CRO-eu.com
Kolovoz 11, 2020, 00:19:49 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: 1 [2]
  Ispis  
Autor Tema: Brak  (Posjeta: 15833 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #15 : Studeni 09, 2012, 17:21:37 »


"Ima još sobica za stvari, kamo mećem kovčege i ogrtače; mislim da vam nije stalo da i nju vidite". Zaista, nije mi bilo ni najmanje stalo. Vratili smo se u spavaću sobu. Lüdovik je, pogledao na zidni sat: pokazivala je četiri sata manje pet minuta. Čini se da je ova činjenica imala neki utjecavj na njegovu energiju. Ja sam ga pustila das radi što hoće. Smatrala sam, da bi iza naših šetnja u kočiji prošlih dana, opiranje bilo smiješno.

Sve su se moje misli koncentrirale u tom trenutku u neku vrstu mirne radoznalosti "na koji će se to način obaviti". Obavilo se posve dobro, bez ijedne smiješne upadice, kako sam se bojala, i koja bi me spriječila da drugi put dođem. Lüdoviku, to je sigurno, nisam prva udata ljubavnica. Ponašao se jako lijepo, bio je dosta nježan, obziran, vatren. Za svu nesreću, moje nepobitno uvjerenje bilo je da glumi, i to se bez sumnje odrazilo na mom licu, jer mi je rekao: "Vi me ne volite, Simone!" dosta tnžnim glasom. Činilo mi se da je barem ova tuga bila iskrena, i da mu se zahvalim, poljubila sam ga toplo i rekla: "Da vas ne volim, dragi prijatelju, ne bih bila ovdje".

U neki izvjesni momenat pogledala sam opet ja na sat. Biio je nešto preko četiri i po ... Ja sam prestala biti poštenom ženom u fiziološko-socijalnom smislu te riječi.

Što je neposredno slijedilo bilo je očito neugodno za mene; ali, sve u svemu, to je isto tako i u braku, ispočetka, i te nepniličnosti ne valja staviti na račun preljuba. Moj cjelokupni dojam je uostalom taj, da preljub, ili barem "moj preljub" vanredno nalikuje na brak. Moj nezakoniti "budući" udvarao mi je nekoliko sedmica kao i onaj drugi; datum veze je bio utvrđen unaprijed, kao i kod onog drugoga; a geste i riječi bile su identične. Ovaj puta fali samo malo bračno putovanje.

Rastali smo se, Lüdovik i ja, malo smeteni, i uvjerena sam, da nam je obojima malo odlanulo. Lüdovik me je svakako htio vidjeti opet sutra; ja sam ga molila da se strpi do četvrtka; on je popustio, moleći me da mu sutra ipak kao milostinju pošaljem malu ceduljicu, ali "vrlo nježnu"...

To je sve. Sve to nije ni vrlo dirljivo ni vrlo šaljivo.

Iza povratka kući, vidjela sam muža kod večere. Jadni Žan! Najprije mi se htjelo smijati. Kako je ono rekla Réjane u ne znam kojem vaudevilleu, makar ih toliko vidimo, ipak nam je uvijek smiješno, kad vidimo jedinog više ... Zatim, volja za smijanje smjesta me je prošla, a nadošla je neka vrst samilosti, blage, neobične, kakve mi još nikad moj muž nije ulio ... On ima neki način da pije, da sladi kavu, da guli kruške, koji me je ljutilo u posljednje vrijeme, kad sam bila tako nervozna. A eto, večeras me sve te navike niesu uzrujavale. Gledajući ga kako lomi u sitne komadiće šećer, ili kako reže na tanke odreske krušku, ili kako pije uzdigav mali prst, rekla sam u sebi: "Kako je ipak dobar! ... Koliko sam ga naljutila zadnje godine! ... K tomu, ja sam uistinu kriva  prema njemu, sada ... Prevariti svog muža, to nije malenkost... Siromah! Ja ću učiniti sve što se bude dalo, da to ne dozna!"

Za vrijeme večere prijateljski smo razgovarali. Žan je mnogo inteligentniji od Lüdovika (živio je od petnaest tisuća rente što ih je naslijedio od oca). Ali Lüdovik je tako drag! I tako su mu lijepe oči! To je vrlo poželjni ljubavnik.

Kad smo pošli u svoje sobe da legnemo, bila sam u neobičnoj živčanoj uzbuđenosti. Bilo bi mi drago da je Žan 'bio ljubezan, poduzetan ... On nije ni pokušao.. . Tako sam zlo dočekala njegove posljednje pokušaje! ... Da me je uzeo u naručaj i malo pomilovao, u taj čas, zaplakala bih i sve bih priznala ... Bolje, da nije to učinio.

~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~  

... Pošla sam na prstima, u Žanovu sobu, do njegova kreveta. Sjela sam mu kraj uzglavlja; gledala sam ga kako spava, u polusjeni; tek je malo svjetla dopiralo iz moje sobe ... Sve naše drage zajedničke uspomene budile su mi se duši; prve naše ljubavne noći, put u Italiju, druga naša godina ljubavi. O da, ja sam ga jako volila! A sad se eto ne volimo više, a da nas nikakav osobiti događaj nije rastavrio! Zašto? Zašto?

... Suze su mi udarile na oči. Nadvila sam se na jastuk; poljubila sam muža u kosu; zatim sam pobjegla u svoju sobu.

... Ovaj čas ne volim Lüdovika; ljuta sam na njega što me je posjedovao ...
Nažalost, ipak znam dobro da ću se u četvrtak popodne svejedno opet vratiti u avenue Montaigne! ...

III.

... Od dana kad sam prevarila svog muža s Lüdovikom, nijedan nije bio više ispunjen doživljajima od ovoga, i nijedan mi nije pružio jasniji pogled u moje srce od ovoga.

Rano ujutro, kako sam jučer odlučila, obukla sam se za izlazak. Rekla sam Žanu, koji me je rastreseno upitao kamo idem: "Idem u Louvre, dragi". I poljubila sam ga u čelo, kao i svako jutro.

Uzela sam kočiju na kraju naše ulice; dala sam se odvesti k doktoru Garnieru; on je bio kod moje jadne prijateljice Rosine prošle godine, kad je imala tako teški porod ... Morala sam čekati barem sat i po. Cijelo vrijeme dok sam čekala, dolazile su i druge dame, mlade i stare. Kakva su tu posla mogle imati stare?

Napokon je došao i na mene, red. Kad sam se našla pred tim čovjekom od četrdeset godina, prosijedim; ali čvrstim i punim života, i kad je trebalo da se svučem, više sam se stidila nego sam mislila ... Što je to stid? A hodam tako sans-gene, pred svojim mužem ili pred Lüdovikom ...

Doktor me je ispružio na jednom naslonjaču, osluškivao je, pipao (dopustio je da zadržim košulju) i izjavio mi je da sam zatrudnjela. Da sam uostalom odlično građena za rađanje; trudnoća i porod biti će "gotovo užitak". To su riječi doktora Garniera. Htjela bih njega u tom stanju vidjeti!

... Izašla: sam iz te konzultacije zapravo zadovoljna. Iza dvije i po godine besplodna braka nisam se više usudila vjerovati da ću postati majkom. Samo ovaj mališ dolazi deset mjeseci prekasno. Da je došao u pravo vrijeme, uvjerena sam da bila ostala poštena žena. Napokon, ne optužujmo; što je bilo, bilo je.

Imala sam potrebu da nekome povjerim svoju tajnu, odmah smjesta. Rekoh kočijašiu: "Dvadeset i dva, avenue Montaigne" Bilo je upravo jedanaest sati. Lüdovik je morao biti kod kuće.

Uistinu, našla sam ga; našla sam ga pače u krevetu, malo iznenađenog da me vidi tako rano doći. Silio se da izgleda kao da ga veseli mozi posjet; zapravo, uvjerena sam, da mu je pokvario kakvi plan jer je često gledao na zidni sat. Ali kod čovjeka vrlo mlada, još u krevetu, koji se upravo probudio, odsutna ima uvijek krivo mišljenje. Zamolila sam ga da bude miran i da sluša važne stvari što mu ih imam reći.

Te važne stvari, treba priznati, nisu ga osobito raspoložile. Kad sam mu ispričala svoj posjet kod lječnika i njegov rezultat, Lüdovik se uozbiljio. Nabrao je čelo i promrmljao: "Eto ti neprilike!" Ja sam ga promatrala, ne rekav više ni riječi. Odvažio se da me zapita:
-   "A što namjeravaš učiniti?"
-   Ali, prijatelju ... Učinit ću kao i sve žene ... čekati ću devet mjeseci...
-   A muž, što će on reći?

(Lüdovik vjeruje da ja više ne spavam sa Žanom. To je apsurdno, i ja ne razumijem, kako može čovjek koji nema sad prvu udatu ljubovcu vjerovati da bi žena mogla odbiti muža i dalje živjeti u miru i sporazumu s njime. Ali ne mari. U početku naše ljubavi obećala sam da se ne ću više dati Žanu. Držala sam obećanje mjesec dana. To je sve što sam mogla učiniti, a mislim da bi malo žena i toliko učinilo na mome mjestu).

Dobro sam vidjela kako je Lüdovik danas slao do vraga moju navodnu vjernost.
"Eto, reče, sad smo u lijepoj kaši!"

Svakovrsni ružni prijedlozi bili su mu na usnama; ja sam ih pogađala: uništiti malo biće koje još i nije imalo vlastite egzistencije; ili pak da sepodam jedamput mužu, kako bi mu naprtila dijete. Bože, što su ljudi kukavice, bijedni i spremni na sve infamije koje zakon ne dohvaća.

Ja sam uživala u tom da mu ne rastjeram brige. Još sam ih podvostručila tvrdeći da hoću vječno ostati uza njega, za njega samog, i da sam tvrdo odlučila ne tražiti pomoći kod uslužnih babica. Niegovo lice! ... Izgledalo je tako. da mi je to bila osveta!

Onda sam htjela pokušati nešto. Ustala sam, ispružila sam se napola na krevetu; naslonila sam lice uz Lüdovikovo lice. Prije ovog saopćenja, ne bi dugo trajalo ... On se pričinjao nježnim, ali uza sve iskreno naprezanje (samoljublje se u to umiješalo) bilo je posve uzaludno ...
Žalosno je sve to!

Sjela sam opet u kočiju, prilično ispunjena gađenjem; rekla sam kočijašu neka potjera konja, jer je već bilo vrijeme ručku.

Usput sam razmišljala. Je li doista dijete Lüdovikovo? Jest, vjerojatno, jer Lüdovik me je ove godine volio deset puta više nego Žan ... Ali prave istine ipak ne znam. Nema nesumnjivog znaka, za ženu koja se dala dvama muškarcima, po koko bi razaznala koji je pravi otac. Ima samo osjećanje, osjećam da je ono vrlo jako, dosta uvjerljivo, a to moje osiećanje veli mi da je Lüdovik otac ...

Kodi kuće me je Žan već čekao. Zakasnila sam za pola sata; siromašak, ipa-k mi nije ni jeduom riječju prigovorio: bio je veseo i ljubezan kao uvijek. Krasna li muža! Ali eto: to je muž.

Jeli smo s dobrim tekom j dobre volje. Rekla sam mu na početku: "Imam nešto važnog da ti pričam; pričati ću ti, kad budemo kod kave". Htio je da odmah čuje; ali ja nisam popustila; zabavljala me njegova nestrpljivost.

Kad je bila kava postavljena, sjela sam mu na koljena i povjerila sam mu se u uho malim rečenicama, isprekidanim poljupcima.

Mislila sam, da će mu pozliti od uzbuđenja ... Ljubio me je, smijao se, plakao je, skakao je po jedaćoj sobi kao dječačić ... "Draga moja ženice! Kako! to je istina! istina je da imaš malo! I ti mi to nisi prije rekla, zloćo! ... A ja nisam ništa ni slutio! ..."

Doticao me je, morala sam i stajati u profilu, da se uvjeri "vidi li se to" (nakon jednog mjeseca!).

Cijeli dan bio je predivan sa mnom, milovao me i mazio. Kao da su se vratili medeni dani. Slutim da će večeras htjeli ostati u mojoj sobi.

A ja mislim kako je to bolna i dirljiva ironija u isto vrijeme, što mi se događa: dijete što ga nosim, i koje vjerojatno nije od mog muža, približiti će me k njemu i rastaviti od mog ljubavnika ...

IV. Dva oca

Odlazeći od Lüdovika, onog dana kad sam mu javila svoju trudnoću, odlučila sam da se više ne vratim tamo. Sastanak je bio tako žalostan i pokazao mi je ljubovnika u tako nepovoljnom svijetlu, da nisam osjećala nikakve volje opet ga vidjeti. Pače i svako dopisivanje prestalo je među nama, i ja sam smatrala da je pustolovina kojoj dugujem da sam majka, svršena, sasvim svršena.

Ali gle, jučer na večer, kad mi se muž vratio sa svakodnevne šetnje, rekao mi je:
-   Išao sam u avenue Montaigne da vidim što je s našim prijateljem Lüdovikom.
Nisam se zbunila. Zapitala sam:
-   No pa! što je s njime?
-   Izgledao mi je dosta zbunjen, kad sam ga optužio da nas zapušta već nekih mjesec dana ... On se izgovarao odsutnošću zbog neke male baštine. Među nama, ja mislim da je tu žena u pitanju i da nas je on zanemario zbog ljubavnog gugukanja. On ti je vrlo sretan kod žena  ... Pratio me je sve do vratiju Cerclea; gledao sam ga na danjem svjetlu: doista je vrlo lijep mladić.
Kako nijesam ništa odgovarala, Žan je dodao:
-   Pozvao sam ga za sutra na ručak.

Kako ie to glupo! Tog inladića više nisam volila, ponio se gotovo ružno prema meni, pa ipak mi je bilo drago čuti da će opet doći, da će sjesti uz naš stol kao nekoć, da ću ga vidjeti, da ću ga čuti govoriti i smijati se. A zatim, bilo mi je i drago da se nisam ja prva vratila. Moj muž ga je sam od sebe pozvao: to se bolje pristoji tako, čini mi se.

Duh je slab, a tijelo voljno, te vječno mami grijeh. MD
2.   od 3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #16 : Studeni 09, 2012, 17:24:02 »


Mislila sam na taj povratak cijele večeri, i jutros, kad sam se probudila, ista mi je misao najprije došla.Pazila sam na slaganje menua, nadgledala kuharicu tako pomnjivo kako to nisam nikad od našeg preloma: Žan ima tako male zahtjeve! Zatim sam načinila toaletu, i priznajem, s dosta koketerije ... Na mome se struku srećom loš ne vidi ništa trudnoća; samo grudi su mi malo jače; teint mi je još uvijek jednako čist.

Lüdovik je stigao nekoliko minuta prije podneva. Sobarica ga je uvela u salon, a zatim mi je došla reći nekadašnjim svojim načinom, što sam ga prepoznala i koji me je razveselio, kao da sam natrag stekla izgubljeni komadić svog života:
-   Milostiva ... gospodin Lüdovik.
-   Recite gospodinu da ću odman doći, odgovorila sam. Bit ću za čas gotova.
Uistinu sam ja već bila gotova, ali nisam htjela da se odmah u prvi čas nađem nasamo s Lüdovikom.

Sišla sam upravo kad je bilo vrijeme objedu. Žan i Lüdovik su prijateljski razgovarali. Kad me je Lüdovik vidio gdje ulazim, stao je usred rečenice; pričinilo mi se da je problijedio. Dali smo si ruku; javila sam da nas objed čeka, i prihvatila sam ga ispod ruke. U hodniku me je pritisnuo čvrsto k sebi ... Žan je pošao iza nas.

Objed nije bio vrlo veseo. Žan je tvrdoglavo htio da mu prijatelj objasni motive jcdnomjesečne odsutnosti; neprestano ih je pripisivao kakvoj ljubavnoj avanturi; Lüdovik se naravno nije usudio reći "da" preda mnom. Zatim je Žan stao da pravi aluzije na moje stanje; to ga je veselilo; mene je boljelo da se tako pravi smiješnim. Na koncu je razgovor došao na neku veliku burzovnu aferu: jedan je tvrdio da su južnoairički zlatni rudnici izvrsno poduzeće, drugi, da ne vrijede sasvim ništa ... Ja o tom nisam imala pojma i nisam govorila; promatrala sam Lüdovika. Kako je to lijep mladić! Kako su mu lijepe oči, lijepi zubi, fine ruke! Kako je elegantan, a naročito uz mog jadnog Žana, koji više ništa ne pazi na sebe! Iskreno rečeno, treba li da dijete bude nalik na jednoga od njih, volim da to bude Lüdovik. A da mu nalikuje, uporno sam ga gledala.

Kad se objed svršio, morao mi je muž gotovo smjesta otići na burzu. Lüdovik je iz obzirnosti htio odmah s njime; ali Žan je na svu silu htio da mi ostane u društvu, ta on i onako nema nikakvog posla čitav dan. Pročitala sam u očima prijateljevim pitanje, neku skromnu molbu, i odgovorila sam mu pogledom: Ostani!

Prvi naši trenutci samoće u salonu bili su ispunjeni šutnjom i zbunjenošću. Jedan roman Alberta Delpita, Thérésine, što sam ga upravo pročitala, i nad kojim sam se naplakala, bio je na stolu. Uzela sam ga i pitala sam rastreseno:
-   Jeste li to čitali? Vrlo je lijepo.
Ali on mi nije odgovorio. Kleknuo je kraj mene, uzeo mi iz ruku knjigu koja se je skliznula na zemlju, i stao mi je ruke obasipati kratkim, naglim, naglim poljupcima, govoreći tiho samo moje ime: "Simone!"

I ja sam primijetila, osjećajući njegove usne na mojoj ruci, da sam sretna što je sasvim uz mene, da se sigurno, sigurno još nijesmo prestali voljeti, i da nas u budućnosti još čeka sreća ... On se zanosio, i vjerujući bez sumnje da su se opet vratila dobra stara vremena, izgubio je glavu. Kad mi je uspjelo da ga umirim, sjeo je kraj mene i ugodno smo čavrljali. Rekao mi je da je mnogo pretrpio za mjesec dana našeg rastanka; ja sam mu rekla da sam i ja trpjela. To nije istina; mi znamo, da nismo trpjeli: ali istina je da bismo mi sada trpjeli, da se moramo ponovo rastati ... U neprilici me je zapitao, kako je Žan dočekao vijest o mojoj trudnoći.
-   Uvjerila sam ga, rekoh, da smo spavali zajedno jedne večeri, kad se vrlo kasno povratio s dinera u Sainte-Barbeu.
Lüdovik je vjerovao. Je li vjerovao? Činilo se barem da vjeruje.

Zatim smo razgovarali o djetetu. On me je radoznalo ispitivao što osjećam; vidjela sam da je ipak zadovoljan, kako, uostalom, i svi muževi, zadovoIjan a malo i ponosan da ima dijete. Ljubili smo se vatreno, kod nekih rečenica. Da sam bila sigurnija da nas ne će nitko smetati, ne znam baš što bi se dogodilo ... Pa kako sam osjećala da mi volja slabi, izbacila sam Lüdovika napolje, obećavši mu da ću ga posjetiti sutra ujutru.

Sad sam sama, ali smućenost zbog ove obnove ljubavi nije se stišala. Voljela bih daje netko uz mene, da me miluje, da mi govori nježne riječi ... Ali ipak, vrlo mi je drago da Lüdovik voli dijete već unaprijed. Sretno djetešce! Predvidam da će uistinu imati dva oca.

V. Majka

... Prvi puta mi je uspjelo od jučer, od mog porođaja, da sam ostala sama, s djetetom uz mene. Rekla sam da se osjećam dobro, da želim iskoristiti priliku što mi je prestala temperatura da pišem majci. Zapravo sam osjećala potrebu da ozbiljno razgovaram sama sa sobom, da se na čas riješim liječnika, babice, a naročito svoga muža.

Moj muž! On se ipak odlično ponašao, zlatni taj čovjek, za vrijeme posljednjih iskušenja. Koliko sam ga namučila, u posljednjim mjesecima; svojim mušicama! On se uvijek ljubezno, gotovo očinski, smiješio, kao da ga moje kaprice vesele, jer mu neprestano posjećaju da ću doskora biti majka, da će u kući doskora biti malo biće što se miče, živi, - malo biće što ga je on stvorio. Jer niti za trenutak nije jadni Žan posumnjao da on možda nije otac!

A priznajem da me je njegovo pouzdanje, nijgovo veselje, razljućivalo. Sve te riječi, pune nježnosti i nade, dobivale su, zbog pogrešnog gledišta, oblik smiješnosti, pa sam ih zamrzila, a malo iz onoga koji ih je govorio. Jedva je vjerojatno, pa ipak sam u nervoznom raspoloženju, dva ili tri puta, gotovo odala tajnu. Jest, dva ili tri puta, malo da nisam zaviknula: "Šuti! Nisam od tebe začela; od Lüdovika, razumiješ li? Od Lüdovika, Lüdovika, Lüdovika! ..." I savila bih se na svom naslonjaču u klupko, da ne čujem što govori Žan, da mogu misliti na onoga koga nije bilo ...

Njega sam željela za tih dugih sati nepomičnosti i zatvora uz sebe, njega, pravog oca; on bi me rastresao i umirio da je izgovarao iste riječi, koje su mi se činile smiješne, gotovo mrske, u ustima Žanovim.

Ali on je bio daleko. Kao svake zime, tako je i ljetos otputovao iz Pariza i on je u Nici, Cannesu, Ayêresu; ne znam čak niti gdje. Nije mi pisao, iz opreza, kako je rekao. Tvrdi da pisma upućena udatoj ženi dospiju nehotice u nepoželjne ruke: ili služinčadi ili mužu. Mudar oprez, možda; ali kakav li očaja za mene, dok sam bila uzrujana i bolesna, da ništa ne čujem od oca svog djeteta! ... O, strašna je to stvar, strašna u svojoj biti, postati majkom u preljubu! ...

One koje to nisu iskusile, ne mogu si zamisliti što se tu pretrpi. Veselje biti majkom, kad je dijete još neka stvarčica koju ne bi mogla voliti, nije li to zapravo samo osjećaj da se je drhtaj ljubavi što si ga primila od prijatelja pretvorio u zbilju, postao nešto što se miče u utrobi? I htjela bi mu pohrliti u naručaj i reći:
"Gledaj kako sam nervozna, kako mi je zlo, kako mi je da plačem! To je tvoja cjeloća, ljubljeni, koja djeluje u meni. Zarigrli me, privuci me k sebi. Pomiluj me, poljubi me, utješi me! Ja trpim zbog tebe; ali to mi je trpljenje drago jer dolazi od naše ljubavi!"

Jao! u majčinstvu iz preljuba, čovjek koji se uzbuđuje nad našom boli, koji si umišlja da nam je dao klicu vlastitog života, nije nam ništa kao majci. Utješljive njegove riječi tako su nam ravnodušne kao i liječnikove, samo što ih ovaj ne otežuje nikakvim očinskim pretenzijama ... Svaka riječ, iz koje probija ta odvratna pretenzija, vrijeđa najosjetljivija mjesta našeg srca; to je uvreda odsutnom prijatelju, neki pokušaj krađe na djetetu, koje mu ipak ne pripada ... I k tomu treba ugušiti želju da zavičeš istinu; slabašno biće, kakvo si u tim momentima, treba da paziš na sebe, da budeš razumna! ...

Skupo sam platila, posljednjih mjeseci moje trudnoće, uz svog muža, radosti moje nevjere. Mršave radosti, uostalom! Kad mislim opet na njih, sama se sebi rugam, ili pače plačem!

Mora da moje srce nije kao u drugih žena, ili je neka osobita nesreća pratila moju pustolovinu-avanturu. Jer ja ne mogu vjerovati da bi ta stvar što su je toliko pjesnici opjevali, tako tvrdokorno romanopisci opisivali: preljub - da bi to bila polutjedna funkcija što sam ja kroz pola godine imala s Lüdovikom.

Prisižem na svoju savjest, na glavu svoje novorođene kćerke, kunem se da za ovih šest mjeseci nijesam osjetila sreće koja bi mi bila kadra nadoknaditi pad na koji sam se odlučila i opasnost kojoj sam se izložila. Ženidba mi je, barem, dala ponajprije iluziju da me muž nježno voli; a i sad, dobro osjećam, da Žan usprkos svega ima za mene najozbiljniju sklonost što sam ja našla izvan svoje obitelji ... A Lüdovik! ... Od prvog do zadnjeg trenutka nisam ni pomislila da tražim u njemu pravu ljubav i odanost; bila sam mu ugodna razonoda, to je sve ... Od mojih posjeta u avenue Montaigne ostalo mi je u uspomeni samo nekoliko časova razblude! - Onda su mi se milile, kad sam se, usprkos užasne praznine što ju je taj odnošaj ostavljao u mom srcu, vraćala onamo! ... Danas su moralna bol i tjelesna patnja umrtvili moja osjetila ... Ja se s odvratnošću, gotovo s užasom, sjećam na tu prostituciju ...

lzvadila sam svoju kćerku iz kolijevke; uzela sam u ruke taj svitak mesa i ovoja; govorila sam s njome; rekla sam joj:
"Sirotice mala! došla si eto na svijet tužno, sa žigom laži. Rodila si se iz kaprice jednog egoističnog Parižana i jedne besposlene Parižanke ... Vidim da ti je njihovo udruženje dalo čvrsto i zdravo tijelo, ali, jao, kakvu ti je dušu dalo! Mi nismo ni mislili na tebe onog dana kad smo te začeli! Oh, siroto mala! sad kad si rođena, ipak te od srca volim, i željela bih da mi oprostiš sve prljavštine koje te omataju, od prvog dana rođenja, jače nego ti povoji. Odgojit ću te što ću bolje znati, obećavam ti.

Postat ću poštena, už tebe, samo da budeš u mogućnosti poštovati svoju majku, i ako ona ne zarađuje tvoga poštovanja. Truditi ću se da zavoliš jednostavan i uredan život; između zblude i tebe nagomilat ću nebrojene zapreke: strogu kontrolu, društvene konvencije, religiju ... Želim da budeš ograničena, puna predrasuda, bogomoljka - samo da ostaneš što tvoja majka nije više: poštena žena! ...

Prema Marcelu Prevostu

Duh je slab, a tijelo voljno, te vječno mami grijeh. MD
3.   od 3

Marcel Prévost


(pravo ime: Eugene Marcel, rođen 1. svibnja 1862 u Parizu, † 8. travnja 1941) bio je francuski romanopisac i dramatičar.

Prije nego je napustio svoju administrativnu karijeru u ministarstvu, da bi se posve posvetio literaturi, radio je kao inžinjer u jednoj tvornici duhana.

Od 1881, počeo je pisati, za časopis Le Clairon, novele - kratka prozna djela koja govore o isječku iz nečijega života. Bio je poznat po temi: istraživanje karakteristike žene isključivo iz muške perspektive. On opisuje na jasan način koji utjecaj može imati pariški život i njegovo društvo na mlade Parižanke.

http://de.wikipedia.org/wiki/Marcel_Pr%C3%A9vost
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: 1 [2]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!