CRO-eu.com
Srpanj 27, 2017, 08:49:49 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Uspomene na Gornju Krajinu  (Posjeta: 18249 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« : Prosinac 21, 2012, 22:39:45 »


Uspomene na Gornju Krajinu
s osobitim obzirom na Bunjevce


Napisao Ivan Murgić (1)

Svi su Hrvati, zvali se oni Bunjevci, Kranjci ili Vlasi

Ovo Murgićevo djelo je prvi puta na internetu, te kopiranje za forume, ni cjelovito ni djelomice, nije dozvoljeno.
Zahvaljujem se na pomoći dragoj gospđi M.M. bez koje ne bi bilo moguće pružiti posjetiteljima ove dragocjene informacije o stanovništvu Like.
PS: Fusnote su, zbog boljeg razumjevanja, od mene dodane i nisu dio Murgićevog članka. M.D.



Klikni za uvećani prikaz

Puno puta u svom životu, osobito dok sam bio mladji, čuo pitati zašto se zovu Bunjevci mnoge obitelji koje stanuju u nekojih predjelih i mjestih Like s ovi kraj Velebita, visoke planine, a preko gore uz more u tako zvanom Primorju i Podgorju. Nema tomu dugo, da me jedan stari književnik, koji je oko g. 1848 liepe i jezgrovite pjesme pjevao u slavu Jelačića bana (2), u razgovoru o prošlosti našega naroda pitao: "Gospodine, ta Vi ste tamo iz Like rodom, tamo ima ljudi koji se zovu Bunjevci, znate li Vi, odkuda to proizlazi? Ta i tamo u Bačkoj oko Subotice i po drugih mjestih, kamo, sam kao djak dolazio, zovu se stanovnici unjevci, a nitko mi nije znao pravo dokazati, odkuda to ime. Ima ih, koji kažu. da su se njihovi stari vavjek bunili, to jest da su bili rebeli, pak da su ih zato prozvali bounitelji ili bunjevci".

Ja na to neznadoh ništa odgovoriti, nego rekoh: "Gospodine, i ja ne znam o postanku imena 'Bunjevac' što više, nego ono što sam u mladosti čuo u Liki, gdje ima dosta Bunjevaca, a to po narodnoj tradiciji, koja u samom narodu živi i od oca na sina prelazi, a koja se je čuvala osobito za prvih vremena, dok je patrijarhalni žvot vladao, i dok je narod imao više smisla i čuvstva za prošlost i povjesnicu, za pjesme i popjevke, te je još u svakoj kući na stolu ležala pjesmarica. neumrloga Andrije Kačića, pa se iz nje čitalo osobito zimi pri svakom prelu i posjelu".

Polag tih starih tradicija zovu se Bunjevci po vodi Buni u Hercegovini, odkuda su oni potekli. U nesretnom vremenu god. 1463., kad je Muhamed sa svojimi Turci i janjičari Bosnu zauzeo, i bosanskoga kralja Tomaševića objesio, a preko 200 bosanskih plemića, koji se nisu htjeli posunećiti ili poturčiti smaknuo, bježali su toliki kršćani ne samo iz Bosne nego i iz Hercegovine od straha pred otim krvnikom dalje k zapadu i prispjeli k Jadranskomu moru. Medju timi bjegunci bili su i mnogo stanovnioi na obali vode Bune, koja se salieva u veliku Neretve, oko Nevesinje, Blagaja, Stolca, Počitelja i drugih mjesta. Naravski, da uzeše najbližji put do zemlje dalmatinske, koja je tada stajala pod vladom dužda od Mletaka, ponajviše preko Metkovića i Gabele.

Kod njihova kretanja od Bune pridružiše im se imnogi stanovnici iz ostalih mjesta glasovite Hercegovine osobito od grada Livna. Svi ti bjegunci krenuše prama donjim kotarom, ali kad tu nenadjoše dosta mjesta i prostora, da se nastane i zakuće, oni krenu dalje i dodjoše do Knina. Tu se razdieliše; veći dio ode uz kraj mora sa one strane Velebita, a drugi dio okrenu uz vodu Zrmanju, i ode preko Velebita. Oni koji se razsuše niz more na podnožju Velebita, visoke planine, oni se naselišo ondje, gdje mjesta nadjoše. Tako se razširiše uz more skroz do bivšega grada Ledenica i sela Zagona, te naseliše mjesta u tako zvanom Podgorju

-   Vidovac,
-   Konjsko,
-   Karlobag,
-   Dolac,
-   Cesaricu,
-   Prisnu,
-   Bačvicu,
-   Jablanac,
-   Stinicu,
-   Starigrad,
-   Kladu,
-   Lukovo,
-   Volariće,
-   Sveti Juraj,
-   Stolac,
-   Senjsku dragu,
-   Kostrenu,
-   Sveti Jakob,
-   Povile,
-   Ledenice i
-   Zagon, na površju Velobita pako:
-   Oštarije,
-   Crni Padež,
-   Krasno,
-   Vratnik,
-   Krivi put i
-   Krmpote.

Koji odoše kroz dolinu od Zrmanje, ti predjoše Velebit, i naseliše se

-   u Gračacu,
-   Štikadi,
-   u Ričicah,
-   kod Sv. Roka,
-   u Cerju,
-   Lovincu,
-   Vraniku,
-   Smokriću i
-   Vaganu.

Od onih, koji se naseliše uz more i po gori velebitskoj prešli su mnogi kašnje, kad su Turci iz Like i Krbave (g. 1686-1689) iztjerani, preko Velebita u ličku dolinu s ov kraj velebitske planine. Tako su na priliku došli
 
-   Rukavina,
-   Pavelići,
-   Kovačevići
iz Vidovca u Trnovac, Smiljan i Bužim, drugi pako od Bačvice, Jablanca, Stinice, Starog grada u Pazarišta, kao na primjer:

-   Balenovići,
-   Baričevići,
-   Butorci,
-   Čačići,
-   Dragičevići,
-   Duići,
-   Dundovići,
-   Hodaci,
-   Jovanovići,
-   Kocijani,
-   Kolačevići,
-   Krmpotići,
-   Kučani
-   Legci,
-   Levari,
-   Lopci,
-   Markovići,
-   Milinkovići,
-   Muhari,
-   Osmokrovići,
-   Pećine,
-   Pilipovići,
-   Radoševići,
-   Rogići,
-   Samardžija,
-   Simići,
-   Starčevići,
-   Šikići,
-   Vlatkovići,
-   Vrkljani,
-   Živkovići i mnogi drugi, koje ovdje nemogu imenovati.

Svi se ovi još i sada sami zovu Bunjevci i kažu "mi smo vridna braća Bunjevci". Oni sami pripoviedaju, da su njihove obitelji došle iz Podgorja na ovi kraj Velebita oko li godine 1686., kad su se bili njihovi pradjedovi digli na Turke i složno s onimi Hrvati, koji dodjoše od Kapele pod glasovitim vodjom popom arhidjakonom Markom Mesiéem, iztjerali Turke iz Like i Krbave i pusta mjesta naselili. Njihove poglavite vodje bijahu Jerko Rukavina iz Vidovca više Baga, i Dujam Kovačević iz Konjskoga.

Osim naprvo spomenutih mjesta ima još i drugih u Liki, gdje su se tako zvani Bunjevci nastanili, i pomješano živu sa drugimi žitelji ili katolici ili pravoslavnimi, tako na priliku u

-   Novom,
-   Brušanih,
-   Mušaluku,
-   Osjeku,
-   Budaku,
-   Kuli,
-   Vukšiću,
-   Porušiću.
Da tu Bunjevci uz ostale žitelje živu, svjedoče istoglasna imena i pridievci pojedinih obitelji, koje u tih mjestih još i danas stanuju, kao što

-   Antonovići,
-   Butkovići,
-   Pavičići,
-   Ratkovići,
-   Vojvodići i mnogi drugi.

-   Antonovića ima u Mušaluku i u Perušiću,
-   Butkovića u Primorju, na Osjeku i u Krmpotah,
-   Došena u Smiljanu i u Podgorju, u Brušanih i u Mušaluku.

Svi Bunjevci u Liki jesu katoličke vjere i drže puno i čvrsto na svoj zakon, pohadjaju marljivo crkve, a ljudi su dosta moralni, tako da se iz negdašnjih kumpanija, koje su napučene bilo Bunjevci, dok je militarska uprava trajala, malo koja osoba nahodila u sudbenom zatvoru ili u tako zvanom Stokhausu. Ja sam, koj počeh pred 53 godine (naime g. 1828.) služiti u tom narodu, izkusio sam, da iz obćina bunjevačkih osobito iz Smiljana, Trnovca, Bužima, Pazarišta dolnjeg i gornjeg nije nigda bilo kojega čovjeka u apsu sporadi kradja, ubojstva ili kakovih drugih sramotnih pogrješaka. Ako je kad koji stavljen pod iztragu, dogodilo se je to najviše radi kakova eksoesa, kavge ili smutnje u vinu. To isto mi valja reći za narod u Primorju u negdašnjem Podgorju u biloj Sveto Jurskoj kumpaniji kraj Senja.
________________
(1) Ovaj članak napisao je pokojni Ivan Murgić iz Like u proljeću 1881, naj više po nagovoru bunjevačkog biskupa Ivana Antunovića iz Kaloče (*), koji se je bavio skupljanjem povijesnih i etnografskih podataka o Bunjevcima. Biskup Antunović se, o tom pitanju, često dopisivao s Mugriće, pa mu je Murgić u ovećoj raspravi poslao sve podatke, što je znao o ličkim Bunjevcima, pola godine prije svoje rane smrti. Ivan Mugrić, bio je gotovo sav svoj život kao vojni časnik u krajiškoj službi te je, kao malo tko drugi, poznavao život i običaje naroda u Gornjoj Krajini. Ivan Murgić, c. kr. umirovljeni pukovnik, rođen 1813 (1814) u Perušiću, a umro je 30. 10. 1881 u Zagrebu i sahranjen na Mirogoju.

Članak je objavljen 1882. godine u "Viencu" 1. dio - God. XIV., Br. 2 (14. siječnja 1882.) 2. dio - God. XIV., Br. 3 (21. siječnja 1882.) 3. dio - God. XIV., Br. 4 (28. siječnja 1882.) 4. dio - God. XIV., Br. 5 (4. veljače 1882.) 5. dio - God. XIV., Br. 6 (11. veljače 1882.) 6. dio - God. XIV., Br. 7 (18. veljače 1882.) 7. dio - God. XIV., Br. 8 (24. veljače 1882.)

(*) Ivan Antunović (Kunbaja, 19. lipnja 1815. - Kalača, 13. siječnja 1888.) je bio bački hrvatski pisac i naslovni biskup u Kalači. Pisao je romane i pripovjetke. Bio je prvim preporoditeljem bačkih Hrvata. ...
http://hr.wikipedia.org/wiki/Ivan_Antunovi%C4%87

(2) Tu pisac misli na opata i kanonika Josipa Marića (11. 05. 1807, Hrvatska Kostajnica - Zagreb, 13. 04. 1883.), 1866. spjevao je "Pjesma u slavu svetčanosti ... o prigodi razkrivanja spomenika Jelačića Bana"

Diko nasha Chistianovicshu,
Philoshophe u mudrome vichu.
Nut! pogledaj dobre Granichare
Gdjeti Serdca predaju za dare.
Radujse sad junachka Kraino!
Hitro teci ladna vodo Unno
Kad zadobi dobrog Pastira,
Da ti ovce vuk nikad ne dira.

A na samom kraju pjesme Marić svoje osobno veselje ponovno pretače u stihove i ne zaboravlja da na ovim prostorima zajedno u slozi žive graničari katoličke i pravoslavne vjere.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Josip_Mari%C4%87


1.   od 7
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #1 : Prosinac 21, 2012, 22:47:07 »


Kumpanija pazariška i svetojurska spadale su pod otočku pukovniju kojom je upravljao od g. 1829-1835. kao obrstar neki Henrik Liebrich (3) rodom iz Njemačke kod Koblenza, dok nije postao generalom i brigadirom u Kronštadtu u Erdelju. Liebrich bio je strog ali i vrstan pukovnik i upravitelj krajiške pukovnije, da mu nije bilo premca u austrijskoj vojski.

Došao je g. 1803. kao poručnik u Otočku regimentu i služio je u granici, dok nije postao gjeneralom. Kao otočki obrstar bio je tako strog, da je čovjeka ako bi bio ukrao samo dvie šljive, kod štopa dao kazniti. Čim je tko dopraćen pod stražom u Otočac, bile su mu gotove šibe ili batine, ali ne znam da je ikoga kaznio iz Pazarišta i Sv. Jurja. Toliko su bili pošteni i moralni ti ljudi.

Spomenute dvie satnije sasvim su katoličke. Tu nema pravoslavnih ili tako zvanih Vlaha, koji se od nekoiko godina, najviše od god. 1860. zovu Srbi. Poznato je od prošlih vremena, da su se po krajini u mjestih, gdje sami katolici stanuju, dogadjalo riedko pogrieške činice proti zakonu i moralu, dočino su se u mjestih gdje je čeljad dvaju zakona pomješana, i jedan uz druega prebiva dogodile kojekakove nevaljanštine, tatbine, paljevine i ubojstva.

Ajde se vratim opet na poviest o Bunjevcih, od koje se ponešto odmakoh. Pošto sam naznačio mjesta, gdje Bunjevci sami stanuju, i nekoliko miesta u Liki, gdje oni prebivaju skupa sa drugimi stanovnici, koji svoje porieklo neizvode od Bunjevaca, zovuć se Kranjci ili Hrvati, valja mi još navesti i druga mjesta izvan područja ličkoga, u kojih Bunjevci stanuju zajedno sa drugim narodom najviše pravoslavne vjere.

Ta su mjesta s ovi kraj Velebita:

-   Vlaško,
-   Kompolje,
-   Brlog,
-   Melnice i
-   Vratnik.
Tamo ima

-   Babića
-   Biondića,
-   Jurkovića,
-   Katelinića,
-   Marasa,
-   Nekića,
-   Rukavina,
-   Šimunića, i nekojih drugih.

Ti svi kažu, kad ih tko upita: Što si i tko si? "Ja sam Bunjevac"; ostali stanovnici oko njih kažu opet "Ja sam Kranjac ili Vlah", ovi posljednji sada već skoro svi "Srb". Ovo zadnje ime jesu njim uvrtili u pamet najviše njihovi popovi i oficiri, tako zvana inteligencija. Prva vremena nije se to nigdje čuti moglo.

Žalostno je, da danas ljudi pravoslavne vjere i u Liki i Krbavi izvode svoju narodnost od vjeroizpovjedanja
. Vavjek, kad je razgovor o zakonu, kažu "ja sam srbske vjere", kao i Srbi, kad bi takovih bilo u tih stranah, svoju vlastovitu vjeru imaju, a da nisu grčkog vjeroizpovjedanja. Ta razlika u vjeri čini svakojake razmirice u narodu.

U prvih vremenih do god. 1848., a baš i do g. 1861 živili su u Krajini ljudi različite vjere jako mirno jedan uz drugoga, oni su skupa božićevali, uzkrsovali, družili se i kumili jedan s drugim, a kako je danas! Osobito Vlasi i Bunjevci jesu veliki antipodi.

I više ima još miesta u bivšoj ličkoj, otoćkoj, ogulinskoj pukovniji, gdje se potomci tih Bunjevaca nalaze. Spominjem napose mjesto Rudopolje u Liki. Rudopoljci svi su Bunjevci, svi katolici, a zovu se

-   Baričevići,
-   Dragičevići,
-   Franići.

U tom selu rodio se je glasoviti general Pilip ili kako su ga naši stari zvali: Pilipac Vukasović, koj je g. 1809. kod Wagrama blizu Beča poginuo, a prije smrti jošte u francezko sužanjstvo dopao. Francuzi pokopaše ga najsjajnijim načinom, jer hrvatski Bunjevac Pilip Vukasović bijaše ne samo umjetan general austrijski, nego inajveči junak u svoj vojsci carevoj. To je on pokazao svagdje, gdje je u boju bio, osobito kod Dega u Italiji g. 1796., boreći se pram cielomu francuzkomu koru pod maršalom Massenom sa jednom brigadom krajišnika, dok nije na bojište stigao sam ondašnji general Bonaparte, kasnije francuzki cesar. Ovo junačtvo Hrvata Vukasovića kod Dega 11. Travnja 1796. bio je najslavniji dogodjaj u tadašnjem ratu Austrije sa francuzkom republikom. Usporediti se može s njimi junačtvo generala Jurja Grivičića (4) na 27. lipnja 1866. kod Trautenaua u Českoj za prusko-austrijskog rata, gdje je slavni Grivičić suzbio sa dva regimenta cieli pruski korps i tjerao ga tri sata, pa tim jedini za ovoga rata opoštenio austrijsko oružje. Ali i ovo junačtvo nije upisano u zaslugu hrabromu Hrvatu, nego njegevomu korpszapovjedniku podmaršalu barunu Ludwigu Karlu Wilhelmu Gablenz-u (5), koji je drugi dan poslije ove borbe, da li od nužde ili od zavisti oduzeo brigadi Grivićićevoj topničtvo i svojemu centrumu pridržao, a Grivičića postavio na desno krilo, da njegovu kolonu pokriva i čuva. Tu su Prusi suzbili Gablenzovu vojsku, a Grivičića, koj bijaše sa svojom brigadom napred prodro, obkoliše kod Ruglica Prusi sa svih strana, i tu je junak težko ranjen.

Oba ova generala Vukasović i Grivičić, akoprem bijahu vrlo inteligentni i hrabreni vojaci i vojskovodje, imali su mnogo zavistnika osobito medju Niemci i u višjih krugovih, a to zato, jer su bili Krajišnici i Hrvati. Zamjeravalo se Vukasoviću, što je kritizovao ratni plan od g. 1804., a Grivičiću, što je držao po višjem nalogu poznati govor u delegaciji ugarskoj 18. ožujka 1868.

Još ću petlje govoriti o glasovitih ljudih perjekla bunjevačkoga, koji su po tradiciji, ili baš meni lično poznati, a sada da prekinem razgovor o rečenih dvajuh generalih.

Rudopolje, što sam ga spomenuo, padaše nekadašnjoj bruvljanskoj (6), kašnje prozvanoj Sveto Petrovskoj satniji u Ličkoj pukovniji, dok je još lička pukovnija obstojala. Ime ovoj kumpaniji promienjeno je radi bune, koja je pod caricom Marijom Terezijom nakon uvedenja reforma. g. 1746. buknula bila u Bruvnu i Lovincu, koje je mjesto pro zvano sv. Mihalj. Za te bune ubijena su dva častnika, jedan se zvaše Labicki, a drugi Herberstein, a to zato, jer su stranjski bili, narodnoga jezika nisu raznmjeli, a narod nije hotio ništa od militarske uprave znati, niti se njoj podložiti. Ova smutnja i buna prouzroči, da su morali zaglaviti neki Tesla i Skender. Ovo je bio u Liki 18. stoljeća već drugi slučaj, da je narod pogubio cesarske častnike, jer su nepravedno, sebično i samovoljno radili i svoju službu zlorabili. Poput Labickoga i Herbersteina pogubljeni su g. 1710. u Ribniku blizu staroga grada Bilaja na lievoj obali vode Like dva cesarska komisara, neki grof Goronini i baron Ramschüssel. Kod ubojstva u Lovincu sudjelovali su medju ostalim Bunjevci Škenderi, Zdunići, Babići, a u Ribniku Pavičići, Rendulići i mnogi drugi, koji se ovdje ne mogu svi navesti.

Bruvno napučeno je nakon bune g. 1746 samo pravoslavnimi hrišćani, dočim u Lovincu stanuju i danas sami Bunjevci katoličkoga zakona imenom

-   Brkići,
-   Zdunići,
-   Krpani,
-   Kovačevići,
-   Blažinini,
-   Miletići,
-   Šarići,
-   Vrkljani,
-   Japunčići i mnogi drugi.

Kako sam gori već kazao, stanuju u mjestih Graćacu, Štikadi, u Riečicah, u Sv. Roku takodjer sve sami Bunjevci, s kojimi su samo u Gračacu pomješani pravoslavni, ponajviše nekakovi trgovci, zvani u staro vrieme kalajdžije;

-   Drobići,
-   Ispirovići,
-   Kolunčići,
-   Mandići,
-   Ristovići.

Osim u navedenih mjestih na oba kraja Velebita, visoke planine, ima nekoliko bnnjevačkih obitelji u Boričevcu na medji od Vakuva na starom kordunu. Ti su se u Boričevac iz Lovinca naselili poslije trogodišnjega austrijansko-turskoga rata i poslije sklopljenoga miran Šištovu g. 1791, kad je Austrija s oni kraj plišivičkih brda zadobila nekoliko zemljišta. Zovu se ti Bunjevci
-   Kovačevići,
-   Krpani,
-   Pavelići,
-   Pavičići i t. d.

U to doba naselilo se je nekoliko obitelji bunjevačkih iz Pazarišta u Željavi, Baljevcu i Skočaju, zadobivši zemalja od nove akvizicije. Spomenuta tri mjesta spadala su već onda obstojaloj otočkoj krajiškoj pukovniji. Kad se novo zadobljeno zemljište izpod Plešivice mjerilo, bijaše kod mapera, nekoga fendrika, imenom Rentza pomoćnikom neki Mate Rukavina, bunjevačka mudračina iz Pazarišta. Ovaj izhodi kod svoga šefa, da je on njemu s onkraj Plešivice izmjerio najbolja zemljišta, na kojih je Rukavina naselio svoje rodjake i susjeda iz Pazarišta:
-   Rukavine,
-   Levare,
-   Iveliće,
-   Hodake,
-   Balene,
-   Rogiće
-   Simiće,
-   Laliće.

Od toga fendrika Rentza pripovieda se, da je putujuć u granicu javio se kod zapovjedajućega gjenerala u Zagrebu "Euer Exzellenz , ich bin Fähnrich Renz, komme aus Koblenz, und reise in die Grenz", a general da ga je odpravio sa "Gehen sie zur Pestilenz, kommen sie nur zu meiner Kredenz"(7). Isti taj Rentz umro je g. 1834. kao kapetan u miru u Gospiću. Ja sam ga dobro poznavao, bio je vrlo dobar i pošten čovjek, k tome jako originalan.

Još mogu dva mjesta naznačiti, u kojih su potomci Bunjevaca i danas, a to je Saborsko u Kapeli, nedaleko od Plitvica i Vagana blizu Drežnika. Tu imade

-   Matovinovića
-   Hodaka,
-   Kneževića,
-   Glavinića i još nekih drugih.

Kad sam sva mjesta naveo, u kojih Bunjevci živu, mogu imenovati i ona mjesta u Liki, Krbavi, u dolini Korenice i Gaščice, gdje stanuju ili po samo ili pomješani s pravoslavni tako zvani Kranjci. Stari krajišnici zvali su se medjusobno, dok nije postao današnji razdor u narodu jednoga poriekla, Vlasi i Kranjci, kako su već koji bili iztočne ili katoličke vjere (8) Ako bi jih tko upitao, koje su vjere, njemu bi odgovorili:

-   jedan "ja sam hrišćanin", a
-   drugi "ja sam katolik", ili "ja sam Hrvat", a
-   Bunjevac kazao je, kako sam već naveo, vaviek "ja sam pravi Bunjevac".
________________
(3) Heinrich Liebrich (1773. - 1855.) tada je kao gospodarski satnik (Ökonomie Hauptmann) pripadao upravnoj strukturi, a ne aktivnoj vojnoj postrojbi (Feldstand). Rođen u gradiću Schauerheimu u Frankoniji godine 1790. dragovoljno je pristupio Galicijsko-bukovinskoj pješadijskoj pukovniji br. 24. Sudjelovao je u revolucionarnim ratovima protiv Francuske boreći se na Rajni i u Sjevernoj Italiji. Na početku 19. stoljeća dolazi kao gospodarski natporučnik kod Otočke pukovnije gdje je 1809. godine dočekao smjenu vlast.

(4) Đuro Grivičić general major, rođen je 11. 04. 1827. godine u Perušiću. Đuro je svršio Vojnu akademiju u Wiener Neustadtu 1848. godine i posto poručnik. A 1849. godine dodiljen je generalnom štabu vojnog zbora i posto kapetan, 1899. godine major, 1860. potpukovnik, 1861. pukovnik, 1866. brigadir, 1868. godine imenovan je izvan reda generalom. U svim bitkama se sjajno iskazo (a naročito 1866. god. kod Trautena protiv Prusa, gdje je teško ranjen u lijevu ruku, i više puta je odlikovan. Umro je kao brigadir u Grazu 01. 09. 1870.

(5) Ludwig Karl Wilhelm Freiherr von Gablenz > http://de.wikipedia.org/wiki/Ludwig_Karl_Wilhelm_von_Gablenz

(6) Od 1751 g. Imena Bruvno i Lovinac nije se, pod kaznu, sljedećih sto godina-do 1851, smjelo više pisati, nego Sv. Petar i Sv. Mihalj kroz sto godina do 1851. Mnogi Bruvljani (pravoslavni krišćani) utekoše u Tursku, pa 1753. godine naseliše tu graničare iz Pazarišta, Perušića i Mušaluka.

(7) U ovom kratkom dijalogu poenta leži u sufiksu pojedinih riječi koje završavaju sa "nz=nc". Smisaoni prijevod: "Vaše Veličanstvo, ja sam zastavnik Renc iz Koblenc, smješten na grenc (granici)." Našto mu general, ne bukvalno, već rimovno odgovori: "Idite k vragu i dođite tek na moje pogrebno jelo". MD

(8) Kranjci, to jest krajinci ili krąjišnici, srarosjedioci u tih krajevih, i samo djelomice u Kosinju i oko Gospića naseljenici iz hrvatskoga provinciala i Riečke županije. Ovi su Kranjci ponajviše čakavci.


2.   od 7
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #2 : Prosinac 21, 2012, 22:51:40 »


Tako sam čuo u Liki, odkud sama sebe pamtim, a toga ima više od pol vieka (g. 1819., sa 6 god.) Mjesta tako zvana kranjska jesu u Liki Brušani; tu ima nekoliko obitelji, koji neće da budu Bunjevci, nego da su Kranjci, kao što Naglići i još nekoji. Dalje u malom i velikom Mušaluku, gdje

-   Binički,
-   Biljani uz
-   Butkoviće,
-   Antonoviće,
-   Došene i druge
prebivaju, hoće stanovnici, da su Kranjci. Tako isto u Kaluđerovcu, gdje ima i Rukavina, hoće svi stanovnici tog malenoga sela, da su Kranjci. Po njihovih pridjevcih morao bi čovjek suditi. da imadu i pravo, jer se oni zovu

-   Arbanasi,
-   Čopi,
-   Kruljci,
-   Pereti,
-   Plemenčići,
-   Poduari,
-   Poljani i tako dalje.

Svi žitelji u Kaluđerovcu, koji baš najmanju župu u senjskoj biskupiji sačinjavaju, jesu katolici. Kaluđerovčani jesu marljivi ljudi, i bave se najviše lončarijom, praveć zemljene lonce, zdjele, tanjure, pladnje, vrče, žare i druge stvari, koje oni mienjaju po doljnjih stranah tja do Gline, pak s onkraj Une u bivšoj Turskoj do oko Cazina, Majdana, Krupe, Bužima i Novoga za žito, najviše za kukuruz, i time se hrane, imajući drugčije slabu i malenu zemlju. Voda Lika, koja ovuda kroz velike litice, klisure i sklope teče i u Kosinj prodire, pa ondje u Lipovu Polju ili ti u Kućištih u ponore pod zemlju uvire, dieli Kaluđerovao od Pazarišta, S oni kraj vode Like, preko koje sagradjen jest g. 1837. kameniti most na jedan obluk visok nad vodom 30 hvati, stanuju Bunjevci:

-   Balenoviči,
-   Butorci,
-   Duići,
-   Krpani,
-   Lulići,
-   Pilipovići,
-   Radoševići,
-   Rukavine,
-   Smolčići i još drugi.

S ovi kraj Like, kako već rekoh stanuju Kranjci Kaluđerovčani.

Dalje gori u Liki stanuju kao u Mušaluku, tako u Gospiću, Kaniži, Širokoj Kuli, Podlapači, Udbinji, Mutiliću obitelji, koji kažu da su Kranjci ili Hrvati. Oti se zovu

-   Bišćani,
-   Gregorići,
-   Holjevci,
-   Mesići,
-   Misiri,
-   Nikšići,
-   Podnari,
-   Sertići,
-   Špalji,
-   Šprajci,
-   Trtnji i drugi.
Ti svi kažu, dasu njihovi stari s popom Mesićem od Brinja, Jezerana i s ovaj kraj Kapela od Ogulina, Vrbovskoga, Ribnika u Liku došli, Turke iz Like i Krbave osobito iz Udbine iztjerali, i sva mjesta, gdje ta imena sada živu, zasjeli.

To isto pripoviedaju nekoji stanovnici u Bilaju, Ribniku, u Gpspiću i okolo njega imenom

-   Mudrovčići,
-   Miholjci,
-   Župani,
-   Valentići i ostali;
uz ove živu i drugi, koji kažu (može se njim i vjerovati), da su poriekla bunjevačkoga, kao na priliku

-   Brkljačići,
-   Cvetići,
-   Jelače,
-   Kikići,
-   Meštrovići,
-   Štimci,
-   Vukelići i još nekoji.

U obće imade skoro u svakom selu u Liki uz Bunjevce i ljudi, koji kažu, da su kranjskoga ili hrvatskoga pokolenja. Od kuda to potiče, to nezna danas nitko, samo se mogu ti ljudi razlučiti po nekojih osebujnostih, jer kod onih, koji kažu da proizlaze od Bunjevaca, imade u mnogih stvarih, drugi običaj, drugi govor i baš u nekojih mjestih i drugačija nošnja.

Sad da navedem za bolju razliku i ona mjesta, gdje stanuju Vlasi sada prozvani Srbi po Liki i Krbavi. Ta su mjesta počamši od tromedje ili brda Urlice i izvora Tiškovca:

-   Drenovac,
-   Mala i Velika Popina,
-   Kupirovo,
-   Osredci,
-   Srb,
-   Suvaja,
-   Doljani,
-   Dobroselo,
-   Lisičjak,
-   Lapac,
-   Kruzi,
-   Nebljuje.

Ta su sva mjesta na onaj kraj plešivičke planine, koja se tuda proteže pod imeni Kamensko, Veliki Kuk i Lumbardenik. Ona leže većim dielom na obali vode Une, koja u Suvaji izvire. S ovi kraj rečene planine leže druga mjesta čisto pravoslavna, a to su

-   Bruvno (od 1746),
-   Čitluk,
-   Deringaj,
-   Divoselo,
-   Jošone,
-   Komić,
-   Kurjak,
-   Mazin,
-   Medak,
-   Mekinjar,
-   Mogorić,
-   Ondić,
-   Ostrvica,
-   Pečitelj,
-   Ploča,
-   Raduč,
-   Tomingaj,
-   Visuć,
-   Vrebac.

U Počitelju, Ćitluku, Medku pripoviedali su stari ljudi, da su se njihovi prvanji takodjer doselili iz Hercegovine u Liku, koja je onda pusta bila, i da su mjestom, kamo su došli, dali imena onih, koja su u Heicegovini ostavili, pa da su tako prozvali sadanji

-   Čitluk,
-   Divoselo,
-   Medak,
-   Mogorić
-   Počitelj,
-   Raduč i
-   Vrebac.

Pošto ima još i danas u Hercegovini dosta katolika, to se može suditi, da su predji Bunjevaca još u staroj svojoj postojbini katolici bili, a da nije istina, što neki pravoslavni hoće, da su Bunjevci svi iztočne vjere bili, pa da su bježeć u Dalmaciju i u Liku pred turskim zulumom dopali u šake talijanskih i hrvatskih popova, koji da nisu dopustili bjeguncem naseliti se, dok nisu primili zapadni zakon. Tako da su Bunjevci postali katolici, a oni drugi. što su se u pustarah naselili, da su ostali kod iztočne vjere i navjek Srbi.

Bilo kako mu drago, toliko je istina, da su mnoga imena i pridjevci kod pravoslavnih i katoličkih Bunjevaca istoglasni kao na priliku kod

-   Babića,
-   Brkića,
-   Došena,
-   Panovića,
-   Radoševića,
-   Simića,
-   Vlatkovića,
-   Živkovića,
pa zato mislim da neima dvojbe, da su oni ne samo jednoga naroda, nego i jednoga poriekla, svi su Hrvati, svi južni Slavjani, zvali se oni Bunjevci, Kranjci ili Vlasi.

Nuder da se vratim opet na mjesta u Liki i Krbavi.

Najprvo ću spomenut PERUŠIĆ. Tu ima troje vrsti naroda.
 
  • Jedni
su Bunjevci, kano ti

-   Aležkovići,
-   Antonovići,
-   Jurkovići,
-   Lulići,
-   Markovići,
-   Rukavine,
-   Vlajinići i još nekoji.

  • Drugi
izvode svoje pokolenje od Hrvata, koji su došli u Perušić g. 1689., kad su Turci iz Like iztjerani. i tu se naselili, kao
 
-   Brajkovići,
-   Dasovići,
-   Kolaki,
-   Oreškovići,
-   Pocrnići,
-   Sokolići,
-   Šutići,
-   Veslari.

  • Treći
, kojih ima najviše u Perušiću, neznadu pravo ni sami, kojega su poriekla. i kažu sada, da su pokršćenici. To su potomci starih Ličana, koji su se, kad su Turci nakon boja muhačkoga g. 1526. Liku i Krbavu osvojili, bili poturčili, pa opet kršćansku vjeru prigrlili. Ti se zovu

-   Alivojvodići,
-   Asančaići,
-   Bašići,
-   Čutići,
-   Ćulumovići,
-   Grivičići,
-   Hećimovići,
-   Karići,
-   Kasumovići,
-   Kulaši,
-   Kurteši,
-   Milkovići,
-   Murgići,
-   Ojerovići,
-   Šeferagići,
-   Tomaševići,
-   Turići,
-   Uremovići.

Pripovieda se, da je dao ove obitelji krstiti bikup senjski Glavinić, pa da je pretvorio u katoličku crkvu tadašnju džamiju, koja je i prije katolička crkva bila. Ova liepa crkva "Uzvišenja Sv. Križa" (9) stoji i danas, ima 9 oltara i okolo na okolo koridor. Svaka familija, koja se pokrstila, dala je sebi načiniti oltar sa likom svoga patrona. Tako ima familija Murgića svoga patrona sv. Antu od Padue. Perušić je u senjskoj biskupiji skoro najveća župa i broji do 6000 katoličkih duša. Plovani ili župnici perušićki bili su u prijašnja vremena stranom ljudi jako odlični. Tu je bio župnikom kasniji senjski biskup Kabalini, zatim dr. Agrikola Kargačin, prepošt novljanski pak pokojni opat Stevan Sarkotić od Lisca (Dubrovačko Primorje). Ovaj posljednji bio je uzoran i dobar pastir te učitelj perušićkoga puka, koj se nekoč mogo uznieti za sve dobro, pravedno i slavno, ali danas mnogo se izkvario. Žalibože da je tako gotovo svuda po Krajini, u kojoj bijaše vaviek više reda nego li danas, pa i slave, ponosa, a bogme i više materijalnoga imetka i fizične jakosti.
________________
(9) http://tz-perusic.hr/index.php?content=CRKVA_UZVISENJA_sv_KRIZA


3.   od 7
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #3 : Prosinac 21, 2012, 22:55:43 »


A sam Bog zna, što će sve od toga naroda biti. K Perušiću spada jedno malo selo, zove se Studenci, gdje ima razštrkano u brdih pod kosom nekoliko pravoslavnih kuća:

-   Borčići,
-   Bruići,
-   Glumićići,
-   Petrići,
-   Stakići,
-   Uzelci.

Da je Perušiš još u stara vremena, i prvo nego li su ga Turci osvojili, ugledne mjesto bio, dokazuju razvaline u Štitaru i na brdu Klisi, gdje je, kako pripovieda narod, stajao stari rimki grad. Široka Kula nije daleko niti pol drugi sat od Perušića, pak i tamo bio je stari rimski grad, gdje se nalazi, kad se zakopa u zemlju, rimskih mozaika i vrča. Tih je starina još prije 40 godina mnogo bilo. Ja sam ih sam kao (11-to godišnji) kadet god. 1824. gledavao.

U samom Perušiću stoji i danas blizu crkve Sv. Križa na brdašcu razvalina okrugle turske kule, koju je po tradiciji zidao g. 1553. beg Malkoć. Kažu  da je Malkoč bio prvi zapovjednik turski u Liki, kad ju je ostavio grof Ivan Karlović, i pobjegao u posavsku Hrvatsku, gdje je umro i g. 9. kolovoza 1531. pokopan u crkvi Remetskoj kraj Zagreba, koju- je strahoviti potres od 9. studenoga 1880 skoro srušio.

U Liki i Krbavi ima puno razvalina (gradina), mnogo spomenika stare slave i časti glasovitih knezove Karlovića. Njihovi gradovi (Karlovićevi dvori) stojaše u Mutiliću i Visuću blizu Udbine, gdje su prije Turaka sjedili biskupi od Like i Krbave. Na te knezove spominju i Karlovića Korita, a na vodi Liki na putu iz Perušića u Pazarište zvalo se mjesto, gdje se sve do godine 1837. prevažalo na kerepu (brodu), dok nije napravljen most kod Kaluđerovca, Karlovićev brod.

Hajd da se sada ogledam od Perušića prema zapadu, a tu ti je prvi KOSINJ. To ti je dolina skoro pet sati dugačka, kojom Lika teče, pak u Lipovu Polju u ponor uvire. Ljudi se osvjedočiše, da ta voda izpod `Velebita prolazi i kod Žrnovnice u more utiče, jer više puta, kad bi Lika u jeseni nakon velike kiše izašla, Lipovo Polje i dolinu Kosinjsku potopila, odnesla bi snopove poženjene jelde (hajde) u ponor, a ti  bi snopovi tamo u Žrnovnici na vidjelo izašli; Opazujem, da je Velebit planina široka ponora do  mora najmanje 8 do 10 sati.

Kosinj je, za militarske uprave, brojio samo četiri sela, a medju ovim Gornji Kosinj, gdje je bila stacija satnije. U tom selu živu tako zvani Kranjci:

-   Benčići,
-   Biljani,
-   Butine,
-   Grgurići,
-   Klobučari,
-   Marinići,
-   Milkovčići,
-   Perše,
-   Pintari,
-   Pleše,
-   Podnari,
-   Pršljani,
-   Spoljarići,
-   Sporčići i drugi.
Svi su katolici, te imadu liepu crkvu Sv. Ante.

Onda sliedi selo Mlakva s kršom. U tom selu stanuju sve čisti Vlasi, i zovu se:

-   Bobići,
-   Cvijanovići,
-   Glumičići,
-   ileusnići,
-   Javorine,
-   Kokotovići,
-   Kordići,
-   Munjasi,
-   Paripovići,
-   Pražići, M
-   Repci,
-   Varicaki i tako dalje.

Sad dodje Donji Kosinj; u tom selu ima jedno 30 kuća, koji se zovu Vukelići, a kažu, da su Bunjevci i da su im stari došli iz Hercegovine i Kotara. Ovi se Vukelići dosta razlikuju od ostalih stanovnika u Dolnjem Kosinju, koji se zovu Kranjci. Vukelići priliče u mnogom Pazarištanom, i najvole se ženiti iz Pazarišta ili pako iz Perušića. Vukelića ima osim toga kako sam spomenuo u Pazarištu, u Primorju kod sv. Jurja  u Lipah kraj Gospića. U Dolnjem Kosinju je posebna katolička župa, Krenjci:

-   Bilinari,
-   Draškovići,
-   Jugovići,
-   Klobučari,
-   Kosinjski Majetići,
-   Petranovići,
-   Šopi,
-   Šutići,
-   Tomci i ostali bili su nekoč marljivi ljudi, radeći drveno posudje, kao zdjele, pladnje, škipe.

Od pravoslavnih ima u Donjem Kosinju tri obitelji:

-   Bruići,
-   Lubeni,
-   Miletići.

U Donjem Kosinju ima vinograda, kojih nije inače nigdje u gornjih krajevih s ove strane Velebita. Ti su vinogradi bili dobro obdjelani u prva vremena, a radjali su u toliko, da je bilo gospodara, koji bi bili ubrali godimice 50 do 60 vedri ili barila, kako se tamo govori. Neki Frane Jugović, Mateša Šutić i Mile Petranović dobili bi najviše. Vino je bilo dobro, samo malo odviše kiselo.

K Kosinju spada još i LIPOVO POLJE, gdje je samo jedna kuća Lekčevića katoličke, a svi su drugi pravoslavni. Zovu se:

-   Baste,
-   Bogavci,
-   Bruići,
-   Ćormarkonići,
-   Gledići.
-   Glumći,
-   Kokotovići,
-   Mileusnići,
-   Pavlovići,
-   Stakići,
-   Šakići,
-   Škarići.

Svi Kosinjani prebivaju na podnožju velikih brda, mnogi baš u griču sporadi potopa ili povodnje, kad Lika izadje što se mal ne svake godine dogodi osobito u proljeću, kad se snieg topi. Potopi su najveći bili u Kosinju g. 1803, 1823, te 1878. i 1879. Godine 1879. ležala je voda mal ne 7 mjeseci po svem Kosinju kao sinje more, tako da su ljudi istom u mjesecu lipnju nešto jarog žita posijati mogli. U Kosinju se i nesije onimo nego jare žito, najviše kukuruz. Zemlja je vrlo dobra i plodna. Na njoj raste pšenica, ječam, leća, kukuruz kao i svaka druga sjetva bez djubra. Sieno osobito na lučicah uz obalu Like i potoka Bakovca, koj izvire izpod Velebitske planine blizu puta, što k Jablancu vodi, i utiče u Liku nedaleko crkve sv. Kate, tako je liepo i dobro, da je jedva bolje ono u Misiru uz Nil. Da Kosinj nepotapa toliko Lika i da mu se nije narod nešto u novije vrieme izkvario, bio bi-vrlo sretno i blagoslovljeno mjesto Gornje Krajine. Do g. 1830. bio je Kosinj s morala tako na glasu, da nije nigda ni duša iz njega u Stokhaus (zatvor) dospiela, akoprem je već tada kumpanija Kosinjka 8000 duša brojila. Tada sam ja tude bio pisarom kumpanijskim, a imao sam plaće na mjesec 1 fr. 30 kr., a radio sam i pisao jamačno toliko, koliko danas 3 i 4 činovnika sa plaćami možebit od 600 do 1000 for.

Medju Gornjim Kosinjem i Lipovim Poljem stajao je nekoč na velikom brdu grad, koj se zvao Bočaj (Bočad, Bočać) (10). Razvaline toga grada vide se i danas. Ljudi pripoviedaju, da su tu stanovali nekoč nekakovi grofovi Bočkaji (Bocskay), koji da su se kašnje u zemlju ugarsku preselili. Ja sam zapamtio kao dječak od 5 godina od prilike, da je dao kod staroga grada negdašnji poručnik Petar Meštrović kopati i novce tražiti, ali nije ništa našao.

Tako isto ima i u Pazarištih dvie stare gradine, one se zovu Oteš i Ostrvica. Prva je u Gornjem Pazarištu kod mjesta, koj se danas obično zove Klancem, a Ostrvica je u Doljnjem Pazarištu kod sv. Jakova prama Velebitu, kuda se ide u Cerin Padež. Od otiju gradina pripovieda narod, da se u njima boravio neko vrieme kralj Bela, kad je bježao pred Mongoli, koje su kašnje Hrvati na Grobničkom Polju potukli. Zidine starih nekoć gizdavih zgrada vide se i danas na vršcih. Na Ostrvici ima i danas bunar, a brdo je naoštreno i šiljasto kao glava sjećera, a visoka more biti Ostrvica nad poljem pazarižkim do 2000 cipela. Oteš je puno nižji; u njegovih razvalinah kopali su ljudi prije kakovih 40 godina novce, pak su našli preko 20 zlatnih cekina sa slikom kralja Bele, kako pripoviedaju. Pri tom kopanju bio je neki krajišnik Milinković koj je, premda na oba oka sliep, jedan dukat našao.

Pazarišta nisu nigda turska bila. Tu i neima obitelji, koja će kazati, da su im stari muhamedanci bili već oni kažu, da su Bunjevci. Obitelji, koje se drže za potomke Turaka, ima raztrešeno po Liki, takove su

-   Alići i Čanići u Gospiću,
-   Šabani u Novom.
-   Turići u Kaniži kod Gospića,

Turići bili su plemenitaši kao i Murgići (11), ali su im diplome izgubljene okretom stvari od g. 1530. do 1680., a osobito g. 1746. kad je granica po militarsku ustrojena. Da to može biti istina, pokazuje taj faktum, što su muhamedanci nazvani Murgići u Peći nedaleko od Kladuša još i danas age. Kazivali su naši stari, a medju ovim bijaše posljednji glagoljaš lički pop Nikola Murgić (umro 17. siećnja 1840. u starosti od 88 godini u Perušiću), da je petero braće Murgića iz Perušića u Tursku otišlo, jer se nisu htjeli pokrstiti, a samo dva najmladja Omer i Ajder, da su kao pokrštenici na svojem zemljištu u Perušiću ostali i dobili na krstu u crkvi Sv. Križa ime jedan Dane a drugi Stjepan . Od prvoga ne ima potomka već odavna, a od drugoga nastali smo mi svi ostali Murgići, a ima nas po svietu kojekuda do 200. Osim spomenutoga pope Nikole bio je katolićkim odličnim popom i njegov stric Tomo, koji je umro g. 1780. Osim njih dvaju popova bilo je iz porodice Murgića 10 oficira, od kada je Krajina na vojničku ustrojena. Spominjom samo svoga pokojnog brata (umro g. 1870.) pukovnika Juricu Murgića, koj bijaše jako inteligentan častnik, te mu je bilo malo ravnih u austrijskoj vojsci.
________________
(10) ... Najvažniji bio je Kosinj, ali i njega još 1499. zovu selom. Tu su Kosinjski, na brdu povrh naselja, sagradili tvrdi grad koji je nosio ime Bočać (Bočad, Bočaj). Za turskog prodiranja sav se Bočaj raselio i područje je ostalo pusto sve do turskoga povlačenja. Poslije odlaska Turaka krajiške su vlasti dovele nove naseljenike u tri struje.

(11) Potomci Ajdera Murgića:

-   Mugrić Michael, rođen u Perušiću u petak 14. 05. 1824. Sa 13 godina, 13. 10. 1836., stupio je svoju oficirsku obuku u Terezijanskoj vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu gdje je u četvrata 12. 05. 1842, sa još nepunih 18 god. i umro.
-   Murgić Jurica, c. kr. pukovnik, rođen u Perušiću 14. 04. 1829., jedan od najčeličnijih hrvatskih rodoljuba u vojsci, prijatelj pokojnog Grivičića. Od 01. 11. 1878 u mirovini i kao takav umro je u psihijatriji Feldhof kod Graza 10. 02. 1878. Bio je od 23. 04. 1873 sa Sarah Cahitt-Croker oženjen.
-   Murgić Danilo, desetnik u Perušiću


4.   od 7
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #4 : Prosinac 21, 2012, 23:53:55 »


Kad se ostavi Kosinj i Perušić i dalje pram sjeveru krene, eto ti mjesta KUTEREVA. Tu su sve sami Kranjci katolici i imaju svoju župu. Za Kuterevom dodje Švica i Ponori. Tude stanuju ponajviše pravoslavni, a ima i tako zvanih Kranjaca, koji svoju malu župu imaju. Medju katolici živi vrlo ugledna i imućna obitelj Prpića, koja drzi ljepe kuće, mline i pile na vodi Gaščici, koja u Ponorih pod zemlju utiče. Ti su Prpići poriekla bunjevačkoga, a predji njihovi došli su u Švicu iz Bužima u Liki. Naselio ih je pako pop Prpić, koj je u Švici župnikom bio i svoga brata u Švici namjestio. Švica jeste vrlo liepo mjesto. Tu imade na vodi Gaščici preko 40 vodopada u nizini od 25 cipela na jedno malo polje odkuda Gaščica teče prama Velebitu i tu u ponore pada. Kao što Lika na vidik izlazi kod Žrnovnice, tako i Gaščica izlazi u Primorju kod Sv. Jurja.

Na putu od Švice pram planini Kapeli dolazi se u Katoličke Kompolje, gdje su sami katolici tako zvani Kranjci:

-   Banići,
-   Belovići,
-   Dengurići.
-   Dubravčići,
-   Fajdetići,
-   Grčevići,
-   Kranjčevići,
-   Muratovići,
-   Nikšići i tako dalje.

Izpod Katoličkog Kompolja na podnožju Velebita (Senjskoga Bila) ima Vlaško Kompolje, selo od jedno 70 do 80 kuća raztrešeno pod brdi. Tu ima takodjer nekoliko bunjevačkih obitelji: Rukavine, Šimunići. Ostali stanovnici u tom Kompolju jesu tako zvani Vlasi, a pravoslavne vjere.
Smiešno je, da ovo selo prozvaše u novije vrieme Srbskim Kompoljem bez obzira, da se to selo od najstarijih vremena zvalo Vlaška Kompolje za razliku od Katolićkoga Kompolja.

Oba Kompolja svezana su sa Brlogom, gdje je prije bila kumpanijska stacija.

U BRLOGU ima takodjer obitelji, koje kažu i danas: mi smo Bunjevci. Oni se zovnu opet

-   Rukavina,
-   Marasi,
-   Babići,
-   Lončari,
-   Jurkovići.

Od ovih Jurkovića potekao je pokojni kapetan Pave Jurković, koj je kao poručnik 4. travnja. 1849. s hrabrimi Otočani u bitki kod Tapijo Bičko red Marije Terezija zaslužio i barunom postao.

U Brlogu ima najviše pravoslavnih, koji imaju tu župnu crkvu kao što i katolici. Prva vremena živili su brložki stanovnici Bunjevci i Vlasi u najljepšoj slogi, a danas bože oprosti. - To je doniela nova era, hvaljena loboda, nesretna konstitucija. Pripoviedaju, da je u Brlogu bilo nekada glavno zapovjedničtvo vojničko, koje se kašnje u Karlovac preselilo, a zapovjedajući general zvaše se Petazzi (12) Brlog spadaše prvo nego li se je Krajina militarski uredila, grofovom Gusićem, koji su kašnje imanja carstvu dali, a za to dobili druga imanja u Kranjskoj oko Črnomlja i Metlike. I sada ima njihovih potomaka, ali nisu grofovi, nego samo baroni. Na te Gusiće spominje i danas jošte kod Brloga i Grusića polje i Gusića grad, razvaline na briegu.

K nekadašnjoj brložkoj satniji spadahu sela Melnice i Vratnik pod Veleloitom uz cestu, što u Senj vodi.

Kako sam već spomenuo, ima tu Bunjevaca

-   Biondića,
-   Katalinića,
-   Nikića
sa katoličkom župom. Dalje od ovih sela prama istoku leže mjesta Žuta Lokva, Rapaić Klanac i tik do Gusić polja selo Prokike. U Žutoj Lokvi je od starine pošta i tu se diele ceste, jedna Josipova ide iz Karlovca u Senj, a druga u Otočac i dalje u Liku. U Žutoj Lokvi malo je kuća, a većinom su Kranjci, dočim u Prokikah i u Rapaiću stanuju samo pravoslavni.

Hajd da se sada navratim na BRINJ. Ovo je liepo mjesto, i izgleda kao mali varoš. Prije bijaše najljepša satnija bivše pukovnije ogulinske. U Brinju stanuju tako zvani Kranjci ili katolici, te imaju svoju župu, koja je najveća u senjskoj diecezi. Samo ima jedno selo kod Brinja, zove se Lučani, u kojem pravoslavni za sebe stanuju i svoju crkvu imaju. U tih Lučanih rodio se pokojni patriarh Josip Rajačić. Poznato je, da je Brinj u prva vremena, dok je to mjesto spadalo pod Frankopansku oblast, bio jako na glasu. Brinj nemogoše Turci nikada osvojiti. Njegov gradić Sokolovac, u kojem je i danas još uzdržana liepa crkvica, odolio je vazda Turkom, jer su ga juunčki vaviek Brinjani branili. Bilo je u prva vremena u Brinju uglednih obitelji, koje su si stekle velike zasluge kod obranbe tvrdje brinjske. Od toga vremena potiču i plemenitaši u Brinju, kao na priliku

-   Draženovići,
-   Holjevci,
-   Rajkovići,
-   Vučetići i drugi.

U Brinju i u njegovoj okolici neima Bunjevaca, te svi stanovnici tamošnji kažu, da su poriekla kranjskoga ili hrvatskoga.

Sad da se vratim od Brinja natrag, a da netaknem Križpolje, Jezerane i Stajnice, mjesta pod Kapelom, gdje živi isti narod, kao i u Brinju. Krenut ću od Brinja preko Škramnice u dolinu od Gacke prema Otočcu, Sincu i Lešću starom cestom, kuda je vodio g. 1809. poslije boja pod Bilajem u Liki 21. i 22. svibnja maršal Marmont franeuzku vojsku na Rieku i Ljubljanu. Tom starom cestom, koja je već davno zapuštena, dolazi se preko Drenovačkoga Klanca u Škare. Tu su stanovnici pravoslavni, a o mjestu neimam što godj osobita opaziti, nego da je u tih Škarah za militarske uprave u prošla vremena služio kao kapetan neki barun Simbschen (Simbšen) (13) kašnje vrhovni zapovjednik u Petrovaradinu, i da je držao u Drenovu Klancu mali posjed.

OTOČAC je od starine poznati varoš na vodi Gaščici; u njem su imali grofovi Frankopani grad, od kojega se još vide ostanci dosta znatni. Fortica otočka još je g. 1840., dok je Liebrich pukovnikom bio, popravljana.

Poznato je, da je u Otočcu bio štop Otočke krajiške pukovnije od g. 1746. do g. 1873., a danas je u njem zapovjedničtvo rezervne pukovnije otočke grofa Jelačića broj. 79. U Otočcu ima ljudstva različitoga poriekla, Bunjevaca, Kranjaca i Vlaha, a o samom gradu dalo bi se puno više govoriti, ali sada to prepuštam.

Dakle dalje u LEŠĆE i SINAC putem u Liku i Krbavu. Ova su dva mjesta u polju uz vodu Gaščicu, koja u Vrelu pod brdom Korenom izvire, te kroz Sinac, Lešće, Čoviće, Prozor i Otočac teče do Švice, gdje i uvire, dočim drugo rame kroz Otočao kraj Staroga sela. Izpod Drenova Klanca u Brlog prodire do Gušića polja, pa u Vlaškom Kompolju pod zemlju zavire. U otočkoj bivšoj pukovniji nije bilo ljepših sola od Sinca i Lešća. U obadva ta mjesta jesu žitelji sami katolici, koji se zovu Kranjci. Poznata su tu imena obitelji:

-   Begovića,
-   Dujmovića,
-   Grčevića,
-   Kolakovića,
-   Kvaternika,
-   Ladešića,
-   Matasića,
-   Moguša,
-   Mravinca,
-   Oreškovića,
-   Sarkotića,
-   Sladovića i tako dalje.

Pazariška, Svetojurska i Lešćanska kumpanija bilo su jedine u bivšoj otočkoj čisto katoličke bez pravoslavnih. Puk lešćanski bio je na glasu spored morala, reda i čistoće; osobito bile su tu žene marljive i držale su mnogo do čistoće u kućah i u odjeći. U Lešću kao što gotovo svuda po Gornjoj Krajini s onaj kraj Kapele grade same žene haljine svake boje crne, modre, biele, šare, te pređu, tkaju, šiju, pletu platno i sukno za sebe, za muževe i djecu. Prava je krasota, kako žene u gornjoj Krajini bez razlike bile Bunjevke ili Kranjice ili Vlahinje, odieću, rubine i haljine urediti znadu. Svako čeljade bilo mužko ili žensko ima osim svakdašnjega odjela i svoju svetačnu robu, koju oblači u nedjelju i blagdan, kad ide u crkvu i medju narod. O kulturnom životu naroda u našoj otaćbini dalo bi se u obće puno i prepuno razglabati.

Lešće i Sinac imaju svaki svoju liepu župu, a narod pohadja rado crkvu, kao svukud po Gornjoj Krajini, gdje su katolici. Kod pravoslavnih je drugo; oni daju sve popn i za crkvu, ali u nju jih-malo ide. To sam vidio, od kad sam postao.

Kad se Sinac i Lešće ostavi, onda se predje brdo Koren, i na lievo dojde se u selo Ramljane, izo vog sela u ČANKA (14), a od tuda u Bunić. Na desno od Korena ide se preko Janjča u Perušić, od kojega sam već govorio.

Sada mi je reći, da su Ramljani na visini, i da u tom selu živu sve katolici (Kranjci), koji imaju svoju župu. Čanke (Čanak) leže u dubokoj kotlini, i tu su katolici. Preko sela Kozjana, 10 do 15 kuća pravoslavnih samih Kneževića i Hrnjaka, eto me kroz sat i po u Buniću.

BUNIĆ bijaše za vrieme krajiške uprave satnička štacija.. Liepo to mjesto leži na podnožju velikoga brda, koje se zove Gjurum. U Buniću ima katolika i pravoslavnih, ali je posljednjih više. Medju katolici bilo je u prva vremena odličnih obitelji, medju koje spadaju Rastići. Iz ove je obitelji poteklo više oficira, a medju ovimi glasoviti podmaršal Danilo Rastić (15), koji je 4. travnja 1849. sa svojom brigadom (sve Otočani i jedan bataljun Ogulinaca u svem jedva 2000 vojnika) suzbio cio korps Magjara 18000 momaka pod zapovjedi Damjanića i Klapke, i tu baš svu njihovu kavalerijn raztjerao i 13 topova oteo. Kod ovoga junačtva, koje njemački militarski pisac Pönitz obilježuje kao osobito uzorni čin u vojničkoj povjesti (jer je tu pješačka vojska nadjačala konjički atakt), dobio je Rastić red Marije Terezije. Rastić, koj je sa svojimi četami sačinjavao arirgardu (zalaznicu) Jelačićeve vojske, i njemu ledja pokrivao, spasio je tu banovu vojsku od propasti. Dobilo je tad redova te zlatnih srebrnih kolajnah više graničarskih oficira i podčastnika, a bivša otočka pukovnija nosila je g. 1850. najviše redova ili križa i kolajna u čitavoj austrijskoj vojsci[/b]. Tko ne vjeruje, taj neka pogleda u almanah od g. 1850. General Rastić služio je još za Napoleona, i marširao je kao mladić od 16 godina. u Rusiju, gdje je tekar u bitci kod Smolenska g. 1812. postao oficirom. Kad je Krajina g. 1814. opet pod Austriju došla, služio je Rastić kod Slunjana i bio je mnogo godina adjutant ovdje u Zagrebu kod general komande. Bio je to ljudina u najboljem smislu.

U Buniću služio je kao kapetan i major Laudon (16), i otišao je god. 1762. sa krajišnioi u pruski rat. Kako je tamo vojevao, poznato je iz povjestnice. U Buniću sazidao je Laudon malu katoličku crkvicu, a u njoj su pokopana dva njegova sinćića, koji su umrli u Buniću. Laudon rodjen god. 1714. u Liflandiji kao luteran prešao je u Buniću na katoličku vjeru, i utemeljio tu crkvu i župu. Crkva što ju je Laudon nekoč sazidao, bila .je vrlo malena, a vrieme ju je bilo jako oštetilo, stoga je dao general barun Urban (17), poznat kao vojskovodja za rata magjarskoga proti Bemu u Erdeljskoj g. 1848-49, a kašnje brigadir u Gospiću, novu crkvu od tesana kamena g. 1856. napraviti. Ono malo Bunićana, koji su katolici, neznade kojega su poriekla; niti kažu da su Bunjevci, niti Kranjci, nego samo: mi smo pokršćenici. Pripoviedaju stari ljudi, da su predji

-   Jurasovića,
-   Meštrovića,
-   Rastića,
kojih potomci i danas u Buniću žive, nekoć muhamedanci bili, kad su Hrvati Krbavu opet osvojili.

K Buniću spadala su još sela Salamunić i Pisac prama jugu, a Mala Krbavica prama sieveru, te Debelo Brdo pram iztoku. U svih tih selih jesu žitelji pravoslavne vjere.

________________
(11) Tu nije pokojni pisac Ivan Murgić, koj je bio u obće protivnik današnjih ustavnih institucija i zagovornik stare krajiške sisteme, dovoljno ubaviešćen. Brlog i Gusić grad zapustili su Gusići uslied turske provale konocm 16. Vieka, a oko g. 1610. naselio je tu kapetan senjski Sigismund Gusić Vlaho iz Bosne došavše, i postavio krajiške straže. Vojno glavno zapovjedničtvo nije nikad bilo u Brlogu, već od g. 1579 vazda u, Karlovcu.

(12) General grof Benvenuto Petazzi držao je pako u zalogu nekoć Frankopanska i Zrinska imanjaa Ribnik i Brlog na Kupi, u kojem posliednjem gradu izdao je više zapovjedi u krajiških posłovih.

(13) General barun Joseph Anton Simbschen (Simbšen) rođen je u selu Siebendorf u Transilvaniji 6. listopada 1746, a umro je 14. Siječnja u Beču 1820. Njegov otac Karl služiji je u Otočkoj pukovniji. U lipnju 1783 imenovan je od cara Josipa II. mojorom i pomorskim zapovjednikom u Senju gdje je bio više godina aktivan.

http://de.wikisource.org/wiki/BLK%C3%96:Simbschen,_Joseph_Anton_Freiherr
http://www.zvrk.rs/mskola/Istorija/srpskaistorija/rssavez/04.htm

(14) Čanci danas Čanak >http://hr.wikipedia.org/wiki/%C4%8Canak
ČANAK, selo kojeg više nema! > http://www.lupus-istina.com/forum/viewtopic.php?t=1296

(15) Dane (Daniel), Rastić, podmaršal u habsburškoj vojsci, rođen 1794 u Buniću, a umro u Gospuću  (Bunić kraj Korenice, 1794 - Gospić, 05. 04 1853). Vojnu službu započeo je 1809. kao stožerni pisar 2. Otočke graničarske pukovnije, a potom je do 18134. služio u franc. Vojsci gdje je 13. 05. 1813 štitući konvoj došao u sukob s pruskim partizanima kod Radenburga i bio teško ranjen. Rastići su pokršteni Turci.
Rastić > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=812.0

(16) Laudon > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=2100.0
http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=2096.msg6936#msg6936

(17) Karl von Urban, barun (1802-1877) austrijski časnik, od 1850 imenovan generalom. Porijeklom Rumunjac, bio je u 1848 na čelu austrijskih agenata u Transilvaniji protiv separatističkog ustanka Rumunja. Sudjelovao je na ugušenju revojucije u Mađarskoj 1848-1849.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Revolucija_u_Ma%C4%91arskoj_1848.


5.   od 7
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #5 : Prosinac 21, 2012, 23:56:43 »


Dalje od Bunića pod planinu Plešivicu pružila se dolina Korenička. Liepo li je to mjesto, nekoč štacija satnije, koje ima nekoliko zidanica, dućana i gostiona, sajmište, a sjelo je dviju pravoslavnih parohija i malene katoličke župe. Tu sjedi pravoslavni protopop. Osim dvie tri katoličke obitelji sav je narod korenički pravoslavne vjere, koj bješe u prva vremena na dobrom glasu, čist u kućah, a bistre pameti. Tri godine bijah ja tu kapetanom, upravljajuć s tim narodom, kojega je bilo preko 9000 duša. Bilo je pravo veselje služiti u sredini toga naroda, samo da nije bilo jednoga siromašnoga prote(viši pravos. Svećenik), ili njegove mame protinice, koja je htiela svemu svietu zapoviedati.

Više Korenice sa južne strane nahode se razvaline Mrzin grada ili Mrsinj grada (18), a nedaleko od mjesta prama Bielo Polju vide se ostanci šanaca, kod kojih se bitka dogodila g. 1519. medju Hrvati i Turci, i gdje je, kako pripoviedaju, poginuo hrvatski ban Petar Berislavić (19). Spomenut ću još tu selo Bjelo Polje, gdje sami pravoslavni stanuju.

Dalje od Bjelo Polja tamo u Krbavi već sam sva mjesta napomenuo. Sad bi bila zgoda, da predjem preko Plešivice tamo k prijašnjemu Kordunu preko Priboja, i da što god pripovjedam o STAROM KORDUNU, ali bi to na daleko išlo, pa zato sam nakanio drugom prilikom sliku dati o životu na Kordunu. Bit će to i onako ponajviše episode, kojih i u ovom mojem spisu dosta imade.

O narodu, koji se u Gornjoj Krajini zuve bunjevački, može se reći, da je zdrav, kriepak i liepa uzrasta. Mužkarci su ponajviše crnomanjasti, a kadšto osobito visoka stasa, krupni i jedri. Neki Mateša Vrkljan bio je šest cipela i šest coli visok (20), te se je francuzkomu maršalu Marmontu, kad je godine 1809. kroz Likuprošao, tako dopao, da ga je odmah oficirom učinio, akprem nije znao ni čitati ni pisati. Gordstas Mateša Vrkljan, kojeg sam dobro poznavao, umro je g. 1849. kao penzionirani fendrik u Gospiću. Bunjevac Roko Devčić[/b] iz Lukova kod Karlobaga. bio je tako jak, da je jednom nosio čitavu uru hoda tovor soli i paripče, koje je bilo sustalo pod bremenom na putu iz Karlobaga.

Taj isti Roko Devčić kadar je bio za ručak cielo janje pojesti i pol vedra vina popiti, pa nikom ni u vrnkeš, što Ličanin kaže. U bivšoj ličkoj pukovniji bijahu dvie bunjevačke satnije, Lovinčani i Smiljančani najkrasnije, sve liepi i visoki momci, da jih je bilo milinje gledati. Tako isto bili su liepi ljudi Pazarištani i Sv. Jurci u Otočkoj pukovniji. Ovi Sv. Jurci kao što i Krmpoćani vrlo su siromašni jer neimaju dosta zemlje te žive samo od onoga što si izbiju iz cesarske šume i što iz mora dobe. Bunjevci uz more bavili su se najviše ribarstvom pak švercanjem, a gdje koji mora da si traži hranu s ove strani Velebita radom ili da si ju izprosi. Ovo posljednje je osobito u novije vrieme zavladalo. U ljetu je u Podgorju uz more velika suša, mnogo puta se mora iz pećina snieg tražiti i na suncu topiti, da se voda dobije.

Bunjevske su žene većinom veoma krasne, osobito one u Lovincu, Smiljanu i u Pazarištu. Svi su crnooke, liepa rumena lica i divne kose. S ovi kraj Velebita jesu žena vrlo čiste; nije tako svuda s oni kraj u Podgorju, jer neimaju svagdje dosto vode.

Odieća je kod Bunjevaca svukud jednaka: kratelj, gornja haljina, modre ili crne uske hlače, crne čarape i opanci, te crljena kapica poput u Dalmatinaca. Sve do g. 1848. Nosile su ženske, koje bijahu udate, kose u pletenicah spreda na obadve strane, a djevojke pletenice nazad niz ledja u jednoj kiki. Haljina kod Podgorkinje (Primorke) bila je zobuna, tkanica. (pas), pregača, zaslon, kod udane povezača ili bieli ili crljeni rubac, a kod djevojake crljena kapica kao u Dalmaciji. U novije vrieme to se je odjelo promienilo osdbito na ovoj strani Velebita. Sada se nose Bunjevke skoro kao i Kranjice. Sve odjelo, što tko na sebi nosi, pravljeno je kod kuća, a nije kupljeno, kako to biva većinom kod naroda u provincialu.

Kako u opravi, tako se i u govoru razlikuje Bunjevac od ostalih graničara, osobito u onih mjestih, gdje po samo žive. Tako kaže Bunjevac: "čoveče gdi si bija, što si radija, tutek mu je kuća, vridni brate Jadija (Audrija), čto si zablištija?" Bunjevci su ikavci, a glagol u prošla vremena svršava se vavik na "ija". Oni kažu "lipo dite", "vridan bija", "kući pogodija" itd. U drugih mjestih u Liki i u gornjih krajevih, gdje su plemena pomješana kao u Perušiću, Buniću i u ostalih mjestih, koje su bili Turci zasvojili, kaže se "otišo, došo, vrto, koto, radio". Sve mu izlazi na "o", ali i ovdje su ikavoci kažu "lipo, dite, sino". Samo pravoslavni razvlače rieči i govore lijepo, diete, vrijeme. Ako se pravo uzme, nije baš medju njima i Bunjevci mnogo razlike, kao što je razlika medju Bunjevci i Vlasi zajedno i tako zvanimi Kranjci. Ovi kažu "ča, kadi si bil, ća si radil, kuda greš, jesil dobro spal?"
Kranjci u Lešću i u Otočcu kažu "moja hiza, mali peteh (pile)", a ima puno rieči, koje na čakavski dialekt sjećaju. Osobito u naglasku je znatna razlika medju Kranjci i Bunjevci.
Pokrštjenici imadu turskih besjeda na priliku "arman" za guvuo, gdje se žito vrši, "hat" (konj). "bunar" i drugih izraza.
Opaziti mi pako valja, da sam u Banatu i u Slavoniji čuo mnogo više turskih rieći nego tamo u Liki. U Slavoniji kao i u Banatu kažu "čuprija", što u Liki vele "most", "barut" što je tamo gore "prah", "burmut" (duhan za nos), "čaršija", "jorgan", "šamija" su rieči nepoznate u Liki. Bunjevac kao i pravoslavni nejede rado raka, a žabe i puha nebi jeo pod živu glavu. On živi, kada što ima, dobro i rado gosti, dobar je prijatelj i drug. Značaja su Bunjevci osobito čelična. Oni su tvrdi kao kamen u stvarih, o kojih su osobno osvjedočeni, a nitko nije kadar Bunjevca o protivnom osvjedočiti. Jako su umui i daroviti, da jim se čovjek kadšto čuditi mora.

U Liki bilo je prvih vreniena dosta bogatih obitelji; bilo je kuća, koje su imale 4 do 600 komada ovaca i koza, a još baška goveda i konja. Sad je sve zašlo skoro na ništa, sve je osiromašilo, a od dana do dana sve to veća sirotinja. Osobito je u Primorju zavladala oskudica, priedjel je ogolio, šume je nestalo, jenjala trgovina s drvetom, a nemogu niti potajno tržiti s kolonialnom robom, kako je to nekoč bivalo.

Sad da još koju rečem o znamenitih ljndih, što se rodiše od bunjevačkoga plemena. Najprvo da navedem znamenite svečenike, umne i darovite pisce. Takav je bio Marko Došen, koj je "sedmoglavoga aždeju" napisao; dalje kanonik Šime Starčević, poznati pisac, koj je knjige pisao još pod vladom francezkom, i književni rad nastavio sve 'do smrti (g. 1850.), vodeći polemiku sa pokojnim Gajem i sa drugimi književnici u Hrvatskoj radi pravopisa i gramatike. Vriedna su braća bila popovi Franjo Andro Miliukovć, prvi bješe kanonik zagrebački, miljenik bana Jelačića, a drugi, Jandrija župnikom u svom rodnom mjestu u Donjem Pazarištu. Iz tih Pazarišta bio je rodom takodjer pop Vicko Vlatković, plemić od starine i župnik u Prozoru kod Otočca, gdje je umro g. 1875, poznat kao veoma uman čovjek i poznavatelj i sabirač starina. Na liepom je glasu kao vještak u pisanju latinskom i niemačkom bio i pop Jure Kovačević, rodjeni Ličanin. Još je bilo izmedju Bunjevaca popova imenice: Barac, Tičac i Balenović Šime (21), koj je ovdje u Zagrebu 1870 napisao Povjesnica hrvatskoga naroda. Naši su stari hvalili kao učenog nekoga popa Pilipovića, koj ję bio dvorskim kapelanom kod carioe Marije Terezije. I dandanas ima nekoliko popova Bunjevaca u Senjskoj i Zagrebačkoj biskupiji kao Vukelić, Kovačević, Rukavina, Miletić, Jurčić. I pokojni Josip Jurjević-Tuolski (22), profesor prava na peštanskom sveučilištu, koj je ostavio liepe zaklade za korist svoje domovine i svojih rodjaka, bio je rodjeni Bunjevac.
________________
(18) U Koreničkom kotaru bio je najznatniji grad Mrsinj (1468 -1527), po kojemu je jedna grana krbavskih knezova, koja je u njemu stolovala, dobila ime knezovi Mrsinjski. Grad Mrsinj piše se u latinskim spomenicima "Mersyn, Merzin", a u hrvatskim "Mersin(j)"; knezovi pak Mrsinjski zovu se

-   Miclaus Marsinschi (1469),
-   Nicolaus de Merzyn (1486),
-   Petrus Merchini (1504),
-   Georgius comes de Merczyn (1505),
-   Conte Piero et conte Zorzi Marsinschi (1509-1510),
-   Petrus comes de Merzyn (1527).

Još i danas uzdiže se Korenici na zapadu Mrzin vrh (1269 m.), a na sjeveroistočnom obronku te gore, koja se spušta prema Koreničkomu polju, vide se ruševine Mrzingrada ili Mrsinjgrada (1097 m.), koji je nekad gospodovao čitavim poljem. Fras piše o Mrsinjgradu (str. 250) ovako: "U navedenom planinskm dvorcu Mrzin još uvijek su vidljivi ostaci vrlo velike zgrade, kao bunar i mnogi grmovi s ribizlama (Ribes rubrum) iz čega se može zaključiti da je tu nekoć bio prekrasan vrt-park. Dvorac je imao svoju kolnu cestu. U dvorcu su rezidirali bivši Krbavski biskupi. Nije poznato kada je dvorac Mrzin sagrađen. Legenda govori da je ovaj dvorac najprije bio naseljen od Grka i da je cesta, koja je još vidljiva, vodila do Plitvica."

(19) Petar Berislavić > http://hr.wikipedia.org/wiki/Petar_Berislavi%C4%87

(20) Ako je 1"cipela" 1 stopa = 0,3048 m, onda je 6 cipela  = 1,8288 m, 6 coli = 0,1524 m. Znači da je Mataša Vrkljan bio visok 1,9812 m. Skoro dva metra čovjek.

(21) Balenović Šime (Simo) , rodio se 21. 10. 1835 u Kruščici kod Kosinja. Majka mu je rano umrla, a otac je bio narednik stalno u službi pa je Simo polazio pučku školu u Klancu, a kasnije ga otac, po nagovoru Ante i Šime Starčevića, odvede u Zagreb na "više nauke". Za svećenika je zaređen 1859. godine i iste godine dodijeljen je uredništvu ZKL-a, u kojem je ostao sve do smrti. Umro 17. 05. 1872. u Zagrebu.

(22) Josip Jurjević-Jurčić de Tuol - (Jurchich, Jurievich, Jurssich; de Tuol) (Tulske grede u Velebitu), rođen 05. 02. 1785. u Jablancu, doktor prava i profesor na Pravnoj akademiji u Zagrebu (1811-1834), Umro u Beču 21. 11. 1875
Više > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=744.msg4618#msg4618


6.   od 7
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #6 : Prosinac 22, 2012, 00:04:15 »


Ne samo da je od plemena bunjevačkoga poteklo toliko odličnih svećenika, već je od njih postalo i mnogo glasovitih generala i oficira, koji su hrvatsku krajinu proslavili. Osim Demetera baruna pl. Radoševića od Radoša, nekoč carsko-kraljevski general, feldmaršallojtnant, glavnoga vojnoga zapovjednika u Zagrebu i kašnje prezidenta ratnoga vieća u Beču (* oko 1749; † 06. 06. (04. 08 ?) 1835) i Bude Budisavljevića (umro g. 1865. u Gospiću), skoro svi generali, koji se u Liki rodiše, bili su bunjevačkoga poriekla. Na koliko je meni poznato, bili su to tri Rukavine Mateša (23), koj je Dalmaciju g. 1797. za Austriju zauzeo, Juco i Jerko, pak dva Kneževića (24).

Ovi su potekli iz Gračaca. Njihovi stari došli su negda iz Livna, i naselili se u Gračacu, gdje su razvaline njihove nekadašnje kule. Kad je carica Marija Terezija Krajinu na novo uredila, onda su odstupili Kneževići[/b] militarskom eraru svoje zgrade i zemlju u Gračacu, a za to su dobili u Medjumurju Svetu Helenu kod Čakovca. Kneževići su kašnje postali baruni, a od njihove loze bio je barun Vincenc Knežević, general kavalerije i vlasnik jedne pukovnije draguna.

Taj Knežević bio je ovdje u Zagrebu g. 1815 zemaljskim kapetanom kraljevine Hrvatske i zapovjedajućim generalom, a njega je zamjenio general Pajo barun Radivojević, rodom iz Sriema. Za Rukavine kažu, da su stara porodica, koja se doselila u Liku iz Podgorja gdje su se nekada zvali Vladimirovići. Pokojni general koji je god. 1848-39 branio Temišvar, naveo je u molbi za barunat, upravljenoj caru Ferdinandu, da su njegovi predji bili srodnici Nemanića, kraljeva od Bosne ponosne. Kako se je ime Vladimirović promienilo u Rukavine o tom imadu Rukavine poviestničkih podataka.

Dalje bijahu roda bunjevačkoga generali

-   Krpani,
-   dva Došena,
-   dva Pavelića rodom iz Trnovca,
-   tri Pilipovića, (dva još danas živu),
-   jedan Vrkljanj i
-   jedan Jovanović, živ i služi i danas.

O Vukasoviću, Rastiću i Grivičiću već sam govorio. U prošlom vieku još g. 1799. živio je kao brigadir u Gospiću general Devčić, a osim Josipa Krpana, koj je prije kakovih petnaestgodina u Grazu umro. živio je još jedan general (Feldmaršallieutenaut) Krpan, koj si je bio ime prevrgao u Kerpen, te se je jedna piešačka pukovnija po njemu, kao vlastniku, zvala. Devčić bio je rodom iz Krasna, a Krpani iz Lovinca. Iz posljednjega mjesta bio je rodom i general barun Vrkljan, rodjak gorostasa Mateše Vrkljana. Taj je služio u austrijanskom generalštabu i napisao je knjigu o vojničkoj službi. Poslije bio je Vrkljan kod carice udove cara Napoleona I. Marije Luize ministar u Parmi, odkuda je morao g. 1832. za revolucije u papinskoj zemlji pod generalom Zuchiom pobjeći. Vrkljan došao je tada u Hrvatsku, gdje je kupio imanje Januševac i sagradio tamošnji prekrasni grad.

Pilipovići (25) su potekli iz Pazarišta iz Brizika, to jest, Aleksinice od Sv. Ivana. Njihov pradjed, neki Ilija, a sin Marka Pilipovića nastanio se je g. 1714. k svojemu tetku, nekomu Jakovu Starčeviću, koj je bio porkulab u gradu Novom. Starčević nije imao djece, te se Pilipović k njemu u kuću pripisao, a po smrti Jakova Starčevića postao je Ilija Pilipović porkulabom u Novom. Kod smutnje u Bruvnu i Lovincu, kod koje poginuše oficiri Labicki i Eberstein, izkazao se je Ilija, pa ga zato carica Marija Terezija imenovala, fendrikom. G. 1785. imenovao ga je cesar Josip plemićem sa predikatom od Pilipsberga. Ilija imaše 6 sinova, od kojih je najstariji Jakov umro g. 1809. u Vinkovcih kao major, dva su Ivan i Josip kao kapetani pali na Rajni, prvi kod Ostracha g. 1794., a drugi kod Stetina g. 1795., dočim su još dva Maksimilijan i Franjo bili poštmeštri u Liki, te je prvi umro 1810, u Gospiću a drugi 1798. u Oštarijnh. Šesti brat Tadia Pilipović umro je g. 1834. u Novom, valjda od rana, koje je zadobio u ratovihi francezkih.

Od ove šestorice Pilipovića bila su oženjena samo ona dva poštmeštra. Maksim je imao troje djece, dvie ženske i Nikolu Pilipovića, kašnjega podmaršala, odgojena u bečkom Novom mjestu u akademiji na trošak svoga tetka Filipa Vukasovića. Nikola Pilipović služio je u austr. generalštabu, bio je glavnim konzulom u Srbiji, postao pukovnikom u gjurgjevačkoj krajiškoj pukovniji i kašnje generalom. Godine 1848. vodio je sa generalom Rothom jedan kor vojske od 12000 momaka, sve samih Gradiščana i Brodjana preko Pečuha u Magjarsku, gdje Magjari kod Osore taj dio vojske zasužnjiše. Kor taj imao je pokrivati i čuvati desno krilo vojske Jelačića bana, koji je mjeseca kolovoza g; 1848. sa graničari i drugimi Hrvati prama Pešti marširao. Nikola Pilipović umro je kao podmaršal. Danas jošte služe generali Josipa i Franje Filipovići, sinovi pokojnoga satnika Pode Pilipovića, a unuci Franjo, koj je umro u Oštarijah 1798. Pode umro, je kao aktivni kapetan g. 1839, n Lovincu. Svi Pilipovići potekli su iz krajiške obitelji u Pazarištu. Njihov porodični list čuva g. dr. David Starčević u Jaski. Iz toga lista može se razviditi, da nije istina, da. Pilipovići potiču od turskih begova, kako su to novine pisale g. 1878. i kako, možebiti, i sami generali vjeruju. Pilipovića ima muhamedanaca, krsćana, vlaha i Bunjevaca. Pravoslavnih ili Vlaha Filipovića ima u Hrvatskoj kod Bjelovara, u Sriemu i u Lapcu u bivšoj ličkoj pukovniji.

Katolika Pilipovića ima, kako sam već rekao, u Pazarištih, u Krmpotih, a, čini mi se, i u Slavoniji u Kobašu. (26) Begovi u Bosni, koji su sada muhamwdanci, držeći spahiluke kod Krupe, kažu, da su oni potomci katolika Pilipovića, koj je bio kanonik u Zagrebu, te se, uhvaćen oko g. 1570. kod tvrdje Ivanićke po Turcih, poturčio, jer se nije mogao odkupiti. Taj Pilipović postao je kapetanom od Dubice i dobio begluk kod Krupe. Naravski da se oženio, držao harem, a kažu, da je odmah 10 žena uzeo. Poznato je u Zagrebu, da je svećenstvo, od tuge i sramote sbog njegova nevjerstva, dalo njegovu kuću crno omazati, a zato se još danas zove sjemenište duhovno "Crna škola"; vinograd, što ga je taj Pilipović držao, zove sei danas Mehmed.

I sadašnji general Stipe Jovanović rodom je iz Pazarišta. Jovanovićeva obitelj bila je nekoč vrlo ugledna; iz nje poteče nekoliko oficira, koji su nosili znamenja junačtva. Tri Jovanovića imadoše kolajne za junačtvo, dvie zlatne, jednu srebrnu. Stari kapetan Mate, djed generala Stipe, dobio je zlatnu kolajnu za rata turskoga g. 1789. u bitki na Priboju. Starina Mate zadobio je ukupno sedam rana, što u turskom ratu,'što u bitkah sa Francuzi na'Rajni, odkuda se je sa ostalimi graničari povratio g. 1801., poslije mira u Amiensu.

Bilo je puno takovih vitezova izmedju Bunjevaca i ostaloga naroda u hrvatskoj krajini, i mnogo odličnih častnika. Ponajviše popeli su se u službe i časti vlastitimi zaslugami, sposobnošću i znanjem, akoprem gotovo u svem sreća i slučaj odlučuje. Može se kazati, da mnogi ljudi upravo više sreće, nego li pameti imadu. Ali sve se na ovom svietu i svršuje pak onda: "sic transit gloria mundi" (27).

Što sam ja ovdje zabilježio, crpio sam ponajviše iz tradicije narodne, a ponešto i iz knjiga. Osobito sam ono zapamtio, što su mi stari ljudi, tako zvani samouci, toliko puta pripoviedali. Najviše sam čuo od pokojnoga popa Nikole Murgića, pak od starog Matije Rukavine, rodjenoga brata generala baruna Juce Rukavine. Tako isto pripoviedao mi je mnogo toga Tomo Jovanović iz Donjega Pazarišta, iz kuće, iz koje je potekao i general Jovanović. Taj Tomo bio je samouk, vaviek tamo u Primorju i u Crnom Padežu ovce ćuvajuć.

Ja svršavam. I tako sam naveo dosta kojekakovih epizoda koje, može biti, amo i ne spadaju. Ja ne znam bolje; tko more bolje, prosto mu polje.
Svak ore, kako more.
________________
(23) Rod Rukavina > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1777.msg4411#msg4411

(24) Knežević > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=786.msg1452#msg1452

(25) Filipović - Pilipović - Phillipovich > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=722.msg1341#msg1341

(26) Ima jedna plemićka obitelj Filipovića u Retkovcu, koji čuvaju prekrasno izdanu povelju kralja Rudolfa kanoniku Stjepanu Filipoviću, valjda rođaku poturice Franje Filipovića, koji je svoje rođake u Retkovcu pokraj Zagreba naselio.

(27) Sic transit gloria mundi (latinski: Tako prolazi slava svijeta) je povijesni citat. Citat se odnosi na, od Patricije g. 1516, opisane odredbe pri krunidbenoj svečanosti novog pape Lava X. U toj odredbi stoji, da majstor ceremonije, dok papa Lav X. ulazi u crkvu, tri puta zapali svijeću i svaki put izgovori: "Oče sveti, tako prolazi slava svijeta ", i s tim ga podsjetio da čak i papa nije besmrtan-vječan. Citat je varijanta riječi Thomasa od Kempis "O, kako brzo prolazi slava svijeta".


7.   od 7
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
max 2

Postova: 188


« Odgovor #7 : Siječanj 21, 2015, 09:43:33 »


Kada je za Khuenova banovanja srbski pokret u Hrvatskoj i Slavoniji preoteo mah, napisa jedan umirovljeni visi castnik grkoistocne vjere,koji se osjecao Hrvatom, niz clanaka pod pseudonimom S. S. Kirinski u Agramer Tagblattu od 17.18. i 19. ozujka 1891. pod naslovom:” Srbin ili Hrvat”.

Iz clanaka od 18. ozujka vadim sliedeci odlomak: “Obzirom na odnonose,razlozene u mom prvom clanku, namece se pitanje, kako to, da se nasi jednovjernici u Hrvatskoj vole nazivati Srbima a ne Hrvatima. Evo odgovora: Ime Srbin uvezao je u nasu domovinu nekadasnji karlovacki episkop Lukijan Musicki, taj crkveni dostojanstvenik, koji bijase na glasu zbog velike ucenosti, zapoce prvi svome duhovnom i laickom stadu propvjedati da nisu ni Vlasi, ni hriscani ,ni Hrvati-a tim imenom zvahu se bar u postojecoj banskoj granici svi pripadnici istocne Crkve – nego Srbi. Episkopu Musickome ne bijase nikako na pameti, da se bavi promicanjem srbstva u svojoj diacezi…. itd.

Nastavlja Pilar: Sliedi piscev pokusaj da se ta pojava razjasni, ali dokazuje jedino, da si samoj biti citavog pokreta ne bijase nacistu pisac, koji je inace dobro potkovan. Dakle, i marljivi srpski propagandist Musicki bijase rodom iz juzna Ugarske. To bi bio dokaz da je u Hrvatskoj grkoistocna crkva bila nosilac svesrbske agitacije.

Ivo Pilar “Juznoslavensko pitanje “  str.202 .Bec 1918.
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 188


« Odgovor #8 : Siječanj 21, 2015, 09:50:30 »


Izjava harambaše Ilije Smiljanića povodom smrti Vuka Mandušića

"Na prvi avgust 1648." Harambaša Ilija Smiljanić izvješćuje:
Jučer u osvit dana, pošto smo otkrili u okolici Zečeva neprijatelja, koji je u velikom broju dolazio sa plijenom upljačkanim oko Biograda, mi Vlasi, kojih je bilo oko 700, podijelismo se u dvije čete, jednu sam vodio ja, a harambaša Mandušić drugu. Turci učiniše juriš na kaštel, u kojem se nalazio harambaša Vukadin (Mitrović) sa 30 pješaka, i osvojivši obor pognaše 30 tovarnih konja i dva moja sedlanika. Zatim gvozdenim klinovima pokušaše da se popnu i osvoje kaštel. Naši, braneći se iznutra, ubiše ih više od trideset............

Boško Desnica;”Stojan Janković i uskočka Dalmacija”
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 188


« Odgovor #9 : Siječanj 21, 2015, 10:29:27 »


Tko su Vlasi i zašto je to pitanje tako teško
 
Historiografije na području tzv. balkanskih država bile su u funkciji i sredstvo politike i ideologija, znanstveno rečeno historiografija je bila u funkciji političkog pragmatizma s etnocentričkim predznakom i obilježjima, opravdavanje ideologija.

Vlah je slavenski naziv za Romana, (Rimsko Carstvo) Vlasi su starosjedilačko autohtono stnovništvo tzv. balkanskog polutoka. Dolaskom Slavena i barbara straosjedilačko autohtono stanovništvo sklanja se u brda i nepristupačne predjele, negdje se ranije asimiliraju sa došljacima npr. Hrvatska i Bosna, negdje opstaju dulje vremena, Bugarska i Srbija, radi se o stotinama godina, tako izdvojeni kulturno, socijalno i ekonomski opstaju dugo u visokom gorju npr. u Bugarskoj u tzv. ”tišini stoljeća” da bi postupno stupali na povijesnu scenu.

Ti Romani dugo opstaju u primorskim gradovima posebice u Hrvatskoj.

Vlasi nisu etnički srodni, tako da starohrvatski Vlasi (Romani), srpski Vlasi, bugarski Vlasi(mahom ostaci starog naroda Besa, ima tu i Kelta) grčki Vlasi, Tračani, Dačani i razne druge grupe nisu genetski srodni, za vrijeme Rimskog Carstva zajednička im je samo politička pripadnost Rimskom Carstvu. Kao Jugoslaveni ili danas Evropljani, Makedonac i Slovenac su bili Jugoslaveni, ali ni genetski ni podrijetlom nisu isti.

Ovo pišem namjerno da nisu genetski isti, jer se pojedini Srbi pozivaju na hrvatske znanstvenike tvrdeći da pišu politički tendenciozno o podrijetlu hrvatskih Srba (te im na taj način žele oduzeti-negirati njihovu srpsku narodnost) koji ne mogu biti isti sa današnjim srbijanskim Vlasima i da oni nisu i nemogu biti isti.

Već svi znaju da podrijetlo, vjera i trenutna etnička pripadnost nisu isto i da je stvaranje jednog naroda dug proces, svaki narod nastaje integracijom tj. spajanjem raznih elemnata tj. naroda u jedu cjelovitu i homogenu masu, mnogi su narodi nestali asimilirani od drugih.

Vlasi nisu  isti ni genetski ni podrijetlom, zajedničko im je samo to da su pripadali Rimskom Carstvu, te su se u prošlosti identificirali kao Romani, a dolaskom barbara bili su prisiljeni zadržati svoj identitet prema došljacima, mi Vlasi (Romani).

Današnji srbijanski Vlasi i npr. crnogorski, hercegovački i starohrvatski Vlasi nisu genetski ni srodni, oni su bili Vlasi samo u smislu pripadanja Rimskom Carstvu.
Vlaške enklave iako nepovezane na osnovu kontinuiteta imena Romani postaju nova etnička formacija u odnosu na došljake.

Ukratko, Vlasi su pripadnici različitih romaniziranih etničkih zajednica,nisu se asimilirali u druge narode sa istim intenzitetom (to traje cijeli srednji vijek) i u isto vrijema, zbog svog specifičnog načina života, nomadizam, nisu stvorili nikakav oblik političke tvorevine jer nisu imali nikakvu političku inteligenciju, u svakoj državi zbog svog načina života tj, niže socijalne kategorije i vrijednosti bili su u stalnom sukobu sa gradskim stanovništvom, seljacima i državnim vlastima.
 
Zbog svog načina života dolaze u sukob sa sjedilačkim ratarskim stanovništvom gradova i sela i upravo to je glavni razlog sukoba i stoljetnih anatagonizama. Po nekima upravo zbog tog kompleksa niže socijalne vrijednosti bilo je lako posrbiti pravoslavne Vlahe u Hrvatskoj krajem 19. st. tj. osim druge vjere što je bio snažan činbenik, postojao je i taj kompleks niže vrijednosti na socijalnoj osnovi gdje su oni u suprotnosti sa sjedilačkim stanovništvom.

U biti Vlasi su bili vrlo siromašni, to je stvorilo sklonost krađi i grabežu, tu treba dodati da sa svojim bezbrojnim stadima ovaca prave ogromne štete kmetovima i poljoprivrednim površinama u okolini gradova.
Zbog toga ih starosjedilačko stanovništvo nastoji otjerati ili suzbiti njihovo kretanje. Npr u Brinju u Lici na prvi pokušaj naseljavanja Vlaha Brinjaci su ih otjerali.

Povijest je bila sredstvo politike i opravdavanja ideologija, a vlaško je pitanje pretvoreno u srpsko na osnovu pravoslavne vjere, srpska je historigrafija takve progone prikazivala kao vjerske, a to nije uvijek istina, starosjedioci tjeraju Vlahe zato što svojim stadima nanose ogromnu štetu usjevima i zbog toga što Vlasi zlostane starosjedilačko stanovništvo, te kradu i odvode roblje, dakle ne protjerivaju ih zato što su bili ni Srbi ni pravoslavni.
Mnogi Vlasi odlutali su daleko na zapad, nisu bili generacijama kršteni, a najmanje pravoslavni, tek bi ponekad naišao koji pravoslavni kaluđer ili katolicki fratar.

Jedan zapis od jednog katoličkog svećenika u okolini Senja govori….”imade među našima i grko-nesjedinjenih (pravoslavnih), ali ne imadu svoga van našeg svećenika.” I prezimena dokazuju da su s vremenom, ako nije naišao kakav pravoslavni kaluđer da ih pouči i zadrži u pravoslavlju s vremenom bi prelazili na katoličku vjeru, to se odnosi na manje zalutale grupice, oni koji su se kasnije organizirano naseljavali od vlasti uglavnom su dovodili pravoslavne kaluđere i ostajali bi u pravoslavlju.

Hrvatski i bosanski Srbi dobrim su dijelom od ilirskih plemana kao Labaeti, Dokleoti, Španji, Maturge, Macure, Mataguži, i razlikuju se od balkanskih Vlaha, kulturno jer su crnogorsko-hercegovacka plemana bila u dodiru sredozemne kulture i kasnije zapadne civilizacije, bizantizam dolazi kasnije sa katunima balkanskih Vlaha i širenjem pravoslavlja tj. srpske crkve i velikosrpske ideje, (te su Ilire Slaveni nazivali Vlasima) te su grupe na području Crne Gore i Hercegovine asimilirale došljake (Slavene)i tako je nastala jedna nova grupa koja je sebe nazivala Vlasi, s druge strane su postojali Slaveni koji su asimilirali Iilre (Vlahe) i tvorili svoju grupu, svi oni su kasnije vjerski razdjeljeni, a pojavom modernih nacionalnih preporoda kod Srba i Hrvata odrednica etničke pripadnosti postala je vjera, tako su pravoslavni posrbljeni, a katolici pohrvaćeni.

Tu treba dodati grupe bugarskih, srpskih, grčkih i makedonskih Vlaha, (oni su podrijetlom od Besa, Tračana i Dačana, Kelta itd... tako se Tesalija nazivala Velika Vlahija, Etolija i Akarnanija Mala Vlahija, to su sve etnografski nazivi, isto tako na Pindu i Ahiji postojala je Donja i Gornja Vlahija) koji skitaju sa svojim stadima i mnogi odlaze daleko na zapad, npr istarski Ćići.

U Hercegovini nazivi Donji Vlasi i Gornji Vlasi, a vlaške su skupine i katuni poimenice imenuju: Vlasi Bobani, Vlasi Banjani, Vlasi Burmazi itd….., a nekim kotorskim pohranama postoje nazivi kao, nos Vlaci,(nos,latinski mi) cum Vlachis, dictorum Vlacorum, quod si Turci ili za Slavene Schiavo, to su sve etnička imena i to nije nikakva “hrvatska podvala”, ako su Srbi Slaveni, a naziv “vlah” naziv za Srbina stočara zašto se Vlasi nabrajaju uz Slavene, tj. Srbe???

I kako to ako je naziv “vlah,” naziv za Srbina stočara i kako neki tvrde da je ima Vlah s vremenom izgubilo svoje etničko značenje, dakle u Srbiji su asimilirani u Srbe u Hrvatskoj u Hrvate, naziv Vlah dobiva pejorativno značenje za stočare i gorštake, kako su se onda pravoslavni Vlasi u Hrvatskoj pretvorili u Srbe?

Tko tu kome podvaljuje?

Ukratko Vlasi tj. balkanski Romani, ostaci Rimskog Carstva i nosioci tog kontinuiteta od cijelog vremena dolaska došljaka nastoje sačuvati svoj identitet, a nekoliko navrata nastoje se nacionalno izdignuti i asimilirati Slavene,to je odnos Vlasi Slaveni i on ima širok kontekst koji se ne može shvatiti u okviru srpsko hrvatskih odnosa i sukoba, posebice to shvaćanje na mogu pomagati “znanstvenici” tipa Vasilije Krestić.

Po Bogomilu Hrabaku i mnogima drugima, koji su ipak znanstveni autoritet dobar dio hercegovačkih Vlaha i katuna dolazi upravo iz Balkana, tj. Epira i Tesalije

Vlasi su povijesna činjenica i bez obzira koliko je vlaško pitanje na području ex yu pretvoreno u srpsko, naime kada su Vlasi u Srbiji onda su “pravi” Vlasi dakle Romani, a kada su van Srbije onda su Srbi na osnovu pravoslavne vjere, ipak ni srpski povjesničari ne mogu zaobići činjenice.

“… iako kroz čitav srednji vek naziv Vlah se upotrebljava u tekstovima kao etnička oznaka uporedo sa nazivima Grk, Arbanas ili Bugarin.” Ili dalje: ”U srednjevekovnim izvorima javljaju se na srpskom području Vlasi, Arbanasi, Sasi i Latini. Vlasi su do kraja srednjeg veka skoro jezično slavizovani i kulturno u velikoj masi prilagođeni sredini koja ih je okruživala. Pojedinačno uključivanje u srpsku etničku masu bilo je nesumnjivo olakšano, ali u celini Vlasi nisu integrirani kao deo osnovne etničke mase. Dosledno razlikovanje Vlaha i Srba u izvorima posledica je odvojenosti Vlaha kao grupe drugčijeg porekla, načina privređivanja i statusa”.
Sima Ćirković

On je zaključio na osnovu izvora i srednjevjekovnih srpskih listina da Vlasi i Srbi nisu isto, da su u procesu asimilacije iz Vlaha (Romana) u Srbe (Slavene), u Srbiji ili tad zvanoj Raška.

Isto tako je bilo i u Hrvatskoj, jedino su se oni Romani u primorskim gradovima dulje održali, tako znamo da sadašnji stanovnici primorskih gradova u Hrvatskoj nisu neg većinom poslovenjeni Iliri (slavenski naziv je Vlah)=Romani=Hrvati.
Ali kako su onda pravoslavni Vlasi u Hrvatskoj postali Srbi, pitanje je sad i slagalica.

Budući da pojedinci prozivaju Hrvate i da se po njima u Hrvatskoj provodi desrbizacija,o dgovor stoji gore iz 1891 godine. U Hrvatskoj nije nikad provedena “desrbizacija” provedena je srbizacija, srbizacija pravoslavnih Vlaha koji su u okruženju u kojem su živjeli, hrvatskom, (asimilacija,kojoj oni nisu bili u stanju pružiti otpor )bili na putu da se nacionaliziraju kao Hrvati, u stvari mnogi od njih su  bili vatreni hrvatski nacionalisti i smatrali se Hrvatima, kao i velik dio pravoslavne mase skoro do 1941 g., ukratko provedena je srbizacija Hrvata.

Jer nebi ni Radić onda rekao:”….mi smo sreli toliko mnogo pravoslavnih seljaka koji su nam rekli da su Hrvati.”
Tu nije kriva samo velikosrpska ideja, kriva je i hrvatska politika jugoslavenskog kursa koja je prihvatila srpstvo u Hrvatskoj, iako nejasno i stidljivo, ali je prihvatila.

U srednjevjekovnoj srpskoj državi Vlasi se spominju u nizu povelja, prvi put, (možda se spominju i prije, ali nema sačuvanih spisa) tako se Vlah spominje u darovnici Stefana Nemanje 1189-1199 manastiru Hilandar i spominju se 170 obitelji Vlaha.

Stefan Dečanski 1321-1331 daruje Visokim Dečanima katune Vlaha uz rijeke Drim i Lim:……..i kto ulezi u tezi zabeli ili Srblin ili Vlah ili Bugarin…..i vsaki kto prichodi na nj ljubo Grk, ili Blgarin ili Srblin, Latin, Arbanasin, Vlach.
Opet nabrajanje etnickih skupina,da je Vlah bio Srbin stočar bili bi nabrajani samo Srbi, ako ne izgledalo bi ovako: Srbin ili Srbin stočar ili Bugar itd….
 
Teza da je Vlah Srbin stočar,dakle socijalna kategorija Srba ne drži vodu jer se Dušanova država protegla i raširila na jug upravo u jezgru balkanskih Vlaha, tako da je upravo blasfemija tvrditi da su skupine koje su govorile neslavenskim jezikom i koje bizantski izvori ne poznaju kao Slavene, štoviše izričito ih razlikuju od Slavena, da su to “vlasi”, Savi Štrbcu, Miloradu Pupavcu i Vasiliju Krestiću “Srbi stočari”.

Vlah ili vlah, ustalilo se, ustvari nemetnulo se mišljenje ili još bolje postala je dogma da je Vlah naziv za pastira, dakle nije etnicitet nego zanimanje, glavni promicatelj te teorije bio je panslavista i srbofil češki povjesničar Konstantin Jiriček 1795-1861. On u svom djelu “Povijest Bugara” iznosi da Vlah u 10 st. u Bugarskoj označava Bugara, što nije povijesno točno, to je politički tendenciozno uokvireno panslavizmom, dakle neslavenstvu nema mjesta u nadolazećom panslavenskom pokretu jer Vlasi nisu Slaveni, treba ih poslaveniti.

Isti Jiriček piše da su Slaveni dolaskom staro tračko stanovništvo poslovenili, a da se samo dio sklonio u visoke planine, od kojih su podrijetlom bugarski Vlasi, oni kasnije stupaju na povijesnu scenu međutim kako smo rekli novija bugarska nacionalna ideologija ne priznaje samosvojnost ni etnicitet Vlaha, sad će netko reći što je Hrvate i Srbe briga za bugarske Vlahe, bitno je jer i srpska nacionalana ideologija ima isti odnos prema Vlasima, isto tako i grčka, jedini koji priznaju samosvojnost Vlaha su Makedonci.

Bugari i Vlasi dva su različita naroda, Vlasi su Bugarskoj su potomci romaniziranih Tračana (a u Crnoj Gori, Hrvatskoj i Bosni potomci su romaniziranih Ilira). Neke se skupine Vlaha i u Hrvatskoj javljaju pod imenima (iz Arhiva u Beču) kao Rasciani sive Wallachi-Raci ili Vlasi,Thraces-Tračani, Wallachen itd…

Vlah nije socijana kategorija odnosno pastir, bugarska historiografija u stvaranju novije bugarske nacionalne ideologije ne priznaje samosvojnost Vlaha, unatoč pisanih dokaza zapadnih putopisaca i diplomata te raznih papskih listina.
Vlasi su zajedno s Bugarima stvorili Drugo Bugarsko Carstvo pod dinastijom Asenida 1185-1397, uloga Vlaha u njegovom stvaranju bila je odlučujuca, uprkos tome bugarski povijesničari isto kao i srpski izvrću povijesne činjenice.

Dinastija Asenida bila je vlaškog podrijetla: “Bugarska istoričari  po pravilu ili prećutkuju ili negiraju cincarsko(vlaško)poreklo ove dinastije iako je posvedoceno u istorijskim izvorima:”
Zoran Janjatović
 
Ako je naziv Vlah po bugarskim i srpskim ideolozima socijalna kategorija, dakle pastir kako to da Papa Grgur IX u jednom pismu piše…”  časnom mužu Asanu gospodaru Bugara i Vlaha”. I  ako je naziv “vlah” socijalna kategorija ili po bugarskim ideolozima jednostavno Bugar zašto se onda nabraja uz etničko ime Bugar, onda bi Papa bio napisao : …”  časnom mužu Asanu gospodaru Bugara: ”Nema potrebe nabrajati narod Bugara i naglašavati jednu socijalnu kategoriju unutar njega.

Bugarski kralj Kolajn 1197-1207 g.drži se kraljem Bugara i Vlaha, u pismu Papi Inocentiju III on jasno kaže da je kralj Bugara i Vlaha kao što su bili njegovi prethodnici Simeon, Petar i Samijlo, koji su krunu primili i patrijahalni blagoslov od Presvete božje Rimske crkve i od apostolske Stolice, Petra prvaka apostola, što se vidi iz straih pisama i knjiga i zakona vladara njegovih…..
Jedan dio izvornog latinskog teksta… quod beate memorie ille imperatores Bulgarorum et Blachorum, Symeon, Petrus et Samuel et nostri predecesores………

Opet nabraja Bugare uz Vlahe kao i bizantski izvori i putopisci tih vremena, bizantski izvori govore o Vlasima kao o barbarima, tj.kao o drugima, onima koji nisu prihvatili integritet Bizantskog Carstva.
Godine 1027 u Barskom ljetopisu stoji: Ove godine komornik Ispo došao je u Italiju s velikom vojskom sastvaljenom od Rusa, Vandala, Turaka, Bugara, Vlaha, Makedonaca i drugih da osvoji Siciliju.

Vrlo je te teško povjerovati i objasniti da u jednom multietničkom carstvu kakvo je bilo bizantsko izvori govore o Vlasima kao o stočarima ili samo socijalnoj kategoriji, Vlasi su uvijek nabrajani  uz ostale etničke grupe kao Bugari, Vandali, Anti, Skiti, Kumani itd…..

Tako se spominju u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni, kao zaseban etnicitet, nasuprot Hrvatima, Srbljima, Bosancima i Albancima.
Po teorijama da je Vlah ili samo vlah socijalana kategorija ispada da su oni bili jedan od nabrajanih naroda, a po nekima uvijek Srbi na osnovu pravoslavne vjere.

Romanski Vlasi, postepeno poslavenjeni, pretapaju se malo po malo u okolne narode, kod nas u Srbe i Hrvate, a Slaveni  kad od ratara postaju seobama pastiri, dobivaju time i pastirski naziv vlah. Tako se mora naziv upotrebljavati dvojno Vlah za oznaku etnicku, nacinalnu i socijalnu, pastirsku. Vecina tih Vlaha i vlaha su bili pravoslavni, ali ih ima i katolika. Cici u Istri su takvi vlasi katolici, ali prezime Cico u Ostrozinu kod Sjencaka nose pravoslavni Srbi. U selu Erdelj kod Generalskog Stola blizu Karlovca su Vlasi katolici: tu ima i prezime Erdeljac, zna se da je Erdelj velika pokrajina Rumunije. Kod opisa naseljenika Like vidjece se kako senjski biskup 1696.g.zna u Lici za Vlahe katolike (licki Bunjevci). A Vlaha katolika bilo je i u Dalmaciji.
Milan Radeka, Karlovačko vladičanstvo, strana 39.

U Hrvatskoj se spominju erdeljski Vlasi kako pisac navodi, ali isto tako oni su njemu Srbi, ako su Vlasi došli u Hrvatsku iz Erdelja kako su postali Srbi? Kako to da su današnji nosioci prezimena Erdeljac i očigledno došljaci i podrijetlom iz rumunjske pokrajine Erdelj u Hrvtskoj postali Srbi.Ili:

Strana 62:
GOMIRSKI STATUT

Poslije svega izlozenog posebno je vazan statut gomirske opcine (po tekstu Ratnog vijeca 07.02.1729 g u vezi s povlasticama do 1666). Ta je opcina obuhvacala 83 doma sa 800 muskih glava  na prostoru izmedu vanjskih podrucja Severina, Bosiljeva, Ogulina, Modrusa, Brinja, Krmpota, Fuzina, Delnica, Skrada, Gornjih Moravica i Kupe.
Ratno vijece 1729 g.salje novi gomirski statut u vezi s povlasticama  od 1666 g. 10.oktobra grofu Rabati, karlovackom generalu u stvari gomirske jurizdikcije
Tu je najprije 16 tacaka  pravno – sudskih o sastavu suda od 7 clanova.
Sudije treba da su razboriti ljudi, poznavaoci krajiskih propisa i besprijekorna zivota. Treba odbaciti one koji se u bilo kojem smislu ne bi odgovarali. Ali od toga paziti da se od dva Hrvata ili katolika uzme opet takav, a od dva Vlaha isti Vlah, ako je koji sumnjiv da prima poklone, odbaciti ga, zakletvu polazu po obicaju regimentskog suda karlovacke generalije. Nikoga se ne smije sprijeciti da podnese apelaciju protiv presude. Suci kazne izricu slobodno, ali prema starom dobrom krajiskom obicaju i da kaznu odvagnu prema krivici. Cim se svrsi sudovanje odmah se ubere taksa.

U Gomisrskom statutu Vlasi se nabrajaju nasuprot Hrvatima, ako su po velikosrpskim teorijama Vlasi socijalna kategorija onda bi u Hrvatskoj trebali biti samo Hrvati, dakle poslovenjeni Romani kako je i bilo i ne bi se nabrajala socijalna pastriska kategorija Hrvata,kako to da u Hrvatskoj Vlasi postadoše Srbi?

Kome bilo drago kome ne proces srbizacije je dokumentiran.
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 188


« Odgovor #10 : Siječanj 21, 2015, 14:35:13 »


Postoji mnogo oblika vlaškog imena koji se mahom odnose na romanofone:

LAH-slavenski
WOLOCH-poljski
WALSCH-srednjevjekovni njemački naziv za Talijane
WALH- njemački naziv za Kelte i Rimljane
WALHO-LAND- njemački naziv za Francursku
WALLONS-frankofono tj.romanofono stanovništvo u Nizozemskoj
WALLIS-romanofono stanovništvo  u dolini rijeke Rhone
WALLACHIA-dio Rumunjske
OLACH-mađarski naziv za Rumunje
OLASZ- mađarski naziv za Talijane
VALAQUES-francurski naziv za Rumunje
ULAH-turski naziv za Rumunje
IFLAKAN-turski naziv za Vlahe u Bosni,turski defteri
OLACHI-mađarski naziv za Vlahe u Hrvatskoj

Još treba dodati da su Osmanlije i katolike u Bosni na nekim mjestima nazivali Vlasima, kako bilo da bilo ni jedan od gore navedenih naziva ne označava Slavena, a još manje Srbina “stočara”.

Vlasi (Romani) koji su bili u okruženju sa Slavenima poslavenili su se, a na mjestima su Romani (Vlasi) romanizirali Slavene u Rumunjskoj npr. kod Rumunja ima i danas mnogo slavenskih riječi, npr.Rumunji za da (hrvatski, srpski it..) isto kažu da, i liturgija im je bila na starocrkvenoslavenskom.

Rumunji su samo jedan dio romanizacije Balkanskog poluotoka. Pod terminom romanizacija treba smatrati latinski jezik, današnji rumunjski nije drugo nego pokvareni latinski, da nije bilo seoba naroda taj bi se jezik govorio od Trsta do Crnog Mora. Kod nas je poznat u obliku kao lingua dalmata ili dalmatinski jezik koji se do 14,15 st govorio u primorskim gradovima, ostataka ima i danas.

Zbog toga su se Vlasi u istočnoj Srbiji odrzali u obliku u kome danas jesu, oni su u biti ostaci Rimskog Carstva na ovim prostorima, to su ostaci Dačana, Tračana, Besa, Kelta itd. Oni koji su bili zahvaćeni modernim rumunjskim nacionalnim preporodom tvore današnju rumunjsku naciju, a koji su ostali van toga pokreta u obliku su u kojem ih danas vidimo, Vlasi (nekad Romani) u istočnoj Srbiji.

Istočno srbijanski Vlasi i Rumunji, ostaci Dačana, Tračana, Besa, Kelta itd, tu kasnije treba dodati i mnoge druge grupe koje su u njih asimilirane, etničko su i genetski različiti,t o nije znanstvena fantastika ni eugenika to se vidi po fizionomiji, Vlasi, ostaci Ilira (Romani) u dinarskom gorju pripadaju autohtonom stanovništvu Dinarskih Alpa i tzv. dinarskoj rasi, to se vidi po običajima, pjesmama i nošnji.

Njima je samo zajedničko bilo rimsko građansko pravo, tj. naziv kojima su ih nazivali stranci Vlah, seobama naroda na ove prostore, bolje rečeno neredom koji se stvorio propašcu Zapadnog Rimskog Carstva, strosjedioci se na osnovu kontinuiteta iz Rimskog Carstva identificiraju prema strancima i novodosljacima mi Vlasi (Romani).

I u riječniku hrvatskih Srba ima ostataka latinskih riječi: ura-sat, falinga-mana, manjak-nedostatak, banak-pult, preša-žurba, durati-trajati…. nekad ih je bilo mnogo više, posebice u starijih.

Naziv Srbin isprava je u hrvatskoj bio vjerski termin, to se s vremenom unijelo i postalo nejasan crkveno-vjerski-narodni (etnički) naziv, da je taj termin u Hrvatskoj bio nepoznat u narodu, o tom govore i oni sami, sami pravoslavci nastoje objasniti tu pojavu.

Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 188


« Odgovor #11 : Siječanj 21, 2015, 18:36:13 »


Još sredinom XX. stoljeća pastiri su na ovim prostorima pravoslavni i katolici znali brojati ovce po dvije, parnim brojevima do, pato, šasto, šopći, zeći (dva, četiri, šest, osam, deset). To su balkanorumunjski (aromunski) brojevi koji u rumunjskom jeziku glase doi, patru, hase, opt, zece, oboji su izvedeni iz latinskih duo, quattor, sex, octo, decem.

To su ti ostaci romaniteta i kontinuitet, a  koji su stalno do današnjeg dana zatirani jer je službena ideologija bila “slavenstvo” i jugoslavenstvo, s vremenom će i to izaći na vidjelo.
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!