Miše ću ti izagnat iz kuće!
Crtica iz Like
Ta tko nije u našem okolišu čuo za
Kruščicu, zaselak u zaledju Velebita, tamo iza pustog pazarištanskog polja, Klancu na zapadu! Veli se: na kraj svijeta!
S ceste udarismo glibovitim putem, pa jedvice preko mostića, kuda se otače kišníca, doprijesmo do glavice
u Vagancu. Tu je valjalo ostaviti kola baš pred nekakvom potrpanicom, koja stajaše sama o sebi; reko bi, ljudski je domak. Od ovuda stadosmo se
verati pješke kozjim putem preko glavica, pa niz ponikve, kroz divlju šikaru. Poviš granja strše visoke klisi, rovom nepogodnih vremena isprugane, bijele, bujnim mahom išarane.
Na nekom sedlašcu dočeka nas srednji čovjek, mrka obličja, crnih, nemirnih očica. Rado žmirka, kao da ga sveudilj nešto
pači. Čeka nas, veli, da nam kaže put.
- Vidite, preko onoga tamo brijega, pa preko
benta, i onda iza one visoke glavice dolom, pa nas eto!
Onda
zamukne. A ja sam pomišljao na tužitelja, pravdaša na glasu, staroga
Adama Baričića. Od nedavna ga ovdje prvi put vidjeh pred nekoliko dana.
Bilo to poslije podne, skoro na
domak uredovanju, kad li teška ruka, tobož plaho, na okratke stanke grune na vrata. I ne čekajući odziva, pomolio se čovuljak od kojih šezdeset godina, gojan, uredan, u kićenu kožunu. Glava mu se uleknula medju zgrbljena ramena, a čudna li je, da od Boga nadješ! Okrugla, van reda debela; salo pada niz mišičje kao mrtvo. Isposred podbuhlih, plavkastih podočnjaka vire sivkaste, sitne oči, nemirno trepte podno rijetkih, štetinjastih obrva. Na nisko čelo nadstršila mu se prosijeda, oštra kosa gotovo do obrva; širok, klinast nos teško se i soptljivo razduhava poviš debelih, izvaljenih usana, te gotovo poklapa kuštravi brk. Usta mu
zijaju, pa pokazuju sitne, crnkaste zube. Neobična zaista pojava u zornom ličkome svijetu!
- Hvaljen Isus! - poklonio mi se tobož čovjek, klonuv glavom posvema na prsi, pa ju mučno opet popridignuo, nekud na krivo. Pri tom mu se na licu pokazao izražaj neprilične trpnje. I umah na to odriješio brzu besjedu, oporim, kriještavim glasom, kao da se rdjava pila zareziva u suho, žilavo drvo.
- U mene se dogodilo veliko zlo! Već petnaest godina uživam košanicu u strani i njegunjem je. Al sad se eto vratio snahin sin iz vojačije, te na silu da mi ju otme! Da ne umakoh, odsiječe mi glavu sjekirom ko piletu! ... Gonio sam se ja i s njegovim ocem, komisija tri put izlazila, slavni je sud meni dosudio. Ja tražim, neka slavni sud s mjesta izidje na "inštanciju" krivca. Smetanje posjeda, pa neka svjedoci na licu mjesta dokažu, dokle je moj zadnji posjed!
I ne da odušiti, van s mjesta komisija!
Baš sam čudan znati, o što li se popravdaše ti tvrdi gorštaci! Iz duboke prodoline stupismo na jednom na dogled malome gorskome poljicu. Uz obronak puklo neveliko jezerce; na rubu mu mlinica. Dva točka veselo se vrte i živo odsijevaju o suncu, što no jako udaralo sa zagasito-modra neba, čista, bez oblačka. Niz dolinu teče potočić poput srebrna taljiva, pogdjegdje tek osjenjen sjenkom narijetka vrbinja. Po rubu doline bjelasa se nekoliko razdalekih domova.
- Evo vidite! - ozove se najednom pratnik, kad smo već stigli na domak mlinu. - Ovo jezero uvijek ima vode; nigda ne presuši. Svi izvori u okolo presuše, a ovo nikada! Samo je
red* presušílo, kad je ono bilo u Italiji, i onda, kad u Bosni. Znate, kad je rat, onda presuši.
- A zašto onda presuši?
- E a tako, presuši ... Kad god je rat! A da vam baš pravo kažem, - svrne istim glasom na drugo, - nisu ga marili goniti rad toga; prav je Adam baš ovdje , kao Bog na nebu! Reći je pravo po duši; a i sami ćete vidjeti.
Da ne budem nikada vidio!
Dolinjak neki, na pola krš! Nešto trave i bujadi, dva tri naviljka. Okupilo se naroda, da motri, u dvije hrpe. Pozdraviše nijemo, smijern. Ali istom što se tužba pročitala, puče zaglušna pravda.
- Nije istina! - viče visoka žena, mršava, oštrih, plamenih očiju, snaha Adamova.
- Jest, istina! - sikne Adam. - Al nije mi ni do te vlati nastora, nego javno nasilje, što mi ga činite! Javno nasilje, slavni sude! Snaha moja eto zakipila, skupa sa sinom, pa da će me živa na roglje nabosti. A moje evo pravo! - Evo od ovuda, slavni sude, - i stupne petom - tvrd kamen, nego ga iskopaše! Tu smo se ja i moj brat dijelili! - pa sve dovde, - evo! - s ovu stran parcele moje, s onu njegovo!
I starac pognutih ledja živo trčka po "parceli", mota rukama i zaglušno viče.
- Pa se sve malo po malo primicali, i sad eto ti, Bože! Sve je njihovo!
- A tko je lane tude kosio? - vikne onisko, plećato momče, garava i oštra lica, tvrdo zafrknutih brčića. Bio to onaj isti sinovac, što da je htio Adamu odsjeći glavu sjekirom, ko piletu.
- Što ti znaš? Bio si pod puškom.
- A pred četiri godine, gle, kosio sam ja!
- E, ne ćeš tako, sinovče! Nisam ja za badava zvao slavni sud za javno nasilje!
- A lane je kosio Mile! - vikne snaha.
Momčić od kojih šestnaest godina skoči na srijedu, pa će zvonkim glasom, grunuv tvrdo šakom u prsa:
- Jest, ja sam kosio!
- Da, taj tvoj sin, što veli, da će me zaklat, ko kozlića!
- Lažeš, striče! - skoči mali. - A pa baš, mala šteta i za te!
Vidilo se, da se momčić dobro uči pravdaškoj vještini.
- Eto vidite, slavni sude! - sikne Adam. - Porušili mi i
sažegli plot, groze se ubojstvom, potvaraju me, da sam im ukrao tri jasenka! A kći joj viče,
da će mi miše izagnat iz kuće!
- Što si dobar, odavna ti ne bi bilo traga na ognjištu, van pusto bucalište! - oglasi se iz hrpe mlada ženska, prekrštenih na grudima ruku. - Što nam otimlješ naše?
- Ne otimljem ja. Sud mi već jednom dosudio, slavni sud!
- Po krivom svjedoku! - skoči snaha. - Na smrtnom krevetu kazao ti brat: -
Marko Radošević krivo se prisegao za našu zemlju, i kako pravo, tako bilo zdravo! Pa je i poginuo kao pašče na
rudini! - A tko mu je kriv, van vjetar s vaše strane!
- Jest! Ne ubijamo mi, nego vi, zlotvori! - skoči sinovac. - Ubili ste nam i oca! Nije on umro od božje strane, nego od vaših udaraca. Godinu dana pljuvao je krv s vaše ruke!
Jedva jedvice utišam buku, pa ću u nagadjanje. Sve se činilo, da bi taj dolinjak s nekadašnje davne nagodbe spadao na pola. S toga stadoh nagovarati, neka ga prepolove po duljini, pa razdijele. Obje stranke zašutiše časkom. Konačno će se oglasiti
sinovac Pilip.
- Pa neka nosi, bezdušnik, i tu polovicu!
Adam jošte šuti. Očevidno, predomišljava se. Al u taj čas ozove se oštar klik:
- Ne dam ja, pa govorio Pilip, što mu drago! Ne zaboravljam ja, tko mi oca u grob spravio! Ej, striče, čekaj. nije se jošte medju nama svršilo!
To se oglasila sinovka. Nasilan, očajan bio to klik. Strojno je čeljade, skladna, tamnoputa lica, ali pogleda oštra, nekuda zloguka. Crno-zagasite oči svijetle joj se divljim, podmuklim sjajem kroz duge, guste trepavice, kojima sveudilj poniče, kao da se
žaca pogledati čovjeku u lice ravno i široko.
- Mani se besjede, ženska glavo, dok muški govore! - ukorim ju.
- Pa i neka je muški, al muški ne zbori. A ja sam starija; znam, što ni on ne zna!
- Da si dobra, već bi se bila i udala! - kroz zube će Adam.
- Ova vam, slavni sude, odbila već tri prosca, viljenica!
- Briga te za to! Udat ću se, kad mi oca otkupiš, što si ga
skončao, krvniče!
- A kako to on tebi oca skončao?
- Nebozi! Pijani poklepušali se! - ozove se stara ženčica dobrodušna lica. - Dvije godine pred njegovu smrt! I poslije toga on bio zdrav i živ, pa sad to ona tobož tjera!
Pa kao da joj je mrsko, što se oglasila, od neprilike prevuče dlanom preko lica i pogleda na stranu.
- E nije to tako, strino! - Skončao ga, pa će tako i dalje. Vidjet ćete!
- A zašto ga skončao? - upitam.
- A zašto nam otilnlje zemlju, zašto nas goni i progoni? Eto, zašto!
Ovaj put omjeri me djevojka punim pogledom ravno u lice. Na cijelom njenom obličju odrazivao se izraz teške trpnje. Iskrave oči uokvirile se u dubok, taman kolut; izmedju bujnih obrva prepliće se jaka crta u dubok rez, pa se naglo gubi u namrštenu čelu. Krupne, rumenkaste usne ovijaju jednako oštre, žalobite crte. jak, ravan nos. podrhtava strastveno, nasilno. Časkom pogleda, pa opet ponikne očima, zadrhta i trgne se. Onda se protura kroz hrpu, udube prste u kose, uzvine glavom, zarida i zamakne u guštaru.
-
Viljenica! - zagunda Adam.
- Ti si joj to kriv, krvoloče! - usplamti snaha ... Njoj i svima nama!
- Ti, ti, vukodlače stari! - zanese se i Pilip.
I opet zaglušna buka. O nagodbi više ni govora. - U toj nemirnoj raboti jedva se dalo ustanoviti čin, pa se odgodilo ročište za preslušanje mnogobrojnih svjedoka.
* * *
Na kolima kočijaš, "brkonja Mile", drijema. Poslen je on, pa ga omajila duga dokolica ... Uzesmo nešto zalagati, mirno, osamno, pod vedrim nebom, pa da onda na brzo krenemo ... U to se najednom pod
strehom kućice pojavi žena kojih četrdeset i nekoliko godina, veoma mršava, puti crnomanjaste, žutkasto-blijeda prisjaja, u same dronjke odjevena. Prosijedi čuperci kose spuzli joj se niz čelo; crne oči sjaju joj živo, nekuda bolesnički. Prekrstila ruke na prsima, pa motri svijet čudno spokojnim, dobroćudnim licem. S obje strane priklonile joj se uz skute dvije djevojčica, od kojih deset, pa sedam godina. Zakvačile čvrsto suhim prstićima iškuljíčanu joj suknju. Nevidno, nečujno pojavilo se to društvo iz žalosna doma slamena krova, odavno prognjila. Dvorište bez ograde, pusta tratina obrasla ga sve do kuće; od vratiju tek uzahan utrenik vodi do ceste.
___________________
* red - jedan dan. Tako se broji i 2 reda itd.
1. od 2
