CRO-eu.com
Prosinac 16, 2019, 04:43:54 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1] 2
  Ispis  
Autor Tema: Našice  (Posjeta: 18791 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Ožujak 18, 2013, 18:01:48 »


Našice: Pejačevićeva crkvica

Sl. lijevo je iz albuma Dore Pejačević www.mic.hr  

Ovoj našičkoj crkvici mora pod hitno Zavod za zaštiti i očuvanju kulturnih dobara posvetiti pažnju. Sutra će biti kasno.

Ovoj našičkoj crkvici mora pod hitno Zavod za zaštiti i očuvanju kulturnih dobara posvetiti pažnju. Sutra će biti kasno.  

Našice 29. studena 1881
Blagoslov crkvice i ohiteliske grobnice

"Kako su mili stanovi tvoji, gospode nad silama! Gine duša moja želeći u dvore gospodnje", uzkliknuo je nekoć okrunjen prorok, obuzet miljem doma. lmžjega. Ovakav se pobožan uzdisaj iz grudi uzvine nmogomu, kad zagleala veleban hram, koji ne samo što je dostojniji stan svevišnjega, nego podjedno je najriečitijim dokazom velike i žive vjere onim, koji ga sagradiše.

Vanrednim zanimanjem pratimo putopise naših ljetošnjih rimskih hodočastnika, koji nam pričaju kako je Italija izcrpila sve blago i vještinu umjetničku, da što dostojnije pouzdiže hramove gospodu na slavu; al tim nas radostniji obuzimlje osjećaj, kad nam se nada sgoda, da bar u manjem kakovgod umotvor na sv ome vlastitom ognjištu motrimo.

Preuzv. gosp. grof Ladislav Pejačevič pretrpiv pred dvie godine gubitak nadobudna si imila sinu, koga nesmiljena smrt u cvietu mladosti nemilom svojom kosom pokosi, po pobožnoj namisli smislio iz pripadajućeg pokojniku imovinskog dielka sagraditi crkvicu, gdje bi se ujedno obiteljska grobnica obitelji Pejačevića najudobnije smjestiti dala.

Dvie su već skoro tomu godine što zidaju zidari a klešu klesari, pa na mjestu dosad pustu i gustom šikarom obraslu, gdje se virovitička i požežka javna cesta pod Našicama stiču. na brdeljku podiže se velebna, u gotičkom slogu zidana, crkvica, koja bi svojom veličinom, nespomiujuć joj umjetnosti i untarnjega nakita, dostojno mogla u gdjekojem dičnom gradu poveće mjesto zauzeti.

Dođe već davno čekani dan sv. Klementa, a veleč. g. podarciđakon kotara našičkog Josip Kal. Kršnjavi, zadobiv predhodnu od preč. nadb. duh. stola dozvolu, preuze blagoslov rečene crkvice i obiteljske grobnice. Uz dostojna podvorbu iobilnu pratnju većinom otmjenijeg diela pučanstva. Poče obhod iz ovdašnje župne crkve oo. Franjevaca, pjevajuć litanije svih svetaca; a došav na mjesto naiprvo blagoslovi grobnicu, pa zatim samu crkvicu.

Po dovršenom blagoslovu poče svečana sv. misa, a pjevanje popraćeno sviranjem na harmoniumu obću dopadnost kod svakoga uzbudi, budnć se milozvnčni glasovi razliegali ugodno akustičnom crkvicom. Po izpjevanom evangjelju, obrati se veleč. g. celebrant k narodu, pa lakim ishvatljivim načinom reče prigodno slovo, naglasiv rieči patriarhe Jakoba: "Ovo je doisto kuća božja, ovdje su vrata nebeska", pa pošto je tomu svečanom činu banska obitelj prisustvovala, nepropusti dostojno uzveličati cielu svietlu porodicu, koja na ovako sjajan način uasvjedočuje tvrdu i živu vjeru svoju. Nakon dovršene službe božje povratismo se pjevajuć litanije gospine u župnu crkvu, da na milosti Bogu zabvalimo.

Dne 28. studenog 1881 nastavila se svečanost. samo je uzklik radostni u izraz žalosti i sućuti promienila. U 10 sati odslužene su zadušnice kao na godišnji dan preminuća pok. grofa Marka Pejačevića. a po obavljenib zudušnica sve je već spremno bilo, da se svečanim sprovodom prenese tielo pokojnikovo uz još njekoja tjelesa, koja su u grobnici franjevačke crkve blago u gospodu počivala. I opet se sabralo sve množtvo viernih kršćana, koji dođoše da pokojnikom izkažu svoju počast. Sprovod je obavljen po mjestnom župe upravitelju, uz prisutnost veleč. gg. okolišnih župnika, štovatelja svietle obitelji Pejačevićeve, a na čelu grofovske obitelji hodio je za liesovi sam preuzv. g. ban grof Ladislav Pejačević. Kud je silna povorka sa sprovodom prolazila, svud bijahu dućani zatvoreni, i u obće sve je odavalo visoko štovanje i duboku žalnu sućut s obitelju dobročinitelja svojih. Tjelesa budu u obiteljsku grobnicu spremljena, i tako se dovrši i ovaj bogozaslužni čin.

Vriedno je još znati da materijal, kojim je crkvica građena, jest iz naše okolice vađeni kamen, pa se baš i s toga diviti moramo, kako se izvrstno u najfinije gotičke klesarije rabiti dade. Naše su dakle gore podale što gradnji trebalo, al žalibog, nisu samo ruke radilice naših umjetnika, več tuđina, tvrdu hrid milovidnom slikom pretvorile. Nepomaže tuj jadikovati, nego svakomu nas je živo raditi, da, pomažuč domaće umjetnike, sumi si stvorimo sretniju sgodu, gdje će Hrvat i sa svoje umjetnosti, kao što je i sa prastare si književnosti pred narodi slovio.

Primjerom nam u tom budi svietli naš ban, koj je klupe, sviećnjake, i druge potrebštine naručio u Zagrebu kod družtva umjetnosti, da tim i domaći obrt unapriedi, i čast našim obrtnikom osvietla.

Srijemski Hrvat, 3. prosinca 1881
_______________

1.   Tko je vidjeo Pejačevićevu crkvicu iznutra?
2.   Tko sve je sahranjen u obiteljskoj grobnici?

3.   Samo za Marka znamo, da je umro 28. 11. 1897 i u našičkoj crkvici sahranjen.


Klikni za uvećani prikaz

O toj u Banatu i Slavoniji najbogatijoj vlastelinskoj obitelji Pejačević mnogo je pozitivno i negativno pisano, no nigdje nisam našla podatke o neogotičkoj kapeli s obiteljskom kriptom koju je dao sagraditi ban Ladislav Pejačević u spomen na svoga prerano preminula sina Marka. Radovi su dovršeni u studenom 1881 prema projektu Hermana Bollea, a kapelica i grobnica su posvećene 20. prosinca 1881 što gornji izvorni članak potvrđuje.

Predpostavljam da je cijelo Pejačevićevo imanje danas u vlasništvu grada Našica te se čudim da kapelica za turiste, bar 2-3 puta u tjednu, nije otvorena. S velikom znatiželjom sam čekala na fotografije u nadi da ću konačno moći vidjeti kako kapelica iznutra izgleda i gdje je smještena obiteljska grobnica. Ali moj dragi Zagrebčan je, nažalost, stajao pred zatvorenim vratima. Gradonačelnika gosp. Krešimira Žagara bih zamolila, da taj problem zatvorene kapelice zajedno s TZ Našice riješi.

Dragi Jupi, rado bih se s Vama mijenjala, bar što se Vaše funkcije tiče, jer inače ne poznam nikoga tko je Lijepu našu toliko uzduž i popreko prešao. Tješim se samo s time, da su i Vama neka vrata zatvorena kao ova, za vikend, u Našicama.

Vaša Marica
 Ljubimte
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Ožujak 18, 2013, 22:24:47 »


Našice

Našice, das sich in günstiger Lage inmitten einer lieblichen Landschaft befindet, kann sich auf eine interessante mittelalterliche  Baugeschichte berufen, an der der Templer-, Johanniter- und Franziskanerorden beteiligt waren. Das barockisierte Franziskanerkloster mit der Antoniuskirche wurde im Jahre 1991 durch einen Luftangriff der "jugoslawischen Volksarmee" schwer beschädigt, ebenso die außerhalb gelegene spätromanische Martinskirche, die einem Direktbeschuß unterlag. Den Croßgrundbesitz mit Park und zwei Schlössern hatte die Familie Pejacsevich (Pejačević) 211 Jahre hindurch inne.

Die Grundherrschaft Našice gab es urkundlich bereits im Jahre 1229. In baulicher Hinsicht waren im Mittelalter drei Einheiten zu unterscheiden: die Festung (castrum) , die Marktgemeinde (oppidum) und die Grundherrschaft. Die erwähnte Festung Bedemgrad lag oberhalb von Gradac, einige Kilometer von Našice entfernt. Sie wurde im 14. Jh. von einer Familie Aba erbaut, die mit dem Königshaus der Arpaden verwandt war, und wurde ab 1396 als "Castrum Nekchevar" (Nekche, Nekchee) bezeichnet. Im Verlauf des 15. Jhs. gelangte sie von den Aba in den Besitz der Familie Gorjanski, später, etwa ab 1506, in den der Familie Ilok. Der letzte Feudalherr vor Eindringen der Türken war Ladislaus More. Neun Jahre später als der Marktfleck fiel auch die Festung in türkische Hände.

Der Markt, das eigentliche Našice, wurde im Jahre 1403 als "Oppidum Nechce" und 1408 als "Civitas Nechce" erwahnt. Die Siedlung ist aber weit älter, da zwischen 1275 und 1285 das Kloster und die Kirche der Franziskaner gebaut wurden, um annahernd die gleiche Zeit auch eine Pfarrkirche der Heiligsten Dreifaltigkeit. (Diese wurde 1826 abgerissen.) Um das Jahr 1520 zählte die Ortschaft 100 Häuser.

1536 wurde Našice (neun Jahre spater Bedemgrad) durch den Croßwesir Ibrahim erobert. Es wurde ihm, gemeinsam mit Podgorač, vom Sultan zum Geschenk gemacht.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Ožujak 19, 2013, 11:20:18 »


Našice danas, 16. 03. 2013








Ne dirajte mi ravnicu 
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Ožujak 19, 2013, 11:26:00 »


Poštovana gđo Draženović!

O navedenom objektu postoji članak u Našičkom zborniku, publikaciji koju izdaje Ogranak Matice hrvatske u Našicama, a može se dobiti na uvid u našoj muzejskoj knjižnici. Također Vas upućujem na diplomski rad Daniela Zeca o tom objektu, on se također može dobiti na uvid u muzejskoj knjižnici. No, to je samo za informaciju, ako se netko želi studioznije baviti ovim objektom, stojimo Vam na usluzi. Bilo bi dobro samo najaviti se dan-dva ranije, možete i na ovaj mail.

Što se tiče fotografija, pregledala sam naše digitalizirane zbirke i pronašla nekoliko povijesnih, pa Vam ih šaljem u mailu. Molim Vas samo da ih, u slučaju korištenja za javne svrhe, označite kao vlasništvo Zavičajnog muzeja Našice! Inače, Kapela se već nekoliko godina obnavlja i ulazak u nju trenutno nije moguć, pa je potpuno izvan funkcije.

Nekada je donja etaža (kripta) služila kao gradska mrtvačnica. Nadam se da će nakon završene obnove ovaj prostor opet biti dostupan posjetiteljima, a posebno se zalažem da se gornja etaža (crkva) koristi kao prostor održavanja sv. misa, barem nakon sahrana na gradskom groblju.

Srdačan pozdrav iz Našica.


Klikni za uvećani prikaz

OPISI FOTOGRAFIJA:
02.jpg - pogled na Kapelu, prije Drugog svjetskog rata
7778 - unutrašnjost gornje etaže Kapele (crkva) nakon Drugog svjetskog rata, vidljivo oštećenje zidova
7781 - ploča iz svetišta crkve (gornja etaža Kapele) s natpisom o podizanju i podacima o Ladislavu grofu Pejačeviću, nakon Drugog svjetskog rata
7779 - pogled na donju etažu Kapele (kripta) nakon Drugog svjetskog rata, vidljive spomen-ploče, niše iza kojih su grobna mjesta i sarkofazi na kamenim postoljima; u sredini nadgrobna ploča Ladislava grofa Pejačevića, graditelja Kapele
7780 - pogled na devastirane sarkofage s tijelima preminulih članova obitelji Pejačević u kripti Kapele (donja etaža objekta), nakon Drugog svjetskog rata
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Ožujak 19, 2013, 11:42:41 »



DVD Našice

Helm eines aktiven Feuerwehrmanns der Freiwilligen Feuerwehr von Nasice, die 1888 gegründet wurde.

http://www.mdc.hr/nasice/nj/e-nasice/e-6.html
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #5 : Ožujak 19, 2013, 14:48:30 »


Demografska kretanja Židova u kotaru Našice u 19. i početkom 20. st.

Položaj Našica u "… brdovitoj Krndiji, šumovitoj vlažnoj nizini Vučice i pravoj slavonskoj ravnici" s dobrim suhozemnim prometnicama uklapao se povoljno u ekonomske prilike s kraja 19. stoljeća.

Našički posjed grofova Pejačević dominirao je u poljoprivredi; unaprijedili su i modernizirali poljoprivrednu proizvodnju. Na njihovim posjedima koristili su se onodobni suvremeni poljoprivredni strojevi, uzgajane su plemenite pasmine životinja, a žitna proizvodnja bila je tržišno orijentirana. To je i vrijeme snažne eksploatacije šumskog bogatstva, kojim je Virovitička županija, a time i našički kraj, obilovao, pa se ovdje već od 1871. U Ceremošnjaku kraj Našica i u Ðurđenovcu od 1873. grade pilane, tvornice tkanina, strugare. Našice, koje leže na prometnim pravcima prema Zagrebu, Požegi, i Osijeku, dobivaju željezničku prugu pravac Osijek - Našice 1893. godine, a ubrzo je udruženi dionički kapital, u kojem su dominirali Židovi, izgradio i željezničku prugu od Našica do Virovitice, pa nadalje do Bjelovara i Križevaca. Time je ovaj dio Slavonije prometno integriran s užom Hrvatskom, dobivši tako veće mogućnosti za ulaganja u različite djelatnosti na ovom području.

Prije pune imigracije Židova u Hrvatskoj, u razdoblju druge polovice 19. stoljeća, demografska kretanja Židova bila su ograničena, jer je njihovo naseljavanje u Hrvatsku bilo vezano uz niz administrativnih određenja koja su, u većini slučajeva, zabranjivala naseljavanje Židova. No, od sredine 19. stoljeća plemstvo u Hrvatskoj dopušta naseljavanje Židova. Od njih posuđuju novac, a pomoću njih prodaju drvenu građu i inu robu. Kako je Židovima u Hrvatskoj bolje odgovarala manja konkurencija trgovačkog kapitala negoli ona u Mađarskoj, iz koje su u pravilu doseljavali, ubrzo su u Hrvatskoj preuzeli gotovo cijelu izvoznu trgovinu žita, kože, drveta i druge robe.

Vodeći posebnu brigu o pučanstvu od 1857. službeno se i sustavno popisivalo čitavo stanovništvo Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Zakon po kojem se stanovništvo moralo popisati proglašen je 23. ožujka 1857. Po njemu je obavljen u Hrvatskoj i Slavoniji, kao i po cijeloj Habsburškoj Monarhiji, 31. listopada 1857. godine prvi točan popis stanovništva. Iako se popis trebao obnavljati svake šeste godine, iz prijelaznoga, nedefiniranoga odnosa Hrvatske i Slavonije prema Beču i Budimpešti, sljedeći popis raspisan je tek 31. prosinca 1869. i objavljen na početku 1870. godine. S popisima iz 1880. i 1890. godine tijekom 19. stoljeća provedena su četiri popisa stanovništva, a u 20. stoljeću dva, i to 1900. i 1910. godine.

U vrijeme provođenja popisa stanovništva trgovište Našice imalo je 1857. godine 1.128 stanovnika, a 1910. godine 2.439, što je bio porast veći
od 116 %.

Po županijskom ustrojstvu reformiranom za banovanja Ivana Mažuranića Virovitička županija je razdijeljena na podžupanije koje su podijeljene na tzv. Kraljevske porezne urede. Oni su posjedovali točne popise broja naselja i stanovnika po kotarskim sjedištima. Od tada su Našice, trgovište u Virovitičkoj županiji, upravna općina podžupanije Ðakovačke te kotarsko sjedište, obuhvaćale područje Našica i mjesta Feričance i Orahovicu.

Broj Židova u mjestima koja su obuhvaćala kotar Našice po popisu stanovništva od 1857. bio je 242 (Gradac 1, Doljnja Motičina 11, trgovište Našice 75, Podgorač 19, Bankovci 5, Bokšić 4, Dolci 3, Feričanci 18, Šaptinovci 3, Cernac 2, Kutovi 3, Obradovci 3, Orahovica 87 i Predrievo 8). Po popisu iz 1880. godine Židova je 388, a 10 godina potom u Kotaru Našice je 493 Židova. U 20. stoljeću Kotar Našice je brojio 599 Židova, po popisu iz 1900., odnosno po popisu 1910. godine 610 Židova. Ako usporedimo broj Židova za kotar Našički od 1857. godine do 1910. uočava se rast židovske populacije do 150 %.

Međutim, prirodni prirast židovskog stanovništva u kotaru Našice, praćen u matičnim knjigama "Rabinata Orahovica", nije velik. Po matičnoj knjizi rođenih "Rabinata Orahovica" u razdoblju od 1858. do 1883. godine rođeno je tek 26. Ako usporedimo podatke iz popisa iz 1857. i 1880. godine jasno je da je prirodni prirast, iako pozitivan, premali, pa nam matice potvrđuju činjenicu karakterističnu gotovo za sve gradove, trgovišta i mjesta diljem Hrvatske, da se porast broja Židova, kao i drugih naroda, može jedino objašnjavati useljavanjem.

Ako usporedimo broj Židova u trgovištu Našice s brojem Židova u ondašnjoj općini Našice vidi se da 1900. oko 33% Židova živi u trgovištu, a 10 godina potom taj je broj porastao na nešto preko 39%. Uzrok tomu je naseljavanje koje je, pak, vezano uz trgovinu, tipično židovsko zanimanje.

U popisu stanovništva od 1900. više se od 35% Židova u Hrvatskoj izjašnjavalo da im je "materinji jezik" hrvatski, dok 1910. taj je broj porastao na 46%20. Ta promjena u stavu treće i četvrte doseljene generacije Židova pokazuje njihovo trajno vezanje za novonaseljeni kraj. Bez obzira što je razdoblje gospodarske krize 1873. utjecalo da se s vremenom imigracija Židova u Hrvatsku sve više smanjuje (između 1880. i 1890. godine porast židovskog stanovništva u Hrvatskoj i Slavoniji iznosio je 27,97%, dok između 1890. I 1900. porast iznosi svega 16,5%).

Iako izravne podatke o jezičnoj pripadnosti našičkih Židova nemamo, a podaci iz Virovitičke županije, kojoj je pripadalo i trgovište Našice, nisu u skladu s podacima na planu Hrvatske, o jezičnoj pripadnosti našičkih Židova govori činjenica da niti jedan sačuvani spomenik na židovskom groblju u Našicama nije pisan hrvatskim jezikom, već isključivo njemačkim ili hebrejskim. S druge strane postoji podatak da je jedan od suosnivača Hrvatskoga pjevačkoga društva "Lisinski" iz Našica bio Žiga Heim, velepoduzetnik, koji je tijekom 1893. i 1904. godine bio i predsjednik toga društva, kojem je svrha bila njegovanje i čuvanje hrvatske domoljubne i junačke pjesme. Osim aktivnog sudjelovanja u HPD "Lisinski", valja također spomenuti da se našički Židovi spominju i kao aktivni članovi Dobrovoljnog vatrogasnog društva Našice, još od samih početaka njegovoga rada 1888. godine.

Prateći vjersku strukturu stanovništva u trgovištu Našice 1890. je živjelo 1.570 rimokatolika, 56 pravoslavaca, 139 židova i 58 evangelika. Deset godina potom židova je 200, a 1910. godine 237. Dakle, preko 8% ukupnog stanovništva trgovišta.

Demografska kretanja prema matičnim knjigama "Rabinata Orahovica"

Matična knjiga rođenih najvećeg je obujma. Njeno vođenje počinje krajem 18. stoljeća, a završava 1884. godine. Matica je strukturirana tako da donosi informacije o imenu i prezimenu oca rođenog djeteta, no ne i o djevojačkom imenu majke.

Matična knjiga vjenčanih obuhvaća razdoblje od 1853. do 1882. I zanimljivo je to što prikazuje samo dvadeset parova, a razdoblje koje prati je nešto manje od trideset godina. Rubrika "vjenčavatelj" zanimljiva je utoliko što svjedoči o vjerskom ustrojstvu židovske zajednice u Našicama i okolici. Od dvadeset parova koje obuhvaća matična knjiga vjenčanih za dvije osobe možemo dati potvrdu iz matične knjige rođenih.

Matične knjige umrlih daju podatke o dobi i uzroku smrti pokojnika. Radi lakšeg praćenja u radu su podaci svrstani u dobne skupine odijeljene po spolu, iz kojih je izvedena učestalost i uzrok smrti. Nadalje treba napomenuti da je tok praćen od 1858. do 1883. godine. Od 75 osoba upisanih u matičnoj knjizi umrlih 44 su muškog, a 31 ženskog spola. Odnos umrle dojenčadi naspram ostalih dobnih skupina jest 26 naprama 49 osoba. Dakle, od svih upisanih, u ovom razdoblju, je 34% novorođenčadi (u dobi do prve godine života). Odnos umrle dojenčadi naspram ostalih umrlih između 1858. i 1859. godine je sljedeći: od deset smrtnih slučajeva, četiri se odnosi na djecu do jedne godine života. U 1882. godini stanje je drugačije, jer od šest upisanih smrtnih slučajeva, niti jedan nije za dijete u razdoblju do prve godine života. Isto je i za godine 1879., 1880. i 1881. Prateći uzroke smrti ostalih dobnih skupina, za razdoblje od 1858. do 1883. godine, od 26 muških osoba za 9 njih je kao uzrok smrti naveden oblik plućnih bolesti, dok je od 23 upisane ženske osobe umrlo od istog uzroka tek 6. Omjer plućnih bolesti i u jednoj i u drugoj skupini kreće se od 34% kod muškaraca, do 24% kod žena.

Sljedeću grupu u matičnoj knjizi umrlih, drugu po smrtnosti, čine osobe umrle u dubokoj starosti. Ta je grupa izvedena spajanjem skupine za koje je uzrok smrti upisana starost i skupine koja umire u približno istoj dobi kao i ova prva, a za njih je kao uzrok smrti upisana slabost. Ova grupa broji 8 članova, a u podjeli prema spolu omjer je 5 muških i 3 ženske osobe. Prosjek najstarijih muških upisanih osoba jest blizu 82 godine, dok bi za najstarije ženske osobe bio oko 76 godina. Ostali uzroci smrti su zastupljeni u manjem broju, a odnose se na povremene slučajeve difterije, moždanog udara, tifusa, šarlaha. I za sve ove slučajeve može se reći da obuhvaćaju sve skupine po spolu podjednako.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #6 : Ožujak 19, 2013, 14:49:26 »


Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #7 : Ožujak 19, 2013, 14:50:37 »


Frekvencija židovskih prezimena u Našicama

Razdoblje nakon 1873. predstavlja za Židove u Hrvatskoj vrijeme pune afirmacije njihovih prava s jedne strane kroz priznavanje njihove ekonomske slobode, a s druge kroz priznavanje njihovih političkih prava. Uzevši u obzir 1873. godinu kao međaš između tolerancije entiteta i njegove pune afirmacije, usporedio sam prezimena koja se pojavljuju najčešće između 1848. I 1872., s najizrazitijim prezimenima između 1873. i 1884. godine do koje možemo pratiti matične knjige (dalje MK) "Rabinata Orahovica".

Prezime Müller se u MK pojavljuje osam puta, s time što za dvije obitelji i tri generacije Müllera mogu s pouzdanošću tvrditi da su živjele u Našicama i to u razdoblju od 1799. do 1863., a pokopanih na groblju ima do 1901. U razdoblju koje prati MK postoje zasebne obitelji Müller od kojih dvije, kao što je spomenuto imaju potomke i u prvoj generaciji. Gabriel Müller, sin Jakova i Terezije, rođen je 1825., a ima dvoje djece Julku (1863.) i Ružicu (1866.) s Therezijom Müller. Gabriel (Gabro) je bio trgovac, MK umrlih govori da je živio u Martinu (selo nedaleko Našica), a 1879. godine umire u 56. godini života. Kao uzrok smrti navodi se krvotok. Abraham Müller, sin Jakova i Ružice, rođen 1829. ima dijete s Fanikom (koja je rođena 1831. a pokopana je 1901. godine na Židovskom groblju u Našicama i to Lavoslava Müllera rođenog 1863. i Faniku rođenu 1866. Za Lavoslava imamo podatak u MK umrlih, da se tu radi o djetetu koje je umrlo s dva mjeseca starosti od upale (?!), zanimanje njegova oca nije upisano. U MK umrlih nalazimo još nekoliko Müllera koji nisu rođeni u razdoblju u kojem su se u MK Rabinat Orahovica vodili podaci, ili su tek doseljeni, dakle upisani u neku drugu matičnu knjigu. Isto tako ima i djece, rođene u Našicama, a koja nisu upisana u MK rođenih. Uzrok smrti djece u velikom broju je fras (?!). Trgovac Salomon Müller, rođen u Veszpremu, umire 1858. s 58 godina starosti od plućne bolesti.

Prezime Krausz se za područje grada Našica pojavljuje od 1820. pa sve do 1878. Od te četiri zasebne obitelji, za jednu znamo da je imala potomke i u prvoj generaciji. To je obitelj Samuila i Julije Krausz koji 1820. imaju sina Julia koji od 1852. do 1858. s Mimom ima troje djece, Mina (1852.), Emerich (1856.) i Jelena (1858.). Jelena Krausz, vjerojatno u MK umrlih uvedena kao Helena Krausz, donosi nam podatke o zanimanju svoga oca. Julio Krausz je bio trgovac, kćer Helena ili Jelena umire s tri mjeseca starosti, a sam Julio 1870. s 48 godina starosti od plućnog tifusa. Ostale obitelji također imaju žensku djecu što nam zbog toga zatvara istragu, jer matične knjige rođenih ne navode djevojačka prezimena. Na groblju se nalaze dva sačuvana spomenika s time da je mlađi iz 1860. dakle ne može ih se povezati s gore spomenutima,vjerojatno se radi o doseljenicima iz ranijih razdoblja i zato nisu upisani u MK.

Prezime Selinger obuhvaća tri zasebne grane koje su naseljene, izgleda, prije 1828. kada je Michael Selinger sa svojom ženom Kraljicom, već imao dvoje djece. Drugu granu predvodi Šimun Selinger i njegova žena Ružica. Imaju kćer Lottu rođenu 1865. Viktor Selinger i njegova žena Emilija 1869. imaju kćer Amaliju. Dakle sva tri slučaja istih prezimena, koja se pojavljuju u matičnoj knjizi rođenih nisu direktni potomci jedni drugih. Jedini podatak koji možemo iščitati sa židovskog groblja u Našicama, jest ime Michaela Selingera rođenog 1791., a umrlog 1856. godine. Pored njega je i grob Rosalie Selinger rođene 1794., a umrle 1859. godine. Ni nju ne nalazimo u MK rođenih, a ako je i rođena u Našicama tada se za trgovište nije vodila MK. MK umrlih ne bilježi smrt niti jednog Selingera u razdoblju u kojem je vođena. Michael Selinger ako je to ovaj, koji se nalazi u MK rođenih 1828., isti koji je pokopan na groblju, umro je prije nego se je za Našice počela voditi MK umrlih (1850., kako svjedoči nadgrobni spomenik).

Prezime Kohn je u MK, na području grada Našica, najrasprostranjenije. To prezime je prisutno od 1825. do 1884. bez prekida. U tom velikom razdoblju, kontinuitet u pisanim dokumentima drže Filip Kohn, koji je upisan kao sin Marka i Ružice u MK. Rođen je 1835. godine, a pokopan je na židovskom groblju 1899. tako da za njega znamo da je rođen i da je živio u Našicama, no o njegovim potomcima ne znamo ništa. Zatim Lavoslav, upisan u MK, sin Salamona i Kate, rođen 1854. Godine 1881. dobio je kćer Karolinu, pa se za njega može pretpostaviti da je ostao živjeti u Našicama, a budući da je dio židovskog groblja uništen vremenom, nije poznato je li pokopan u Našicama. Za Eduarda (1839.), Henricha (1844.), Salamona (1879.) ne znamo ništa jer njihova imena nisu upisana u MK umrlih u Našicama, a nema ih ni na groblju. Ista je stvar i za Ivanu (1825.), Amaliju (1829.), Salie (1834.), Katu (1836.), Julku (1859.), Karolinu (1881.), Milku (1884.), sve rođene u Našicama. MK umrlih govori o trgovcu Salamonu Kohnu koji umire 1876. godine u 75. godini života, rođen u Mađarskoj, a možda je otac gore spomenutog Lavoslava. S time što bi imao 53 godine u vrijeme sinova rođenja.

Prezime Pollak je u jednakoj mjeri kao i Kohn rasprostranjeno u MK i to od 1833. do 1881., no isto tako, spomenici na židovskom groblju, koji su ostali sačuvani, svjedoče da je to prezime u Našicama bilo često među Židovima, s druge strane, niti jedno ime na spomenicima na groblju se ne podudara s imenima Pollakovih u matici rođenih. Josephina Pollak, udovica trgovca, umrla je u 79. godini života 1881. Ona se podudara s imenom Josephine Pollak za koju na nadgrobnom spomeniku piše da je umrla u 79. godini života i to je jedini čitljivi podatak sa spomenika, dakle može biti bilo koja Josephina Pollak. Josipa Pollak, u MK rođenih, žena je Salamona Pollaka (rođenog 1833.) s kojim je imala petero djece: Ružicu (1864.), Deboru (1866.), Kolomana (1868.), Josipa (1870.), Milana (1873.). Radi li se tu možda o Josephini Pollak koja je 1882. umrla u 39. godini života, a o kojoj svjedoči MK umrlih, ne znamo. Osim ove obitelji, kako svjedoči MK rođenih, u Našicama je bilo još Pollakovih. To su Adolf i Ana Pollak (sin Milan 1873.), prije njih Ignjat i Ružica (kći Salie 1850.), poslije njih Mavro i Ružica (sin Leon 1881.).

Prezime Spitzer u navedenim izvorima pojavljuje se od 1847. kada je rođena Amalija, kći Marka i Josipe Spitzer. Marko i Josipa su u MK rođenih upisani i nadalje, kao roditelji Salamona (1853.), Šandora (1855.) i Sofije (1857.). Obitelj Markusa (obrtnik) i Peppe Spitzer ima kćer Faniku rođenu 1849. Obitelj Jakova i Kraljice Spitzer ima troje djece, blizance Josipa i Josipu (1871.) i Armina (1873.). I na kraju obitelj Lavoslava i Fanike Spitzer koji imaju kćer Jelenu (1873.). Zapis iz MK umrlih govori kako Fanika Spitzer umire 1873. godine u 23. godini života. Moguće su porodiljne komplikacije, a administrator MK upisao je pod uzrok smrti trbuh, zanimanje (stalež) – supruga trgovca. (Ovo prezime se ne javlja na ni jednom sačuvanom spomeniku na groblju, što govori, da se ovo prezime pojavljuje u Našicama često, no nigdje nije pustilo korijenje, ili što je još vjerojatnije, da su s vremenom njihovi spomenici uništeni. Varijanta ovog prezimena pojavljuje se dva puta u Blagajničkoj knjizi Našičkog radničkog i obrtničkog društva i to 1883. Što govori u prilog ovoj drugoj tezi.)

Prezime Fuchs se u MK rođenih javlja dosta kasno, isto kao i prezime Spitzer. Godine 1859. dvije zasebne obitelji od kojih Josipa i Julke Fuchs koja ima sina Henricha, i Lavoslava i Katice Fuchs koji imaju kćer Saliku. MK umrlih nas obavještava što se događa s Henrichom Fuchs. Naime dijete trgovca umire s nepunih dvadeset dana od bolesti staničnog tkiva. Blijeda informacija o smrti djeteta ipak informira o trgovcu Josipu Fuchs, no o njemu dalje, kako smo gore naveli, više ništa. Budući da administrator Rabinata Orahovica prepušta svoje poslove našičkom rabinu 1884. godine, jasno je da se ovo prezime neće stići pojavljivati barem za navedene obitelji. Treća obitelj s ovim prezimenom mnogo je veća od prethodne dvije i zato je zasebno iznosim. To je obitelj Eliasa i Lecilije Fuchs koji imaju od 1865. do 1868. četvero djece i to Tinu (1865.), Ružicu (1866.), Josipu (1867.) i Armina (1868.). (Groblje čuva zapis o Filipu Fuchsu rođenom 1840. a umrlom 1914. MK vjenčanih govori nam također o jednom Filipu Fuchsu, trgovcu iz Našica, koji se 1861. u dvadeset i drugoj godini vjenčava za Karolinu Wagner 20 godina staru, djevojku iz Podgorača (selo pored Našica). Razlika u broju godina na spomeniku – godina rođenja 1840., a u MK vjenčanih 1839. Možda se dogodila greška oko upisa mladoženjinih godina.)

Prezime Juhn pojavljuje se u MK rođenih često, no veoma kasno, od 1863. godine. To je važno utoliko što svu upisanu djecu od 1863. do 1875. podiže jedna obitelj i to Izidora i Marije Juhn. Godine 1863. rođena je Julka, 1865. Mavro, 1867. rođen je Marko, no njega imamo upisanog u MK umrlih, što govori da je umro kao dijete s 8 mjeseci. Zanimanje oca nije upisano, kao ni bolest. Nakon njega rođen je Josip (1868.), zatim Clara (1870.), Jakov 1871. koji umire s dva mjeseca starosti, zanimanje oca ponovno nije navedeno, uzrok smrti Darm (crijeva?!). Nakon njega rođeni su 1873. Kalman i Katica 1875. Sačuvanih grobova ove obitelji nema, iako postoje imena nekih drugih istog prezimena, ova obitelj sačuvana je u MK. Od osmero djece ovoj obitelji umrlo je dvoje, u razdoblju u kojem je prosječni mortalitet vrlo visok. Naime smrtnost dojenčadi povezana je s razinom ekonomske razvijenosti i raširenošću medicinske zaštite.

Prezime Schlesinger predstavlja sličan slučaj kao i kod obitelji Juhn. Naime obitelj Henrika i Ružice Schlesinger ima sedmero djece. To su po redu – Ignjat (1864.), Drago (1866.), Theresa (1868.), Viktor (1869.), Adolf(1871.), Hugo (1873.) i Leonita (1874.). Ni jedno dijete ove obitelji nije upisano u MK umrlih, no u MK umrlih ima Schlesingera. Godine 1866. Felix Schlesinger, dijete staro tri godine, rođeno u Bukovicama (?!), umrlo i pokopano u Našicama, isto kao i Lina, vjerojatno, njegova starija sestra (4 godine), oboje rođeni u istom mjestu, smrt je nastupila s razlikom od nekoliko dana, uzrok smrti bila je difterija (Krupe). Zanimljiv je slučaj djeteta Šlezinger Izidora, rođenog 1865., umire u devetoj godini života – 1874. Tu se radi o kroatiziranju ovog prezimena. Za kraj MK umrlih govori nam opet o prezimenu Šlezinger, no ovaj put, Katici udovici umrloj u 76. godini života od starosti 1882. Već i u vrijeme kada je Izidor Šlezinger umro Katica je bila dovoljno stara da mu bude baka. Nigdje nije upisana u MK rođenih, dakle ova grana Schlesingera doseljava u Našice poslije 1806. Sačuvani spomenici na židovskom groblju spominju, između ostalih, Henricha Schlesingera, rođenog 1836., a umrlog 1889., i nadalje Rosalie Schlesinger rođenu 1832., a umrlu 1897.

U razdoblju intenzivnog useljavanja u Našice (dakle od 1873. do 1884.) MK rođenih svjedoči o 22 različita prezimena koja se pojavljuju. Dok se u dužem vremenskom intervalu od 1848. do 1872. u MK rođenih pojavljuje svega 21 pojedinačno prezime. Imigracija je osim što je skoro dva puta veća, u isto vrijeme je i dva puta raznolikija.

Zaključak
Demografska kretanja židovskog stanovništva trgovišta Našica, koja su praćena podacima iz matičnih knjiga "Rabinata Orahovica" i popisa stanovništva u Habsburškoj Monarhiji, istodobna su s modernizacijskim procesima u Hrvatskoj u 19. i na početku 20. stoljeća. U to doba u Hrvatsku Židovi dolaze uglavnom iz Mađarske privučeni manjom konkurencijom trgovačkog kapitala. To je bio njihov osnovni poticaj naseljavanju, odnosno iseljavanju iz Mađarske i drugih zemalja Habsburške, odnosno Austro-Ugarske Monarhije. Brojnost židovske zajednice u Našicama u 19. i 20. stoljeću bila je uvjetovana upravo imigracijom. To dokazuju popisi stanovništva, a isto tako i podaci iz matičnih knjiga "Rabinata Orahovica", koji prikazuju puno manji prirodni prirast stanovništva od stvarnog povećanja. Tijekom tog razdoblja Židovi su sudjelovali u izgradnji željezničke pruge prema Virovitici, a za Našice je od jednake važnosti njihova graditeljska uloga prilikom izgradnje ceste prema Požegi preko Krndije. Razdoblje pune imigracije Židova u Našice poklapa se s 1873. godinom kada Židovi u Hrvatskoj dobivaju puna politička prava. No, ta se imigracija postupno smanjuje sudeći po popisima stanovništva iz 1900. i 1910. godine.

Hrvoje Volner, Našice, 2005
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #8 : Ožujak 19, 2013, 22:11:24 »


Dunja Rajter nije zaboravila svoje rodne Našice


Dunja Rajter kći Rudolfa Rajtera, rođena u Našicama, 3. ožujka 1940, živi od 1964 u Njemačkoj, je vrlo poznata hrvatska glumica i glazbena umjetnica. Angažirana je u brojnim humanitarnim projektima u Hrvatskoj.


U prvom braku Dunja Rajter bila je udana za snimateljem Gerard Vandenberg. Vandenberg je rođen 10. ožujka1932 u Amsterdamu, umro je 16. siječnja 1999 u Minhenu.


16. srpnja 1972 udala se za pjevača Les Humphriesa. S njim ima sina, Danny Leslie Humphries (* 1974), koji je također poznati pjevač i gitarist. Od Les Humphriesa razvela se 1976 koji je umro 26. prosinca 2007 u svojoj domovini Engleskoj.


28. kolovoz 2009, udala se za njezinog dugogodišnjeg prijatelja Michaela Eichlera. Za mjesto vjenčanja izabrala je grad Zadar. Toj romantičnoj svečanosti prisustvovalo je mnogo gostiju i iz Njemačke kao i njezin sin Danny (iz braka sa Les Humphries) s njegovom zaručnicom (lijevo u pozadini).

<a href="https://www.youtube.com/v/Bev3l7i8BNY?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">https://www.youtube.com/v/Bev3l7i8BNY?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>  <a href="https://www.youtube.com/v/7PPPCNtjbxc?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">https://www.youtube.com/v/7PPPCNtjbxc?version=3&amp;feature=player_detailpage</a> 

_______
ZADAR - Poznata njemačka glumica i pjevačica hrvatskih korjena Dunja Olga Rajter (69) večeras je u Zadru nakon 25-godišnje veze stupila u brak s njemačkim televizijskim producentom Michaelom Horstom (49).

Prema njenoj želji svečanost vjenčanja održana je u crkvi Bezgrešnog začeća Blažene djevice Marije na Puntamici, a skromnu ceremoniju pred najužom rodbinom i prijateljima vodio je župnik don Emil Bilaver. Iako se uoči vjenčanja nagađalo da će kum mladoženji biti glavom i bradom Arnold Schwarzenegger, guverner Kalifornije i filmski Terminator, s kojim je Horst navodno prijatelj od djetinjstva, mladenci su za kumove izabrali supružnike Erika i Radu Pavin, vlasnike poznatog restorana i hotela Niko na Puntamici gdje je nakon obreda za mladence priređena svečana večera. Vjenčanju su uz starije Horstove roditelje nazočili i Dunjin sin iz prvog braka Danny, glumac Duško Lončar te obitelj dr. Nikše Milića iz Zadra.

Dunja Rajter (ili Reiter) rođena je 1940. u slavonskim Našicama. U Zagrebu je pohađala Dramsku akademiju, a od 1964. živi u Njemačkoj gdje je ostvarila zapaženu glumačku i pjevačku karijeru. Od kraja 60-tih do 2003. nastupila je u preko 40 filmova te snimila desetak albuma. Posebno upamćena ostala je po ulozi u prvom filmu o Winnetou te po sjajnim izvedbama šlagera i šansona u 70-ima i 80-ima kada je bila na vrhuncu karijere i među najizvođenijim pjevačicama u Njemačkoj.

Da je njena popularnost još uvijek velika potvrdio je i dolazak u Zadar posebne ekipe reportera iz vodećeg njemačkog celebrity magazina Bunte koji imaju ekskluzivno pravo objave snimaka s vjenčanja za njemačko tržište. Uoči polaganja svetih zavjeta mladenci su iza oltara od bijelih ruža na njemačkom i hrvatskom čitali ulomke iz poslanice Korićanima. Ipak mediteransku atmosferu obredu dali su mjesni pjevači crkvenog zbora pod vodstvom Petre Glavan i trojica dalmatinskih pjevača s gitarom i mandolinom. Posebno emotivan trenutak dogodio se prije prvog poljupca novopečenih supružnika kada je na njihov zahtjev mini klapa Sotto voce zapjevala “Che, sera sera”.

Ivica Nevešćanin, Portal Jutarnji.hr  28.08.2009
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #9 : Travanj 14, 2013, 22:42:34 »


Apel u pomoć kulturnoj baštini Našice

- Članak je prvi put objavljen u internetu -


KAPELA S GROBNICOM OBITELJI PEJAČEVIĆ
U NAŠICAMA

Rad donosi podatke o povijesti Kapele s grobnicom obitelji Pejačević u Našicama. Iznose se podaci o njezinoj gradnji, nekadašnjem i sadašnjem izgledu i funkciji. Objekt se vremenski i kvalitativno smješta u opus arhitekta Hermana Bollea i istražuje se veza naručitelja, arhitekta i Isidora Kršnjavoga.

UVOD

Onima koji u Našice dolaze Podravskom magistralom, otvara se s ceste kod Martina pogled na brežuljak čijom sjevernom stranom prolazi željeznička pruga u pravcu Pleternice. Danas je taj dio Našica djelomice urbaniziran, pa se mogu vidjeti brojne obiteljske kuće, vrtovi i voćnjaci koji okružuju šumarak na vrhu brijega.Tek će poneko oko iznad gustih krošnji drveća uočiti i vrh jedne građevine u obliku uskog, šiljatog tornjića sive boje. Još je manje onih prolaznika koji znaju da taj tornjić pripada jednom izuzetnom objektu. Riječ je o Kapeli s grobnicom obitelji Pejačević (u daljnjem tekstu Kapela), djelu arhitekta Hermana Bollea iz 188l. godine (sl. 1).

Svrha ovoga rada bila bi ne samo upozoriti na kulturno-povijesno značenje Kapele, već i ukazati napotrebu čuvanja njenih vrijednosti za generacije koje dolaze. Uz opis njenog nekadašnjeg i sadašnjeg izgleda i funkcije, pokušat ću istražiti i približiti čitateljima neke do sada nepoznate ili manje poznate činjenice iz povijesti ovog objekta. (1)

_________________________
Prof SILVIJA LUČEVNJAK - Rođenaje 1963. godine u Osijeku. Osnovnu i srednju školu završila je u Našicama, a studij na Filozofskomfakultetu u Zagrebu. Diplomirala je povijest umjetnosti, komparativnu književnost i bibliotekarstvo. Radila je u Srednjoj školi Isidora Kršnjavoga kao profesorica, a od 1999. godine ravnateljica je Zavičajnog muzeja Našice. Živi u Našicama.

KAPELA U LITERATURI I DOKUMENTACIJI

Nažalost, o objektu je u stručnoj literaturi i u djelima o povijesti grada pisano vrlo malo. Iako svi oni koji u novije vrijeme pišu o Našicama ukazuju na postojanje Kapele, navodeći da je riječ o djelu arhitekta Hermana Bollea, nema iscrpnijeg zapisa o ovom njegovom ostvarenju. Nekoliko osnovnih podataka o građevini može se naći u općim pregledima umjetnosti. Šturo se spominje ovo zdanje u članku Željke Čorak o H. Bolleu u 2. svesku Hrvatskog biografskog leksikona (HBL, 1989., str. 115.-117. ) gdje se samo navodi da je izgradio "grobnu kapelu Pejačević u Našicama (1881.)", a u članku o Našicama u istom izdanju spominje se objekt kao "neogotička kapela mauzolej iz 1881. (H. Bolle)". U Enciklopediji hrvatske umjetnosti Kapela je spomenuta samo godinom izgradnje u članku o Bolleu (EHU, 1995, str.105.-107.), a u članku dr. Anđele Horvat o Našicama piše i nešto preciznije (ERU, 1995., str.625.): "Neogotičku kapelu Uzašašća Gospodnjega s kriptom Pejačevića gradio je H. Bolle (1881.)."

Svećenik Placido Belavić prvi je u nizu trojice franjevaca - povjesničara Našica koji spominju Kapelu. U svojem djelu o Našicama (BELAVIĆ, 1995., str. 39.) u poglavlju Razni blagoslovi i crkvene svečanosti navodi:

"23. studenoga 1881. posvećena je velebna gotička kapelica i obiteljska grobnica Pejačevića, po dekanu i župniku u Orahovici, Josipu Kršnjavi-u. Eto se danas koči ova impozantna i elegantna crkvica na onome mjestu, gdje su bile nekoć same šikare i guštare, te se odavle čaran vidik stere po ovoj zanimljivoj Bogom blagoslovenoj okolici."

Drugi zapis o građevini donosi nam o. Srećko Majstorović (MAJSTOROVIĆ, 1973., str. 81.):

"Taj Pejačević (Ladislav Pejačević, op.a.) je podigao u Našicama crkvu i ispod nje grobnicu za svoju obitelj. Radovi na tom objektu su dovršeni u studenom 1881. Ban Ladislav je povjerio tu gradnju arhitektu Hermanu Bolle, rodom iz Kölna (1845-1926.), graditelju zagrebačke katedrale nakon potresa. Zadužbina je posvećena 23. studenoga 1881. Tom zgodom su novine "Srijemski Hrvat" zabilježile: 'Pejačeviću banu je prije dvije godine umro sin. Iz njegova obiteljskog dijela sagradio je tu crkvu i kriptu. Kroz 2 godine se klesao kamen a zidari zidali'."
 
U knjizi o. Paškala Cveka na (CVEKAN, 1985., str. 139.) može se pročitati nešto opširniji opis kapele i saznati neke pojedinosti njezine sudbine nakon 1945. godine, o čemu će još biti riječi.

Značajno je da su i suvremene publikacije popratile podizanje Kapele i time ukazale da njen značaj prelazi gradske, lokalne okvire. Riječ je o tada utjecajnom listu "Die Drau" iz Osijeka i "Sriemski Hrvat" iz Vukovara. Ovo su izuzetno značajni tekstovi i detaljno ih navodimo u radu, a ovdje tek napominjemo da su člancima popratili događaj svečanog otvorenja Kapele. Zavičaj ni muzej Našice (dalje u tekstu ZMN) čuva i isječak iz lista za mladež "Bršljan" koji je izlazio kao mjesečnik početkom stoljeća u Zagrebu. U broju 7 od 1. srpnja 1901. godine jedna pripovijetka na stranici 171. ima kao ilustraciju fotografiju našičke kapele s natpisom "Grobnica grofova Pejačević u Našicama".

Za primijetiti je da i tadašnji našički samostanski kroničar, o. Firmo Pletikapić, prepisuje cijeli članak izjednog svjetovnog lista u službeni ljetopis. To također pokazuje da su suvremenici podizanje Kapele doživjeli kao značajan društveni i kulturni događaj ne samo za grad Našice, već i cijelu domovinu.

U novije vrijeme manje priloge o Kapeli objavljivao je u periodici dugogodišnji ravnatelj ZMN mr. Josip Waller ("Glas Slavonije", "Večernji list"), a ovim vrijednim spomenikom kulture bavio se i profesor našičke Gimnazije, erudit i povjesničar-amater, Branko Krmpotić (KRMPOTIĆ, 1973., str. 4.-5.).

Opsežniju dokumentaciju o Kapeli ima Državna uprava za zaštitu spomenika kulture - Konzervatorski odjel u Osijeku, ali riječ je o građi koja je nastala nakon Drugog svjetskog rata (2). U njoj nema originalnih dokumenata iz vremena gradnje. Pretpostavljamo da će daljnja istraživanja ostalih arhiva relevantnih ustanova dati još podataka i dokumentacije o ovom objektu.

Vidljiva je i nedosljednost u navođenju naziva objekta. Iz jednog teksta u drugi, te u usmenoj predaji, postoji cijeli niz različitih termina - crkva, crkvica, kapela, grobnica, mauzolej, kripta, mrtvačnica. U ovom radu objekt nazivamo Kapela s grobnicom obitelji Pejačević (skraćeno Kapela), jer nam se čini da ovaj naziv dovoljno dobro i točno opisuje objekt, a utemeljenje na originalnom zapisu iz glavne lađe Kapele koji spominje objekt kao "capellam chriptamque" (lat. kapela s kriptom, odnosno grobnicom). Do upotrebe toliko naziva došlo je i zbog dvojake funkcije objekta, jer je ona i crkva (otuda nazivi crkvica i kapela kao nazivi za manji sakralni prostor) i grobnica (otuda naziv kripta - jer je grobnica smještena u kripti crkve; mauzolej - jer je riječ o reprezentativno oblikovanoj grobnici i mrtvačnica - jer je prostor grobnice jedno vrijeme služio kao gradska mrtvačnica).

O RAZLOZIMA GRADNJE I ODABIRU ARHITEKTA

U ovome slučaju ostvarenje dijeli sudbinu svoga stvaratelja. Herman Bolle (Köln, 1845. - Zagreb, 1926.) je arhitekt koji je ostavio nezaobilazan trag u povijesti hrvatske umjetnosti. Životni put doveo ga je u Hrvatsku gdje stvara već od 1876. godine, a trajno se nastanjuje u Zagrebu oko 1879. godine. Sudjeluje u graditeljskom i urbanističkom oblikovanju Zagreba koji se upravo potkraj stoljeća razvija u modernu srednjoeuropsku metropolu, gradi značajne objekte diljem Hrvatske, bavi se razvojem naše primijenjene umjetnosti, zastupa interese struke kao aktivni član Društva umjetnosti, promiče na brojnim izložbama u inozemstvu ugled hrvatske umjetnosti.

Međutim, njegov rad nailazi na žestoku kritiku protivnika historicizma - stila u kojem je Bolle stvarao i čije je idejne premise dosljedno provodio. Tako hrvatski povjesničari umjetnosti uvode pojam BOLETIKA, kao izraz za loš pristup u restauriranju hrvatskih kulturnih spomenika kojima su nasilno unošeni neprimjereni elementi, uklanjani originalni detalji i tako radikalno mijenjan izgled objekta, u svrhu privođenja objekta idealu "čistoga stila". Izraz je, dakako, izveden iz Bolleova prezimena, zahvaljujući njegovim potezima pri restauraciji zagrebačke katedrale, kompleksa u Mariji Bistrici, crkvi u Iloku, itd.

Tako je opus ovog izuzetno plodnog stvaratelja gotovo do naših dana ostao opterećen ovim stavovima, bez cjelovitog monografskog pregleda, iako Bolle zaslužuje mnogo više pozornosti i poštovanja. U tome smislu dijelio je sudbinu s lsidorom Kršnjavim, koji je također doživio takav odnos hrvatske kulturne javnosti. Međutim, već potkraj 70-ih godina 20. stoljeća mišljenje stručne javnosti o vrijednosti Bolleovih intervencija bitno se promijenilo, osobito nakon što je u Muzeju grada Zagreba 20. i 21. prosinca 1976. održan znanstveni skup o njegovom životu i radu, koji je pratila i prigodna izložba. Tako je obilježena 50. obljetnica njegove smrti, a kasnije i časopis "Život umjetnosti" u dvobroju 26-27 iz 1978. donosi niz članaka u kojima se revalorizira Bolleov opus.

Nažalost,još uvijek u pregledima hrvatske umjetničke baštine možemo pratiti samo marginalno navedena njegova ostvarenja ili studije o pojedinom segmentu njegovog djelovanja. Tako je i s njegovim našičkim ostvarenjem koje je navedeno u tim pregledima samo godinom izvedbe, bez ikakvih detaljnijih podataka osim da je riječ o djelu rađen om u duhu neogotike, dakle sukladno cjelokupnoj djelatnosti H. Bollea i u skladu s prihvaćenim historicističkim stavom da je za sakralne spomenike upravo neogotika najprikladniji umjetnički stil. To je pristup koji je u Hrvatskoj promicao upravo I. Kršnjavi.

Kronološki je ova izvedba visoko na ljestvici njegovih ostvarenja, datirana u 1881. godinu. Prije ove kapele Bolle je u Hrvatskoj radio već od 1876. na katedrali u Đakovu i nizu objekata u Zagrebu (katedrala, crkva Sv. Marka, samostan Magdalenki, zgrada JAZU. .. ), zatim u Mariji Bistrici, Križevcima i u Osijeku (HBL, 1989., str. 115.-116.), ali glavnina njegovog stvaralačkog opusa tek slijedi u godinama nakon projektiranja našičke Kapele.

Za povijest gradnje našičke kapele bilo je potrebno pregledati i dostupnu arhivsku građu, jer su podaci u literaturi bili izuzetno škrti. Najviše podataka pružilo je istraživanje u knjižnici Franjevačkog samostana u Našicama. Riječ je o zapisu koji je u rukopisnu knjigu samostanske kronike za godinu 1881. unio na str. 70.-71. tadašnji gvardijan, o. Finno Pletikapić, akoji glasi (3):

"Dana 11. rujna, po višem dopuštenju, prethodno spomenuti je samostan, kao administrator ove župe, blagoslovio novo, povećano groblje koje je priključeno starome, a ovu svetu službu je pratio pobožni narod u svečanoj procesiji, gdje je čak sam održao sveti govor prikladan obredu, obavljajući (poslove oko groblja, nap. prev.). Na početku mjeseca listopada je sačuvana berba (grožđa, nap. prev) donijela dobar urod, a ta berba se ipak zbog neprilika uništenih putova mogla obaviti i dovršiti s teškim poslom. U studenom su dovršeni dosada zaostali radovi oko kapele podignute kod groblja, tako da je već 23. ovoga (mjeseca, nap, prev.) slijedio sam blagoslov. Ova je svečanost opisana na stranicama "Sriemskog Hrvata" na sljedeći način: (slijedi tekst na hrvatskom jeziku, preuzet iz izvornika, nap, prev.)

"Kako su mili stanovi tvoji, Gospode nad silama! Gine duša moja želeći u dvore Gospodnje", uzkliknuo je njekoi okrunjen prorok, obuzet miljem doma božjega. Ovakav se pobožan uzdisaj iz grudi uzvine mnogomu, kad zagleda veleban hram koji ne samo što je dostojniji stan svevišnjega, nego podjedno je najriečitijim dokazom velike i žive vjere onim, koji ga sagradiše. - Vanrednim zanimanjem pratimo putopise naših ljetošnjih rimskih hodočastnika, koji nam pričaju kako je Italija izcrpila sve blago i vještinu umjetničku, da što dostojnije pouzdiže hramove gospodu na slavu, al tim nas radostniji obuzimlje osjećaj, kad nam se nada sgoda, da bar u manjem kakovgod umotvor na svome vlastitom ognjištu motrimo.

Preuzv. gosp. grof Ladislav Pejačević pretrpio pred dvie godine gubitak nadobudna si i mila sina, koga nesmiljena smrt u cvietu mladosti nemilom svojom kosom pokosi, po pobožnoj namisli smislio iz pripadajućeg pokojniku imovinskog dielka sagraditi crkvicu, gdje bi se ujedno obiteljska grobnica obitelji Pejačevića najudobnije smjestiti dala. - Dvie su već skoro tom godine što zidaju zidari a klešu klesari, pa na mjestu dosad pustu i gustom šikarom obraslu, gdje se virovitička i požeška javna cesta pod Našicama stiču, na brdeljku podiže se velebna, u gotičkom slogu zidana, crkvica, koja bi svojom veličinom, nespominjuć joj umjetnosti i nutarnjega nakita, dostojno mogla u gdjekojem dičnom gradu uzvišeno mjesto zauzeti.

Dodje već davno čekani dan sv. Klementa, a veleč. g. podarcidjakon kotara našičkog Josip Kal. Kršnjavi, zadobio predhodnu od preč. nadb. duh. stola dozvolu, preuze blagoslov rečene crkvice i obiteljske grobnice. Uz dostojnu podvorbu i obilnu pratnju većinom otmjenijeg diela pučanstva, poče obhod iz  ovdašnje župne crkve o. o. Franjevaca, pjevajuć litanije svih svetaca, a došav na mjesto najprvo blagoslovi grobnicu, pa zatim samu crkvicu.

1. od 9
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #10 : Travanj 14, 2013, 22:43:41 »


Po dovršenom blagoslovu poče svečana sv. misa, a pjevanje popraćeno sviranjem na harmoniumu obću dopadnost kod svakoga uzbudi, buduć se milozvučni glasovi razliegali ugodno akustičnom crkvicom. Po izpjevanom evangjelju, obrati se veleč. g. celebrant k narodu, pa lahkim i shvatljivim načinom reče prigodno slovo, naglasiv rieči Patriarhe Jakoba: "ovo je doista kuća božja, ovdje su vrata nebeska", pa pošto je tom svečanom činu banska obitelj prisustvovala, ne propusti dostojno uzveličati cielu svietlu porodicu, koja na ovako sjajan način zasvjedočuje tvrdu i živu vjeru svoju. Nakon dovršene službe božje povratismo se pjevajuć !itanije gospine u župnu crkvu, da na milosti Bogu zahvalimo."

Ovoga dana, to jest 23. studenoga, blagoslovljeno je novo groblje u selu Markovac, preko istoga A.R.D. Josipa Kršnjavog V.A. đakona i župnika feričanačkoga. Dana 28. studenoga su u 10 sati ujutro, pošto je završen svečani sprovod, prenešena su tijela nekoliko naraštaja obitelji Pejačević iz samostanske kripte u kriptu pod kapelom iste obitelji, čiju funkcijuje imala prethodna kripta na mjestu samostana kao administratora ove župe: sam prijenos je izvršen sa svečanim ophodom, bilo je prisutno i veliko mnoštvo naroda, a pratio ga je sam ban s izvrsnom obitelji. (...)"

Ovaj zapis potvrđuje neke poznate činjenice, ali donosi i nove spoznaje. Jasno je opisan razlog podizanja ove građevine. Riječ je o smrti sina grofa Ladislava Pejačevića, Marka Pejačevića (punim imenom Maria Marcus Alexander). U primjerku genealogije obitelji Pejačević, koja se čuva u Državnom arhivu u Zagrebu (4), a napisao ju je grof Julijan Pejačević (1833.-1906.), otisnuti su datum i mjesto Markovog rođenja - 4. kolovoza 1862. godine "zu Nassicz", dakle u Našicama. Marko je sin grofa Ladislava Pejačevića (1824.-1901.) i njegove supruge Gabrijele r. Döry de Jobahaza. Prethodili su mu rođenjem (kako je u dokumentu navedeno) Maria Eleonora (r. 1853.), Theodor (r. 1855.) i Maria Elisabeth (r. 1860.) - poznatija po imenu Jelisaveta. Podacima o rođenju Ladislavove djece u navedenom primjerku vjerojatno je netko iz obitelji Pejačević naknadno rukom dopisivao značajne datume i podatke iz života, jer Julijan svoja istraživanja objavljuje 1876. godine, a intervencije su očigledno iz kasnijeg razdoblja. Tako kod Marka čitamo ispod podatka o rođenju bilješku rukom "gest. 1880. zu Bözen Gries".

Podaci iz samostanske kronike ukazuju na raniju dataciju Markove smrti, jer piše da se 1881. Kapela posvećuje nakon gotovo dvije godine gradnje, a prijenos posmrtnih ostataka Pejačevića u novu kriptu odvija se na obljetnicu njegove smrti 28. studenoga. Taj datum sadrži i njegova nadgrobna ploča iz kripte (sl. 2). Dakle, Marko umire u svojoj 17. godini života 1879. godine, a u slobodnom prijevodu uzrok smrti bio je nekakav "zao osip".

Ova smrt potresla je obitelj Pejačević, kako to navodi samostanska kronika. Odlučeno je da se iz dijela njegovog nasljedstva izgradi jedna kapela, svojevrsna votivna (lat. zavjetna, nekome posvećena) crkva u spomen prerano ugaslog života Marka Pejačevića. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da se uspomena na njega sačuvala i davanjem njegovog imena novonastalom naselju Markovac 1880. te da je groblje tog mjesta blagoslovljeno istog dana kada i Kapela. O tome nam svjedoči članak objavljen u listu "Die Drau" koji je izlazio u Osijeku, a u kojem studenoga 1881. piše, u prijevodu s njemačkog (5):

"Iz Našica nam se javlja: (..) 23. ovog mjeseca održalo se blagoslivljanje groblja u novom naselju Markovac, kao i blagoslivljanje novoizgrađene raskošne Markove kapele i istom je osim članova grofovske obitelji prisustvovala veoma mnogobrojna publika ... Njegova presvijetlost, gospodin Kršnjavi, katolički dostojanstvenik iz Feričanaca, održao je misu i protumačio u veoma uspjelom govoru značaj održane ceremonije. Ova ista trajalaje skoro tri sata. Kao što se čuje, održat će se u najkraćem vremenu prenošenje posmrtnih ostataka pokojnog grofa Marcusa u obiteljsku grobnicu kapele, koja je nazvana po njegovom imenu".

Iz članka je vidljivo da se objekt nazivao imenom pokojnog grofa Marka. Nejasno je upotrebljava li autor kolokvijaini ili službeni naziv kada govori o "Markovoj kapeli". Njen današnji službeni naziv je Kapela Uzašašća Gospodinova, a istraživanja pokazuju daje njen titular nepromijenjen barem od 30-ih godina ovoga stoljeća.

Pretpostavimo da su kontakti Pejačevića s arhitektom Hermanom Bolleom započeli odmah nakon Markove smrti potkraj 1879. godine. U veljači iduće godine grof Ladislav Pejačević nasljeđuje Ivana Mažuranića na položaju hrvatskoga bana. Morao je tada često boraviti u Zagrebu i vjerojatno je imao priliku doći u kontakt s Bolleom koji se 1878./1879. godine trajno nastanio u Zagrebu. U to vrijeme upravo se zahuktala obnova zagrebačke katedrale. Po želji nadbiskupa Josipa Mihalovića osnovan je još 1877. godine odbor koji će se brinuti za obnovu prvostolnice (MARUŠEVSKI, 1995., str. 477.). Nacrte i troškovnik obnove predložio je odboru čuveni graditelj bečke katedrale Friedrich von Schmidt kod kojega radi i Herman Bolle, koji će osobno voditi obnovu. Schmidtov prijedlog radova biva prihvaćen, možda i na posredan pritisak biskupa Strossmayera koji je preko Franje Račkog utjecao na rad odbora, a već otprije poznaje i Schmidta i Bollea.

Povelju o obnovi crkve pohranio je nadbiskup Josip Mihalović 18. kolovoza 1880. u prisutnosti velikodostojnika i samoga bana, grofa Pejačevića (MARUŠEVSKI, 1995., str. 478.). Bilo je, dakle, logično da za namjeravanu gradnju Pejačevići izaberu ovog perspektivnog, mladog arhitekta na početku karijere, koji radi na tada najzahtjevnijim poslovima. Grof Ladislav Pejačević mogao ga je upoznati u Zagrebu kao Schmidtovog zastupnika na obnovi katedrale.

Je li netko predložio Bollea Pejačevićima i tko je to bio, ostaje zasada hipoteza (6), Pretpostavka o vezi Bolle - Kršnjavi - Pejačević kao mogućem putu angažiranja ovog umjetnika na našičkoj gradnji nije se mogla dokazati. U ovom razdoblju i Kršnjavi i Strossmayer protežiraju Bollea. Naime, Isidor Kršnjavi je  sreo i upoznao Bollea još 1872. godine kada na imanje njegove supruge Mine Fröschl u Weidlingu kod Beča zalazi biskup Strossmayer (KRŠNJAVI, 1986., str. 174.-247.). Tada Kršnjavi često odlazi s biskupovim porukama u atelijer Friedricha Schmidta u Beč, noseći mu dokumente vezane za izgradnju zgrade JAZU u Zagrebu. Tamo susreće i upoznaje Bollea koji je počeo raditi kod tog poznatog majstora, a zatim se s Bolleom ponovno 1875. sastaje u Rimu gdje zajedno s biskupom Strossmayerom stvara velike planove o razvoju naše umjetnosti. Počeci su to suradnje koja će se plodno nastaviti u Hrvatskoj.

Upravo Kršnjavi predlaže 1878. godine kanoniku Lehpameru arhitekta Bollea za restauriranje crkve u Marija Bistrici, a u pismu Strossmayeru zalaže se 1879. da Bolle dobije gradnju osječke gimnazije, iako su mu suparnici u dobivanju tog posla ugledna kuća "Grahor i Klein" iz Zagreba i zagrebački "Klub inžinirah i arhitektah". Kršnjavi po dolasku u Hrvatsku osniva Društvo umjetnosti, koje promiče nove sustave vrijednosti na tada još vrlo skučenoj likovnoj pozornici Hrvatske. Njegovim nastojanjem, stvari se ipak kreću nabolje. Nakon započete obnove katedrale u Zagrebu nadbiskup Mihalović 21. kolovoza 1880. upućuje svećenstvo da se "glede narudžbi" obrati na Društvo umjetnosti (KRŠNJAVI, 1986., str. 397.). Sličnu okružnicu uputio je svojem svećenstvu i Strossmayer, protežirajući tako udruženje kojemu su ugledni članovi upravo Kršnjavi i Bolle.

Međutim, iako Kršnjavi dolazi u Zagreb i preuzima stalan posao na katedri za povijest umjetnosti, kao drugoj takvoj katedri u carstvu iza Beča, upravo dijelom zahvaljujući zalaganju grofa Pejačevića (KRŠNJAVI, 1986., str. 245.), u svojim se "Zapiscima ... " vrlo malo spominje svoje veze s tom obitelji. Poznato je da Isidorov otac Ignac dolazi u Našice kao geometar na imanje obitelji Pejačević i da je grof Ladislav Pejačević bio djever na svadbi Ignaca i Karoline, roditelja Isidora Kršnjavog. Međutim, kasnijih veza između Isidora Kršnjavog i Pejačevića izgleda nije bilo i on se u svojim memoarima izražava o njima vrlo negativno (KRŠNJAVI, 1986., str. 154.).

Pretpostavlja se stoga da izvorna veza prema Bolleu nije išla preko Kršnjavoga, iako je Kršnjavi izuzetno zaslužan za Bolleov dolazak u Hrvatsku i brojne zajedničke projekte. Ostaje tek slutnja da su Našice ipak uspjele, barem posredno, povezati ova dva izuzetna stvaratelja, jer samostanska kronika navodi da obred posvećenja Kapele predvodi Josip Kršnjavi, župnik feričanački i orahovički. On je bio Isidorov stric, brat njegovog oca Ignaca (MARUŠEVSKI, 1986., str. 20.). Igrom sudbine ili ne, upravo on kao podarhiđakon našičkog kotara vodi ovu svečanost. Funkcija đakona je u biti počasna, dodjeljuje se svećeniku koji uživa ugled i povjerenje samog biskupa i koji mu pomaže u obavljanju nekih poslova. Očigledno je da je u toj funkciji Josip Kršnjavi bio predstavnik nadbiskupa Mihalovića. Ako je Ladislavu Pejačeviću upravo Mihalović predložio Bollea, bio bi to logičan izbor. Uostalom, Pejačević vjerojatno više i bolje surađuje s Mihalovićem nego sa Strossmayerom, jer su obojica zastupnici nagodbene politike u odnosu prema Mađarima, za razliku od oštre politike narodnjaštva koju zastupa Strossmayer. Za pretpostaviti je stoga, da je do akvizicije u Našicama Bolle došao upravo vezom Pejačević - Mihalović, a ne Pejačević - Kršnjavi ili Pejačević - Strossmayer. U tom razdoblju Bolle se najviše i oslanja na Mihalovića, jer radi na obnovi katedrale, prvo onoj prije velikog potresa u jesen 1880., a zatim intenzivno nakon njega.

GRADNJA KAPELE

Nacrti za ovaj objekt morali su biti gotovi prije proljeća 1880. godine kako bi se moglo pristupiti samoj gradnji koja vjerojatno traje u sezoni proljeće - jesen 1880. i dovršava se u sezoni proljeće - jesen 1881., gotovo dvije godine nakon početka gradnje, kako to potvrđuje i samostanska kronika. Tko je izvodio gradnju objekta za sada nije poznato, ali pretpostavljamo da je posao mogao preuzeti i neki lokalni poduzetnik. Primjerice, u izgradnji ceste Našice - Požega, koja je puštena u promet 1886. godine sudjeluju Mihajlo pl. Tesus, kraljevski građevni nadzornik i Vlade Zorac, kraljevski državni inženjer. Kao graditelji spominju se Žiga Heim, poduzetnik i Josip Hrukta, civilni inženjer (7). Žiga Heim je vjerojatno identična osoba sa Sigismundom Heimom za kojeg u Državnom arhivu u Osijeku postoji podatak daje u razdoblju od 1876. do kraja 1896. imao trgovinu mješovitom robom u Feričancima, a zatim je njegov sin koji se također zvao Sigismund Heim nastavio voditi građevno poduzeće u Našicama, te proizvodnju i prodavanje šumske robe (8). Ovi podaci govore u prilog tvrdnje da su gradnju mogli prema Bolleovim nacrtima izvesti i lokalni stručnjaci i poduzetnici, barem u segmentu zemljanih radova i osnovnih građevinskih zahvata prema njegovom projektu. I danas je vidljivo da je za izgradnju objekta bilo potrebno usijecati prilaznu cestu u kosinu brežuljka kako bi se dobio prostor prilaznog puta i zaravnjen prostor ispred ulaza u Kapelu, pa su barem taj dio radova mogli izvesti i domaći poduzetnici. Sigurno su sudjelovali i pri dovoženju kamena za gradnju koji je vjerojatno dopreman iz blizine, jer je korištena jedna vrsta pješčenjaka kojega ima u okolici Našica (npr. lokacije oko Gornje Motičine i Seone) (9).

Što se tiče radova na samom objektu, a posebno arhitektonskih detalja koji su izvedeni vrlo kvalitetno, na izgradnji je morao biti zaposlen stručnjak kojeg je Bolle vjerojatno doveo u Našice, možda povukavši nekog s gradnje zagrebačke katedrale ili iskoristivši veze s poznavanjem austrijskih kamenoklesarskih radionica. U prilog toj tvrdnji ide podatak da mramorne nadgrobne ploče izvodi radionica GREIN iz Graza. Nije poznato kada je Bolle za vrijeme gradnje boravio u Našicama, ali sam projekt i izvedba pokazuju da je arhitekt dobro poznavao lokaciju na kojoj je izgrađena Kapela. Bolle vješto koristi zadane vrijednosti terena i rješava ga etažnim razdvajanjem prostora Kapele. Posebno je značajan ukupni odnos prema krajoliku, jer se Kapela smješta pri vrhu brežuljka dominirajući tako okolnim prostorom. Upravo ispod tog brežuljka račvaju se važni prometni pravci prema Požeškoj kotlini s jedne i Podravini s druge strane. Ovaj objekt bio je tako vidljiv svakom prolazniku, jer tada nije bio zaklonjen visokim drvećem kao danas.

Ovakvo shvaćanje arhitekture kao sastavnog dijela šire koncepcije prostora, odnosno aktivnog elementa urbanističkog oblikovanja, specifičanje za Bolleov opus. Već je primijećeno da svi Bolleovi objekti na sjevernim zagrebačkim brežuljcima (Mirogoj, Vila Weiss, Samostan Magdalenki) "svojom slikovitošću afirmiraju narav krajolika", odnosno da je "objekt prizor u funkciji grada" (ŽIVOT UMJETNOSTI, 1978., str. 28.-31.). Dapače, u našičkom primjeru Bolle oblikovanje glavne fasade izvodi upravo podvrgavajući sve dominantnoj vizuri koja tek s udaljenosti omogućuje sagledavanje cijelog sjevernog pročelja. To nije bilo moguće izvesti, ako arhitekt nije dobro poznavao mogućnosti terena i smještaj Kapele u odnosu na okolni prostor.

FUNKCIJA I VANJSKI OBLIK KAPELE

Kao jedini sigurni podaci pokazuju se zasada oni o vremenu njezine izgradnje i razlozi podizanja. Oni su odredili i njen oblik. Riječ je o kombinaciji sakralnoga objekta (crkva) i sepulkralnog prostora (prostora namijenjenog sahrani pokojnika) izrazito reprezentativnog izgleda, dakle mauzoleja obitelji Pejačević koji je izveden kao kripta crkve. Dvojnost funkcije razriješena je u dvoetažnosti objekta koji dosljedno prati i mogućnosti terena na kojemje Kapela podignuta, omogućivši zasebne reprezentativne ulaze u svaki od ova dva prostora.

Objekt je položen na sjevernoj padini obronka Krndije nasuprot našičkom groblju koje je zauzelo njegovu južnu padinu. Vrhom tog brežuljka prolazi cesta koja jasno razdvaja ove dvije katastarske čestice. Ta cesta je i komunikacija koja spaja ovaj dio grada, poznat kao Matanovci, s centrom grada koji se nalazi nešto istočnije. Literatura navodi da je kapela položena smjerom sjever-jug, s glavnim pročeljem okrenutim prema kosini brežuljka. Potvrđeno je mjerenjem da apsida Kapele ima blagi otklon prema istoku, a glavno pročelje prema zapadu, dakle precizno bi trebalo reći daje glavno pročelje okrenuto sjeverozapadu, a apsida jugoistoku (10). Do Kapele se dolazi prilaznom stazom koja započinje iza nadvožnjaka pruge Našice - Pleternica, uz koju su posađena stabla i tako formirana aleja.

2. od 9
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #11 : Travanj 14, 2013, 22:45:08 »


Gornja etaža objekta u funkciji je crkve. Tom dijelu objekta nije bio moguć izravan pristup s obzirom na kosinu terena, pa je prilaz izveden bočno u odnosu na glavnu os prostora uz pomoć reprezentativnog stubišta kojim se s istočne i zapadne strane dolazi na terasu, a s nje ulazi u crkvu (sl. 3). Zanimljivo je da istočna strana ima ukupno 20, a zapadna 19 kamenih stuba odijeljenih s dva odmorišta u nizove 6 † 11 † 3, odnosno 6 † 10 † 3 stuba. S lijeve i desne strane stubište je obrubljeno masivnim zidom od opeke koji u tri visinske razine prati kosinu stubišta, a na čijem se početku i duž cijelog vrha nalaze kamene ploče u funkciji zaštite zida i ujedno rukohvata. Taj ogradni zid od opeke s južne strane, dakle, one uz pročelje crkve, završava na vrhu s po jednim kamenim stubom sa svake strane, kojima danas nedostaju završne "kape" u obliku kamenih ploča za koje pretpostavljam da odgovaraju dvjema pločama koje su bačene na tlo u neposrednoj blizini objekta.

Sjeverna strana tog zida - ograde stubišta je ujedino gornja zona pročelja donje etaže objekta koji tako ima zanimljiv stepenasti oblik gornje rubne linije. Stubište završava terasom ispred cijelog sjevernog pročelja gornje etaže, širokom kao stubište. Ovdje je zid od opeke sa završnom kamenom pločom na vrhu tek plitka ograda njenog sjevernog ruba. Dijelovi ove ograde stubišta su na nekim mjestima znatno oštećeni, a kamene stube su mjestimično napucale, segmenti se odvajaju od cjeline i vjerojatno je da popušta zemljani nasip na kojem su postavljene. Svojedobno je bilo i namjernog oštećivanja stubišta, jer je sa zapadne strane odvaljen i odnešen rubni kamen sjeverne ograde na početku stubišta i ugrađen u temelje jedne kuće. Na intervenciju građana i policije, kamen je pronađen i vraćen na svoje mjesto (11).

S terase je moguć ulaz u objekt kroz reprezentativni portal na glavnom pročelju, a moguć je i ophod oko cijelog objekta izveden kao široka staza od asfalta s kamenim rubnjakom. Staza je oko svetišta za jednu stubu viša. Uz rub staze nalaze se relativno duboka četvrtasta okna kojima danas nedostaju pokrivne ploče, pa su opasna za posjetitelje ovog objekta, a pretpostavljamo da skupljaju i odvode oborinske vode s krova Kapele.

Glavno pročelje je kameno, građeno kvalitetno obrađenim klesanicima u obliku kvadra koji na zidu stvaraju diskretno uočljivu pravokutnu mrežu. Horizontalnostje naglašena visokim soklom u podnožju i plitkim jednostavnim vijencem koji razdvaja donju zonu pročelja od zone krovišta i zvonika. No, svakako je u sklopu neogotičkog repertoara oblika naglašenija vertikalna podjela fasade.

Jasno je naglašena centralna zona pročelja s portalom koji je arhitektonsko-plastički bogato izveden i volumenom izlazi izvan osnovne linije pročelja. Njegov se otvor stupnjevito sužava prema ulaznim vratima, što je naglašeno i parom polustupova čiji kapiteli nose dva naglašeno profilirana šiljata luka. Iznad lukova nalazi se trokutasta ploha zabata uokvirena kamenom strehom na čijem je vrhu postavljen kameni križ izveden u visokom reljefu. Vrh tog križa dotiče se plitkog horizontalnog vijenca iznad kojeg je zona kora glavne lađe.

Pravokutna ploha pročelja iza kojega je zona kora perforirana je s tri manja prozorska otvora koji imaju šiljatolučni završetak, a vertikalizam je naglašen i time što je centralni prozor nešto viši od dva bočna prozora.

Bočne stranice portala uokviruju dva plitko istaknuta pilastra koji završavaju reljefno istaknutim, piramidainim završetkom s kamenom ružom (kao križna ruža) na vrhu. Ovaj se ukras ponavlja i dosljedno provodi u ukrašavanju cijelog objekta. Bočne granice cijelog pročelja uokvirene su parom kontrafora koji su postavljeni vertikalno na plohu zida, postepeno se sužavaju prema vrhu i u visini prozora zvonika imaju bogat ukras izveden u obliku vitkih tornjića, tzv. fijala koji se sastoje od visoke kubične baze i vitkog piramidalnog završetka s kamenim cvijetom na vrhu. Ove fijale okružuju nešto niže postavljeni manji kameni cvjetovi na vrhu trokutastih zabata, po dva sa svake strane.

Iznad centralne zone prizemlja nastavlja se tijelo zvonika. Kontrafore na krajevima pročelja i zonu zvonika spaja koso zaključena ploha s po tri plitke niše visinom prilagođene kosini plohe čiji završetak ima oblik tzv. ribljeg mjehura. Ova ploha iza sebe "skriva" kraj dvoslivnog krova cijele građevine.

Sam zvonik visoko se uzdiže nad pročeljem i počinje kao kubična forma u donjem dijelu s visokim uskim prozorom kojim je perforirana njegova sjeverna ploha - glavno pročelje, u zoni tavanskog prostora. Taj prozor također završava lukom u obliku tzv. ribljeg mjehura i imao je drvene kapke. Tijelo zvonika ima reljefno naglašene bridove u formi plitkih lezena. Ovaj kubični dio zvonika završava reljefno istaknutim vijencem iznad kojega se nalazi arhitektonski razveden dio zvonika koji predstavlja prijelaz s kvadratične osnove donjeg dijela prema oktogonalnoj bazi završnog dijela zvonika.

Bridovi ovog dijela u formi su kubičnih tornjića koji nastavljaju vertikalu bridnog ukrasa u obliku lezena donjeg dijela zvonika i završavaju plitkim vijencem iznad kojeg je izveden ukras u obliku piramide s kamenim cvijetom na vrhu. Ponavlja se time ukras sa završetka kontrafora na bokovima glavnog pročelja, ali zbog konstruktivnih razloga piramida ima oblikovane samo dvije vanjske plohe, dok dvije unutrašnje plohe prelaze u plitki dvoslivni krov koji spaja taj ukras s "kapom" tornja.

Između ovih ukrasa na bridovima zvonika nalaze se prozori postavljeni u sredini plohe koja završava šiljatim trokutastim zabatom i kamenim cvijetom na vrhu. Ovdje je zona zvonika u cijelosti iznad zone krova glavne lađe, pa su identično oblikovane sve četiri strane, odnosno sve su plohe zida perforirane prozorima. Prozorski su otvori suženi prema unutra i završavaju šiljatim lukom. Nažalost, originalne drvene kapke zadržao je samo istočni prozor, na južnoj strani su kapci nestali, a oštećen je i prozorski okvir. Prozor na zapadu ima sačuvan samo završni gornji dio kapka, a na sjeveru je taj detalj opreme također nestao.

Iznad prozora na vrhovima zabata nalazila su se četiri kamena cvijeta, nešto veća od cvjetova na bočnim tornjićima. Danas je sačuvan samo cvijet iznad zapadnog zabata. To je jedini sačuvan cvijet od ukupno osam, koliko ih je ova zona zvonika imala (četiri na ugaonim pramidama i četiri na zabatima iznad prozora). Vidljivo je da i ovaj ukras samo što nije pao, jer se nagnuo u stranu i gotovo potpuno otkvačio od metalnog zupca u podnožju koji ga učvršćuje za objekt.

Iznad ovog dijela počinje završni dio zvonika, njegova "kapa" koja je izvedena kao osmero strana vitka piramida s velikim kamenim cvijetom na vrhu svog šiljka. Vidljiva su veća oštećenja kamenih kvadara koji je grade i to na nekoliko mjesta.

Iz ovog opisa glavnog pročelja Kapele vidljivo je da Bolle dosljedno i vrlo efektno koristi repertoar neogotičkih oblika, osobito je prepoznatljiv po naglašenom vertikalizmu vitkih tornjića s malim piramidama u bazi i kamenim cvjetovima na vrhu, te rakovicama na bridovima, zatim po korištenju šiljatog kuta, šiljatog luka i luka u formi ribljeg mjehura. Zanimljivo je pogledati arhitektonske detalje interijera svetišta zagrebačke katedrale ili arhitektonsku dekoraciju glavnog pročelja iločke crkve Sv. Ivana Kapistrana u čijoj izvedbi prepoznajemo mnogo sličnosti s rješenjima iz Našica.

S obzirom na vrijeme nastanka, gotovo bismo mogli reći da je na objektu u Našicama Bolle upotrijebio ili čak "vježbao" neka rješenja koja će kasnije iskoristiti na budućim gradilištima.

Glavno pročelje gotovo da je "rezerviralo" za sebe sav ukras vanjštine ovog objekta. Ostale vanjske plohe vrlo su jednostavno oblikovane. Duž cijelog objekta proteže se u podnožju visoki sokl. Uz lađu su postavljena sa svake strane po pet kamenih kontrafora koji su postavljeni okomito na plohu zida izuzev zadnjeg kontrafora do svetišta koji je postavljen koso, paralelno s idućim kontraforom svetišta. Prvi kontrafor gledajući sa sjevera predstavlja zapravo sastavni dio glavnoga pročelja i urasta svojim volumenom u cjelokupnu visinu glavne fasade. Ostala četiri kontrafora završavaju nešto niže od glavnog vijenca zgrade, odnosno malo više od završetka prozorskih otvora. Kontrafore se stepenasto sužavaju otprilike na polovici svoje visine, a to mjesto i vrh imaju oblik prema van nakošene ravne strehe.

Zid je glavne lađe rađen opekom koja ima žbuku u imitaciji klesanika. Danas je ta žbuka tamno sive boje, evidentno je da je s vremenom njena originalna boja znatno potamnila. Ploha zida između 2. i 3., 3. i 4., te 4. i 5. kontrafora gledajući sa sjevera perforirana je u zoni sokla prozorskim otvorima donje etaže (kripte) u osnovi pravokutnog profila, a u gornjoj zoni zida visokim, uskim prozorskim nišama glavne lađe kojima je vanjska rubna linija na vrhu izvedena u formi šiljatog luka, a unutrašnja kao riblji mjehur. Prozorski otvori imaju plastično naglašen, prema van ukošen gezims (strehu), a izvedeni su u kvalitetno klesanom kamenu.

Prozori donje zone imaju metalnu rešetku, a na vanjskom rubu još i zaštitnu žičanu mrežu. Njihovi su rubovi plastično naglašeni klesanim detaljem u obliku kamenog rebra koji prati profil prozora, osobito naglašavajući njegovu gornju zonu s kombinirajući ravan i lučni dio. I ovi prozori imaju visoki, zakošeni gezims. Ovaj profil otvora varira se i u unutrašnjosti gornje etaže (vrata predvorja i otvori kora). Između prvog i drugog, te četvrtog i petog kontrafora, brojeći od pročelja, postavljeni su sasvim uz donji rub istočnog zida i mali četvrtasti otvori sa željeznom rešetkom, vjerojatno u funkciji ventilacije kripte, točnije rečeno niša za smještaj lijesova. Otvori danas postoje samo s istočne strane, vjerojatno su oni sa zapadne naknadno zazidani.

Svetište ima izvana četiri radijalno postavljena kontrafora oblika identičnog ostalima, ali nema prozora. Kapela završava bogato profiliranim kamenim vijencem u središtu udubljenog, a uz rubove ispupčenog profila.

Lađa i svetište pokriveni su krovom koji je izveden u dvije visinske razine. Dio nad lađom je dvoslivan, a onaj nad svetištem koji je nešto niži, izveden je kao peteroslivan. Sljemenom krova proteže se ukrasna ograda od kovanog željeza koja na južnom kraju svake razine ima križ koji izrasta iz vegetabilnog ukrasa u obliku četiri dugoljasta lista. Ovaj detalj pandan je kamenim cvjetovima kojima završavaju arhitektonski ukrasi na pročelju i zvoniku Kapele. Krov je pokriven tzv. eternit pločama (ploče od azbestno-cementnog materijala) u dvije boje - sivoj i crvenoj. Dok je nekoć ta dvobojnost bila iskorištena za stvaranje zanimljivog geometrijskog uzorka na krovu (sl. 1), danas je uslijed naknadnih intervencija taj ukras objekta izgubljen jer je popravcima poremećen originalni slijed ploča. Mnoge ploče su polomljene, oštećene, a dio je krova popravljen i
nekom vrstom limenih ploča. U žljebovima objekta raste trava i neko bilje, pa je sigurno da su potpuno zatrpani, odnosno da ne postoji normalan odvod oborina, što dodatno oštećuje Kapelu.

UNUTRAŠNJOST GORNJE ETAŽE - PROSTOR CRKVE

S terase se ulazi kroz dvokrilna vrata portala na sredini sjevernog pročelja u predvorje glavne lađe. Vrata su drvena, s lijepim ukrasnim detaljima poput svjetlarnika izvedenog u obliku dva trokutasta otvora pri vrhu vratnica koja s vanjske strane djelomično prekriva križ od kovanog željeza, a s unutrašnje rešetkasti ukras vegetabilnog, vitičastog tipa. Njega slijedi i oblik metalnog nosača za koji je pričvršćen drveni dio vratnica u njihovoj gornjoj zoni. Umjesto jednostavne izvedbe, ovdje imamo glavni horizontalni nosač s kojeg se odvajaju parovi zakrivljenih vrpci koje poprimaju izrazito dekorativni, vegetabilni izgled (sl. 4).

S lijeve i desne strane malog predvorja nalaze se nusprostorije - niše, od kojih je ona desno od ulaza vjerojatno imala ulogu spremišta, a identičan prostor s lijeve strane iskorišten je za postavljanje stubišta kojim se dolazilo na malu galeriju - kor crkve. Te prostorije odvojene su od predvorja masivnim jednokrilnim drvenim vratima koja su ukrašena tokarenim i rezbarenim drvenim dijelovima, te ukrasima od kovanog željeza. Sa središnje plohe vrata nedostaje ukrasni kovani križ, a nedostaje im i mehanizam brave i kvake.

Osobito su zanimljivi klesani detalji nadvratnika i zabatnog prostora tih vrata. Postavljeni su u trokutastom polju, pa svojim gornjim stranicama opisuju formu šiljatog luka unutar kojeg se nalazi kružno oblikovan segment - tzv. rozeta, perforirana u središtu četverolistom oko kojeg je koncentrično raspoređeno osam otvora u obliku leptira raširenih krila (sl. 5). S donje lijeve i desne strane kružnog segmenta perforacije su u obliku trolista. Nadvratnici vrata također su klesani u kamenu sa zanimljivo profiliranim oblikom koji kombinira lučne i arhitravne segmente (poput prozorskih otvora kripte!), te pojas s reljefuim tzv. dijamantnim uzorkom.

Prostor predvorja nadsvođen je jednim travejom križno-rebrastog svoda. Njegova rebra klesana su u obliku tordiranog užeta sa središnjim tzv. zaglavnim kamenom u obliku cvijeta. Ta rebra podupiru polustupovi postavljeni u uglovima predvorja, a oni počivaju na visokom soklu. Profilacija njihovih baza relativno je jednostavna, ali su im kapiteli izuzetno zanimljiv klesarski rad. Riječ je zapravo o polukapitelima, jer imje masa s dvije strane "uronjena" u plohu zida. Kapiteli su ukrašen i vegetabilnim i antropomorfnim ukrasom. Uz bujne listove koji su izvedeni u formi stiliziranog akantovog lišća, svaki kapitel krasi po jedan rotul (svitak) i jedna ljudska glava (sl. 6). Prikazane su ukupno četiri muške glave različitih fizionomija, s gotovo portretnim karakteristikama.Vjerojatno je riječ o ne samo estetskom, već i simboličkom fenomenu koji bi trebalo dodatno istražiti. Gosp. Daniel Zec iz Orahovice, koji priprema diplomski rad o Kapeli, upozorio me je da se vjerojatno radi o prikazu četvorice evanđelista (sv. Marko, sv. Luka, sv. Matej i sv. Ivan).

3. od 9
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #12 : Travanj 14, 2013, 22:46:13 »


U skladu je to s imenom pokojnika kojemu je posvećena Kapela (Marko) i s naglašavanjem funkcije "nosača". Onako kako ti stupovi nose konstrukciju zvonika iznad njih, tako i ovi sveci "nose" svojim evanđeljima Kristovu crkvu.

Stubište smješteno u lijevoj niši izvedeno je spiralno i spaja tri etaže - prostor crkve, kor i tavanski prostor. Njegova uska drvena gazišta s lijeve strane podupire i ujedno ukrašava zanimljiv dekorativan detalj u drvu rezbarenih životinjskih šapa (možda lavljih, što bi bilo u dosluhu sa simbolikom lava kao ikonografskog atributa sv. Marka evanđeliste).

U prostor kora ulazi se kroz otvor identične profilacije onoj vratnih otvora u predvorju crkve. Prostor kora vrlo je uzak i nema tragova postojanju "harmonija" koji spominje samostanska kronika i koji je vjerojatno tu bio smješten. Sa sjeverne strane kor osvjetljavaju tri uska prozorska otvora, dok je s južne strane veliki otvor prema glavnoj lađi. Prema zapadu još je jedan manji prostor, pandan niše u prizemlju, a odvojen je od središnjeg dijela kora prolazom koji ima profilaciju identičnu istočnom otvoru prema stubištu.

S ove etaže moguće je stepeništem popeti se u tavanski prostor. Iznad kora se nalazi uska kvadratična prostorija koja je osnovica za osmerokutnu bazu crkvenog tornja. Prema pročelju nalazi se veliki prozorski otvor. Drveni neoriginalni kapci koji su ga zatvarali danas su potpuno izvaljeni i leže na podu te prostorije, otvarajući tako ovaj prostor udarima vjetra, kiše i snijega kojima je sjeverna strana objekta često izložena.

Pogled na drvenu konstrukciju unutar samog tornja ukazuje na trošnost građe. Nema tragova postojanja zvona, iako je ono postojalo i prema iskazu svjedoka bilo nakon II. svjetskog rata ukradeno. Drvena građa cijelog krovišta izuzetno je dotrajala, ponegdje nedostaju cijeli dijelovi greda i dasaka koje je izjela crvotočina. Kroz krovište na nekoliko mjesta jasno prodire sunčeva svjetlost. Kroz te otvore svod kapele stalno prima vlagu, što je vidljivo po oštećenjima žbuke i boje u unutrašnjosti.

Vratimo se opisu unutrašnjosti crkve. Nakon prostora predvorja ulazi se u glavnu lađu crkve. Masivnost u konstrukciji zida sjevernog pročelja i dijela zida koji dijeli predvorje od glavne lađe uzrokovano je postavljanjem zvonika koji se oslanja na ovu supstrukciju. Stoga sjeverni zid glavne lađe ima središnju izbočenu zonu koja se proteže čitavom visinom lađe, a njena je ploha horizontalno prepolovljena kamenim vijencem iznad ulaza. U donjoj zoni nalazi se otvor koji povezuje lađu s predvorjem, zaključen šiljatim lukom, a u gornjoj zoni gotovo isti površinom i identično zaključen otvor kora. Prostor zida ispod kora obrađen je dekorativno u formi kamene ploče s tri plitko klesana reljefa četverolista. Identične ploče manjih dimenzija s po dva četverolista imaju bočne gornje plohe sjevernog zida iznad vijenca, a gornja ploha zida je ukrašena s po dvije plitke niše koje profilacijom slijede otvore kora, donjeg prolaza i prozora lađe, a visinom se prilagođavaju kosini svoda koji bočno omeđuje plohu.

Lađa crkve ima tri traveja, a osvjetljavaju je po tri visoka prozora sa svake strane koji su nekada imali vitraje, što je vidljivo iz fotodokumentacije o objektu u ZMN. Svođenje je izvedeno križno-rebrastim svodom čija su kamena rebra reljefno jednostavno oblikovana, ali plastično jasno naglašena. Zaglavni kamen tih traveja također je vrlo jednostavan, strogih geometrijskih oblika. Taj princip slijede i konzole na kojima počivaju rebra, postavljene u visini polovice prozorskih niša. Te kamene konzole izvedene su u formi kapitela, odnosno polukapitela s reljefno naglašenom gornjom zonom i sve plićim i užim donjim zonama koje završavaju šiljkom. Očigledno je da kamena rebra u ovom slučaju nemaju konstruktivnu ulogu, ali je izuzetna njihova dekorativna funkcija.

Elegancija izvedbe kamenih rebara i njihovo postavljanje na konzole u visini prozora pojačava utisak jednostavnosti i "lakoće" kojim odiše cijeli prostor. Tome dakako pridonose i profilacije visokih prozorskih niša koje su zaključene šiljatim lukom, a kameni okviri samih prozorskih stakala profilirani su u završnoj zoni u obliku tzv. ribljeg mjehura. Kromatika prostora pridonosi cjelokupnom ugođaju, jer su detalji tih elegantno zakrivljenih linija prozora, otvora i lukova u original noj boji kamena ili su obojani bijelo, za razliku od tamnije, sivkaste nijanse kojom je bojan zid. Pretpostavljam daje pri obnovi ponovljena originalna boja zida i tih detalja.

Lađa završava širokim i visokim tzv. trijumfalnim lukom također šiljatolučnog završetka iza kojega je prostor poligonalne apside povišen za jednu stubu u odnosu na prostor lađe i predvorja (sl. 7). I ovdje su rebra svoda iste profilacije kao u glavnoj lađi, a šire se radijalno u kutove prostora iz središnjeg zaglavnog kamena vrlo jednostavnog oblika. Rebra također završavaju konzolama koje su postavljene u istoj visini s onima u prostoru lađe, ali im je dekorativna obrada drugačija. Ukras je ovdje izveden u obliku stiliziranog akantusovog lišća i glavica suhoga maka, a izvjesna dinamika postignuta je u smjenjivanju uzdignutih i spuštenih makovih glavica i lišća, tako da je svaki drugi kapitel, od njih ukupno šest, identična izgleda.

Cijeli prostor predvorja, lađe i apside popločen je keramičkim pločicama vrlo dekorativnog, geometrijskog uzorka u nijansama smeđe i oker boje. Uz rubove prostora teku dvije paralelne bordure, Na nekoliko mjesta očigledno je da su pločice mijenjane, pa je originalni izgled popločenja neznatno promijenjen.

Od originalnog crkvenog namještaja i pribora, a pretpostavimo da ga je bilo, nije ništa ostalo. U prostoru lađe nalaze se stolice suvremene, industrijske izrade. Na starim fotografijama vidljivo je da je na zidu desno od ulaza u lađu bila vjerojatno ugrađena kamena posuda za svetu vodu. Ni tog detalja danas nema.

Posebnu pažnju zaslužuje originalni oltar crkve. O njegovom izgledu svjedoči fotografija i sjećanja Našičana (sl. 8). Očigledno je bio izuzetno kvalitetno izrađen u kamenu, sa svim karakteristikama neogotičkog stila. Iznad menze koja je ležala na dva kamena postamenta, izveden je retabl oltara s nizom arhitektonskih neogotičkih elemenata (fijale, rakovice, kontrafore, niše sa zaključkom šiljatog luka i ribljeg mjehura, pilastri sa zaključkom u obliku šiljatog zabata, kameni cvjetovi). Raspoznaje se i svetohranište ili tabernakul u donjoj zoni i niša sa skulpturom Majke Božje koja u naručju drži Dijete Isusa u gornjoj zoni. Iznad te niše nazire se zaključak cijeloga oltara izveden u obliku vitkog piramidalnog šiljka na rubovima bogato ukrašenog rakovicama.

Svi detalji i cjelokupna koncepcija odaju jasno zacrtanu arhitektonsku misao - vodilju koja je prisutna i u izvedbi cijeloga objekta Kapele - naglašavanje vertikalizma uz primjenu bogatog repertoara gotičkih (neogotičkih) oblika. Još je prisutna uzrečica kod onih Našičana koji su poznavali objekt i oltar prije devastacije daje "oltar bio kapela u malom"! Nažalost, po završetku 2. svjetskog rata uklonjene su gornje zone oltara, a 60-ih godina uklonjen je i donji dio (menza), te gornji kameni postament oltara. Prilikom obnove ta je šupljina u donjoj ploši postolja zabetonirana, a betonom je zapunjen i prostor između južnog ruba postolja i zida apside, kako bi se omogućilo svećeniku da slavi misu po novim koncilskim odredbama - okrenut prema puku. Kakva je bila sudbina uklonjenih kamenih dijelova oltara nepoznato je. U crkvi je kasnije postavljena jednostavna kamena menza oltara. Time je otvoren pogled na zid apside i ploču postavljenu nakon smrti Ladislava Pejačevića, svojevrstan zavjetni zapis o podizanju objekta (sl. 9).

Ta ploča nekoć je bila zaklonjena korpusom oltara. Tekst je na latinskom jeziku i uklesan je u bijelu mramornu ploču, a zatim su slova zlatno obojana. Iznad teksta je tzv. cjeloviti grb obitelji Pejačević, a cijela ploča detaljima reljefne obrade rubova i ukrasom gornje zone oko grba pripada istom neogotičkom likovnom repertoaru koji je dosljedno proveden u cijelom objektu. Donosimo tekst s ploče u čitanju i prijevodu prof. Branka Krmpotića (KRMPOTIĆ, 1973.a, str. 4-5):

In memoriam excelI. ec iIlustr. dni.
Ladislai comitis
Pejacsevich de Verocze
s. caes. et apost. reg. Mattis. consiliar inf.
et camerar, in dominio Našice hereditar.
et possessor. domin. Zomba in comitat. Tolna,
regnor. Dalm. Croat. et Slavo quondam bani,
fundatoris nob. fideicommissi Našice, Nonis
Aprilibus .anno MCCMXXIY. nati, mortui
autem a.d. VII. Idus Apriles anna MCMI.,
qui hane capelIam chryptamque ad
delineationes architecti zagrabiensis H. Bole
anna MCCMLXXX. impensis circa C milium
floren. erexit, ut sibi ac familiae suae
sepeliendi, refrigerii aeternacque pacis
fieret locus.
Honos et pax recordationi eius. (12)

Tekst pruža informacije o grofu Ladislavu Pejačeviću i o gradnji Kapele, od kojih je vrlo zanimljiv podatak o troškovima od 100 tisuća florina. Na pločije pri dnu potpisana radionica koja je izvela ploču - GREIN, GRAZ. Identičan potpis nose i neke ploče u kripti. Možda u potpisniku ovog rada treba tražiti ne samo izvođača kamenoklesarskih radova na nadgrobnim pločama, već i autora ostalih detalja na Kapeli, jer su evidentne sličnosti dekorativne obrade ploče u svetištu i ostalog likovnog inventara Kapele.

DONJA ETAŽA - PROSTOR KRIPTE

Donja etaža, kripta ove crkve, proteže se ispod njene glavne lađe uključujući i prostor ispod terase gornje etaže. Zbog toga što je objekt duboko ukopan u padinu brežuljka kripta završava ravnim zidom na svom južnom dijelu u visini apside na njenoj gornjoj etaži. Zahvaljujući terenu, ulaz u ovaj prostor izveden je na sjevernom pročelju u razini tla. Izdvojenim ulazom naglašena je posebna uloga ovog dijela Kapele. Glavna vrata izvedena su dvokrilno u drvetu i smještena u centralnoj osi pročelja. Portal ovih vrata i dva uska prozora bočno od njega izvedeni su kvalitetnim klesanicima na pročelju od opeke, s profilom šiljatog luka na vrhu otvora. Pročelje ima u cijeloj dužini plitki kameni sokl.

Iznad vratnica portala koje su danas u vrlo lošem stanju nalazi se betonski arhitrav, koji je očigledno zamijenio originalni kameni, a u prostoru lunete izveden je u kamenom reljefu grb obitelji Pejačević, danas vrlo oštećen, s pokvarenom neautentičnom svjetiljkom čiji električni vod visi preko njene plohe. Koncepcija ulaznog prostora kripte identična je onoj iz gornje etaže. Nakon portala slijedi predvorje i njemu priključene krilne prostorije. Sve je ovo nešto prostranije od gornje etaže, a krilni prostori nisu odvojeni od predvorja vratima. U vrijeme pisanja ovog rada žbuka ovih prostorija bila je u izrazito lošem stanju, djelomice gotovo potpuno odvojena i otpala od jezgre zida.

U samu kriptu ulazi se kroz kraći prolaz - hodnik koji sa sjeverne strane ima sačuvana originalna dvokrilna vrata izvedena u drvu. Vratnicama su gornje dvije trećine bile ostakljene, a nad staklom postavljena ukrasna željezna rešetka geometrijsko - vegetabilnog tipa koja se sačuvala do danas, kao i istovjetno izveden rešetkasti ukras lunete iznad arhitrava tih vrata koji je također imao funkciju svjetlarnika. Još je i danas pri vrhu te rešetke zamjetan detalj ukrasa u obliku tzv. grofovske krune (kruna s devet šiljaka). Profil kamenog okvira tih vrata identičan je profilu vrata krilnih prostorija gornje etaže.

Sama kripta ima pravokutan tlocrt, a razina poda je već od prostora prilaznog hodnika povišena za dvije stube u odnosu na prostor predvorja. Svođena je križnim svodom u tri traveja. Sjeverni zid na kojem je ulaz iz predvorja najbogatije je razvedena ploha u ovom prostoru, pandan sjevernom zidu glavne lađe u gornjoj etaži (sl. 10). U centru mu se nalazi lučno nadsvođen centralni ulaz, koji je završetak prilaznog hodnika.

Lijevo i desno od ulaza nalaze se smještene dvije plitke niše koje ponavljaju izgled i veličinu ulaznog otvora. Zidovi kripte u donjoj zoni imaju sokl od mramornih ploča sive boje. Niše i ulaz uokviruju parovi plitkih kamenih polustupova koji su bazom oslonjeni na taj sokl. Stupovi završavaju jednostavnim kubičnim kapitelima. Reljefno profiliran vijenac iznad tih kapitela dijeli vodoravno plohu zida u visini vrha polukružnog luka ulaznog otvora koji je dekorativno ukrašen reljefno naglašenom trakom s ukrasima u obliku plitkih četverostranih piramida, tzv. dijamantnim ukrasom. Takav ukrasni pojas oko lunete imaju i niše, ali zbog kosine zida on "ulazi" s bočnih strana u plohu svoda.

Lunete u nišama imaju u sredini plohe ukras u obliku mramorne ploče koja ponavlja oblik lunete s likom plitko klesanog anđela s krilima u formi renesansnog putta, koji se desnicom naslanja na oblak, a lijevom rukom podupire lice zamišljenog izraza (sl. 11). Ovaj ukrasni detalj uokviruje nešto plići polukružni reljefni pojas jednostavnog geometrijskog ukrasa. Cjelokupna ploha sjevernog zida završava segmentnim lukom, a plohu zida između niša i ulaza dekoriraju dvije simetrično postavljene glave anđela izvedene kao visoki reljef. Glave su danas bijelo bojane, nejasno je jesu li izvedene u kamenu ili kao štuko-dekoracija.

Sve opisane glave anđela imaju izrazite dječje crte. U skladu je to s nadgrobnim pločama koje su smještene u nišama ispod njih, u kojima su zapisi o pokojnicima - članovima obitelji Pejačević koji su preminuli kao djeca ili kao mladi ljudi.

4. od 9
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #13 : Travanj 14, 2013, 22:47:32 »


Desno od ulaza niša ima tri ploče kvadratičnog oblika. U gornjoj zoni dvije su manje ploče s natpisima:


(ploča br. 1, gore lijevo u niši)

Josef
* und † 1856

Marie
* 22. September 1853.
† 10. November 1857.

Gabrielle
* und † 24. April 1864.
 
     
(ploča br. 2, gore desno u niši)

Lilly

*31. Juli 1891.
† 8. Juni 1897.

Lijeva je ploča vjerojatno postavljena prilikom gradnje Kapele, a u spomen na djecu Ladislava Pejačevića[/b] koja su umrla u ranoj dobi. Gabrijelu i Josipa pregledi genealogije obitelji ne navode kao Ladislavovu djecu, vjerojatno stoga što su umrli u ranoj dobi (BALTA, 1985., str. 283), dok je desna nadgrobna ploča postavljena nakon izgradnje Kapele, u spomen na kćerku grofa Teodora Pejačevića.

(ploča br. 3, u donjoj zoni niše)

Hic requiescit in Domino
Elimir e Comitibus Pejacsevich de Verocze
Suae Caes. et Reg. Apost. Maiestatis Camerarius
Leg. Secretarius I. cl. Inclyti Ord. militiae S. Joannis
Bapt. hosp. Hierosolymitani Eques ad hon. etc, etc.

* 26. VII. 1883.       † 5.3.1927.
Requiescat in pace!

Ovo je nadgrobna ploča Teodorovog sina Elimira, također postavljena nakon izgradnje Kapele.

Zapadni zid kripte (desno od ulaza) nema posebnih ukrasa. Njegovu plohu perforiraju tek otvori za svjetlo koji su, zbog toga što je prostor kripte u ovom dijelu već duboko ukopan u brežuljak, izvedeni kao prema gore ukošeni četvrtasti svjetlarnici kojima su vanjski otvori (prozori) postavljeni iznad razine svoda u kripti. Ispod prvog svjetlarnika idući od ulaza nalazi se velika kamena plača pravokutnog formata horizontalno položenog na kojoj je natpis:

(ploča br. 4)

Ric requiescit in Domino
Dr. Teodorus Comes Pejacsevich a Verocze
Dominis usufructuarius fideicommisii dominii Našice, Suae Caes. et Reg.
Apost.
Maiestatis Constliarius intimus atque Cubicularius, Banus Croatiae,
Slavoniae et Dalmatiae
atque Minister, Eques primae classis austriaci imperialis Ordinis
Coronae ferreae, parva
cruce reg. hungar. Ordinis S. Stephan ornatus, Inclyti Ordinis militiae S.
Joannis Bapt.
hospitalis Eques ad hon, Eques S. Sepulchri, Confrater Ord. ff. Minor

* 24. IX. 1855.       † 22. VII. 1928.

__________________________________________________________________________

Necnon vidua eius
ELISABETHA COMITISSA PEJACSEVICH a Verocze
nata BARONISSA VAY de VAYA, Matrona splendida Caesarii et Regii
palatii,
possessor Ordinis meritorum Suae Maiestatis Imperatricis ac Reginae
Elisabeth

* 13. X. 1860.       † 14. I. 1941.
Requiescant in pace!

Nadgrobna ploča je postavljena pred odlazak obitelji Pejačević iz Našica 1941. ili 1942. godine, čini se istovremeno s nadgrobnom pločom br. 11 kaja je veličinom i oblikom pandan ove ploče. Na plači su podaci o grofu Teodoru Pejačeviću i njegovoj ženi Elizabeti (Lili). Na vrhu ploče je uklesan latinski križ, a u dnu uklesani grbovi obitelji Pejačević i obitelji Vay de Yaya nad kojima je grofovska kruna.

Ispod zadnjeg svjetlarnika na ovom zidu je mramorna ploča pravokutnog oblika, postavljena okomi to, s natpisom:

(ploča br. 5)

Hier ruhet im Herrn
Ferdinand Graf Pejacsevich
von Verocze jun.
geboren am 3. Mai 1826. zu Našic,
gestorben am 22. Marz 1886.

Ovo je nadgrobna ploča grofa Ferdinanda Pejačevića juniora, Ladislavovog mlađeg brata. Ploča je postavljena nakon završetka Kapele, ali je izrađena u istoj radionici Grein u Grazu u kojoj su rađene ploče postavljane paralelno s podizanjem kripte. Stoga ploča ima identičan oblik, materijal (sivi mramor) i ukras. Naime, na vrhu tih ploča je tzv. cjeloviti grb obitelji Pejačević koji se sastoji od samoga grba, dva čuvara grba i plašta. Ova ploča je ipak po nečemu izuzetna. Lavovi s grba nisu okrenuti od stupa u središtu polja, nego prema njemu. Vjerojatno ova heraldička zanimljivost ima svoje objašnjenje, ali nam ono zasada nije poznato. Ispod teksta reljefno je isklesan tzv. grčki križ.

Južni zid prostora, dakle onaj nasuprot ulazu, u središtu ukrašava masivno klesan kameni križ latinskog tipa u visokom reljefu (sl. 12). Križ počiva na kvadratičnoj konzoli iz koje izrasta visoki postament na kojeg se nastavlja samo tijelo križa izrazito kubične, poligonalne mase. Sjecište krakova i njihove vrhove ukrašavaju klesani detalji vegetabiInog tipa slični ukrasnim detaljima kapitela u apsidi gornje etaže. Desno od križa natpis je na mramornoj ploči:

(ploča br. 6)

Hier ruhet selig im Herrn
der hochgeborne Herr
Ferdinand Graf Pejacsevich
von Verocze
Erbherr zu Nasicz etc. etc.
geb. 17. Jun 1800., gest 10. April1878.
Friede seiner Asche!

Ovo je nadgrobna ploča Ladislavovog oca, grofa Ferdinanda Pejačevića. Pretpostavljamo da su njegovi posmrtni ostaci preneseni 1880. godine iz kripte u našičkoj crkvi Sv. Antuna Padovanskog i ovdje sahranjeni uz postavljanje ove ploče. Ploča također na vrhu ima reljefna klesan obiteljski grb, a pri dnu grčki križ.
78

Lijevo od križa ploča je s natpisom:

(ploča br. 7)

Hier ruhet selig im Herrn
Marcus Alexander
Graf Pejacsevich
von Verocze
geb. 4. August 1862. zu Nasicz,
gest. zu Gries in Süd - Tirol 28. Nov. 1879.
Seid nicht traurig ich werde Euch Wiedersehen.
Joh.16.22

Ovo je nad grobna ploča Ladislavovog sina Marka, u čiji spomen je i podignuta cijela Kapela. Ukras ploče je isti kao na pločama 6 i 5, a tekst potvrđuje točan datum smrti i navodi čak i mjesto i uzrok. Bilo je to u južnom Tirolu, a uzrok je pretpostavljamo neka od zaraznih bolesti koja se manifestira na takav način da izaziva osip ("gest. zu Gries"). Zanimljiv je i odlomak iz Biblije koji je naveden na kraju teksta. Riječ je o stihu iz Evanđelja po Ivanu (13).

Ovaj detalj potvrđuje daje Markova smrt izuzetno potresla obitelj i da su u podizanje Kapele uložili puno pažnje i ljubavi prema pokojniku.

Odmah uz tu ploču, na kraju istočnog zida kripte smještena je ploča s natpisom:

(ploča br. 8)

Zur Erinnerung
an
Elisabeth Prinzessin von Rohan
geborene Grafin Pejacsevich von Verocze
geb. zu Našic am 13. Januar 1860.
gest. zu Hietzing bei Wien am 4. August 1884.
zur ewigen Ruhe bestattet in der furst ... (nečitljivo)
Rohan'schen Familiengruft zu Loukov
bei Sichov in Böhmen.

Ovo je ploča u spomen Ladislavove kćeri Marije Elizabete (Jelisavete), po kojoj je dobilo ime naselje Jelisavac kraj Našica. Onaje umrla kaomlada žena i sahranjena na imanju suprugove obitelji Rohan u Češkoj, ali joj je u kripti postavljena ova ploča u spomen. Ploča je naknadno postavljena u prostor, ali oblikom i materijalom identična pločama 5, 6 i 7. Umjesto grba obitelji Pejačević na vrhu ploče, ovdje je tzv. dvojni grb obitelji Rohan i obitelji Pejačević.

U sredini istočnog zida postavljene su dvije identične mramome ploče s natpisima:

desno (ploča br. 9)

ZUR ERINNERUNG
an
GEZA GRAF PEJACSEVICH
DE VERÖCZE
* 28. 4.1917. IN BUDAPEST
† 20. 8. 1995. IN CARACAS

AMALlA GRÄFIN PEJACSEVICH
DE VERÖCZE
GEB. GRÄFIN WILCZEK
* 22. 9. 1917. IN WIEN
† 14. 11. 1985. IN WIEN
R.I.P.

(lijevo ploča br. 10)

ZUR ERINNERUNG
an
PETAR GRAF PEJACSEVICH
DE VERÖCZE
* 3. 1. 1908. IN ABAZZIA
† 17.2. 1987. IN BUENOS  AIRES

CLARA GRÄFIN PEJACSEVICH
DE VERÖCZE
GEB. BARONIN INKEY
* 9. 7. 1911. IN IHAROS
† 9. 9. 1981. IN LONDON
R.1. P.

Ovo su ploče postavljene u spomen onim članovima obitelji Pejačević koji su nakon odlaska iz Našica 1942. živjeli diljem svijeta. Riječ je o praunucima grofa Ladislava Pejačevića, grofovima Petru i Gezi, te njihovim suprugama. Grof Petar posljednji je vlasnik našičkog imanja obitelji Pejačević koji je morao uslijed ratnih zbivanja napustiti posjed 1942. godine. Ploče su postavili članovi obitelji Pejačević 1996. godine, a izradila ih je klesarska radionica g. Mirka Kormanjeca iz Našica.

Ploča na početku istočnog zida kripte, lijevo od ulaza, oblikom i materijalom pandan je onoj nasuprot nje, na početku zapadnog zida (ploča br. 4), a na njoj je natpis:

5. od 9
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #14 : Travanj 14, 2013, 22:54:14 »


(ploča br. 11)


Hic requiescit in Domino
MARCUS e COMITIBTUS PEJACSEVICH de Veröcze
Suae Caes. et Reg. Apost. Maiestatis Canierarius Inclyti Ordinis militiae
S. Joannis Bapt. hospitalis Hierosolymitani Eques ad hon. etc. etc.
* 28. IV. 1882.       † 22. VI. 1923.
Lux perpetua luceat ei!

__________________________________________________________________________

Filia eius
NORA

* 21. XI. 1920.        † 23. VI. 1923.

__________________________________________________________________________

Necnon vidua eius
MARIA COMITISSA PEJACSEVICH de Veröcze
nata BENICZKY de BENICZE et MICSINYE Matrona splendida Caes.
et Reg.
palatii decorata cruce sidero illustri nobilissimarum dominorum
possessor Ord. mer.
Pro Ecclesia et Pontifice, Praeses Congr. Immac. Conc. Virginis, oppidi
Zsambok civis ad hon. etc.

* 1. I. 1885.        † 5. XI. 1940

Ovo je nadgrobna ploča grofa Marka VI. Pejačevića (za koga je zidan drugi dvorac obitelji Pejačević u Našicama - bivša zgrada Gimnazije), njegove žene Marije (Minke) i kćeri Nore.

U niši lijevo od ulaza u kriptu su dvije nadgrobne ploče, jedna iznad druge.

U gornjoj je zoni ploča br. 12:

Hic requiescit in Domino
Ladislaus e Comitibus
Pejacsevich
de Veröcze

17. IX. 1911.        † 30. IV. 1927.
Requiescat in pace!

U donjoj je zoni ploča br. 13:

Hic requiescit in Domino
Nicolaus e Comitibus
Pejasevich
de Veröcze
* 12. XI. 1906.        † 22. VIlI. 1923.
Requiescat in pace!

Riječ je o pločama sinova grofa Marka VI. Pejačevića (njegova je nadgrobna ploča br. 11), Nikoli i Ladislavu (Laslu), koji umiru kao mladići.

Nadgrobna ploča grofa Ladislava Pejačevića koji je dao izgraditi Kapelu, danas je smještena u gornjoj etaži Kapele, u malom spremištu desno od ulaza, a na njoj stoji:


Hier ruhet selig
im Herrn
Ladislaus
Graf Pejacsevich
von Veröcze,
Erbherr auf Našice etc. etc.
geb. 5. April1824,
gest. 7. Apri11901.
Friede seiner Asche!

Dakle, u prostoru Kapele ukupno je 13 nadgrobnih ploča in situ, a s pločom grofa Ladislava iz gornje etaže ima ih ukupno sačuvano 14. Na njima su natpisi o 21 članu obitelji Pejačević, od kojih je 16 sahranjeno u Kapeli, a za njih 5 postoje samo spomen - ploče (br. 8, 9 i 10) . Ako tom broju dodamo podatke za još 4 pokojnika čijih nadgrobnih ploča danas nema, a s razlogom vjerujemo da su sahranjeni u kripti (vidi prilog rada - VIROVITIČKO-NAŠIČKA LOZA OB!TELJI PEJAČEVIĆ), te ubrojimo i grob Dore Pejačević uz Kapelu, imamo broj od ukupno 26 članova obitelji Pejačević kroz 6 generacija, koji su ovdje sahranjeni ili im je postavljena spomen-ploča.

Sačuvane su ukupno 3 originalne ploče koje su bile postavljene odmah prilikom gradnje Kapele (ploče br. 1, 6 i 7) . Raspored im je logičan, lijevo i desno od križa na južnom zidu kripte su ploče sina i oca grofa Ladislava Pejačevića, a njegova maloljetna djeca dobivaju ploču pri vrhu niše desno od ulaza - prostor koji je već tada bio određen za pokojnike dječje dobi. Nakon završetka Kapele dodano je još najmanje 8 ploča (ploče br. 2, 3, 4,5,8, 11, 12 i 13 u kripti), što uz nadgrobnu ploču Ladislava Pejačevića koja je danas smještena u gornjoj etaži čini broj od 9 originalnih sačuvanih ploča iz Kripte postavljenih od 1881. do 1942. godine. Ukupno 2 ploče postavljene su nakon odlaska obitelji Pejačević iz Našica (ploče 9 i 10) . Nažalost, ukupan broj postavljenih ploča vjerojatno nikada nećemo moći ustanoviti, jer su stradale u razdoblju nakon 2. svjetskog rata.

Ove su ploče izuzetno vrijedan izvor za proučavanje povijesti obitelji Pejačević (datumi rođenja, smrti, funkcije, odlikovanja ... ), također pružaju zanimljiv heraldički materijal i svojevrsni su jezični spomenici (npr. oblici pisanja osobnih imena ili imena grada Našica).

Ako se zapitamo kako je izgledao prostor kripte prije devastacije počinjene nakon Drugog svjetskog rata, moramo se osloniti na relativno skromnu fotodokumentaciju i izjave svjedoka (14). Okomito na kameni križ u središtu južnog zida bio je postavljen kameni postament (tzv. katafalk) na kojemje ležao jedan sarkofag. U podnožju tog postamenta bila je smještena nadgrobna ploča. Moguće je na fotografiji raspoznati da je riječ o nadgrobnoj ploči i sarkofagu grofa Ladislava Pejačevića. Ploča je danas iz nepoznatih razloga smještena u gornjoj etaži Kapele, a kameni postament leži kao drugi u nizu na zaravni iza zapadnih stuba Kapele. I danas je vidljiv utor na jednoj od njegovih kraćih strana koji je učvršćivao nadgrobnu ploču. Desno od tog sarkofaga bili su također postamenti i sarkofazi u položaju okomitom na zapadni zid kripte.

Pretpostavljamo da je ukupno s te strane kripte (zapadne) bilo 3 postamenta i sarkofaga. S lijeve strane, uz istočni zid, naslućujemo po fotografijama postojanje dvaju sarkofaga na odgovarajućim postamentima. Dakle, ukupno je vjerojatno bilo najmanje 6 postamenata (katafalka) i 6 sarkofaga (lijesova) izvedenih u drvetu s rezbarenim ukrasima, čiji su poklopci imali male otvore, identične onima na limenim lijesovima u njihovoj unutrašnjosti kako bi se pokojnicima mogla pogledati glava. Vjerojatno su ti dijelovi tijela bili mumificirani, jer se svjedoci sjećaju izgleda lica, kose, brade i sl. nekih pokojnika koje su na taj način imali prilike vidjeti u vremenu uoči Drugog svjetskog rata.

Sa sigurnošću možemo ustvrditi da je u centralno smještenom sarkofagu bilo tijelo grofa Ladislava Pejačevića, ali ostaje pitanje kome su pripadali sarkofazi uz bočne zidove kripte. Usmena predaja kaže da su u sarkofazima sahranjivani samo odrasli muški članovi obitelji Pejačević, nasljednici našičkog posjeda, ali tu informaciju teško je potvrditi.

Na fotografijama je vidljivo da su uz postojeće nadgrobne ploče na krajevima bočnih zidova kripte (istočnog i zapadnog) postojale još neke. Na jednoj slici je vidljiv čak i dio natpisa ploče na zapadnom zidu, koji otkriva daje riječ o ploči grofa Antuna Artura Pejačevića, sina Ladislavovog brata Karla, a čitljiv je čak i datum rođenja, 31. prosinca 1845. godine. Na istočnom zidu raspoznaju se još dvije ploče, ali je tekst na njima nečitljiv. Na tim fotografijama vidljive su i plitke niše ispod tih ploča koje su danas zazidane, a u koje su ulazili svojim kraćim krajem postamenti sa sarkofazima. Pretpostavljamo da su to bili otvori ukopnih mjesta za one članove obitelji kojima tijela nisu ležala u sarkofazima. Već je navedeno u opisu vanjske fasade da mali četvrtasti otvori pri dnu zida Kapele između 1. i 2., te 4. i 5. kontrafora od pročelja potvrđuju postojanje barem dvije ukopne niše sa svake strane kripte. Doduše, ti otvori koji su vjerojatno imali funkciju ventilacije ukopnih prostora, postoje samo na istočnom zidu, ali možemo pretpostaviti da ih je imao i zapadni zid, pa su naknadno zazidani.

U prostoriji kripte bilo je ispod središnjeg svjetlarnika na istočnom zidu klecalo ili klupa s visokim naslonom, vjerojatno drvena. To je sve što znamo o namještaju i originalnoj opremi ovog prostora, koji je zacijelo bio bogato
opremljen.

DORIN GROB

Kada je godine 1923. u Klinici za ženske bolesti u Münchenu preminula Teodora von Lumbe (Dora), rođena Pejačević, obitelj njeno tijelo prenosi u Našice i sahranjuje u posebnom grobu na padini brijega istočno od Kapele. Razlozi ovakvog postupka kriju se vjerojatno u osobnoj odluci same Dore da bude sahranjena na ovaj način, blizu prirode koju je cijelog života izrazito senzibilno doživljavala i pretočila u svoju glazbu. No, ovakav postupak još i danas navodi na maštanje, pa o Dori u Našicama kruži legenda o navodnom neslaganju s ostalim članovima obitelji, udaji za plebejca (neplemića) i time "isključivanja" iz uobičajenog načina sahranjivanja u kripti Kapele. Priča je romantična, ali nije povijesno utemeljena i kao mistifikacija Dorinog života samo govori u prilog tome da je ova prva hrvatska skladateljica bila osoba iznimne životne priče, gotovo izvan vremena u kojem je stvarala i živjela.

Iz fotodokumentacije ZMN poznajemo različite faze u uređenju njenog groba. Primjerice, zimi se na nadgrobni spomenik postavljala zaštitna maska u obliku drvenog stuba s plitkim četveroslivnim krovićem, latinskim križem na strani prema grobu (metalnim?) i vratašcima s istočne strane. Grobna humka vrlo je skromna, jednostavno ograđena plitkim kamenim gredicama. Prvotno se unutar tako oblikovanog groba sadi lo sezonsko cvijeće.

Postolje nadgrobnog spomenika izrađeno je od klesanog kamena rustikalne obrade, a na stranici prema grobu ima učvršćenu crnu mramornu ploču s latinskim križem u gornjoj polovici ispod kojeg je jednostavni natpis "Dora". Ispod njenog imena uklesanje početni takt završne fraze njene popijevke "Najosamljeniji" iz opusa 53 "Tri napjeva" nastalog na stihove F. Nietzschea (KOS, 1998., str. 178).

Ispod notnog zapisa uklesan je početni stih te kompozicije: "Ruhe nun ... " (njem. "Spavaj sad ... "). Na suprotnoj, južnoj strani postolja također je učvršćena mramorna ploča s natpisom:

Ric requiescit
Dora nob. de Lumbe
nata comitissa de
Pejacsevich
*10/IX.1885.        † 5/III.1923.
Requiescat in Pace! (15)

Na postolju je bila postavljena skulptura, vrijedno umjetničko djelo čiji opis donosimo iz pera prof. Branka Krmpotića (KRMPOTIĆ, 1973.b, str. 7):

" ... Oporučno je zaželjela (Dora, op.a.) da joj se na nadgrobni spomenik postavi omiljena mramorna bista simbolične dekorativnosti u značenju "Napuštena", što je umjetnički rad srpskog kipara Đorđa Jovanovića. Taj rad ide među njegove uspjelije skulpturske portrete, a ističe se mekoćom obrisa i osjećajem za blagu modelaciju. Tu je Jovanovićevu skulpturu Dora Pejačević kupila 1906. godine."

Dakle, riječ je o djelu u ono vrijeme uglednog kipara Đorđa Jovanovića koji, primjerice, izlaže 1911. godine na izložbi u Rimu zajedno s vodećim srpskim umjetnicima i Ivanom Meštrovićem u Paviljonu lijepih umjetnosti Kraljevine Srbije. Kritičari ističu da se uz Meštrovićeve originalne i monumentalne kreacije Jovanović ističe gracioznim i klasičnijim djelima. U Krmpotićevom zapisu dvojben je naziv djela, jer se u ostaloj literaturi ono navodi kao "Tristezza" (tal. "Tuga").

6. od 9
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1] 2
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!