CRO-eu.com
Listopad 22, 2019, 20:44:25 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Istarski uskoci  (Posjeta: 2343 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« : Siječanj 14, 2013, 18:59:16 »


Vjerni uskok
Crtica iz istarske povijesti

Zemlja Istra imala je jednom dva gospodara. U krajevima okolo grada Pazina, u takozvanoj pazinskoj grofoviji, te u Kastvu, Mošćenicama i Veprincu vladahu od godine 1374. nadvojvode kuće Habsburške kao nasljednici grofa Albrehta, posljednjega vladara goriškoga. Ostala Istra pripadaše duždu mletačkome.

Radi Istre iii ]aclranskoga mora vodili se često ratovi između dužda i nadvojvoda. Najžešća borba bjesnila je od godine 1614. do godine 1617. Tu borbu prozvaše gradiškim ratom, jer se onda mnogo krvi prolilo pod tvrđavom Gradiškom. Nazivlju je i uskočkim ratom, jer se u njoj isticahu kao hrabri borci mrki uskoci, bjegunci iz Hrvatske, Bosne i Dalmacije, neprijatelji Mlečića i Turaka.

U ovome ratu nisu se u Istri sukobile velike vojske borahu se manje čete harajući gradiće, sela i dvore po tužnoj zemlji. Takav je okrutan običaj vladao u ono doba kod ratovanja.

Pokraj sadašnje željezničke stanice Lupoglava, između Roča i Pazina dizao se onda na strmome brežuljku kaštel Lupoglav s tvrdom kulom i zidinama. Gospodarem mu bijaše hrvatski plemić Ivan Sinković, pristaša nadvojvoda.

Bernardin Tiepolo, mletačkí poglavar u Rasporu i Buzetu, slao je često svoje vojnike protiv kule Ivana Sínkovića, ali je Lupoglav bio pretvrda kost za mletačke zube. Uskoci ih svaki put odbiše od tvrđave, a Mlečići zapališe jednom iz osvete lijepu palaču Ivana Sinkovića u seocu Semiću, te opljačkaše neka sela i mnoge seljačke kuće nedaleko Lupoglava.

Jednoga dana pade u šake mletačkoga vođe Verzo Verzi neki ranjeni Sinkovićev uskok.

Iste večeri, dok se mletačka četa odmaraše u nekoj šumici pijući opljačkano vino i pekući otete ovnove, zapovjedi Verzi, da povedu pred njega zarobljenoga uskoka.
Vojnici ga odmah poslušaše.
Uskok, mlad i krupan čovjek, stajao je pred vođom oborene glave.

-   Što si se pokunjio, junače ? - reče mu prijazno Verzi.
-   Sramim se, što si me uhvatio živa - odgovori uskok. Časnije je izgubiti glavu.
-   Kako se zoveš? Od kuda si?
-   Ime mi je Vujo Vučić, a rodom sam iz Dalmacije.
-   Tko te povede u Istru ? Zašto služiš Ivana Sinkovića ?
-   Turčin nahrupio u naša sela; ubija ljude, pali stanove i otimlje stoku, a ja bježi u Senj, da ne budem Turčinu rob. U Senju upoznah lvana Sinkovića, pa uđoh u njegovu službu, jer je poštenjak i ljudina od oka.
-   Čuj, Vujo! Služi mene, pa će ti biti dobro.
-   Ne ću, Mlečiću, da me obaspeš žutim dukatima!
-   Kaži mi onda, kako bih mogao kradom ući u taj prokleti Lupoglav, pa ću te povesti u Labin; ukrcat ću te u lađu punu svakoga dara i zapovjediti mornarima, da te zdrava, slobodna i bogata prevezu u tvoju domovinu. Daj, Vujo, ne budi lud.
-   Mlečiću, uzalud me napastuješ. Nisam u rodu Vuku Brankoviću.
-   Kad ne ide milom, neka bude silom! - klikne ljutito Verzi i namigne svojim vojnicima.

I Mlečići postaviše uskoka na grozne muke. Šibali ga, čupali mu nokte, kidali mu kliještima meso, ranjavali ga usijanim gvoždem i sakatili mu noge.
-   Vujo, hoćeš li? Bit ćeš slobodan i bogat - govorio mu Verzi.
Uskok je šutio i podnašao junački svaku muku. Najednom mu se smrkne ispred očiju i glava mu klone na prsa.
-   Bacite tu mrcinu u kaku jamu! - zapovijedi Verzi.
Mletački vojnici ne iskopaše uskoku grob, nego ga baciše u bližnje šikarje.

Vujo ne bijaše mrtav. Dođe opet k sebi i dugo je u grmu slušao, kako Sínkovićev sluga Marko uči mletačkoga vođu, na koji bi način sjutra obnoć Verzi mogao lako izdajom ući u lupoglavski grad. Marko će mu iz grada dati znak: crveno svijetlo na oknu kule.

Mletački tabor uroni u tvrd san. Vujo se teškom mukom izvuče iz šikare i puzeći kao ranjena zvijer udari šumicom prama Lupoglavu. Gmizao je po kamenju u tami i kiši vukući svoje prelomljene noge.

Sutradan u večer vidješe lupoglavski vojnici, gdje se neka jadna prilika jedva vuče uz strmac ispod grada.
Potrčaše k njoj, te je poniješe k Ivanu Sinkoviću.
-   Vujo, što je to s tobom? - kliknu plemić, kada vidi svoga uskoka onako krvava i osakaćena.
-   Gospodaru - odgovori uskok - nemam vremena, da ti sve pričam ... znaj samo, da je sluga Marko izdajica ... Noćas: crveno svijetlo na oknu kule ...

]oš je htio da nešto kaže; usnice mu zadrhtaše, ali ne progovoriše. Vjerni uskok umrije u naručju svoga gospodara.

* * *

Prošla su ta okrutna vremena. Dandanas se, Bogu hvala, i ratovi drugčije vode. Nestade mletačkih četa i mrkih uskoka. Dvor plemića lvana Sinkovića srušio se za uvijek, ali spomen na vjernost uskoka Vuje ne smije da padne u tamnu zaborav.

Mirvlad Zorna
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!