CRO-eu.com
Veljača 27, 2020, 20:58:14 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Hrvatske junakinje  (Posjeta: 6161 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Siječanj 04, 2013, 14:22:18 »


Neznana junakinja hrvatskoga naroda

Je li naša žena sudjelovala u narodnoj borbi?

Kroz vjekove naše narodne obrane protiv gusara svake vrsti obogatio je hrvatski narod svoju povijest bezbrojnim vojnicima i vođama, nesebičnim velikim junacima i mučenicima, znanim i neznanim, kojih su snage i žrtve pomogle narodu, da izdrži teška vremena.

Obzirom na ove činjenice prirodno se namiće pitanje: kako su se u tim borbama ponijele žene, naše Hrvatice? Zar su mogle biti bešćutne prema mukama,koje su ih morale dijeliti s hrabrim svojim muževima, što su ženi na očigled nosili svoje glave u opasnost, a zaobranu krova, kruha, pravica i slobode? Bujica poplave i horde neprijatelja svaki put su preplavili prije svega ženino domaće ognjište. Može li dakle ona nad razrušenim gnijezdom svojim ostati ravnodušna?

Neka mi bude oprošteno, što se spremam odgovoriti na ovo pitanje, na što su pozvanije druge ličnosti.

Usuđujem se ovdje izreći riječi samo po dužnosti, koju mi diktira moje novinarsko zvanje. Kao socijalni i politički reporter morala sam se kretati u središtu svih i narodnih borbi, političkih i socijalnih i kulturnih. I tako vršeći dužnost svojeg zvanja morala sam gledati svojim očima, kako su naše žene sudjelovale u svim ovim borbama. U više nego četrdesetgodišnjem gledanju sakupila sam golemu zbirku živih dogođaja i primjera, koji sami po sebi ilustriraju hrvatsku ženu. I zato kao ženski novinar smatram svojom dužnošću, da to ne ponesem u grob, nego da sakupljene bilješke predam Hrvaticama, naročito novoj generaciji, kako bi ova upoznala ličnost svojih majki i baka.

Da slika dobije i osvjetljenje u pozadini, moram najprije iznijeti neke činjenice iz historije. Ne ću ovdje spominjati slavne kraljice, hrabre knjeginje i velikašice na čelu im Katarinu Zrinsku, jer su ih već mnogo puta prikazali veliki i poznati trudbenici na polju historije i književnosti. Spomenut ću samo one dogođaje ili ličnosti, na koje sam slučajno naišla tražeći sujete za romane po raznim spisima u arhivima javnim i privatnim u Pešti i Beču.

Katkada se u onim starim žutim pergamenima pojavila mala pukotina i propustila blijedu zraku na neki događaj daleke prošlosti, zavijen u gustu maglu. Ali ipak su se mogli razabrati obrisi mnogih Hrvatica usred narodnih patnja, prosvjeda, otpora i borbe. U nizu brojeva lista iznijeti ću primjere i dokaze.

Silhuete neznanih

Prvi put sam naišla na trag žene u borbi istraživajući u peštanskom arhivu građu za doba vladanja kralja Stjepana Il., sina kralja Bele IV. (XIII stoljeće). Tu mi padne u ruke posredstvom nekog znamenitog političara pismo hrvatskog bana Joakima. Za svojeg boravka u Zagrebu piše on kraljici Elizabeti u Peštu pismo, gdje se veli: "Ja sam iz Zagreba morao hitno krenuti u Slavoniju (u Požega), gdje je nastao ustanak.

Narod se hoće otcijepiti od Ugarske". Iza toga slijedi drugo pismo, u kojem se veli: "Moram sevratiti iz Slavonije u 'Budim neobavljena posla. Ustanak je razvio strašan otpor. Ljudi su podivljali toliko da i žene sramotno zaboravljaju svoj ženski spol i mojim vojnicima zadavaju teških jada ..." Dalje piše ban samo o svojim velikim osjećajima prema kraljici i više se nigdje ne spominje ni ustanak, a niti se dalje više o tom govori. Kao mala pukotina propušta ova bilješka na čas blijedu zraku svijetlosti na veliku borbu ojađenog naroda, koji se je htio otcijepiti od Ugarske. a u toj borbi sudjelovale su i žene. Što se je sve moralo odigravati na onom bojištu narodne obrane? To pokriva tama. Historijski događaji nisu se onda bilježili kao u daljnjim vjekovima. U tome pismu nema traga, što su sve one žene radile, ali ova jedna izreka dostatna ie, da se iz nje izvuče dokaz, kako su se žene negdje u dalekoj prošlosti borile rame o rame s muškarcima za oslobođenje od tlačitelja naroda.

Koliko je bilo takvih borbi? Tko zna, gdje i kako su se naše žene patile i na koji su način pomagale muževima i kakve su sve doprinosile žrtve, o kojima nitko nije vodio računa,

A što je sve mogla i morala trpjeti naša žena za turskih ratova? Kako je reagirala na te patnje? Postoji predaja, da su pred Sigetom na gomili mrtvih Hrvata našli i jednu ženu u plemićkom muškom odijelu. Narodna mašta ne izmišlja ništa bez temelja - veli znameniti svjetski učenjak - koji proučava narodne poslovice, pa to dokazuje i znanstveno. Ali krenimo dalje.

Bilo je to u XVI. vijeku, kad su Turci provalili u Dalmaciju ravno u Poljice. Veli se u preostalim analima onoga doba, da su se u tom kraju borile uz muževe i žene. Dvije seljalkinje, Marija Golujević i Bara Leksić navalile su oružjem na neprijatelja i dvojicu zarobile. Ima u ratovima s Turcima još mnogo karakterističnija slika koja odrazuje hrabrost naše žene u borbama protiv neprijatelja domovine.

Junakinja Poljica

Godine 1686. navalili su Turci opet na Poljice u Dalmaciji ogromnom vojskom, na čelu im je bio Tahan paša. Poljičani su se borili kao divovi, ali bilo je jasno, da će uzevši u obzir ogromnu silu neprijatelja pasti u ropstvo. I sada se diže spasavati svoj dom šesnaestgodišnja ljepotica Mila Gojsalić! Obukla je najljepše odijelo, sva se lijepo iskitila i pošla ravno u turski tabor k paši, da ga osvoji svojom ljepotom. Nije se trebala mnogo truditi ... Kad je paša omamljen njenom mladošću zaspao, ona se odšulja u barutanu i zapali je. Neprijateljski tabor poleti u zrak, ali i ona nađe smrt. Vidjevši Poljičani, što se dogodilo, navalili su na preostale neprijateljske vojnike, svladali ih i protjerali.

Da je ovo samo predaja narodne pjesme - da je to samo narodna mašta, značilo bi: u duši narodnoj živi žena kao junakinja, narod dakle smatra, da je njegova kći dorasla takvoj hrabrosti, a kad to veli narod, onda joj nitko živ ne može poreči ovu krijepost. Ako se čovjek dublje zamisli u čin ove djevojke, kojoj su stari spisi dapače sačuvali ime, tada se budi uspoređivanje s biblijskom Juditom, ali i s djevicom Orleanskom. Znamo, Jeanne D'Arc je povela francusku vojsku na bojište i oslobodila svoju domovinu. Ona je pošla u borbu na čelu vojske i mogla je predmnijevati, da će pobijediti ili barem ostati na životu. Junakinja iz Poljica je znala, da umrijeti - mora! Ipak je ona otišla na stratište po svojem vlastitom srcu, po junačkom srcu, da na oltar obrane svojeg doma položi svoju mladost, ljepotu i život!
Veličina ovog djela prelazi u herojstvo!

Može li se misliti, da je ovo junaštvo ostalo za vrijeme turskih ratova osamljeno? Historičari vele: "Hrvatski narod strašno je stradavao od ovih ratova kroz više vjekova". Dakle jasno je: sva je Hrvatska bila posuta patnicama, ali i bezbrojnim junakinjama, o kojima se ništa ne zna.

Žene u ustanku Matije Gubca

O ustanku Matije Gubca mnogo su pripovijedali za mojeg djetinjstva zagorski starci seljaci, koji bi uz runjenje kukuruza vazda pričali mlađem naraštaju o dobi "tlake", kako su oni nazivali kmetovanje. Takav jedan starac, znameniti pripovjedač Tenšek, a s njime i domari iz Komora zvani Cvjetki, pronosili su predaje o tome zagorskom junaku. Kao njihov najzahvalniji slušalac upitam jednom Tenšeka: da li je imao Gubec
kćer?


-   Kak ne bi imall - veli on.
-   Onda mu je sigurno pomagala u buni?
-   Sve su žene u selu kuhale i hranile svoje "vojake", kako bi se inače mogli boriti u taboru?

Drulgo nije nimoguće, Žene su sigurno sve znale i sve podupirale, ali u procesu protiv seljačkih vođa nigdje se ne spominje žena. U ono doba nije se žena smatrala vjerodostojnom s pravnog gledišta, pa je nisu pozivali za svjedoka u ovakvlim velikim stvarima. čak ni u kriminalnim. (Jedino u parnicama protiv vještica primali su njihova svjedočanstva). I tako velika ova borba za Matije Gubca ne pruža. dokumenat o djelovanju žena, ali da su ne samo sudjelovale, nego sigurno i pokazale hrabrosti, to je više nego vjerojatno.

Marija Terezija se ljuti na Hrvatice

U 18. vijeku ima zanimljiv trag nekom otporu građanki protiv odredaba vlade Marije Terezije. Nsam mogla pronaći o čemu se radilo. ali u engleskom dnevniku jednog poslanika na dvoru kraljice veli se:
"Izdane su neke naredbe za gradove, ali hrvatski građani slobodnih gradova nisu bili stim sporazumni, a naročito žene!" Ovaj pasus u tom dnevniku glasi ovako:
"Naša živahna i uvijek gipka kraljica bila je danas zle volje. Svojem je tajniku rekla vrlo ljutito i tako glasno da se čulo u predsoblje: 'Ne govori te mi o Hrvatima! Oni su mi na vrh glave! Tamo se i građanke ('Bürgersfrauen') ne žacaju sramotiti svoje dostojanstvo i suprotstaviti mojim kraljevskim naredbama!".

Ova izjava prikazuje, da su u Hrvatskoj građanke odvažno zastupale narodna prava protiv nasilja baš kao ono u XIII. stoljeću, kad su zadavale ljutih jada Joakimovoj vojsci žene slavonskog puka.

Štrajk zagorskih prelja

Ova je zgodica pronađena u analima arhiva jednog starog zagorskog vlastelina, koji je sam sudjelovao u tome događaju.

Nekom austrijskom mudrijašu u ministarstvu pala je na um sasvim egzotična porezovna misao. Prigodom nekog putovanja po Hrvatskoj opazila su gospoda da hrvatske seljakinje same predu platno i time odjevaju svoju obitelj. I smjesta su raspisali porez, ne na platno, nego porez na - preslice!

Novi porez uzbuni seljalkinje u Zagorju. U Oroslavlju prigodom posjeta neke naročite ličnosti kod tamošnjeg vlastelina, digle se seljakinje na odpor. Jednog dana došle su korporativno gospodinu župniku. Svaka nosi preslicu. I one mu rekoše ovako:

1. od 8
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Siječanj 04, 2013, 14:23:50 »


"Velečasni, vi, naš otac, javite u Beč, da šaljemo ove preslice gospodi ministrima - neka oni sjednu i sami - predu. Mi na preslice ne ćemo plaćati poreza".

Gospoda ministri dakako nisu prihvatili savjet, jer su se uvjerili, da vrlo loše predu, kao što je to razumljivo. Ali ovaj štrajk na preslice zanimiva je sličica, koja osvijetljuje malo dublje mišljenje naše žene. (Ovaj dogođaj sa preslicama obradrila sam u dramskoj formi, ali nije prikazivana).

lma čitavi niz zanimivih predaja baš u Zagorju, o raznim ženama, koje su na vanredno dosjetljivi način prosvjedovale ili kaznile pojedine silnike, koji su izvađali kojekakve nepravde i nasilja prema narodu. Evo nekoliko:

Jednog su dana žene u Zagorju dočekale poznatog eksponenta mađarske vlade, koji je zatvorio u tamnicu prigodom izbora dvadeset seljaka. Kad se gospodin dovezao u selo, one su iznenada okružile kočiju, i kad je ništa ne sluteći sišao sa četveroprega, formalno su ga uhvatille i zatvorile u neobični salon, (koji nosi na selu ime staja), a zatim su zatražile da im muževe pusti na slobodu. A drugo mu nije ni preostalo.

Drugi put su žene jednog provizora gospoštije zatvorile u podrum i držale ga dotle, dok nije kroz rešetke prozora naredio blagajniku, da ženama isplati nadnicu koju je nepovlašteno zadržao kao neku globu. Ovakvih godođaja ima bezbrojno.

Međutim još nešto iz Zagorja. U Varaždinu živio je u XIX. vijeku narednik, za kojeg se iza smnti ispostavilo, da je žena! Ona se je borila na bojnom polju pod vodstvom Jelačića.

Građanke protiv feudalizma

U peštanskom tajnom arhivu našla sam izrazitu sliku, koja jakim bojama prikazuje sudjelovanje naše žene u jednom protufeudalnom pokretu.

God. 1805. vodio se pred budimpeštanskim sudom proces. Bili su optuženi

-   Ivan Martinović iz Virovitice,
-   Ivan Lacković iz Varaždina,
-   Josip Kralj iz Požege te neki Åustnijanci i Mađari.

Njihov se zločin sastojao u tome, da su raznim brošurama i knjigama pozivali građanstvo i puk u borbu protiv feudalizma, da sruše privilegija velmoža i vlastele, tražeći da i građani i pučani steknu pravo na višu školsku naobrazbu i sudjelovamje u državnom životu. Proces vodio se iza zatvorenih vrati, da ne bi nijedna riječ obtužemih doprla u javnost, a spisi su parnice zarpečaćeni i spremljeni u pohranu državnih vlasti. Javni tužilac t.j. državni odvjetnik plemić Nemethy izrekao je optužujući govor, koji se čuvao zapečaćen sa devet pečata, pa je upravo divno ogledalo su djelovanja naše građanke u onom pokretu.

Nemethy je rekao:

"Optuženici bili su toliko niski i pokvarerni, da su u svoju urotu povukli i žene. Osobito su u tom pogledu uspjeli u - Hrvatskoj. Naročito u Zagrebu. Eto što se je dogodilo. Iz Hrvatske došle su dvije žene u peštansku tamnicu, da pohode svoje bliske uhićenike. Tamničar, čovjek duboke plemenitosti požalio je ove jadnice. Jedna od njih - mjesto da bude zahvalna tamničaru za njegovo plemenito sažaljenje, odgovorila je upravo bestidno:
'Ne trebate me žaliti! Ne ću pmoliti niti jedne suze ako mi vjerenika odvedu pod vješala! On umire za slobodu puka, a time ću se ponositi čitav životi!'- Kakve li pokvarenosti ženske duše! - uskliknuo je na to državni odvjetnik Nemethy na izjavu pred kojom se je morao duboko pokloniti.

Gilotina na glavi Zagrebčanke

U daljnjem toku istog procesa iskazivao je neki svjedok optužnice ovo:

"Vidio sam na jednom krabuljnom plesu u Zagrebu raznih maska, koje su se izrugivale vladi oligarhije. Tako je jedna ženska maska imala na glavi kao ukras gilotinu. na njoj su bila tri slova koja su označivala ime vladajućeg kralja Leopolda Habsburškoga. Druga žena nosila je na glavi nakit s natpisom: "Živila sloboda". A ja pitam gospodu, uzvišene i plemenite suce, kakvog su morala žene, koje se oduševljavaju za slobodu?! ..."

U memoirima jedmog suokrivljenika Kazincija, koji je iza smrti ostavio svoj dnevnik u rukopisu, a nalazio se u posjedu Mađara Szemereya - veli se ovo: "Govorio sam s gospođicom S. iz Varaždina i ona je spremna na sve. Divim se junaštvu ovih žena iz Hrvatske".

Sve ovo poput reflektora osvijetljuije, da su u pokretu protiv feudalizma bile oduševljene pobornice naše žene naročito građanke našega grada Zagreba.

Jelačićeve bojovnice, kojima se ne zna imena

Godine 1848, kad je ban Jelačić vodio Hrvate protiv Mađara zæbilježila je historija da su na jednoj sjednici tadanjeg slavnog Hrvatskog Sabora došle na sjednicu hrvaoske žene, sklidale svoje zlato i biserje i položile ih pred bana, da ovo zlato i dragulje upotrijebi za borbu hrvatskoga naroda protiv ugnjetavača slobode. Historija nije zabilježila one bezbrojne Hrvatice, koje nisu imale zlata i bisera, da bi ga dale za borbu - ali su doprinijele tko zna kako velikih žrtvi, jer historičari vele: "Sve je oduševljeno pristala uz bana Jelačića da mu pomogne u ratu na Mađare - sve mlado i staro obojega spola". Dakle i žene. U istinu nije teško predočiti si što su sve mogle učiniti tadanje žene, kad je narod bio pozvan u boj na silnike svoje slobode.

Samo mimogredno spominjem Ilirski pokret, koji se je vršio u želji i uvjerenju da se koristi domovini. U to su doba već histoničari više spomimjali žensko sudjelovanje, jer su bili modernijeg duha i čak pozivali žene na sudjelovanje.

Iz moje novinarske bilježnice

A sada prelazim na ono doba, koje sam sama svojim očima gledala i pratila sudjelovanje Hrvatica u narodnim borbama. O tom sam zabilježila nekoliko bilježnica, koje bi mogle sačinjavati čitave knjige. Iz toga materijala iznijet ću najkarakterističnije dogođaje. Moram primjetiti ovo. Bilježila sam sve ove dogođaje baš zato, što je u Hrvartskom Saboru prigodom jedne debate o izbornom zakonu uskliknuo jedan zastupnik (ime prešućujern) ove riječi: "Srpske su žene usko srasle s borbama srpskog naroda, ali hrvatske su bile prema narodnoj borbi pasivne, nisu se nikad nigdje istakle u narodnoj borbi". - Ova izjava potakla me tada i na javni prosvjed protiv ove tvrdnje a dužnost mi je nalagala da sve zabilježim što su žene učinile u raznim borbama svojeg naroda.

Godine 1897 vodila se velika izborna borba između hrvatske opozicije i tadanje vlasti. Onda sam upravo započela svoju novinarsku karijeru i odlazila na sve izborne skupštine. Bilo je doista udivljenja vrijedno kako su onda naše žene sudjelovale u kortešacijama protiv omraženog režima, protiv one podmukle, skrivene diktature, koju je tada razvijao Khuen Hedervary, slavni učitelj svojih naslijednika. Okom u oko novinarima rekla je neka žena svojem mužu:

"Ako ćemo jesti samo jednom na dan neslani krumpir nesmiješ glasovati za vladinog kandidata".

Vidjela sam stare i mlade učiteljice, koje su bez obzira, da li će stradati, svim žarom hrvatskog srca prolazile selom i radile za hrvatsku opoziciju. One su izbornike skrivale noćju u školama, jer su se tamo sklonuli da im žandari ne bi u jutro zatvorili put do birališta.

Jednog dana došli su u jedno mjesto žandari. Njihova pojava bio je izazov. Htjeli su dočekati izbornike i spriječiti polazak na izbore. Žene toga malog mjesta seljanke i građanke jednako pograbile su iz plota prosnice i udarile na žandare. Oni su morali uzmaknuti, jer im nije bilo dopušteno pucati u narod. Dva opozicionalna kandidata boravili su pu svojem kotaru a vlast ih je htjela uhvatiti, ali žene trgovkinje primile su ga u svoju kuću i vodile na žandare formalni boj. Kad su drugog dana bile uhićene, hrabro su stupale svezane cestom[/u], a kad su bile osudjene rekle su iza osude: "Možete zatvoriti hrvatsko tijelo, ali srce hrvatsko ostaje uvijek slobodno, da osjeća što hoće i ljubi svoj dom".

Zagrebčanke predvode borbu

Godine 1903 vodio je hrvatski narod ogorčenu borbu po ulicama gradova i selima protiv najvećeg eksponenta mađarske vlade grofa Khuena Hedervarija. Sve stranke opozicije koje su inače bile podijeljene u oprekama, jednog su dana uvidjele, da se zuluma mogu osloboditi samo zajedničkim silama. Na pučkoj skupštini proglasile su slogu u borbi i tako se je mogla provesti ona velika borba protiv ugnjetača hrvatske slobode mađarsko-austrijske sile. Gotovo mjesec dana boravio je tada u Zagrebu slavni poljski književnik i publicista i napisao u "Novoj Reformi":

"Promatrao sam punih mjesec dana borbu u Zagrebu i opazio da tu borbu nosi na svojim leđima najviše Hrvatica-Zagrebčanka".

Tako je i bilo. Borbu su vodili hrvatski opozicionalni političari svih stranaka opozicije. Sve je bilo spremno da borba provali.

Jednog dana, pnigodom nekog državnog spomendana osvanule su mađarske državne zastave na svim službenim uredima pa tako i na željezničkim postajama. Ova zastava izazvala je bunne prosvjede seljaka u Zaprešiću. Okupili se oko postaje - na što se petnaestgodišnja Jagica Jug popela na krov stanice, pograbila mađarsku državnu zastavu i bacila ju na cestu! ...
 
Lako nam je zamisliti kakvo je to bilo junaštvo skinuti i baciti državnu zastavu u blato. Tako je borbu zapravo započela ova mlada djevojčica. Čin ove male junakinje dospio je u Zagreb kao glas bojne trublje, jer od toga časa započele su demonstracije koje su trajale nekoliko mjeseci.

2. od 8
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Siječanj 04, 2013, 14:25:19 »


Priznanje onog Poljaka podpuno se dokazalo, jer su doista Hrvatice - naročito Zagrebčanke nosile doista tri ugla ove borbe na svojim leđima. Ima tome stotinu dokaza. Iznijeti ću samo najvažnije.

Svaku demonstraciju u Zagrebu vodila je uvijek sveučilišna omladina, pa tako i onda. Studenti su prvi izašli na ulice kao prva navalna vojska koja nosi svoju budućnost i glavu svoju na nišan neprijatelju. Khuen Hedervarv je smjesta uskratio studentima stipendije, koje je u ono doba vlada davala svim siromašnim studentima. I tako bi oni bili morali krenuti svojim kućama, a demonstracije bi izgubile svoju glavnu vojsku. Odmah se žene okupile na tajnim sastancima i odlučile nadomjestiti stipendije, što ili je Khuen uskratio. I sakupljale su novaca po čitavoj Hrvatskoj dapače i Dalmaciji. A jer se je na to pazilo, žene su pronašle upravo čudesnu diplomatsku varku, kojom su sasvim lako korespondirale sa ljudima po cijeloj zemlji i sabirale novac, i tako platile oduzete menze i stanove, da se djacima omogući ostati u Zagrebu i voditi borbu; A studenti su bili organizatori borba ina selu i u gradu jednako, dakle bili su dvostruko potrebni pa je akcija ženskog tajnog odbora sačuvala borbi najjaču bojnu snagu. Osim toga trebalo je ovu studentsku vojsku u gradu i na selu snabdjevati sa raznim bojnim -rekvizitima ... Naročito vršiti vrlo opasnu službu - kurira! Ovu službu preuzele su na sebe žene. Svakog dana su gospođe građanskih krugova donosile i odnosile uz najveće opasnosti sve, što je trebalo za borbu iz jednog kraja grada na drugi, iz grada u selo i obratno. Prehranjivale su tisuće uhićenika na selu i u gradu i brimule se za njihove obitelji. Kraj toga su još i same sudjelovale u demonstracijama. Vidjele su se po ulicama pomiješane s građanima u najljućoj borbi s policijskim patrolama, pješačkim i okonjenima.

Sedam se vila okitilo junaštvom!

U to vrijeme bilo je raznih divnih primjera junaštva. Trebalo je veza s uapšenim vođama borbe. koji su već svi bili zatvoreni. Jedna Zagrebčanka bučno je demonstrirala okom u oko policiji. Naravno uhitila je bučnu demonstranticu. I tako je ona u tamnici organiszirala vezu između vođa i vojske, jer bi muškarcu bili ušli u trag. Jedna je gospođa iz demonstracionog odbora bila zatvorena. Policija je htjela od nje saznati tajne odbora za vodstvo borbe - Kako onda nije bilo u zatvorima batina, to su ju, mučili gladom. ali njen želudac hrabro je podnosio postnu i inkviziciju i - šutila. - Od tuda je nastala krilatica za svakog uapšenika: "Ako dođeš u zatvor - a ti - hrabro šuti".

Jednom je policija zatvorila sedam preparandistica (učenica učiteljske škole). Majke su došle intervenirati, svijet se okupio oko policajne zgrade, i prijetio, da se ne će udaljiti dok djevojke ne puste iz tamnice. Tada je sedam ženskih glava provirilo kroz rešetke, a Marija Krizman gromko poviče općinstvu:

"Idite u borbu! Ne tražite naše oslobođenje, mi se ne bojimo! Idite, trebaju vas borci - mi smo spremne na sve!"

Ova je izjava izazvala urnebesno klicanje naroda. Muškarci su digli u vis klobuke, žene rupčiće, utamniöenice mašu rukama svjetini, koja im manifestira kao kakvim malim herojima. I za čas bile su tu ljestve i cvijeće i slatkiši bomboni i knjige i voće - a mladež se penje i dariva mlade svoje junakinje. Onda 'svečanom hinmom oprašta se svjetina s djevojkama pa odlazi dok zrakom leprše pozdravi.

Sutradan kolala je među mladeži pjesmica: "Sedam se hrvatskih vila zakitilo mačem junačkim" ...

Ovaj događaj unatoč sve cenzure pronio se jednim dijelom inozemne štampe  jer je socijalistička agencija "Šereš" u Beču stalno preuzimala moje izvještaje o borbama.

Podoknica tiraninu

Na ugovoreni znak na Markovom su se trgu rastvorila jedna vrata. Kroz mali crni otvor, kao na rubu mravinjaka, grne ženska vojska na trg u čvrsto zbijenim redovima. Nasred trga konjanici policije. Njihov kapetan zine. Krv mu udari u bjeloputno lice. Očito je osjećao, da gazimo preko njegove egzistencije. Nije se maknuo. Tamno rumenilo njegova lica nestade i nastupi smrtno blijedilo. Onda se tek sjeti i brzo dade naloge. Jedan je potrčao u gradsku vijećnicu na telefon, drugi odjahali prema Štrosmajerovom šetalištu, Kamenitim vratima i Popovom tornju. Opazili smo duboku paniku. Kuriri policije hite na sve strane, da traže - upute. S muškima znadu postupati, ali što bi učinili sa ženama?

Ženska je vojska bila za čas na svojoj fronti. Sve se zbilo za nekoliko časaka. Ženska kompanija zaokruži bansku palaču od crkve sv. Marka pa sve do gradske vijećnice. Ako se na licima održavalo ono, što je bilo u dušama, onda je bilo razumljivo, zašto je nastala tolika strka policije. Na banove se prozore sasula vatra narodnog gnjeva:

"Dolje tlačitelju! Dolje tiranine! Dolje krvniče hrvatske slobode!"

Na prozoru se pojavi muška glava. Sam Hedervaryl Njegovo će lice u onom prozoru ostat naslikano kistom neizbrisiva sjećanja. Bilo je u tom licu svih varijacija osjećaja: iznenađenje nad zagonetkom naše pojave, zapanjenje nad smjelošću, znatiželja, tko su te žene, ljutina na policiju, osveta klicajima, a onda, da pokaže kako mu nije stalo, podrugljiv smiješak! Ali narodno ogorčenje je kao seismograf: u času i kroz masku lica pročita, što se događa u duši silnika, protiv kojega nastupa. A to je izazvalo još vatrenije prosvjede, što su se orili tolikom snagom čitavim trgom, da je sve živo poletjelo iz kuće. Jedan je jedini Hedervaryjev pogled pao na kapetana tamo na čelu konjanika. Kapetan se nije srušio s konja, ali je očito taj pogled imao želju, da ga skotrlja.

Sa svih strana čudno odjekuje topot policajske vojske, "tihim ulicama gornjega grada", kako smo ih tada nazivali. - Znali smo: dolazi vlast, da nas rastjera. Kao finale našem napadaju na bana, zapjevala je sva ženska vojska: "Lijepu našu domovinu".

U tren oka je nestalo banove slike s prozora, ali je još i danas ta slika živa i nezaboravna. Velik je doživljaj stajati okom u oko jednoj tiraniji, u koje je drskost zagaziti u narodnu volju i udariti narodnu slobodu posred obraza. Takvi se ljudi ne viđaju svakog dana. Policija je mirno čekala, dok smo odpjevali narodnu himnu. Hedervaryjeva se policija nikad nije usudila dirati u demonstrante, dok se je pjevala hrvatska himna. On je to po vlastitom priznanju tako odredio, ali o tome na drugom mjestu.

I opet su žene zasipale banove prozore poklicima ogorčenja i prezira i pošle, čvrsto se držeći u četveroredu, dolje Mesničkorn ulicom, prema Kačićevom spomeniku i krenule llicom prema Jelačićevu trgu. Dočekao ih je pregust špalir građanstva. Kao da je svečanost. Svako je lice bilo zrcalo zapanjenja. Nikada se još nije vidjelo povorke ženskih demonstranata. Ljude je zapanjivala ne samo novost ove pojave, nego zagonetna smjelost. Čitavim se je gradom pronijela vijest, da su žene osvanule čudesnim načinom pred palačom bana Hedervarya i da su mu pjevale nimalo slavnu podoknicu. Smjesta su građani pohitili na ulicu, da čuju, je li takovo što moguće.

Policija pokušava uzalud sklonuti ljude, da se razidju. Svjetina sve više raste, djaci i građani prate povorku, kao neki živi zid zaštite. Ali nigdje se ne javlja nitko. Mirno krećemo Ilicom, pjevajući hrvatske budnice i kličući protiv Hedervarya i Budimpešte. Ženska povorka stigne na Jelačićev trg, koji izgleda kao golema kutija sardina: čovjek do čovjeka, a svi pozdravljaju povorku orljavom oduševljenja, bacaju u vis klobuke, dižu ruke i kliču. A u svakom pogledu leži jedno jedino pitanje: zar su ove žene uistinu bile pred prozorima bana? Kako je to bilo moguće?

U to se u Gajevoj ulici pomoli nešto, što nismo očekivali. Vojska. Na čelu jednog odjela 53. pukovnije jahao je kapetan. Prokrčio si put i zaustavio četu pred ženskom povorkom, bacio pogled niz ulicu, upitao činovnika policije glasno, da su svi čuli:

-   Protiv koga da uredujem?
-   Evo, ovdje, ove su žene demonstrirale pred banovom palačom i ne će da se raziđu!
-   Čemu ste pozvali vojsku, to pitam?
-   Da intervenira.
-   Vojska može intervenirati, ako masa harači ili počinja kakove krvave izgrade, ovdje kako vidim, nije se ništa zlo dogodilo?
-   Ali, gospodine kapetane, žene valja maknuti s ulice njihova je demonstracija digla čitav grad i mogle bi nastati teške posljedice.
-   Nije posao vojske napadati žene, a pogotovo kad mirno stoje, pjevaju i kliču.
-   One kliču i pjevaju protiv bana i protiv budimske vlasti. To ne znači da ruše i razaraju.

I kapetan odkomandira svoju četu, pa ide dalje. Stotine ljudi sluša ovu uzbuđenu debatu. Kapetan u svijetlomodroj uniformi, stari bradati čovjek, po narječju Austrijanac, u času je svojim postupkom stekao u redovima demonstranata simpatije. Vraćao se kroz guste redove natrag, a iza njega skupljalo se more ljudstva i burno klicalo:

-   Živila svijesna vojska!

Policija je samo donekle mogla zaokružiti prednji dio ženske povorke, a jedan od policajaca upravi na žene pitanje:

-   Sve ćete moći svojem domu, ako kažete, koja je od vas aranžirala ovu demonstraciju protiv bana?

Jedva je to dorekao već mu je odgovorilo stotinu grla:

-   Sve!!
-   Nije moguće. Ako nam ne izdate krivca, sve ćemo vas zatvoriti!

I opet odgovori stotine grla vičući i pružajući ruke:

-   Evo! Vežite nas! Tu smo sve! Ni jedna nije vođa, sve smo mi to pripravile! Sve!! Sve!!

3. od 8
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Siječanj 04, 2013, 14:26:26 »


Divna sloga. Zavjerena solidarnost. Policija nema uspjeha. A ipak nekoga treba uhititi, da se iskaže pred banom barem neki rezultat. Od gotovo 1800 žena, nije se našla ni jedna, koja bi uzviknula koje ime.

Preslušavanje je nasred ulice svršilo. Policajci odaberu dvanaest žena i proglase ih uhapšenima. Odmah su zapjevale himnu, stupajući divnim mirom praćene desetoricom naoružanih policista. Građanstvo se stade buniti i vikati: - Otmimo ih policiji!!

Ovaj nas poklik zastraši. Ako se ova masa naroda digne, stradat će najviše narod. Uhićenice su smjesta prestale pjevati, te prosvjedovale vičući:

-   Ne damo se oteti! To je poniženje za nas! Neka nas nitko ne dira. Nosimo same posljedice svog čina!

I zapjevale su himnu i pošle dalje. Ljudstvo je zanijemilo i stajalo skinuvši klobuke, žene mahale rupcima, dok su uhićenice stupajući špalirom, svečano pjevale himnu. Neizbrisiv, nikad nezaboravni prizor ostao je ljudima u duši. Slika, koja se rijetko doživljava, a nitkad ne zaboravlja. Ostaje u čovjekovoj uspomeni kao sveti obred u hramu domovine.

Dani junačkih Hrvatica

Taj je dan bio svečan. Od rana jutra, kad su žene započele svoju demonstraciju, cijeli se dan nije ni o čem govorilo u čitavom gradu, nego samo o toj slici smjele demonstracije. Tog je dana zapelo svako poslovanje u svim trgovinama i radnjama. Zagrebački su živci bili napeti do vrhunca. Razbudila ih je pojava žena na ulici i njihova demonstracija pred banovom palačom, kamo nije mogao dospjeti ni jedan pojedinac. Svaki se je detalj tog čina gutao kao dogođaj najnapetijeg romana. - Nitko nije mogao odgonetnuti tajnu, kojim je načinom moglo dospjeti preko tisuću žena pred banovu palaču. I ljudi su najednom. Zagledali pred sobom žene, koje su smogle u sebi toliko junaštva, da se dadu na tako opasni čin. Junaštvu nije mjerilo sam čin, nego što tko svojim činom stavlja na kocku . A one su stavile na kocku i svoju slobodu, a sigurno egzistenciju svojih muževa. Konstatiram, da je u toj povorci bilo do polovicu činovničkih žena, učiteljica, te drugih od vlade ovisnih žena.

Ni studenti, ovi prvoborci, nisu doživjeli tu sreću, da bi mogli pred banovim prozorima iskaliti svoje ogorčenje tiraninu. Dakle ni oni nisu mogli pred bansku palaču, koji nisu poznavali zapreka ni pogibelji i srljali naprijed u svojem mladenačkom zanosu na toj narodnoj fronti, ne skrivajući se ni za kakve bojne rovove ili barikade. Samo je ženama uspjelo udariti bojnu frontu na neko 20 časaka pred palačom tiranina, da mu donesu krik otpora čitave Hrvatske. Ni prije ni poslije ženske demonstracije nije to uspjelo - nikome. U svjetskoj su štampi osvanuli o tom dopisi stranih novinara, što su se nalazili u Zagrebu kao izvjestitelji. Pisali su, da je "pojava žena na trgu pred banovom palačom i njihova povorka Ilicom i prizorima na Jelačićevom trgu jedan veličanstven izražaj narodnog odpora, sjajno pripravljena opomena, da je čaša puna!"

Međutim su uhićenice bile brzo puštene na slobodu, jer nije bilo nikakovog učina za kaznu.

Ova je ženska demonstracija djelovala kao eleksir na borbu i dala joj novi životni pokret.

Seljačke žene u borbi

Sa svih su strana sela dolazile vijesti o borbama. Kontakt sa selom podržavali su samo u rijetkim slučajevima studenti i to oni, koje još nitko nije poznavao. Ili takvi, koji su se maskirali. Šerlokholmesijada se je tu vrlo dobro iskoristila. U mojoj smo redakciji imali čitavu garderobu i tu su se dnevno sastajali oni, koji bi odlazili na selo, pa bi im žene vješto prilijepile brkove i bradu, bojadisale im kosu i spremale ih za put. Najviše su bile žene glasnici, koji su nosili na selo letke ili usmene poruke. Bilo je divno gledati, kako su se takmile za najopasnijim podhvatima. I one su se posluživale Šerlokholmesijadnim presvlačenjem. Koja je lijepa gospojica ili gospođa osvanula kao piljarica, prodavačica jaja, sira, putra, koja bi nosila natrag neprodani živež. Često je iz blondine postala crnka ili obratno, Uzela bi kakvu košaru sa živežem, među kojima je bilo najopasnijih letaka, kadkad i drugih bojovnih rekvizita!

I one su donosile vijesti sa sela, gdje se je što dogodilo i kako su tamo u borbi seljanke upravo neustrašive.

One su čak dizale tračnice sa željezničke pruge, razbijale kolodvore, skidale mađarske natpise i često tjerale strah u kosti raznim nadutim i bahatim namještenicima željeznice, mađarskoga porijetla. Žandari nisu imali više nikakvog ugleda u očima žena, ni onda, kad su istaknuli bodove, a zatvarali su ih kao i žene u gradu. U mnogim je seoskim zatvorima bilo kao neko logorište, gdje su seljanke dovele sa sobom i svoju djecu, osobito malu, koja nisu mogla kod kuće biti bez majke.

I kad je jednom došla neka seljakinja u Posavini pred suca s djetetom na rukama, on ju oštro ukori:

-   I pošli ste dizati tračnice, a na ruci vam je dijete - a pri tom niste mislili na s-vog sina?
-   Naravno, da sam mislila, baš zato sam i pošla.
-   Kako, baš zato? Razjasnite mi!
-   Hoću, da mi sin bolje živi, nego otac, kojeg ganjaju vaši žandari. Nije samo do toga, da mi sin bude imao jesti, nego da u blagoslovu i miru božjem jede svoj kruh!

Neka druga seljakinja, Terezija Zubić, našla se je nasuprot čovjeku vlasti, koji ju je kažnjavao već po drugi put radi demonstracija, pa joj je tom prilikom rekao:

-   Što mislite, kako dugo ćete vi ovdje demonstrirati?
-   Gospodine, tako dugo, dok vi ne dospijete ovamo, gdje sam sada - ja!

A ne-koji seljakinji Podravki, koja je već mnogo puta kažnjena kod demonstracija i dovedena ponovno pred suca rekao je sudac:

-   Vi ste već peti put kažnjeni! - a ona mu odgovori:
-   Možda ću biti i sto petdeset puta, ali tako dugo ne ću biti mirna, dok se mi Hrvati ne riješimo ove "nesnage“ na vlasti.

Sakupljale se ovakve sitne male anegdotice, i gdjegod bi se ljudi sreli, pričali bi ove stvarce jedni drugima, kao što bi nudio znanac svoga znanca - bonbonima!

Žena Hedervaryjeva prijatelja

Jedna epizoda pronosila se za ovih događaja od usta do usta. Dogodila se je u kući nekog državnika, koji je ne samo bio ličnim prijateljem Khuena Hedervaryja nego zapremao vrlo znamenito i uvaženo mjesto uz bana.

U raskošnoj je uredienoj blagovaoni toga gospodina sjedilo društvo odličnlih dostojanstvenika. Vani su grmjele demonstracije i praskali prozori svih banovih pristaša. Najednom pade velilki kamen kroz pazizemni prozor ravno u vrlo skupocjeni luster, a zatim nasred stola.

Svi su skočili. Telefonom je zvao policiju. Vani je ona već uredovala da kazni demonstrante za ovaj neobični pozdrav, kojim su zaželili omraženom državniku - dobar tek! Po salonu se razvila debata, Lijepa žena spomenutog dostojanstvenika reče:

-   Zair je nama potrebno živjeti u ovakovoj mržnji naroda? Svi vi možete dokazivati, što vas volja, ja ništa ne razumijem o politici, ali osjećam, da ne radite dobro, jer narod ne može biti ogorčen bez razloga! ...

Između muža i žene došlo je zbog toga do tako silnog sukoba, da je ona demonstrativno odpultovala na imanje i nije se vratila u grad.

Ovaj istiniti događaj ne prikazuje nikakovo junaštvo ali je osvjetljuje, da je u srcu hrvatske žene, koja je bila iza banice na najvišem mjestu ipak progovorila hrvatska svijest, ona ista svijest, koja je provirila iz onih pisama i tajnih pošiljaka, raznih žena malih činovnika koje su sabirale i štedile u kuhinji, da pošalju za narodnu borbu. Mnogo puta je dar od nekoliko bezvrijednih komadića novca veći, nego li dar od nekoliko tisuća. Mali doprinos, potekao je od nekoga, koji je taj mali novac sebi herojski odkinuo od usta, dok tisuće u punom džepu nisu ni brojene! ...

Junačke "sitnice"

Policija je nastojala doznati, gdje se sastaju muški i ženski tajni odbori borbe. Ali uzalud. Muškarci i građani su se sastajali svakog časa negdje drugdje, đaci isto tako, a žene su priređivale južine, gdje su onda stvarale svoje osnove.

Tako se jednom desilo, da je uhićena jedna od vođa ženskog odbora. Ona je imala u svojim rukama korespodenciju s provincijom, sabirni arak, kojim se je sabirao novac za uapšenike, odnosno za njihove obitelji, koje su ostale bez hranitelja. Odbor je morao doznati, kamo je to uhićenica sakrila i je li policija prigodom premetačine nešto pronašla, a možda i zaplijenila. Neka odvažna djevojka podmetnula se oku policije u demonstraciji i brzo je uhićena, stigla tako do one, koja je imala tako važne dokumente u svojim rukama i saopćila joj, da će sabirni araik i novac naći zakopan u podrumu. Za tri dana odsjedila je "izvidnica" svoju kaznu, i odbor je opet imao u rukama što mu je trebalo!

Jednog je dana u tom odboru pokazala neka gospođa pismo jedne majke koja je iz Križevaca pisala svom sinu ovo:

"Sinko, u Tebi je prava hrvatska krv i po Tvojem ocu i po Tvojoj majci. Stari naši predji bili su hrabri i požrtvovni na bojnim poljima. Dakle naše si dijete i zato se ne boj ničesa, nego stupi u borbu sa svojim drugovima! Ne dao Bog, da se povučeš od straha pred gubitkom stipendije. Neka Ti ju samo uzmu! Još Ti je Bog ostavio jednu stipendiju, a to je Tvoja majka. Radit ću, šivati dan i noć, da Te prehranim i omogućim svršiti nauke i makar ćemo jesti žgance i krumpire i makar ćeš kasnije svršiti nauke - sramila bih se ići među Hrvate, da mi sin u narodnoj borbi sjedi negdje u zakloništu i čuva stipendiju. To Ti poručuje Tvoja majka ..."

4. od 8
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Siječanj 04, 2013, 14:27:29 »


Prepisala sam ovo pismo u moju bilježnicu i dala ju nekom inostranom novinaru, koji je ovo pronio po svim njemačkim listovima. Jednog sam dana primila pismo, pisano iskrivljenim rukopisom a upravljeno centralnom odboru. Glasilo je ovako:

"I moj muž je Hrvat, ali državni činovnik i ne smije sudjelovati u borbi, koju vodi hrvatski narod, da steče staru svoju slobodu! Ja smijem samo kroz "roloe" promatrati manifestacije i demonstracije, ali sam čitavim svojim srcem s Vama i Vi ne slutite, kako iza onih zaklona teku suze moje i mojih. Uštedila sam 20 Kruna od našeg malog dohotka i šaljem da to upotrebite za uhićenike kad im ne smijem otvoreno slati. Ima nas dosta, koje isto tako mislimo, isto tako anonimno dajemo!"

Druga je opet poslala odboru svotu od 200 Kruna i napisala:

"Ne pitajte od koga, jedino znajte, to su darovale Hr vatice, kojima su muževi zarobljeni u službi. Evo da barem na ovaj način doprinesemo slobodi drage domovine".

Takvih pisama i pošiljaka i darivanja bilo je bezbrojno. Najdražesnija su bila djeca. Svakog časa stiglo nam je po koje pisance s kakvom malom svoticom.
Jedno takvo pismo je javljalo:

"Mjesto bonbona kupite cigarete za naše narodne borce u tamnici!"

Nekoliko učenica više škole poslale su 15 Kruna i napisale na maloj ceduljici:

"Nećemo kupovati 'gablec' kad Hrvati stradąju!"

Sve to u današnje vrijeme možda izgleda nekima vrlo naivno i bezvrijedno. Ali svi ozbiljni i oni koji su bili u borbama i zatvorima, oni će znati i osjetiti, što znače u doba tiranije ovakve 'sitnice' - što znači imati odvažnosti poslati u tamnicu malu kutiju cigareta! I za darovatelja i darivanoga! ...

* * *

Dogodilo se to u Nikolićevoj ulici. Demonstranti su se upravo spremili sa Zrinjevca, gdje su razbili prozore nekom osobitom eksponentu vlade Hedervaryja. Tu su se zadržavali prekinuvši promet. Netko se podigao na leđa svome drugu i održao govor.

Bilo je baš podne. Svjetina je nagrnula u ulicu i nije se moglo ni maknuti. Govornik je otvoreno pozvao publiku, da se na večer svi nađu na Jelačićevu trgu. Najednom se iz daleka čuo onaj značajni topot policije na konju, koju je neki duhoviti žurnalista nazvao u "Obzoru" 'okonjenom policijom'. Svjetina je stajala. Policija ne može da prođe. A mirno stoje pače šute. Jadni kapetan. Svi su znali, da je u duši Hrvat ali je - policista, stao se prijetiti, a nitko ga ne sluša. Onda je izrekao sasvim mimo govor, moleći da ga puste proći. Uzalud. Najposlije je obećao, da ne će nikomu ništa, samo neka mu dozvole prolaz.

Očito su se smilovali i kad je došao do sredine Nikolićeve ulice, na nekim su se prozorima pojavile žene i stale pozdravljati policajnu vojsku - ugljenom. Onda je poslao detektiva, da uđe u kuću. Najednom pred ulazom u vežu stvorile su se neke druge žene i stale braniti ulaz pred kućom takođjer ugljenom, dok se straga nekoliko mladih ljudi trudilo, da što prije odriješe vrata od veže, pa da ih zatvore i spriječe tako policiji ulaz u kuću.

Policajni kapetan na konju, najednom se obrati nekoj gospođi i vikne joj preko glave publike:

-   Draga milostiva, prosim vas kao Boga, nemojte barem vi bacati na mene ugljen! Barem me vi poštedite - vi žena, kojoj to ne pristaje!

Prisutne žene smatrale su ovo uvrijedom i u času pospu čovjeka i njegove ljude ugljenom i kamenjem. Konji su se propinjali a njihovi jahači potjeraju. Žene potrčale za njima duž čitave Nikolićeve ulice bacajući za njima kamene pozdrave. Smijeh, grohotan smijeh orio se ulicom.

-   Bile ste odviše nepažljive - veli jedan gospodin ženama kad su se vratile opet pred napadanu vežu. - Da su pucali u vas? A ona odgovori:

-   A što bi bilo? Ubili bi nas, a zar je gospodine časno ovako živjeti?

Sličice iz ženske legije

Te legije nije nitko organizirao niti su se one tako nazivale. A ipak su bile legije. Tamo negdje daleko dolje kod Savske ceste našle su se žene na okupu. Nitko ih nije zvao na kakav sastanak a ipak jest netko: Ideja, koja je živjela u svakoj Hrvatici i bila pokretačem svih njenih misli i rada u ono doba. Sastajale su se kao što se sastaju žene u predgrađima i govorile o najaktuelnijim stvarima. Onda nije bilo ništa važno osim borbe.

Pripovijedale su jedna drugoj, gdje se je što događalo i pridodale, što bi se sve moralo još dogoditi i što bi se sve moralo učiniti i provesti. Nije trebalo nikakovih sjednica i smjesta su jedna drugu pogledale, jedna s drugom posao podijelile i bilo je zaključeno. One bi iz središta grada dolazile opet k njima u razna predgrađa, da tamo traže razne pomoći. I za čudo kako su se sve dobro poznavale. Smjesta su se našle i preuzele posao. Najvažnije je bilo sakupljati što više hrane za uhićenike. Ne bi žene nikako dopustile, da jedan od njih, pa makar najsiromašniji radnik, mora jesti kažnjeničku hranu. Prolazilo se kroz sva zagrebačka kućanstva nekim tajnim hodnicima i putevima i svako je to kućanstvo na svom štednjaku imalo posla za uhićenike.

Druge su opet prolazile gradom, brineći se za razonodu uhapšenika, a to su sačinjavale cigarete i knjige.

Svakog je dana izgledalo policajno dvorište kao neko proštenje. Donosili su se čitavi kotlovi i ogromne posude kuhana jela i pečenja. A u košarama kolači i cigarete. Gospođe, svaki dan druge, dolazile bi onamo, da u toj menaži dvore jelom na stotine uhapšenika. Nije se ni pitalo, tko su one, a nije se pitalo ni tko su oni. Policija je jedino pretraživala kruh i pojedine omote, ne bi li se uapšenicima slalo izvana kakovih ceduljica. A to nije ni bilo potrebno, jer se je obično veza između uapšenih vođa i onih vani na slobodi vodila putem ženskih kurira. One su znale naći najskrovitije diplomatske puteve, da stalno vode obavještajnu službu između zatvora i grada. Ako nije bilo drugačije, znale su se u demonstracijama nametnuti policiji, da ih uhapsi i tako uspostave kontakt između fronte bojovnika i zarobljenika.

Bilo je majka, kojima nije bilo baš vrlo drago, da im kćeri dođu u zatvor. U njihovim je predočbama uhapšenje bilo nešto strahovito. Tako se je dogodilo, da su mnoge učenice liceja i preparandije u pravom smislu riječi od kuće pobjegle i ponudile se raznim ženskim odborima, da ih uposle.

Mnoge današnje gospođe sijedih kosa, koje idu gradskim ulicama, nose u svojoj biografiji posebno poglavlje hrabrih i smjelih djela, koja su izvele u onoj borbi. U velikoj policajnoj sobi, u kojoj su zatvarale ženske građanske uhapšenice, bio je uvijek živ promet. Jedne bi odilazile na slobodu, a druge opet dolazile, i tu je bilo bučno i veselo, kao na kakovom igralištu. Neki stražar, što je imao dužnost, da na njih pazi, rekao je:

-   One su sa svime zadovoljne, ničemu ne prigovaraju i uvijek pjevaju!

Junakinje Gorskog Kotara

Vlak je prolazio kroz Gorski Kotar. Na otvorenoj je pruzi zavitlala crvena zastava, davajući znak, da vlak mora stati. Izgledalo je, da na pruzi prijeti neka pogibelj. Znakovi su bili točni kao da potječu od skretničara. Što se je više vlak približavao toj zastavi, to je jasnije bilo, da tamo stoji mnogo žena, koje daju vlaku potpuno propisne znakove za pogibelj. Vlakovođa je zaustavio vlak. Putnici su iznenađeno poustajali i provirili kroz prozore, i slušali vlakovođu. Željezničari stadoše bliže ženama.

-   Što se je dogodilo? Zar prijeti kakova pogibelj vlaku?
-   Naravno da prijeti - odgovori jedna od žena -pogibelj je velika, da ne ćete moći na Rijeku, ako ne izvršite ono, što vam mi kažemo.

Sve se je zbunilo. Što to ima da znači? Neki su počeli pogledavati bolje žene, misleći možda, da nisu kakovi razbojnici odjenuti u žensko ruho, ali ne, svak vidi, da su to žene, a možda su zaustavile vlak, da nekoga orobe ... Što zapravo traže ove žene od vlakovođe? I doskora su imali prilike čuti. Jedna od njih, prava pravcata Goranka seljakinja, isprsila je svoje snažno skladno tijelo i onda stupila naprijed i stala govoriti:

-   Jeste li vi, gospodine strojovođo, Mađar?
-   Dakako da jesam - odgovori on. - Sada mi je jasno. Vi kanite demonstrirati protiv Mađara. Onda ću brzo svršiti s vama.
-   Ej, čujte, bome, ne ćete tako brzo svršiti s namak kao mi s vama - veli ona. I čitava se skupina žena približila strojovođi.

Putnici su svi listom uz govornicu, što se očituje po njihovim ljubeznim pogledima. Opet govornica nastupi:

-   Ne može vlak prolaziti kroz naš Gorski Kotar ako ne izvjesi hrvatsku zastavu!

I vlakovođa je pritekao u pomoć strojovođi i stadoše se mađarski dogovarati, a onda opet pozivati žene, da se udalje. Mjesto toga najednom se prospe ispod kaputa jedne od žena hrvatska zastava. Svi su bili iznenađeni, a one su druge već imale spremne na tračnicama držak i za čas ga povukle kroz rub zastave. Putnici zaoriše klikom, pozdravljajući zastavu i njenu barjaktaricu.

5. od 8
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #5 : Siječanj 04, 2013, 14:28:38 »


Stajale su tu kao neka četa hrvatskih Amazonki. Ona, koja je držala zastavu, ide smjesta k lokomotivi, da negdje izvjesi zastavu. Ali ju strojovođa sprječava zajedno s vlakovođom.

-   Ne može to biti! - Nosite se smjesta!

Uzele su zastavu i stale pred lokomotivu pa uzele vikati:

-   Ne ćete, dakle, da izvjesite hrvatsku zastavu? Ovo je hrvatska zemlja. Zašto da mi svakog dana moramo gledati ove natpise na vlaku, koji nas bodu u oči i srce? "Neka vlak nosi našu, hrvatsku zastavu, da pokrije ove natpise, koji nas sjećaju naših, krvnika.

Medju putnicima je bilo mnogo intelektualaca, građana i seljaka, i oni su svi pristali uz Goranke. A nekolicina je činovnika Hedervaryjeve vlade šutjelo povučeno. Nitko se nije našao, tko bi se usudio protusloviti odlučnom hrvatskom osjećaju žena Gorskoga Kotara. A vlakovođa pogleda na sat i stade vikati putnicima:

-   Udjite u vlak, već je skrajnje vrijeme! Ulazite!
-   
Ali putnici ne ulaze. Stoje. Samo su se primakli bliže k vlaku, ali još uvijek čekaju, što će biti. Mnogi su muškarci opet stali uz lokomotivu, da kontroliraju što će se dalje događati, a hrabre Goranke stoje između tračnica pred lokomotivom. Vlakovođa se razgoropadio i još više strojovođa i stao s tuđinskim naglaskom vikati:

-   Ako se ne udaljite, pregazit ću vas!

Među putnicima zamrmori prosvjed i svi opet dolaze bliže. Ali žene ne odlaze, i čvrsto stoje između tračnica i ona visoka, snažna, vikne:

-   Gazi vaš gospodar svakoga dana po toj zemlji, a jednom tomu neka bude kraj!
-   Preći ću preko vas čitavim vlakom! - opet će strojovođa.
-   Pokušajte slobodno, mi se ne mičemo!

Raspaljeni se čovjek iznenada popne na vlak, ali putnici za njim, pograbe ga za ruke i počnu se hrvati.

Straga se pojave dva vladina činovnika i stanu posredovati kod vlakovođe, da ne izaziva žene i putnike, nego da se dovrši sve u miru.

Najednom se nađu pred lokomotivom zavijači, naime oni, što sjede kod zavoja u vlaku, i izjave iznenada vlakovođi:

-   Sići ćemo s vlaka i ne ćemo vršiti službu, ako gospodin strojovođa kani počiniti nedjelo.

Bila su četvorica, sva četvorica Hrvati. Vlakovođa je problijedio, izustio kletvu i rekao im:

-   Vi ćete to platiti!
-   Još nije stalno - tko će platiti! - rekoše oni.

Sad su izišli neki iz poštanskog vagona. I to su bili Hrvati. I nastalo je živo pregovaranje, a žene stoje ispred lokomotive i ne miču se. Zastava leprša u povjetarcu Gorskoga Kotara.

I putnici su na strani Goranka i njihove hrvatske zastave.

Šuti vlakovođa i dopušta sve. - Žene su izvjesile zastavu na lokomotivu. Kroz granje gustih šuma Gorskoga Kotara orilo se klicanje. Žene su stupile u kraj jer su putnici išli u vagone. Vlak krene dalje, a na lokomotivi leprši hrvatska zastava.

Zapanjeno su promatrali na budućoj postaji vlak, koji dolazi tako svečano okićen.

Putnici su poslije došli k meni u Zagreb - u redakciju i saopćili mi sve točno. Dapače jedan mi je donio i sliku, koju je snimio neki strani novinar što je putovao da javlja svojem listu o borbama u Hrvatskoj.

I slika i opis prizora od naslova do svršetka bijaše zaplijenjen.

Ali se događaj prenosio gradom od usta do usta. Kasnije je utonuo u zaborav kao i stotina drugih dokazala o rodoljubnom zanosu hrvatske žene, majke i djevojke.

Kad je sve visjelo na tankoj niti

Na sjednicu se sastao ženski odbor. Raspravljalo se je o svemu, što je bilo na dnevnom redu: o prehrani stotina i stotina uhićenika, o pomoći njihovim obiteljima, koje su ostale bez hranitelja, o đacima, što su ležali ranjeni ili u zatvoru, o svim dnevnim događajima, o novo zasnovanim demonstracijama, o dobavi svega, što je potrebno u takovim zgodama. A onda bi se otvarala pošta, koja je dolazila na pojedine žene, ali tako dobro smišljenim trikovima, da ih ni najopreznija cenzura na pošti ne bi mogla zamijetiti. Žene su uistinu sjajni detektivi. Sve su one znale urediti i provesti. Dopisivalo se s pokrajinom, makar smo znali, da se na pošti marljivo otvaraju sumnjiva pisma. Korespondencija tog odbora bila je imuna. Tko joj je pribavio taj imunitet? Ženska domišljatost i odvažnost. Bilo je to opet sjajno iznašašće, nalik onoj demonstraciji, koja je tako zadivila ljude. Razne pošiljke i razna pisma nisu bili otvarani. A dolazile su čak iz Dalmacije i iz Bosne. Dalmatinke osobito u Splitu i Šibeniku i drugim gradovima, sakupljale su novčane doprinose i slale ih ovim imuniziranim putem na pojedine članice ženskog odbora. Sve je to bilo divno dogovoreno. A novcu bi one pridodale i oduševljene pozdrave i zanosne podstreke, da su toj borbi izdrže. Sjećam se živo nekih pošiljaka, koje su sadržavale različite stvari, poslane odboru, da ih upotrebe za prehranu obitelji onih boraca, koji su bili bačeni u tamnicu. Iz Bosne poslale su neke siromašne Hrvatice Bosanke zlatna veziva, da bar tako doprinesu nešto narodnoj borbi. Primale smo i novine iz Splita, koje su donosile naše dopise iz Zagreba, gdje smo javljale pojedine događaje u borbi i one, što su bile po zagrebačkoj cenzuri zaplijenjene.

Jednog dana imao je odbor u toj borbi riješiti veliku i važnu stvar.

Dvojica starijih političara jednog dijela konzervativne opozicije, čiji su sinovi bili u zatvoru, poslali su tog dana vrlo važnu poruku zagrebačkim ženama, a na ruke tog odbora ad hoc. Sinovi ovih političara sjedili su u zatvoru. Očito im je netko grdnim bojama oslikao sudbinu sinova, pa su odboru isporučili: neka bi žene povele akciju, da se sakupi velika deputacija od sto žena, koje bi otišle u Beč i od kralja Franje Josipa zatražile, da odredi, neka bi se pustilo na slobodu sve uhićene studente i da Hedervaryeva vlada povuče svoju odredbu, kojom je sveučilištnim djacima poništila sve semestre tekuće godine.

Poruka je razložena ovako: dvije trećine hrvatskih đaka, cvijet nacionalne svijesti, izgubit će čitavu godinu naukovanja. Time će pretrpjeti tešku štetu roditelji i đaci. Očevi ovih đaka izgubiti će službe i penzije! Valjalo bi dakle spriječiti sve to, a osobito da čisto hrvatsku mladež ne zadesi takov golemi udarac, već naprotiv, trebalo bi nastojati, da ova mladež što prije steče svoju samostalnost i svoj kruh. Tek tada će se moći još više i stvarnije boriti za pravice i slobodu svoje domovine.

Nakon poruke i obrazloženja nastane tišina. Oko stola sjedile su majke, čiji su sinovi također čamili u tamnicama, ili su još po ulicama demonstrirali, pa je njihova sudbina bila jasna!

Nekoliko trenutaka gotovo se nije čulo daha. Što li će te žene na to odgovoriti? - Taj trenutak ne ću nikada zaboraviti! Nijemo su zurile preda se i čudno su sijevale njihove zjenice, nešto čudno odsijevalo s njihovih lica.

Što li one sada misle? Što misle? Hoće li primiti taj savjet? Šalju ga političari zvučnih imena!

Još čas dva nijema tišina, a onda padaju riječi kao žive žeravice:

-   Mi da idemo moliti kralja?
-   Kako nam smiju to svjetovati?
-   Nikada! Nikada ne ćemo moliti nikoga, ni kralja!
-   Kad smo poslale svoje sinove u borbu, onda smo znale, što čeka njih i što čeka nas!
-   Moliti pomilovanje - dok naši muževi stradaju, naši sinovi demonstriraju ili sjede u zatvoru, sav narod vodi borbu, svuda plamti plamen ogorčenja? Nikada!
-   Izgubit će nam sinovi godinu dana! - Nisu li naši pradjedovi gubili živote? Nisu li Hrvati branili ovu zemlju od provala najbezdušnijih provalnika, napadača, zulumčara? Izginuo je čitav niz hrvatskih obitelji, nestalo je s lica zemlje za navijek tisuće i tisuće, ginuli su Hrvati na obranu svoga doma i svoje vjere stotinama godina! Prolijevali su krv, nad njihovim glavama pustošio je neprijatelj kućišta i krovove, a pod njima se otvarali grobovi. Što je prema svemu tome izgubiti jednu godinu, što znači prema svemu tome, ako nam muževi izgube službu, penziju?
-   Što je prema svemu tome, ako sjede po zatvorima? To su samo sitne žrtve prema onima, koje su hrabro podnosili i polagali na oltar svoje domovine hrabri junaci, pradjedovi naši? Gdje su ti junaci, koji se usuđuju davati takove savjete ženama, dok su njihove prababe koracale po toj zemlji, zavijene u crninu, nad grobovima svojih sinova, što su umrli za svoje oslobođenje od provalnika, razarača naše domovine?
-   Tako je! To je prava riječ! Mi smo Hrvatice - unuke onih, koji su dali, ne jednu godinu, ne bijeli kruh, nego čitav život, ili su se opljačkani, gladni, mučili u opustošenoj zemlji, ali su ustrajali, branili i obranili i pobijedili!
-   Javite toj gospodi: da mi ne ćemo otići! Borit ćemo se dalje. Neka gube naši sinovi semestre, neka stradaju naši muževi! Ali znajte, da smo svi kao jedan, kad svi idu u borbu složno - jednodušno, tko može sve te tisuće i tisuće lišiti kruha i krova i naukovnih semestara? Dok smo svi na jednoj liniji, svi jednako u borbi - neprijatelj nas uništiti ne može!

6. od 8
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #6 : Siječanj 04, 2013, 14:30:36 »


Padale su riječi, govori, izjave ogorčenja i prosvjedi.

Poruka je bila odbijena!

Mala, tiha, neorganizirana legija Hrvatica nije poslušala savjet dvojice, koji su u strahu za svoje sinove zamislili ovu deputaciju!

Ovaj čin doista je ponosni dokumenat Hrvatica, koje su u tom času pokazale svoj narodni ponos, ali i - državnički duh. Da nisu bile takve, poslušale bi poruku i otišle u Beč. Takova deputacija bila bi neizbrisiva ljaga na borbi, koju bi tisuće boraca odsudilo, a neprijatelji iskoristili. Ali žene su u času divno shvatile sve posljedice i progledale sve konsekvence takovog čina i savjet ogorčeno odbile!

Bile su to junakinje ... neznane.

Taj događaj utopio se, rasplinuo u ratnoj buci ogorčene dugotrajne borbe i nestao u potpunu zaborav, kao i svi oni drugi!

Azil kod časnih sestara milosrdnica

I naše su zagrebačke časne sestre sv. Vinka osjećale s narodnim borbama. Na sveučilištu su se obdržavale stalno konferencije. Tu je zasijedao često i odbor petorice, koji su sačinjavali glavni stožer. Među njima i jedna žena. Obdržavale su se i skupštine i dogovori, odanle se je upravljala čitava komparserija. Policija nije smjela na sveučilište, kao eksteritorijalno tijelo. Ali vani se je pred sveučilištem čitav onaj perivoj pretvorio u logor policije i žandara. Tu su čekali na mladež, kadgod je policajni šef zaželio dobiti novih stanovnika u Petrinjskoj ulici. Naravno, da je htio počastiti svojim gostoprimstvom najviše prvake u borbi, osobito one, koji su bili ne samo odvažni i hrabri, nego i dosjetljiviji i lukaviji od policije. I vazda bi im ispred nosa umaknuli. Ustrpljivost je policije zbilja zaslužila pohvalu. Čekali su na svoje odabranike po čitave dane i noći, a da se ni na čas ne bi udaljili. Jednom ipak moraju prvaci izići sa sveučilišta i poći opet u borbu, inače ih mogu ljudi ubijediti, da su kukavice i da se skrivaju i ne usuđuju sjesti u ćeliju u Petrinjskoj ulici. Ali uzalud - prvaka nema i nema. Onda najednom dotrči detektiv i javlja: Ovaj i onaj vođa buntovnika razbija ovog časa prozore velemožnom N. N-u, drugi prvak upravo snima s drugovima mađarske napise sa željeznice!

Blamaža i bijes i jad, a tamo na policiji se sve puši od ukora. Zar su ovi mladići prošli kroz zid? Valjda nisu opozicionalci pronašli kakav novi izmu, da ih učini nevidljivima? Tajnu ih je znala samo nekolicina. Vođe bi se demonstracija spuštali sa stražnje strane sveučilišta u vrt sestara milosrdnica. Tamo su im pružili svaku mogućnost, da se malo maskiraju, pa da onda nestanu kroz crkvu, kad je bila puna drugog općinstva. Mnogi je progonjenik i mnogi kandidat za uhićenje našao azil u samostanskoj crkvi ili u dvorištu, a mnoge su siromašne obitelji radnika, ostavši bez hranitelja, našle u samostanu topli objed.

Nakon pobjede

Nakon borbe - slava pobjede! Sva je Hrvatska proslavila taj događaj. Borba nije bila uzaludna. Bog je vidio, koliko se narod bori i poslao mu pomoć. Promijenilo se je sve. U Budimpešti dolazi nakon borbe na vlast mađarska opozicija i stari režim pada. Nova vlada nudi hrvatskoj opoziciji sporazum, koji je prihvaćen na temelju znamenite Riječke rezolucije. Raspis novih izbora. Predstavnici stare vlasti nastoje svom silom, da održe svoje kotare. Nastaje borba na izbornom poprištu. U gradovima, na selima, gdjegod je bilo izbornika, tu je bilo i žena. Nakon pobjeda još više ohrabrene, pohrlile su one na bojno polje izbornih proprišta i razvile svu snagu, da pomažu hrabre muževe, a slabije bodre na glasovanje protiv vlade. Opasni je to bio čas, nije se moglo znati, što će donijeti sutrašnji dan, ne će li nudioci mira okrenuti vjerom. Mogli su se nadati svemu zlu. Ali žene su ostale nepopustljive, baš one, čije su egzistencije bile najviše ugrožene, a budućnost njihove djece na kocki. Bodrile su hranitelje svojih obitelji, junački gledajući u susret svakoj budućnosti.

Na tim izborima 1906 pobijedili su svijest, hrabrost, junaštvo, samoprijegor i odlučnost. Vlast koja se nadala ostati vječnom, vlast, omražena od svega naroda proklinjana - slomila se. Samo očevidci su znali, što su na tom izbornom proprištu radile Hrvatice, svuda i svagdje, u gradu i na selu. I domaćice i privatnice i namještenice, a najviše one vrijedne, neustrašive divne učiteljice. Njihova su se imena smjela pronositi samo šapćući, a ipak svuda, kroz četrdeset godina mog zvanja na novinarskom polju, svuda i svagdje smo se sretali s hrabrim djelima naših seoskih učiteljica. A jer su se njihova imena smjela pronositi samo šapćući, to one predstavljaju posebnu skupinu neznanih junakinja hrvatskog naroda.

Hrvatice i Franjo Kossuth

Kad su zastupnici, koje je hrvatski sabor poslao kao svoje delegate na budimpeštanski sabor započeli opstrukciju protiv mađarske vlade, bila sam izaslana u peštanski parlamenat, kao novinski izvjestitelj za tadanji zagrebački "Obzor". U toku ove opstrukcije morala sam otići ministru trgovine Franji Kossuthu, da mu stavim u pogledu zakonske osnove neka pitanja, koja su osobito zanimala hrvatsko općinstvo. Tek što je taj interview bio dovršen, unišli su drugi novinari. Zanimalo me je, što će oni pitati ministra i što će im on odgovoriti, pa sam se povukla u pozadinu da slušam. Ministar

Franjo Kossuth bio je vrlo ogorčen na hrvatske delegate, koji vode opstrukciju usred Budimpešte na hrvatskom jeziku, koji nije on niti drugi u čitavom gradu razumio. Ojađeni ministar najednom reče ovo:

-   Mislio sam, da će hrvatska opozicija, kad dođe na vlast, primiti sve moje predloge, a kad tamo, eto, bune se protiv ove zakonske osnove i vode nemilu opstrukciju. Već gotovo mjesec dana, što naš parlamenat ne može raditi zbog Hrvata!

Na to je odgovorio jedan stariji novinar, urednik mađarskog uglednog međustranačkog lista:

-   Eto vidite, preuzvišeni gospodine, ne poznajemo Hrvate!

Ministar je tada kimnuo glavom i rekao:

-   Da, istina je, ne poznajemo ih. - Ali da sam se sjetio, kad sam predlagao ovu zakonsku osnovu, onog doživljaja u Italiji, s dvjema Hrvaticama, bio bih sigurno oprezniji! ...

Ova me ministrova izjava smjesta ponukala, da zapitam ministra, kakov je to događaj u Italiji s Hrvaticama. Pitali su to i ostali novinari. Tada je ministar Kossuth ispripovijedio svoj doživljaj iz mladosti.

Bilo je to u ono doba, kad je otac Franje Kossutha, vođa mađarske revolucije god. 1848., nakon sloma mađarskog ustanka, pobjegao u Italiju kao emigrant. S njim je bio i njegov sin Franjo Kossuth, onda đak. U nekom društvu prikazali su ga lijepoj mladoj gospođi, koja je bila u društvu starije Hrvatica. Mlada je gospodja boravila zbog slabih pluća u talijanskom kupalištu. U jednom je društvu vođa mađarskog ustanka Ladislav Kossuth, rekao svome sinu:

"Gledaj, Franjo, ovo su dvije Hrvatice, kćeri naroda, koji smrtno mrzi Mađare". Odmah je na to odgovorila starija dama: 'Jest, istina je, mrzimo Mađare, ali zato, jer ugnjetavaju slobodu hrvatskog naroda! Jest mrzimo Mađare i mrzile bismo, isto tako svakoga, tko bi se usudio oteti nama naše slobode. Ovo me se tako neugodno dojmilo - pripovijedao je Franjo Kossuth - da sam odmah ostavio društvo. Čitavu večer razgovarao sam s ocem o ovim ženama. I mislio sam: kakvi su ovi ljudi Hrvati, da im žene ovako govore! Drugog dana sreo sam obje ove dame u perivoju kupališta i po dužnosti ih pozdravio. Tu opazim, da se onoj mladoj otvorio medaljon na prsima, Upozorim je na to, a pri tom ugledam sliku mlade dame u muškom vojničkorn odijelu. Ovo me začudilo, a mlada dama opazivši to, reče:
'Gledajte, ovo je slika moje starije sestre. Moj otac je otišao u rat protiv Mađara, a starija sestra ga je slijedila, jer se nije mogla odijeliti od oca. U tom ratu najednom je uzela vojničku odoru i otišla nekoliko puta na opasne izvidnice. Jednom je izvršila vrlo junački čin protiv vaših ljudi, ali se je vratila ranjena i nakon toga je za nekoliko dana umrla'. Preletili su me hladni srsi, kad je to rekla - dodao je Franjo Kossuth. - Isto takovi hladni srsi prešli su me pred mjesec dana, kad su mi Hrvati navijestili opstrukciju. Toga sam se dana sjetio te Hrvatice! Imena ovih žena nije se ministar nikako mogao sjetiti. - Međutim je urednik uglednog mađarskog lista, Laszlo Lakatoš nakon ovog razgovora rekao ministru:

-   Preuzvišeni gospodine, čini se da smo mi u jako teškom položaju prema Hrvatima.

Franjo Kossuth uzrujano odgovori:

-   Kako u teškom položaju? Mi imamo vlast i vojsku i brzo ćemo napraviti red.

Ali urednik upadne ministru:

-   A ipak smo u teškom položaju prema Hrvatima i sa svom svojom vlašću i svim bajunetama, jer ako povučem zaključak iz vašeg događaja u Italiji, mi i ne slutimo da imamo posla s protivnikom ocijelne narodne samosvijesti.

Kossuth je melankolično uzdahnuo:

-   Imate pravo - ne znamo s kim imamo posla! ...

Tako je uzdahnuo sin onoga Ladislava Kossutha, koji je nekoć, kad je stajao na čelu Ugarske rekao:

"Hrvatska? Gdje je ta Hrvatska? Ja ju na karti nigdje ne vidim", a dvije su ga Hrvatice u Italiji poučile, da je Hrvatska na zemljopisnoj karti i bit će tamo, dok bude zemljopisne karte.

7. od 8
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #7 : Siječanj 04, 2013, 14:32:24 »


Međutim su drugi dan donijele jedne mađarske novine ovaj razgovor s Franjom Kossuthom pod naslovom: "Mi ne znamo s kim imamo posla", a refrain jednog članka bio je: "Zar se može slomiti narod, koji ima takovih žena?!"

To su pisali neprijatelji!

Politika sa ženidbom

Budimpeštanska vlada, navodno na poticaj grofa Khuena Hedervarya, imala je privatnu politiku, kojom je mislila poduprijeti svoju službenu, da provede svoj pusti san o jedinstvu Uganske s Hrvatskom. Ova privatna Politika se sastojala u poverljivim odredbama raznim ravnateljstvima tzv. zajedničkih poslova, tako na pr. ravnateljstvima financije, željeznica, trgovine itd. Ta je povjerljiva naredba glasila, neka se k ravnalteljstvima dotičnih ministarskih resora ne namještaju oženjeni Mađari, nego u koliko se namještavaju u Hrvatskoj Mađari, neka se nastoji što više tamo poslati mlade i neoženjene činovnike. Ova je naredba imala poslužiti toj privatnoj politici, naime da mladi Mađari nadju ulaz u hrvatsko društvo, da se tamo upoznaju s Hrvaticama, da se s njima vjenčaju i tako unaprede osamstogodišnju želju Mađara, da će napokon jednom ipak Hrvatsku mađarizirati

Ne znam, koliko je ova povjerljiva naredba, o kojoj su svi upućeni krugovi znali u Budimpešti, bila poznata u Hrvatskoj. A ne znam ni to, jesu li za to znale naše Hrvatice. Jedino smo svuda vidjeli, da izaslanici, pioniri mađarskog jedinstva, nisu bili primani u našim hrvatskim krugovima. U vladinim donekle, samo donekle, jer se nije tako često dešavalo, da se je koja naša djevojka udala za Mađara, Barem ne tako često, kako bi to bili željeli oni u Budimpešti ...

Naprotiv u pravim hrvatskim opozicionalnim krugovima jedva se je gdje opazio kakav Mađar. Izgledalo je, kao da su svi ti opozicionalni krugovi sasvim neorganizirano, ali po svom hrvatskom intinktu zazirali od svakog drugovanja s izaslanicima državnoga jedinstva. U svim gradovima pa i najmanjima, morali su ovi mladi ljudi ostati po strani, nije ih se nigdje pozivalo ni na kakve javne priredbe, naravno ako nisu bili predstavnici kakvih viših instancija, ali su i takve priredbe bile samo službene. Oni, koji su činili čisto hrvatsko društvo, nisu nikada ni pomislili na to, da pozovu ovu gospodu na svoje svečanosti ili zabave. Kojem bi hrvatskom pjevačkom društvu ili prosvjetnom ili humanom i moglo pasti na um, da pozovu na svoje priredbe Mađare, Čak ni na plesove, a oni se nisu ni usudili narinuti, jer su razabrali, da su sva ta društva čisto hrvartska, da sve njihove zabave odviše odišu hrvatskim patriotskim osjećajem i manifestacijama. Tu se ne bi bili mogli osjetiti ugodno. Ne samo ugodno, nego bi pobjegli glavom bez obzira.

Prema njima je dakle vladao zapravo odlučni bojkot, koji nije bio organizirano naviješten, već se smatralo sasvim prirodno i razumljivo, da na hrvatske zabave i priredbe ne može nikako biti pozvan, a niti bi tome mogao prisustvovati netko od pripadnika onih, što svakim danom svojom vlašću ugrožavaju slobodu i samostalnost Hrvata. To je bila stvar tako razumljiva, da se o tom nije uopće ni poveo kakav razgovor. I tako su pioniri jedinstva morali zalaziti i u javne lokale sasvim odijeljeno. Bilo je kavana i gostionica, za koje se znalo da tamo zalaze oni, pa se Hrvati tamo nisu pokazivali niti se tamo sastajali. A isto se tako znalo, u koje kavane i gostione zalaze samo Hrvati, pa su se Mađari klonuli, da tamo dolaze. To je bilo neko tiho i nenametljivo određenje samoga društva.

Ali je i s pristašama Khuenove vlade bilo isto tako. Njihovo se je društvo dijelilo od tzv. Opozicionalnog hrvatstva. I oni su odlazili u svoje lokale, ili, ako bi se našli pod istim krovom, onda su se i te kako razdijelili u dvije grupe, pa su jedan dio lokala zaposjeli Hrvati, a prisltaše Budima i Khuena Hedervarya skupili bi se gdjegod u drugom dijelu lokala. I oni nisu rado zalazili u takve javne lokale, gdje bi se mogli sastati sa opozicionalnim Hrvatima.

Na plesovima hrvatskih društava i na njihovim priredbama nisu se pojavili, a nisu bili ni pozivam. Oni su imali zapravo svoje tzv. mađaronske priredbe, a to su bili primjerice ples Crvenog križa ili časnički plesovi, koje hrvatsko opozicionalno društvo nije nikako posje. ćivalo. Na službeni ples sveučilištaraca, morali su biti pozivani predstavnici autonomne vlade. Ali tu se već opazilo i odviše jasno, koliko se je dijelilo hrvatsko društvo od društva prisvtaša vlade. Djaci ne bi ni pod živu glavu plesali s kćerima vladinih dostojanstvenika, već su se naprotiv povlačili i često sva sila đaka nije plesala dotle, dok ne bi ovi dostojanstvenici ostavili dvoranu. A većina hrvatskih đaka jednostavno nije došla ni ti blizinu ovih krugova, Dakle u dvorani je bila desnica i ljevica jasno označena, a kćeri Hrvata i hrvatskih krugova nipošto se ne bi bile odazvale pozivu na ples mladića, čiji su očevi bili u službi vlasti i prononsirani njezini pristaše.

Kad su se obdržavali plesovi u banskim dvorima, dobivali su pozive mnogi odličnici građanstva i tada se je vodila budna kontrola, tko se je od njih odazvao i bio na plesu eksponenta peštanske vlade, bana Khuena Hedervarya ili na soareji kojeg vladinog odličnika. Tko bi se odazvao takvom pozivu, to bi mu se spočitavalo i gubio je čak iugled u hrvatskim krugovima. Ali ne samo da se pazilo u tom pogledu na građanstvo, nego i na umjetnike, književnike i na kazališne krugove, jednom rječju, pazilo se na svakoga, tko bi prihvatio takav poziv.

Nikad se nije onda vidjelo po kavanama, da bi pristaše vlasti ili pristaše Budima mogli zajednički igrarti šah ili kante u javnim lokalima, a još manje bi se mogli posjećivati međusobno i prijateljski drugovati. Bila je postavljena barikada između pristaša vlasti i Budima i pravih, istinskih Hrvata. Nikad ne bi nijedna. hrvatska djevojka pošla na šetnju s mladićem iz onih krugova, a to ne bi bilo ni moguće, jer majke ne bi to bile ni dozvolile. A još manje bi se usudila koja Hrvatica poći u društvo austrijskih ili mađarskih časnika.

Bila su to onda zaista dva svijeta. Tko je bio u duši oduševljen Hrvat, taj nije nikada ni privatno dolazio u društvo s onima, koji su pripadali protivnicirna Hrvata ili njihovim pristašama: Mađari su to prozvali jednom zgodom u nekom članku društvenim bojkotom Hrvata protiv Ugarske! Tako je zapravo i bilo.

A tko je to zapravo proveo tako jednodušno i jednoglasno? Društvenost je samo u rukama žena, one odlučuju u tom pogledu, one sklapaju poznanstva, one primaju u svoju kuću znance i stvaraju zapravo društvenost. Sve je u njihovoj moći, da provedu društvenost ovako i opet onako, započeti s nekim drugovanje ili ga potpuno izolirati. Uvijek je društvu bila središte žena, ona ga je upravljala i ona mu je davala duh i obilježje. Ona je bila zapravo uvijek gospodar društva, otkad je stvorena društvenost.

Ovaj je dakle bojkot u ono vrijeme provela samo naša, hrvatska žena. A možda to nije bilo ni tako jednostavno u ono doba, kada nisu djevojke imale svoje zvanje, pa se nisu mogle tako lako odreći udaje, kao što danas. U ono je doba bila udaja jedinim uvjetom egzistencije za ženu, pa se je morala svaka "dobra partija" i te kako dobrohotno dočekati i prihvatiti. Trebalo je pače što više razvijati društvenost, da se što više djevojaka okrene u muškom društvu i nađe sebi egzistenciju u dobroj udaji. A te udaje nisu u čisto hrvatskim krugovima bile tako dobre, kao ukrugovima pristaša vlade. Činovnik je bio uvijek izvrsna akvizicija za opstanak djevojke. Dakle je bilo u ono doba u interesu majki, da svojim kćerkama omoguće što bolju udaju. Unatoč toga održale su one daleki razmak između svih onih, što su pripadali krugovima blizu vlade i vlasti, koja je vladala protiv Hrvata i krnjila prava hrvatske zemlje. AI zato se vrlo rijetko događalo, da bi se vjenčali ovako po nacionalnom i političkom osjećanju sasvim oprečni parovi i da bi takve dvije obitelji dolazile u rodbinsku vezu. Jednom riječi pravi su se Hrvati društveno onda potpunoma odijelili od onih, što nisu s njima osjećali ili čak protiv njih radili.

Ovako su Hrvatice odijelile društveno hrvatski narod ponajprije od Mađara, a zatim od njihovih pristaša.

Ova pojava, koja se mogla dobro uočiti i prozrijeti, morala je svakoga ispuniti udivljenjem prema našim Hrvaticama, pa se ovaj njihov ženidbeni bojkot može nazvati jedne vrsti junaštvom, a zapravo vrlo pozitivnim i nadasve korisnim radom za narodno dobro. I na tom je polju neprijatelj osjetio kako mu je pust san o jedinstvu njegove umišljene velike države.

Gdje je prikazana Hrvatica kao narodni bojovnik?

Što je sve učinila naša žena u daljnjim borbama hrvatskoga naroda? Svuda su se gusari naših pravica i sloboština susreli s njezinim herojstvom. Koliko je bilo majki, sestara, žena, junačkih patnica, čije su sudbine žrtvovane u borbama Hrvata za domovinu? Što su sve prepatile i gdje su sve žrtvovale svoje lične osjećaje i zemaljska dobra na oltar domovini! Dapače i u svojim najintimnijim osjećajima! O tome ima i mnogo pismenih dokaza. Ima dokumenata koji svjedoče, kolike nisu mogle, niti htjele slijediti glas lične ljubavi prema muškarcu, jer je u njima bila odviše jaka ljubav k domovini. A ova im nije dopustila rađati djecu, koju ne bi smjele ni mogle odgojiti u hrvatskom duhu.

Nakon svega što je u nizu članaka ovdje prikazano, nameće se pitanje: kako to, da nigdje nema nikakove studije o Hrvatici, kao kćeri svoje domovine? Nema nigdje nikakovog djela, koje bi prikazalo tu našu Hrvaticu, kao dio borbenoga hrvatskoga naroda.

Narodi, koji su se morali boriti za svoja prava i slobodu, prikazali su i suradnju svojih žena. I literatura govori o tim ženama. Pa tako mi poznajemo francusku, englesku, njemačku ženu, znademo kako je bila borbena ruska žena, poljska, finska, irska, američka, poznajemo i žene na dalekom Istoku, i Japanku i Kineskinju, čak eskimsku ženu. Kakva je Hrvatica to nismo nigdje čitali. O njoj nema studija ni prikaza, koje bi nam dale cjelokupmi sliku. Ali kod nas se pisalo vrlo mnogo i slavilo se razne svjetske junakinje. Osobito Djevicu Orleansku. Slavila se mnogo i majka devet Jugovića, a nikada nije nitko opazio stotine i tisuće majki Hrvatica. Proslavila se nije nijedna naša orleanska djevica [ni ona iz Poljica] ni majka onog naroda, koji se vječno borio u obrani i sačuvao svoju tisućugodišnju povijest. Nije se prikazalo tip žene koja je dala tolike junake i mučenike hrvatskom narodu.

Dom ne može biti dom bez žene, niti može biti domovina bez svojih domorodnih kćeri. U toj domovini ne može biti borbi, uspjeha, ni pobjede, ako ne bi pomogla žena. Ne može narod voditi borbe ni onda, kad bi žena bila samo ravnodušna prema narodnoj borbi, jer i ravnodušnost je otpor protiv borbe naroda.

U našem javnom životu nije istaknuta slika. Hrvatice kao narodne bojovnice.

-   Tko je opisao sudbinu petnajstgodišnje Jagice Jug, koja je prva skinula državnu zastavu sa stanice (1903.) i usljed toga izgubila oca i majku i ostala siroče?
-   Tko je kada prikazao život i osjećaj i patnje onih majki, koje su izjavile, da radije gledaju sinove u tamnici nego da idu moliti milost u Beč?
-   Ili onu majku, koja je brzojavila svojem sinu, "ako si pravi sin svoga oca, tada ćeš se pridružiti borbi - makar izgubio čitavu godinu dana nauke".
-   Ili majku, koja je pisala sinu: "Sudjelovao si u demonstraciji ne taji, hrabro priznaj, podnijet ću s tobom sve i patiti se - i raditi da izdržimo".
-   Ili one majke, koje su s djecom u naručaju stupile pred sud i otvoreno izjavile - da je bolje umrijeti od bajunete zajedno s djecom, nego li robovati sili.
-   A one žene majke, sestre i kćeri koje su dijelile sa svojim muževima, sinovima, braćom suhi krušac opozicije i pregarale s njima zajedno na strani narodnih boraca? - I sve one, koje su se odrekle svih udobnosti svagdanjeg života -- da im muževi i braća i sinovi mogu mirno i ponosno stupati u redovima narodne borbe?!
-   Tko je prikazivao u našoj knjizi one brojne žene, koje su morale zasukati rukave da se probiju kroz život, i tako pomognu muževima ostati nepokolebivima u narodnom odporu?

Što iz svega toga slijedi?
Slijedi da je naša Hrvatica junakinja – ali neznana junakinja svojeg naroda.

Sudbina većine naših žena usko je povezana s borbama naroda u obrani za svoj dom. Većina niih počinile su i malih i velikih junaštva. Junaštvo se mjeri po tome, koliko tko stavi na kocku kad nešto učini za svoje ideale . U naisitnijem dielu koje se čini neznatno; često je veliko herojstvo. Najteže je odreći se svagdanjih ljepota života, udobnosti, bezbrižnosti za sutradan, a baš toga se mora odricati narod, kad se nalazi u borbi. U tom odricanju naj jače je angažirana žena. Naša se je Hrvatica morala odricati na svakom koraku: I odricala se, ier da nije, hrvatski narod ne bi bio mogao provesti tolike gigantske borbe.

Ali Hrvatica se nije samo odricala, ona je i ulazila aktivno u borbu i drugim načinom - ona ie borbu pomagala kao ženski dio naroda. U toj se borbi snalazila, kao i na svome domaćem ognjištu. Smatrala je to svojom prirodnom dužnošću, baš kao što smatra svojom prirodnom dužnošću da svojim ukućanima redi kuću i sprema obied.

Meni, kao ženskom novinaru bila je prirodna dužnost iznijeti iz 40 godišniega novinarskoga zvanja sve ono, što sam opazila i doživjela. Bila mi je dužnost da sva ta opažanja ostavim mladoj generaciji, neka spozna neznanu junakinju hrvatskoga naroda prošlosti – da uzmogne izgrađivati nove neznane junakinje sadašnjosti i budućnosti.

Tu je odgovor i onima, koji su me pitali podrugljivim smiješkom - gdje sam našla junačke tipove svojim romanima. - Našla sam ih - gledajući život i borbu - neznanih junakinja hrvatskoga naroda!

Zagorka
_________________
Opaska autorice: Obraćam se svima vama sestre Hrvatice koje ste lično sudjelovale u borbama ili su vam poznate mnoge druge sestre u narodnim borbama s molbom da mi šaljete podatke iz sela i grada, kako bih mogla sakupiti novi prikaz o sudjelovanju i patnjama naše žene u narodnoj borbi - novijega doba. Neka budući naraštaji saznaju koliko je patnja, muka i žrtava dao ženski dio hrvatskoga naroda borbama za čovječnost, pravice i slobodu!

Marija Jurić Zagorka, 1. siječnja 1939
Zagreb, Dolac 8

______________
Ovaj članak od M. J. Zagorke je prvi puta, u ovom obliku, na internetu, te kopiranje za forume, ni cjelovito ni djelomice, nije dozvoljeno. MD

8. od 8
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #8 : Travanj 16, 2013, 21:33:45 »


Gdje su hrvatske junakinje?

HRABROST

Život je bojna poljana, kojom prolazi čavječanstvo u neprestanoj borbi za život i sa životom. A na toj se bojnoj poljani ogledavaju naše sile. O tim silama ovisi, kako nam je! Život ne vodi nas, mi vodimo njega u sebi i oko sebe.

Slavni junaci na bojnim poljima nisu bili i tijelom snažni. Upravo je za čudno, kako je mnogi junak po svojoj spoljašnosti bio neznatan! Ali, u njega je bilo hrabrosti! Ona ga je učinila pobjednikom.

S isto se takvim junacima, ženskim junacima života, sastajemo svakog dana. Koliko sam u životu vidjela hrabrih bojovnica! Čitave vojske. One nisu ni znale, da su velike junakinje. Nisu znale, da su utjelovljena hrabrost!

S kolikom hrabrošću polazi žena u susret opasnom času, kad daje život djetetu? U tim časovima, gdje život stavljaju na kocku za - nov život ... A kako one djecu vode u život? Koliko je hrabrosti u njih, kad obudove i same svojoj djeci krče puteve u životu? Sve su majke hrabrosti! Velike, postojane i - neistaknute! Danas više, nego u prošlosti. Danas su sve prilike života obrnute protiv želje za majčinstvom i njegovim razvitkom.

A ostale prilike života, u kojima se susrećeš s velikom hrabrošću žene baš u novo doba? S kolikom je hrabrošću ušla žena iznenada, silom prilika, iz svoje kućanske bezbrižnosti u borbu za svakdanji kruh? Nije se zastrašila. Nije viknula, niti se potužila. Naprotiv je izišla na ovaj mučni i teški put života, kao da mu je davno privikla. Bila je hrabra! ....

Kako ona ide tim putem? Odvažno - herojski. Radi, radja, napreže duh, srce i snagu, da vodi materijalno i duhovno svoje potomstvo. Ona pregara, odriče se, žrtvuje onima, koje ljubi, sebe svu ...

Nevjerojatna je snaga ovih hrabrih žena!

Koliko smo ih vidjeli u gotovo nevidljivoj tišini, u kakovom kutiću života. Valja samo otvoriti oči oko sebe, pa da vidiš tu vojsku hrabrih žena, na svakoj stazi života ... Život je bojna poljana, gdje slabost - pogiba. Prolaze pobjedonosno samo hrabri. Tu nam je potrebna u prvom redu hrabrost ... Hrabrost je sve u životu. Hrabrost nam daje snage. Što je hrabrost veća, to se lakše odričemo svega onoga, što ne možemo imati. Hrabrost nam daje snage, da budemo pošteni, istinski, da budemo pravedni i prema - drugima! Ona nam daje snage trijeznog prosuđivanja, opraštanja i uvažavanja. Hrabrost nam daje snage nadati se ...

A što je drugo zapravo sreća, nego hrabro prolaziti kroz život? Ničesa se ne bojati! Odvažno zagledati u oči svemu, što nam dolazi. Hrabro dočekati svaki udarac. Tko ga hrabro dočeka, toga nikad ne može svaliti ni slomiti. Ne može ga uništiti. To je - sreća! ...

Hrabrost ili kukavština kormilari su svim događajima i udarcima, koji nas stignu. Dočekamo li ih hrabro, mi ih odbijamo, sredimo, ispravimo i popravimo. Ako dočekamo udarce kukavni, strašljivi, onda nas preplove, potope. I nesretni smo.

Oslanjajte se, žene, na putu kroz život, o štap hrabrosti! Nosite bojnim poljem pred sobom gvozdeni štit - hrabrosti.

Zagorka, 1. srpnja 1940

_______________________


Junakinja Mariane kao Ivana Orleanska ili Mila Gojsalić

Uredu, Zagorka piše o majkama i radnicama, o ženama koje se bore za svoju i svoje obitelji egzistenciju. Ali koliko je, kroz povijest, Hrvatska na društvenim, političkim i ekonomskim bojnim poljima imala junakinja?

Ima li Hrvatska bar danas jednu junakinju?

Nesretna je zemlja koja nema junaka

Ova zemlja ne treba bolesne sebičnjake,
notorne lažove, ohole lopove i
političare suverene vanjske fasade.
Ova zemlja treba nove junake!

Sloboda vodi narod

Tako je nazvao Eugene Delacroix svoju poznatu sliku revolucije koja je nastala 1830. Slika 2,60 metara visoka i 3,25 metara široka upućuje na tri dana Srpnjskrevolucije ("Les Trois Glorieuses" od 27, 28, 29. srpnja 1830), koja je duboko potresla slikara.

Slikovni prikaz borbe za ljudska i građanska prava Delacroix je osmislio kao alegoriju slobode. Marianne vodi, po primjeru jakobinske Ivane Orleanske, svoj narod do pobjede. Dok u desnoj maše zastavom, u lijevoj drži pušku i juriša preko barikada noj se pridružuje pet naoružanih osoba.

Od Francuske revolucije, "Marianne" je simboličan lik slobode i personifikacija Francuske Republike, većinom je prikazana s jakobinskom kapom.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Ivana_Orleanska
http://hr.wikipedia.org/wiki/Marianne
http://hr.wikipedia.org/wiki/Sloboda_vodi_narod
http://hr.wikipedia.org/wiki/Mila_Gojsali%C4%87
http://hr.wikipedia.org/wiki/Eug%C3%A8ne_Delacroix
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!