CRO-eu.com
Lipanj 24, 2017, 10:36:31 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Miše ću ti izagnat iz kuće! - Crtica iz Like  (Posjeta: 14711 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« : Listopad 22, 2012, 12:15:56 »


Miše ću ti izagnat iz kuće!
Crtica iz Like

Ta tko nije u našem okolišu čuo za Kruščicu, zaselak u zaledju Velebita, tamo iza pustog pazarištanskog polja, Klancu na zapadu! Veli se: na kraj svijeta!

S ceste udarismo glibovitim putem, pa jedvice preko mostića, kuda se otače kišníca, doprijesmo do glavice u Vagancu. Tu je valjalo ostaviti kola baš pred nekakvom potrpanicom, koja stajaše sama o sebi; reko bi, ljudski je domak. Od ovuda stadosmo se verati pješke kozjim putem preko glavica, pa niz ponikve, kroz divlju šikaru. Poviš granja strše visoke klisi, rovom nepogodnih vremena isprugane, bijele, bujnim mahom išarane.

Na nekom sedlašcu dočeka nas srednji čovjek, mrka obličja, crnih, nemirnih očica. Rado žmirka, kao da ga sveudilj nešto pači. Čeka nas, veli, da nam kaže put.
-   Vidite, preko onoga tamo brijega, pa preko benta, i onda iza one visoke glavice dolom, pa nas eto!
Onda zamukne. A ja sam pomišljao na tužitelja, pravdaša na glasu, staroga Adama Baričića. Od nedavna ga ovdje prvi put vidjeh pred nekoliko dana.

Bilo to poslije podne, skoro na domak uredovanju, kad li teška ruka, tobož plaho, na okratke stanke grune na vrata. I ne čekajući odziva, pomolio se čovuljak od kojih šezdeset godina, gojan, uredan, u kićenu kožunu. Glava mu se uleknula medju zgrbljena ramena, a čudna li je, da od Boga nadješ! Okrugla, van reda debela; salo pada niz mišičje kao mrtvo. Isposred podbuhlih, plavkastih podočnjaka vire sivkaste, sitne oči, nemirno trepte podno rijetkih, štetinjastih obrva. Na nisko čelo nadstršila mu se prosijeda, oštra kosa gotovo do obrva; širok, klinast nos teško se i soptljivo razduhava poviš debelih, izvaljenih usana, te gotovo poklapa kuštravi brk. Usta mu zijaju, pa pokazuju sitne, crnkaste zube. Neobična zaista pojava u zornom ličkome svijetu!

-   Hvaljen Isus! - poklonio mi se tobož čovjek, klonuv glavom posvema na prsi, pa ju mučno opet popridignuo, nekud na krivo. Pri tom mu se na licu pokazao izražaj neprilične trpnje. I umah na to odriješio brzu besjedu, oporim, kriještavim glasom, kao da se rdjava pila zareziva u suho, žilavo drvo.

-   U mene se dogodilo veliko zlo! Već petnaest godina uživam košanicu u strani i njegunjem je. Al sad se eto vratio snahin sin iz vojačije, te na silu da mi ju otme! Da ne umakoh, odsiječe mi glavu sjekirom ko piletu! ... Gonio sam se ja i s njegovim ocem, komisija tri put izlazila, slavni je sud meni dosudio. Ja tražim, neka slavni sud s mjesta izidje na "inštanciju" krivca. Smetanje posjeda, pa neka svjedoci na licu mjesta dokažu, dokle je moj zadnji posjed!

I ne da odušiti, van s mjesta komisija!
Baš sam čudan znati, o što li se popravdaše ti tvrdi gorštaci! Iz duboke prodoline stupismo na jednom na dogled malome gorskome poljicu. Uz obronak puklo neveliko jezerce; na rubu mu mlinica. Dva točka veselo se vrte i živo odsijevaju o suncu, što no jako udaralo sa zagasito-modra neba, čista, bez oblačka. Niz dolinu teče potočić poput srebrna taljiva, pogdjegdje tek osjenjen sjenkom narijetka vrbinja. Po rubu doline bjelasa se nekoliko razdalekih domova.

-   Evo vidite! - ozove se najednom pratnik, kad smo već stigli na domak mlinu. - Ovo jezero uvijek ima vode; nigda ne presuši. Svi izvori u okolo presuše, a ovo nikada! Samo je red* presušílo, kad je ono bilo u Italiji, i onda, kad u Bosni. Znate, kad je rat, onda presuši.
-   A zašto onda presuši?
-   E a tako, presuši ... Kad god je rat! A da vam baš pravo kažem, - svrne istim glasom na drugo, - nisu ga marili goniti rad toga; prav je Adam baš ovdje , kao Bog na nebu! Reći je pravo po duši; a i sami ćete vidjeti.

Da ne budem nikada vidio!

Dolinjak neki, na pola krš! Nešto trave i bujadi, dva tri naviljka. Okupilo se naroda, da motri, u dvije hrpe. Pozdraviše nijemo, smijern. Ali istom što se tužba pročitala, puče zaglušna pravda.

-   Nije istina! - viče visoka žena, mršava, oštrih, plamenih očiju, snaha Adamova.
-   Jest, istina! - sikne Adam. - Al nije mi ni do te vlati nastora, nego javno nasilje, što mi ga činite! Javno nasilje, slavni sude! Snaha moja eto zakipila, skupa sa sinom, pa da će me živa na roglje nabosti. A moje evo pravo! - Evo od ovuda, slavni sude, - i stupne petom - tvrd kamen, nego ga iskopaše! Tu smo se ja i moj brat dijelili! - pa sve dovde, - evo! - s ovu stran parcele moje, s onu njegovo!

I starac pognutih ledja živo trčka po "parceli", mota rukama i zaglušno viče.

-   Pa se sve malo po malo primicali, i sad eto ti, Bože! Sve je njihovo!
-   A tko je lane tude kosio? - vikne onisko, plećato momče, garava i oštra lica, tvrdo zafrknutih brčića. Bio to onaj isti sinovac, što da je htio Adamu odsjeći glavu sjekirom, ko piletu.
-   Što ti znaš? Bio si pod puškom.
-   A pred četiri godine, gle, kosio sam ja!
-   E, ne ćeš tako, sinovče! Nisam ja za badava zvao slavni sud za javno nasilje!
-   A lane je kosio Mile! - vikne snaha.
Momčić od kojih šestnaest godina skoči na srijedu, pa će zvonkim glasom, grunuv tvrdo šakom u prsa:
-   Jest, ja sam kosio!
-   Da, taj tvoj sin, što veli, da će me zaklat, ko kozlića!
-   Lažeš, striče! - skoči mali. - A pa baš, mala šteta i za te!
Vidilo se, da se momčić dobro uči pravdaškoj vještini.
-   Eto vidite, slavni sude! - sikne Adam. - Porušili mi i sažegli plot, groze se ubojstvom, potvaraju me, da sam im ukrao tri jasenka! A kći joj viče, da će mi miše izagnat iz kuće!
-   Što si dobar, odavna ti ne bi bilo traga na ognjištu, van pusto bucalište! - oglasi se iz hrpe mlada ženska, prekrštenih na grudima ruku. - Što nam otimlješ naše?
-   Ne otimljem ja. Sud mi već jednom dosudio, slavni sud!
-   Po krivom svjedoku! - skoči snaha. - Na smrtnom krevetu kazao ti brat: - Marko Radošević krivo se prisegao za našu zemlju, i kako pravo, tako bilo zdravo! Pa je i poginuo kao pašče na rudini!
-   A tko mu je kriv, van vjetar s vaše strane!
-   Jest! Ne ubijamo mi, nego vi, zlotvori! - skoči sinovac. - Ubili ste nam i oca! Nije on umro od božje strane, nego od vaših udaraca. Godinu dana pljuvao je krv s vaše ruke!

Jedva jedvice utišam buku, pa ću u nagadjanje. Sve se činilo, da bi taj dolinjak s nekadašnje davne nagodbe spadao na pola. S toga stadoh nagovarati, neka ga prepolove po duljini, pa razdijele. Obje stranke zašutiše časkom. Konačno će se oglasiti sinovac Pilip.

-   Pa neka nosi, bezdušnik, i tu polovicu!
Adam jošte šuti. Očevidno, predomišljava se. Al u taj čas ozove se oštar klik:
-   Ne dam ja, pa govorio Pilip, što mu drago! Ne zaboravljam ja, tko mi oca u grob spravio! Ej, striče, čekaj. nije se jošte medju nama svršilo!

To se oglasila sinovka. Nasilan, očajan bio to klik. Strojno je čeljade, skladna, tamnoputa lica, ali pogleda oštra, nekuda zloguka. Crno-zagasite oči svijetle joj se divljim, podmuklim sjajem kroz duge, guste trepavice, kojima sveudilj poniče, kao da se žaca pogledati čovjeku u lice ravno i široko.

-   Mani se besjede, ženska glavo, dok muški govore! - ukorim ju.
-   Pa i neka je muški, al muški ne zbori. A ja sam starija; znam, što ni on ne zna!
-   Da si dobra, već bi se bila i udala! - kroz zube će Adam.
-   Ova vam, slavni sude, odbila već tri prosca, viljenica!
-   Briga te za to! Udat ću se, kad mi oca otkupiš, što si ga skončao, krvniče!
-   A kako to on tebi oca skončao?
-   Nebozi! Pijani poklepušali se! - ozove se stara ženčica dobrodušna lica. - Dvije godine pred njegovu smrt! I poslije toga on bio zdrav i živ, pa sad to ona tobož tjera!

Pa kao da joj je mrsko, što se oglasila, od neprilike prevuče dlanom preko lica i pogleda na stranu.

-   E nije to tako, strino! - Skončao ga, pa će tako i dalje. Vidjet ćete!
-   A zašto ga skončao? - upitam.
-   A zašto nam otilnlje zemlju, zašto nas goni i progoni? Eto, zašto!

Ovaj put omjeri me djevojka punim pogledom ravno u lice. Na cijelom njenom obličju odrazivao se izraz teške trpnje. Iskrave oči uokvirile se u dubok, taman kolut; izmedju bujnih obrva prepliće se jaka crta u dubok rez, pa se naglo gubi u namrštenu čelu. Krupne, rumenkaste usne ovijaju jednako oštre, žalobite crte. jak, ravan nos. podrhtava strastveno, nasilno. Časkom pogleda, pa opet ponikne očima, zadrhta i trgne se. Onda se protura kroz hrpu, udube prste u kose, uzvine glavom, zarida i zamakne u guštaru.

-   Viljenica! - zagunda Adam.
-   Ti si joj to kriv, krvoloče! - usplamti snaha ... Njoj i svima nama!
-   Ti, ti, vukodlače stari! - zanese se i Pilip.

I opet zaglušna buka. O nagodbi više ni govora. - U toj nemirnoj raboti jedva se dalo ustanoviti čin, pa se odgodilo ročište za preslušanje mnogobrojnih svjedoka.

* * *

Na kolima kočijaš, "brkonja Mile", drijema. Poslen je on, pa ga omajila duga dokolica ... Uzesmo nešto zalagati, mirno, osamno, pod vedrim nebom, pa da onda na brzo krenemo ... U to se najednom pod strehom kućice pojavi žena kojih četrdeset i nekoliko godina, veoma mršava, puti crnomanjaste, žutkasto-blijeda prisjaja, u same dronjke odjevena. Prosijedi čuperci kose spuzli joj se niz čelo; crne oči sjaju joj živo, nekuda bolesnički. Prekrstila ruke na prsima, pa motri svijet čudno spokojnim, dobroćudnim licem. S obje strane priklonile joj se uz skute dvije djevojčica, od kojih deset, pa sedam godina. Zakvačile čvrsto suhim prstićima iškuljíčanu joj suknju. Nevidno, nečujno pojavilo se to društvo iz žalosna doma slamena krova, odavno prognjila. Dvorište bez ograde, pusta tratina obrasla ga sve do kuće; od vratiju tek uzahan utrenik vodi do ceste.

___________________
* red - jedan dan. Tako se broji i 2 reda itd.


1.   od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #1 : Listopad 22, 2012, 12:17:18 »


Mladja djevojčica u samoj košuljici, do crna zamusanoj, a na starijoj neki modni, preprostran haljinčić narančaste boje, - isprošen. Sve troje najednom upiljilo u me svoje izvjedljive, mirne poglede. Samo starija djevojčica zamahuje predugačkim rukavom, hoteći ga uskladiti, pa spokojno, zadovoljno sliježe ručicu na uleknut želudac.

Smelo me to nijemo društvo. Ne uživa se slatko, kad te dohvaća gladan pogled ... Već se naklanjalo predvečerje; red bi bio, da se u domu vari večera. A unutra mračno!

-   A šta ti, planinko, stojiš prekrštenih ruku? Kuda ti večera?
Žena se pomakne. Licem joj mune lagašan, prijegoran smiješak.
-   U nas se ne večera.
-   Pa kako to prespavate ?
-   Eh, lako bi bilo za večeru, kad bi bilo i užine.
-   Ni užine?
-   Ni ručka ni užine! Kad tko što udijeli, jede se, - rastumači žena i nekako žestoko zavrati rukavom preko lica.
-   Pa tako vi onda redom gladujete.
-   Kako Bog hoće!

Čudan znati, udjoh u kuću. Zahlapio me gut zapah po čadji i vlažnoj, kiselastoj gnjileži. Kraj ognjišta, na tlu u četvrt nabijena kamenja, strši kup prekršena trnja; očevidno ni sjekire nemaju, pa eto nigdje ni kojeg drugog orudja ni posudja.

Druga pola kuće odaja je. Tu je uza zid utvrdjen širok "krevet" od slupaníh dasaka. Na ležaju od slame nekoliko ogavnih krpa, a na kolčiću poviše visi par suknenih dronjaka. Gle, i crijep od vrča eto na tlu; jedva se i nazire o svjetlu, što no čamno prodire kroz začadjalo, puklo stakalce, zažbukano preko male luknjice na duvaru.

Umaknem na zrak. Grustilo mi se, a od smrada kao da ću se zagušiti.

-   Koliko djece u tebe?
-   Evo, što vidite, dvije sirote, i još jedna od četrnaest godina. Smilovao joj se gospodin plovan, pa ju uzeo za čobanicu svojoj kravici.
-   A imaš li što zemlje?
-   Evo to do one ograde.
Pokaza na oranje kraj dvorišta od kojih sto koraka duljine, a pedeset širine.
-   I ništa više?
-   Aja!
-   Pa kako to? Bila si u zadruzi.
-   Bila.
-   Pa kuda zemlja? Zadruga ne smije preko mjere ništiti.
-   Eh, to su sve oni dobro upravili ... s nekakovim kontratima. Pokojní muž pijanac, pa lako bilo s njime. Eto, to ostalo.
-   Pa obradjuješ?
-   Rugate se, gospodine! A čime? - Uzmem svake godine od komšije dva malića ječma, pa to ti je sve!
-   Kad ti umr'o muž ?
-   Ima već, - e bome! - četiri godine. Smrznuo se kraj ceste, baš o Božiću.

Šta da i pitam dalje?

-   A vi ste, veseli, - sad će ona, - bili tamo kod staroga, Kudre, advokata!
-   Adama? .
-   A da!
Žena se sagne, kao da bi mi rada u uho prišapnuti, pa će potihanim glasom, tobože da je kočijaš i pisar ne čuju.
-   To vam je onaj kamatlija, što mi muža opijao i komad po komad zemlje sebi pribrao. A sad ni da bi mi dobacio koricu kruha! Pa još se kao neki rodjaci zovemo.
Lice joj se namršti, oči zasijevnu. Stupi korak bliže, pa će glasnije, podmuklo:

-   Nego i na njega će pravda božja. Još i prije Božića, pazite, što vam kažem! Crn mu osvanuo, da Bog da!

Njene riječi zaječile iznenada i utihnule poput kamena, što se s vlastite težine odvali sa strme brine i sunovrati u vodu. Zapljusne mirnom razinom podmukli sudar, i sve utihne, samo što se još pučina nečujno valjuška.

Žena se opet mirno prisloni pod strehu, i opet sve troje spokojno upiru svoj odani pogled na mene, na naša kola.

Pokupim živež, te dodam ženi zamotuljak i ostatak vina. Ona sve pribere na njedra i nepomično pridrži. Tek dječica drugom, slobodnom ručicom plaho vuckaju majku za rukave.

Po okrajku polja već živo zaplamtíle večernje luči: doba večere, pa počitka. "Brkonja" sporo, važno priprema oko konja ... Vedro jesensko predvečerje naglo zagaslo. Zrakom se prolilo zablještivo svjetlo sa zapada, te se živo odraziva s ruba tmurna oblaka, što se iznenada stvorio posred neba. S istoka se nebište zamutilo maglenom koprenom; gotovo ne razpoznaješ na njem reza sive gore. - Dalekim poljem tamo prema Žitniku zjanula tamna, bajnovita pustoš; tek nekoliko istosmijernih pruga vode po jarcima čarobno se, tajanstveno svijetli ocjelnim sjajem. Pogdjegdje crta se o nje ponosna krošnja osamna hrasta, vlasovito, vižlasto granje po koje breze ... Nekoliko zakašnjelih vrana preprhava sporo na odalje ležište. Iza troma maška crnih im krila pričinja se, kao da je najednom i prije reda zavladao posvemašnji sumrak. I svijetle pruge na polju zapažahu se sada istom kao lagani pramovi prve noćne magle.

Selom muklo zalajava paščad; iz podaljega ozivlju se stada, pa po koji oštri zvižduk i ziv čobančeta:

-   Iva!
Nitko mu se ne odazove.
-   O, - o, - Iva!
-   O, - o, - oj! - odazove se zbilja iz podaleka.

Najednom tamo negdje u glavici mlado, djetinje grlo djevojačko iz sviju poramica zadreči pjesmicu, - čini se od straha, što je, plaho zakasnilo. A umah za njom s istoga mjesta živo zaječi ovnujska klepka.

I časkom nasta mir, dok naši konji ne povukoše. Bronce snažno zazvečiše ... U sumraku se jedva raspoznaje sirotna hrpa, podnimiv ruke pod pazuhe, da se grije vlastitom toplinom.

-   S Bogom pošli, gospodine! - dovikne žena toplim, odanim glasom, a i mladjarija se ojunači, - valjda, što je bio mrak! - pa se i do dva srebrna glasića ozovnu:
-   Bog!
-   Bog! Bog!

Kako slavno sjaji i titra večernjica poviš Velebita u krasnoj, bajnoj noći! Lagodno li je putovati, hrliti naprijed iza ovako tužne slike u zaledju!

* * *

U predvečerje travanjskoga dana, pred Uskrs, u prvi prosnutak zelena proljeća, plaha padala kišica. Nježna modrina neba po gdjegdje izmedju oblih, zbijenih oblaka pouzdano naviješta skori ćar proljetne dragote. - Uzduh mrtav; šiblje trepelji tek pod udarom kiše; orošene mace na topolama ukraj ceste svjetlucaju sivkastim, staklenastim sjajem. Sa zapada se kroz oblačnu koprenu slabo odsijeva zadnji sijerak zamirućega sunca. Na časke cvrkutne po koja ptičica nad ležištem. - Samoćom cestovne aleje najednom zataptaju teški, pravilni koraci. Oružnici vode žensko čeljade, bosonogo, cunjavo. Upoznah umah onu sirotu ženu s kruščićkoga puta. Vode ju u zatvor rad paleža ... Predprošle noći izgorjela Adamu Baričiću štala, spržilo se blago; za malo da nije i čobanče zaglavilo u vatri i kuća planula.

-   Pa jesi li?
Žena se osmjehne ni žalobno, ni prijekorno. Na licu joj ne trepne ni drhtaj, oči joj mirne, spokojne. Pa odgovori glasom skromnim, nehajnim:
-   Nisam! Evo me pravu gone!
-   Pa baš nisi?
-   A da i jeam, ne bi mi ni žao bilo!
Sjetih se one njene kletve pred kućom. - Eto kan da mučke priznaje, - pomislim.
U to će vodja 'ophodje:
-   Šta hasni tajiti, kad joj u kući nadjosmo kudelje i petroleja. Al taji ortake ... Stari Adam sumnja i na sinovku; sve će se to malo po malo složiti.
-   Na Katu? - vikne žena. - Ne će, ne će, psina stara! ja sam zapalila, ja sama, i imala sam zašto! A ovaj put ne će mu ta svijeća upaliti, ne će mu, ne, sinovka u vučije ralje! Tragajte slobodno, ne ćete ništa natragati!

I opet planula žena, kao ono pred kućom, naviještajući Kudri crn Božić. Iz očiju plamtila joj neobuzdiva mržnja i odvažnost.
-   A dječica ti?
-   Širok je svijet, a jedan obrok manje!
-   A Bog?
-   Dobar je Bog! Sve je po njegovoj volji. On ljubi nejake bolje, nego li jake!
Dakle im je ipak dogrustilo tamo u Kruščici, da se ravno bore protiv bijesa seoskoga silnika! Nit popušta on, nit se pokučuju oni. Teško je zaista tamo, gdje se lomi bijes o tupoću, gdje no ima dom, u kom se svu godinu ni jednog dana ne pali večernja luč.

Tužno mi bilo pri srcu, gledajući, kako ju pognaše dalje, te bosonoga, gladna, - tapka po blatnoj cesti do pod krov krutog popravilišta. Izrazito se utiskivale u blato stope jadne sirote, što ju pokrenula mržnja iz bijednog domka.
Al na domu ipak ljube ju sirote, - plaču, i plakat će još dugo i dugo. Za to sam se i ja ražalio s te napuštene ljubavi njene!

Perušić, 1987
Josip Draženović,
u jesen 1896 imenovan je upraviteljem Kotarskoga suda u Perušiću gdje je postao i kotarski sudac.

___________
Kruščica, Nedaleko od Ličkog polja 1966. godine je stvoreno umjetno akumulacijsko jezero s 80 metara visokom branom, u čijim se dubinama nalazi potopljeno selo s crkvom sv. Ilije.

http://www.vecernji.hr/regije/poslije-45-godina-posjetili-mjesto-gdje-su-se-zaljubili-clanak-214392

U selu Kruščici, pazariškoj kumpaniji, otočke regimente, rođen je i svećenik nadbisk. zagrebačke, sin Antuna, Šimun Balenović 21. listopada 1835. Umro je 21. svibnja 1872. /MD/


2.   od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!