CRO-eu.com
Kolovoz 10, 2022, 00:00:29 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Belaj  (Posjeta: 4521 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Travanj 07, 2013, 11:27:41 »


Oko Kupe i Korane
Mjestopisne i povjestne crtive
Napisao Radoslav Lopašić
Dopunio Emilije Laszowski
Zagreb, 1895


Belaj

Plemići Tomašići - Bitka pod Belajem god, 1528. - Dogadjaji grada Belaja - Razorenje grada.

Od Udbinje povrh karlovačkoga predgradja Rakovca otvara se pogled na dosta plodnu ravnicu, natopljenu riekama Mriežnicom i Koranom, a okruženu slunjskim brdima, Martinšćakom, Šišakom i viničkom kosom. Ova brda ne samo, da oku ugadjaju svojim liepim šiiljastim oblikom, već su takodjer zanimljiva u povjestnom pogledu. Navrh Martinšćaka vidi se i sada prastara crkva sv. Martina, a ista postojala je već za doba Ivana arcidjakona (god. 1334.) na brdu Gorici, po kojem je prozvana i stara županija gorička i crkveni kotar (arcidjakonat) gorički. Izpod viničkog brda, u kojem se crni mramor osobite vrsti kopa, bio je dvor glasovita plemića Grgura Štefkovića, koji je za ženu imao Veroniku, kćer kneza Brnardina Frankopana, najmožnijega hrvatskoga vlastele petnaestoga i šestnaestoga vieka. A na sisačkoj glavici, koja stoji po sriedi, stojao je još prije 60 godina grad Belaj, s kojim su stajala u feudalnoj svezi obližnja sela.

Danas se ne poznaju razvaline grada Belaja, pošto ga je vojnička vlast oko godine 1834. sve do temelja dala porušiiti, da se iz njega vadi gradja za mlin na Korani u Kamenjaku i za kuće karlovačke, premda ima svuda u okolici dobra kamena, koji se može bez muke i razmjerno s malim trošikom dovažati. Ne bi se znalo, ni kolik je to grad i kakove je spodobe bio, da niesu sačuvana dva starija nacrta, jedan od god. 1639. od talijanskoga inžinira Ivana Pierona (sl. 3.), koji je radi popravka krajišikih gradova Hrvatskom putovao, a drugi od god. 1658. od bečkog inžinira i arhitekta Martina Stiera, kojega bješie kralj Leopold u Hrvatsku poslao. (1)


Belaj-Crtež ing. Ivana Pierona iz 1635 g.  

Istina u oba nacrta naslikan je Belaj kao pust grad i bez krova, ali su mu zidine bile ciele i dobro se razabira po sriedi visoka okrugla kula, na koju se naslanjao ostali grad. Kakav je 17. vieka bio Belaj, takav je i nakon popravka sve do časa porušenja. Grad je imao osim prizemlja samo jedan kat, ali je bio dosta visok. U velikoj kuli i u gradu bilo je u prvom katu pet soba, a razi zemlje osim kuhinje joši četiri sobe. Osim velike kule bio je nad ulazom manji toranj, u kojem bijašie smještena gradska crkvica sv. Vida. U gornjem spratu stajala je željezna altana, odkuda su razgledavali sa visine po obližnjoj i dalekoj okolici gospodari grada i njihovi gosti. Pod gradom bio solidno gradjeni majur, koji je kasnije služio za stan častniku slunjske pukovnije, pa dielom još i danas stoji. Nedaleko od grada pram sjeveru ima pećina, koja je bila u tursko doba pregradjena i utvrdjena radi obrane. Grad je tako porušen, da mu se ne znadu ni temeljni zidovi, vidi se samo grortada kamenja, pieska i vapna. (2)

Niesmo našili u nama poznatim starim pismima spomena Belaju sve do polovice petnaestoga vieka. Toliko je pak izviestno, da je on bio vazda feudum ogromne gospošitine stenjičnjačke sve do god. 1768., kad bude odkupljen i vojničkoj krajini pripojen. Najstariji feudalci belajski bili su plemići Tomašići, koji su se pisali plemići Gorički i Belajski. Najstariji Tomašić, koji je Belaj držao, bio je god. 1464. Petar Tomašić. Prije njega spominju se Tomašići u kotaru plemića goričkih već god. 1360., te je Nikola sin Stjepana Tomašića od Mogorovića, držao neke zemlje u Rečici, koje je prodao Nikoli, Pašiki, Mihalju, Stjepanu i Ivanu, sinovima Tomaša, a unucima Beke. (3) Tomašići su došili kao mnogi ini plemići i stanovnici u Posavlju i u Pokuplju iz planinskih i primorskih predjela hrvatskih, a naročito iz Like, gdje su u srednjem vieku živjeli Tomašići od staroga plemena Mogorića ili Mogorovoića. Na molbu Stjepana literata Tomašića, po svoj prilici sina Petrova, potvrdio je g. 1481. kralj Matija Tomašićima imanja na Korani i oko Kupe. (4)

Ta imanja i kmetovi pod Belajem, u Pećniku, Strelču, Bukovici, Rečici i Gradni izručena su joši iste godine po kaptolu zagrebačkomu rečenomu Stjepanu Tomašiću. O Stjepanovu sinu Tomašu spominje se g. 1492., da je imao osim sudca Broza pod Belajem 11 u Pećniku 8 i u Strelču 10 kmetova. Spominje se takodjer darovnica kralja Vladislava, koji bješe Tomi Tomašiću zapisao predija: Koranu, Vrbanovo selo, Pavlekovo selo, Kraljevce, Kraljevu i Golu goricu, a ta imanja držali su joši g. 1592. Tomo i Stjepan Tomašići. (5)

Osim kmetova bilo je na imanju belajskom i plemića. Tako je kod uvedenja Uršule Kanižajke u Steničnjak g. 1532. bio svjedokom plemić Ivan Vidašić od Belaja, a g. 1560. služio je u Belaju plemić Nikola Derenčin od Dmitrove vasi, koja je stajala u kotaru grada Belaja prama Korani. Na ovoj rieci izpod Velemerića bio je u predtursko doba namješiten glavni prielaz i skela, zvana Derenčinov brod. Možda je iz rečene porodice potekao i čuveni ban Mirko Derenčin, koji je u nesretnoj udbinskoj bitci zapao u sužanjstvo i u tamnicama carigradskim poginuo. Spominju se tiekom 16. vieka razni belajski Tomašići i njihove žene iz roda Gusića, Herendića, Blaževića, na koje rodove došli su i neki dielovi imanja belajskoga. Držimo, da je i poznati hrvatski kronista Ivan Tomašić bio takodjer potomak belajskih Tomašića. U svojoj kronici znade on ponajvišie pripoviedati ratne dogadjaje, koji su se zbili na prostoru izmedju srednje Kupe i srednje Une od današinjega Karlovca prama Bišću. Bez sumnje živio je on dulje vremena u obližnjem do Belaja samostanu franjevaca u Steničnjaku ili pak u Slunju.

Dosta ugledna i imućna obitelj belajskih Tomašića strašno je tiekom 16. i 17. vieka onevoljila, ali njenoj nesreći i osiromašienju kriva je uz obćenitu biedu, koja je naši čitav narod snašla, poglavito pokvarenost pojedinih članova te porodice. God. 1535. pobjegao je u Tursku Gašpar Tomašić i poturčio se, a grad Belaj darova kralj Ferdinand glasovitomu junaku i kapetanu u Klisu kraj Splita Petru Kružiću. (6) Ivan Tomašić ubio je g. 1568. rodjenoga bratučeda (bratića) Matiju, sina Nikole Tomašića, te izgubi očinska dobra, koja kralj Maksimilijan darova knezu Franji Slunjskomu. Dakako, da ovakove kraljevske odluke niesu u starije doba mnogo puta izvedene; tako nije postao vlastelom Belaja ni Kružić, ni ban Franjo Slunjski, koji se tri godine iza toga s ovim svietom razstao.

Provala turska i nevolje, nastale na Krajini došašćem raznih tudjih vojnih zapovjednika, uništiše posve vlastelu belajsku. Pod gradom Belajem valjda na današinjem logorištu izpod crkve sv. Doroteje dogodila se je na 5. oktobra god. 1528. grozna bitka izmedju Turaka i četa kranjsko- hrvatskih. Turke, kojih je bilo do 5000, vodio je paša bosanski, a Hrvatima zapoviedali su ban Ivan Karlović te braća Vuk i Krsto, knezovi Frankopani od loze Brinjske ili Tržačke. Nakon kreševa od dva sata stanu Turci bježati. 700 ostalo ih je na belajskom polju mrtvih, a paša bosanski i kapetan udbinski budu težko ranjeni. U bitci dopanuo je vitežki ban Karlović osamnaest rana i to po nesreći od kranjskih vojnika, koji su ga ne poznajući narodnu nošinju hrvatsku, držali za Turčina. (7) Zabilježena su tri napadaja na sam grad i mjesto Belaj. O napadaju god. 1574. izviestio je cesara Maksimilijana ban i biskup Juraj Drašković. Na 1. decembra 1576. navali Kapidži paša Bosne sa 1 500 konjanika na Belaj, odkuda odvede 100 duša, a na povratku uhvati na Korani još drugih 70 osoba.

Takodjer godine 1581. na 27. frebruara, kad su Turci bili naletjeli Slunj, prodre turska četa i do trga Belajskoga, zarobivši trideset ljudi. Ali ovaj put bila je Turcima lošia sreća; naši ih zateku, otmu roblje, 85 ih usmrte i 40 zarobe. (8) Bilo je bez sumnje još više ovakovih provala, koje uništiše grad, mali trg pod gradom i ladanje belajsko, pa je Belaj puno prije, nego li ga je god. 1639. inžinir Pieroni pohodio, stajao pust i bez krova. Jedan ovlaštenik Pavao Tomašić, sin Krsta Tomašića, hotjevši kakvu takvu korist imati od svoje djedine, proda g. 1638. pred banom Žigom Erdodom u ime svoje i brata Tome, ali bez privole ostale braće, grad Belaj, tadanjemu žumberačkomu kapetanu grofu Rudolfu Paradeizeru za 800 fl. i za jednoga gizdavoga konja. Kao razlog prodaji spominje se u ugovoru nevolja od Turaka i jal i zlobno smetanje krštenih krajišnika. Nevoljni prodavač rodbinske bašitine bio je sretan, šito je u prodajnomu ugovoru zabilježeno, da će Tomašići imati vazda pravo, da služe kao stražari u Belaju, ali su se njegovi potomci tom ustanovom ugovora mogli slabo okoristiti, jer za Belaj ne bijaše dozvoljena straža o krajiškom trošku, a grofovi Paradeizeri bili su poznati sebičnjaci, vrebajući samo izbiti vlastitu korist iz krajiške službe, a nipošito da si nametnu kakav teret i izdatak. Belaj nasliedio je nakon Rudolfa Paradeizera njegov sin Ivan Ernest, takodjer žumberački kapetan, a kad po smrti potonjega g. 1694. primi imanje udova mu Margareta, rodjena grofinja Lamberg, ustade u banskom stolu Krsto Tomašić, sin Jurjev, a unuk starijega Krsta, zahtievajuć, da mu se povrate dielovi njegova otca Jurja i strica Tome, koje bješie Rudolf Paradeizer nepovlastno kupio. Belaj bude doista dosudjen Tomašićima, ali odsuda nije nikada izvršiena. Udova Ivana Ernesta Paradeizera, poslije udata za baruna Jurića, ustupi Belaj sa čitavim arkivom spisa g. 1699. svojoj kćeri Evi Doroteji, ženi grofa Friderika Sauraua. Umrvši g. 1706. Krsto Tomašić podigne kraljevski fisk pravdu radi Belaja, pa ga dade kao ošastno dobro konfiskovati, namjestivši sekvestrom Franju Zdenčaja, tridesetnika pod Novim gradom, ali tomu se opre karlovački veliki general knez Hanibal Porzia pod izlikom, da Belaj ne spada jurisdikciji banskoj, već generalovoj, pa namjesti u Belaj karlovačkoga stražmeštra Ivana Miku Prešerna kao zastupnika prava Sauraua. Od to doba više od šestdeset godina držali su imanje i kmete belajske od prije kranjski, a poslije i hrvatski plemići Prešerni, kojih potomci žive još i danas u Hrvatskoj. Imanje belajsko imalo je manje oranica, ali tim više vinograda i šuma. Osobito je bio koristan vinograd u Vinici na sto kopača. Za karakteristiku spominjemo, da je polag urbara župe sv. Petra na Mriežnici od g. 1699. župnik mriežnički primao u gradu Belaju svake godine jedne suknene hlače, kad je križe popisivao. Kad se g. 1768. opet imao jedan dio provincijala pripojiti krajini pod izlikom, da njoj fali jošte vojne momčadi, izvelo je to povjerenstvo u Karlovcu pod predsjedanjem barona Kollera uz prosvjed hrvatskih odaslanika barona Patačića i protonotara Petra Spišića. Tom prigodom militarizirana je uz obližnja imanja na Kupi i Mriežnici  i gospoština belajska. Za odkup Belaja i novoga mlina na Korani odredjen bude majoru Vidu Prešernu kao feudalcu 22 137 fl. 53 kr., a vlastelinu steničnjačkom grofu Ivanu Draškoviću 13128 fl. Početkom ovoga vieka služio je Belaj spremnicom topničke municije, ali je već g. 1850. bio gotovo sasviem porušen.

U gradu stanovao je izprva vojnički častnik, a kasnije sve do razorenja služio je grad za magazin, pošto bude častnički stan uredjen na obronku brda u staroj zgradi, koja je prije služila kao majur (salaš) vlastelinski.

Vlastele Tomašiće primišie na službu grofovi Frankopani Tržački i naseliše ih u Lešiću kod Bosiljeva, gdje živu i danas dosta kukavno na tiesnom i škrpeljitom zemljišitu u više kuća. Već u urbaru bosiljevačkom od g. 1650. ima Tomašića i slobodnjaka i ilišnjaka (koji su uz robotu i petinu od svih prihoda davali) i kmetova.

Kralj Ferdinand II. podieli g. 1622. Nikoli Tomašiću plemićki list, a kralj Leopold obnovi ga za Ivana i Pavla Tomašića g. 1661. Knez Juraj Frankopan Tržački oslobodi svoga podložnika Pavla Tomašića, "od vsih malih i velikih dohodkov, koje je u grad Bosiljevo prvo davati bil dužan". Ova pisma uz mnoga ostala čuvaju Tomašići još i danas za uspomenu prošlih vremena. (9)
__________
1 Pieronov talijanski opis hrvatskih gradova sa nacrtima nalazi se u Ljubljanskom Rudolfinu pod naslovom "Relazioni di a. 1639 , collectio bar. Erberg", a prekrasne likove, nacrte i mape izradjene Martinom Stierom čuva u dva svezka carska dvorska biblioteka u Beču.

2 Potanki hrvatski sastavljeni opis grada gospošitine Belajske od godine 1739. u zbirci Laszowskoga. - Imali smo takodjer koloriranu sličicu Belaja iz posljednjega doba, dok je postojao, ali ju izručismo prije mnogo godina pokojnomu Ivanu Kukuljeviću.

3 N. R. A. fasc. 1511, br. i. prije u zem. arkivu, sada u Budimpešti.

4 Priobćujemo povelju kralja Matije, koja glasi:

U Buditnu 24. kolovoza god. 1481. Kralj Matija potvrdjuje darovnicom Stjepanu Tomašiću njegove posjede oko Korane.

Nos Mathias dei gracia rex Hungarie, Bohemie etc. Meraorie commendamus tenore presencium significantes quibus expedit vniversis. Quod nos ad humilem supplicacionem fidelis nostri venerabilis Stephani prepositi ecclesie Demesiensis secretarii nostri dilecti per eum nostre maiestati pro parte fidelis nostri nobilis Stephani Thomasych literati de Koranna famuli sui porrectam totas porciones possessionarias dicti Stephani Thomasych in possessionibus Koranna predicta nec non Bechnyk, Zthrelche Bwkowycza, Rechycza, Gradna, et predio Dwbrawa vocatis omnino in comitatu Zagrabiensi in districtu Goriczensi existentes habitas, in quarum pacifico dominio idem Stephanus progenitores suos ab antiquo perstitisse, seque persistere asserit eciam de presenti. Item totum, et omne ius nostrum regium, si quod in eisdem porcionibus possessionariis qualitercunque haberemus aut nostram ex quibuscunque causis, viis, modis et racionibus concermerent maiestatem simulcum cunćtis suis vtilitatibus et pertinenciis quibuslibet, teris scilicet arabilibuši, cultis et incultis, agris, pratisi, pascuis, fenetis, campis, silvis, nemoribus, montibus, vallibus, vineis, vinearumque promontoriis, aquis, flauiis, piscinis, piscaturis, aquarumque decursibus molendinis, molendinorumve locis, generaliter vero quarumlibet vtilitatum, et pertinenciarum suarum integritatibus quouis nominis vocabulo vocitatis sub suis veris metis, et antiquis limitibus premissis sic vt prefertur stantibus, et se habentibus memorato. Stephano Thomasych de predicta Korrana suisque heredibus, et posteritatibus vniversis, noue nostre donacionis titulo dedimus, donauimus et contulimus. Immo damus, donamus et conferimus iure perpetuo et irreuocabiliter tenendas, possidendas pariter et habendas salvo iure perpetuo et salvo iure alieno, harum nostrarum vigore, et testimonio literarum mediante, quas in formam nostri priuilegii redigi facimus, dum nobis in specie fuerint reportate Datum Bude in festo beati Bartholomei apostoli anno domini millesimo quadringentesimo octuagesimo primo, regnorum nostrorura anno Hungarie etc. vigesimo quarto, Bohemie vero vnedecimo.
Ad relaconem Stephani prepositi Demesiensis.

Izvornik na pergament kod sveučilišitnoga profesora dr. N. pl. Tomašića
u Zagrebu. Pečat manjka.

5 Arhiv kapt. Zagreb., orig. Spisi br. 175

6 Transsumpt. don. u zem. arhivu.

7 Dimitz. Geschichte Krains. II. Theil, str. 120.

8 Fürnembe Schaden. Kriegsarchiv u Beču, f. 3, br. 9.

9 Vidi naše spomenike Tržačkih Frankopana u Starinama, knjiga XXV., str. 291. - Jedna grana porodice Tomašića preseli se već u sedamnaestom vieku u Primorje, od koje potječe i guverner dalmatinski Franjo Ksaver barun Tomašić († 12.kolovoza 1831. u Zadru) i prof. dr. Nik. pl. Tomašić u Zagrebu, koji posljednji posjeduje takodjer o svojoj porodici množinu pisama i povelja.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!