CRO-eu.com
Prosinac 09, 2019, 14:07:33 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Vukovarski dragovoljci iz Donje Motičine  (Posjeta: 5916 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Ožujak 18, 2013, 22:27:55 »


Vukovarski dragovoljci iz Donje Motičine

<a href="http://www.youtube.com/v/jT1fj3T2rSs?version=3&amp;feature=player_detailpage <br />http://www.youtube.com/v/jT1fj3T2rSs?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/jT1fj3T2rSs?version=3&amp;feature=player_detailpage <br />http://www.youtube.com/v/jT1fj3T2rSs?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

15 prijatelja u Vukovaru: Recite mami i tati da sam otišao u rat i da ću se brzo vratiti

Krenuli su u rat s igrališta u Donjoj Motičini pokraj Našica. Mislili su da će biti doma za tri tjedna. Neki se nisu vratili

Spomen-obilježje braniteljima palim u Domovinskom ratu

Mramor Zida boli na zagrebačkom Mirogoju dosad je povezao oko 13.500 žrtava Domovinskog rata. Među njima su i vukovarski dragovoljci iz Donje Motičine: Muhamed Jahić, Ivan Radačić, Branko Ušak i Dragan Vinković. Iako je poginuo na sam dan pada junačkoga grada, 18. studenoga 1991., a ekshumiran je 1998. godine, Alojza Nikodema na tom popisu još nema. U Našicama pak, na spomen-ploči posvećenoj poginulim i umrlim braniteljima s toga područja, postavljenoj 30. svibnja 2000., a i u knjižici objavljenoj nedavno, od devetorice Motičana samo su trojica: Alojz, Dragan i Josip Pađan. Ali ni svima njima, ni preživjeloj šestorici motičkih Vukovaraca – Darku i Davoru Batracu, Siniši Martinoviću, Ivici Mihaljeviću, Dubravku Mikičiću i Antunu Vrbancu – prije polaska u ratni mrak zacijelo na umu nisu bila nikakva priznanja ili hvalospjevi, a danas su pogotovo svjesni da živi mrtvima spomenike podižu, često ili ponajviše, radi sebe. Nikakve računice u tim odlukama nije bilo. Iznad i ispod crte bila je samo – domovina. Nisu ih u borbu za nju vodili duhovi ili dušmani njezine prošlosti.
 
Veseli kao da idu u svatove
 
Vlastita se kuća ne brani na njezinu pragu – govori i danas Ivica Mihaljević, koji se za odlazak u rat „predbilježio“ mnogo prije najcrnjih vukovarskih vijesti, kad je, 1. kolovoza, vidio stravične slike aljmaškoga šlepa. Zgrožen, promrsio je tada: – Ovo se mojima, mojoj obitelji, ne smije, i neće dogoditi. Kad je postalo očito da Srbija i njezina JNA po svaku cijenu nastoje Vukovar odsjeći od Hrvatske, pozivi u pomoć stigli su i u Našice, a 27. rujna na tamošnjem se Vašarištu okupilo oko 400 ljudi spremnih za borbu.
 
Siniša Martinović htio se prijaviti odmah, čim je čuo za te vapaje, iako se petnaest dana prije jedva iščupao iz armijskih pandža u Makedoniji. Mama Zdenka naslutila je što je naumio njezin jedinac i, uplašena, zapitala: „Pa hoćeš ti sad ići u Vukovar?“ Odgovor je, dakako, bio – da. Okupljanje u Našicama nije smjelo proći ni bez Branka Ušaka, Ivana Radačića Džambe, Mirka Glavaša, Josipa Pađana, Dragana Vinkovića Flege i Darka Batraca. Dvadesetogodišnjaci Davor Batrac Keks i Dubravko Mikičić Džimi te godinu dana stariji Antun Vrbanac Vrba pred našičku su se vojarnu, osvojenu prije šest dana, sjurili s motičkog igrališta. Keks je prijateljima što su ostali stigao tek viknuti: – Recite mami i tati da sam otišao u Vukovar i da ću se brzo vratiti!
 
Luku Kneževića, Muhameda Jahića Jaru, Antuna Martinovića Flipa, Alojza Nikodema i Ivicu Mihaljevića ni desetero male djece i pet do očaja zabrinutih i manje-više nezbrinutih supruga nije odvratilo od odlaska u neizvjesnost koja je, obećano im je, trebala potrajati najviše 2-3 tjedna.
 
O broju odabranih odlučivao je – broj pušaka. Keks, Džimi i Vrba upali su naknadno na već zaključeni popis 67 dragovoljaca („Nakon toga“, ponavlja Vrba, “bili smo veseli kao da idemo u svatove!“), a Siniša se među putnicima našao zahvaljujući snalažljivosti profesora Luke. Trebalo je zatim s rancima otići kući, napuniti ih najnužnijim potrepštinama i oko 22 sata vratiti se u vojarnu, gdje ih je već čekao autobus. Da je mogao, motički dobrotvor Ivo Peršić svakako bi tada svojim Vugorima umjesto novčanica u ruke ugurao hrpu strojnica. Suze strepnje ispratile su ih sve, ali i – zli seoski jezici. Nisu im tada mogli odgovoriti, a danas jedan od preživjelih, da bi ih malo otrijeznio, ovako im sudi: „Negdje su na tenkove bacali cvijeće, a negdje na one koji su pošli pred njihove gusjenice – smeće.” Preko Đakova i Vinkovaca, zajedno s dragovoljcima s tih područja, stigli su do Bogdanovaca, gdje su vožnju ispunjenu i pjesmom zamijenili sa 3-4 kilometra pješačenja. Tako se još jedino Kukuruznim putem moglo uvući u Vukovar. U proboju između neprijateljskih straža i zasjeda, udaljenih stotinjak metara, ponajviše im je pomogla jaka kiša. Kad su ih potom kamionima, oko tri sata, dovezli do jedne osnovne škole, Motičani su se još držali zajedno.
 
Jutro ih je dočekalo suncem, a doručkovalo se eksplozivno – uz granate. (Poslije će u logoru čuti da su Srbi znali za dolazak Našičana, pa i kad su krenuli!) Ubrzo su stigli zapovjednici obrambenih punktova i motička se družina razdvojila: za Mitnicu su odabrani Mihaljević, Mikičić, Darko Batrac, Vrbanac, Vinković i Pađan, Sajmištu su u pomoć poslani Radačić, Ušak, Jahić, Glavaš i Siniša Martinović, a u glasovitu Trokatnicu u Borovu Naselju „uselili“ su se Nikodem, Knežević, Antun Martinović i Davor Batrac. Uslijedilo je pedesetak dana neprestanih granatiranja, išlo se u pomoć drugim punktovima, vraćale se izgubljene kuće i ulice, čvrsto držale bojišnice (neosvojiva Mitnica!), upuštalo se i, gotovo doslovno, u borbu prsa o prsa, liječile su se rane... A poslije Svih svetih svaki je dan bio samo – dan mrtvih ili ranjenih. Prvi je od Motičana teško ranjen Josip Pađan dok je ručnim bacačem pokušavao zaustaviti transporter. Tristotinjak metara izvlačili su ga Flego, Vrba, Darko i Džimi, ne mareći odveć za gelere što su neprestano fijukali. On je bio i prvi kojemu rane na slobodi nisu dopustile da nastavi živjeti. I Mihaljević je, ranjen u ruku, završio u bolnici, u rukama dr. Njavre. Tada je do kraja uvidio razmjere vukovarskih stradanja i razaranja i uvjerio se da će se ratna sreća morati sve više zazivati. Ranama nije uspio izbjeći ni Siniša, a Antuna Martinovića i četiri puta ranjavanog Mirkicu Glavaša neki će drugi geleri, ubrzani logorskim mukama, dotući 16, odnosno 18 godina poslije. Prvi je poginuo, 15. studenoga, Dragan Vinković, a zatim će se u Borovu Naselju tugovati za Alojzom Nikodemom. Istoga, posljednjega dana obrane, 18. studenoga, nestat će Muhamed Jahić i Ivan Radačić, a Branku Ušaku, kojega pamte po zarobljavanju četvorice neprijateljskih vojnika, zlikovci će presuditi, kao i ostalim ranjenicima iz bolnice, na Ovčari...
 
Grad pretvoren u groblje
 
Preživjeli će ubrzo – osim Pađana i Glavaša, koji se jedini u proboju uspio iščupati iz Vukovara i bio je prvim glasnikom sudbine svojih suboraca – strahote ratovanja i predaje zamijeniti logorskom stravom. Njih devetorica – ukupno 2070 dana robijanja u Stajićevu, Begejcima, Sremskoj Mitrovici, Nišu i Valjevu, gdje su ih sakatila svakovrsna mučenja i ponižavanja, osmišljena valjda u kakvoj srpskoj "akademiji zlikovačkih umetnosti". Tukli su ih od prvoga do zadnjega dana logora (pet godina poslije posljedice tih tortura neće preživjeti ni Luka Knežević), pa i u autobusima kojima su ih vozili na razmjene.
 
I time su ti koji su bili stostruko nadmoćniji i brojniji prikrivali poniženje što im ga je nepojmljivom hrabrošću i žrtvom priuštila šačica Vukovaraca i njihovih dragovoljaca – naglas razmišlja najmlađi motički branitelj Vukovara Davor Batrac Keks. Moglo bi se, s poznatim prizvukom, također dodati: taj su grad u tri mjeseca, prije 20 godina, ti umišljeni ratni silnici pretvorili u groblje, ali pravo su groblje u biti odnijeli u sebi. Pa neka s njim žive sve svoje suđene im mjesece kad su tako htjeli. A dok budu protjecale vode dunavske, stajat će i rasti grad kojim se zauvijek žele ponositi ne samo nesebični, neustrašivi Motičani i njihovi potomci.

Slavko Peršić, 18.11.2011
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!