MRAZOVIĆ

[Marica]

Mrazović I. de Mrazovec et Brestovica

^{Klikni za uvećani prikaz}

Wappen a): älteres: In Rechten ein gebogener w. gekleideter Arm, der Krummsäbel mit g. Parirstange hält.

Kleinod: W. Taube mit gr. Zweig im Schnabel.

Decken-Tinkturen: unbekannt.

(Altes Siegel im Besitze der Pamilie).

Wappen b): (heute gebräuchliches): Durch s. Wellenbalken von B. und R. schräglinks getheilt; vorne s. Halbmond und zwei g. Sterne; hinten der Arm des älteren Wappens.

Kleinod: Zwischen offenem # Fluge gepanzerter, gebogener Arm, einen Krummsäbel mit darauf gespiesatem Türkenkopfe haltend.

Decken: rs. - bg.

(Wappensammlung des Dr. L. Gaj in der kroat.  Univorsitats-Bibliothek in Agram).

Alter Donationsadel des Kreuzer Komitates, gleichen Ursprunges und Wappens mit der Familie Koritić alias Koretić de Mrazovec.

Beide Familien sind urkundlich nachweisbar Nachkommen der Jobbagiones von Kalnik (Kemlek), die von Bela IV. 1250 geadelt wurden, und deren Adel u. Besitz von den späteren Königen wiederholt bestätigt wurde.
(Urkundeu des kroat. Laudesarchives).

Hierher gehört der bedeutende kroatische Politiker und Parteifuhrer Mathias von Mrazović († 13. 09. 1896), einst Bürgermeister von Agram, Landtags-Abgeordneter, Advokat etc.

Mrazovics (Mrazović II.)

^{Klikni za uvećani prikaz}

Wappen: In Rechten eine von den beiden Seitenrändern bis zum Oberrande aufsteigende von je einem sechastrahligen g. Sterne begleitete g. Spitze, darin auf gr. Boden ein Kranich, in d. erbobenen Rechten einen Stein haltend.

Kleinod: G. Löwe in d. erhobenen Rechten ein Schwert mit g. Parirstange, in d. vorgestreckten Linken eine g. Medaille an r. Bande haltend.

Decken: bg. - rg.

Adela- u. Wappenbrief v. König Franz I. d. d. Wien, 28. Juli 1794 für Abraham Mrazovics, dessen Ehefrau Sophie Paulovich u. Sohn Georg.
(Lib. Reg. LVIII. 601).

Napomena: Tekst je u originalu prepisan i ne odgovara današnjem njemačkom jeziku.

r. - rot - crveno, b.- blau -plavo, g.- gold - zlatno,
s.- silber -srebrno, w - weiss - bijelo, # crno

Izvor: Dr. Ivan von Bojničić, 1899.

Dr. Ivan von Bojničić 1858. – 1925.

________________
Obitelj Mrazović blisko je vezana uz plemićku obitelj Koritić. I jedni i drugi potječu iz sela Mrazovca, koje danas više ne postoji. U nekoliko povelja s početka 17. stoljeća spominje se Ivan Mrazović iz Mrazovca.

-   Gustav pl. Koritić, perovodja kr. zem. vlade u Zagrebu 1893.
-   Koritić Franjo od Mrazovca, zagrebački kanonik i pjesnik.

O Koritićima sljedeći puta. MD

[Marica]

Matija Mrazović


^{Klikni za uvećani prikaz}

U nizu muževa, koji su hrvatskomu narodu stajali u njegovom preporodnom vieku kao politički vođe na čelu, zauzimlje Matija pl. Mrazović jedno od najvažnijih mjesta. On se je rodio dne 24. veljače 1824. u selu Visokom kod Sudovca u županiji križevačkoj od seljačkih plemićkih roditelja. Početne je škole učio u Križevcim i poslije u Bjelovaru, gimnaziju najprije u Varaždinu, a kašnje u Zagrebu, gdje je i u pravoslovnoj akademiji izučio god. 1846. prava. Postavši juratom banske tabnle bio je god. 1848. pridieljen kao bezplatni perovodja banskoj vladi. Čim je ban Jelačić prešao 11. rujna 1843. Dravu, bio je Mrazović poslan k vojnom povjerenstvu u Varaždin kao perovodja, a Žigrović kao predsjednik. U veljači godine 1849. uze ga banski povjerenik za grad Osijek i virovitičku županiju, kasniji podban Ivan Zidarić, njegov najveći zaštitnik - bili su oba iz Visokoga - za tajnika, no jedva što je Mrazović došao u Osijek i ondje se namjestio, proglašen je oktroirani (nametnuti) ustav od 4. ožujka 1849., uslied česa se je još istog mjeseca vratio u Zagreb, gdje je služio kod banskoga stola do lipnja 1850. U tom je razdoblju položio dne 27. rujna 1849. pred banskim stolom s Aleksandrom Fodrocijem i Lavosla vom Šramom odvjetnički izpit i postao 1850. odvjetnikom u Zagrebu.

Baveći se narodnim pitanjima, sudjelujući u narodnoj deputaciji, koja je mjeseca ožujka 1848. pošla u Beč, da izradi u kralja narodne polakšice i dopisujuć o raznim sgodama od god. 1846. u Gajeve "Narodne Novine", koje je tada uredjivao prvi hrvatski publicista Bogoslav Žulek, za tim članke u prvi opozicionalni list hrvatski, Kušlanov "Slavenski jug" i kašnje u Hofman-Dvoranićeve "Jugoslavenske Novine", pokrenuo je Mrazović, potaknut svojim Mentorom Žulekom g. 1852. pravnički list "Pravnik", u kojem je tražio, da sudci u Hrvatskoj ne budu stranci već Hrvati. No čim je absolutizam jače pritisnuo, morao je Mrazović g. 1854. obustaviti izdavanje svog lista. U Hrvatskoj je nastalo podpuno mrtvilo. Kroz sve ostalo vrieme absolutizma bavio se je Mrazović revno odvjetničtvom, ali nije pri tom zanemario ni državopravnih nauka, dočim je njegova. Rodoljubiva kuća - on se je g. 1847. oženio s Barbarom Dutković, sestrom kasnijeg riečkog velikog župana Augusta Dutkovića - postala stecištem svih rodoljuba. Za to je njemačka policija nad njom revnije bdila, nego nad zločincima.

Tako dodje i g. 1859., koja nam ote nakon težkih duševnih i tjelesnih patnja bana Jelačića, a već mjesec dana iza toga snadje kod Solferina Austriju udarac, koji je do temelja uzdrmao absolutizmom i bio predteča povratku ustava od 20. listopada 1860. Jelačića je bio zamienio na banskoj stolici grof Ivan Coronini, oštri absolutista, kojemu je bio prvi posao, a zatvori narodnu čitaonicu, jedini narodni zavod, gdje su se sastajali hrvatski ljudi i medjnsobno bodrili. Medju te ljude spadao je i Mrazović, koji je uslied razpusta čitaonice planuo na Coroninia i sastavio molbu na cara i kralja, da makne Coroninia. Uz ovu molbu pristali su svi čisti narodni življi kao uz svoj program - a vladar ju usliši te grof Coronini bude pozvan, da preda ostavku, koja je i primljena. Bilo je to u oči listopadske diplome, a prvi i veliki uspjeh Mrazovićeve odvažnosti.

Ovim uspjehom osokoljen, postao je Mrazović političkim faktorom u Hrvatskoj. I čim je kucnulo samrtno zvonce absolutizmu, a nastalo vrieme slobodnije kretnje, našao se je on u kolu biskupa Strossmayera, Preradovića, Račkoga, Perkovca, Šuleka, Vrbančića i drugih, te nastavio š njima prosvjetni i politički rad ondje, gdje bijaše u tom nastojanju i poslu prekinulo ilirstvo. Prvi im posao bijaše, da pokrenu koncem g. 1860. nov politički list "Pozor", u kojem je Mrazović počeo braniti hrvatsko državno pravo, dobro ga razlikujući od ugar. drž. prava.

Izabran u prečečkom kotaru križevačke županije narodnim zastupnikom, dodje u hrvatski sabor, koji se je sastao 15. travnja 1861. U ovom velevažnom saboru on je bitno sudjelovao u svim znatnijim pitanjima i bio članom raznih odbora. Već u drugoj sjednici uzeo je rieč kod verifikacije, bio za tim izabran u odbor za sastavak poslovnika, a u petoj sjednici od 24. travnja saborskim bilježnikom, što je ostao do 13. kolovoza. Čim se je u sjednici od 29. travnja potaknulo pitanje o uzpostavi zemljišne cjelokupnosti trojedne kraljevine, on je bio najživlji zagovornik predstavke na krunu, koju je sastavio Rački. Ne samo da je tražio spojitbu Krajine i Dalmacije, nego i Međumurja, Istre s otocima te onih krajeva, koji su nekoć pripadali Hrvatskoj. Bitno je takodjer sudjelovao kod sastavka Čl. 42. o odnošaju Hrvatske na prema Ugarskoj, a u sjednici od 2. kolovoza izjavio se kod viećanja o pozivu šiljanja poslanika u carevinsko vieće za predlog manjine, koji je sastavio Prica, a koji je odklanjao taj poziv.

U saboru od g. 1865/6. bio je Mrazović faktični vodja Narodne stranke. Tek u siečnjn 1866. započela je rasprava o adresi, koju je sastavio dr. Rački. Mrazović je 8. veljače u dugom govoru branić tu adresu i podnio neke izpravke, koji su bili i prihvaćeni. Na njegov predlog izabran je 11. ožujka prvi kraljevinski odbor, da stupi s ugar. kr. odborom u dogovor o državopravnorn odnosu Hrvatske na prema Ugarskoj. U taj je odbor bio izabran i Mrazović. Medjutim je sliedio rat s porazom kod Kraljeva Gradca, a pregovori, koji su se vodili izmedju kralj. odbora, nisu urodili rezultatom, nego se je rodio dualizam, Hrvatski sabor bio je 27. svibnja 1867. raspušten, a na čelo zemlje došao je barun Levin Rauch najprije kao upravitelj, a kašnje kao ban. Barun Rauch imao je misiju, da po što po to sklopi ugarsko-hrvatsku nagodbu, pa je u tu svrhu dao i birati novi sabor, koji je po svojim izaslanicima ugovorio nagodbu od 8. studenoga 1868., proti kojoj je Mrazović ustao na odlučnu opoziciju. Mrazović je tada bio vodja i duša opozicije, a uza nj su pristali i Ivan Vončina i Josip Miškatović u "triumvirat".

Sloboda štampe bila je tada u Hrvatskoj tako stegnuta, da se je glasilo opozicije, "Novi Pozor", moralo preseliti s urednikom Miškatovićem g. 1867. najprije u Beč, a kad mu je barun Rauch uztegnuo ulaz u Hrvatsku, uskrsnu u Vončininoj tiskari u Vojnom Sisku 1. rujna 1869. najprije "Zatočnik", a kašnje "Branik". U "Zatočniku " poveo je Mrazović glasovitu onu borbu protiv bana Raucha radi izsušenja lonjskog polja. Sabor je bio stvorio zakon o izsušenju a u konzorciju za to bio je potajice i sam ban Rauch. Konzorcij je tražio svotu od 4'5 mil. for., a izvedbu su preuzeli poduzetnici Pelli i Picino za 2'575 mil. for., te ju uz popust od daljnjih 13% ustupili Radiceu. UsIied toga bio bi konzorcij imao dobitak od 1'958 mil. for. Svoje članke dovršio je Mrazović 28. prosinca 1869. u Zatočniku, nabrajajući u deset točaka sve neurednosti u tom poslu. Ujedno je pozvao svakoga, tko želi vidjeti izvorne spise o tom, neka ga tuži pred neodvisnim sudom. Mrazović je došao do pisama Rauchova pouzdanika grofa Sher- Tosza, koji ih je u svojim privatnim pismima odao.

Barun Rauch bio je konačno prisiljen da tuži Mrazovića pred vojnim sudom u Sisku jer je "Zatočnik'' izlazio n Vojnom Sisku, Pukovnijski sud u Petrinji izrekao je dne 7. Siečnja 1871 osudu, kojom je "Zatočnik'' riešen, jer je Mrazović pred sudom kazao sve svoje tvrdnje. Ova je osuda odjeknula ne samo Hrvatskom nego i daleko izvan nje, te Mrazovića stvorila za čas najpopularnijim čovjekom u Hrvatskoj. Bijaše to kulminacija njegovih uspjeha. Malo dana za tim morao je ban Rauch predati ostavku te je već 26. siečnja 1871. imenovan banom Koloman Bedeković.

Već u svibnju 1871. obavljali su se novi izbori za hrvatski sabor, kod kojih je opozicija pobjedila, ali je sabor bio opet razpušten. I izbori od god. 1872. pod Vakanovićem nisu bolje izpali. Sve to dovelo je konačno god. 1873. do revizije financijalne nagodbe od god. 1868., kod koje je i Mrazović sudjelovao, jer se je s magjarske strane upravo tražila njegova privola. Uslied revidirane nagodbe postao je 20. rujna 1873. Ivan Mažuranić hrvatskim banom, a Mrazović je sve do njegova odstupa vršio u odlučnim pitanjima. glavni upliv u banskim dvorima. Kada se je uza sve to u redovima narodne stranke stala dizati radikalna opozicija pod vodstvom Dr. Makanca, Mrazović joj se je opirao, ali nije mogao zapriečiti približujućeg se razkola. U veljači 1880., odstupio je ban Mažuranić, pošto mu nije pošlo za rukom sjediniti Krajine, a u isto je vrieme već radio financijalni ravnatelj Antun (Antal) David oko ustrojstva naukovnog tečaja za učenje magjarskog jezika za financijalne činovnike u Hrvatskoj, te je taj tečaj naredbom ug. ministra financije grofa Gyula Szapary de Szapar od 18. svibnja 1880. ustrojen te 1. lipnja i otvoren. To je dalo Mrazoviću povoda, da u saborskoj sjednici od 23. lipnja 1880. podnese poznati svoj predlog 23-ice proti "Davidovoj školi", kojim se vlada bana Pejačevića pozivlje, da učini shodne korake proti toj školi, kojom se vriedja §. 57. nagodbe. Mrazović je u sjednici od 26. lipnja obrazložio svoj predlog, na što je došlo do razkola u narodnoj stranci. U saborskoj konferenciji većina je poduprla bana, koji je obrekao, da će izposlovati zaključak magjarkog tečaja, čim se u sveučilištu otvori docentura magjarskog jezika i opoziv onoga, što se u okružnici govori o promaknuću činovnika. Manjina se time nije zadovoljila, nego je izašla iz sabora, te se je dne 3. rujna 1880. konstituirala kao "Neodvisna narodna stranka" i 16. rujna objelodanila svoj program. To je bilo posljednje Mrazovićevo političko djelo, jer ako je i ostao glavom nove stranke sve dok ga nije težka bolest svladala, u saboru i u poIitičkoj javnosti se više nije pojavio.

Takav je bio Mrazovićev javni i politički-saborski rad. No još nam valja spomenuti njegovu radinost i u drugim područjima.

Neposredno iza prvih zanosnih dogodjaja god. 1861., kad smo u Hrvatskoj ušli u eru novog budjenja narodne sviesti, osnovalo se je u Zagrebu hrv. pjevačke družtvo "Kolo", koje je u prvoj svojoj glavnoj skupštini od 8. srpnja 1862. izabralo prvim svojim predsjednikom Gjuru Zlatarovića, a kad je ovaj bio premješten u Varaždin k sudbenom stolu došao mu je u skupštini od 28. Prosinca 1862. Na čelo kao predsjednik Matija Mrazović. Predsjednikom ostao je sve do 14. Sječnja 1866. Za vrieme njegovog predsjedničtva "Kolo" je stalo izdavati sbirku napjeva "Milovan", priredilo upravo sjajne koncerte na streIjani, u slavu svog pokrovitelja bana Šokčevića, u Jamnici biskupu Strossmayeru, prigodom tisuć-godišnjice sv. braće Ćirila i Metoda u Maksimiru, za stradajuće Magjare i Primorce, prigodom prve hrvatske izložbe god. 1864. u Zagrebu, prigodom svoje dvogodišnjice 15. studenoga 1864. i u Sievnici god. 1865. Svemu tomu dao je Mrazović impuls i odrješito narodni značaj, čime je silno djelovao na duhove. Na predsjedničkoj stolici zamienio ga je Mijo Krešić.

Izkustva, što ih je stekla narodna stranka za progona neodvisne štampe, dala su joj povoda te je god. 1872. u Zagrebu za laglje izdavanje neodvisnog političkog lista osnovana "dionička tiskara", kojoj je Mrazović sve do god. 1888. bio glava.

^{Redakcija Obzora u zgradi Dioničke tiskare
na uglu Gundulićeve i Marovske ulice}

Tada tek prekinula je težka bolest njegovo djelovanje kao predsjednika. U istom razdoblju sjeo je Mrazović na načelničku stolicu glavnog grada Zagreba. Po odstupu dr. Stanka Andrijevića, koji se je početkom god. 1879. zahvalio, bio je Mrazović u sjednici gradskog zastupstva od 1. veljače 1879. izabran načelnikom sa 30 glasova od prisutnih 31. Za njegova načelnikovanja snašao je glavni nam grad Zagreb užasni potres od 9. studenoga 1880. te je zaista trebalo velike odvažnosti i radinosti, da se pučanstvo opet pridigne. On je pomogao namaknuti sredstva za daljnji razvitak i napredak grada,
-   pomogao spasiti tvornicu duhana,
-   uglavio gradnju novih vojarna,
-   potaknuo regulaciju potoka i gradske kanalizacije.
U srpnju 1881. provedeni su novi gradski izbori, kod kojih je Mrazovićeva listina pobjedila, ali se je on već 10. kolovoza odrekao načelničtva, a zamienio ga dr. Josip Hoffmann. Kao glavni razlog svom odstupu naveo je promjenu u načelničtvu zemlje, a pošto je već od prije bio s grofom Pejačevićem politički protivnik, nije želio da njegova osoba bude zapriekom za nuždni sporazumak u mnogim obćinskim pitanjima izmedju gradske obćine i bana.

Samo nekoliko dana kašnje, 30. 08. 1881. izgubi Mrazović sina Ladislava od sušice u 32. godini, koga je dobro odgojio. Liepo naobražen, bio je u svoje vrieme perovodja zem. vlade, suradnik raznih političkih listova i Vienca, vješt kritičar, duhovit i okretan pisac, prvi pokretač preporoda "Matice" i po preporodu njezin prvi tajnik.

Slomljen obiteljskom tugom i razočaran mnogim političkim dogodjajima, stao se je Mrazović tada povlačiti u zabitan život i sve manje u nj utjecati, dok ga težka bolest hrbtenjače (leđa) posve ne svlada i neukloni iz javnosti. Više od osam godina ginuo je vidno dok mu napokon u nedjelju dne 13. rujna 1896. u 10 i pol sati prije podne u njegovoj kući u Petrinjskoj ulici br. 1 smrt za uviek u 73. godini ne zaklopi oči. Dva dana kašnje pokopan je uz velike počasti na Mirogoju u arkadi, kamo je kašnje prenešen i pokojni mu jedinac Ladislav. Ostavio je udovicu suprugu i kćer Stanku, udatu za ravnatelja. hrv. eskomptne banke Franju Švrljugu.

^{Petrinjska ulica. Banka u kojoj je F. Šverljuga bio ravnatelj}

U raznim periodama našega narodnoga života bila je Mrazovićeva kuća ognjište, na kojem su tražili svi narodni elementi a i mnogi kasniji protivnici Mrazovićevi duševne okrjepe i pobude. A njegov snažni i neslomivi duh znao je to dati baš tako u vrieme absolutizma, kao i za vremena Rauchova, kad su ga saletavali i novinari ciele monarkije, kao i kašnje god. 1874. kod otvaranja hrv. sveučilišta, kad je imao u svojoj kući prof. Gneista iz Berlina za gosta, i u mnogim drugim sgodama. Valja istini za volju priznati, da je on svakom sgodom služio na čast Hrvatskoj ideji i hrvatskom narodu, pa da je i u Pešti znao kod prvih uglednika imponovati. U našem političkom životu od god. 1860-1880. bio je tako znamenit faktor, da njegovo djelovanje može jedva ocieniti objektivnija budućnost, koja mu neće uzkratiti priznanja, da ga je u svem radu vodila samo ljubav domovine i njezin napredak!

Izvor:

Zaslužni Hrvati XIX. st.

Autor: Milan Grlović, 1852-1915

[Marica]

Milena Preindlsberger-Mrazović


<sup>Milena Preindlsberger Mrazović
* ponedjeljak, 28.12.1863 † četvrtak, 20.01.1927</sup>

Rođena je 28. decembra 1863. godine u Bjelovaru. Potomak je stare hrvatske plemićke porodice Mrazovića od Mrazovca, koji se po prvi puta već u 12. stoljeću javljaju u historiji Hrvata kao jedna od onih dvanaest porodica koje su birale kraljeve.
 
Naime, za vrijeme ratova protiv Turaka dolaze Mrazovići u Bosansku krajinu o čemu svjedoči još i danas selo Mrazovac na Uni.
 
Školu je završila u jednom velikom institutu za djevojke u Budimpešti. Nekoliko sedmica poslije okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske došla je sa roditeljima u Bosnu, gdje joj je otac postao činovnikom i to najprije u Banja Luci a onda u Sarajevu. Od 1879. do početka 1919. Milena živi u Sarajevu. Od svog dolaska pa sve do svoje smrti osjeća ona za ovu zemlju i narod neizmjernu ljubav i privrženost kao da se ovdje rodila.
 
Veliku ljubav za Bosnu i Hercegovinu vidimo i iz svakog njenog književnog rada. Vrlo je malo pisala na našem jeziku. Skoro svi njeni književni radovi pisani su njemačkim jezikom. Ona je uzela sebi za zadaću da informira strani svijet o Bosni i Hercegovini.

Njen prvi tekst o Bosni i Hercegovini i uopće izašao je u Neue Augsburger Postzeitung. Kada je dr. Makanec 1884. godine osnovao Bosnische Post ona postaje stalnim suradnikom lista, koji 1889. preuzima kao vlasnica i glavna urednica. Tako je postala ne samo prvim ženskim glavnim urednikom i izdavačem uopće, već je ona i prvi novinar profesionalac u Bosni i Hercegovini. Kada je Bosnische Post 1894. slavio desetogodišnjicu svog postojanja cjelokupna svjetska štampa podvukla je tu činjenicu da se baš u Bosni i Hercegovini javlja žena kao zastupnik najslobodnije profesije, u kojoj žena u onom vremenu nije mogla igrati ni najmanju ulogu u javnosti.

^{Bosnishe Post - Bosanska pošta}

Mrazovićeva je objavila pet knjiga sa temama iz Bosne i Hercegovine na njemačkom jeziku. Većina njenih izdanja doživjela je odlične recenzije od uvaženih autoriteta tog vremena, kao naprimjer od Vatroslava Jagića, neprikosnovenog autoriteta za slavistiku u to vrijeme.
 
Godine 1893. izašle su u Berlinu njene novele pod naslovom Selam. U ovoj zbirci je osam novela iz bosansko-muslimanskog života. Cjelokupna evropska kulturna javnost pozdravila je ovo djelo sa najvećim priznanjem. Selam je preveden na engleski i ruski. Iste godine Mrazovićeva o svom trošku izdaje svih sedam dijelova Osvetnika fra Grge Martića kao drugu knjigu. Godine 1900. Pierson's Verlag iz Leipziga izdaje njene crtice Bosnisches Skizzenbuch- Landschafts- und Kultur- Bilder aus Bosnien und der Herzegovina, u kojoj je ocrtana cijela Bosna i Hercegovina sa geografskog, etnografskog i kulturno-historijskog gledišta. Kada se čita ovo djelo naprosto se divi njenim opažanjima. Knjigu je likovno opremio slikar Ludwig Hans Fischer. U 1905. godini A. Edlingers Verlag iz Innsbrucka štampa njene Bosnische Volksmärchen koje ilustrira čuveni Ewald Arndt. U ovoj je knjizi petnaest narodnih pripovijedaka, koje je ona odabrala kao najljepše iz svoje velike zbirke, a slavni Jagić napisao je predgovor za ovu knjigu. Godine 1906. isti izdavač objavio je i Das Grabesfenster-Eine Sarajevoer Geschichte aus dem Beginn der Occupation, takođe ilustriranu od E. Arndta. Ova knjiga je vrlo interesantna pripovijest iz prvih dana okupacije Sarajeva.
 
Milena je proputovala na konju cijelu Bosnu i Hercegovinu i tako doprla i u najzabitija mjesta upoznavši veoma dobro i zemlju i narod. Pripadao joj je sa punim pravom epitet najboljeg poznavaoca Bosne i Hercegovine. U Beču joj se 1908. godine štampa vodič Die Bosnische-hercegovinischen Staatsbahnlinien Sarajevo-Uvac und Megjegje-Vardište. Ova se knjiga čita upravo kao roman.
 
U februaru 1896. Milena je održala opsežno i informativno predavanje u velikoj sali Stare vijećnice u Beču na poziv etnografskog društva. Ovo je bilo prvo javno predavanje o Bosni i Hercegovini u Beču. Kada je 1888. osnivan Zemaljski muzej u Sarajevu, Milena je bila među prvim osnivačima, a sve do svog odlaska brine o njegovu napretku. Godine 1889. postaje prvim ženskim članom antropološkog društva u Beču. Milena se udaje 1896. za dr. Josefa Preindlsbergera (Beč, 6.3.1863. - Beč, 13.12.1938.) koji je od 1893. do 1919. bio primarius hirurškog i okulističkog odjeljenja bosanskohercegovačke Državne bolnice u Sarajevu.
 
Neugodna je činjenica da izuzev priča Ciganin i divovi i Zlatna djeca iz knjige Bosnische Volksmärchen, koje je u knjizi Narodne pripovijetke iz Bosne i Hercegovine uvrstio priređivač Hamid Dizdar (Sarajevo, 1952.) ništa drugo nije prevedeno ni objavljeno na našem jeziku. Također, mnoga njena djela objavljena kao feljtoni u Bosnische Post, a nisu objavljeni u njenim knjigama, su radovi izuzetnog kvaliteta i zanimljivosti. Na primjer: Cvijeta (od 7.12. 1884. - do 21.12.1884.); Der Ahnherr der Ljubović (od 11.1.-5.3.1885.); Prokleta Jelena (od 8.11. do 6.12.1885.); Das Bosniers Liebling (29.6.1895.) itd.
 
Od 1919. godine Milena živi u Beču, ali Bosnu nikada nije zaboravila. U svom bečkom stanu uredila je bosansku sobu, u kojoj je najradije boravila. Kako su joj bosanski muslimani naročito bili srcu prirasli o njima je najviše govorila i pisala. Tako je u posljednjem romanu, koji je nažalost ostao nedovršen, uzela građu iz života derviša bagtešiskog reda. U maju 1926. godine u bečkoj Uraniji održala je predavanje o ljepotama Bosne i Hercegovine pred prepunom dvoranom.
 
Povodom njene smrti 20. 01.1927. godine bečki Wiener Stimmen (20.1.1927. str. 2) donosi tekst pod naslovom Milena Preindlsberger-Mrazović † Povratak kući slavne bosanske spisateljice i kaže: Danas u tri sata ujutro umrla je u sanatorijumu Loew * nakon duge i teške bolesti.
 
Ta ovjekovječena žena bila je jedna od najmarkantnijih naznaka austrijske epohe u historiji Bosne. Odmah nakon okupacije, kao petnaestogodišnja djevojčica došla je sa ocem u novu zemlju, gdje joj je otac primio dužnost upravitelja. Porodica Mrazović pripadala je prastaroj plemićkoj porodici, koja je još pod vlašću posljednjeg nacionalno-hrvatskog kralja Zvonimira bila poznata. Tvorac prve hrvatske gramatike i gradonačelnik grada Zagreba, pripadao je ovoj porodici. Po završetku studija stupila je Milena Mrazović 1884. u redakciju lista Bosnische Post. Pet godina poslije preuzela je od viteza von Topffera rukovođenje listom. Žena-novinar je u to vrijeme bila nešto nečuveno, te se tako dogodi da se prva politička šefica redakcija u Evropi pojavi baš u Bosni, gdje su još prije deset godina vladali običaji srednjovjekovlja, a žene više nego igdje drugdje bile najuže vezane samo za kuću. Ova pametna i hrabra žena prelazi sve poteškoće i svoju poziciju nalazi daleko izvan granica Bosne i Hercegovine. Postala je dopisnica biroa za telegrafsku korespondenciju. Bila je i urednica austrijskog radija, kao i skoro svih bečkih i raznih drugih novina. Reichspost joj je bio posebno zahvalan radi iscrpnih i izvanrednih informacija i članaka koje je objavljivala pod sinonimom "Milan". Nakon udaje za dr. Josefa Preindlsbergera, napustila je list Bosnische Post i okrenula se radu u velikoj evropskoj štampi. Osvrtala se na aneksiju Bosne i Hercegovine, ubojstvo prijestolonasljedničkog para u Sarajevu, proces Gavrilu Principu i sve događaje visokog značaja.
 
Sa državnicima toga vremena kao što su Kallay, Kutschera, Burian itd. vezalo ju je najuže prijateljstvo. Također sa biskupom Stadlerom i jezuitskim svećenikom Puntigamom, koji su u to vrijeme djelovali u Bosni, tijesno surađuje. Godine 1895. održala je u bečkoj Staroj vijećnici prvo izlaganje o Bosni, sa velikim uspjehom. Njena ranija saznanja o toj zemlji i ljudima dobila su posebnu vrijednost u njenoj beletristici. (–)
 
U ratu je kao bolničarka sljedila svoga muža po Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Albaniji i Italiji. Prevrat nakon Prvog svjetskog rata je za ovu glasovitu književnicu bio i slom svih njenih životnih ostvarenja. Jugoslavenska država ju je sa mužem deportirala u Beč, ”tuđinu” kako je ona znala reći. Teška bolest je prekinula njen životni put, a za njom su uz muža i dva sina žalili svi oni koji su je poznavali.
 
Literatura
 
- Hamdija Kreševljaković: Milena Mrazović u: Napredak, godina II 1927. br. 6, str.89-90, Sarajevo 1927.;
 - Anonim: Milena v. Preindlsberger-Mrazović, Heimgang der berühmten bosnischen Schriftstellerin. u: Wiener Stimmen, Beč 20.1.1927. str. 2;
 - Wilhelm Kosch, Deutsches Literatur Lexikon, MCMLVI, str. 2105

Tekst: http://www.most.ba/084/028.aspx

______________

*  Sanatorij Loew (Löw) je osnovan u g. 1859; 1882, izgrađen kao zdravstveni sanatorij za ženske bolesti po planovima arhitekte Leopold Schöne, a proširen po planovima Ludwiga Richter. Naziv sanatorija je neodvojiv od poljsko-židovskog lječnika Heinricha i negovog sina Antona Löwa. Anton je rođen je 1847 u Bratislavi, a diplomirao je 1871 u Beču kao doktor medicine. Umro je 1907 u Beču. Ravnateljica sanatorija do 1938, kada su nacisti oduzeli obitelji Löw svu imovinu, bila je njegova kći Getruda Löw (1883 - 1963), udana Eisler, te Felsöványis. MD