CRO-eu.com
Listopad 23, 2021, 02:40:44 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Otočac u Lici  (Posjeta: 8188 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Travanj 02, 2013, 09:51:36 »


Otočac u Lici

Piše 20. listopada 1898, Davorin Krmpotić, upravnik župe u Otočcu
 
* * *

Nepokolebljivi borac starčevićanskoga kova za prava hrvatskoga naroda, čiji je ugled bio velik i među iseljenim Hrvatima i u američkoj javnosti.
30. siječnja 1930. umro je od kapi hrvatski žarki rodoljub Davorin Krmpotić, koji se rodio 8. studenoga 1867. u Veljunu (općina Kriviput kod Senja). Krmpotić bijaše poznat hrvatski književnik. Tad je g. 1901 pošao u Sjevernu Ameriku. Tamo je u gradu Kansas City postao hrvatskim župnikom, što je ostao do svoje smrti. Krmpotić je ondje sagradio hrvatsku crkvu, školu i sirotište.

http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1568.msg7255#msg7255

* * *

Prostor na kom leži sadašnji Otočac, bio je poznat starim Rimljanima, uopće poganskim narodima. Dokazom tomu jesu ruševina zgrada i hramova, ceste i vodovodi i druge starine. koje se nalaze u okolini Otočca. I sa strategičkoga pogleda, svojim položajem, mjesto otočko bilo je važna točka, dok su Rimljani gospodurili ovim dielom Balkana, odnosno sadašnjom Hrvatskom.

Predjimo odmah na ono doba, kada se Otočac pod imenom Otočić, u našoj povjesti spominje. Leži u staroj Hrvatskoj Gadskoj županiji, koja se spominje već god. 925. Ime samo jest čisto hrvatsko. Uzeto iz prirodnoga položaja kasnijeg grada Otočca, jer brežuljak, na kome bijaše podignut, obticala je ponornica Gacka i činila mali otočić. Spomen Otočca u našoj povjesti imademo već u prvoj polovini 13. vieka, naime godine 1241. Glasovita hrvatske porodica Frankopanska dodje u posjed mjesta Otočca. Godine naime 1244. darova kralj Bela IV. Frankopanom, gospodarom krčkim, Otočac i okolicu, po svoj prilici radi zasluga, stečenih kod oslobodjena samoga Bele od tatarskih ruku na otoku Rabu. Kada su oni dobili to zemljište, sagrade grad, tvrdi kašteo, kojega se i danas vide ruševine. Služio je njima za njihovu porabu, a vremenom i za obranu proti Turkom. Kasnije pako stanovsli su u njemu krajiški činovnici. Gradina otočka zidana je poput prstena. U sredini grada dizao sa je jaki četverouglasti toranj, sazidan od kamena, zvanoga mačak. Na vanjskom platnu bilo je sazidano šest tornjeva sa crkvom Matera božje i kapelicom Sv. Fabijana i Sebastijana.

U grad moglo se je ići po mostu, koji je vodio u varoš, a najviše po čamcu preko vode. Na protivnoj strani od gradine otočke ležala je "Fortica" sasvim blizu gradu. U Fortici bio je porkulab sa jednim zastavnikom, stražmeštrom i puškarom. Plaćenici vojnici otočki, dobivali su plaću od kranjske gospoštije.

Kuće varoške nanizane su bile oko gradim na obali Gacke. Stajale su na stupovih u vodi. Stijene kuća pravljene su od drva i pletene od pruća, te nabacane blatom i pobieljene. Takodjer na čamcu morali su prelaziti iz jedne kuće u drugu, te je u to doba Otočac u neznatnoj slici prilikovao gradu na morskih lagunih. Od kamena zidanih kuća bilo je malo, jedino za blago. Ove kuće bile su udaljene od grada i svaki put, kada se je išlo do njih, morala sa je imati sobom obrana radi straha od Turaka, koji su plijenili i robili.

Gacka imala je kod Otočca šire korito, nego ga danas imade. Mnoge sadašnje kuće stoje na starom koritu Gacke. Gacka obilovala je mnogovrstnimi ribami, česa danas nema. Svoju plodnu dolinu gacku natapa, kaja se proteže na sve četiri strane u obliku nepravilna križa.

Stanovnici uz svoju vojničku službu bavili su se obradjivanjam polja, gojenjem stoke, što su najviše žene obavljale. Po Valvazoru žene su bile potištene, smatrali su ih kao najnižu rasu roda ljudskogu; a osobito kod doseljsnih Vlaha. No žene same, da su ponosne bile i marljivo radile, samo da im se muževi štede za rat proti Turkom. Pripovjeda jedna zgoda, koja se je zbila pred groficom Zrinjski. Jedan mužkarac govorio je pred groficom o svojoj ženi i dodavao često izpriku: "proštenjem govoreć moja žena" na što ga grofica ukori; on nije mogao naći uzroka da to opravda, nego odgovori: "za što bi on cienio ženu više nego što je .... ? " Po narodnosti bili su stanovnici sami Hrvati, osim službenika tudjinca. Senjskih uskoka, Bunjevaca i kasnije nadošlih Vlaha imade mnogo.

Sva prilika, piše Veliki naš Stari, da Hrvati osvojiv ove zemlje, zatečene puke prozvaše Vlahe, bez obzira, da li ovi bijahu slobodni ili sužnji, i ne razbiruć njihove pasmine i vjere. Puci se oni s vremenom pohrvatiše. I drugi, koji dodjoše s Turčinom naučiše hrvatski jezik. Nu kod njih ostade ime Vlah. Zvahu se tako sami, zvahu ih tako i drugi. - Učenjaci kažu, da Vlah znači pastir, s toga to ime i nije porugljivo: - Za Marka Mesića bijaše Vlaha zakona riščanskoga i krščanskoga, koji svi izticahu, da su "pravi Vlasi.

Prije nekoliko desetka godine rišćani se sami zvahu Vlasi, a nepokvaren s duhom tudjih plačenika, prosti se puk riščanski ni danas ne stidi imena vlaškog kao što se ni katolici ne stide imena Bunjevac, Kranjac itd., prem su u drugu svi sviestni, da su grane Hrvatskog debla.

Frankopani bijahu gospodari grada. Stanovali su u njem mnogo godina. Kažu nam to silne povelje, koje su izdane u samom Otočcu. Pisana su starom hrvatskom glagoljicom. Otočac nazivlju uviek u poveljah ovako: "u Otočcu našem gradu". Utemeljitelji biskupije otočke grof Žigmund Frankopan izdaje povelju u Otočcu 12. svibnja 1437 Senjaninu Antunu Baljardični ženi mu Marini, kojom mu je darovao neko selo u Dugom polju. Ovo je najstrija nami poznata povelja iz Otočca. Ostale ćemo navesti, kad budemo govorili o crkvah u Otočcu. Tvrdjava otočka imala je već u g. 1463. svoje častnike. Porkulabi bijahu tada Juraj Hanjković i Mikloš Pohmajević. Ovim nalaže kralj Matija Korvin, da pošto je odpustio Žigmund Frankopan dva mlina, pilu i stupu u Švici na rieci Gacki, samostancem Sv. Nikoole u Kapeli, da neka oni izruče taj dar, a on sam to potvrdjavuje u četvrtak pred Cvietnicu navedene godine.

Pri razdiobi njihovih imanja 1449, zapadne grad Otočac pobožnoga Martina grofa Frankopana. U svojoj oporuci od 12. kolovoza 1468, ostavlja on franjevačkom samostanu na Trsatu, da mu se dade od dohodaka njegova grada Obočca, - nostri i castri Othočac - 60 stavi pšenice, 10 stavi presa i 10 stavi ječma. Po smrti grofa Martina prešao je grad u vlastničtvo bližega njegova roda.

Otočac bilo je mjesto znamenito u svom prvom početku, kad je već u rano doba mogao biti pristaništem hrvatskih banova. Oko mjeseca travnja 1510 nalazio se je i sam ban Audrijaš Bot u Otočcu. Predvidjao je pogibelj od Turaka i radi toga htio je imati mirnu Liku. Svadja je nastala izmedju obitelji Nemanjića, Darovića i Škvarića. Da ih umri nalaže on kaptolu senjskomu, da pošalje jednoga svoga člana, koji će sa kraljevskim čovjekom urediti svadju medju njima. Ove obitelji bijahu iz Perušića te bužke i boćaćske župe. Kaptol nije se odma pozivu odazvao. Tri put pisao je ban. U pisanih navadja kraljevske ljude kano:
-   Petra Maklenića iz Banji Dvora,
-   Jurka Staničevića iz Rale,
-   Petra Matičevića iz Tržan,
-   Jurka Dobrečića iz Male Vasi,
-   Brnarda Vučković iz Mazalac
neka si izaberu jednoga, s kojim će razpravu urediti. Na pismih podpisuje se sam ban ovako: "Andrijaš Bot od bajne Dalmacija, Hrvatske i slovinski ban i kapitan senjski". Na treće banovo pismo odazivlje se kaptol i šalje kanonika Baraka[/b] kao svoga punomoćnika. Vidi se, da su kaptoli bili u istinu ono, što se od njih traži: stjecište istine i ljubavi, ponosa i dostojanstva. Ali danas je samo uspomena na to.

Hrvatski kralj Matija Korvin - malo me je briga, ako je i magjarski - spravio je bio skoro hrvatske velikaše pod svoju vlast. Osobito pako, kada ih je snubio, da mu priznaju njegovoga zakonitoga sina Ivana Korvina, koga je imao sa Barbarom Edelpeck kćerju breslavskoga načelnika *, za njegovog: nasijednika. Ovomu je dao mnoga imanja i gradova po Hrvatskoj i učinio ga vojvodom hrvatskim. Radi toga oduzeo je kralj Otočac i Senj knezovom Anžu i Ivanu Frankopanu g, 1486.

U Otočcu bio je tada živež jeftin. Listina kaže, da je proso i pšenica imala jednaku vriednost: "i tada v Otočci pšenica po pet, a proso po pet beči zač. biše dobra letina."

Odavle možemo zaključiti, da je Otočac več tada bio za javno tržište, i da se je trgovalo, što nam potvrdjavuje i dozvola kaptola senjskoga nekomu Jerolimu Peteliniću, da mu je slobodno marvu razdavati i prodavati u Otočcu.

Jošte prvo smrti vlastnika grada Otočca, prietila im je turska sila svojim porazom. Godine najme 1467 započeo je neprijatelj nasrtati; a vrhunac je postigao g. 1529 kada su Turci zauzeli Liku i Krbavu. Četrnajst godina poslje zauzeća Like i Krbave već su Turci bili kod Otočca. Na dan Sv.. Petra i Pavla god. 1543. potuku Turke "gospoda hrvatska" grof Petar Keglević, Juraj Frankopan Slunjski, Nikola Tržački i Stjepan Blagajski.

Otočac kao kraljevski grad bio je u hrvatskoj Primorskoj krajini g. 1577. U ovo doba bili su Turci posjeli okolicu Like sa pet tisuća ljudi, te su se morali gradovi Prozor, Otočac i Bag kao posljedna braništa proti Turkom još jače utvrditi i pojačati sa 60 haramija. Već je tada bilo toliko haramija u Otočcu. Ne samo, da su se gradovi u hrvatskoj granici učvršćivali i pojačavali sa vojskom nego i u slavonskoj krajini, jer je strah pred silom poturice Hasan paše Predojevića obuzimao sve.

__________________
* Barbara Edelpeck (prema nekim izvorima Edelpock) rođena u Breslau (Wrocław, Poljska). Kralj Matija Korvin upoznao ju je 1470, u blizini Beča, koja je od tada bila njegova ljubavnica i 2. travnja 1473 rodila nezakonitog sina Ivana. (MD)

1.   od 7
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Travanj 02, 2013, 09:52:29 »


U Hrvatskoj granici obstojale su 52 obraništne kule na prostoru od 36 hrvatskih milja puta. Najznamenitija mjesta bijahu Senj, Bihać, Hrastovica, Ogulin. U Senju bio je veliki toranj za streljivo i municiju, od kuda su se susjedni gradovi obskrbljivali kao: Ledenice, Brinje, Brlog, Otočac, Dabar, Prozor, Jesenice i Bag. Ova braništa imala su svoju stražu sa 30 centi praha, nekoliko mužara i drugih sprava za streljivo.

Stanje na svoj krajini kano obraništnoj liniji proti Turkom postojalo je sve nesnosnije od straha neprijateljskoga. Moralo se je ozbiljno razmišljati, kako i čime, da se brani i spasi krajinu.

Na saboru u Bruku na Muri (Bruck an der Mur) u ožujku g. 1578. zaključeno bude, koliko novca treba potrošiti na gradove izmedju Bišća i Senja i kako treba preurediti hrvatsku krajinu. Trošak ja odradjen sa pet tisuća for., a za sam Slunj isto tolika svota; jer ako padna u turske ruke ovaj grad pasti će tada i Dabar, Otočac, Brinje i Jasenica. Dapače u Slunj mora se postaviti i 150 konjanika. Vidi se iz ovoga, da se je spremao novi težki udarac za hrvatsku krajinu. Ivan Forenberg pukovnik i zapovjednik vojske na hrvatskoj krajini i koji je prvi sjedio u novo sagradjenoj kuli karlovačkoj, šalje svoje posebno mnienje glede utvrde krajine. Na našoj strani morale bi se postaviti straže od Senja do Baga, a zatim od Senja na Brinje, Brlog, Otočac, Dabar, Jesenicu, Plaški, Modruš, Svetica, Ogulin, Tounj, Ključ, do izvora Korane i Mrežnice.

Da li ja ova osnova uvažena, zaključiti se ne može; no svakako je slična zaključkom u Bruku na Muri (Bruck an der Mur), koji su stupili usnagu. Godine 1579 na 1. ožujka morala se je popisati sva ratna sprema i vojska na hrvatskoj granici. U to doba bio je zapovjednik otočkoga grada kapetan Tomo Čadež, vrstan zapovjednik na prolazu glavnoga grada na Krajini i Krasu. Tada se je mislilo grad u Brlogu napustiti, no mnogi su bili proti tomu te se je morao pridržati kao i bližnji Gušićev grad, ali je nuždan popravak od 100 for. troška. No odredjeno bude za Brlog i Gušić grad i dragu Vratnik, gdje je sagradjen toranj za stražarnicu, ukupno 10 momaka i 45 for. mjesečno za trošak.

Otočac sam imao je kapetana sa plaćom mjesečnom od 35. for., 80 haramija mjesečno po 4 i pol for., dva vojvode plaća 20 for., dva zastavnika sa 2 for. plaća, kapetanska plaća bude povišena sa 5 for. jer da je Otočac mjesto u pustoši, te se na može tako lako nuždne stvari dobavljati.

Ovo je sva vojna snaga Otočke tvrdjave, koja je spadala kapetaniji Senjskoj. Kapotaniji otočkoj spadali su gradovi:
-   Prozor,
-   Brlog i
-   Drenov klanac;
zatim 6 čardaka:
-   Sinac,
-   Jurjsve stiene,
-   Gola brda,
-   Doljani,
-   Godača i
-   Morska gora.

Zarobljene od Turaka vojnike mora odkupiti zapovjednik čete i za to je odredjeno 540 for. Na pribjege - Vlahe - mora se osobito paziti i odmaknuti od medja, da ne bude povoda uhodarstvu, jer su oni tomu vični.

Povratiti ćemo se sada na najstarije i nama poznate častnike grada Otočca, jer je s njima spojena sva sudbina mjesta.

U Godini 1540 bio je porkulabom u gradu Franjo Mudrovčić sa dvama slugama uz 100 for. plače. S njime bijabu jošte
-   pop Gregor Launaković,
-   Despot,
-   Šime Oršić,
-   Stipan Mustafa,
-   Juraj Krajač,
-   Petar Dubrovački,
-   Martin Martinčić,
-   Matija Drežničanin,
-   Lovre Obradović,
-   Juraj Atalić,
-   Luka Tissani,
-   Ivan Dražilović,
-   Juraj Slunjski,
-   Gašpar Čemerić,
-   Grgur Blažiolić,
-   Anton Zagorac itd.
Sav trošak za uzdržavanje ovo čete iznašao je oko 446 for. 52 novč. Mudrovčić upravljao je gradom punih deset godina dana.

Nasliedio ga njegov zemljak Andrija Tadiolović porkulab uz pomoćnika svoga Vinka Lackovića.

Godine 1551 grad otočki bio je tada u priličnom stanju nu trebalo je nuždnih popravaka. Jer evo g. 1575 navaljivali su Turci na grad Brlog u kapetaniji otočkoj. Brlog su zauzeli u onom času, kada je zapovjednik sa četom bio otišao u Senj po proviant. Vrativ se natrag, Turci pred njim pobjegoše i grad upališe. Vanjske zidove valjalo je najviše popravljati i svezati, a visinu tornja sniziti. Zatim treba četiri čamca i dvie splavi, za prelaz preko vode, tako da bi se moglo na konju u grad, prezažajuć se, akoprem su obstojala i dva mosta. Na glavnom tornju sazidati balkon u dostatnoj visini upravo onako četverouglast kao što je-i sam toranj. Na nekojih točkah Gacka presuši, te je tim put otvoren u grad, mora se nastojati da se graba izkopa i voda zaustavi hrastovimi daskami. Sav ovaj posao izveo je gore spomenuti porkulab. Bilo je tad u gradu oko 40 momaka:
-   Kirin Gomeršić,
-   Pavao Ogulinski,
-   Marin Cvitanović,
-   Marko Šimonić,
-   Grgur Lašić,
-   Lale Preradović,
-   Grgur Nemanić,
-   Jandre Grdešić,
-   Grgur Čurić itd.
-   Popom bio je tada Marko Grubišić.

U godini 1586. bio je Andrija Tadiolović već mrtav bivši zapovjednikom Plaškoga i Dabra. Iste godine primio je upravu ovih gradova njegov sin Nikola.

Služba Nikole Tadiolovića bila je paziti na klance kuda su Turci kradomice prolazili i čuvali gradove. Zarobljenike morao je odpremati generalu u Karlovac, a za plaću dobivati će iz krajiške ratne blagajne 4278 f., te oružje i municiju iz hrvatske krajiške blagajne. Da je on vršio točno i savjestno svoju službu dokazom tomu jest njegovo junačke sudjelovanje u bitci kod Siska proti poraznim četam Hasan paše Predojevića g. 1592. dne 22. lipnja. Turci u našoj Lici takodjer nisu mirovali, a tim više, što ih je mletačka republika po svomu poslaniku Tiepolu podupirala. Ta nije ni čudo! Prejasna - Serenisima Republica Veneta - smatrala se je svemogućom svojim spletkarstvom i podkupljivanjem tudjinaca gospodara u našoj zemlji inače prodanih stvorova.

Turci iz Like sa svojim pašom namjeravali su krenuti vojskom prama Otočcu; ko što je uistinu čuo hrvatski general Andrija Auersperg od jednoga Senjanina, koji je od Turaka pobjegao. No pošto je veća nužda bila ići prema Sisku, jer su već u Brezovicu bili provalili Turci, otišli su naši prema Savi. Na obranu Brezovice išao je naš Nikola Tadiolović i Mijo Mihaljević obojica kapetani sa svojom stotinom husara. Poslje tri sata boja kod Brezovica stiže glas, da su kapetani Tadiolović i Mihaljević razbili tursku četu od 300 ljudi, njih 40 uhvatili i 80 konja. Osokoljeni ovom pobjedom kronuše dalje prema Želinu i Novigradu. Vojnom na sam Sisak oklievalo se je od svih strana, samo paša Predojević vreba zgodan čas. No junački hrvatski ban Erdedi prosvjedova pred Bogom i narodom proti svakom oklievanju. Njegovoj uztrajnosti podje za rukom ganuti na odpor savjetnika i makne se vojska od Novigrada prama Sisku, gdje izvojeva sjajnu pobjedu nad polumjesecom, koje bijahu sudionici i stari Otočani.

Tadiolovića nasljedio je već spomenuti kapetan Tomo Čadež, ali kratko samo godinu dana. Za ovim Gašpar Boičar upravljao je gradom samo godinu dana naime do g.1581. jer ove godine imademo vojvodu Melegrndića u Otočcu, koji bijaše rodom Senjanin. Kratko je vrieme upravljao gradom, te evo pet godina kasnije (1586.) nalazimo drugoga porkulaba imenom Jeršana Slavića. Vrstnoću ovoga vojvode posvjedočuje senjka obćina izdavši mu g. 1586 dne 9. svibnja sjajnu svjedočbu i preporuku o njegovim zaslugam za tvrdjavu otočku. Slavić bio je riešen njeko vrieme službe i plače i htio je otići iz Otočca. Koji je tomu povod tomu nezna se. No značajno je, da kada su to čuli gradjani otočki odlučiše i sami otići ako on otidje, jer da to nije mali gubitak, ako bi on otišao. Zaključak svoj donesu kapetanu i sve mu predoče. Kapetan sasluša sve i uvidi, da je vojvoda Slavić, izkusan i hrabar čovjek - experta ed volorosa persona - i koji je od djetinjstva svoga služio u Otočcu. U njegovo doba za obskrbu vojske slabo se je brinulo. U Senju ponestalo je hrane radi časa nastao je pogibelj za sve ostale gradove: Brinje, Brlog, Otočac i Ledenlce. Provient nosili su si sami vojnici iz Senja, na tom putu mnogo ih je izginulo. U ovo kratko vrieme uživao je Slavić u vršenju svoje službe i u ugledu, koga je imao kod Otočana. Godinom 1587 nalazimo za kapetana u Otočcu Baltazara Barkin, koji je ujedno pazio na gradove Prozor i Brlog. Toranj otočke tvrdjave bio je tada ruševan, morao se je popravljati. Oružje, koje se je zalazilo u gradu i klostru otočkom popisao je oružarnik Ivan Hellman. Barkin služio je dvie godine i kano porkulab grada otočkoga. Njega je nasljedio kapetan Premb. Ovo njegovo prezime ne zvuči po hrvatski, bio je tudjanin. Pred sposobnimi domećimi sinovi imedoše tudjinci prednost, što je i sve kasnije bivalo, ko što ćeme vidjeti. Danas je malo je bolje.

2.   od 7
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Travanj 02, 2013, 09:53:51 »


Ovaj tudjin godinu dana je zapovjedao od 1589 - 1590, koje godine dodje u grad vojvoda Smoljan. On bude zasužnjen, jer je sudjelovao u buni sa Brinjani. Njegov zamjenik Grga Slavić jednak u službi i radu svomu suplemeniku Jeršanu. Žestoko se je znao pritužiti komisaru Jurju Feuer-eu, da ne prima plaće, premda on vrši točno i napredno službu, odkada je Smoljan zasužnjen. Obojica više od godine dana upravljali nisu. U godini 1591. nalazimo kapetana Gašpara Radića kao zapovjednik: grada u Otočcu uz porkulaba Nikolu Tadiolovića sina Andrijina. Ne zapovjedaše ni ovaj više od godine dana, jer odmah nalazimo za njim Marka Šimatovića i upraviteljo otočke kapetanije Ivana Rubčića. Prvi je bio rodjeni Otočanin, a drugi Senjanin. Sudjelovali su sa svojimi Otočani u znamenitoj i odlučnoj bitci kod Klisa g. 1596 dno 26. lipnja. Da tu nisu pobjedili hrvatski barjaci, niti Italija ne bi bila poštedjena od turske sile. Kod toga znamenitoga čina za svu južnu Europu imaju pravo Hrvati, da traže od nje svojom krvlju zasluženu pravicu i ono zemlje na kojoj su se borili. Rubčić i Šimatović bijahu osam godina ne čelu grada. Godine 1605. zepovjedao je sa Otočcem Senjanin Anton Mikulanić nazvan "zlatni vitez" i dvorski dostojanstvenik - comes palatinus. - Bio je desna ruka generalu Lenkoviću gledo viesti iz granice i o kretenju neprijatelja, što se je očito spočitavalo drugim, da ne mare za to, kao npr. senjski kapetan Barbo. Kade je Mikulanić primio Otočac pod svoju upravu izvjestio je senjski kapetan Leo o gradu ovako: "Sam Bog drži tvrdjavu Otočac, da je naša i u toliko je sjegurna od Turaka. Dio vanjskoga zida - platna- jest pao na zemlju. Vojnici, da su razpušteni i zanemareni, da se istome Mikulaniću opiru, akoprem su dosta obskrbljeni. Sada su ostavili Otočac sa svojimi obitelji, te otišli u Senj, gdje su obolili. Izvjestitelj krenuo je dalje prema Prozoru. Otočac, stoji slabo, ali Prozor još gore, jer se je vanjski zid još jače obrušio nego u Otočcu. Uobće granica oko ovih gradova u gadskoj dolini slabo stoji. Ako bi Turčin navalio izgubili bi Senj, Rieku, Trst i Ljubljanu."

Dok je on boravio u Otočcu, dotle su Albanezi navalili na Ledenice, i osvojili grad, te tim nastala opet pomutnja. u senjskoj kapetaniji. Sve što je manjkalo ovim gradovom sjegurno je nadoknadjeno i popravljeno po Mikulaniću. Trošak bio je odredjen sa 2000 for. Radnje su odmah izvedene. Za njegove uprave htielo se je premjestiti iz Senja 160 hrv. vojnika - haramija - no nije dao kapetan Barbo. Ali su premješteni vojnici domobranci - venturini - iz Senja u Otočac, Brinje i Prozor. Ovi vojnici morali su obavljati stražn izmedju Senja i Otočca. Skladište za žito podignuto je u Senju, a provient dobavljati će se iz Pazina. Mikulanić bio je čovjek pravedan i dobrih svojstava, te si time stekao štovanje svojih podanika. Kada su Bunjevci naselili Lič kod Fužine zatraže g. 1606. od nadvojvode Ferdinanda, da im postavi Antuna Mikulanića za kapetana, no ne bijahu uslišeni. Njega kao ugledna čovjeka šalju Senjani do kralja Rudolfa s molbom, da zabrani Vidu Khiselu[/b] uzkraćivati im danke i stare slobode i povlasti grada Senja. Dohodak tridesetnice htio je general Khisel (Veith von Khisel) prisvojiti sebi. No bude suzbijen i strogo mu naloženo, da ne dira u prava gradjana senjskih; čime je general Khisel bio poražen.

No tudjin ne mirova dok se ne osveti. I zbilja radi toga što je branio pravice svoga rodnoga grada bude Mikulanić skinut sa otočke kapetanije, a ista predana g. 1607 tudjinu barunu Jurju (Hansa Georga) Aichelburgu rodjaku generala Khisela.

Mikulanić tim nepravednim postupkom povriedjen tužio je generala Khisela krajiškim komesarom i protestirao proti takovu postupku. Prosvjeduje pred Bogom i ljudimi proti toj nepravici, koja se njemu nanaša, kao vjernomu, odanom i staromu činovniku carske svitlosti. Nije mogao pregorjeti to, da se njega tjera, i daje se Aichelburgu, koji je razbojničkin i tatinsknn načinom popalio njegovo imanje Žrnovnicu uzeo sobom jednake sebi noćne palikuće i skitalice. Do sada se, veli se, nije moglo vojniku od 4 fir. bez njegove krivice oduzeti mjesto, a kamo li njemu ova čast, koju je s velikom mukom i skokom zaslužio, U tom radu izgubio je ženu i četiri sina, obitelj i sve imanje svoje. Grad i narod u redu je držao i imao muke, dok je sve uredio, ne štedeći ni života ni svoga dobra, koga je poštenim načinom stekao, a ne kao Aichelburg otimačinom i paležom. Traži proti sebi strogo iztragu od prvoga do zadnjega vojnika, jer toga škandala i pomirenja podnesti ne more, inače da polaže svoju glavu, ako se i koja krivica nadje. Dušom i poštenjem svojim zaklinje se i moli, da ga odklone od zla puta, riešiv ga ove nepodobštine. Pripravan je ići u Gradac k samomu Ferdinandu, dok so ne vrati, neka se neda Aichelburgu kapetąnija otočka: "Gospodo, gospodo i pravdo! U ime Boga Svemogućega promislite i učinite pravdu meni, a uzmite poštenje i glavu moju, ako mi krivicu nadjete". Godinu dana kasnije obratio sa ie molbom na samoga nadvojvodu Ferdinanda, spominjuć nepravde, koje mu ja general Khisel učinio. Dapače, kada ja išao u Sanj, da pohodi svoj dom i rod navale na njega ornžani ljudi, naručeni od Khisela, kneza od Posedarja Franjo Torkvata zarobe, njemu otmu konja i bježeć se spasi. Nigdje nije siguran za svoj život. Čim je odlučnije i stalnije branio svoje pravo tim su njegovi prizivi manje vriedili. Barun Aichelburg sjedio je pune dvie godine dana kao kapetan otočki (1606-1608) U tom vremenu niti se brinuo niti radio što na korist grada i službe svoje, te je prisiljen bio odreći se kapetanije. Ako se je on i odrekao, nije uzpostavljen bio Mikulanić, nego drugi.

Prvo nego ćemo o nasljedniku Aichelburgovom govoriti, sliediti ćemo sudbinu Mikulaničevu.

U travnju god. 1609 već je bio Mikulanić zatvoren, sigurno u pukovnijskoj tamnici u Karlovcu. Karlovački regimentski sud primi stvar u svoje ruke ali ni tim nije pomoženo nesretnome Mikulaniću. On je još u zatvoru, a sud izdajesudbenu odluku, da je Mikulanić sve opozvon, što je budi pisao budi, govorio proti Khiselu, jer da nije mogao dokazati nijednu točku u svojoj obrani navedene, nego da je sve kleveta i laž, uslied toga po carskom zakonu morao bi se ugušiti - das Leben verwirkt. – No radi svestranog milosrdja i njegove nevolje, koja se je uzela u obzir izrečena je sliedeća odluka: da opozove sve i svako pojedine, što je radio i govorio proti svomu protivniku, a za kaznu, da mu se dadu tri udarca po ustih i užeže žig na vidljivom udu tiela kao znak, da je lažac i klevetnik, osim toga mora se obvezati, da će biti pripravan na svaki mig Khiselov odmah se njemu pokazati i predstaviti, te pismeni opoziv izdati samomu Khiselu. Opoziv sastavio je sam sud i dodao, da ugaranje znaka ovisi od milosti generala Khisela. Opoziva ne podpisuje zatvoreni Mikulanić nego sam vojni sudac Kliment Harder. Ne samo da je Khisel progonio bivšeg kapetana otočkoga nego i njegovu rodbinu, kneza i junaka Franju Torkvata Posedarskog i Krbavskog, sinovca Mikulanićeva. Zaboravilo se na njihovu muku i trpnju proti nekrstu, kadno su preko dvie tisuća sela turskih osvojili i granicu branili, a za Khisela se još ni znalo nije. To je pravica onoga doba, a i sadašnjega doba, da tudjin dolazi i zapovjeda, a domaći se sinovi progone i podkupljuju za prosto orudje proti domu svomu. Ovakovih primjerah sudbenih odluka imade i danas, i akoprem je svaki slučaj, koji se u životu dogadja zakonom odredjen, ali zakon jest tvar bez oblika, koja se uspodobi po volji sadašnjih Khisela. Mikulanić bude pušten iz zatvora po svoj prilici na jamstvo grofova Erdedia (Erdödy) ili biskupa zagrebačkoga, a neoženjeni Vid Khisel umre negdje u ožujku g. 1609. U zatvoru morao je prisilno podpisati na sudu ustanovljeni opoziv istinitih uvrieda prama Khiselu inače, da mu je život u pogibelji bio. Kada je podpisao i Khisel umro, bio je pušten na slobodu. Prvije svoje smrti priznao je Khisel pred jednim kapetanom, da je učinio veliku nepravdu otočkom kapetanu, ali da je zaveden od zlobnih ljudi, za to ga moli, da sve zlo što mu je učinio zaboravi i da ne progoni nikoga, čemu se i on nada. Akoprem je Mikulanić godinu i pol čamio u zatvoru mnogu sramotu pretrpio, to ipak zaboravlja, ali moli nadvojvodu Ferdinanda, da ga uzpostavi na kapstanijn otočku, gdje je sve svoje najmilije izgubio naime ženu i četiri sina.

Od nasljednika Khislovih traži, da mu dadu sve one krive svjedočbe i odluke, koje su izdane proti njemu kao što i obvezu, da neće tražiti danka nikakova od onih sela za koje je on išao krajiškom komesaru tužiti Khisela. Od senjskog kapetana i senata traži sve spise sudbenih procesa. Da li je nadvovojda uslišio njegovu molbu, nezna se točno, drži se možda da nije jer ga nema na kapetaniji otočkoj. Kasnije živio je u Senju, pravdajući se sa gradjani i kapetanom senjskim Gusićem. Dapača htio je spraviti grad Senj pod vlast kralja Matijaša, a oduzet ga carskoj vlasti i knezu Frankopanu, te je jednom na piru kod zdravice rekao: "da Bog ubije vašega cara i kneza ja neću piti u njegovo zdravlje". Na goszbi bio je prisutan i kanonik crkve senjske Mikula Župičić, koji ćuvši te rieči reče Mikulaniću: "da mi ne bilo radi škandala večerja ovoga pira, bih ti razbil glavu". Poslje kapetana otočkoga borio se neprestano Mikulanić, u toj borbi svršio je sgurirno i svoj osamljeni život u svom rodnom gradu Senju. I imao je Otočac veliku ulogu, koli za same Senjane toli za njegove Uskoke, kamo su slali sve sumnjive osobe, a najradje domobrance. U tužbi proti Rabatta (Josef grof von Rabatt iz toskanskig viteškog plemstva) koju su podnesli Senjani spominje se otočki puk kao pošten i vriedan, ali njegovo imanje, da je sve oduzeo krvolok Rabatta. Služio je u Otočcu zabadava bez proviainta, municije i oružja taj narod otučki.

Dvogodišnjeg službenika Aichelburga nasliedilo je po svoj prilici domaće diete.

Godine 1619 u travnju odredi ratno vieće, da se mjere još pooštre glede odpremljivanja Uskoka iz Senja i Primorja, jer je u strahu, da se ne povriedi sklopljeni mir sa Mletačkom republikom. Žene i djecu uskočka ne smiju boraviti blizu mora i tamo, gdje ih se smjesti, mora se na njih svom ozbiljnošću i revnošću paziti, moraju se najmanje 15 do 20 milja (oko 24 - 32 km) odalečiti od Senja. Soldati, koji su se povratili iz Otočca u Senj, moraju se silom natrag odpremiti, ako ne, oduzeti će im se plaće i brisati ih iz vojničkih registara, a mjesto njih namjestiti njemačke vojnike. Svoju snagu kao porkulab otočki, trošio je Januš Semenić oko namješćivanja doseljenih Vlaha i senjskih Venturina (domobranaca), brineč se uz ovo i za popravljanje grada.

3.   od 7
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Travanj 02, 2013, 09:55:17 »


Njegov nasljednik grof Ernst Paradeiser * (1620 do 1629) bio je sretniji u toliko, što je mogao sudjelovati u vojni sa Turci kod Prozora i Otočca, gdje se proslsviše grof Tržački Vuk Frankopan i Sigismund Gušić, kapetan sanjski.

Za turske navale na Otočac brojila je vojnička posada u gradu oko 369 vojnika, gdje se nalazilo i turskih ulovljenika, gobavih i starih, koji nisu bili sposobni ni za obranu tvrdjave, a kamo li za vanjsku borbu. Sa proviantom i vojnom spravom slabo bijahu obskrbljeni, da ni za konja siena nisu imali. Neprijatelj bijašo im svaki čas na vratu, da od njega ni na polju ni na tvrdjavi raditi nisu mogli. U tom zdvojnom stanju bijahu pripravni sam grad ostaviti. U takovu položaju nalaziše se vojnici u otočkoj tvrdjavi, a grof Tržački i kapetan senjski, kao viši zapovjednici, bijahu zabavljeni uredjivanjem odnošaja uskočkih. Najednoć čuju istiniti glas od jednog zasužnjenog Turčina, da se neprijatelj sa vojskom od šest tisuća momaka približuje otočkoj tvrdjavi i da kani nasrnuti na tvrdjavu s one strane, gdje je voda Gacka plitka. Na 21. rujna 1623 krenu njih dvojica sa malom četom od stotinu ljudi iz Senja prema Otočcu. Na 23. rujna prispije neprijatelj sa svojom vojskom, što na konjima, što pješice, u tri sata u jutro u polje zad tvrdjave. Turci razdieliše svoju vojsku u tri čete. Dio jedne čete navali odmah na mlin, od tvrdjave udaljen za jedan hitne kamena. Jednoga vojnika, koji je zakasnio unići u tvrdjavu, zaroba, koji naprijatelju izdade dolazak pomoćnika četa iz Sanja i sogurno oslobodjenje Otočca od njihove navelo. Čuvši to neprijatelji povjerovaše. Po noći, bez ikakve navale, otidjoše Turci ne obaviv ništa.

Mnogo znamenitiji i uspješniji bio je bojni okršaj kod Prozora. Gradinu Prozorsku čuvala su samo četiri vojnika, koji su glad devet dana trpili, ne imajući hrane a bijahu zatvoreni u gradu. Trinajstorica vojnika pobježe otajno, nemoguć podnašati gladi i druge nevolje. Kamo su pobjegli nije se moglo saznati. K ovoj četvorici pošalju iz Senja jošte pet vojnika u svemu devet i dadoše im plaću od osam forinti. Navala Turaka bila je veoma blizu. Grad Prozor kao najzadnja točka i branište u Krajini veoma je slabo obskrbljen koli sa vojnom snagom toli sa hranom i bojnim spravam. Na 1. listopada g. 1623 pukne glas, da se Turci spremaju da zauzmu Prozor. Izdajstvom saznali su, da se nalazi jako malo vojnika u gradu za obranu, i dan kada će im grad predati, kao što i način, kako će pod grad dovedeni biti. Grofu Vuku Frankopanu i kapitanu Gusiću nije preostalo drugo nego da čim tim podju u pomoć gradu i proti neprijatelju. Izmedju njih dvojice sporazumljenje bilo je brzo gotovo. Vuk Tržački morao je iz busije (zasjeda) sa konjanici navaliti, a Sigsmund Gusić otišao je k vojnikom u grad Prozor. Na 3. listopada oko ponoći prispije neprijatelj sa četiri zastave pješaka i oko 120 konjanika pred tvrdjavu. Polovica konjanika sjaši s konja i jurišaše na tvrdjavu. Vojskovodje branitelji pričekaše zgodan čas i na dva mjesta navališe na neprijatelja sa svim bjesom zapriečiše nakanu neprijatelju i konjanike i pješake u bieg natjeraju. Gusić otvorio vrata grada i pripravan udario na jurišare Turke, a grof Tržački iza ledja iz busije. U bitci zarobe ljepo roblje, osim oni koji su poginuli.

Uz svojih 30 drugova pogine slavni Turčin Salim Baćiragić, 23 Turčina zarobiše medju njimi junačkoga harambašu i savjetnika Delli Aliju Bunićkoga, i oko 50 konja sa svom opremom sa dvie Muhamedovo zastave. Zarobljeni harambaša Bunićki izpovjedi, da je došla zapovjed od tefterdara na koje tačke u granici moraju navaljivati, no da pravo on sam ne zna, ali po njegovoj misli kanilo se je ići provaliti u sami Vinodol. Da nije bilo junačkih grofova Zrinjskih i Frankopana, koji su svojom vojskom branili srce svoje obljubljene kraljevine Hrvatske, po krajiškoj vojsci, koja je robovola tudjinom častnikom, trpila glad i golotinju uz sve ono dobro, što joj ga je zemlja davala, bio bi polumjesec srušio i kršno Primorje i svu Hrvatsku. Dok su tudjinci, švabski vojnici, bili ma na kojoj časti, pljenili dobra trudnoga naroda, snovali urote, dogovarali se s neprijateljem, naseljivali tudjina, oskvrnjivali bračnu svetinju, otimali i obezčašćivali nedužne djevojke itd. Biedni Hrvati bdili su sa Zrinjskim i Frankopani nad sudbinom svoje domovine. Došao je dan, kada sa izdaje tudjina koga su služili zaplakaša nad tužnom slikom domovine svoje svi njezini rodjeni sinovi.

Posljedice ove vojne razveseliše i onako već shrvane hrvatske haramije i domobrance. Sigurnije su mogli obradjivati svoja polja, i kao prognanici od Primorja lakše pod težkim tudjinskim jarmom, a u domovini svojoj podnositi nevolju.

Posade budu pojačane, popravak gradova poduzet, jer je sam kralj Ferdinand II. odredio, da se sve iznese prod kraljevsko vieće, koje će odlučiti, odkuda ne imada namaknuti trošak za to. Petom godinom peslie ovih bitaka kod Otočca i Prozora (1628) navršio je grof Paradeiser svoju službu kao kopatan otočki. Njegov nasljednik Andrija Semenić upravljao je gradom samo godina dana. Bio je rodjak Januša Semenića. Pod njegovom upravom upravljali su se izmaknuti popravci na gradinama i braništima.

Gadine 1630 -1632 gospodario je gradom Gašpar Starešinić  nazvao "veliki krajiški vitez". Dok je bio kao porkulab u gradu Ledenice bio je upleten sa senjskimi uskoci, poimenice sa Vidom Lumbardićem[/b] koji je mlątačkoj gospodi mnoge zadavao jade. Pogubio je mnogo odličnih Mletčana, svećenika i sjetovnjaka. Zaplienio je mnogo dobra mletočkoga, tako jednom sgodom plien u vriednosti 300 mletačkih dukata. Vid Lumbardić bude pogubljen. Odsječena mu desna ruka i glava. Za života smutio je Lumbardić Otočane. I Gašparu Starešinoviću bijaše dostavljeno, da njegovi vojnici rade o nevjeri i izdaji, radi toga on napiše žestoko pismo svojim Otočanom vojnikom, koje je bilo povod nesuglasju. Vojvoda Laskarini potvoren je, da je uzrok smutnji, a ne Vid Lumbardić, što se je kasnija izpostavilo, da je zbilja tomu smutljivac Lumbardić kriv. Nesuglasje izmodju vojnika i zapovjednika jest izravnano. Godinom 1632 nastupio je upravu grada kapetan Vicko Hreljanović do g. 1636. Rodom svakako bio je Senjanin, jer su Senjani, kako vidimo, selili u Otočac, a i sam grad spadao je zapovjedničtvu vrhovnog kapetana senjskoga. Godine 1612 imao je svoj pečat kao patricij grada Sanja. Sedam godina kasnije morao je pobjeći sa svojom obitelji u Bribir od zuluma Mletačkoga i carskih komesara Marka Becka i Stjepana della Rovere jer je odredjeno bilo, da iz Senja Uskoci seliti se moraju. U Bribiru sakrivao ga je župnik Antun Župančić, koji je bio radi toga kažnjen i skinut sa časti. Iste godine u Senju porušena je do zemlje njegova kuća kao i Ferletićeva. No kešnje je bio uhvaćen i uapšen, te odpremljen preko 15 milja od Sanja, dakle do Otočca, gdje je evo bio porkulab i kapetanom gradskim. Za njegove uprave u Otočcu nije se dogodilo ništa znameniti. Godine 1636 promjenila su se dva kapetana otočka: Karlo Panizol i Petar Gračanin, namjestni kapetan.

Ove nasliedi Jakov Portner (1637 - 1645) Ove zadnje 1645 godine ubiju ga Otočani i s njime još:
-   poručnika Antu Moskan,
-   zastavnika Oreškovića,
-   stražmestra Matiju Degorića,
-   puškara Ivana Jekoblića i
-   vojvodu Mutu Gračanina.

Za njegovo doba grozili su se Turci svoj Krajini izmedju Kupe i Primorja i samomu Podgorju i tvrdjavi karlobažkoj. Vojna snaga bila je ovako sastavljena: kapetan sa 17 vojnika, prvi vojvoda sa 50 vojnika, a drugi sa 51, tvrdja otočka sa 20 vojnika. General Vuk Frankopan izvjušćuje ratno vieće, da se je 500 Turaka primaklo Karlobagu, s nakanom da ga obsjednu. U ožujku 1641 zasjedoše Turci i Otočac. Turci većinom bijahu in Perušića. Zasjedoše na najzadnjih točkah otočke kapetanije negdje s one strane Janjča. Porkulab i kapetan Portner morao je pojačati čete u gradu po zapovjedi generala Vuka. I čim mu se sgoda pruži, zasjede turske mora oplieniti i uništiti. Zapovjedi se pokori. Dodje do okršaja izmedju 200 Turaka i čete porkulabove. Na mjestu ostane mrtvih 20 Turaka, a 7 ranjenih, ostalo skupa sa svojom spremom pobježe. Porkulabovi vojnici zaplieniše dvie tisuće ovaca. Da ih nije sada raztjerao, bili bi se tako smjestili i uredili, da bi cielo] otočkoj krljini zadavali strah i trepet. U kratko vrieme svoga zasjedanja bili su si i zdenac sagradili u svome zasjedništu. Perušić bio je tada porušen. Turci dobili zapovjed od same Porte, da moraju Perušić pudignuti. Oko podignuća grada uložiše veliki trud i novac. Begovi Kliški i Krčki moraju se oko toga najviše brinuti. Perušić je središte iz koga će zagospodariti se Primorjem i Gornjom Krajinom. U travnju g. 1641 odredi Ferdinand II. da se mora sva primorska krajina braniti, a napose Podgorje i Otočac, ali da Turcima ne smije se dati povoda za rat. Za Turcim prelazili su i Vlasi u kršćanstvo. Godine 1642 na 8. srpnja general Vuk Frankopan izrazuje ratnomu vieću veliki strah radi nepouzdanja u Vlahe Koraničke, koji se sele u Drenov Klanac i u obće na zemljište izmedju Brinja i Otočca. Naseljenjem Vlaha na ovo zemljište probudila se ja velika pravda izmedju Brinjana i Otočana. Posebno povjerenstvo moralo je ustanoviti medje Brinjanom, Vlahom i Otočanom.

Vodja naseljenih Vlaha bio je Vicko Bogut i pop Manojlo Rajaković. Otočanom udarena ja medja od Gusiča polja, put Brloga, Drenova klanca na lievu stranu, to je sve otočko, a na desno Vlaška i Brinjsko. Ako se i Brlog naseli, tada se moraju sve zemlje, koje na njega spadaju odpustiti, kao Kompolje, Vilićje, Bukovljani i Kovačice, a Prokike i Župan hum dati Vlahom, ako je Senjana volja, da mogu orati i rabiti, da zabadava ne stoje. U toj komisiji bio je Jakov Portner (ubijen od Otočana), koji time završi svoja djelovanje kao kapetan otočki. Tudjinac bude mu nasljednikom Ivan Ljudevit Gall ** (1645.-1647.) .U razdoblju upravljanja Gallova, na dogodi se ništa važna.

__________________
* Barun Ernst von Paradeiser, od1619 do 1628 kapetan Senja i staroga grada Žumberaka. Njemu slijede njegova dva sina:
Johann Ernst († 26. lipnja 1688), kapetan staroga grada Žumberak (Sichelburg) i
Georg Siegmund († 1675), kapetan grada Otočca (Ottotschatz), Senja i starog grada Žumberka. U Mehovu 24. rujna 1617 oženio kći Karla Sidoniju pl. Juritsch od Strugg i Alt-Guttenberg. Jurići (Juritsch) su rodom iz Ugarske (Hrvatske?), naselili se u Austriji i Sloveniji gdje su vlasnici dvorca Mehovo. Godine 1634 dodjeljen im je barunat. (MD)

** Davorin Krmpotić navodi Gal Ivana, kapetana ogulinskog, vošćarskog i modruškog, a ne Gall Martina, kapetana senjskog. U drugim izvorima navodi se Gall von Gallenstein. (MD)

4.   od 7
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Travanj 02, 2013, 09:57:20 »


Od godine 1647 do 1648 bio je na čelu grada i vojske Gašpar Lazarin.

Ovoga sliedio je Andrija Gusić, prije kapetan u Hojsić-kaštelu g. 1642, sin stare hrvatske velikaške obitelji. Umro je na 27. kolovoza 1657. Ove iste godine, kada je on umro, 1657 navalili su bili Turci na Brlog-grad u njegovoj kapetaniji sa svojim pašom i šest tisuća vojnika. Naših bilo je oko 100 konjanika i 200 pješaka, kojim sretno podje za rukom raztjerati Turke. Koliko je bio sretan u Brlogu i raztjarao Turke, toliko je g. 1655. bio sretniji. Ove godine u jednoj vojni s Turci, pogine oko dvie stotine, Otočana i Senjana, ako na i više. Četu svoju vodio ja sam Andrija Gusić. No bojna sreća se je okrenula, te je ove isto godine 1655 sa svojim Otočani dva put Turke razbio i raztjerao. Za podkapetana imao je Stipu Bogdanića.

Hrvatska porodica Gusića bila ja razgranjena najviše po Primorju i Krajini. Ogulin, Otočac, Senj, Hojsić, Tounj i Brlog to su im najobičnije štacije, na kojih su vršili službu kapetansku. U južnoj strani Brloga, na obronku briega imali su Gusići grad istoga imena, pred kojim se pružalo polje imenom Gusić-polje. Grad sam bio je od Turaka god. 1575. razoren. Ovo polje nasele god. 1609 i 1611 iz Liča, u Gorskom Kotaru, Bunjevci, došavši tamo iz Kotara u Dalmaciji. U travnju 1655 dosele se turski Vlasi oko Otočca i Koranice, dakle za vieme kapetanovanja Andrije Gusića. Doseli ih tada oko 12 kuća Vlaha, sa 140 osoba, od tih je 40 sposobnih za oružje, sobom doprate mnogo blaga i tegleće marve. Gusića zateče smrt pomenute godine. Kapetaniju otočku primi Jobst Josip Portner *.

Ime mu kažu, da nije domaći sin. Usmrćan je g. 1661. Njsgovu smrt odluči kralj osvetiti. On pošalje dio kirasirske pukovnije, da kazni Otočane smrću iz puške. Kada su došli kirasiri ** i tegnuli pucati na otočke kuće u vodi, jedna baba, koja je upravo prevažala u ladjici, digne suknju i pokaže im stražnjicu, i tim časom karabinke i pištolji kirazirske zanieču, vele, da ih je baba začarala, jer se u ono doba u čarolije vjerovalo.

Tri godine prvo njegove smrti doveo ja starac od 90 godina, Manojlo Mandić, oko 90 vlaških kuća iz Turske i nastanio ih oko Otočca. Kad je došao iz Turske, postao ja vojvodom u Kamenskom, svojom rukom sasjekao je oko 24 Turčina, a medju ovim i više harambaša (vođa hajduka). Isto doba naseljeno je i Vlaško polje ***, koje dolazi u starim listinam pod istim imenom, te se i dandanas zove tako. Vlahe, naseljene u Vlaško polje, general Herbard Auersperg biedi s nevjere, jer bi se usudilii sam Otočac predati neprijatelju.

Krakar zaselak kod Drežnice, divlji i obrašteni dio, neka bi bio u pripravi za Vlahe. Nije imao sam osobite volje, da tamo ostanu. No ratno vieće odluči, da sa Vlasi nasele u Gackoj, ali da moraju na okupu ostati. Grof Petar Zrinjski i Auersperg moraju svaknmn doseljeniku odrediti njogov dio zemljišta, ali tako, da Otočani i njihovi susjedi ostanu netaknuti u svom posjedu zemljišta. Paziti je morao sam Portner, da se Vlasi ne miču sa svoga mjesta. Uz Petra Zrinjskoga bio grof Franjo Krsto Dolišimunović od Kostanjevca **** (umro oko 1696) i kapetan Križanić[/b]. Kralj Laopold I. potvrdi njihovu odredbu i naloži jošte, da se kod svake posade isprazni 20 do 30 mjesta za Vlahe. Godine 1659 htio je grof Zrinjski uzeti posadne gradove: Otočac, Brlog, Ledenice, Tržac, Brinje i Klanac, ispod vlasti generala karlovačkoga, stoga se je porodila razprava izmedju njega i spomenutoga generala, koju je riešio sam kralj Leopold, da mora ostati tako, kako je i do sada bilo.

I ovim malenim i neznatnim činom pokazao je Zrinjski ljubav prema svom narodu. Htio ga je osloboditi od jarma švabskoga. Koliku je sad korist i slavu učinio svojoj Hrvatskoj znamenitom bitkom u Gackoj dolini kod Jurjeve stiene, dna 16. rujna 1663. Paša bosanski imao je vojsku oko deset tisuća ljudi. Petar Zrinjski bio je tada vicegeneral karlovački. Glavni vodja bio je Ali paša Čengić sa pašami:
-   Čengić janjičar-agom,
-   Malkoč beg i
-   Mehmed beg Pljevica.

Prvi dio turske vojske spuštao se na Jurjeve stiene prema Doljanima. Hrvati navale; veći dio vojske sasjeku, oko 2070 ljudi, a što je ostalo, zarobe, medju njimi bio je Ćengić aga janjičarski "krepki starac i od ostalih dobroga glasa". Sada se spusti na bojno polje i sam paša Čengić, da osveti svoga brata, Novom snagom i brzinom navali junački Petar Zrinski na Turke, a ovi preplaše se i nagnu u bieg, ostave municiju i sve druge sprave. Osam zastava naši otmu i Turaka mnogo sasjekoše. Čengić agu odvede Zrinjski u svoj grad Bakar, na što se rasrdi general karlovački Auersperg i zahvali se na časti. Zrinjskoga nad tom pobjedom slavio je sav kršćanski sviet, dapače i Švabe mu pjesme pjevaše. Brat Petrov ban Nikola Zrinski pobjedjuje Turke u Ugarskoj, a Petar u svojoj Hrvatskoj. Junaci pobjedjuju i slave pobjede, ali nezaboravljaju na stanje naroda, toga mučenika zemąljskoga. U ovoj bitci sudjelovali su i hrabri Otočani sa svojim kapetanom. U travnju g. 1680 poslao je vicegeneral knez Jurnj Frankopan izvještaj ratnomu vieću skupa sa nacrtom gleda popravka Otočca i njegovo tvrdjave. U isto doba pako bio je zabavljen knez Petar Zrinjski sa naseljivanjem i omedjašivanjem zemalja vlaškim doseljenikom i time počme provadjati odluku kralja Leopolda. Povjerenstvo počelo je uredovati na 9. travnja.

Vlasi Usorčani nastaniše se u Viliću ***** i tamo sačinjavahu selo. To mjesto dao im je grof Juraj Frankopan skupa sa 1000 vagana presa za njihovo uzdržavanje. Ako će pako nako nastaniti se vodi Gacki i stvoriti selo, treba tada, da se pravi most preko vode, što sami Vlasi obaćaše učiniti. Zemljišta i sjenokoše kod Gacke, to je sve Vlahom pokazano. Omedjašeno je pako ovako: u polju zvanom Kompolje, od maloga Brloga, ravno do brda prama moru, te Kozmačeva i Jandreta sjenokoše do same crkve. Na otočkoj strani pako Hum skoro do Sv. Marka sa šumom do potoka Radovčaka polja Škare i Žitnik do vrila pod Stramodricom. Ovim načinom ispunjene su zemlje Vlahom. Na ovom teritoriju i danas stanuju, dapače još raširenija zemljišta posjeduju. Evo vidimo, da je Portner najviše zabavljen bio uredjivanjem odnošaja sa Vlasi. Oni su bježali iz Turske u kršćanstvo, gdje su primljeni i nastanjeni kao rodjena braća.

Dvadeset godina poslie Portnera bio je na čelu Otočca Andrija Benardin od Oberburga, koji umre g. 1673. Godinu dans prije njegove smrti navadja u svom putopisu kanonik zagrebački lvan Babić i sam Otočac kao pograničnu tvrdjavu braniše rastrojene tada kraljevine Hrvatske; " Regnum olim gloriosissimam, tripartitum est" (1) Senj spominje kao glavni grad Primorja i alpinskih zemalja: Koruške, Kranjska, Istrije, te prama Bosni Like i Krbave. Za Oberburga porodila se je razprava medju Vlasi glede medja. Porkulab u Prozoru Andrija Kolaković, vojvoda Laskarini i podkapetan Stipe Bogdanić morali su te medje urediti, zagroziv se svakomu, da će biti odsudjen na galije - in triremes - ako se usudi pomutiti medje od njih ustanovljene. Vidi se u ovom zavist i pohlepnost za imanjem.

Podkapetanu Bogdaniću dadoše za trud pet ovana škopaca. Svjedoci pri ra-zpravi bili su sliedeći:
-   vojvoda Orubiša Orešković,
-   Ivan Mudrovčić,
-   Ivan Bogdanić,
-   Pavao i Grga Banić,
-   Grga Furlan,
-   Stanko Cvitković,
-   Mijo Dubravčić,
-   Luka Grdošić.
-   Bartol Kostolac
-   Ivan Jurjevič,
-   Toda Šimatović,
-   Herak Prokasović,
-   Ivan Novačić i
-   Andrija Kolaković porkulab u Prozoru.

Poslje Oberburga primio je upravu grada za nekoliko dana grof Juraj Paradaiser, koji umre g. 1673. Ovoga nasliedi: Bernhard Leon Gall do g. 1689. Na 15. rujna g. 1685 prisustvovao je sa svojimi vojnici na vojni proti Turkom u Lici, napose na samoj vodi Lici. Negdje kod Buduka zametne se bitka. Leo Gall bio ja glavni zapovjednik. U oči bitke pokaže se neprijatelj sa 7 zastava, 500 konjanika i 300 pješaka. Gall je imao sa sobom 600 jahača. Razdieli svoju četu na dva krila. Navali na neprijatelja i potisne ga u bieg. No ne prestane ga progoniti, i u biegu ubije 250 ljudi, mnogo ih zarobi, šest zastava zaplieni i odnese 70 turskih glava, koje generalu daruje, a ovaj mu se zahvali i čestita na pobjedi.

__________________
* Portner > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=805.0

** Kirasiri ✧ fr. cuirassier - pripadnik teške konjice (formirane u kasnom srednjem vijeku) s oklopom i mačem (kasnije i s vatrenim oružjem)
http://sh.wikipedia.org/wiki/Kirasiri

*** Glupa je izmišljotina tudjih plaćenika ime "Srbsko polje" - jer se tako nije nikad zvalo.

**** Obiteljsko ime zabilježeno je u dokumentima u oblicima Delisimonovich, Dellisimunovich, Delljsimonovich i Dellissimunovich. Prvotno su se zvali Radojčić, a novo prezime nastalo je od nadimka Delišimun (delija Šimun) što ga je nosio sin Ivana Radojčića, Šimun. On je oko 1530-37. bio kaštelanom Klisa. Obitelj je s područja Klisa preselila u Pokuplje. Tamo su posjedovali imanje Radojčić-Kaštel kraj Duge Rese, po kojem u XVII. st. nose pridjevak Radojčić. (MD)
http://hr.wikipedia.org/wiki/%C5%BDumberak_(op%C4%87ina)

***** Vilić - Sadašnje Staro salo kod Otočca.
(1) Raztrojeno je kraljevstvo, nekad najslavnije.

5.   od 7
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #5 : Travanj 02, 2013, 09:58:52 »


Gall se ovim izkaže sa svojimi Otočani. Pošto su dalje nastavljene vojne po Lici kao kod Novoga, Bilaja, Perušića, po svoj prilici sudjelovao je kod njih i sam Leo Gall sa Otočanima.

U godini 1676 sudjelovao je dio Otočana u bitci na Mustaj bega Bihačkoga sa kapetanom Turanjskim Krstom Delišimunovićem, gdje sreća posluži Otočanima i Mikulici Oreškoviću, koji odsječe glavu samomu Mustaj begu.

Druga polovica 17. vieka bila je u Bosni veoma burna. U tom metežu znali su se mnogi okoristiti. Evo tako čine Otočani god. 1683. Otidju pod Zavalje kao na granicu tursku i hrvatsku i tamo zapljene veliko dobro i dovedu množinu roblja. Dalmatinci i pobjegli Bunjevci g. 1683 i 1684 bili su u ratu sa bosanskim Turcima. Iznemogli morali su ostaviti Kotare i Obrovac, gdje su se nastanili i prešli Velebit, smjestiv se po trudnoj Lici i Gackoj dolini. Tom zgodom doveo je sam general oku stotinu vlaških obitelji iz tudjinstva u kršćanstvo - aus dem feindlichen in das christliche Land.

Leona Galla, koji umre godine 1623. nasljedi domaći sin, ali sa tudjim osjećajem barun Ivan Vilim Kušljan (1689-1691) On je bio kapetan Žumberački, zatim zapovjednik Like i Krbave, a kao takav bio je kapetan Otočki. U tom svojstvu bivši, branio se je, da kršćane postavi kao zapovjednike po tvrdjah ličkih. Tako postavi iz Otočca Iliju Fundaka za porkulaba u Prozorac kod Korenice god. 1690 dne 16. listopada, što takodjer javlja izravno samomu kralju. U njegovo doba pošao je hrvatski misionar pop Marko Mesić u Liku na svoj apoštolski rad. Kasnije ćemo viditi "plod njegova rada" u samomu Otočcu. Na 15. srpnja 1689 u večer došao je u Otočac, da prenoći. Sutra dan krenuo je dalje. Kušljan bio je kratko vrieme zapovjednik Like.

Godine 1692 prodana je Lika kao roblje u bezcienu grofu Sinzedorfu. Ličani se tomu opiraše. Tako se je mislilo ukinuti kapetaniju Otočku, no po savjetu ratnoga vieća ostane ne samo u Otočcu nego i u Senju. Barun Kušljan ostavio je kapetaniju Otočku, koju primi opet barun Tomo Štrakan (1692-1714). Pune 22. godine, bio je kapetanom u Otočcu. Zatekla ga je navala Franceza u Liku. Nemir Vlaha i Bunjevaca u ovo doba zadao mu je mnogo jada. U isto vrieme savjetuje predsjednik ratnoga vieća grof Sigbert Heister, kralja, da upotrebi jače sile i strogoću prema Otočanom, jer su oni neukrotivi, što se pokazuju tim, da skoro nijedan kapetan otočki nije umro naravnom smrću, nego ubijen ili zadavljen od podanika svojih. Kao takav nije mogao služiti sa kupcem Like Sinzedorfom.

Kupac Like mislio je, da imade zapovjed i jurisdikciju nad Likom, te šalje kapetana otočkoga u Karlobag, da ga straži, a vodju bunjevačkoga Lovru Milinkovića iz Pazarišta u Otočac, što mu ne podje za rukom.

Štrakan znao je braniti sirotinju, radi česa sukobi se sa mladim grofom Sinzendorfom. Tudjinac ovaj zabrani sirotinji ličkoj žeti i voziti sieno.

Štrakan prijavi ratnomu vieću, a ovi samomu kralju s preporukom, da se prekine ugovor sa kupcem Like, jer će njegov postupak zlo uzročiti. Sinzendorf se opravdava. Veli, da je kupio Liku dne 10. veljače 1692 za 80 tisuća for, u svom posjedu da se neda smetati od kapetana Otočkoga, koji ga je dužan braniti, a ne snovati o navali na njega. S otočkim kapetanom složio se brinjski i senjski.

Za razdieljenja gornjo-hrvatskih krajiških predjela medju austrijskom komorom i krajiškom upravom, g. 1701 dne 6. studena na Rieci, pripao je Otočac sa gradovim u Gackoj dolini krajiškoj upravi. Biskup senjski Martin Brajković tuži se banu Adamu Baćanu radi "oficiala" brinjskih i otočkih, jer da odsudjuju siromahe oni kao " nobilitas ordinaria " - obično plemstvo - za bilo koju krivnju, na galija, na globu od stotinu zlatnika itd, samo, da se sviknu zapovjedniku ili da obogate. Ovakov postupak odsudjivao je biskup i zatražio, da se pravo sudi i vrši. Ovaj nepravedni postupak bio je uzrokom, da su Otočani sudjelovali u ličkoj buni g. 1702 i oni jedini bili voljni sudjelovati sa nezadovoljnici Bunjevci u Lici.

Zadnje godine kapetanata Štrakanova porodi se svadja izmedju Otočana i Perušićana glede razdiobe zemalje u Lici. Novo kršćene Perušićane trebalo je namjestiti. Otočani dokazivali su, da su uživali još dok su Turci gospodarili Likom ove zemlje: Janjče, Jesen, Male i Velike Ramljane, Zelenu poljanu do Skoka, koji je bio medja izmedju Perušića i Bunića, ali po pravu nikada nisu ove zemlje pripadale k Lici, nego u vrieme ratno, da su bile kao plien, kojim su Otočani gospodarili. Naprotiv Perušićani tj. pokršteni Turci dokazivali su, da je to njihovo, a u tom išlo im je ratno vieće na ruku. No ako budu na novo kršćani progonjeni od Vlaha, tada im Otočani dozvoljuju ovu zemlju na uživanje od Korena do Skoka. Svakako se nije moglo doći ni do toga, da se uzdrži stanje kao i prvo medju Otočani i Perušičani. Povjerenstvo koje je na tom radilo odluči, da uvede staru medju ovako: od vode Koren do tvrdjave Drvenjaka na Ramljane, Vrpilo, Radov klanac uz Turjansko polje i Miletina korita, koje posjeduju Vilički Vlasi, odavle prema Babinoj gori na Brožje, gdje je veliko jezero kao jedno selo, gdje imaju Turci i naši ribariti, prama Plešivici, koja dieli Liku od Bosne. Na temelju  ove medje ustanovilo je povjerenstvo, da su Otočani prisvojili si ovo zemljište prostim nasiljem - Faustrecht *. - Viličani su zaista uživali Turanjsko polje po svjedočbi obćine otočke i ostalih oficiala:
-   vojvode Krištofa Portnera,
-   zastavnika Jurice Oreškovića i Vida Bogdanića,
-   porkulaba Tomice Nikšića i
-   Marka Mikšića kneza, u kojoj tvrde:
"Kako za našega i naših starih spomenuća stanujući Turci, kruti neprijatelji vjere naše u Lici i Krbavi nisu nikada držali Turanjsko polje, nego su Vlasi od Vilića rečeno polje vazda branili i čuvali velikim krvoprolićem, travu kosili i blago pasli".

Ovo posvjedočiše i senjski vojvode god. 1696 dne 21. ožujka, dodav, da odkad je otet Turkom stari Perušić, čemu ima 60 godina, Vilićani su uživali to polje. No ove svjedočbe imale su malu vriednost, jer postupak komisije dokazuje drugčije. S toga, što novo krščeni Perušičani  (Turčini) i do 60. katolika nemaju ni komadića zemljišta, a Otočani, kao ni Brložani ni Vilićani ne mogu dokazati, pravo na to zemljište, neka im se po kapetanu otočkomu strogo zabrani orati ili samo ruku položiti na označeni prostor, osobito na Ramljane, gdje se nalazi jedna vapnenica. Ovakovim načinom pomoglo se je bezkućnicima novo krštenim. Odluku povierenstva potvrdio je i sam kralj 10. prosinca 1704 ali ta odluka ne stupi u život.

U drugoj polovini 18. stoljeća biti će stvar riešena. Imade ih priličan broj, te se može osnovati i jedna kapetonija od samih katolika, dočim, Brložani i Vilićani kao i Otočki Vlasi jesu šizmatici (otpadništvo od crkvene zajednice) i od crkve osudjeni.

Dočim katolici jesu vjerni i jedni druge pomažu, a Vlasi su lakomi i zavidni, a po tom i nevjerni. Što su pokazali tim, jer su novo kršćanim popalili 40 stogova siena, koji se ovim nadoknaditi moraju. Zatim po izvještaju samoga komorskoga častnika Antuna Koronini, koji im nevjeruje, upozorujuć na rad Stojana Jankovića, koji je htio Liku spraviti pod vlast dužda mletačkoga. Katolike ličke hvali, da su vjerni, - li cetolici di Lika si mostrano tutti fedeli - kao što i Otočane sa svojim kapetanom. Kako vidimo Štrakan sproveo je svoju službu u Otočcu u borbi oko uredjenja mjestnih odnošaja. Sveze imao je na daleko razgranjene. Na 9. lipnja 1693, kad mu se je rodila kćer Angela, bijaše mu došao na kumstvo i kumovao Julij Paškvaligo, vlastelin mletački, proveditur krčki. Od ovih dosadanjih kapetana najviše je on upravljao Otočcem. Nasliedio ga je grof Jakov Strasoldo (1714-1717) I on morao je sudjelovati već kod uredjivanja medja izmedju Perušićana i Otočana, isto tako morao je sudjelovati sa svojimi četami god. 1716 u kolovozu sa kapetanom senjskim Teuffenbachom, koji sa dvie tisuće Hrvata kod Moćila prodre u od Turaka osvojenu gornju Krajinu, osvoji Ostrožac i Brekovicu i silan plien odvede u Rakovicu. Kasnije je postao pukovnikom u Varaždinskoj krajini, te je sudjelovao kod uredjenja uprave vojne krajine. Lička buna imala je svoje posljedice, kad su se nezadovoljnici selili na područje mletačko. Iz Otočko kapetanije pod koju su spadala mjesta Vrhovine, Brlog, Vilić i sva Gacka dolina, potiču i porkulabi Milan Čudić iz Vrhovina, Luka Bogdanić i Janko Bunjevčić iz Brloga i Vilića, javiše, da nema velikog izseljenja osim njekoliko mladića, i sve da se tuži na skupoću soli.

Od god. 1717 -1723 bio je na čelu grada i trgovišta Otočca, kao nasljednik Strasolda, grof Ivan Lovro Paradeiser, bivši prvo kapetanom Žumberačkim, gdje je nevaljane i nevjerne ljude upotrebljivao na službu, koji su bježali u Tursku, kršćane lovili i prodavali Turkom. Ratno vieće poslalo je predlog kralju, da se skine s časti. Predlog jo bio uvažen i Paradaiser poslan u Otočac. Dali je taj posao tjerao u Otočcu, to se nezna. Poslie dvie godine njegove uprave došao je u Otočac sa kapetana, grof Saurau, koji umre god. 1726. Bio je kranjski deputat. Vitezović u svom pismu zagrebačkom biskupu Selišćeviću spominje ga. Službu deputata, kao dvorski ratni viećnik, vršio je kao kapetan otočki, napose pako kod uredjenja Vojne krajine.

Hildburgshausenova reforma Krajine počela se je provadjati. Vještaka u provadjanju reforma grofa Jurja Herbesteina (g. 1727-1735.) dobije naš Otočac za svoga kapetana. Porodica Herbesteina gospodovala je mnogo po Hrvatskoj. Sva važnija i uplivnija mjesta, bila su u rukama ove porodice. Bilo je vriednih i valjanih vojskovodja i upravnih činovnika, ali uza sve to bili su tudjinci i srcem i osjećajem prema Hrvatskoj i njezinom narodu. Reforma Krajine stupila je na snagu 1746. Donesla je kamenoj Lici mnogo jada i nevolje i krvi prolivene.

Do ove godine nisu krajišnici plaćali nikakova poreza ni danka. O svom trošku i u svojoj odori branili su se proti neprijatelja domovine. Karlovačka i Primorska krajina je prestala, a uvedene su krajiške pukovnije. Tako je i otočka pukovnija sa svojom crvenom odorom[/b] postala. Uredjena kao pravi vojnici, sastavljena od kremen-junaka, koji se istakoše u mnogih vojnah. Sedmogodišnji rat, bitka kod Kolina 18. lipnja 1757, to su sjajne zviezde nove Otočke pukovnije. Prvi zapovjednik otočke pukovnije bio je Josip Filip grof Herberstein, s majorom Josefom Dietrich von Adelsfels, koji je više sudbenu vlast vršio.

Gradina otočka služila je za porabu vojničku, dok nije g. 1823 porušena. Porkulabi bili su u njoj, koji su se g. 1747 počeli zvati knezovi.

Do sada vodile su se sudbene rasprave na hrvatskom jeziku, od sada po nalogu moraju se voditi na njemačkom. Pukovnik otočki stolovao je u Otočcu, a jedan u Gospiću. U pukovniji otočkoj bilo je 16 kapetana, medju njima bijaše sedam domaćih sinova:
-   Juraj Tomljenovič,
-   Mijo Dujmović,
-   Vuk Kolaković,
-   Domazetović,
-   Pavao Orešković,
-   Ante Konjiković i
-   Mijo Degorica.

Nezadovoljnici ustanu proti reformam Krajine. Ustaše su svoje ognjište imali u Brinju. Tko ni je s njima bio, toga su batinali, što je zadesilo mnoge činovnike. U malenom Stubaljskom polju na Vratniku utaboriše se, malo sa tim predju na Gusić polje. Buna je zauzimala veliki mah u cieloj otočkoj pukovniji. Tražilo se je odmah začetnike, koji se pronadju u osobam Maksmilijana baruna Galla, njegovoj ženi Barbari i Dragntinu Portneru, karlovačkomu kapitanu. Zatim bijhu krivci
-   Mateša Kuhačević Senjanin,
-   poručnik Nikola Holjevac i
-   Ivan Vučetić.

Kolovodje budu strogo kažnjeni i lišeni časti i utamničeni po dvie, tri i šest godine a neki Stajničanin Rakić na kolo raskinut. Otočani nisu htjeli pristati uz ove kolovodje.

Godine 1753 dne 5. ožujka podje kapetan Krištofor Portner sa dvojicom vojnika Kosinjana u Rieku. Imao je nakanu, da ubije pukovnika Josipa Benzona. Došav u Rieku, preobuče se i okrabulja poput žene. Podje u večer ravno u stan Benzonov i u času kad su se pozdravljali i zabavljali, ko što obično biva s maškaricom, izvadi pištolju i opali ga u prsa pukovnika. Imajući ovaj kućno odielo na sebi, zrno mu se zaustavi u grudnoj kosti, koje Benzon sam izvadi i tako si život spasi. Portner pobjegne po noći u Crkvenicu, a odavle u Italiju, gdje se mnogo godina skitao, a napokom se povrati natrag i osudjen bude na vječnu robiju. Smrtonosni taj čin dogodio se je na drugi dan mesopusta. Portner bio je kapetanom otočkim. Koji je povod njegovoj osveti, znati se nemože.

__________________
* Faustrecht - pravo jačeg (pravo šake; krvna osvet), Danas je u našem zakonodavstvu samo njegov ostatak kao prava na samoobranu opravdan. (MD)

6.   od 7
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #6 : Travanj 02, 2013, 10:00:45 »


Prošli vjek nije donesao Krajini mira. Poslje borbe, koju su mjesta medjusobno imala i vodila, došla je borba glede reforma, a jedva što se je ova umirila, nadodju Francezi i sva nevolja, koja ja pred njima išla. Tako dugo godina vodjena borba izmedju Perušićana i Otočana smiri se istom u početku druge polovica 18. vieka. Na Janjču (općina Perušić) sastane se povjerenstvo:
-   pukovnik de Pelikan zapovjednik brinjski i
-   Gideon von Laudon, zapovjednik bunićki,
-   nadžupnik otočki Luka Devčić pl. Divojević i
-   arcidjakon Ivan Kabalini, župnik perušićki.

Rasprava bila je žestoka s jedne i druge strane radi zemljišta od Korena do Kvarte. Uprkos žestini razprave došlo je do mirna riešenja stvari. U živo kamenje usječeni bijahu križevi kao medje, a povrh križeva naslagane su velike gomile kamenja kao svjedoci vječnoga mira. Medja je išla od doline Topoluše do vrha brda prema istoku do medja čanačkih, ili od vrha Janjča. Što je desno, toje otočko, a na lievo, to je perušićko. Jošte za svjedoke od jedne i druge strano dovedeno je do 12 mladića, od 12 godina svaki, svakomu pojedinomu darovana je po jedna petica srebra i sa oštrom željeznom šipkom je uboden, da se sjećaju, dok su živi dara i kazne, koju su dobili, kad su na Janjču mir sklopili Otočani i Perušićani.

Generalom u Vojnoj krajini bio je barun Leopold von Scherzer. Naš kroničar nazivlje ga u svojoj spomenici one godine kada je umro: "heros famosus, pater patrie, dux militum, vindex justitiae, pauperum subterfugium". Podvojiti se ne smije, jer nema nijednoga čina, koji bi bio protivan. Leopold von Scherzer umre god. 1754. Nasljedi ga Benvenuto Sigmund grof von Petazzi di San Servolo (* 17. siečnja 1699), muž velike nade, ząslužan i bogat znanjem, "quem variae scientiae reddiderunt amabilem". Znao je nešto i hrvatski. Godine 1762. odredi, da se napravi put preko Škramnice iz Brinja u Brleg. Pod njegovom upravom izvedena je cesta iz Otočca u Perušié troškom jednoga i drugoga naroda. Otočani radili su pod ravnanjem kneza Mije Furlana, koji je sagradio put od mosta do Fortice otočke. Kroničar veli za njega, da je mnogo toga učinio za života: "plural vitae comite effecturus" Iste godine izvede put od mosta otočkoga do kapelice Sv. Sebastiana trudom i troškom samih Otočana kao što i sam most otočki sagradjen je troškom obćinskim g. 1756. lzveo ga je meštar Stjepan Klarić rodom iz Lovinca. Svoju obićinu sa načelnikom na čelu imao je Otočac vać god. 1768. Vidimo evo, da je već sila turska koncem 17. vieka počela padat, narodi najviše Hrvati, koji su su s Turcima borili, oporavljaju se i dižu ali veoma polako prema veličini svojoj.

U ovo doba nastao je rat izmedju Austrije i Pruske. Vlada kraljice Marije Terazije napinjala je svu snagu, da neprijatelja svlada, ne samo u ovom ratu nego u svakom ratnom poduzeću, koja su činila drugu polovicu 18. vieka, da je ispunjen samim ratovanjem. U nijednom ratu Otočani nisu manjkali. Priznala im je to i sama kraljice, darovav im zatavu od bitke kod Kolina. Zastava se čuvala u župnoj crkvi *. U ratu, koji je trajao od 6. svibnja do 20. srpnja 1757 pogibe mnogo Otočana kod Praga i Kolina. Imenice puko: zastanik Toma Orešković, kapetan Dobović i Bilek nadju svoju smrt u Češkoj.

Na 6. rujna, kadno je ban hrvstski Franjo Nadaždi poveo svoje čete u Prusku pogiboše tada Otočani: Ivan Kolak, Peveo Kolaković, Franjo Mesić, svi poručnici, te podporučnici: Mileusnić i Štrakan Kosinjani. Na 22. prosince vrate se Otočani iz tudjine, njih oko 120 na broju, donsaov sobom silno bogatstvo.

Sliedeće godine na 21. svibnja otišlo je opet do 500 Otočana u gornju Austriju pod vodstvom
-   podpukovnika Kalinića,
-   dvojice kapetana: Pavla pl. Oreškovića i Franje Karina, te
-   podkapetana Jurja Bunjevčevića, Ivana Dujmovića i Ivana Vučetića. Vojskovodje bijahu Laudon i grof Daun.
Laudon vodio je oko 20.000 Hrvata.

U godini 1759. na 3. svibnja ne bijahu Otočani i Ličani sretni, jer ih Prusi oko 500 zarobiše medju njima kapetana Oreškovića, Stajničanina Vučetića i iz Sinca Dujmovića kapetana i Ličanina Kovačića. Pogiboše pako kepetani: Tomljanović i pl. Vukasović Senjanin.

Evo nas u godini 1759 u kojoj nalazimo srušena vrata otočke tvrdjave, no kasnije opet načinjena. Primorje bilo je učvršćeno, te se time omogućilo, da se vojske povrate kući. A i sam budući car i kralj Josip II. pustio se na putovanje. Pet godina po smrti carice Marije Terezija na 5. svibnja 1775 posjeti on i Otočac. U Otočcu proboravio je 24 sata i stanovao u samoj tvrdjavi. U pratnji njegovoj bijahu tri generala naime: general topništva barun Šišković, grof Josip Colloredo i grof Nostiz. Ovaj posljedni izjavi po želji svoga gospodara, da se gradi cesta iz Senja do Karlovca i da se nazove njegovim imenom. Tada je bio župnikom u Otočcu Senjanin Ivan pl. Vukasović. Da je kralj Josip II. imao osobitu brigu za Krajinu, pokazuje to i njegov drugi posjet u Otočac 28. lipnja 1786, dakle u oči Petrova dana. Došao je ponovno gledati tvrdjavu i sve vojne zgrade i spreme. Predvidjao je rat i sa Turci iz Bosne i sa osvojiteljem svieta Napoleonom. Taj dan, kad je prispio u Otočac samo je objeduvao u divonom pukovnikovu stanu na Grbici. Pukovnikom bio je tada Andrije Kulnek[/b]. Poslje objoda krenuo je na Doljane i Malu Kapelu kuda je put bio gotov, dodje do Jesenice i ondje prenoći. S njime bio je general Braun, njegov tajnik i kirurg Giovanni Alessandro Brambilla mladji. Pratnji se pridruži i Matija Rukavina pl. Bojnogradski, četnik u Otočcu.

Turska navela je malaksala. U Bihaću su imali svoje čete i municiju. Uhodarstvo bilo je razgranjeno na sve strane. Nisu mogli pregoriti što ne mogu gospodariti Slunju, dočim je Cetin bio u njihovoj vlasti, te je otet g. 1790. S toga navale panovno iz Drežničke krajine na susjedna mjesta g. 1787. Ove iste godine dodje opet sam Josip II. po treći put u ovaj kraj, da pregleda tvrdjavu Drežnik, koju je Ogulinski pukovnik Peharnik oteo Turčinu. Poslje, kako su Turci iztjerani iz Cetine, sklopljeno je primirje s njima. Iako je mir bio, ali na krvavu Krajinu moralo se je paziti, dok nije došlo do pravoga mira g. 1792, na kome su se morali gradovi, po Laudonu osvojeni, natrag Turkom ustupiti naime: Novi, Dubicu, Bribir i Oršova. Dok je taj mir bio ugovaran, dotle je visokom posjetom bio Otočac usrećen Nadvojvoda Franjo, sin Leopolda II. kralja, koji ga nasliedi g. 1792 dodje u Otočac, da razvidi to srce Primorske krajine, jer je Senj 1746 spao pod upravu komore su magistratom na čelu.

Devetnajsti viek osviće. Napoleon se primiče i Krajini. Već u duhu gleda svoju oživljelu Iliriju. Otočani su raztrešeni na sve strane. Jedan dio otišao je u gornju Italiju, da sa talijanskom vojskom zaprieči put Napoleonu. Kod mnogobrojnih bitaka i okršaja u Italiji sudjelovali su Otočani. Napoleonova vojska ostajala je pobjednicima. Nije pomoglo ništa. Pobjedonosno zauzeo je Dalmaciju, od kuda će preko Vrlebita u Liku. Odpora je u Lici bilo dosta, koji je u kratko vrieme bio svladan. I uskrisi Napoleon Iliriju. Gradovi su ostali i poslije njegova prolaza. Naš Otočac stoji do prve četvrti 19. vieka. Napoleonovom Ilirijom oživio je novi duh u narodu, ali tudji. Bečkoj kamarili i peštanskom spletkarenju nije bilo kraja, osobito paslie sklopljenoga mira g. 1815. Hrvati gube i zaboravljaju svoj jezik. Mrtvilo zauzelo mah. Mačem u ruci braneć Europu morao je zaspati dušavni život umornih Hrvata.

Napoleonovim ratovanjom u Italiji i u ratovah u drugih zemaljah od g. 1792 do konca 18. vieka izginilo je oko 468 ljudi negdašnje otočke pukovnije, bez častnika, no svi bijahu oženjeni, a slobodnih ni broja se nezna. Krv Hrvatska natapa Europu. Sirote plaču i cvle, ali nitko ne čuje ni plača. ni molitve.

Na vladi je kralj Franjo I. Već treće godine po sklopljenomu miru dolazi 28. travnja upravo u ponoć sa svojom ženom Caroline Auguste u Otočac. Sutradan 29. travnja u sedam sati krene put Gospića, a odavle u Dalmaciju. Iz Dalmacije se povrati na 7. lipnja 1818. opet u Otočac, gdje ga puk oduševljena dočeka. Granicom dalmatinskom je putovao do brda Deriguza (Ličko Petrovo selo) od kud skrene put Otočcu, a sliedoćega dana podje prama Ogulinu, te u Beč. Prvi put, kad je došao noćio je u župnom stanu otočkom, kod župnika Dujmovića.

Spomenu ova kraljevska putovanja, koja su nam dobrim dokazom, koliko je važno mjesto bi sam Otočac i njegova tvrdja za Krajinu. Kratke ove povjesne crte razjasniti će nam mnogo iz prošlosti ovoga kraja i donesti malu zraku svietlosti onomu dielu našega hrvatskoga naroda, koji je zaveden i koga ne prestaju zavadjati krivi proroci. "U koži su janjećoj, ali po njihovim djelima poznati će ih se".

__________________
* Kada su se Otočani vratili i donesli zastavu, dočekao ih je tada župnik pl. Vukasović i drižao oduševljeni govor koji se i danas u vojničkim krugovim spominje. Zastava je izgorila kod crkvenoga požara g. 1886.

7.   od 7
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #7 : Svibanj 22, 2013, 13:22:29 »


Otočki graničari, njihova odora i običaj

Kad vidite ova zgode Ličanine u crvenim odoramo, odmah Vam je jasno zašto plaški Omer paša nije mogao zauzeti Otočac već morao pobjeći u Bosnu pa u Tursku.

<a href="https://www.youtube.com/v/ot42rgpHotA?version=3&amp;feature=player_detailpage ." target="_blank">https://www.youtube.com/v/ot42rgpHotA?version=3&amp;feature=player_detailpage .</a>

Takvi su moji Ličani ostali sve do danas - tjeraju dušmana tamo gdje mu je mjesto - Za dom spremni!
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!