašković. Kako Ivan Kukuljević (Glasoviti Hrvati) piše, kupio je tu kuću Drašković još od majke pok. Adama Zrinskoga, te se valjda i on ima smatrati jednim od onih koji su tražili tu kuću.

Kad se je napokon udova Adama Zrinskoga odrekla imanja svojega pok. muža na .korist komore, prodala je gradska općina tu kuću Ivanu Draškoviću za 1500 for., dok je još 2650 for. isplatio g. 1693. iz te kuće Petroneli Zrinskoj, opatici,sv. Klare u Zagrebu, kao tražbinu zapisana joj miraza na Zrinskim imanjima. Time je Drašković i neke ruke tu kuću otkupio od komore, koja je nakon odreke udove Adama Zrinskoga zaokupila sva Zrinska imanja.

Drašković je već g. 1692. bio u posjedu te kuće, te je u njoj dulje vremena ležao bolestan, dok se nije preselio na ugarsko imanje svoje žene u Lokenhaus, gdje je i umro. Od primljene kupovnine upotrebio je gradski magistrat 500 for. u opće gradske svrhe, a naročito za popravak crkve sv. Marka, koju je svotu g. 1695. povratio bolnici gradskoj (xenodohium, hospitale), kojoj je to bilo namijenjeno. U gradskom zapisniku od g. 1695. neko piše o tom od prilike ovo: "20. V. je magistrat od svote primljene od pok. Ivana Draškovića za kuću Zrinsku, izručio ksenodohiju gradskom 500 for.,što ih je prošle godine potrošio na javne potrebe, naročito na popravak erkve." Još god. 1696. bili su nasljednici Ivana Draškovića u posjedu ove kuće. Što se je kasnije zbivalo s tom kućom u XVIII. vijeku, ne možemo zasad kazati.

Poznato nam je još i to. God. 1712. podigao je ban Ivan Palffy parnicu protiv bivšjega magistrata zagrebačke gradske općine zbog nekih zakučastih gospodarskih i upravnih pitanja. U toj parnici pod točkom 5. pitalo se je, kako i za koliko je prodana Zrinska kuća. Na to je odgovoreno gore rečenom: za 1500 for., od koje je svote magistrat 500 for. potrošio u javne svrhe gradske, a 1000 for. da su si senatori u smislu gradske običajne "konstitucije" medjusobno podijelili. To je potvrdilo 78 svjedoka. Konac te parnice nije nam poznat, jer nemamo o tom vijesti ni u gradskom arkivu, ni u arkivu zagreb. kaptola, gdje se jo sačuvao rečeni spis o gornjem preslušavanju.

O sudbini Zrinske kuće, kako je rečeno, ne znamo ništa dalje do u polovinu XIX. vijeka. God. 1859. bila je vlasnikom njezinim stečajna gromada Josipović, te je prešla u vlasnost bar. Levina Raucha. God. 1861. kupili su tu kuću Pavao i Terezija pl. Lentulaj, a god. 1876. postao je Pavao pl. Lentulaj samovlasnikom njezinim.

Po starom popisnom broju, nosila je ta kuća br. 6. gor. grad, a nakon zavedenja novoga brojenja kuća g. 1878. dobila je broj 3 Kapucinski trg. Pavao Lentulaj posjedovao je i kuću br. 8 u Sjemenišnoj ulici. God. 1880. postala je vlasnicom te kuće gdja. Marija Mednyansky, a po ovoj prof. Hržić.


Uoči 240. godišnjice smrti bana Petra Zrinskoga 29. Aprila 1911. postaviše "Braća hrv. zmaja" na tu kuću bijelu mramornu spomen-ploču s napisem:

Ova je kuća bila do g. 1671.
vlasništvo hrvat. bana
Petra grofa Zrinskoga.
1911.                      B. H. Z.

Ovako postavljenu spomen-ploču izručilo je društvo B. H. Z. na čuvanje gradskoj općini zagrebačkoj, koja je to prihvatila svojim pismom od 11. maja 1911. br. 74. Pr.

Izvori:
-   Aestimatio bonor. Zrin. - Frangep. u arh.B. H. Z.
-   Protokoli grada Zagreba. 1639.-1696. u arhivu grada Zagreba.
-   Contractus et conventiones fasc. 16. No. 51 u drž. arhivu u Zagrebu.
-   Arh. comit. Sermage u istom arhivu.
-   N. A. A. u istom arhivu.
-   Arhiv zagreb. kaptola.
-   Gradska gruntovnica.

E. Laszowski


http://genealogy.euweb.cz/hung/zrinyi.html

http://arhinet.arhiv.hr/_Generated/Pages/Stvaratelji.PublicDetails.aspx?ItemId=11053
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Travanj 25, 2013, 06:53:36 »


Krivi novac u Zagrebu g. 1754

Od kako po svijetu kola novac, bilo je i krivotvoritelja novca. To se je dogadjalo ili oibrezavanjem pravoga novca (zlatnoga i srebrenoga), dakle umanjivanjem vrijednosti pojedinog novca, kovanjem novca iz istog plemenitog metala, sad manje ili više legiranoga i napokon kovanjem novca od metala sličnoga sjaja, kojemu je samo dana pozlata ili posrebrenje. Nije tu samo krivotvoren veći i vrijedniji novac od zlata i srebra, već i sitniji od bronce, bakra, nikla itd. Protiv ovakovih krivotvoritelja postupalo se je uvijek strogo, kako je i pravo, jer time trpi ne samo država, već i pojedinac.

Vrlo zanimljivi slučaj krivotvorenja novaca zabilježen je u spisima zagreb. zgrad. arhiva god. 1754., a to je tim zanimljivije, jer je taj novac dolazio u Zagreb i tu raspačavan, a kovnica mu je bila u Kostajnici. Tamošnja dva srebrenara Petar Srimac i Joso Mogut, prvi pravoslavni, drugi katolik, dadoše se na kovanje krivoga srebrenoga novca. Kakove vrijednosti bio je taj novac ne znamo, čini se ali, da su to bili i "križevače" i sitniji novac.

Srimac i Mogut imali su i svoje ortake, naročito Mogut imao je u Zagrebu prijatelja nekoga Gligu, koji je po njemu u Zagreb donašani krivi novac raspačavao. Nu taj novac kolao je i po krajini. Osim Glige bili su njegovi pomagači Mato Čorić, kovač i mesar, katolik, Laza Ivančević, krojač, pravoslavni i Toma Katanović, katolik, sva trojica Kostajničani. Ovu svu trojicu uapsio je u Zagrebu gradski kastelan, zatekavši ih kod raspačavanja toga krivotvorenoga novca.

Kako su zanimljive izjave ovih uapšenika na preslušavanju 16. septembra i. g. u gradskom magistratu, te kako razjašnjuju mnogo toga, to ćemo njihove izjave u kratko iznijeti:

Prvi je preslušan Čorić. On je došao u Zagreb da iskupi robu, za koju je dugovao trgovcu Karlu Softiću i tredesetničaru još od Margaretinja. Tu je s drugom Tomom Katanovićem pozvao Lazu Ivančevića, da mu namiri dug od 20 for. Ivančević mu je dao krivi novac, koji je donio s Katanovićem u Zagreb, da ga rasturi. Veli, da je Ivaničević imao takovoga kostajničkoga krivoga novca oko 83 for., a pravoga oko 26 for. S tim krivim novcem hotio je isplatiti dug Ivanu Vodopivcu, mesaru i Premužiću kaptolskom trgovcu.

Kad je došao k mesaru Andriji Završeku i pogodio se za 8 koža, te mu izbrajao novac, bio je uapšen. Još o Božiću je u Zagrebu rasturio 7 for. krivoga. novca. Odaje Srimca i Moguta kao krivo-tvoritelje novaca, te Mogutova ortaka Gligu.

Ivančević kaže, da je došao u Zagreb po poslu nekoga Gjuke Popovića i otišao pod Okić. Veli, da je Mati Čoriću dao 10 for. Dobra novca, a 1 for. pridržao za trošak. Čorić i Katanović pratili su ga iz Kostajnice. Čorić je nosio punu kesu kostajničjkog krivog novca, i kad ga je putem zapitao za što to sobom nosi, odvratio mu je ovaj, da je to dobio od Srimca, da raspača, a ostatak da će mu vratiti. Ne zna, ima li Srimac ortaka.

Katanović je opet izjavio, da je došao u Zagreb k trgovcu Karlu (Softiću) u trgovačkom poslu i ne zna zbog česa je uapšen. Veli, da nije imao krivoga novca, ali je vidio kako su Čorić i Ivančević u kući Prigorčevoj brojili krivi novac i kad ih je zapitao, odakle im taj novac, rekoše, da su ga dobili od Srimca, i pošto ga u Zagrebu nisu mogli rasturiti, odnesoše ga sobom ipod Okić. Krivi novac je primio samo u svom trgovanju dva puta, ukupno 5 for. - To je primio od nekih putujućih trgovaca na sajmu,. i to od Koste Pakarčića i drugih nekih. Ali znade, da takav krivi novac kola po Krajini u krčmama.

Kad je uslijedilo suočenje ove trojice, pokazalo se je, da su glavni krivci Mato Čorić i Laza Ivančević.

Dalnji dogadjaji nijesu nam poznati. Vlast je zacijelo izvršila svoje.

E. Laszowski
_________
Križevača (polukriževača, četvrt križevače ...) njem. Kreuzthaler je srebrna kovnica koja je na jednoj strani imala ugravirani reljef križa. MD

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Listopad 14, 2013, 22:32:59 »




Zagrebačka uspinjača

Iz Ilice tko se žuti
da u gornji stigne grad,
uspinjači nek pojuri
i brzo će stići tad.

Brzo jure ova kola:
to je java nije san,
još unišo pravo nisi,
već izlaziš gore van.
 

Gradnja zagrebačke uspinjače u Bregovitoj ulici započela je 18. svibnja 1889., a puštena je u rad 8. listopada 1890 godine, godinu dana prije početka tramvajskog prometa u Zagrebu.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #5 : Listopad 25, 2013, 15:05:04 »


Nešto o Zagrebu

Zagreb je, kako znate, glavni grad Hrvatske. Po zadnjem popisu (od 31. presinca 1910) imade oko 80.000) stanovnika, dok je pred 10 godina imao 63.000. Kuća ima oko 4.000, trgova ("placova", šetališta) 16, ulica 90, a raznih drugih cesta i putova 130.

Mislimo, da će zanimati naše čitatelje i to, kakvog sve stanovništva ima u Zagrebu.

Da je u Zagrebu kao glavnom gradu mnogo činovništva, ne treba ni spominjati. Koncem 1910. bilo je u Zagrebu 609 upisanih trgovina (po članku Milana Grlovića "Zagreb i Zagrebčani" u "Nar. Nov.").

-   A po obrtu i zanatu bilo je najviše krojača (328 ženskih krojačica, 246 muških krojača i trgovina s krojačkom robom, dakle ukupno 574).
-   Za njima dolaze odmah postolari i trgovine s obućom, kojih je bilo 322 (307 postolara i trgovaca, 30 čižmara i 15 opančara).
-   Na trećem su miestu krčmari sa 381 poslom (15 svratišta, 22 gostione, 32 restauracije i 262 krčme).

Ovim trim glavnim obrtnim granama morali bi donekle pribrojiti i
-   262 staretinara,
-   260 trafika te
-   243 sitničara.

Povrh toga imade
-   200 zidara,
-   217 raznih agenata,
-   114 trgovina s prekomorskom robom,
-   111 stolara,
-   100 fijakera,
-   83 mesara,
-   82 brijača,
-   68 finih pralja,
-   56 tvorničara,
-   54 vrtljara,
-   46 bravara,
-   44 pekarne,
-   33 gradj. poduzeća,
-   42 trgovine s platnenom i pamučnom robom,
-   33 urara,
-   32 trgovine s drvima,
-   24 kafane,
-   24 tiskare,
-   24 banke i novčana zavoda,
-   23 trgovine a poslasticama,
-   23 kitničarke (to su ženske, koje prave ženske šešire i kape),
-   22 ličilca (koji bojadišu i slikaju sobe, ploče itd.),
-   22 vinake trgovine,
-   20 limara,
-   19 klobučara (šeširdžija) i trgovina šeširima,
-   17 kolara,
-   17 kovača,
-   16 tapetara,
-   16 draguljara,
-   12 trgovina a pokućstvom,
-   14 papirnica,
-   10 knjižara,
-   10 slastičara,
-   8 knjigovežnica i
-   preko 400 raznih drugih trgovina, poduzeća i skladišta.

Novina i drugih časopisa i knjiga izlazi u Zagrebu blizu 100. dobrotvornih društava ima 35. a kojekakvih drugih do 160.

Jutarnji list, 18. travnja 1912
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!