CRO-eu.com
Studeni 12, 2019, 13:52:12 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Promjene u strukturi stanovništva nakon protjerivanja Turaka  (Posjeta: 32999 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Svibanj 17, 2008, 21:42:17 »


Promjene u strukturi stanovništva nakon protjerivanja Turaka

Nakon izgona Turaka iz Like i Krbave obje ove hrvatske pokrajine ostale su posve puste. O tome kako se dalje odvijalo naseljavanje tih krajeva postoji opsežna arhivska dokumentacija.

Lički Vlasi koji su u tursko doba činili većinu ličke populacije, pred neizvjesnom budućnošću razbježali su se na sve strane. Jedan je dio njih otišao zajedno s ličkim muslimanima u Bosnu, dok su preostali prešli na krajiško zemljište gdje su našli privremeni smještaj. Drugim riječima, stanovništvo Like se tijekom 150 godina posve promijenilo.

1.   Prvi put se mijenjala u prvoj polovini 16. stoljeća kada su lički Hrvati bili prisiljeni napustiti svoj višestoljetni zavičaj. Tada je Lika bila naseljena muslimanskim i Vlaškim žiteljstvom.

2.   U drugoj polovini 17. stoljeća došlo je do drugoga ra-sapa ličkog stanovništva. Tada su Liku i Krbavu morali napustiti svi njezini okupatori, dakle, lički muslimani i njihovi vlaški podanici.

Na taj način je kontinuitet naseljavanja toga dijela Hrvatske bio prekinut kroz jedno i po stoljeće. Takav populacijski diskontinuitet na tom zemljištu nije se dogodio bar 3000 godina, a možda i više.

Zbog toga je danas teško govoriti o Ličanima kao starosjediocima jer takve starosjedilačke populacije u Lici nema. Današnji stanovnici Like potječu uglavnom od doseljenika koji su ovamo pristigli tijekom 18. i 19. stoljeća.

O naseljavanju Like nakon izgona Turaka iz Hrvatske postoji bogata arhivska građa. Iz arhivskih spisa koji o tom govore razabire se da je šire područje Gacke krajem 17. stoljeća bilo dobro naseljeno. Ovamo su tijekom 17. stoljeća stalno stizali vlaški prebjezi iz Like koji su napuštali svoje turske gospodare. Uz te prebjege bilo je ovdje i hrvatskih starinika koji nisu imali razloga da odovuda bježe.

Kada je krajiška uprava otpočela naseljavanje Like i Krbave, kao krajiški kolonisti javljaju se prvenstveno one iste vlaške obitelji koje su ranije bježale iz Like.

Novo naseljavanje opustjele Like odvijalo se prema planu što ga je izradila posebna vojna komisija.

1.   Vlaški kolonisti s gackoga područja selili su se većinom iz vilićkih sela oko Otočca i Brinja, zatim s područja Knina, Zemunika, Ogulina i gornjega Pounja.

2.   Hrvatski kolonisti stizali su u opustjelu Liku iz okolice Knina, Zemunika, Dračevaca, Podgorja, Sv. Jurja, Krmpota, Ledenica i Vinodola. Nešto hrvatskih obitelji potjecalo je iz okolice Otočca te iz Brinja.

Kod toga je važno primijetiti da mnoge od tih seoba nisu bili jednosmjerne. Naime, bilo je dosta slučajeva da su prvi kolonisti bili nezadovoljni sredinom u koju su došli, pa su se vraćali na mjesta otkuda su krenuli. Ljudima je očito trebalo neko vrijeme da se snađu i odluče hoće li tu ostati ili će potražiti povoljniju sredinu za novi zavičaj. Kako se sve to pobliže odvijalo, najbolje se može pratiti na primjerima pojedinih ličkih krajeva.

Na kosinjskom području ostalo je nakon izgona Turaka iz toga kraja tridesetak vlaških obitelji. One su krajiškim vlastima izrazile da žele i dalje ostati u svojim kućama. S obzirom da je kosinjski kraj ostao prilično slabo napučen, krajiška uprava naselila je ovamo hrvatske koloniste iz Ogulina i gornjega Pokuplja.

U opisu Kosinja koga je ostavio biskup Glavinić 1696. godine, kaže se da se to mjesto dijeli na Gornje, Srednje i Donje Selo.

•   U Gornjem Kosinju zatekao je Glavinić četrdesetak kuća hrvatskih doseljenika iz gornjega Pokuplja.

•   U Srednjem Kosinju, stotinjak kuća vlaškoga stanovništva, a u

•   Donjem Kosinju živjeli su Hrvati koji su ovamo doselili iz Ogulina.

U sva tri kosinjska sela bilo je tada oko 400 Hrvata i 300 Vlaha. Iz krajiških spisa poznata su i prezimena doseljenika koji su koncem 17. stoljeća došli u Kosinj.

Za gornji Kosinj zabilježeni su:

1.   Butine,
2.   Fadljevići,
3.   Golik,
4.   Grgurići,
5.   Jurkovići,
6.   Katalini,
7.   Mance,
8.   Marinići,
9.   Mikovčići,
10.   Petrlići,
11.   Petrovići,
12.   Pilipići,
13.   Pintari,
14.   Pleše,
15.   Podnari,
16.   Prišlini,
17.   Rožići,
18.   Špoljarići,
19.   Šporčići,
20.   Štefančići,
21.   Štimci i
22.   Žagari.

U Donji Kosinj doselili su:

1.   Abramovići,
2.   Benčići,
3.   Biljani,
4.   Biljmani,
5.   Crnkovići,
6.   Delači,
7.   Draškovići,
8.   Ivančići,
9.   Jugovići,
10.   Klobučari,
11.   Majetići,
12.   Perišići,
13.   Petranovići,
14.   Rasti,
15.   Sigurnjaci,
16.   Sokolići,
17.   Šopi,
18.   Štajdohari,
19.   Štimci,
20.   Šutići,
21.   Tomci,
22.   Veselini i
23.   Vidmari.

U vlaškom Srednjem Kosinju spominju se:

1.   Baste,
2.   Bogavci,
3.   Brujići,
4.   Cvijanovići,
5.   Čormarkovići,
6.   Gledići,
7.   Glumci,
8.   Glumičići,
9.   Grujičići,
10.   Ivkovići,
11.   Javorine,
12.   Kokotovići,
13.   Kordići,
14.   Lastavice,
15.   Lemići,
16.   Lubeni,
17.   Mileusnići,
18.   Miščevići,
19.   Momčilovići,
20.   Munjasi,
21.   Paripovići,
22.   Pavlovići,
23.   Pejaci,
24.   Počuče,
25.   Pražići,
26.   Pribići,
27.   Radovići,
28.   Repci,
29.   Šakići,
30.   Škarići,
31.   Štakići,
32.   Uzelci,
33.   Varićaci i
34.   Zobenice.

U kasnijem razvoju Kosinja, Srednje Selo promijenilo je ime u Zamost. Tako su do danas ostala samo dva Kosinja, Gornji i Donji. Gornji leži oko potoka Bakovca i njegovih sastavaka s rijekom Likom, a Donji je nekoliko kilometara sjevernije uz spomenuti potok.

Strana 1. od 12

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Svibanj 17, 2008, 21:51:38 »


Široka Kula, koja je u tursko doba bila središnje mjesto Ličkoga sandžaka, spala je krajem 17. stoljeća na malo selo. Nakon što su Turci napustili ovo mjesto, ostalo je u njemu 12 vlaških obitelji. One su doskora prešle na rimokatoličku vjeroispovijest. Do konca 17. stoljeća te su obitelji opet prihvatile grčko-pravoslavnu vjeroispovijest i potom otišle u Bosnu.

Istovremeno je krajiška uprava preselila ovamo novih 40 vlaških obitelji. One su u Kulu došle u grupi koju je predvodio vlaški glavar Vujasin Mileusnić. Ti kolonisti potjecali su iz ranijeg vlaškog zbjega oko Otočca, Brloga i Brinja.

U toj grupi doselili su:

1.   Cvjetničani,
2.   Čanci,
3.   Dejanovići,
4.   Dimitrovići,
5.   Gagulići,
6.   Galovići,
7.   Jelići,
8.   Jovići,
9.   Klašnjaci,
10.   Korači,
11.   Kupice,
12.   Margići,
13.   Marići,
14.   Mileusnići,
15.   Miljanovići,
16.   Novkovići,
17.   Nožinići,
18.   Paškaši,
19.   Peraškovići,
20.   Rakići,
21.   Repci,
22.   Sikerice,
23.   Uzelci,
24.   Vojnovići,
25.   Vukelići i
26.   Zečevići.

Nešto kasnije počeli su ovamo dolaziti i Hrvati. Oni su utemeljili okolna sela Čaćića Varoš i Kuzmanovaču.

Perušić, koji je slovio kao ugledno mjesto ličkih muslimana, nakon 1689. godine izgubio je većinu svoga žiteljstva. U mjestu je ostalo 55 muslimanskih obitelji koje su odmah prihvatile rimokatoličku vjeroispovijest.

Prema popisu Perušića iz 1696. godine, u mjestu su zapisani sljedeći glavari domova sa svojim obiteljima:

1.   knez Mirko Jurišić,
2.   zastavnik Janko Kreković,
3.   desetnik Mikula Asančehajić,
4.   desetnik Martin Kurkešević,
5.   desetnik Dane Murgić,
6.   Milan Hećimović,
7.   Ivan Hećimović,
8.   Vuk Alešković,
9.   Vid Alešković,
10.   Dane Alešković,
11.   Martin Čulumović,
12.   Pero Hećimović,
13.   Ivan Hećimović,
14.   Pavel Hećimović,
15.   Stojan Hećimović,
16.   Ivan Bašić,
17.   Vuk Bašić,
18.   Janko Asančehajija,
19.   Luka Murgić,
20.   Janko Ivatić,
21.   Stipan Murgić,
22.   Vuk Ivatić,
23.   Stojan Jurišić,
24.   Mate Karić,
25.   Ivan Turić,
26.   Petar Obućina,
27.   Maleš Domazetović,
28.   Mate Imbrešić,
29.   Hrelja Seferagić,
30.   Jure Nurkić,
31.   Miho Zulić,
32.   Nikola Turić,
33.   Ivan Čašić,
34.   Jure Ibrešić,
35.   Vid Turić,
36.   Stojan Bašić,
37.   Petar Milković,
38.   Ivan Čutić,
39.   Pavel Čutić,
40.   Vule Milković,
41.   Mihac Balijić,
42.   Hrelja Milković,
43.   Miko Čutić,
44.   Janko Džotić,
45.   Mate Kulašević,
46.   Janko Kasumović,
47.   Petar Kulašević,
48.   Družen Kasumović,
49.   Paval Kasumović i
50.   Mihat Džotić.

Od tih muslimanskih pokrštenika u nekoliko sljedećih desetljeća dosta ih je izumrlo.

Na njihovo mjesto u Perušić su došli noviji doseljenici. Od bunjevačkih obitelji doselili su:
1.   Krumići,
2.   Lulići,
3.   Rukavine i
4.   Tomići,

a od Hrvata iz okolice Otočca doselili su

1.   Brajkovići,
2.   Dasovići,
3.   Kolaci,
4.   Kostelci,
5.   Kovačići,
6.   Markovići,
7.   Oriškovići i
8.   Šimatovići.

Od goranskih rodova, s područja gornjeg Pokuplja, stigli su:

1.   Dimići,
2.   Gavrani,
3.   Grivičići,
4.   Jurkovići,
5.   Klemenići,
6.   Kolari,
7.   Miljevci,
8.   Papeši,
9.   Petrlići,
10.   Stošići,
11.   Štimci,
12.   Tomaševići i
13.   Umići.

Strana 2. od 12
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Svibanj 17, 2008, 22:01:37 »


U Mušaluku, gdje je u tursko doba postojao posjed perušićkog dizdara Belića, gotovo je sve stanovništvo otišlo iz sela. Potom je bečki dvor darovao Mušaluk zaslužnom ličkom popu Marku Mesiću koji je Krajišnicima pomagao u protjerivanju ličkih Turaka. Biskup Glavinić našao je tu 1696. godine deset naseljenih kuća. Njihovi žitelji bijahu Hrvati koji su ovamo došli iz gornjega Pokuplja. Početkom 18. stoljeća naseljena su i susjedna sela: Drljača, Strana i Malo Selo.

Kaluđerovac, koji se nalazi na sjevernom rubu Ličkoga polja, dobio je prve stanovnike oko 1700. godine. U izvješću biskupa Brajkovića iz 1712. godine zabilježeno je u njemu 20 kuća Hrvata, koji su ovamo doselili od Broda na Kupi te iz Čabra.

Poimence se spominju obitelji:

1.   Abramovići,
2.   Arbanasi,
3.   Crnkovići,
4.   Gavrani,
5.   Grbavci,
6.   Grgurići,
7.   Holjevci,
8.   Jurkovići,
9.   Klemenčići,
10.   Kruljci,
11.   Krunići,
12.   Ožanići,
13.   Palijani,
14.   Perše,
15.   Podnari,
16.   Stavlići i
17.   Šebalji,
18.   Zorići.

U Budaku je nakon 1689. godine ostalo 29 muslimanskih i vlaških obitelji s ukupno 220 stanovnika. Oni su svi, s nadolaskom krajiške vlasti, prihvatili rimokatoličku vjeru. Prema popisu sela iz 1700. godine, u Budaku je bilo 30 katoličkih kuća.

Drugi popis sela, načinjen 1712. godine, spominje u Budaku ove rodove:

1.   Adamoviće,
2.   Antončiće,
3.   Borčiće,
4.   Božiće,
5.   Butkoviće,
6.   Crvenkoviće,
7.   Fajdiće,
8.   Jurkoviće,
9.   Kovače,
10.   Krbavce,
11.   Kusce,
12.   Levarce,
13.   Luketiće,
14.   Markoviće,
15.   Mesiće,
16.   Miševe,
17.   Pavičiće,
18.   Pavletiće,
19.   Pavliniće,
20.   Rukavine,
21.   Špoljariće,
22.   Štimce,
23.   Šušiće,
24.   Toljane i
25.   Tvrdiniće,
26.   Vidoviće.
27.   Zlatare,

Iz tih prezimena razabiremo da su od ranijih budačkih muslimana ostali u selu samo Fajdići. Ostali su do 1712. godine otišli u Bosnu.

Doseljenici poslije 1712. godine potjecali su sa raznih strana. Najviše ih je bilo iz primorja, zatim iz gornjeg Pokuplja te iz okolice Brinja i Otočca.

Naseljavanje pazarišnog kraja odvijalo se odjelito od susjednih krajeva. Do 1689. godine u Pazarištu su živjeli lički Vlasi koji su do zadnjega časa ostali na strani Turaka. Oni su spomenute godine prešli u Otočačku krajinu.

Nakon oslobođenja Like, krajiško povjerenstvo ovlastilo je jablanačkog kneza Lovru Milinkovića da naseli u Pazarište 50 obitelji. Od njih trećina bijahu Krmpoćani, a ostali su potjecali iz Ledenica, Novoga i Zagona.

U popisu Pazarišta iz 1712. godine spominju se sljedeće obitelji:

1.   Balenović,
2.   Baričević,
3.   Biskupović,
4.   Brusić,
5.   Duić,
6.   Gopčević,
7.   Hodak,
8.   Hrvatin,
9.   Hudorović,
10.   Ilić,
11.   Jerbić,
12.   Jovanović,
13.   Jurčić,
14.   Kalanj,
15.   Kolačević,
16.   Komadina,
17.   Krbavac,
18.   Krmpotić,
19.   Krpan,
20.   Kučan,
21.   Levar,
22.   Lukić,
23.   Magdić,
24.   Marinac,
25.   Miletić,
26.   Milinković,
27.   Muhar,
28.   Pačinić,
29.   Pavletić,
30.   Pećina,
31.   Penezić,
32.   Plešić,
33.   Rogić i
34.   Rukavina,
35.   Rupčić,
36.   Ružić,
37.   Smolčić,
38.   Smolić,
39.   Starčević,
40.   Sukanić,
41.   Šikić,
42.   Šimac,
43.   Tiljković,
44.   Tomić.
45.   Vlatković,
46.   Vojnić,
47.   Vrkljanović,
48.   Vučković,
49.   Vukšić,
50.   Živković,

Od ove kolonizacije ostalo je u pazarišnom kraju malo živih potomaka.

Strana 3. od 12
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Svibanj 17, 2008, 22:06:53 »


Na području Smiljana bilo je u tursko doba više muslimanskih imanja oko kojih je bilo dosta Vlaha koji su obrađivali zemlju svojih spahija. Nakon 1689. godine, smiljanski Vlasi prebjegli su na krajišku stranu, gdje su bili razmješteni po raseljeničkim logorima oko Otočca i Brinja.

Na smiljanskom području ostali su samo:

1.   Basarići,
2.   Rogići,
3.   Gajići,
4.   Katići,
5.   Lemajići,
6.   Pejnovići,
7.   Rajčevići,
8.   Uzelci i
9.   Vujnovići.

Već sljedeće godine krajiška uprava odlučila je naseliti smiljanski kraj hrvatskim i vlaškim kolonistima.

Tom prilikom u Smiljan su doselili

1.   Babići,
2.   Bačići,
3.   Basarići,
4.   Brkljače,
5.   Buburići,
6.   Budaki.
7.   Budelići,
8.   Čaćići,
9.   Devčići,
10.   Dokozići,
11.   Došeni,
12.   Gajići,
13.   Jelinići,
14.   Katići,
15.   Kovačići,
16.   Krpani,
17.   Krumići,
18.   Laktići,
19.   Lemaići,
20.   Lukatele,
21.   Lukčevići,
22.   Marasi,
23.   Mažurani,
24.   Miletići,
25.   Milinkovići,
26.   Miškulini,
27.   Mlađeni,
28.   Pavelići,
29.   Pavičići,
30.   Pejnovići,
31.   Pekasi i
32.   Prpići,
33.   Račići,
34.   Rajčevići,
35.   Rukavine,
36.   Rupčići,
37.   Serdarevići,
38.   Smojveri,
39.   Šabani,
40.   Šarići,
41.   Šikići,
42.   Špalji,
43.   Tomljenovići,
44.   Uzelci,
45.   Vrbani,
46.   Vujnovići,
47.   Zapčići,
48.   Zorići,
49.   Žuljevići,

Strana 4. od 12
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Svibanj 17, 2008, 22:14:18 »


Na mjestu gdje se danas nalazi Gospić do početka 18. stoljeća nije bilo većega naselja. O postanku Gospića postoje dva tumačenja.

1.   Prema R. Horvatu, začetke Gospića valja tražiti u turskoj kuli age Senkovića. Kada je grof Zinzendorf 1692. godine kupio Liku od Dvorske komore u Beču, kula Senkovića bila je još čitava i služila je kao krajiški vojni magazin.

2.   Prema S. Pavičiću, Gospić je osnovala krajiška uprava kao novo vojno središte Like. Poznati popisi Like s kraja 17. stoljeća ne spominju Gospić.

U njegovoj blizini spominje se samo Novi, a nešto podalje Bilaj, Ribnik i Smiljan.

Isto tako nisu bili naseljeni ni današnja sela Oštra, Žabica i Lipa.

U susjednoj Kaniži, nakon odlaska Turaka, ostale su samo četiri muslimanske obitelji,

1.   Čenići,
2.   Jengići,
3.   Šabići i
4.   Turići.

Oni su prihvatili rimokatoličku vjeru te su ostali u selu.

Na imanju age Senkovića bilo je u tursko doba nekoliko muslimanskih i vlaških obitelji koje su tu bile zaposlene. Kada su Senkovići otišli u Bosnu, na njihovom imanju ostali su samo Alići, koje je pokrstio pop Mesić.

Krajiška uprava odlučila je doskora na tom zemljištu formirati novo vojno i upravno središte čitave Like - Gospić. Tada je tu podignuto nekoliko zgrada za časnike i vojne činovnike, zatim vojni garnizon za krajišku vojsku.

Do 1707. godine počeo je Gospić dobivati fizionomiju budućega grada. Međutim, njegova urbanizacija trajala je nekoliko desetljeća i istom u drugoj polovini 18. stoljeća poprimio je GOSPIĆ izgled manjega grada.

Doseljenici koji su ovamo stizali bijahu većinom obrtnici i poljoprivrednici.

Prema podrijetlu, sastav je bio šarolik. Od pokrštenih muslimana potjecali su:

1.   Alići,
2.   Asančajići,
3.   Begići,
4.   Čanići,
5.   Čutići,
6.   Fajdići,
7.   Hećimovići,
8.   Jamičići,
9.   Jengići,
10.   Kasumovići,
11.   Kurteši,
12.   Šabani i
13.   Šerići.

Od Bunjevaca potječu:

1.   Adžije,
2.   Bačići,
3.   Baleni,
4.   Balenovići,
5.   Biondići,
6.   Brkljačići,
7.   Brmbotići,
8.   Bušljete,
9.   Čuline,
10.   Čaćići,
11.   Čubelići,
12.   Devčići,
13.   Duići,
14.   Dundovići,
15.   Filipovići,
16.   Franići,
17.   Golci,
18.   Gopci,
19.   Grospići,
20.   Ivezići,
21.   Japunčići,
22.   Jelinići,
23.   Jovanovići,
24.   Kolačevići,
25.   Krmpotići,
26.   Krpani,
27.   Levari,
28.   Lulići,
29.   Mandekići,
30.   Marasi,
31.   Markovići
32.   Matijevići,
33.   Mažurani,
34.   Mikezi,
35.   Miletići,
36.   Milinkovići,
37.   Milkovići,
38.   Miškulini,
39.   Pavelići,
40.   Pavičići,
41.   Pećine,
42.   Pezelji,
43.   Popovići,
44.   Prpići,
45.   Rogići,
46.   Rukavine,
47.   Starčevići,
48.   Suknaići,
49.   Šarići,
50.   Šikići,
51.   Šimići,
52.   Šmarići,
53.   Špalji,
54.   Tomičići,
55.   Tomljenovići,
56.   Uzelci,
57.   Vrkljani,
58.   Vukelići,
59.   Vukšinići,
60.   Zupčići i
61.   Župani.

Strana 5. od 12
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #5 : Svibanj 17, 2008, 22:23:50 »


Iz Ledenica potječu:

1.   Bani,
2.   Bubaši,
3.   Butkovići,
4.   Frkovići,
5.   Jelače,
6.   Matajlije,
7.   Pađeni,
8.   Smolčići,
9.   Stilinovići i
10.   Svetići.

Iz okolice Otočca doselili su:

1.   Alari,
2.   Banići,
3.   Bičanići,
4.   Božičevići,
5.   Božići,
6.   Brajkovići,
7.   Čorci,
8.   Javori,
9.   Kolakovići,
10.   Konjikovići,
11.   Kraljići,
12.   Majerovići,
13.   Mažari,
14.   Mesići,
15.   Murati,
16.   Nikšići,
17.   Novakovići,
18.   Oreškovići i
19.   Šimatovići.

Iz primorja i gornjega Pokuplja stigli su ovamo:

1.   Antončići,
2.   Biljani,
3.   Binički,
4.   Crnići,
5.   Grgurići,
6.   Jugovići,
7.   Kolići,
8.   Križi,
9.   Kruljci,
10.   Papeži,
11.   Polići,
12.   Poljani,
13.   Prše,
14.   Ratkovići,
15.   Rosandići,
16.   Rupčići,
17.   Sekulići i
18.   Stipetići,
19.   Stošići,
20.   Sudari,
21.   Sušići,
22.   Štimci,
23.   Ugarkovići.
24.   Žagari,

Dok Gospić nije izrastao u upravno središte Like, na njegovu području najviđenije mjesto bio je Novi.

Nakon 1689. godine, novljansko stanovništvo se razbježalo. Sljedeće, 1690. godine, kolonizirane su ovamo 34 obitelji iz Ledenica i 28 obitelji vlaških pokrštenika. Popis sačinjen 1712. godine, spominje u Novom 462 stanovnika.

Od prezimena navode se

1.   Alić,
2.   Belobrk,
3.   Brkljača,
4.   Bubaš,
5.   Buneta i
6.   Bušljeta,
7.   Čanić,
8.   Dešić,
9.   Ferić,
10.   Francetić,
11.   Frković,
12.   Galac,
13.   Hasić,
14.   Ivić,
15.   Jelačić,
16.   Jengić,
17.   Jerković,
18.   Jurčić,
19.   Kanić,
20.   Kos,
21.   Magašić,
22.   Marković,
23.   Matajlija,
24.   Matijević,
25.   Musić,
26.   Pađen,
27.   Perišić,
28.   Sendrić,
29.   Stančić,
30.   Stilinović,
31.   Svetić,
32.   Šabanović,
33.   Šnajdar,
34.   Tonković,
35.   Turić,
36.   Umijenović,
37.   Zduna,
38.   Zdunić.

Jugoistočno od Gospića ležalo je u vrijeme turske okupacije dobro naseljeno mjesto Ribnik. U njem je nakon 1689. godine ostalo samo pet muslimanskih obitelji koje su odmah prihvatile katoličku vjeru.

Biskup Glavinić zatekao je u Ribniku osam kuća u kojima su živjeli rimokatolici. U popisu mjesta iz 1712. godine registrirano je u mjestu 216 stanovnika.

Tada su u Ribniku živjeli:

1.   Alaksići,
2.   Cindrići,
3.   Dukovići,
4.   Franići,
5.   Golik,
6.   Grgurić,
7.   Ivančići,
8.   Jež,
9.   Jurjevići,
10.   Kovačići.
11.   Luketići,
12.   Mihaljevići,
13.   Mudrovčići,
14.   Ogulinci,
15.   Paljani,
16.   Panjak,
17.   Rogići,
18.   Romići,
19.   Rosandići,
20.   Sekulići,
21.   Sekulići,
22.   Smoje
23.   Steile,
24.   Šebalji,
25.   Štimci,
26.   Tutekovići,
27.   Vranešići,

Sudeći prema tim prezimenima u Ribniku 1712. godine nije više bilo muslimanskih pokrštenika. Oni su do toga vremena otišli u Bosnu. Noviji doseljenici stigli su ovamo iz Gorskoga kotara i okolice Otočca.

Iz Divosela su svi vlaški martolozi, nakon 1689. godine, prebjegli na krajišku stranu. Jedan dio njih vratio se sljedećih godina nazad u selo, a ostale doseljenike naselile su ovamo krajiške vlasti.

Biskup Brajković zatekao je u Divoselu 70 pravoslavnih kuća s oko 600 stanovnika.

Prema popisu od 1712. godine u selu su živjeli:

1.   Basarići,
2.   Bjegojevići,
3.   Bokulići,
4.   Bukarice,
5.   Burandžići,
6.   Cukići,
7.   Cvijanovići,
8.   Čubrilovići,
9.   Dozići,
10.   Dugandžije,
11.   Dukići,
12.   Grijaci,
13.   Jerkovići,
14.   Jovići,
15.   Kokići,
16.   Konjci,
17.   Krajnovići,
18.   Lukići,
19.   Marinkovići,
20.   Matići,
21.   Motkići,
22.   Nefajde,
23.   Nikšići,
24.   Obradovići,
25.   Ostreve,
26.   Pajići,
27.   Pjevači,
28.   Plećaši,
29.   Počuče,
30.   Popovići,
31.   Potkonjaci,
32.   Rabatići,
33.   Radakovići,
34.   Rajčevići,
35.   Sekići,
36.   Tepšići,
37.   Uljanovići,
38.   Vojvodići,
39.   Vujčići i
40.   Vuklovoji.

Veći dio spomenutih obitelji doselio je u Divoselo iz okolice Otočca i Brinja, a manji dio stigao je iz sjeverne Dalmacije s područja Bukovice i okolice Knina
Strana 6. od 12
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #6 : Svibanj 17, 2008, 22:34:05 »


U podnožju Velebita, južnije od Ribnika, nalazi se malen počiteljski kraj. U njegovu središtu leži Počitelj kojega su Turci naselili vlaškim martolozima. U popisima mjesta iz 1696. i 1700. godine, spominje se u njemu 40 pravoslavnih kuća, a isto toliko navodi ih i popis iz 1712. godine.

Tada su u Počitelju živjeli:

1.   Bobići,
2.   Božići,
3.   Čatići,
4.   Čuturile,
5.   Došeni,
6.   Ivančevići,
7.   Kralješići,
8.   Laskovići,
9.   Lubenovići,
10.   Ljubojevići,
11.   Miškovići,
12.   Njegovani,
13.   Pavlice,
14.   Radoševići,
15.   Rogići,
16.   Srdići,
17.   Trkulje,
18.   Uzeci,
19.   Vitasi i
20.   Vuksani.

Sve te obitelji vratile su se u Počitelj s krajiškog područja, kamo su ranije izbjegle. Manji dio doseljenika došao je u Ribnik od strane Knina, Obrovca i Bukovice.

Istočno od Počitelja, u Metku, imali su turski begovi veća imanja na kojima su radili vlaški martolozi. Prilikom izgona Turaka iz Like ti su se Vlasi razbježali. Kasnije su se ovamo ponovno naselili vlaški izbjeglice iz Like.

Biskup Glavinić zatekao je u Metku 70 pravoslavnih kuća čiji su stanovnici doselili iz primorja. Prema izvješću biskupa Brajkovića iz 1700. godine, broj vlaških domova još se nešto povećao.

Sljedeći popis sela iz 1712. godine, spominje u njemu:

1.   Ackete,
2.   Brujiće,
3.   Capitalke,
4.   Ctnokrake,
5.   Čaliće,
6.   Čokeše,
7.   Didulice,
8.   Došenoviće,
9.   Dragičeviće,
10.   Drobnjake,
11.   Đuraševiće,
12.   Glumce,
13.   Gojčinoviće,
14.   Grbiće,
15.   Grubiće,
16.   Gvozdiće,
17.   Jađove,
18.   Jemiće,
19.   Jovičiće,
20.   Kalinice,
21.   Koraće,
22.   Košutice,
23.   Kovačiće,
24.   Krekoviće,
25.   Kuprešane,
26.   Lončareviće,
27.   Ljeskovce,
28.   Ljuštine,
29.   Marduše,
30.   Martinoviće,
31.   Maruniće,
32.   Mečane,
33.   Mihajloviće,
34.   Mijaliće,
35.   Milniće,
36.   Mučiće,
37.   Musalje,
38.   Odiće,
39.   Panjeviće,
40.   Paviće,
41.   Petroviće,
42.   Pocrnje,
43.   Popoviće,
44.   Pribiće,
45.   Radiće,
46.   Radinoviće,
47.   Rađeviće,
48.   Samotake,
49.   Selenkoviće,
50.   Starčeviće,
51.   Stranjine,
52.   Suknaji
53.   Škoriće,
54.   Tarbuke,
55.   Tesliće,
56.   Travice,
57.   Trbojeviće,
58.   Ugarke,
59.   Uze1ce,
60.   Vlajiniće,
61.   Vlajisavljeviće,
62.   Vračare,
63.   Vuletiće,
64.   Zagorce i
65.   Žegarce.

Neke od spomenutih obitelji naseljavale su u selu po više kuća.

Podalje od Metka, uz staru cestu, Turci su održavali gradinu u Raduču, oko koje je postojalo veće selo. Nakon turskog rasula u Lici, stanovništvo Raduča se razbježalo. Potom su ti isti vlaški bjegunci došli nazad. Biskup Glavinić zatekao je u selu 50 naseljenih kuća.

U popisu stanovnika Raduča iz 1712. godine, zabilježene su ove obitelji:

1.   Bastaje,
2.   Bjelobabe,
3.   Bukarice,
4.   Bunčići,
5.   Crnobrnje,
6.   Cvijanovići,
7.   Čubrile,
8.   Ćelići,
9.   Ćuruvije,
10.   Danovići,
11.   Dejanovići,
12.   Dobrići,
13.   Draškovići,
14.   Garići,
15.   Glumci,
16.   Grubišići,
17.   Ivančići,
18.   Ivkovići,
19.   Jelače,
20.   Konjevići,
21.   Koraći,
22.   Korkuti,
23.   Kreševići,
24.   Kulundžije,
25.   Ljevnaići,
26.   Ljiljci,
27.   Mikelići,
28.   Miščevići,
29.   Mrkalije,
30.   Pajići,
31.   Panjkovići,
32.   Pejnovići,
33.   Platiše,
34.   Plovići,
35.   Pokrajci,
36.   Prodanovići,
37.   Rabatići,
38.   Škorići,
39.   Šobati,
40.   Teslići,
41.   Vukići,
42.   Zagorci i
43.   Žegarci.

Većina spomenutih obitelji doselila je ovamo iz Obrovca, Knina i Bukovice, a tri ili četiri roda došli su od strane Brinje i Otočca.

Strana 7. od 12
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #7 : Svibanj 17, 2008, 22:46:53 »


U lička sela koja su opustjela nakon 1689. godine spadao je Mogorić. Ovamo je krajiška uprava 1698. naselila 60 vlaških obitelji iz sjeverne Dalmacije.

U popisu Mogorića iz 1712. godine spominju se:

1.   Banjeglavi,
2.   Basarići,
3.   Bobanovići,
4.   Boljevkovići,
5.   Borkovići,
6.   Čankovići,
7.   Džodani,
8.   Đakovići,
9.   Ferkići,
10.   Gajići,
11.   Gvojići,
12.   Jankovići,
13.   Justići,
14.   Korice,
15.   Kravići,
16.   Krmići,
17.   Kuduzi,
18.   Ljubičići,
19.   Maljkovići,
20.   Margetići,
21.   Medakovići,
22.   Milanovići,
23.   Milojevići,
24.   Radakovići,
25.   Stojisavljevići,
26.   Tepšići i
27.   Vrlići,
28.   Vučkovići.

Neke od ovih obitelji naselile su u nekoliko narednih desetljeća okolne zaseoke: Buljmuze, Uinac, Krčevine, Ljubičiće, Zaklanovu Varoš i Zebu.

Ispod turske tvrđave u Vrepcu zatekao je biskup Glavinić 40 vlaških kuća.

U tom selu popisani su 1712. godine vlaški rodovi:

1.   Bobići,
2.   Bogdanovići,
3.   Božići,
4.   Cetne,
5.   Grahovci,
6.   Grubići,
7.   Klekovići,
8.   Kokoti,
9.   Koraći,
10.   Krajnovići,
11.   Mandarići,
12.   Mandići,
13.   Mikelići,
14.   Miščevići,
15.   Narančići,
16.   Novkovići,
17.   Pavičići,
18.   Rajčevići,
19.   Rakići,
20.   Stjasavljevići,
21.   Sunajke,
22.   Šakići,
23.   Todorovići,
24.   Tomaši,
25.   Uzelci,
26.   Vukovići,
27.   Zelenturovići i
28.   Zoroje.

Veći dio tih povratnika doselio je ovamo od Otočca i Brinja, gdje su živjeli kao vlaški izbjeglice. Ostali su došli iz Bukovice, Knina i okolice Grahova.

U Bilaju je podno turske tvrđave postojalo muslimansko naselje, koje je 1689. godine posve opustjelo. Kasnije se ovamo vratilo nekoliko doseljenika iz okolice Otočca.

Bile su to obitelji

1.   Butković,
2.   Fink,
3.   Jurišić,
4.   Klemenčić,
5.   Mihelčić,
6.   Pozderac,
7.   Praskonja,
8.   Resman,
9.   Skender,
10.   Tomljenović i
11.   Žagar.

Od njih su samo Jurišići, Pozderci i Skenderi potjecali iz turskoga doba, dok su ostali bili noviji doseljenici.

Susjedno selo Barlete imao je sličnu sudbinu. Kada su ovdašnji muslimani napustili selo, ostale su u njem dvije kuće Šerića. U kasnijim popisima Like sve do 1755. godine, u Barletama nije bilo ni jedne naseljene kuće.

Naseljavanje sela otpočinje istom u drugoj polovini 18. stoljeća. Noviji doseljenici bijahu Hrvati i Vlasi iz okolnih sela.

Doseljeničke obitelji bijahu

1.   Basarići,
2.   Ciganovići,
3.   Drenovci,
4.   Jelinići,
5.   Krmpotići,
6.   Lazići,
7.   Mikšići,
8.   Radmanovići,
9.   Rajšići,
10.   Rašete,
11.   Stipanovići i
12.   Žapani.

U susjednoj Ostrvici ostalo je nakon turskog rasula 30 vlaških obitelji. One su se tu održale i kasnije.

U popisu sela od 1712. godine, zabilježeni su u Ostrvici

1.   Basarići,
2.   Bogdanovići,
3.   Bunčići,
4.   Ciganovići,
5.   Čorkovići,
6.   Čuturile,
7.   Dabići,
8.   Dimići,
9.   Kekići,
10.   Kolundžići,
11.   Kosići,
12.   Kranjčevići,
13.   Ljubači,
14.   Mišići,
15.   Petkovići,
16.   Polovine,
17.   Radmanovići,
18.   Rajšići,
19.   Savatovići,
20.   Stankovići,
21.   Sudarovići,
22.   Šašići,
23.   Teslići,
24.   Tolići,
25.   Tomičići i
26.   Vraničići.

Lovinački kraj ostao je dugo nenaseljen, pa su ovamo samostalno doseljavali primorski Bunjevci i Vlasi.

Vlaški doseljenici naselili su obližnji Parčić i Kik. Kasnije su Vlasi iz Parčića prešli u Kik, a Parčić je naseljen Hrvatima. Za organizaciju naseljavanja lovinačkog područja bio je od strane krajiške uprave zadužen satnik Stojan Kovačević. On je ovamo doveo svoje zemljake, Bunjevce, sa smiljanskoga i pazarišnog područja, te nešto njih iz okolice Baga. Među doseljenicima manji broj potjecao je iz Liča, Ledenica, Senja i Krmpota.

U drugom seobenom valu, između 1714. i 1716. godine, stigli su na lovinačko područje:

1.   Badžeci,
2.   Brkljačići,
3.   Budaci,
4.   Čavičići,
5.   Došeni,
6.   Ivanupići,
7.   Jagari,
8.   Margete,
9.   Markovinovići,
10.   Matovinovići,
11.   Peršići,
12.   Prpići,
13.   Račići,
14.   Rončevići,
15.   Rukavine,
16.   Skenderi,
17.   Zdunići i
18.   Žagari.

Posljednje dvije obitelji došle su iz goranskog i ledeničkog kraja, a ostale iz podvelebitskog primorja. Novi doseljenici osnovali su sela Cerje, Ričice, Smokvić i Sveti Rok.

Strana 8. od 12
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #8 : Svibanj 17, 2008, 23:07:35 »


Na području Bruvna i Mazina živjeli su u tursko doba muslimani i njihovi vlaški martolozi. Nakon oslobođenja Udbine otišli su oni u Bosnu. Zatim je ovdašnje zemljište ostalo neko vrijeme nenaseljeno.

Do 1712. godine doselili su u Bruvno:

1.   Bolovići,
2.   Bulji,
3.   Čubrilovići,
4.   Divjaci,
5.   Dobranići,
6.   Dračići,
7.   Guteše,
8.   Karanovići,
9.   Kasulje,
10.   Kečine,
11.   Klajići,
12.   Košutići,
13.   Krajnovići,
14.   Krnete,
15.   Malbaše,
16.   Miljuši,
17.   Obradovići,
18.   Penezići,
19.   Plećaši,
20.   Popovići,
21.   Radakovići,
22.   Radmanovići i
23.   Rajšići.

Do iste godine u Mazin su stigli

1.   Borići,
2.   Božetići,
3.   Brnčići,
4.   Carići,
5.   Drakule,
6.   Gvozdenovići,
7.   Kekilovići,
8.   Mandići,
9.   Medići,
10.   Pavlovići,
11.   Pijukovići,
12.   Starešine,
13.   Škorići,
14.   Vojnovići,
15.   Vojvodići i
16.   Zorići.

Poslije 1712. godine bilo je još useljavanja u ovaj kraj. Tom prilikom osnovana su nova sela Rudopolje, Dugopolje, Kijane, Omšica, Tomingaj i Žglogovo.

Svi doseljenici u Bruvno, Mazin i ostala okolna sela bijahu vlaški prebjezi iz okolice-Otočca.

Najjužnije dijelove Like oko Popine i gornje Zrmanje krajiške vlasti počele su naseljavati između 1690. i 1700. godine. Novi doseljenici bili su Vlasi iz okolice Knina, Obrovca i Bukovice. Oni su naselili Popinu, Kom, Palanku, Prljevo, Pribudići i Vrelo Zrmanje.

Nakon oslobođenja Udbine, krbavska naselja ostala su također neko vrijeme nenaseljena. Potom su krajiške vlasti' počele ovamo naseljavati nove koloniste. Ti doseljenici bili su opet Vlasi koji su odavde prebjegli na krajišku stranu. Za Udbinu je poznato da je bila pusta desetak godina. Biskup Brajković našao je u njoj 1700. godine dvadesetak kuća naseljenih Bunjevcima. Do 1712. godine broj udbinskih kuća povećao se na 46.

Od obitelji koje su do toga vremena doselile na Udbinu spominju se

1.   Bašići,
2.   Bižanovići,
3.   Crvenkovići,
4.   Fumići,
5.   Gajeri,
6.   Galijani,
7.   Gladuše,
8.   Ivkovići,
9.   Juričići,
10.   Karakaši,
11.   Kosinci
12.   Kotorani,
13.   Krmpotići,
14.   Krzmanići,
15.   Majerle,
16.   Mance,
17.   Mesići,
18.   Novačići,
19.   Perkovići,
20.   Pezelji,
21.   Rajkovići,
22.   Robići,
23.   Rosandići,
24.   Ružići,
25.   Sabljaci,
26.   Santići,
27.   Sertići,
28.   Stankovići,
29.   Stišići,
30.   Studeni,
31.   Šutije,
32.   Tičci,
33.   Toljani i
34.   Tutekovići,

Naseljavanjem Udbine i njezine okolice upravljao je Mato Holjevac koji je ovamo upućivao Vlahe iz okolice Brinje i Otočca.

Od njih su na Udbini najbolje napredovali

1.   Krmpotići.
2.   Krznarići,
3.   Novačići,
4.   Rajkovići,
5.   Sabljaci i
6.   Sertići

Od početka 18. stoljeća naseljavaju se i ostala krbavska sela. Krajiška uprava je među prvima naselila Rebić na starom putu iz Udbine prema Novom. I ovamo su doselili Vlasi koji su ranije izbjegli s turskog zemljišta.

Prema popisu iz 1712. godine, u Rebić su doselili

1.   Ćosići,
2.   Ćuk,
3.   Jančići,
4.   Lenkići,
5.   Mirići,
6.   Momčilovići,
7.   Sekule,
8.   Šestani,
9.   Todorovići,
10.   Travice,
11.   Trkuije i
12.   Vukoderi.

Strana 9. od 12
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #9 : Svibanj 17, 2008, 23:23:16 »


Južnije od Udbine, u selo Mutilić, doseljavali su podjednako hrvatski i vlaški kolonisti. Popis iz 1712. godine, kao hrvatske doseljenike spominje:

1.   Augustiće,
2.   Bakariće,
3.   Crnkoviće,
4.   Cvitkoviće,
5.   Dubravčiće,
6.   Gašpareviće,
7.   Geriće,
8.   Jandrloviće,
9.   Juretiće,
10.   Mumiće, 
11.   Muniće,
12.   Pintare,
13.   Štajduhare,
14.   Trdine,
15.   Valentiće.
16.   Vrbanjce,
17.   Žagare,

Od Vlaha koji su ranije bili turski martolozi, u selo su se opet vratili:

1.   Basare,
2.   Basarići,
3.   Baste,
4.   Dopuđe,
5.   Galovići,
6.   Hajduci,
7.   Kneževići,
8.   Komadine,
9.   Kosovci,
10.   Kresojevići,
11.   Krnjaci,
12.   Krnjajići,
13.   Lončari,
14.   Lubeni,
15.   Majstorovići,
16.   Oštrokape,
17.   Perići,
18.   Popovići
19.   Radkovići,
20.   Stanići i
21.   Uzelci.

Današnja krbavska sela Čojluk, Oandić i Kurjak spominju se u navedenom popisu kao zaseoci Mutilića.

Selo Visuć naseljeno je također početkom 18. stoljeća. Tu su došli:

1.   Banovići,
2.   Barakovići,
3.   Bruje,
4.   Bukarice,
5.   Cvjetničani,
6.   Čukalići,
7.   Grahovci,
8.   Jančići,
9.   Jarići,
10.   Javorovići,
11.   Jednoočići,
12.   Koraći,
13.   Kosanovići,
14.   Kovačevići,
15.   Kuntići,
16.   Lazići,
17.   Marinovići,
18.   Matići,
19.   Milkovići,
20.   Miloševići,
21.   Mršići,
22.   Paunovići,
23.   Pozmanovići,
24.   Price,
25.   Prodanovići,
26.   Radakovići,
27.   Tepavci,
28.   Varićaci,
29.   Vranješi,
30.   Vrlići,
31.   Vukinići i
32.   Žutići.

Osnovu stanovništva Visuća činili su doseljenici od strane Brinja, Dabra, Brloga, Plaškog i Kosinja. Na tu podlogu došli su kasnije kolonisti iz sjeverne Dalmacije, ponajviše od Knina.

Ostala krbavska sela, koja leže podalje od Udbine, naseljavana su u istom razdoblju.

Komić je naseljen vlaškim kolonistima s krajiškog područja te onima koji su potjecali iz sjeverne Dalmacije.

Među prvim doseljenicima spominju se:

1.   Batinići,
2.   Ćurćići,
3.   Grozdanići,
4.   Mirkovići,
5.   Mišćevići,
6.   Momčilovići.
7.   Opačići,
8.   Ružići,
9.   Vukmanovići

U Mekinjar su krajiške vlasti naselile Vlahe iz okolice Brinja, Dabra, Brloga i Kosinja.

Iz te kolonizacije potječu:

1.   Bastasi,
2.   Bobići,
3.   Bosnići,
4.   Brujići,
5.   Cvjetičani,
6.   Kliske,
7.   Lončari,
8.   Milakovići,
9.   Opačići,
10.   Potkonjaci,
11.   Poznanovići,
12.   Price,
13.   Repci,
14.   Šegani,
15.   Trkulje i
16.   Zorice.

Za naseljavanje Pišaća i njegove okolice imenovala je krajiška uprava za svoga povjerenika Josipa Čorka. On je ovamo doveo krajiške Vlahe iz vilićkog logora kraj Otočca.

Odanle su došli:

1.   Borići,
2.   Grbići,
3.   Končari,
4.   Opačići,
5.   Svilari,
6.   Štetići i
7.   Vukmirovići.

Iz Brinja Čorak je doveo Smiljaniće i Staniće,
od Plaškoga Kosanoviće,
od Kosinja Cvijanoviće i Momčiloviće, a
od Smiljana Lemajiće.

Spomenuti Čorak doveo je u Pišać i svoj rod koji se kasnije razvio u više kuća.

Strana 10. od 12
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #10 : Svibanj 17, 2008, 23:37:58 »


Srednji i južni dio Podlapačkog polja naselili su Hrvati koji su potjecali iz iste seobe koja je nastanila Udbinu i Mutilić. Naseljavanjem Podlapca upravljao je krajiški satnik Mato Holjevac.

Prema popisu biskupa Brajkovića, Podlapac je 1700. godine imao 266 stanovnika. Većinu njegovih stanovnika činili su Brinjani.

Odande su došli:

1.   Blažani,
2.   Dasovići,
3.   Fumići,
4.   Holjevci,
5.   Javori,
6.   Karakaši,
7.   Korice,
8.   Maravići,
9.   Matkovići,
10.   Perkovići,
11.   Sertići,
12.   Udorovići,
13.   Vlajinići i
14.   Vukovići.

Potplješivičko selo Jošani naseljeni su vilićkim Vlasima s otočačkog područja.

Prvi koji su ovamo doselili bili su:

1.   Arambašići,
2.   Banjani,
3.   Cvijanovići,
4.   Diklići,
5.   Dugandžići,
6.   Grahovci,
7.   Kamenko,
8.   Mandaši,
9.   Mašići,
10.   Narančići,
11.   Panjkovići.
12.   Vukmanovići

Nešto kasnije doselili su ovamo s kninskog područja:

1.   Dragičevići,
2.   Dražići,
3.   Egići,
4.   Kurinjci,
5.   Majstorovići,
6.   Masnikose,
7.   Mrkobradi,
8.   Radoševići,
9.   Radulovići,
10.   Rađenovići,
11.   Stojakovići i
12.   Vlatkovići.

Na sjevernoj strani Krbavskog polja, oko Bunića, počeli su se naseljavati vlaški prebjezi s krajiškog područja. Tim naseljavanjem upravljao je Dobrivoj Knežević iz Lučana kraj Brinja. Novi doseljenici zatekli su u Buniću osam kuća pokrštenih muslimana. Iz popisa Bunića i okolnih sela proizlazi da je na tom području 1712. godine prebivalo 1376 stanovnika.

Pod vodstvom satnika Kneževića u Bunić su doselili:

1.   Batinići,
2.   Božanići,
3.   Domazetovići,
4.   Erori,
5.   Hinići,
6.   Jelovci,
7.   Malbaše,
8.   Miloševići,
9.   Panjkovići,
10.   Price,
11.   Pupavci,
12.   Rapajići,
13.   Sekezovići i
14.   Sladići.
15.   Vlaisavljevići,
16.   Vranješevići,

Od muslimanskih pokrštenika u tom popisu registrirani su samo Rastići, dok su ostali u međuvremenu odselili u Bosnu.

U obližnje selo Pećane naseljeni su također vlaški prebjezi s krajiškog područja.

Ovamo su stigli:

1.   Bižići,
2.   Budisavljevići,
3.   Krekovići,
4.   Masnikose,
5.   Mihajlovići,
6.   Pražići i
7.   Svilari.

Koreničko područje u Krbavi posve je opustjelo nakon 1685. godine.

Tada su svi korenički Vlasi prebjegli u iseljeničke logore oko Brinja i Otočca. U proljeće 1690. godine, nastao je među tim Vlasima pokret za povratak u mjesta odakle su pobjegli. Tom prilikom su Jovan Drakulić i Milan Lalić poveli svaki po tridesetak vlaških obitelji koje su ponovno naselile korenički kraj.

Strana 11. od 12
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #11 : Svibanj 17, 2008, 23:50:57 »


Prema popisu iz 1712. godine, u Korenicu i okolna sela doselili su:

  1.   Adžići,
  2.   Boršenovići,
  3.   Čupurdije,
  4.   Delići, Đotlići,
  5.   Drakulići,
  6.   Funduci,
  7.   Glumci,
  8.   Gnjatovići,
  9.   Govorčine,
10.   Hajdovići,
11.   Hrastovci,
12.   Ivaniševići,
13.   Jandrići,
14.   Klašnići,
15.   Kordići,
16.   Lalići,
17.   Leke,
18.   Levnajići,
19.   Ljepošeći,
20.   Ljutice,
21.   Malivuci,
22.   Maričići,
23.   Mikići,
24.   Milanovići,
25.   Mirilovići,
26.   Nećaci,
27.   Nevajdići,
28.   Odanovići,
29.   Ognjenovići,
30.   Orlići,
31.   Petričići,
32.   Price,
33.   Radekići,
34.   Škorići,
35.   Šoljaci,
36.   Šupute,
37.   Ugarci,
38.   Vardići,
39.   Varićaci,
40.   Vijčići
41.   Vlaisavljevići,
42.   Vukadinovići,
43.   Vukobrati,
44.   Zakule,
45.   Zegarci,
46.   Zigići.
47.   Zubovići,
48.   Zutići,

Kada su Lika i Krbava oslobođene od Turaka, na području Gacke i Brinja došlo je do višekratnih naseljavanja i raseljavanja. S obzirom da Turci gacko i brinjsko područje nikad nisu uspjeli osvojiti, nije bilo odavle ni onakvog bježanja kao u južnijim dijelovima Like. Zbog toga je na ovom području ostalo dosta starinačkog žiteljstva.

Osim toga, ovamo su stalno pristizali novi doseljenici koje je krajiška uprava usmjeravala na ovo područje kako bi pojačala obrambenu moć pred mogućom navalom Turaka.

Od druge polovine 17. stoljeća, na gacko i brinjsko područje počinje stizati veliki broj vlaških prebjega iz turske Like. Nakon poraza turske vojske pod Bečom, njihov broj se još više povećao. Tada su na otočačkom i brinjskom području formirani izbjeglički logori gdje su pristigli Vlasi dobili nužni smještaj i gdje su čekali na daljnju kolonizaciju.

U Otočcu i okolnim selima, hrvatski starosjedioci su krajem 17. stoljeća imali oko 350 naseljenih domova. Među te Hrvate doseljavali su također Hrvati i to s raznih strana, a ponajviše iz sjevernih dijelova Hrvatske.

Krasansko polje koje je do 1689. godine bilo na samoj hrvatsko-turskoj granici ostalo je nenaseljeno do početka 18. stoljeća.

Tada su ovamo počeli doseljavati primorski Bunjevci. Kao prvi spominju se:

1.   Adžići,
2.   Anići,
3.   Babići,
4.   Devčići,
5.   Glavaši,
6.   Miškulini,
7.   Modrići,
8.   Samardžije,
9.   Tomaići i
10.   Vukelići.

Od tih obitelji najbolje su napredovali Anići, Devčići, Samardžije i Vukelići, koji su kasnije po Krasanskom polju ustanovili manje zaseoke.

Kada su se seobe oko Like i Krbave početkom 18. stoljeća počele smirivati, spomenute zemlje bile su naseljene drugim stanovništvom nego što je bilo ono koje je tu živjelo prije upada Turaka. Do turske agresije na ovo područje, u Lici i Krbavi živjeli su isključivo Hrvati. U tursko doba Lika i Krbava naseljene su balkanskim Vlasima koji su na toj zemlji proživjeli oko 150 godina. Nakon što su Turci bili protjerani iz Like, jedan dio ličkih Vlaha napustio je Liku zajedno sa svojim turskim gospodarima, a većina njih prebjegla je na krajiški teritorij gdje su ih krajiške vlasti prihvaćale kao dobrodošle vojnike koji su bili voljni braniti zemlju od moguće nove turske agresije.

Vlaški prebjezi koji su našli privremeni smještaj na području Gacke i Brinja bili su postupno vraćani na svoja ranija boravišta. Tako su Lika i Krbava do 1720. godine bile naseljene prvenstveno vlaškim stanovništvom pravoslavne vjere. Hrvati su se na to područje doseljavali u kasnijim razdobljima i to iz raznih krajeva Hrvatske. Od tih Hrvata bilo je malo potomaka nekadašnjih ličkih starosjedilaca. Tako je ličko stanovništvo u 18. stoljeću imalo dvojako etničko podrijetlo.

Udio hrvatskog žiteljstva na području Like u znatnoj su mjeri povećali primorski Bunjevci koje smo već spominjali pri naseljavanju Like koncem 17. stoljeća. Primorski Bunjevci potječu od tzv. bijelih Vlaha koji su na ličkom području živjeli još prije upada Turaka. Oni su od starine bili rimokatolici i od 16. stoljeća posve su se stopili s ličkim Hrvatima. Kako je u Lici početkom 18. stoljeća bilo mnogo prazne zemlje, dosta bunjevačkih obitelji naselilo je takve lokalitete i na taj način povećalo udio hrvatskoga žiteljstva.

Lički Vlasi su čitavo 18. stoljeće živjeli na području Like i Krbave izjašnjavajući se prilikom svih službenih popisa kao Vlasi grčko-pravoslavne vjeroispovijesti.

Kada je u Srbiji prestala turska vlast i kada je Pravoslavna crkva u njoj postala autokefalna * , dobila je službeni naziv Srpsko-pravoslavna crkva. Od toga vremena svaki pripadnik ove crkve u Hrvatskoj počeo se smatrati pripadnikom srpske narodnosti. Tako su i lički Vlasi postupno poprimili osjećanje srpske nacionalnosti. Drugim riječima, lički Vlasi postali su ličkim Srbima.

Pri tom je važno naglasiti da lički Vlasi nisu proistekli od etničkih Srba i da etnički Srbi nikad nisu doselili na teritorij Like i Krbave. Ta se činjenica o novijem podrijetlu stanovništva Like dosad slabo naglašavala jer to nije bilo poćudno bivšim jugoslavenskim vlastima.

(autokefalna  - grč. autos = sam, kefale = glava = samostalna)

Autor: Mirko Marković

12. od 12
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!