CRO-eu.com
Prosinac 14, 2018, 06:08:16 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: TOMAŠIĆ - THOMASSICH - TOMMASEO  (Posjeta: 11403 )
0 Članova i 2 Gostiju pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7762



« : Travanj 05, 2013, 16:10:11 »


Spomenik Nikoli Tommaseu (pravo prezime Tomašić)

Lijevo: Tommaseo (Tomašić) već oslijepio

Spomenik književnika Nikoli Tommaseu odkrit će se u Šibeniku na 31. svibnja 1896, izklesan od kipara Ksimenesa, kojega je naris italijanofilski odbor odabrao, premda je svoj naris sa svakog pogleda liepo uspjeli bio prikazao i genijalni Rendić. Nego strančarski odbor abstrahirajuć od Preradove opomene "tudje poštuj a svojim se diči" htjede ovim tobože dokazati simpatiju dalmatinskih italijanofila Italijancem.


Tommaseova rodna kuća u Šibeniku

Nikola Tommaseo, potomak obitelji koja se je starinom, kako nam to sam mletčanin Michieli dokazuje, zvala Tomašić i Tomašev, rodio se 9. listopada 1802 u Šibeniku. Kako je ova obitelj pak došla do prezimena Tommaseo lako je protumačiti, spomenemo li samo, da su u to vrieme Mletčani gospodovali u pravom smislu rieči Dalmacijom. Tiranski Metčani htjeli su na svaki način, da oduzmu Dalmaciji čisti hrvatski značaj, te je u tu svrhu izmedju ostalih nepodobština i potalijančila mnoga imena. Evo nekoliko primjera:

-   Cerinić postadoše Cerineo,
-   Cetinić postadoše Cetineo,
-   Ivanišević postadoše Giovanizio, itd.

Takvu je sudbinu doživila i obitelj Tomašić. Nikola Tommaseo tvrdijaše doduše, da je njegovo prezime uviek bilo Tommaseo, ali uvažimo li, da ga je druga domovina, kako ju i sam zvaše, Italija, bila posve osvojila, onda će nam lako biti nadi uzrok njegovoj tvrdnji. Tommaseo je učio retoriku i philosophiju u splitskom sjemeništu, koje je u svoje vrieme bilo na glasu i u kojemu su učili veliki Ugo Foscolo, Pavlinović i Luka Botić. Veoma mlad zaputi se na svenčilište u Padovu, gdje je bio profesor i veliki filosof Rosmini, koji u velike zavoli mladoga Tommasea, i koji imade veliki dio krivnje za Tommaseovo odrodjenje.

Godine 1822 Tommaseo bi već proglašen doktorom prava i tada se povrati k domaćem ognjišta, gdje se njegovi rodjaci osobito obradovaše nad sjajnim njegovim uspjehom. Ali Šibenik ne dostajaše pustopašnoj čudi Tommaseovoj, njega je pritezala k sebi Italija, radi koje je počela i jenjati njegova ljubav prama Dalmaciji. Tommaseo doduše na više mjesta trudio se da izrazi svoju sinovsku ljubav prema Dalmaciji, ali izmedju redaka izbija, da je to prisiljeno, da su same puke fraze njegova tobože rodoljubna očitovunja; ovu tvrdnju potvrdjuje i njegova brošura "Ai Dalmati", u kojoj odgovara dalmatinske Hrvate od aneksije Hrvatskoj. On se za Italiju dostaje i tamnice, on se za nju trapi i trpi, dok za biednu Dalmaciju, koja u velike trebuje vjemih sinova, nalažaše tek jedva toliko vremena da napiše koju brošuricu, koje su bile u očitoj opreci sa budećim se duhom naroda, sa povjesti, sa narodnimi postulati. Burne godine 1848, kada je sva Europa zabuktila slobodoumnim duhom bude utanmičen od austrijske vlade skupa sa Daniele Maninom, nu nekoliko dana kasnije narod ih obojicu oslobodi iz tamnice. Kada Austrijanci uljezoše u Mletke vodje mletačkoga ustanka biše prisiljeni pobjeći.

Tommaseo pobjegne na grčki otok Krf tjelesno slab i na pol sliep (vjerojatno od sifilisa s kojim se je 1833 u francuskom egzilu zarazio). Ovdje se on 1851 oženi sa svojom njegovateljicom i mladom udovicom Diamante Pavello-Artale.


Diamante Pavello udov. Artele udana Tommaseo

God. 1853 povrati se u Italiju i nastani se u Torinu. Nekoliko mjeseci poslje smrti svoje supruge, 1. svibnja 1874 umrie od kapi u Florenciji. Iza njegove smrti Italijanci mu u mnogih gradovih podigoše spomenike. Tommaseo je bio vanredno naobražen čovjek. Napisao je knjiga svakojakili struka. Bio je philosoph, pjesnik, romanopisac, beletrističar; njegova djela zasižu u sve grane liepe knjige: najglasovitija su mu djela:

"Pjesničke napomene",
"Estetski riečnik",
roman "Vjera i ljepota", mnoga pbilosophska djela,
"Sveobći riečnik italijanskog jezika",
"Spisi o odgoju",
"Tumač k Dantu" i
"Drugo progonstvo".

Mnogi talijanski kritičari obširno se baviše njegovim mnogostručnim i neizcrpivim radom. Najkarakterističnije ga je ocienio kritičar Fornaciari, koji je o njemu rekao, da je u svemu bio grande (velik) ali u ničemu massimo (najveći).

DiS, 1. lipnja 1896
_______
* Tommaseov spomenk je uklonjen je 1945 godine. (MD)

Izreke, citati, mudrosti Nikole Tommasea - Tomašića

-   Mladost je raj života.

-   Ponekad je potrebno više snage izreći jednu jedinu riječ, nego napisati stotinjak pisama.

-   Tješiti ljudi koji pate, je najboljia utjeha za svoje patnje.

-   Želite li jasno i točno misliti?
     Želite li istinito i uvjerljivo govoriti?
     Onda samo govorite i mislite sa svojim srcem!

-   Čovjek zaboravlja bol mnogo brže nego radost.

-   Strah od opasnosti ponekad može biti najveći opasnosti.

-   Tko zna da šuti, taj zna kad je potrebno da govori.

-   Iskrena se osoba smije više s očima nego s ustima.

-   Dobrotvorno srce nikada ne stari.

-   S brakom je obično kao sa smrću: samo njih nekoliko je na njega spremno.

-   Čak prizor klanja može biti dobar škola za dobrotu.

-   Čak i najgori čovjek ne može mrziti s istim intenzitetom s kojim je dobra osoba u stanju voljeti.

-   Plašite se više pohvala od kritike!
    Onaj tko vas kritizira ili okrivljuje, sigurno ima više razloga za to, nego onaj koji vas hvali.

-   Ima nježnost, koje djeluju na poštene ljude odbijajući, a na oprezne zabrinjavajući.

-   Gore od smrti je sramotan život.

Stare razglednice Šibenika > http://www.sebenico.com/our-works/sibenski-park/
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7762



« Odgovor #1 : Travanj 05, 2013, 16:18:07 »


Prof. Dr. Nikola pl. Tomašić


Jedan od najuvaženijih parlamentaraca hrvatskih i članova narodne stranke jest nedvojbeno dr. Nikola pl. Tomašić, kr. j. r. profesor političke ekonomije na hrvatskom sveučilištu.

Nikola pl. Tomašić od Korane i Belaja rodio se je u Zagrebu 13. siečnja 1864 od oco kr. semptemvira Josipe pl. Tomašića. Početne i gimnazijske nauke svršio je u Zagrebu Kao član stare plemićke obitelji, bio je kroz nekoliko godina pitomac u zagrebačkom plemićkom konviktu. Već u gimnaziji pokazivao je on sposobnosti za dublji studij historije i klasične filologije. K odlučnoj njegovoj volji pridružio se je i dar osobitoga pamćenja, te se njegovi školski drugovi dobro još sjećaju, kako je ne samo nje već i profesora iznenadio podpunim znanjem Homera.

Položivši izpit zrelosti g. 1881, počeo je na hrv. sveučilištu slušali komparativnu filologiju. Nu već u prvoj godini napusti on polje filologije i predje na fakultet juridički; te poče velikom marljivošću izučavati pravo. God. 1885 svršio je juridičke nauke na sveučilištu u Zagrebu, te je na istomu dne 24. srpnja 1887 promoviran na  doktora prava. Značajno je doduše, da je on sa 23 godine postao doktorom, nu takav slučaj nije osemljen; značajnije je pak to, da je on sve stroge izpite i to iz svih predmeta bez iznimke položio izvrstnim uspjehom, a to je, kako nem se kazuje, jedini do sada slučaj na našem sveučilištu. Profesorski sbor juridičkoga fakulteta označio je odmah mladoga doktora svojim budućim članom.

Dr. Tomašić nastupio je odvjetničku karijeru, te je radio kao odvjetnički perovodja u pisarni pok. Nikole Krestića, a kasnije u pisarni odvj. Nikole pl. Czernkovića.

Ponukom prof. sbora juridičkoga fakulteta hrv. sveučilišta odlučio se je dr. Tomašić posvetiti profesuri, te je kano odvjetnički perovodja naukovnu godinu od 1888 do 1889 probavio na sveučilištu u Beču i Budimpešti u pripravi za sveuč. profesora.

Vrativši se u Zagreb, položio je odvjelnički izpit sa odličnim uspjehom.

Prev. riešenjem od 9. veljače 1890 imenovan je ministerijalnim tajnikom kod kr. hrv. slav. dalm. ministarstva ų Budimpešti. Svakako je riedkost, da se mladi čovjek sa 26 godina popne u VII. nadnevni razred, i to bez predhodnog puzanja po činovničkoj ljestvici. To imenovanje značilo je za dr. Tomašića osobito odlikovanje, a ima se svesti poglavito na činjenice: što se je on pokazao vrstnim pravnikom i što je perfektno magjarski govorio.

Nu i to mjesto imalo je za njega prolazno biti. Kad je g. 1891 prof. dr. conte Vojnović umirovljen i tim stolica gradj. prava na hrv. sveučilištu praznom postala, svi odlučni faktori uprieše oči na dr. Tomašića kao nasljednika Vojnovićeva, i to tim opravdanije, jer se je on u toj struci pripravljao. U lipnju 1891 predao je on juridičkomn fakultetu svoju radnju "Počela pogodbe i pacta in favorem tertii" u svrhu habilitacije za obće gradjansko pravo. Radnja ta otisnuta je u "Mjesečnik" br. 9-12 od g. 1892.

Naredbom bana od 31. listopada 1891 pozvan je ministerijalni tajnik dr. Tomašić, da kano suplent predaje gradj. pravo na hrvatskom svenčilištu.

U to, prije nego li je habilitacija na temelju spomenute radnje obavljena, umrie 18. veljače 1892 dr. Lorković, profesor političke ekonomije. Valjalo je tu stolicu popuniti. Kako je profesorom juridičkoga fakulteta poznato bilo, da je dr. Tomašić osim gradj. prava i druge grane pravne znanosti, naročito političku ekonomiju obsežno proučavao, nije se - i to pravom - za popunjenje te stolice poseglo izvan sveučilišta, već je dr. Tomašić prev riešenjem od 9. travnja 1892 imenovan javnim redovitim profesorom političke ekonomije, te upravne i ustavne politike na hrv. sveučilištu.

Pošto je tim definitivno izstupio iz sveze hrv. ministarstva u Budimpešti, to mu je hrv. ministar dekretom izrazio podpuno priznanje za njegov valjani rad u ministarstvu, u kojem je kano tajnik faktično proboravio 10 godina i 8 mjeseci.

Od to doba djeluje dr. Tomašić kano profesor političke ekonomije (g. 1897 riešen je dužnosti predavanja upravne i ustavne politike), te je g. 1897/98 obnašao čast dekana jurid. fakulteta.

Djelovanje svoje nije dr. Tomašič ograničio samo na sveučilište, već je i na drugom polju pokazao se kano čitav muž, dorastao svakoj zadaći. Dr. Tomašić već je 8 godina članom hrv. sabora, zastupajuć u periodi 1892 do 1897 kotar Vrbovsko, a u tekućoj od 1897. Kotar Ogulin. Od g. 1896 jest član drž. ugar. hrv. sabora. Kano političar dr. Tomašić je osobita pojava. Dobar poznavalac englezkog parlamenta, on si je prisvojio dobre strane englezkog parlamentarca. Njegovi govori su kratki, puni sadržinom, a dotjerani formom. Humor i sarkazam riedko se u njegovom govoru pojavljuju, nu on pobjedjuje svoje političke protivnike drugim oružjem: obsežnim znanjem i logičkom aplikacijom. U državnom saboru takodjer je nekoliko puta govorio u obranu stanovišta hrvatskoga protiv napadaja magj. šovena, te je svojimi govori postigao podpun uspjeh.

Kano dokaz uvaženja njegovog političkog djelovanja jest činjenica, da je on god. 1898, te ponovno g. 1900 biran za člana u kvotnu deputaciju. Pošto kvotne depotacije imadu riešiti pitanje, koje duboko zasieca i u hrv. financijalnu politiku, to je dr. Tomašićo, kano jedinomu hrvatskomu članu, doista častna ali i težka zadaća. U regnikolarnoj deputaciji zauzima on kano član odlično mjesto.

Od godine 1895 članom je zastupstva glavnoga grada Zagreba.

Kad je g. 1892 ustrojena u Zagrebu hrv. slav. zem. hipotekarna banka, izabran je dr. Tomašić članom ravnateljstva iste. Od g. 1894. obnaša čast podpredsjednika iste banke, te je i na tom polju pokazao osobite spretnosti i za zavod stekao zasluga.

Dr. Tomašić je svestrano naobražen čovjek, bistrog pogleda, lahkog shvaćanja i vrlo okretan za presjeći bilo kakav gordički čvor. Osim hrvatskoga jezika govori perfektno njemački i magjarski, zatim francezki i englezki, a poznaje latinski i grčki.

DiS, 1. svibnja 1900
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7762



« Odgovor #2 : Travanj 05, 2013, 16:34:41 »


Mlinovi u Črnomercu i Mikulićima

Tomašićev mlin nalazi se na potoku Črnomercu (Črnomerec 22 - prije b. b., odnosno 77/78 - 148/149). Tu su mlinarili Nikola Tomašić (1809) i Juraj Tomašić (1820 -1828). Mlin je i dalje ostao u posjedu obitelji Tomašić (1878). (27)

________
(27) Nova numeracija kuća... Zagreb 1878, str. II/2; L. D o b r o n i ć, Stare
numeracije kuća u Zagrebu. Zagreb 1959, str. 328.

Izvor: Andrija Ljubomir Lisac "Mlinarstvo Zagreba od najstarijih vremena do početka XX. stoljeća"
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7762



« Odgovor #3 : Travanj 05, 2013, 16:55:06 »


Thomassich (Tomašić) de Karana, Belaj et Gorica


Wappen a) von 1622: In Blau auf grünen Boden ein Mann, gekleidet in roten Rock mit Goldborden, weiße Hosen und goldene Stiefel, mit Hut am Kopf, g. Sporen und Säbel, auf der  ausgestreckten Rechten einen n. Falken haltend.
 
Kleinod: Rechtsgekehrter, flugbereiter Falke

Decken: blau-gold - rot-silber


Wappen b) von 1661: In Blau auf grünem Boden ein rechtsgekehrter doppelschwänziger g. Löwe, in der erhobenen Rechten einen Krummsäbel mit g. Parierstange haltend,

Kleinod: Der Löwe wachsend

Decken: blau-gold - rot-silber


Wappen c) von 1779: In von Blau und Grün gespaltenem Schilde ein (vorne) ober- und unterhalb von je einer, mit den Hörnern nach aufwärts strebenden, von einem sechs-strahligen silbernem Sterne überhöhten silbernem Mondessichel, hinten oben von zwei blaue Lilien. unten von einer blauen Lilie begleiteter s. Schrägwellenbalken.

Kleinod: Drei g-b-s. Straußenfedern

Decken: b-s, - b-g.


Wappen d) freiherrliches: Ebenso wie der adelige von 1779.

Drei Helme: I. Geharnischter gebogener Arm, in der Faust einen Krummsäbel mit g. Parierstange haltend. II. Drei g-b-s. Straußenfedern. III. Gezinnter *, mit einem blauen Banner besteckter Turm.
(* Gezinnt kao otvoreni zabat - trokutasti dio zida na bočnim završecima krovišta - u njem. Opisu grba tz. Zinnenschnitt /gezinnt/ (MD)

Decken: I. u. II. b-s. III b-g.

Adels- und Wappenbrief von König Ferdinand II. d d. Ödenburg (kroat. Šopron), 23. Mai 1622 für Nicolaus Thomassich und dessen Kinder Gaspar, Peter und Barbara. Publiziert im kroatischen Landtag 24. Mai 1624
(Original im Besitze der Familie in Tomašić selo bei Lešće, Kr. kotarska oblast Vrbovsko /Bosiljevo /). (Ugarsko plemstvo/MD)

Im Jahre 1658 wurde im kroat. Landtag der Adels- und Wappenbrief der Brüder Johann und Michael Thomasich publiziert. Dieselben sind ohne Zweifel zu diesem Geschlecht gehörend. (Protokoll im Landesarchiv).

Adels- und Wappenbrief von König Leopold I. d. d. Wien, 3. Mai 1661 für Johann und Paul Thomassich. - Publiziert im kroat. Landtag 27. Februar 1662.
(Original im Besitze der Familie in Tomašić selo bei Lešće, Kr. kotarska oblast Vrbovsko /Bosiljevo /).

Adels- und Wappenbrief (österreichischer) von Kaiserin Maria Theresia d. d. Wien, 21. August 1779 für Franz de Paula Tomassich.
(Legale Kopie im Familienarchive des Dr. N. v. Tomašić in Agram). (Austrijsko plemstvo/MD)

Freiherrnstand (ungarischer) von König Franz I. d. d. Wien. 29 . Juli 1808 für Franz Xaver Tomassich , k. k. General und Ritter des Maria-Theresia-Ordens , und für seinen Bruder Nicolaus, k. k. Major.
(Lib. Reg. LXII. 1292).

Kroatischer Uradel "de genere Mogorić", oder "Mogorović". Dieses Geschlecht tritt an der Kulpa und Korana bereits im Jahre 1337 auf und führte schon im Jahre 1380 den Namen Tomašić. Im Jahre 1481 erhielt der Edle Stefan Thomasych de Korana von König Mathias Korvinus eine neue Donation auf seine Besitzungen an der Korana, und zwar:
-   Strelče,
-   Bukovica,
-   Pečnik,
-   Rečica,
-   Gradna und
-   Dubrava.

Dortselbst erbaute dieses Geschlecht den Burg Belaj, wovon es noch im XVII. Jh. das Prädikat "de Belay" nebst d. "de Goricza" (nach dem alten Ctte Gorica, in welchem d. Burg Belaj stand) führte.

Zu Ende des XVII. Jh. übersiedelte ein Zweig dieser Familie auf die Frangepanischen (frankopanskim) Güter bei Bosiljevo Lešće und Tomašićselo, und ein anderer in d. kroat. Küstenland. Aus dem letzteren entspross d. berühmte Freiherrnstands Erwerber F. Z. M. Franz Xaver Tomassich, welcher im Jahre 1801 als Gouverneur von Dalmatien in Zara verstarb.

Die freiherrliche Linie starb im Jahre 1886 am 24. Februar mit Emerich Freiherrn von Tomassich (Sohn des genannten Nicolaus Freiherrn v. Tomassich) im Mannesstamme aus.

Aus d. adeligen Linie (d. küstenländlichen Zweiges) entspross der k. Universitäts-Professor, Landtags- und Reichstags-Abgeordnete Nicolaus v. Tomašić.
 
Der auf den einst Frangepanischen Gütern bei Bosiljevo angesiedelte Zweig des Geschlechtes lebt noch zahlreich in Tomašićselo bei Lešće. Im XVIII Jahrhunder sind einige Mitglieder nach Ungarn ausgewandert.
 
Vergleiche:
-   Siebmacher: Der Adel des Königreichs Dalmatien.
-   Nagy Ivan (1824-1898) Mađarski genealog, heraldičar, povjesničar, XI. 258.
-   Hirtenfeld Jaromir, Der Militär-Maria-Theresien-Orden etc., Wien 1857
-   Laszowski, Franjo Xaver Tomašić, Guverner Dalmacije 1813 -1831.
-   Starohrovatska prosvjeta, Knin 189. i.
-   Poviest plemenite porodice Tomašić. Manuskript im Besitze des Dr. Nikola Tomašić in Agram.
-   Originalia im Familienarchiv des Dr. Nikola Tomašić.

Napomena: Tekst je u originalu prepisan i ne odgovara današnjem njemačkom jeziku.

r. - rot - crveno, b.- blau -plavo, g.- gold - zlatno,
s.- silber -srebrno, w - weiss - bijelo, # crno


Izvor:

Dr. Ivan von Bojničić, 1899.


Dr. Ivan von Bojničić 1858. – 1925.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7762



« Odgovor #4 : Travanj 07, 2013, 20:06:20 »


Prvi puta na internetu, zahvaljujući gospodinu Beniću, kojem, u ime svih čitatelja ovog foruma, želim reći; Hvala!

Porodica Tomašića

Historijsko-genealogijski  prikaz

Napisao E. Laszowski
Zagreb 1910.

I.

U našoj domovini imade još mnogo porodica, koje se mogu podičiti svojim predjima iz drevnih i slavnih vremena. Takove su porodice primjerice naši Gusići, Keglevići, Draškovići, Petričević, Hreljci, Bojničići, Tomašići i drugi.
O  T o m a š i ć i m a dade se ustanoviti, da su pripadnici starog hrvatskog plemena M o g o r o v i ć a: Ova porodica dakle pripada jednomu od dvanaest starih hrvatskih plemena, kojih spomen nalazimo već u doba narodne dinastije hrvatske. Svaki pripadnik pojedinoga ovoga plemena (12), bio je smatran pravim plemićem hrvatskim, kako je to dokazao učeni naš stručnjak prof. Vjek. K l a i ć u raspravi o hrvatskim plemenima.

Prema tomu spadaju i Tomašići u red najstarih hrvatskih plemića - u red hrvatskoga praplemstva, kojemu nije plemstvo nikad podijeljeno ni po kojemu vladaru; oni su spadali u red onih Hrvata, koji su od vajkada bili slobodni i plemeniti ljudi u svojoj domovini.

Poznato je i to, da je god. 1102., kad su Hrvati priznali kralja Kolomana svojim kraljem, i tako sklopili personalnu uniju s Ugarskom, nalazio se medju ono dvanaest pretstavnika hrvatskih plemena hrvatskoga naroda i župan P e t a r od plemena M o g o r o v i ć a "de genere Murithorum".

Tomu plemenu Mogorovića pripadale su još i druge hrvatske porodice, tako primjerice: Slavkovići, koji u XV. vijeku živu u Lici tamo u Ribniku, od kojih se god. 1499. spominje Pavao Slavković od plemena Mogorovića; onda Babonožići, koji se vrlo rano spominju u staroj županiji goričkoj, odakle se doseliše k Ozlju a pače i preko Save. Ima ih još i više.

Kako je spomenuto i porodica Tomašića pripada plemenu Mogoromca.

Sačuvana pisma spominju nam prvi put Tomašiće u Lici, tamo ispod kršna Velebita, od kuda se razgraniše u modruško držanje, u Senj te sve do Kupe uz donji tok Korane. Svoj plemenski pridjevak "od Mogorovića" često upotrebljava ta porodica već od XIV. vijeka. Godine 1380. spominje se Nikola, sin Stjepana Tomašića od Mogorovića, a godine 1503. živi u Lagodušićima u Lici Tomaš Tomašić od "plemene Mogorovič". (1)

Jedan ogranak porodice Tomašića naseli se rano oko Kupe i Korane u drevnoj županiji goričkoj, gdje već u XIV. vijeku drži posjede. Već god. 1337. drže oni prostrane zemlje u Rečici (Radchicha). Ivan, Nikola i Drač, sinovi Samsona, te Stjepan, Mihajlo i Toma, sinovi Tomaševi prodaju te godine za 22 marke pol svojih posjeda u Rečici, Andriji i Ivanu, sinovima Beke. (2)

Taj se Tomaš, otac Stjepana, Mihalja i Leonarda, spominje još god. 1380. Te godine prodaše Stjepan i Mihalj Tomašić sinovi Tome sina Tomina, neke zemlje u Rečici za 20 saracenskih maraka Nikoli Paški, Stjepanu, Ivanu i Mihalju, sinovima Tome sina Bekina, kaštelana stenišnjaškoga. (3)


Tom se viješću gubi za neko vrijeme spomen Tomašića u tom kraju. Kroz 80 godina nemamo pismenih vijesti o njima. Nema sumnje, da su ove svoje posjede i nadalje držali. Kad se opet javljaju u drugoj polovini XV, vijeka, nalazimo ih u staroj plemenskoj općini Strelču, kojoj danas više nema traga. Godine 1462. i 1465. spominju nam pisma Petra Tomašića, koji je tada bio sudac plem. općine strelačke (Strelče) "iudex generationis de Strelchan". (4)


Isti taj Petar bio je već god. 1464. gospodarom grada i imanja Belaja (5), kojega se još i danas podori vide na brežuljku iznad belajskoga sela nedaleko Korane.

Kao sudac plemenske općine strelačke izdaje Petar Tomašić općinske isprave, koje pečati pečatom plemenske općine, u kojem vidimo izmedju polumjeseca i zvijezde strjelicu kao grbovnu figuru.

Po svoj prilici bio je Stjepan Tomašić, koji se javlja g. 1476., sin Petrov. On nosi pridjevak "od Korane" (de Korana). Te godine zastupa Stjepan Tomašić opata Jurja, gubernatora opatije Topuske. (6)
On je svakako bio čovjek visoke naobrazbe, jer nosi naslov "meštar" (magister), koji je onda bio neki akademski gradus. On nosi i naslov "pisac" (literatus), što takodjer nosi samo čovjek učen, kako bi kazali "pismen".

Godine 1481. bio je Stjepan literat Tomašić od Korane dvorjanik (familiaris) demeškoga prepošta Stjepana. Po zagovoru ovoga izdao mu je kralj Matija Korvin 24. augusta 1481. novu darovnicu za njegove posjede oko Korane i Kupe, i to: Pećnik, Koranu, Strelče, Bukovicu, Rečicu, Gradnu i predji Dubravu. Ove su posjede njegovi predji posjedovali od starine, kako to darovnica izrijekom spominje. (7)

Istodobno naloži kralj zagrebačkomu kaptolu, da Tomašića zakonitim putem uvede u posjed ovih imanja. Kaptol je u tu svrhu izaslao prevendara Stjepana od Rovišća, koji je to uvadjanje izvršio u subotu poslije blagdana sv. Jakova godine 1481. u prisuću kraljevskog povjerenika Jurja Jackovića od Gorice, te susjeda Luke Vokmanića od Mrežnice, Marka Zimića, Benka Hrelčića od Mlake i Ivana Barilovića. (8)

Stjepan Tomašić imao je sinove: Nikolu, Tomaša, Stjepana i Gašpara. Čini se, da je Stjepan Tomašić umro prije god. 1492., jer tada već nalazimo Tomaša, njegovoga sina, gospodarom Belaj. Te godine držao je on osim suca Broza pod Belajem 11, u Pećniku 8 i u Strelču 10 kmetova. Njemu je i kralj Vladislav potvrdio posjed predija Korane, Vrbanova sela, Pavlekova sela, Kraljevca, Kraljeve i Gole Gorice. Ove posjede držali su Tomašići još god. 1592. (9)

Kako smo spomenuli, držali su Tomašići od starine prostrane posjede izmedju Korane i Mrežnice, gdje su već za cijelo u XV. vijeku sagradili grad Belaj. Po njemu nose i dalje pridjevak "od Belaja" (de Belay). God. 1519. spominje se Petar Tomašić od Belaja, kao svjedok u parnici Turopoljaca protiv markgrofa Jurja Brandenburškoga. (*1)

Tečajem XVI. vijeka, u ono burno i krvavo doba naše domovine, kad je turska sila prešla prag Hrvatske i tu haračila, a uz to unutrašnje porodične razmirice, bile su razlogom, da su i nekadimućni Tomašići Belajski znatno osiromašili. God.1535. ostavi Gašpar Tomašić od Gorice (valjda sin Tomin) domovinu, ode u Tursku i tamo se poturči, našto je kralj Ferdinand I. njegov dio imanja belajskoga: Belaj, Pećnik, Dmitrovac i Prikrajce darovao slavnom branitelju Klisa Petru Kružiću. (10)

Zašto je Gašpar odbjegao u Tursku, ne znamo. Povijest nam je više takvih slučajeva poturčenja zabilježila. Tako su kanonik Franjo Filipović, zarobljen od Turaka na Ivanićkom polju, jedan Petar Keglević, Franjo Bukovački i drugi ostavili vjeru i domovinu te se nastanili u Turskoj.

Darovnica kralja Ferdinanda za Kružića nije ipak nikad ostvarena, jer se tomu opriješe Gašparovi rodjaci, a poimence brat mu Nikola. God. 1543. spominje se Stjepan, sin Stjepana Tomašića od Belaja, kao svjedok kod uvadjanja Nikole i Gašpara Gusića od Turnja u imanje Vinicu. (11)

Godina 1560, zateče Tomašiće u golemoj nevolji i potrebi, tako, da je Matija, sin Nikole Tomašića, bio primoran založiti svoj dio belajskoga imanja za 400 for. Ivanu Blažijeviću. Tomu se odlučno opriješe njegovi bratići Nikola i Juraj, uloživši pred zagrebačkim kaptolom svečani prosvjed. (12)

Majka spomenutoga Matije, Barbara Gusićeva, ostavši udovom iza Nikole Tomašića, pošla je za rečenoga Blažijevića, a sin njezin Matija zapisa joj god. 1565. pred zagrebačkim kaptolom polovicu belajskoga imanja za 4000 for. (13)

Spomenuti Nikola i Juraj Tomašić imali su još jednoga brata Ivana, koji se spominje god. 1567. prigodom uvadjanja Ivana i Gašpara Barilovića u posjed grada Barilovića na Korani. (14)
Taj Ivan bio je veoma nagao i nasilan čovjek, te je sa svojim bratićem Matijom živio u velikoj kavgi, koja je završila dosta tužno, jer ga je u svojoj naglosti god. 1568. tako isprebijao, da je i umro. Poradi toga čina izgubi Ivan svoj dio Belaja, što ga tada kralj Maksimilijan II. darova knezu Franji Frankopanu Slunjskomu. (15)
I ovo darovanje ostalo je tek na papiru, jer se rodjaci i djeca Ivanova opriješe, pa tako ostade cijeli Belaj i nadalje u rukama Tomašića.

Ivan je Tomašić medjutim ostao medju svojom braćom i na svojoj djedovini. Kad je pak majka ubijenoga Matije, Barbara rodj. Gušić i opet udova Ivana Blažijevića, htjela otudjiti dio belajskoga imanja, što joj ga je sin zapisao, ustadoše braća Juraj, Nikola i Ivan Tomašići protiv toga svečanim prosvjedom. (16)


1.   od 7
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7762



« Odgovor #5 : Travanj 07, 2013, 20:07:39 »


Iste godine 1572. imala su spomenuta braća Tomašići silnih neprilika od Gašpara sina Ivana Blažijevića, te Jurja Herendića, koji zatražiše dio belajskoga imanja kao rodjaci Tomašića. Ali im to nije pošlo za rukom, jer su se Tomašići znali dobro obraniti. (17)


Belaj-Crtež ing. Ivana Pierona iz 1635 g.  

Godine 1574. htio je kralj Maksimilijan II. darovati Belaj nekom drugomu, i zato vidimo, da Ivan, Juraj i Nikola Tomašići protiv toga ulažu prosvjed.1574-ben II. (18)

Teške dane turskih provala osjetiše za cijelo i Tomašići veoma gorko. Godine 1528. provali bosanski paša sa 5000 Turaka sve do Belaja, gdje je 5. decembra bila ljuta bitka. U toj bitci ranjen je i junački ban Ivan Karlović. Na sam grad Belaj bilježi povijest tri napadaja turska. 4 navali god. 1574. izvijestio je kralja ban i biskup Juraj Drašković. Godine 1576. 1. decembra navali Kapidži-paša bosanski sa 1500 konjanika na Belaj, otkud odvede 100 duša u ropstvo. I god. 1581. provališe Turci sve do Belaja, gdje zarobiše trideset ljudi. (19)

Kao vlastela i plemići kraljevine, doprinosili su Tomašići mnogo za obranu tužne domovine. Godine 1567. davali su u bansku vojsku jednog konjanika i dva pješaka, a od grada Belaja 10 radnika i dva podvoza za utvrdjivanje krajiških tvrdjava. Isto tako su plaćali u svrhu obrane domovine izvanredni porez "subsidium" od 2 for. Kasnije god. 1573. davali su od grada Belaja 30 radnika za gradnju utvrda. (20)

U vrijeme ovih bijesnih turskih navala i haračenja, možda već god. 1576., kojom su zgodom Turci popalili trg ispod grada Belaja, nastradao je i sam grad. Ostao je bez krova, a tako ga je godine 1635. našao inžinir Ivan Pieroni, koji je po nalogu kralja obilazio krajiške gradove, da ih izvidi sa strategičkog gledišta. Tom ga je zgodom i nacrtao u svojim izvještajima. Grad je bio tada gotovo razvaljen, a u sredini imao je okruglu visoku kulu, po kojoj je već poraslo i drveće. (21)

Ta golema nesreća uništila je Tomašiće u Belaju. Tu im propade djedovina, a oni traže mirnija skloništa diljem domovine.

Tečajem XVI. vijeka nalazimo Tomašića još i drugdje, osim u spomenutom kraju oko Korane. Ako i nijesu iste grane, to su ipak pripadnici istoga roda. Svi su pripadnici plemena Mogorovića. I ove držim, da valja istaknuti.

Godine 1503. spominje se u Logodušićima Tomaš Tomašić od plemena "Mogorovć", god. 1501. u Telić selu u Lici Petar Tomašić, god. 1513. Mihovil Tomašić u istom selu, taj se spominje kao kraljevski povjerenik prigodom uredjenja medja posjeda Pavla i Mate Prhokovića; god. 1512. spominje se Šimun, god. 1504. Andrija, god. 1521. Mihajlo Tomašić. Godine 1527. bio je jedan Tomašić porkulabom kneza Krste Frankapana u gradu Postojni u Kranjskoj. (22)

Hrvatski kroničar XVI. vijeka Ivan Tomašić, fratar reda sv. Franje države bosansko-hrvatske, svakako je pripadao ili onoj grani Tomašića, koja je živila oko Senja i Modruša, ili baš toj, što je živila oko Korane. Iz njegove kronike, koja je otisnuta u IX. knjizi Arkiva za jugoslavensku povjesnicu, razabire se, da je bio osobit privrženik Frankopana, i da je dobro poznavao zemlju na jug Kupi. Po kazivanju Valvasora i Schönlebena živio je Ivan Tomašić u drugoj polovini XVI. vijeka, a to je i sve, što o njem znamo.

II.

Početkom XVII. vijeka živio je Krsto, sin spomenutoga Nikole Tomašića. Taj je imao za ženu Margaretu od plemenite obitelji Zmailovića. Godine 1615. držao plemićki dvorac u Hrnjetiću kraj Karlovca. Njegov brat bio je Stjepan, koji je imao ženu po imenu Katu. Da li je Stjepan imao potomaka, ne može se za sada ustanoviti


Nikola, sin spomenutoga Jurja Tomašića, imao je četvero djece: Ivana, Gašpara, Barbaru i Petra. Ovima izda kralj Ferdinand II. god. 1622. u Sopronju 24. maja grbovnicu, koja je proglašena na hrvatskom saboru 24. maja 1624. Grb podijeljen je : u modrom štitu na zelenom tlu stoji u narodnu hrvatsku nošnju odjeven muž, opasan sabljom, a u pruženoj desnici drži sokola. Nakit kacige: na lijet spreman soko. Rese: modre i zlatne, crvene i srebrene. Ivan Tomašić, sin Nikolin, bio je vojvoda u Hrastovici, i držao je zemlje u kotaru letovanićkom. Godine 1637. 5. juna u Dubrovčaku pisanim pismom oslobodiše Gavro i Vuk Jelačić ove njegove posjede od tlake, gornice i desetine, primivši od njega 80 dukata i jednoga sužnja Turčina. (24)

 

Rečeni Krsto Tomašić imao je četiri sina: Petran, (25) Tomaša, Pavla i Jurja. Ovaj potonji imao je sina Krsta, o kojem ćemo niže govoriti. Gašpar, sin Nikolin, umro je bez potomstva, a tako valjda i drugi njegov sin Petar. Treći sin lvan imao je pet sinova: Jurju, Pavla, Nikolu, Stjepana i Ivana. Kako vidimo, bila je u to doba porodica Tomašića dosta mnogobrojna, pa ih to prisili, da su se preselili na zemlje, koje im dadošo knezovi Frankopani oko Bosiljeva. Ondje ih već polovinom XVII. vijeka nalazimo. Potomci Pavla Tomašića živili su u Lešću kod Bosiljeva. Kao potomci ovoga spominju se god. 1794. u Lešću Matija i Mihalj Tomašići. (26)

Potomci Ivanovi živili su takodjer i žive još i danas u Tomašić - selu kraj Lešća. O potomcima pak rečenih Ivana i Pavla Tomašića govorit čemo niže. Brat ovih, Nikola Tomašić, imao je za ženu Barbaru, kćer Jurja pl. Stanka, te je s njom imao djecu Ivana, Antuna i Anu. (27)

Antun Tomašić živio je god. 1670. u Bakru, (28) te se često spominje za vrijeme pada Zrinskih i Frankopana.
 
Stjepan, sin Ivana Tomašića, imao je dva sina: Matiju i još jednoga, kojemu ne znamo ime. Potomci ovoga potonjega: Matija, Petar i Ivan živili su god. 1794. u Lešću kod Bosiljeva. Spomenuti Matija, brat onog nepoznatog, odijelio se od svog brata, te otišao koncem XVII. vijeka iz Belaja u Primorje, gdje se oženio sa Kastavkom Katarinom Anuch. (29) O potomstvu ovoga, koji je direktni predj današnjega hrvatskoga bana, govorit ćemo malo kasnije

III.

Vratimo se opet za časak Tomašićima, koji su ostali na belajskom imanju. Pavao i Toma, sinovi Krsta Tomašića, naumiše g. 1636. prodati svoju djedovinu u Belaju (i grad) grofu Rudolfu Paradajzeru. Tomu se žestoko opre njihov brat Juraj Tomašić. Ovaj se potuži banu, koji izasla suca plemića županije zagrebačke Ivana Puškadiju k Pavlu i Tomi Tomašićima. Došavši u njihovu kuću u karlovačkoj tvrdjavi dne 8. augusta 1636., ne nadje ih kod kuće, te s toga uruči zabranu glede prodaje grada Belaja Pavlovoj ženi Margareti rodj. pl. Ribćan, a Jurju Tomašiću izda o tom činu pismenu svjedodžbu. (30)

Sve to nije koristilo, jer su Pavao i Tomaš Tomašić ipak god. 1638. pred banom Sigismundom Erdodom prodali grad Belaj, osim 30 jutara zemlje u Rečici, grofu Rudolfu Paradajzeru za 800 for. i jednoga konja, uz uvjet, da im dozvoli, da uvijek uživaju najbolje službe u gradu Belaju (perpetuum in praecipuis et optimus officiis stipendium in dicta arce Belay, futurisque semper temporibus dare et administrare teneantur). Ovu prodaju odobri god. 1639. kralj Ferdinand III. (31) Isto tako prodao je ponovno Tomaš Tomašić s Jurjom, sinom daljnjeg rodjaka svoga Jurja Tomašića god. 1642. (u četvrtak pred Jakovljem) grad i imanje belajsko istomu grofu Paradajzeru. Prodajni ugovor sklopljen je u Crnkovcu pred banom Ivanom Draškovićem. Cijena bijaše 800 for. i osedlani konj (ac uno equo generoso cum totali apparatu equestri). No ovaj put izlučen je iz prodaje cijeli posjed Tomašića u Rečici i 30 jutara zemlje u Domitrovcu. (32)

Kao glavni razlog, zašto su prodali Belaj, ističu neprestane provale Turaka, koji se sve više približuju njihovom imanju, a zato žele poći u mirniji kraj.

Prodajom belajskoga imanja bio je veoma oštećen Krsto Tomašić, sin spomenutog Jurja, brata prodavačeva. Kako je taj svoje pravo tražio, razložit ćemo niže.

Kupovninu podijeliše medju sobom Tomašići. Juraj (33) primi odmah svoj cijeli dio, dok su Pavao i Tomaš još slijedeće godine 1643. primali od Paradajzera što novaca što opet robe. U zimi godine 1642./3. umrije Pavao Tomašić u Toplicama (Lešću) ostavivši udovu Maru (Margaretu). Još za života primio je u Toplicama od Paradajzera 18 "rajnčki", a po smrti njegovoj primila je njegova udovica 19 "rajnčki", 40 for. i 30 nvč. u srebru i sukna u vrijednosti od 50 for. (ukupno 120 for. 30 novč.). Tomaš pako primio je 222 for. u srebru i 50 for. u suknu i ponovno još 172 for. 28 novč. u ime kupovnine. (34)


2.   od 7
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7762



« Odgovor #6 : Travanj 07, 2013, 20:08:43 »


Premda je Juraj Tomašić bio sasvijem isplaćen, ipak je svojim rodjacima pravio mnogo neprilika. Tako je god. 1643. pobrao sav prirod na ono 30 jutara zemlje pod Belajem (u Domitrovcu), makar da mu je samo polovina pripadala

To je bilo povodom velikoj svadji. Spomenuli smo, da je Krsto Tomašić prodajom Belaja znatno štetovao. Zato on podigne pravdu pred banom. Po nalogu bana i odredbi zagrebačkoga podžupana Jakova Ilijaševića imao je sudac plemića županije zagrebačke Ivan Gal osobno poći do udove grofa Ernesta Paradajzera (sina Rudolfova) Margarete rodj. Lamberg, te joj uručiti opomenu, da dozvoli ovrhu na belajsko imanje u korist Krsta Tomašića. Kad je Gal došao u grad Belaj, što su ga bili Paradajzeri obnovili, ne nadje grofinje kod kuće, te izruči opomenu Dori, ženi Ivana Pavca, belajskoga kmeta, s nalogom, da je preda grofinji. Tom zgodom razgleda grad belajski, te ustanovi, da u gradu nema nikakove straže. O tom svom izaslanju sastavi Gal svjedodžbu u Turnju 27. marta 1695., te je uruči Krstu Tomašiću. (36)
Već 18. aprila dosudi podžupan Ilijašević Krsti Tomašiću njegov dio na belajskom imanju i odredi ovrhu. Po nalogu bana obavi podsudac Vuk Thauzy tu ovrhu u prisuću turanjskoga kastelana Jurja Mikloušića. Svjedodžbu o toj ovrhi sastavi Thauzi 9. juna 1695. u svom dvoru Obrhu kod Ribnika. (37)

Tako se je Krsto Tomašić mogao nadati uspjehu, ali se doskora drugačije dogodi. Udova Paradajzerova izruči grad Belaj barunu Vilimu Kušlanu, kapetanu slunjskom, velemeričkom i žumberačkom. A ovaj postavi u grad posadu karlovačkih vojnika, tvrdeći, da Belaj spada pod jurisdikciju vojne Krajine a ne bana. (38)

To nasilje izneseno je i pred hrvatskim saborom u Varaždinu 14. novembra 1695., gdje je zakljućeno, da se hrvatski ablegat na bečkom dvoru Franjo Črnkovački, ima za tu stvar zauzeti kod kralja Leopolda I: pošto je tu djedovinu Tomašića nasilno posvojila karlovačka posada (via facti et brachio insistentia confinioriorum Carlostadiensium). (39)
 
Slijedeće godine 1696. podnese Krsto Tomašić glede toga nasilja pritužbu na ratno vijeće u Gracu. (40) Ratno vijeće naloži tada 14. decembra 1696. karlovačkom generalu grofu Karlu Auerspergu, da taj spor riješi po pravdi. (41) Ali se Auersperg i ne makne. Zato se Krsto potuži putem hrvat. sabora kralju, moleći, da se naloži barunu Kušlanu, neka bi dozvolio provesti ovrhu u njegovu korist. (42)

Cini se, da sve to nije ništa koristilo, jer grad Belaj ostade u rukama Kušlana, od kojega dodje u vlast Paradajzerovih nasljednika, grofova Sauraua, a napokon u ruke plemića Prešerna. Do god. 1768. bio je Belaj vlastelinstvom, a tada je konačno utjelovljen Krajini. Odonda služio je stanom časnika, a kasnije magazinom topništva. Godine 1834. dala je vojna oblast razrušiti grad Belaj, da od njeba gradi mlin u Kamenjaku i kuće u Karlovcu. Danas mu se jedva i temelji raspoznavaju. (43)

Tako je propala stara djedovina Tomašića Belajskih. Krsto Tomašić umro je bez potomstva god. 1705., a njegova imanja zaokupila je kr. komora (44)

* * *

Osvrnimo se još jednom na Tomašiće, koji su se naselili oko Bosiljeva pod okrilje mogućih knezova Frankopana. Poznato je, da su braća Pavao i Ivan Tomašići živili oko Bosiljeva polovinom XVII. vijeka. Grbovnica (plem. list), što su je dobili Tomašići god. 1622., nekuda se je bila zamela, a to su htjeli Frankopani izrabiti, i Tomašiće učiniti svojim kmetovima. No Pavlu Tomašiću podje ipak za rukom, da ga je knez Juraj Frankopan ispravom od 1. novembra 1654., izdanom u Bosiljevu, priznao slobodnim čovjekom i oslobodio sve njegove zemlje od svakoga kmetskoga podavanja i podčinjenosti prema gradu Bosiljevu. (45)

 

Jamačno nastojanjem kneza Frankopana dobio je Pavao Tomašić i njegov brat Ivan (sinovi Ivana) od kralja Leopolda I. ponovni plemićki list (povelju) izdan u Beču 3. maja 1661. Ovaj je proglašen na hrvatskom saboru god. 1662. Grb je slijedeći: u modrom štitu na zelenom tlu stoji zlatan dvorepi lav držeći u desnoj šapi sablju. Nakit: isti lav rastući; rese: zlatno-modre; srebrno-crvene. (46)

Kad je god. 1670. padom knezova Frankopana zaplijenjeno Bosiljevo, naseljen je jedan kmet na zemlju Tomašića. Udova Pavla Tomašića Kata potuži se (oko god. 1668.) na to, te joj bude g. 1672. zemlja i kmet predan, što potvrdi prefekt bosiljevački Juraj Kukuljević. (47)

O potomcima braće Ivana i Pavla Tomašića poznato nam je slijedeće : Ivan, komu bješe šukundjedom Juraj, sin rečenoga Ivana Tomašića (1661.), odseli se koncem XVII. vijeka u Bikalo u Ugarskoj. (48)

Sto se je s njime dogodilo, ne znamo. Više nam je poznato o potomstvu Ivanova brata Pavla. Njegov sin Juraj bio je službenikom u gradu Bosiljevu oko god. 1690. (49), a unuk mu Ivan bijaše isprva službenikom grofa Nikole Erdoda u Bosiljevu, zatim u Novim Dvorima god. 1707., a napokon god. 1709. u gradu Samoboru. Tu je izvršavao službu "direktora i prefekta zmožnoga gospodina Erdody Jurja". Na svojim pismima rabi pečat s grbom podijeljenim god. 1661. (50)

Godine 1712. bio je isti taj Juraj Tomašić tridesetničarom u Klanjcu. Godine 1714. 14. novembra kupi sa svojom ževom Juditom rodj. Kraljić, od samoborskih Franjevaca za 440 for. kuću, zemlje i vrt u Samoboru, što su isti redovnici dobili zapisano od udove Rućićeve. (51)

God. 1728. i opet god. 1738. zapisao je Ivan Tomašić ove nekretnine svomu bratučedu Jurju Tomašiću, punomoćniku grofova Erdoda u Samoboru (52), te utemeljio altariju u samoborskoj crkvi. (53) Iste godine 1738. učinio je 2. juna Juraj Tomašić oporuku, kojom ostavi polovinu svoga imanja za spas duše svoje, a drugu polovinu svojim nećacima Tomašićima. (54) Poslije njegove smrti vodili su njegovi nasljednici Petar, Matija, Mihalj, Pavao, Toma, Juraj i Ivan Tomašići parnicu zbog ostavine protiv obitelji Bužana. (55)

Ova grana Tomašića ostade i nadalje u Samoboru, a potomci iste žive još i danas.

IV.

Petar Tomašić, sin Jurja a unuk Ivana Tomašića, koji je god. 1661. dobio ponovni plemićki list, bio je početkom XVIII. vijeka župnik kod sv. Petra na Mrežnici. Kako nam je poznato, zameo se je bio plemićki list Tomašića od god. 1622. Župnik Petar Tomašić našao je tu grbovnicu negdje u Dubovcu kraj Karlovca, te ju odmah izručio svojim rodjacima u Lešću. (56)

Tako su Tomašići došli opet u posjed svoje grbovnice.

Petar Tomašić bio je sve do svoje smrti župnikom kod sv. Petra. Umro je godine 1716., te je pokopan u župnoj crkvi pred velikim oltarom, gdje stoji kamenita ploča s napisom: (57 )

ADM - RDVS
PETRVS TOMASSICH LOCI PAROCHVS
ANNO DOMINI 1716. (58)

Ivan Tomašić, kojemu bijaše Ivan (1661.) šukundjedom, bio je polovinom XVIII. vijeka upraviteljem gospoštije bosiljevačke, koja je tada pripadala grofu Karlu Auerspergu. Ivan je vjerno služio grofu Auerspergu, pače nije niti dizao svoju plaću. God. 1749. imao je od Auersperga dobiti u ime plaće 141 for. 71/2 nč. Da mu se grof Auersperg oduži i da ga nagradi za vjerne službe, obdari njega i braću mu Jurja i Nikolu 5. septembra 1749. u Zabelsbergu pisanom darovnicom selištima u Opelniku, Ertiću, Perezkovom brdu, za Cerjem i Vraneševićevim, te desetinom, koju su ova selišta podavala gospoštiji bosiljevačkoj. (59)

Kad je god. 1771. provadjana u županiji zagrebačkoj legitimacija plemstva, dokazali su i Tomašići u Lešću spisima i svjedočanstvima svoje nesumnjivo plemstvo, kao izravni potomci Ivana i Pavla, koji dobiše god. 1661. ponovnu grbovnicu. (60)

Godine 1794. nalazimo u Lešću 12 kuća plemenitih Tomašića, dok se jedna nalazila negdje u slunjskoj krajini, valjda u Belaju. (61)

I ovi dokazaše genealogijskim putem, da potječu od Pavla i Ivana Tomašića (1661.) te Nikole i sinova njegovih (1622.). Spominju se tada u Lešću: Pavao, Toma, Nikola, Petar, Mihalj (sin Jurja), Matija (sin Matije), Petar, Ivan i Matija, sinovi Ivanovi. (62)

Još polovinom XVIII. vijeka preselilo se nekoliko članova porodice Tomašića iz Lešća u Suboticu u Ugarskoj. Potomci ovih tražili su god. 1792. svjedodžbu plemstva, koju su i dobili od zagrebaćke županije. I god. 1794. tražili su subotički Tomašići, a poimence Ivan stariji, gradjanin subotički, Ivan mladji, Matija i Mihajlo ponovno svjedodžbu o svom plemstvu, koju dobiše dokazavši svoje izravno porijeklo od Ivana Tomašića, koji je god. 1661. dobio s bratom Pavlom ponovnu grbovnicu. (63)


3.   od 7
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7762



« Odgovor #7 : Travanj 07, 2013, 20:10:21 »


Valja nam još spomenuti, da je Ivan Tomašić, sin Jurja, a brat Andrije i Nikole iz Lešća, godine 1776. živio u Szent Mariji u Ugarskoj, te je htio i brata svoga Andriju odvesti u Ugarsku. (64)
 
Godine 1816. spominje se Mihajlo Tomašić, rodjak lešćanskih Tomašića, ašešorom u Dubovcu kraj Karlovca. Taj je bio oženjen Kanstancijom Paffa. U Dubovcu imao je kuću i posjed. (65)

Lešćanski Tomašići, a poimence Petar i sin mu Ivan, te bratućed Nikola, koji su živili u istoj kući, bili su vlasnici toplica lešćanskih. God. 1816. u Karlovcu pisanom ispravom, založiše oni toplice lešćanske i 2 jutra zemlje za 60 for. na 20 godina plemiću Filipu Prešernu, umirovljenom kapetanu. U ovoj ispravi spominju se medjaši založene zemlje: Ivan i Lovro Tomašići. (66)

Godine 1824. živili su u Skukancu kraj Bosiljeva plemići: Marko Filip, Josip, Mihalj i Šimun Tomašići. (67)

Filip Tomašić prodao je godine 1826. dne 7. jula neke svoje zemlje (preko 2 jutra) blizu lešćanskih toplica grofu Lavalu Nugentu, vlastelinu bosiljevačkom uz uvjet, da mu grof Nugent i njegovi potomci daju godimice 10 vagana žita, isto toliko kukuruza i raži. Kao svjedoci prodaje spominju se Josip Tomašić, starješina i Tomaš Tomašić. (68)

Tomašića ima još cijelo selo (Tomašić-selo) kraj Bosiljeva, i ovi još danas čuvaju mnogo svojih starih obiteljskih pisama.

V.

Prikazana je prošlost porodice Tomašića, koja je boravila u Belaju, Lešću, Samoboru i donekle u Ugarskoj. A sada da vidimo, što se dogadjalo s onom granom, koja se je odijelila i otišla u Primorje.

Spomenuli smo, da se Matija Tomašić u Kastavu oženio s plemkinjom Katarinom Anusch. Iz Kastava preseli se Matija u Opatiju, gdje sagradi sebi kuću, koja je još g.1823. opstojala. Matija je imao dva sina: Ivana i Matiju. (69)

Ovaj potonji preselio se na Rijeku i imao sina Franju, koji se oženi iz plemenite talijanske obitelji Summa de Campagna. Franjo se posveti trgovini, te se je kroz pedeset godina bavio prijevozom državne soli. U ovom poduzeću izgubi dvije ladje (70). Bio je dosta imućan. Umro je prije g. 1761. Ostavio je djecu Franju de Paula, Franju Ksavera, Nikolu i Josipa te kćer, koja se udade za Meszlenya. (71)


Franjo de Paula Tomašić bio se dvaput oženio; prva žena bijaše Ana kći Petra Benića, vlastelina Žakanja, Jurova i Zaluke kraj Ribnika u karlovačkom kotaru. Druga žena bijaše Nizozemkinja i porodičnim imenom Hanry: I Franjo de Paula Tomašić posveti se u ranoj mladosti trgovini, te nastavi posao svog oca na Rijeci. Godine 1761. sklopi s erarom ugovor glede prevažanja soli sa komorskih soljana u Sv. Ivanu Djevinu (Tybein). Osim toga trgovaše mnogo s Njemačkom i Italijom, te tako steče lijepi imetak i ugled. Doskora postade i patricijem bakarskim. Za sve te zasluge podijeli mu kraljica Marija Terezija plemstvo svete rimske države, novi grb i naslov "Edler von" . Povelja izdana je u Beću 21. augusta 1779. Grb ove povelje jest: štit raspolovljen u dva dijela, koja presijeca poprečna s desna na lijevo prema dolje iduća srebrna rijeka (greda). U desnom modrom dijelu je iznad i ispod srebrne rijeke po jedna srebrna šesterotraka zvijezda oslonjena na srebrni polumjesec; u lijevom zlatnom polju gore dva, podno rijeke jedan modri liljan. Nakit kacige: tri nojeva pera: zlatno, modro i bijelo. Rese: modre i srebrne; modre i zlatne.

Zanimljivo je kod toga grba to, što tu nalazimo rijeku ili gredu, koja je obilježje grba plemena Mogorovića. (72)

Za cijelo, da je kod Tomašića još u XVIII. vijeku živjela uspomena na stari plemenski grb njihov.

Kad je Franjo de Paula Tomašić umro, ne znamo. Od prve žene (Ane Benić) imao je sina P e t r a, a od druge: Franju, Josipa, Ljudevita, Alojzija i kćer Mariju.

O bratu njegovom Josipu nije nam ništa poznato, barem za sada. Drugi njegov brat Nikola bio je vojnik, major, te je zajedno s bratom Franjom Ksaverom god. 1808. postao barunom. Vjenčao se 25. okt. 1802. s Antonijom Edelspacher (rodj. 25. febr. 1777.) iz Gyoroka, nećakinjom Lovasa, guvernera grada Trsta. Kao major zahvalio je na službi, te bijaše prisjednikom sudbenoga stola čanadske županije u Aradu. Imao je djecu: Julijanu (73), Nikolu (74), Mirka (75), Karla (76), Amaliju (77) i Klaru.

Mirko je imao sina Ladislava, koji bijaše oženjen sa Vilmom Hankiss. Umro je bez odvjetka g. 1876. Otac ga je preživio i umro 24. febr. 1886. S njime izumre barunska loza Tomašića u muškom koljenu.

Ljudevit Alojzij, sin Franje de Paula Tomašića rodio se je 30. juna 1813. Godine 1825. stupi u Beču u inžinirsku vojnu akademiju. Kao kapetan podje u mir. Zadnje godine života provede u Hruškovcu kraj Šipka. Umro je kao neženja.

Brat njegov Josip rodio se 21. apr.1802. Posvetio se vojništvu. God. 1823. bio je barjaktarom u pukovniji br. 22 kralja Leopolda Sicilskoga. Postao je majorom. Bio je i oženjen. Kći njegova bila je udata za potpukovnika Mavra Hauska od Zbranikova.

Brat njihav Franjo rodio se je 4. okt. 1798. Izučio je pravne nauke u Innsbrucku (1823.). Imao je dva sina: Franju i josipa. Franjo se oženio, ali ostao bez djece, te živio kao umirov. vijećnik sudbenoga stola u Drnišu u -Dalmaciji. Josip je činovnik željeznice u Rimu. Oženjen je i ima samo jednu kćer.

Sestra ovih, Marija, rodj. 12. dec. 1814. udala se je dva puta; prvi put za Al. pl. Tallian v. Vizek, a drugi put za N. Oszterhubera.

VI.

Veoma važna i odlična ličnost u porodici Tomašića bio je gore spomenuti F r a n j o K s a v e r T o m a š i ć. On se je rodio na Rijeci 2, oktobra 1761. Kao dijete zavoli vojništvo, te stupi u 15. godini u inžinirsku vojničku akademiju u Beču. U ovoj napredovaše veoma dobro, pokazujući veliku sposobnost. Iza svršenih tamo petgodišnjih nauka istupi iz akademije godine 1771. kao inžinir-korpskadet. Skoro postade časnikom, te bude dodijeljen k odjelu, koji je gradio tvrdjavu u Josefstadtu. Već god. 1793. bijaše satnikom kod ženijskoga kora.



Kao takav pokazao se veoma hrabrim prigodom obrane tvrdjave Le Quesnoy. Ovdje pade u ruke neprijateljima, Francezima, te bijaše osudjen na smrt pod gilotinom. No u sretan čas pade franceska strahovlada, a to ga izbavi od smrti.

Franjo Ksaver Tomašić bijaše veoma omilio kod svojih viših časnika i zapovjednika, a osobito ga je volio bivši zapovjednik tvrdjave Le Quesnoy, pukovnik Blanc, koji ga je, pošto se je izbavio iz ratnog ropstva, osobno pretstavio kralju i caru Franji II., pohvalivši njegovu hrabrost i zasluge kod obrane spomenute tvrdjave. Za ove velike zasluge imenova ga car godine 1797. majorom ženijskoga štopa.

Na dvoru Franje II. uživaše Franjo Ksaver Tomašić veliko povjerenje. Car ga dodijeli poslanstvu u Petrograd. No ovdje nije dugo ostao, jer primi nalog, da se pridruži četama, koje je Rusija pod Suvorovom poslala u Italiju na pomoć Austriji proti Napoleona. Tu bijaše dodijeljen koru generala ruskih pješaka (Rosenbergu). Tečajem ove vojne izkaza se Tomašić osobitom odvažnošću i vrsnoćom (1800.).

Kad je god. 1800. 11. aprila juriša na italska tvrdjava Bochetta, stupi Tomašić svojevoljno na čelo četa, koje stajahu na brijegu Fayale u genovežkom. U toj bici ponio se je Tomašić veoma hrabro i okretno, te bude od neprijateljskoga zrna težko ranjen u junačke grudi. Ova rana bijaše tako pogibeljna, da je jedva prebolio, ali je posljedice uvijek osjećao.

Godine 1801. postade potpukovnikom, a god. 1802. 5. maja, podijeljen mu je za ove velike zasluge po austrijsko - rusku vojsku vitežki red Marije Terezije i s ovim skopčano barunstvo. Barunski diplom izdan je u Beču 29. jula 1808. za njega i brata mu Nikolu (kao major). Tako postadoše Franjo i Nikola Tomašići ugarskim barunima. (78)

Još godine 1805. postade Franjo Ksaver Tomašić pukovnikom, a god. 1809., kad je prisustvovao blokadi Palmenuove general-majorom. Kad su Francezi zauzeli zemlje, od kojih stvoriše kraljevinu Iliriju, premješten je Tomašić u Ugarsku, gdje bijaše zapovjednikom tvrdjave Leopaldstadt. Odavde je doskora pozvan u Hrvatsku, gdje je pomagao konjanićkomu generalu barunu Kneževiću, komisaru kod uredjivanja medja, koje su se glasom mira medju Austrijom i velikom Napoleonovom državom imale urediti. Iza toga imenovan je Tomašić zapavjednikom u Zagrebu, koji grad bijaše od velike važnosti, budući da je stajao na medji Austrije i franceske pokrajine Ilirije (preko Save).


4.   od 7
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7762



« Odgovor #8 : Travanj 07, 2013, 20:12:10 »


Kad je god. 1813. snaga franceske od saveznika slomljena, te iza krvavih dana kod Lipskoga počela tamniti zvijezda Napoleonova, bijaše prva misao cara Franje II., da očisti svoje južne kraljevine od neprijatelja. Tomašić dobi nalog, da krene u Dalmaciju, te da je opet pribavi zakonitomu žezlu. On sastavi vojsku od krajiških pukovnija, te pošalje napred nekoliko časnika, od kojih je osobito poručniku Herakoviću pošlo za rukom, da su se u nekim tvrdjavicama postavljeni krajišnici odmah predali. Tako su se takodjer krajišnici u posadi Ercegnovog, Perasta, Espagnola, i Sv. Jurja predali Englezima, koji su ih odmah prevezli u domovinu.

Mjeseca oktobra 1813. krene sam Tomašić sa 2 900 momaka u Dalmaciju. U noći od 29. na 30. oktobra zauzme s jednim bataljunom Ličana pod pukovnikom Popovićem donji grad Knin, te pozva kninsku tvrdjavu na predaju, koja se odmah slijedeći dan tj. 31. predade bez otpora, s tim više, jer u Kninu bijaše mnogo krajišnika u franceskoj službi. Posada dobije slobodan odlazak. Odovde krene Tomašić, da blokira Zadar. Već 3. novembra osvane pred Zadrom, koji je branio franceski general Roize. Odjel francesko - talijanske vojske, što ga je Roize poslao proti Tomašića, morade se iza okršaja kod Dračevca natrag povući, a iza toga slijedeći dan zaposjede Tomašić selo Arbanase kod Zadra. Od 4.-19. novembra, uz male prekidaje gruvahu engleski topovi s kopna na Zadar, no sa slabim uspjehom radi veoma lošega vremena. No od 19. započe pravo bombardovanje grada.

Veći dio posade zadarske sačinjavahu Ličani. Čim su čuli, da su grad opkolili njihova braća Hrvati, odmah počeše snovati, kako da se izbave iz toga neugodnoga položaja, s tim više, jer u srcu bijahu vjerni svom zakonitom kralju. To je general Roize opazio, te misleći umiriti posadu, istjera iz tvrdjave kapetane Ličana, Mesića, Grgurića, Devčića i Alsterna. Nu u tom se gorko prevari, jer ovi ostadoše vjerni svojoj nakani. Kad su ovi 2. decembra, njih tri kumpanije, pošli na vanjske utvrde, dade kapral Jerko Pavičić svojim ljudima znak za pobunu. Ove tri kumpanije maše se oružja, zabiše obližnje topove, a 8 drugih topova baciše u grabe, te se požure k vratima, da izadju napolje. No čim je Roize to opazio, dade medju njih nekoliko karteča opaliti, kao i opsipati ih jakom vatrom iz pušaka. Jedan top bude namješten, da ih kod vratiju smrvi, no u taj tren skoči tesar Franjo Šebail (Šebalj), koji je baš sjekao zapor vrata, do topa, te povikavši: "bolje jedan nego li stotinu", slomi sjekirom kolo od topa, dok su medjutim njegovi drugovi sretno umakli iz tvrdjave. Šebalj dakako bude od silnih taneta obaljen na zemlju. Ovom zgodom zaglavi tu 50 Ličana.
Doznavši to ostali Hrvati-Ličani u tvrdjavi, pobune se i ovi, ali kad ih 30 pade, povukoše se u kasarnu, gdje su se hrabro borili do drugoga dana (3. decembra). Pošto su austrijske čete izvana žestoko jurišale, a Roize ne mogaše prisiliti one u kasarni na predaju, otpusti ih sve s oružjem, prtljagom i jednom blagajnom iz tvrdjave. Iste je noći odstranio još 60 Hrvata, koji su po tvrdjavi stražili, a gradska vrata dade odmah dobro zagraditi. Videći napokon Roize, da mu je zaludan otpor, morade 6. decembra kapitulirati, što ugovori sa generalom Tomašićem. Glasom ugovorene kapitulacije, morala je franceska posada položiti oružje i priseći, da ne će ništa činiti proti Austrijanaca. Tada je ispraćena pod stražom do obližnje franceske predstraže.

Tako udje Tomašić slavodobitno u Zadar.

Čim je Zadar pao, poduze Tomašić sve mjere, da predobije Kotor i Dubrovnik. On pošalje onamo 15. decembra svog pobočnika generala Milutinovića, davši mu po jedan batalijun Ličana i Banovaca, te jedan švadron banderijalnih husara, da zauzme Kotor, Dubrovnik i tvrdjavu Torre di Norin. (79)

To mu je sve sretno uspjelo, istjeravši iz Boke Kotorske Crnogorce, koji su je bili zaposjeli. Gotovo sve franceske čete sa tri generala zarobi Tomašić u Dalmaciji, te ih otpremi u Italiju.

Kod zauzimanja Zadra steče Tomašić svojom hrabrošću velike zasluge. Radi toga počasti ga car pismom, pisanim iz Freiburga 26. decembra 1813., kojim mu podijeli komanderski križ reda Marije Terezije i čast podmaršala, te ga imenova provizornim guvernerom Dalmacije.

Godine 1816. imenova ga car drugim vlasnikom 22. pješačke pukovnije princa Leopolda Sicilskoga.

Od toga vremena boravio je Tomašić sve do svoje smrti u Dalmaciji kao guverner Dalmacije, Dubrovnika i Albanije (Boke Kotorske).

Kao takav bijaše veoma popularan u Dalmaciji. Godine 1831. dne 4. aprila slavio je Tomašić u Zadru 50-godišnjicu svog vojničkog službovanja, koja je pala bila na dan 1. aprila. Tom prilikom napisao je T. E. Gomel u njegovu slavu spis : " Zu der gloreichen Jubel Feier, der von Seine Excellenz dem Herrn Civil- und Militar Gouverneur in Dalmatien, Ragusa und Albanien Franz Xaver Freiherrn von Tomassich am 1. April ruhmvoll erreichten fünfzigjährigen Dienstzeit. Begonnen in Zara am 4. April 1831." (Za slavnog jubileja, Lord od Njegove Ekscelencije civilni i vojni guverner Dalmacije, Dubrovnika i Albanije Franz Ksaver barun Tomašić 1. Travnja slavna dosegao pedeset godina službe. Započeo u Zadru 4. travanj 1831)

I ovom prilikom vidilo se je, kako je Tomašić bio popularan.

Skoro na to podijeljen mu je red željezne krune I. razreda. Osim spomenutih redova nosio je Tomašić takodjer i počastni križić, kao odlikovanje i uspomenu na vojne proti Napoleona (1813.-1814.) u kojima je hrabro vojevao. Ovaj križić je lijevan od kovi zaplijenjenih franceskih topova, a nosi okolo lovor- vijenac, te natpis : "LIBERTATE EUROPAE ASSERTA MDCCCXIII. MDCCCXIV" te s druge strane "GRATI PRINCEPS ET PATRIA". Iste godine, kad je slavio pedesetgodišnjicu svog službovanja na dan 12. augusta 1831. zateče ga smrt u Zadru, ne navršivši punih 70 godina svog života. - Potomstva nije ostavio, jer se nije ženio.

VII.

 

P e t a r T o m a š i ć sin Franje de Paula Tomašića i Ane Benićeve rodio se je na Rijeci god. 1780. U nježnoj djetinjoj dobi izgubi 1785. majku. Njegov djed Petar pl. Benić imenova ga oporukom od 27. decembra g. 1797. nasljednikom od 18.000 for., koji mu se imadu isplatiti, kad postane punoljetnim. Umre li pak Petar Tomašić bez djece, to imade 17.000 for. pripasti porodici Benić, a glede 1000 for. može slobodno raspolagati. (80)
 
Kad je Petar Benić umro, naslijedi njegova imanja Žakanje, Jurovo i Zaluku njegov sin Ivan Benić, major insurekcije. Već god. 1802, tražio je Petar Tomašić od njega legat zapisan mu od djeda. Postavši pak punoljetnim 7. augusta 1811. ozbiljno zatraži taj legat od svog ujaka. Godine 1816. se s njim nagodi, da mu legat isplaćuje u obrocim. (81) Petar Tomašić živio je tada u Maloj Mlaki. Bio je pače i ašešorom plem. općine turopoljske, te je god. 1822. preuzeo uredjivanje turopoljskoga arkiva. (*)

I u političkom životu bio je Petar Tomašić znatna osoba. Naročito za burnih županijskih skupština god. 1843., povodom kojih je izišlo " Gliboko zdihavanje žalosnih Turopolcev ", u kojemu se medju ostalom hrvatskom gospodom spominje i Petar Tomašić. Dakako to je pjesan (Franje Milašinovića), "rugalica", koja svakom nešto nadjeljuje.

Sa susjedom svojim Filipom Aleksandrom pl. Šufflayem, vlastelinom u gradu Brlogu na Kupi, živio je Tomašić kroz cijeli život u zavadi poradi nekih zemalja ribničke gospoštije, za koje je tvrdio, da su njegove, a Šufflay kao upravitelj ribnički, da su ribničke. Taj spor riješen je kasnije veoma lijepo, jer medju obim porodicama zasnovane su čvrste veze, kako to iz potonjega razabiremo.

Petar Tomašić imao je djecu: Franju Ksavera, Josipa, Antoniju, Tereziju i Karolinu. Umro je u Žakanju 29. augusta 1845., a supruga mu Antonija 11. februara 1861. u 80. godini. Oboje pokopani su do župne crkve u Žakanju, gdje im grob označuju lijepi i veliki mramorni spomenici. (82)

Petrov sin Franjo Ksaverij, nazivan Ferri rodio se god. 1819. Posvetio se vojništvu, te je služio kod graničarske ogulinske pukovnije. Umro je 7. septembra 1861. u Podzemlju u Kranjskoj, a pokopan je do župne crkve u Žakanju, gdje stoji nadgrobna mramorna ploča. Bio je oženjen Terezijom pl. Auernhammer de Auernstein (u Metlici 1894.). Djece nije imao.

Kći Petrova Terezija udala se je za Miroslava pl. Pisačića Hižanovečkoga; Antonija za Vilima pl. Praunspergera, vlastelina u Obrhu kraj Žakanja, a drugi put. za kapetana Marka Komadinu. Karolina se udala (24. novembra 1839.) za kapetana Hugona Šokčevića, brata bana Josipa baruna Šokčevića.

Drugi sin Petrov J o s i p, rodio se je u Maloj Mlaki, župi odransko j 21. januara 1821. Svršivši pravne nauke, na pravoslovnoj zagrebačkoj akademiji izvršaveo je kroz četiri godine službu protonotarskog otpravitelja kod tadanjeg hrvatskog protonotara Nikole pl. Mikšića. God. 1844. položi u Požunu s izvrsnim uspjehom odvjetnički ispit i propisanu prisegu. Odmah slijedeće godine 1845. imenova ga ban grof Josip Haller začasnim odvjetnikom zagrebačke županije, a 3. septembra iste godine imenova ga isti ban na zahtjev hrvatskih staleža i redova kotarskim sucem (vicejudex nobilium) prekokupskoga kotara, koja je čast bila smrću njegovog oca ispražnjena. Ovu službu izvršavao je do 8. maja 1848.


5.   od 7
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7762



« Odgovor #9 : Travanj 07, 2013, 20:15:47 »


Već godine 1842. pojavile su se u Hrvatskoj, a napose u Zagrebu dvije političke struje: hrvatsko-narodna i hrvatsko-magjarska, magjaronska stranka. Ovo strančarenje izazvalo je g. 1845. dne 29. jula onaj krvavi dogodjaj na Markovom trgu u Zagrebu (vidi Srpanjske žrtve). To strančarenje povuklo je i Tomašića u svoje kolo; on stupa u hrvatsko-magjarsku stranku. Iza god. 1845. nastaje u Hrvatskoj prava hajka na pristaše te magjaronske stranke. Jednom su dapače hrvatski djaci provalili u "kasino", te tamo ulovili, više osoba, a medju njima i 70-godišnjeg bivšeg zagrebačkog podžupana Josipa Žuvića, kojega pod bajunetama dovedoše na gradsku vijećnicu, da ga objese. Iz ovog užasnog položaja izbavi Žuvića ban Jelačić.


U toj hajci dodje red i na Tomašića, a osobito tada, kad ga "Novine dalmatinsko-hervatsko-slavonske" okriviše, da buni seljaštvo. Prigodom jednoga boravka Tomašićeva u Maloj Mlaki navališe pristaše narodne stranke (Ilirci) na dvor, i bili bi Tomašića ubili, da ga nije spasio kapelan Mijo Šopčić, koji ga uz opasnost vlastita života - premda Ilirac, sakrio u krevet. Taj čin sprijatelji tu dvojicu za cio život.

U čas, kad su ustale protiv njega i gore spomenute novine, boravio je Tomašić u Žakanju kod svoje na smrt bolesne majke Antonije. Čim ga je kotarski liječnik Hass uvjerio, da će mu majka ozdraviti, naumi poći do bana Jelačića, da se opravda, i da od protivnika zatraži zadovoljštinu. No u tom ga preteče nepoljna vijest, da je otpušteno sve činovništvo županije, koje zamijeniše "Ilirci". Što više, imali su se svi otpušteni činovnici zatvoriti. On se opet vrati u Žakanje, te po nagovoru majke odluči, da otputuje iz domovine, dok se oluja stiša. To učiniše i mnogi drugi Hrvati, koji su bili otpušteni iz službe kao pristaše magjarofilske stranke.

U tom strahu otputova Tomašić početkom maja 1848. u Ugarsku, u zaladsku županiju, gdje je još od prije imao dobrih znanaca. Tu je boravio kod Fr. pl. Sumeghia, odvjetnika Antuna Kovacsa, Ljudevita pl. Bogyaya, županijskog pretstojnika, Ladislava Tybolya, Benjamina pl. Farkaša predstojnika, Ivana Barcza komesara, Pavla pl. Horvata, Jurja pl. Forintaša prisjednika kolegijalnog sudišta u Šimegu i plemića Rajke. Kad je pak svim hrvatskim prebjeglicama zabranjen povratak u domovinu, i kad je buknuo poznati rat protiv Magjara, nije se Tomašić više usudio vratiti kući, a manjkalo mu je i sretstava, da ode drugamo. Tomašić je boravio tiho u zaladskoj županiji, a da se nije ničim pridružio magjarskom ustanku. To posvjedočiše pismeno svi oni, koji ga gostoljubivo držahu kod sebe. U Kaniži sastajao se je Tomašić sa svojim znancima, koje su ulovili Magjari kao narodne gardiste. Tako se sastade s prijateljem Lazarom Somogyjem, sucem u Poljani, s kojim je upravo turobna razgovarao o nesretnim odnošajima.

Nastojanjem njegove majke kod bana Jelačića, posluži mu sreća, da mu je ban 13. februara 1849. u Pešti izdao dozvolu, da se može vratiti u domovinu. Baš u taj čas bolovaše Tomašić teško od pošaline (tifusa) na imanju Sumeghievom u Sotaru kod Zala-Egervara. U toj teškoj bolesti izgubi kosu i sluh. Banova dozvola stiže mu u ruke tek početkam mjeseca marta.

Tako, nakon 10-mjesečnog izbivanja, mogao se je Tomašić vratiti u domovinu. Već 6. marta prispije u Varaždin, od kuda se vrati u Žakanje k svojoj majci. Tu ga nalazimo još god. 1850., kad mu veliki sudac Prešern i kot. sudac Ljudevit pl. Bunjevac izdadoše svjedodžbu o čestitom ponašanju i savjestnosti, dok bijaše kotarskim sucem prekokupskoga kotara. Iste godine mjeseca augusta podnese Tomašić molbu odboru za uredjivanje sudova u Hrvatskoj, da mu padijeli kakovu službu kod visokog popečiteljstva (službu kotarskog sudca, zamjenika državnog odvjetnika) ili pako službu kot. sudca u Karlovcu, Bosiljevu, Jastrebarskom ili u Krašiću. Molba mu bude uvažena, i već g. 1853. bio je perovodjom vrhovnog kasacionalnog sudišta u Beću. Tu ga obijediše časnici bivše hrvatske garde Ivan Pflanzer i Aleksandar Popović, da je njima, kad su bili od Magjara zarobljeni u Kaniži, rekao : "Prav vam je, kaj ste iskali, to ste našli", a time da je dao dokaz svog nelojalnog mišljenja. Zato ga 30, januara 1854, pozove na odgovornost ministar Taffe. Tomašić se temeljito opravdao. (**) U Beču nije dugo ostao, jer je već g. 1857. bio upraviteljem moslavačkoga kotara. Dne 30. marta 1861. imenovan je tajnikom kr. namjesništva u Zagrebu, a 9. juna 1862. imenova ga kralj prisjednikom banskoga stola, koji je dekret primio u Krapinskim Toplicama 12. juna.

Za banovanja bana Levina Raucha bio je Tomašić zastupnikom ozaljskoga kotara, te je kao takav bio poslan i na zajednički sabor u Budimpeštu. God. 1870. imenovan je prisjednikom stola sedmorice, koju je službu vršio sve do svoje smrti.

Tomašić je bio dva puta oženjen, imao je dvije kćeri brloškog vlastelina Filipa Aleks. pl. Šufflaya, nekadašnjeg ljutog neprijatelja svoga oca. S prvom Jadvigom oženio se je doskora nakon povratka iz Ugarske, te je s njome rodio troje djece: Josipa, Isabelu i Silvina. Sve troje pomriješe kao mala djeca. Potonja dvojica pokopani su u raci brloške grad. kapelice, a prvi u Moslavini, gdje je umrla i supruga mu Jadviga. S drugom suprugom Emilijom vjenčao se je god. 1857. i rodio djecu: Hugona, Blanku, Nikolu, Emu i Belu.

Dne 2. februara 1876. umrije mu supruga Emilija, a on se doskora teško razboli i rastavi s ovim svijetom dne 25. jula iste godine. Supruga mu bude pokopana na Jurjevskom, a on na Petrovom groblju. Oboje zajedno s djecom Hugonom i Belom preneseni su god. 1904. u obiteljsku grobnicu na Mirogoju. (83)

VIII.

Napakon nam je reći koju i o djeci Josipa Tomašića. O Hugonu, Blanki, Josipu, Isabeli i Silvinu, koji su pomrli kao nejačad nemamo što da kažemo. Zato pragovorimo o ostaloj trojici.

Počmimo s najmladjim Belom. on se je rodio u Zagrebu god. 1870. Na krstu dobi ime Bela Vladimir Aurelije. Dijete od 2 godine pade uslijed nepažnje dadilje tako nesretno, da je ozljedio hrptenjaču (ledja). Istom nakon dviju godina opaziše teške posljedice toga pada, jer postade grbav. Roditelji učiniše sve moguće, da ga izliječe, nu sve uzalud. Uslijed toga ostade boležljiv kroz cijeli život. Poslije smrti svojih roditelja, odgajao ga je s braćom njegovom djed Šufflay u Brlogu. Učio je privatno, i polagao ispite za pučku školu u Žakanju. Do II. gimnaz. razreda učio je privatno u Brlogu i polagao ispite na karlovačkoj gimnaziji. U II. poljeću II. razreda gimnazije 1884. počeo je polaziti javno gimnaziju u Zagrebu. Uslijed bolesti na očima morao je izostati iz škole. O Božiću 1886. nahladi se na putu u Sisak, te dobije upalu moždjane opne, što ga shrva u grob. Umro je u Zagrebu 8. januara 1887. Pokopan je na Mirogojskom groblju.

Bela je bio vanredno darovit dječak. Želio se posvetiti ljekarništvu, ali ga smrt zapriječi. Bio je osobit prijatelj politike, što mu je u školi često prouzročilo neprilika. Bio je veliki obožavatelj dra. Ante Starčevića, kojemu je često zalazio. Čitao je svaki dan sve političke novine, a "Sloboda" mu je bila sveto pismo. Tko bi bio drugoga mišljenja, taj ga je mogao silno razžestiti. Rado se je družio s odraslima, a naročito sa sveučilišnim djacima. Rado je govorio i zato ga volješe u društvu. Bio je pun humora, a prema onomu, koji mu nije bio po volji pun sarkazma. Kušao je i pjesnički raditi. Neke su mu pjesme bile vrlo dobre, a naročito "domorodne", kako ih sam nazivaše. Bio je ponosan, a jao onomu, tko bi ga ismijavao ili vrijedjao njegov ponos. Jednom u Brezovici kod župnika Pinterovića, kad je onama došao s prijateljima, a župnik je mladiće pozvao na južinu : "Ajde, dečki, da nekaj založite", odgovorio je povrijedjen: "Dečki su na paši, a mi smo mlada gospoda !"

Najviše je drugovao sa svojim sestrićem, piscem ovih redaka, s kojim je bio od smrti svojih roditelja uvijek zajedno u Brlogu i Zagrebu.

Kći Tamašićeva Ema, koja je pomno odgajana u kući roditeljskoj, a kasnije u uršulinskom samostanu u Varaždinu, udala se god. 1887. za Radovana Partaša, sada savjetnika zem. vlade.

IX.

Iza baruna Franje Ksavera Tomašića, kojega je ime slavno u povijesti monarkije, bilježi naša povijest od iste porodice dično ime današnjeg bana g. dr. Nikole pl. Tomašića.


Dr. Nikola pl. Tomašić rodio se je u Zagrebu 13. januara 1864.* Već kao dijete pokazivao je osobit talenat. Osobitom lakoćom učio je jezike. Naračito obljubio je jezik grčki i latinski, pročitavši već kao djak gotovo sve grčke i rimske klasike. Gimnaziju je polazio u Zagrebu. Poslije smrti njegovih roditelja, dao ga djed Sufflay u plem. konvikt, gdje je bio pitomcem do potresa god. 1880. God. 1881. položio je na zagrebačkoj gimnaziji ispit zrelosti s odličnim uspjehom, te se god. 1881. upisao u sveučilištu zagrebačkom kao pravnik.


6.   od 7
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7762



« Odgovor #10 : Travanj 07, 2013, 20:17:18 »


Nikole pl. Tomašića, te podacima nalazećim se u "Nar. Nov." g.1910. mjeseca februara. Ovaj kratki životopis sastavljen je po izvornim spisima u arkivu preuzv. g. bana dr. Nikole pl. Tomašića.
 
Učinio je to po želji svog djeda Šufflaya, premda je živo želio posvetiti se slavistici. Nuzgredno slušao je i predavanja tadanjeg glasovitog slaviste dr. Geitlera i prof. Pavića. Godine 1886. svršio je pravne nauke s odličnim uspjehom, te stupio kao odvjetnički perovodja u praksu kod odvjetnika dr. Krestića  u Zagrebu, gdje je ostao do Krestićeve smrti god. 1887.

24, jula 1887. promoviran je na čast doktora prava na zagrebačkom sveučilištu. Poslije smrti Krestićeve bio je odvjetničkim perovodjom kod dr. Crnkovića. God. 1888. dobio je stipendij od vlade, u svrhu priprave za docenturu iz austrijskoga opć. gradj. zakona. Tad je pošao na razne visoke škole u inozemstvo, gdje se je za to marljivo spremao.

Previšnjim riješenjem od 9. februara 1890. imenovan je ministerijalnim tajnikom kod hrvatskoga ministarstva u Budimpešti.


l. marta iste godine imenovan je zastupnikom hrvatskog ministra u novo-ustrojenom ugar. zem. statističkom vijeću. 26. februara 1891. položio u Zagrebu s izvrstnim uspjehom odvjetnički ispit. 31. oktobra 1891. imenovan je suplentom za stolicu gradjanskoga prava na sveučilištu zagrebačkom, a previšnjim riješenjem od 9. aprila 1892. redovitim profesorom na istom sveučilištu. 22. aprila položio u tom svojstvu službovnu prisegu.

Godine 1893. izabran je nar. zastupnikom vrbovskog kotara, a ujedno delegatom na zajednički ugar.-hrvat. sabor, gdje je svojim govorima izazivao opću pozornost. Za legislativne periode g. 1897. do 1902. i 1902. do 1906. izabran je nar. zastupnikom ogulinskoga kotara, te je preuzeo vodstvo narodne stranke, koju je vodio do god. 1906., kad je stranka pala, a udružena opozicija, kasnije hrvat.-srpska koalicija zapremila većinu u hrvatskom saboru.

Kad je god. 1903. ban grof Khuen-Hedervary postao ugarskim ministrom predsjednikom, imenovan je dr. Tomašić ministrom za Hrvatsku (od 27. juna do 3. novembra). S ministarske stolice odstupio je dr. Tomašić stoga, jer je u zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru na nj stavljen zahtjev, da se poradi imenovanja za ministra ima podvrći novom izboru. Ističući posebno državopravni odnošaj Hrvatske, ostade na stanovištu, da se kao hrvatski delegat u ovom slučaju nema pokoriti ustanovama ugarskoga ustavnoga života.

Kad je utemeljena hrv.-slav. zem. hipotekarna banka u Zagrebu, imenovan je u njoj pravnim savjetnikom, a doskora potpredsjednikom. Njegovom djelatnošću zasnovana je banka za parcelaciju i hrv.-slav. zem. centralna štedionica, od kojih u prvoj postade predsjednikom a u potonjoj potpredsjednikom.

Padom narodne stranke god. 1906. povukao se je dr. Tomašić sa političkog polja, te se dao na proučavanje državnoga prava i povijesti hrvatske. U decembru g. 1907. po želji bana dr. Rakodczaya pokušao je dr. Tomašić, da realira nagodbene elemente u Hrvatskoj, što ali ne urodi željenim plodom.

Od tog vremena izlazio je dr. Tomašić vrlo rijetko u javni politički život, ali je za to sabrao golemi materijal za svoju epokalnu studiju "Temelji hrvat. držav. prava (Fundamenta juris publici Croatici). "Pacta conventa". U tom djelu dokazao je dr. Tomašić silnom spremom i oštroumljem kao historik i državnik, da je Hrvatska na temelju svog državnog prava izabrala kralja Kolomana god. 1102. svojim kraljem, i tako sklopila sa Ugarskom personalnu uniju. Nepobitno dokazuje, da kralj Koloman Hrvatsku nije osvojio - kako to hoću magjarski historici - već da je na temelju ugovora zasjeo hrvatsko prijestolje.

Ova studija pružila je ne samo historiku već i političaru sasvim novi vidokrug, a našla je priznanja ne samo jednodušnoga u Hrvatskoj, već i kod stranih učenjaka svjetskoga glasa (dr. Jireček, dr. Krumbacher, dr. Fraknoi, Leger i dr.).

Taj uspjeh mogao je dr. Tomašić postići jedino uslijed temeljita poznavanja državnoga prava ne samo Hrvatske već i gotovo cijeloga svijeta. Uz to je potpunoma vješt osim hrvatskomu i njemačkomu, takodjer magjarskomu, engleskomu, franceskomu, talijanskomu, novo- i starogrčkomu, latinskomu, češkomu i ostalim slavenskim jezicima. U koliko nam je poznato, bavi se dr. Tomašić i učenjem turskoga i arapskoga jezika, a da može u izvoru čitati arapske i turske kroničare.

Znamenitu ovu studiju počeo je dr. Tomašić upravo nastavljati, naročito razjašnjivati državopravno znamenovanje o izboru kralja Karla Roberta i Ferdinanda, koje Hrvati sami digoše na svoje prijestolje, te hrvatske pragmatičke sankcije pa sve do nagode, kad ga opet ljubav prema domovini zvala na politički rad. 5. februara 1910. imnenova ga kralj banom kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, podijelivši mu odmah i dostojanstvo pravog tajnog savjetnika.

Dok se ovako dr. Tomašić bavio radom, kojim si je stekao odlučan autoritet na polju državnoga prava, politike, nacionalne ekonomije i u financijalnim pitanjima, što i protivnici priznavaju, pokazao se je dr. Tomašić i vrsnim ekonomom na svojim imanjima prije u Vrbovcu kod Samobora, a kasnije i danas još u svom slikovitom Trešćerovcu na Kupi kod Ozlja, gdje je stvorio upravo uzornu ekonomiju. Tamo ga možemo naći od jutra do večera gdje pomno rukovodi sve grane gospodarstva, a često ga ćemo zateći zadubljena u pisma i knjižurine, u kojima traži gradju za svoje znanstvene studije. Prema narodu je dobar, a to mu stiče popularitet i ljubav kod naroda.

U drugom braku oženjen je ban dr. Tomašić s Paulom kćerkom Svetoslava pl. Gaja, kr. držav. nadodvjetnika (do nedavna predsjednika kr. sudb. stola u Zagrebu) unukom slavnoga hrvatskoga preporoditelja dr. Ljudevita Gaja.

Ovako je u kratko ocrtan životopis našega bana dr. Tomašića, dočim valjano ocrtati njegov politički rad, bilo bi djelo, kojemu pisac ovih redaka nije dorasao. A to je i nemoguće, dok nam nije pristupačan fascikul njegovog obiteljskog arkiva, koji sadržaje specijalno njegove spise. Toliko ipak moramo iz toga fascikula spomenuti, da je njegov politički rad bio vazda prožet patriotskim osjećajem i istinskom ljubavlju prema domovini, čemu je facit njegovo vrsno, od sviju priznato djelo: "Temelji hrvatskog državnog prava" i hrvatsko stanovište, na kojemu osniva svoj rad u domovini kao ban. I baš u ono doba, kad su našu domovinu i naš narod snalaziie teške kušnje, stajao je naš dr. Tomašić kao junak na braniku i otklanjao mnogi jad. Ako se mnogo o tome u javnosti i ne zna, ali će to danas-sutra posvjedočiti onaj njegov specijalni fascikul. A radujemo se, što je vruća želja narodna, da ban Tomašić mnogo godina drži u svojoj snažnoj desnici staroslavno hrvatsko bansko žezlo.

____________
1 Kukuljević: Actz Croat 185
2 N. A. R. fasc. 1508. No 10. prije u zem. arkivu u Zagrebu, a sada u državnom arkivu u Budimpešti.
3 Ibiden fasc. 1511 No. 1.
4 Ibidem : Acta monast. Kamensko fasc. I. No. 19. i 27. prije u zem. arkivu, sada M. 0. D. L. No. 35.637 i 35.653 u državnom arkivu u Budimpešti
5 Lpasic-Laszowski, Oko Kupe i Krane str. 44.
6 Arkiv jugoslavenske akademije u Zagrebu
7 Izvornik u porodičnom arkivu preuzv. g. bana dra. Nikole pl. Tomašića
8 Arkiv zagreb. kaptola, loc. cred. orig. acta T. 79.
9 Arkiv zagreb. kaptola, loc. cred. originalia acta N: 175.
*1 Laszowski Cod. Turp. II. 412
10 Grad Belaj s posjedima Pećnik, Polica, Domitrovac i Prikanci. Zem. arkivu Zagrebu : Transump. donat. saec. I. 32.
11 Lopašićeve bilješke iz zagrebač. kapt. arkiva.
12 Arkiv zagreb. kaptola, loc. cred. Protocollum I. I20.-121. 13 Ibidem. Protocoll. II. 116.
13 Ibidem Protocoll. II. 116.
14 U porodičnom arkivu preuzv. g. bana dra. Tomašića.
15 Zem, arkiv u Zagrebu: Transumpt. donat. reg. saec. I. 128.
16 Arkiv zagreb. kaptola, loc. cred. Protocoll. III. 47.
17 Ibidem str. 153.
18 Ibidem str. 155.
19 Lopašić-Laszowski. c.d.str. 48. do.49.
20 Protocolluni congreg. regni u zem. arkivu u Zagrebu.
21 Relazioni d. a. 1639. coll. Erberg, u Iljubljanskom Rudolfinu.
22 Kukuljević, Acta croat. 104., 182., 185. i 221.* Pacsay - Prepis u arkivu Jugoslav. akademije.
25 Petrova žena bijaše Franjka Petay. Arkiv čazman. kaptola fasc. 7. br.121. (a. 1649).
26 Hidem, Ibidem službeno ovjerovljeno rodoslovlje
27 Acta iuridica 1686. u kr. zemalj. arkivu u Zagrebu.
28 Hidem medju: acta Buccarana.
29 Siebmacher, Dalmat. Adel, i arkiv preuzv. g. bana dra. Tomašića.
30 Literae SS. et 00. fasc. I. No. 45. u kr. zem. arkivu u Zagrebu.
* Perpetuum in praecipuis et optimis officiis stipendium in dicta arce belay, futurisque semper temporistus dare et admisistrare teneantur)
** Al uno equd generoso cum totali apparatu equestri
31 Transumpt. donat reg. saec. II. 170. u kr. zem. arkivu u Zagrebu.
32 Ibidem: Acta prothonotarialia,Fassiones I. 34., 54.
33 Plemić Juraj Tomašić bio je god. 1656. "arkibusir-ritmajstor" u Karlovcu, te je posudio Dianori Mrnjavčićevoj 100 škuda. - Izvor. u porodičnom arkivu preuzvišenoga gosp. dra. Tomašića.
34 Izvor. računi u arkivu preuzv. g, bana dr. Tomašića
35 Ibidem orig
36 Literae SS. et 00, No. 45. u zem. arkivu u Zagrebu
37 ibidem
38 ibidem
39 Sabor. zapisnik god. 16~5. 131. u zem. arkivu u Zagrebu
40 Acta confinii u zem. arkivu u Zagrebu
41 ibidem
42 Literae SS. et 00. u zem. arkivu br. 45.
43 Potanje o gradu Belaju u djelu Lopašić-Laszowski: Oko Kupe i Korane.
44 N. R. A. fasc. 985. No. 60. prije u zem. arkivu u Zagrebu, sada u Budimpešti.
45 Izvornik u obiteljskom arkivu preuzv. g. bana dr. Tomašića.
46 ibidem
47 Izcornik kod pl. Tomašića u Tomašić-selu
48 Službeno ovjerovljeno rodoslovlje u obit. arkivu preuzv. g. bana dra. Tomašića.
49 ibidem
50 ibidem
51 Processus ser. IV. 285. u kr. zem. arkivu u Zagrebu.
52 Arkiv zagreb. kaptola, loc. cred. Protocoll XXV. 267 i acta T. 92.
53 ibidem T 93
54 Processus ser. IV. 285. u kr. zem. arkivu
55 ibidem
56 Službeno ovjerovljeno rodoslovlje u arkivu preuzvišenog gosp. bana dra. Tomašića
57 Napis priopćen u: Kukuljević, Napisi
58 Acta banalia a. 1737. Nr. 27. u kr. zem. arkivu u Zagrebu.
59 Prijepis u obiteljskom arkivu preuzvišenog gospodina bana dra. Tomašića,
60 ibidem
61 Ibidem službeno rodoslovlje
62 Ibidem službeno rodoslovlje
63 ibidem
64 lbidem. Andrija Tomašić bio je kasnije kapelanom u Brdovcu.
65 ibidem
66 Ibidem izvornik
67 Ibidem ovjer, prijepis
68 Ibidem izvornik
69 Siebmacher, Dalmat. Adel, krivo navodi, da je Matija sin Stjepanov rodio sina Franju
70 Plem, list njegovog sina Franje de Paula.
71 Meszlenyi oženio se je i po drugi put, pa se iz toga braka rodila Suzana, potonja supruga Ljudevita Košuta.
* Laszowski: grb plemena Mogorovića, hu sv. II. nove ser. vjesnika hrv arkeol društva.
73 Rodj. 22. okt. 1804. † 24. febr. 1866., udata za Jurja Kiss-Lenko.
74 Rodj. 1812. 7. jula
75 1814. 10. juna
76 Rodj. 1822.
77 Rodj. 1820.
78 Siebmacher, Dalmat. Adel. str. 84.
79 Geschichte d. Liccaner-Regiments. MsC. u kr, zem. arkivu,
80 Ovjerov. prijepis u zem. arkivu u Zagrebu. Acta Žakanjensia.
* Laszowski, Turopoljski arkiv. Vjesnik kr. zem. arkiva X. 155.
81 Pobliže o Žakanju sravni : "Prosvjetu" od godine 1904. E, Laszowski, Žakanje.
82 Napisi ovih spomenika, kao i napis na grobnoj ploči Petra Benića i Franje Ksav. Tomašića priopćeni su u nVjesniku arkeol. društva". Nova ser. V1., 204-~225. (E. Laszowski, Nekoliko bilježaka o župnoj crkvi B, D. Marije u Žakanju.)
83 U istu grobnicu položeni su djed supruge mu Emilije Daniel pl. Babok i brat njezin dr. Konrad pl. Šufflay, koji do tada počivao na Jurjev. groblju.
** Odnosni spisi u arkivu preuzv. g. bana dr. Tomašića
 

O gradu Belaju u djelu Lopašić-Laszowski: Oko Kupe i Korane
Klikni na knjigu

* Slijedi dalmatinsko plemstvo Tomašića 


7.   od 7

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7762



« Odgovor #11 : Travanj 08, 2013, 15:21:55 »


Edler und Freiherr von Tomassich
(Taf. 51)

Matthias Tomassich aus Bolisy (bei Karlstadt) in Kroatien gebürtig, flüchtete im Türkenkriege nach Abbazia im Territorium von Castua, wo er sich niederließ und mit Catharina Anuch, einer angeborenen Adeligen aus Castua vermählte. Sein Sohn Franz wurde Bürger und Negoziant in Fiume und hinterließ Franz de Paula Tomassich, welcher Patrizier zu Buccari und Negoziant in Fiume gewesen ist. Derselbe erlangte durch Kaiserin Maria Theresin de dato 'Wien in 21. August 1779 den Reichs- und Erbländischen Adelstand mit dem Prädikate "Edler von". Aus seiner II. Ehe mit Summa de Campagna, entsprossen zwei Söhne:

1) Franz Xaver, Ritter des kk. Maria-Teresia-Ordens und General-Major und
2) Nikolaus, kk. Major in der Armee, die mittelst Diplom d. d. Wien am 29. Juli 1808 von Kaiser Franz I. In den Freiherrenstand des Königreichs Ungarn und dessen Erbländer erhoben worden sind.

1.   Franz Xaver Freiherr von Tomassich ist am 8. Dezember. 1761 geboren und starb ledig zu Zara am 12. August 1831 als kk. Feldmarschall-Lieutenant, Kommandeur des Maria-Theresia-Ordens, Ritter I. Klasse des Ordens der Eisernen Krone, zweiter Inhaber des kk. Infanterie-Regiments Nr. 22. Geheimer Rath, dann Zivil-und Militär-Gouverneur von Dalmatien, Albanien und Ragusa.

2.   Nikolaus Freiherr von Tomassich war am 6. Dezember 1770 geboren und starb 11. Mai 1840 zu Arad als kk. Major i. d. A. und Gerichts-Tafel-Beisitzer der Arader und Csanader Comitate. Nikolaus vermählte sich am 28. Oktober 1802 mit Antonia Edelspacher von Györök (geboren 26. Februar 1777) und hinterließ nachstehende Kinder:

a)   Juliana (geboren am 22. August 1804) vermählt am 12. Oktober 1823 mit Georg Kies de Lenko, königl. ungarischer Fiskal und Gerichts-Tafel Besitzer im Csanader Comitate.
b)   Nikolaus (geboren am 7. Juli 1812)
c)   Emerich (geboren am 10. Juni 1814, starb am 24. Februar1886)
d)   Karl (geboren am 22. September 1819)
e)   Amelie (geboren am 28. März 1820) und
f)   Clara (geboren am 19. Juni 1822)

Außer den genannten beiden gefreiten  Brüdern lebte noch aus Vaters I. Ehe mit Ana geborene von Benich ein älterer Stiefbruder Petar Tomassich im einfachen Adelsstande, welcher Besitzer des Gutes Sakany bei Karlstadt und Vater von Petar Edlen von Tomassich gewesen ist.

Aus der adeligen Linie dienten in den Jahre 1830 folgenden Tomassich Mitglieder in der kk. Armee:

-   Josef von Tomassich als kk. Hauptmann des Infanterie-Regiments Nr. 22;
-   Johann Kapitän-Lieutenant des 19. Infanterie-Regiments;
-   Paul Alois als Oberleutnant des 26. Infanterie-Regiments;
-   Franz als Lieutenant des 32. Infanterie-Regiments, † als Major des Grenz- Infanterie-Regiments Nr. 3 am 7. September 1861 zu Potsenil in Krain;
-   Silverius als Lieutenant des 19. Infanterie-Regiments und
-   Josef als Kadet des 23. Infanterie-Regiments

In Dalmatien war im Jahre 1866 Franz Edler von Tomassich kk. Prätor zu Curzola.

 

I. Wappen (Diplom d. d. Wien 21. August 1719)

Den von B. und G. gespaltenen Schild durchzieht in etwas nach rechts hin geneigter Richtung ein gewellter silberner Querbalken, den in der rechten Schildes hälfte beiderseits ein silberner Mond, zwischen dessen aufgerichteten Hörner, je ein silberner Stern schwebt, und links drei (2,1) blau Lilien begleiten.

Kleinod: Die Krone trägt eine s., b. und g. Strauß Feder

Decken: rechts b. s., links b. g.


II. Wappen (Diplom d. d. Wien 29. Juli 1808)

Der Schild ist ganz wie N r. I., nur neigt sich der gewellte Querbalken hier in entgegengesetzter Richtung.

Kleinod: Freiherrnkrone und drei gekrönte Helme:
1) trägt auf dem Ellenbogen ruhend, einen geharnischten freien Arm, der mit einwärts gekehrter bloßer Faust einen g. gefassten blanken Säbel schwingt; 2) trägt eine g., b. und s. Strauß Feder; und
3) einen dreizinkigen silbergrauen Turm mit g. vergitterten runden # Fenster in seiner Mitte, den oben ein links ab flatterndes zweizipfeliges b. Fähnlein besteckt.

Decken: rechts b. a.. links b. g.
Izvor:


Der Adel des Königreichs Dalmatien
Friedrich Heyer von Rosenfeld
 
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!