CRO-eu.com
Prosinac 14, 2019, 05:58:03 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: 1 [2]
  Ispis  
Autor Tema: Našice  (Posjeta: 18778 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #15 : Travanj 14, 2013, 22:55:50 »


Poprsje je izrađeno u bijelom aranđelovačkom mramoru, visine 56, širine 40 i dubine 35 centimetara. Skulptura je rađena kao visoki reljef, odnosno stražnja strana joj nije obrađena, a predstavlja poprsje mlade žene čiji lik pokriva tanka koprena. U drugoj fazi uređenja Dorin grob dobiva nadgrobnu kamenu ploču s plitko isklesanim latinskim križem i željezne rešetke koje u obliku luka (okrenuto slovo U) uokviruju postolje sa skulpturom, a uz njih su bile posađene ruže penjačice. Takav Izgled groba sačuvan je do danas i Dorin je grob bio pošteđen većeg uništavanja po završetku 2. svjetskog rata.


Kada je 1985. godine bio u Našicama održavan prvi Memorijal Dore Pejačević, ZMN dao očistiti skulpturu od sedimenata i algi, te popraviti ostećene i uništene dijelove u tehnici poliestera i mramornog brašna. Nakon toga zahvata koji su izveli Milivoj Šegan i Branko Bognar, originalna je skulptura postavljena u Spomen-sobu Dore Pejačević u ZMN, a za grob su isti restauratori napravili repliku koja je također izvedena u tehnici u kojoj su restaurirali original (16).

Dorin život izuzetno zanima ne samo stručnjake, već i širu publiku, a osobito se na poseban način doživljava njeno posljednje počivalište uz Kapelu, okruženo šumom vjetra u brezarna. U pjesmi uglednog hrvatskog književnika Ante Gardaša, možemo tako pročitati i stihove:

... U šapa tu vjetra, u šumoru breza,
svijaju se nježno dvije bijele ruke,
dok, sasvim polako slavonska princeza
prelazi u glazbu, u svjetlost i zvuke.

Ovu tužnu priču o nesretnoj Dori
nosio je vjetar kroz slavonske ravni
i ostade zapis na brezovoj kori
kao vječni spomen, kao spomen davni ...

(Anto Gardaš "Zapis na brezovoj kori")

Zanimljivi su nam i stihovi gđe. Eudoksije Šulak iz Đakova koja piše o
njenom grobu u Našicama, dodajući "ja sam obična domaćica, ali tako sam to doživljavala" (17):

... U lijepoj Slavoniji humak tvoga groba
Čuva šuštanje čempresa, trag mjeseca i tame,
Grli te bršljan i čvrsti poljubac mahovine,
Bijele ruže ko čipka tvoja bdiju da ne budeš sama.

(Eudoksija Šulak, "Za Doru Pejačević")

KAPELA U SJEĆANJU NAŠIČANA (DO 2. SVJETSKOG RATA)

Na temelju iskaza svjedoka (18) možemo rekonstruirati nekadašnji izgled cijelog kompleksa i opisati ulogu ovog zdanja ne samo u životu obitelji Pejačević, nego i stanovnika Našica.

Nekoć je cijeli kompleks Kapele bio ograđen ogradom koja je počinjala od ulaznog portala na početku aleje. Tu je s lijeve strane bilo i raspelo, kojem je danas preostao samo donji dio kamenog postolja svaljen na zemlju. Ograda je bila od betonskih stupaca s drvenim letvama između i bodljikavom žicom na vrhu, a išla je cijelom granicom posjeda, s južne strane uz postojeću cestu, zatim oko platoa sa zapadne strane objekta i uz željezničku prugu opet prema ulazu.

Glavni ulaz je bio onaj s istoka, kroz glavni portal koji je imao dvokrilna vrata od kovanog željeza, ali je postojao i drugi ulaz, to je onaj gdje i danas postoji s ceste prilaz prema Kapeli, nešto istočnije od Dorinog groba. Ovdje su postojala samo neka manja vrata, vjerojatno drvena. Uz prilazni put posađeno je drveće, najviše lipa, i tako formirana aleja. Sama staza bila je izvedena od krupnog kamenja i posipana tzv. sipinom, a s njene južne strane imala je i jarak od cigle za odvođenje oborinskih voda. Cijeli okoliš bio je njegovan i čuvan, jer je obitelj zaposlila čovjeka koji se brinuo za održavanje objekta, košnju trave i slično. Svjedoci se sjećaju izvjesnog gospodina Homana koji je tu radio.

Mise su se u Kapeli obvezno slavile na Spasovo, kada se u susjedstvu Kapele, u kući čuvara našičkog groblja plelo vijence od cvijeća i stavljalo na raspelo pokraj glavnog ulaza i na završetak glavnih vrata. Iz našičke crkve Sv. Antuna je na Spasovo išla velika procesija naroda i članova obitelji Pejačević prema Kapeli, gdje se završavala svečanost sv. misom u prostoru crkve na gornjoj etaži. Ovo potvrđuje tezu da je Kapela oduvijek bila posvećena Uzašašću Gospodinovom (naziv za taj blagdan u narodu je Spasovo), pa je to bio crkveni god tog prostora. Zašto je upravo ovaj blagdan bio izabran i njemu posvećen prostor, ostaje za razmišljanje.
Osim tog dana, za Našičane je prostor bio otvoren i na blagdan Svi sveti, kada je bila otključana kripta i kada se moglo ući unutra, pogledati pokojnike kroz otvor na sarkofazima i pomoliti se za njih. Idući dan, na blagdan kada se molimo za sve pokojne, tzv. Dušni dan, slavila se sv. misa u gornjoj etaži, na koju je dolazilo i puno Našičana. Pejačevići su često dolazili u Kapelu, najčešće kočijama. Pretpostavljamo da je stoga i napravljen nešto širi plato zapadno od Kapele, upravo za okretanje kočija. Sprovodima članova obitelji uvijek je prisustvovalo i mnoštvo Našičana, kada se u prostoru crkve slavila sv. misa za dušu pokojnika, a obrede je pratilo i pjevanje našičkog zbora "Lisinski". Još je živo sjećanje na osobito velik sprovod kontese Nore Pejačević (1933.-1940.), kćerke posljednjeg vlasnika našičkog posjeda, grofa Petra Pejačevića. Nažalost, njena nadgrobna ploča nije sačuvana.

KAPELA NAKON ODLASKA OBITELJI PEJAČEVIĆ IZ NAŠICA

Posljednji Pejačević - vlasnik našičkog posjeda, napustio je grad i domovinu 1942. godine. Bio je to grof Petar Pejačević (1908.-1987.), tada najstariji živući praunuk grofa Ladislava Pejačevića. Obitelj je tada u inozemstvo ponijela sa sobom neke vrijednosti iz našičkog dvorca, ali je gotovo cijeli namještaj ostao u njemu. Tijekom 2. svjetskog rata, za vrijeme vladavine Nezavisne Države Hrvatske, Kapela je bila zaključana i nije se dirala unutrašnjost.

Nakon završetka rata uslijedio je period devastacije objekta koji je započeo uništavanjem prostora kripte i nasilnim otvaranjem sarkofaga u potrazi za eventualnim dragocjenostima koje su bile pohranjene uz pokojnike (nakit, zlatni zubi i sl.), Po izjavama svjedoka, ovaj vandalski čin izveli su pripadnici partizanskih postrojbi odmah po njihovom dolasku u Našice u travnju 1945. godine. Ovo je sigurno najtužnije razdoblje u povijesti Kapele, jer od tada objekt biva prepušten uništavanju, a njegovani okoliš pretvara se u prostor za napasivanje i čuvanje stoke. U jesen 1948. u grad dolazi tenkovska brigada Jugoslovenske narodne armije i Kapelu pretvara u skladište municije. Vjerojatno je tada iz gornje etaže izbačen crkveni namještaj i uništen gornji dio oltara. Pretpostavka je da su njegovi dijelovi bačeni niz strminu sjeverno od glavnog pročelja, prema željezničkoj prugi. Danas nije moguće uočiti postojanje nekih ostataka oltara na toj lokaciji i njegova je sudbina nepoznata.

Prema izjavama okolnih stanovnika, objekt počinje vidljivo pucati upravo od tereta oružja koje je bilo smješteno u njemu, no mišljenje stručnjaka govori o slijeganju terena kao glavnom uzroku velikih pukotina koje su se pojavile na objektu 50-ih i 60-ih godina. Tako je prolazilo vrijeme, a s objektom se nije događalo ništa dobroga, prepuštenje "zubu vremena". Godine 1965. povjerenik za zaštitu spomenika kulture Skupštine općine Našice, g. Josip Živković, piše predsjedniku Općine Našice i Zavodu za zaštitu spomenika kulture kotara Osijek pismo u kojem se zalaže za uređenje Kapele. Doznali smo da je ovo pismo nastalo na poticaj nekih Našičana, osobito g. Slavka Ollroma koji je bio zabrinut za sudbinu Kapele. Zbog zanimljivosti, donosimo prijepis tog teksta:

"U posljednje vrijeme primjećuje se daljnje oštećivanje zaštićenog objekta mauzoleja Pejačevića kraj groblja u Našicama. Slomljeno je i odneseno nekoliko mramornih nadgrobnih ploča, a također dobar dio pločica iz poda, vjerojatno ukradeno za potrebe nečijeg kupatila ili kuhinje. Odnose se, bolje reći kradu i drugi vrijedni materijali sa stepeništa i iz unutrašnjosti. Ovo razaranje objekta koji predstavlja dio kulture određenog vremena naše povijesti i ovoga kraja predstavlja krajnji vandalizam koji se treba i može spriječiti.

Već odavno postoji prijedlog da se u ovom objektu uz malo troškova uredi mrtvačnica, svakako neophodan objekt za grad. Međutim se stalno tvrdi, da nema sredstava (određeni broj građana spremanje u tu svrhu dati bilo zajam bilo doprinos), pa ako sredstava za konačno uređenje nema, predlažem da se odmah pristupi osiguranju objekta od daljnjeg razaranja tako, da se svi ulazi u objekt zazidaju ili na neki drugi način onemogući ulaženje u zgradu. Nadalje predlažem da se naredi ustanovi koja vodi brigu o groblju, da se i ovaj objekt stavi u ravan položaj sa svim ostalim grobovima i nadgrobnim spomenicima, i da se kao takovi čuvaju od razaranja i krađa.

Sadašnji izgled unutrašnjosti mauzoleja je upravo škandalozan, a njegov vitki toranj privlači pažnju sve većeg broja prolaznika kroz Našice. Veći broj stranaca je tokom ovog ljeta pogledao taj objekt, pa je razočaran i ogorčen našom nekulturom stavljao oštre prigovore.

U ime zaduženja kao povjerenik za zaštitu spomenika kulture zahtjevam da se odmah onemoguće daljnje krađe i razaranja ovog objekta, koji će jednoga dana biti značajna turistička atrakcija, makar zazidavanjem svih ulaza.
U Našicama dne 7. IX 1965."

Nažalost, mnoge izrečene sudove o objektu mogli bismo i danas potpisati, iako je od ovog pisma proteklo pune 34 godine. Nakon ovog prosvjeda g. Živkovića, proteklo je dosta godina dok mjerodavni nisu reagirali. Tadašnja direktorica Muzeja Slavonije u Osijeku, dr. Danica Pinterović, također se angažirala oko toga da se objektu nađe nova funkcija i zaštiti od propadanja. Moguće rješenje bilo je smještanje gradske mrtvačnice u prostor kripte, pa je zalaganjem tadašnjeg direktora Komunalnog poduzeća u Našicama, g. Stjepana Kubice i došlo do realizacije te ideje, negdje oko 1969. godine. Izneseni su kameni postamenti, a sarkofazi i posmrtni ostaci članova obitelji Pejačević skupljeni i pohranjeni u nišu iza nadgrobne ploče lijevo od ulaza u kriptu (nadgrobna ploča br. 11).

U to vrijeme g. Andrija Kosović iz Našica u funkciji općinskog odbornika prosvjeduje protiv ideje da se gornja etaža Kapele pretvori u pravoslavnu crkvu. Prijedlog je dao pravoslavni svećenik iz Londžice. Zahvaljujući zalaganju našičkog župnika, o. Tomislava Tomiše, 1971. godine Općinska skupština Našice dodjeljuje Rimokatoličkoj župi Našice pravo korištenja kapele mauzoleja, bez mrtvačnice. Dakle, objekt je još uvijek društveno vlasništvo, a župa ima tek pravo u gornjoj etaži Kapele obavljati vjerske obrede.

Kapelaje obnovljena prvenstveno zahvaljujući zalaganju našičkih franjevaca tijekom 1972. godine uz dopuštenje Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Osijeku i blagoslovljena 2. srpnja te godine. Radove je izvodi lo poduzeće "Novogradnja" iz Našica, a osobito se oko tog posla angažirao tadašnji direktor tog poduzeća, g. Slavko Brkić. Građevinski inspektor bio je g. Julijan Domanovac. Tom prilikom popravljen je krov Kapele, zatvorene su pukotine u svodu i zidovima gornje etaže, obnovljena je fasada i postavljen novi oltar.

Godine 1974. zasjeda Komisija za registraciju spomenika kulture Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Osijeku i utvrđuje svojstvo spomenika kulture "Kapele sa kriptom grofa Pejačevića u Našicama". Rješenje tada spominje da je kapela u vlasništvu Rimokatoličke župe u Našicama i da se svojstvo spomenika kulture odnosi na cijelu katastarsku česticu na kojoj se nalazi objekt. Uz ovo rješenje u dosjeu Državne uprave za zaštitu spomenika kulture u Osijeku nalazi se nepotpisan zapisnik uvida u stanje objekta koji je mogao nastati u razdoblju prije obnove objekta 1971. godine. Tada je lađa crkve izvana imala otpalu žbuku na cijeloj lijevoj strani, a na desnoj između 1. i 2. kontafora, gdje je primijećena i velika pukotina. Očigledno, naknadne intervencije nisu ospjele otkloniti uzroke te pukotine, jer je ona i danas vidljiva. Unutrašnjost crkve opisana je kao "minirana", s ostacima oltara u apsidi. Svod prvog traveja imao je tada dosta pukotina, a krov je bio dobro sačuvan. Danas svodovi nemaju pukotine, ali ih oštećuje vlaga oborinskih voda koje prodiru kroz krov koji je u izrazito lošem stanju. Za prostor kripte navedeno je da je dobro sačuvana, s ostacima postamenata za sarkofage. Vidljiva su bila oštećenja tog prostora i uništavanje nekoliko nadgrobnih ploča. Nažalost, ovo je općenita i površna primjedba iz koje ne vidimo jasno o koliko se ploča radi. Zapisnik spominje i jednu zanimljivost: " ... Na lijevoj strani je vidljivo zazidan otvor vrata kojije vodio u grobnicu nekih članova porodice Pejačevića.". Pretpostavljamo da je u vrijeme kada se opisuje njena unutrašnjost bila skinuta nadgrobna ploča br. 11 iza koje je niša za ukop i da su to ta "vrata", koja su nakon uređenja mrtvačnice zatvorena, a ploča vraćena na svoje mjesto. Navodi se i postojanje kamenog poda, ali je iz fotodokumentacije očigledno da kripta ima originalni pod od keramičkih pločica, zadržan do danas.

Prostor Kapele nastavio je funkcionirati kao prostor gradske mrtvačnice (kripta) i prostor crkve (gornja etaža), pa se ipak donekle održavao i popravljao cijeli objekt. Da bi se dobio prostor za funkcioniranje mrtvačnice iz kripte su izneseni kameni postamenti i odloženi uz južni rub platoa zapadno od objekta. Južni zid kripte s kamenim križem i nadgrobnim pločama prekriven je velikim zastorom na improviziranom metalnom nosaču. U prostor je unešen potreban namještaj i predmeti za obavljanje poslova i vjerskih obreda vezanih uz sahranu.

7. od 9
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #16 : Travanj 14, 2013, 22:57:55 »


Uređivana je i aleja, pa su s južne strane staze postavljeni kandelabri, a klupe i s jedne i s druge strane staze.

Od kada je mrtvačnica preseljena na novu lokaciju 1996., objekt evidentno propada i devastacija se pojačava. Danas je u funkciji samo gornja etaža, ali vrlo rijetko, jer se mise slave samo za Spasovo i Dušni dan.

Zanimljivo je da je objekt još jednom u svojoj povijesti poslužio kao skladište oružja. Bilo je to u rujanskim danima 1991. godine, kada je u njegovoj blizini bila smještena postrojba Zbora narodne garde i u mrtvačnici (kripti) držala oko tjedan dana municiju i eksploziv. U borbama za našičku vojarnu objekt nije bio oštećen, ali je jedan projektil pao u blizini nadvožnjaka, kod ulaznog portala aleje" . Još i danas su na njegovom lijevom stubu vidljiva oštećenja za koja pretpostavljamo da su tada nastala.

Danas je cijeli objekt u vlasništvu Franjevačkog samostana Našice, zajedno s okolnim zemljištem na površini od 2 ara i 33 kvadratna metra (17). Nažalost, cijeli objekt sve više propada. Oko Kapele skupljaju se oni koji traže tek bijeg od javnosti, što se može zaključiti po smeću koje za sobom ostavljaju (prazne boce pića, prazne kutije cigareta i sl.), a gotovo svi dostupni dijelovi fasade prekriveni su brojnim grafitima i "rezbarijarna" često opscenog sadržaja. Prilazni put od ulaznog portala aleje do Kapele sve više zarasta u travu, a cijeli je okoliš zapušten. U zadnje vrijeme osim Franjevačkog samostana, te radnika našičkog komunalnog poduzeća, akcije čišćenja poduzimali su i članovi Zelene akcije Našice i Mladeži Crvenog križa Našice.

Ne postoji znak koji bi prolaznika upozoravao na postojanje Kapele ili pružao barem minimalnu informaciju o kakvom se objektu radi. Dapače, slika koja dočekuje prolaznika na početku aleje dovoljno govori o našem odnosu prema naslijeđu - oštećeni portal, ružni "zaboravljeni" kiosk, srušeno postolje raspela lijevo od ulaza, parkirani automobili na prilaznoj stazi.

UMJESTO ZAKLJUČKA - APEL U POMOĆ

Tekst o Kapeli završavam potkraj godine u kojoj smo na različite načine obilježili 770. obljetnicu prvog pisanog spomena imena grada Našica. Nadam se da će svaki čitatelj ovog zapisa postati svjestan da grad Našice ima veliku sreću što posjeduje ovakvu kulturnu baštinu. Međutim, baština traži svog baštinika. Može nam se dogoditi da za nekoliko mjeseci ili godina ostanemo samo oni koji su nekoć imali svoju baštinu, ali je nisu na vrijeme prepoznali. Dakako, skrb o njoj traži i puno materijalnog ulaganja, no ponekad je prvo potrebno prepoznati blago koje posjedujemo i odlučiti želimo li ga i dalje imati. Kapela svakako zahtijeva znatna materijalna sredstva, ali možda još više traži da je prepoznamo kao nezaobilazan spomenik kulture ovoga kraja.

Ona je arhitektonski biser, ona je posljednje počivalište dvojice hrvatskih banova, a uz nju je i grob prve hrvatske skladateljice, ona je otvorena čitanka naše povijesti. Skrb o takvom spomeniku kulture ne možemo i ne smijemo prepustiti samo njenom današnjem vlasniku, ona je zaslužila brigu i pomoć cijeloga grada, pa i Republike Hrvatske. Kapela prije svega traži revitalizaciju svojih funkcija. Vjerujemo da će se pronaći načini uključivanja njenih prostora u život Našica, što će omogućiti pravilnu zaštitu, održavanje i korištenje ovog spomenika.

Bilješke

1.   Zahvaljujem g. Zvonimiru Brdariću iz Našica koji je svojim neumornim radom na otkrivanju i popularizaciji spomeničke baštine našičkog kraja potaknuo i mene na pisanje ovog rada.
2.   Zahvaljujem na pomoći kod pretraživanja građe djelatnici Uprave gđi Višnji Gubica. U dosjeu Kapele postoji Dopis iz 1965. godine g. Josipa Živkovića Zavodu za zaštitu spomenika kulture, jedan nedatirani zapisnik o stanju spomenika, Zapisnik sa sjednice Komisije za registraciju spomenika kulture iz 1974. g., Rješenje o svojstvu spomenika kulture iz 1974. g., nešto fotografija i tlocrt prizemlja Kapele (snimili Krejačić i Kralik, razrada Krejačić) iz 1974. godine.
3.   Tekst je za potrebe ovog rada prevele s latinskog jezika gđica Kristina Novak iz Našica, studentica latinskog jezika i povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na čemu joj srdačno zahvaljujem.
4.   Dana 9. rujna 1999. pregledala sam Fond obitelji Pejačević (kutija br. 4) i u njoj zatekla navedeno rodoslovlje u dva primjerka. Ono se sastoji od ukupno 8 slobodnih listova velikog formata, među kojima su i crteži. Naslovljeno je STAMMTAFEL DER FAMILlE PEJACSEVlCH nach Familien Documentum zusammengestellt von Grafen Julian Pejachevich. Navedene intervencije upisane su na jednom primjerku lista br. VIII.
5.   Zahvaljujem prof. Marijeti Mijatović iz Našica na prijevodu teksta.
6.   Odgovor na ovo pitanja vjerojatno će dati detaljnije pretraživanje arhivskih fondova, što je i mišljenje dr. Olge Maruševski izraženo u pismu autorici ovog rada 20. lipnja 1998. godine.
7.   Podatak dobiven iz privatne arhive g. Drage Trošelja iz Našica, na čemu zahvaljujem. Naknadno sam osobno utvrdila da na našičkom židovskom groblju postoji nadgrobni spomenik Sigismunda Heima na kojem stoji da je umro 1896. u dobi od 46 godina. Gospodin S. Heim bio je jedan od osnivača društva "Lisinski" u Našicama 1889. godine.
8.   Naziv dokumenta: Registar gospodarstvenika židovskog porijekla Sudbenog stola u Osijeku (spis br. 225 i 538). Zahvaljujem na pruženim informacijama Z. Brdariću i djelatnici Arhiva Meliti Rončević.
9.   Zahvaljujem na informacijama o eksploataciji pješčenjaka u našičkom kraju mr. Branku Kranjčevu iz Našica.
10.   10 Zahvaljujem na točnom podatku dipl. ing. Domagoju Walleru iz Našica.
11.   Informaciju o ovome događaju, kao i niz drugih podataka o objektu dobila sam od g. Nikole Pavlovića iz Našica, na čemu mu srdačno zahvaljujem.
12.   Prijevod:
Na uspomenu velemožnog i presvijetlog gospodina
Ladislava grofa
Pejačevića Virovitičkoga
njegova carskog i apostolskog kralja savjetnika, dvorjanika
i komornika, u posjedu Našica baštinika
i posjednika gospoštije Zomba u županiji Tolna,
Kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije nekad banom, utemeljitelja
plemićkog majorata Našice, rođenog
petog travnja godine 1824., umro pak
sedmog travnja godine 1901.,
koji je ovu kapelu s grobnicom
po nacrtima zagrebačkog arhitekta H. Bolea
godine 1880. troškovima oko 100 tisuća
florina ugledno postavio, da sebi i obitelji svojoj
sahrane, počinka i vječnog mira
bude mjesto.
Poštovanje i mir sjećanju njegovu.

13.   Donosimo cijeli odlomak u prijevodu Bonaventure Dude i Jerka Fućaka preuzet iz publikacije Novi zavjet, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990.
Tako dakle i vi:
sad ste u žalosti,
no ja ću vas opet vidjeti;
i srce će vam se radovati
i radosti vaše nitko vam oteti neće.

14.   Puno informacija dobila sam od gđe Agneze Saček iz Našica i gđe Anice Mikičić iz Martina; one su djetinjstvo provele u obitelji Skalnik koja je brinula za red na našičkom groblju, a kuća im se nalazi u neposrednoj blizini Kapele. Srdačno im zahvaljujem!

15.   Prijevod s latinskog:
Ovdje počiva
Dora plemenita de Lumbe
rođena grofica
Pejačević
*10/IX.1885. †5/III.1923
Počivala u miru!

16.   Podaci o skulpturi preuzeti iz dokumentacije ZMN.

17.   Tekst preuzet iz pisma gđe Šulak ZMN.

18.   Iskazi dobiveni kako je opisano u bilješci br. 12, te od gosp. Josipa Majsterića iz Osijeka koji je dugo godina živio u Našicama i bio tajnik Općine Našice od 1952. do 1961. godine.

19.   Ove informacije dao je g. Mihael Lustig iz Feričanaca, koji je bio sudionik navedenih zbivanja.

20.   Podaci preuzeti iz Zemljišne knjige za Katastarsku općinu Našice (uložak br. 338).

VAŽNIJA LITERATURA:

BABIĆ, Lj., Umjetnost kod Hrvata, Zagrrb, 1934.

BALTA, I., Vlastelinska porodica Pejačević s posebnim osvrtom na njezinu genealogiju i heraldiku (Anali Zavoda za znanstveni rad u Osijeku br. 4), Osijek, 1985.

BELAVIĆ, P., Našice - povjesničke crtice, Našice, 1995.

CVEKAN, P., Franjevci u Abinim Našicama, Našice, 1985.

DOBRONIĆ, Lj., Graditelji i izgradnja Zagreba u doba historijskih stilova, Zagreb, 1983.

ENCIKLOPEDIJA HRVATSKE UMJETNOSTI, Zagreb,1995.

HRVATSKI BIOGRAFSKI LEKSIKON, Zagreb, 1989.

KOS, K., Dora Pejačević, Zagreb, 1998.

KRONIKA FRANJEVAČKOG SAMOSTANA Sv. ANTUNA PADOVANSKOG U NAŠICAMA (1864 - 1956), rukopis

KRMPOTIĆ, B., Arhitektonski objekt vrijedan pažnje (List radne zajednice ŠPP "Slavonska šuma" Vinkovci, br. 31), Vinkovci, 1973.a

KRMPOTIĆ, B., Muzičar kojeg ne treba zaboraviti (List radne zajednice ŠPP "Slavonska šuma" Vinkovci, br 31), Vinkovci, 1973.b

MAJSTOROVIĆ, S., Našice kroz 700 godina, Slavonski Brod, 1973.

MARUŠEVSKI, O., Iso Kršnjavi kao graditelj, Zagreb,. 198(;.-

MARUŠEVSKI, O., Josip Mihalović (Zagrebački biskupi i nadbiskupi), Zagreb, 1995.

OBAD - ŠĆITAROCI, M. i B., Dvorci i perivoji u Slavoniji, Zagreb, 1998.

ŽIVOT UMJETNOSTI, br. 26-27, Zagreb, 1978.

KORIŠTENE KRATICE

HBL Hrvatski biografski leksikon, Zagreb
EHU Enciklopedija hrvatske umjetnosti, Zagreb
ZMN Zavičajni muzej Našice

Fotografije


Lijevo: Ladislavov sin Marko
* u ponedjeljak, 04. 08. 1862 u Našicama
† u petak, 28. 11. 1879 u južnom Tirolu, u dobi od 17 g., 3 mj., 3 tj., i 3 d.


  1 Gore: Kapela/ dolje: Pejačevićeva kripta
1.2 Tlocrt Kapele iz dokumentacije Konzervatorskog odjela u Osijeku (gornja etaža)

8. od 9
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #17 : Travanj 14, 2013, 23:11:53 »



1.3 Ulaz u Pejačevićevu kriptu


..2 Nadgrobna ploča Marka grofa Pejačević
  3 Ulaz u kapelu-sjeverni zid


  4 Vratnica kapele-unutrašnja strana
  5 Rozeta u ulaznom prostoru kapele


  6 Kapitel u ulaznom prostoru kapele
  7 Svetište u kapeli nakon obnove


  8 Original oltar u gornjoj etaži kapele


10 Ulaz u kriptu s nadgrobnim pločama-sjeverna strana
11 Ukrasni detalj u kripti


12 Kameni klesani križ nasuprot ulaza u kriptu
13 Virovitičko-našička loza obitelji Pejačević


14 Grob Dore Pajačević pored kapele
15 Grob Dore Pajačević pored kapele

   
Autor: Prof. Silvija Lučevnjak,
ravnateljica ZMN

Našički zbornik 5

Našice, 1999]

9. od 9
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: 1 [2]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!