Posljednja prošnja
Kraj ceste u prašini zgurio se potrt starošču i biedom otrcan prosjak. I ne pruža ruke i ne uzdiše za pomoć, već je duboko natisnuo klobuk na udubljene, mutne oči, a ustne mu pomalo drhću. Gleda u daljinu, beznadno, nu prkosno.
Tuda prolazio debeljak gospodskoga lika, pomno zalizan, gladko obrijan, samosviestna hoda. I ustavi ga pogled na tu sniženu, grizljivu biedu. On stade ravno pred starca, te ga sućutno upita:
- "Trebaš li što, starče"?
A starac kao da se osviešćuje, podiže lagano svoj zamišljen pogled na tusto lice prolaznikovo, te će odgovorit osušenim glasom:
- "Trebao bih sve; al ne tražim ništa".
- "Ništa? Zaista ništa? Ni ovu srebrenu škudu, gle, što no toli liepo blista na sunčanom žaru? "
- "Ne! Ni nje; ja trebam smrti."
- "Smrti? Zar ti ni toliko ne priušti milosrđe u svietu, da bi ti puka nada ostala u životu? "
Starac ne odgovori, već zamuknu mukom, i odvrne pogled na stranu.
- "Čųj, starče!" opet će prolaznik "Ja sam prijatelj sirota. Od mladosti obdario me Bog svačim, a ponajpače jakošću, da sliedim primjer mojega otca. I on je podpomagao sirotinju, a ja evo več podigoh za kratka svoga, vieka četiri sirotišta, utemeljih pet glavnica za biedne nemoćnike. U mene traži pomoći; nije izumrlo milosrđe na zemlji."
- "Četiri sirotišta? Pet glavnica za ista? "
- "Ne marim da se hvalisam, al je tako. Pa i ne mora li da bude tako? Ta i taj sitni mravnc, što no li mimo noge plazi, i on pabirči ostanke gorostasne zemlje, pa nije gladan, a zar da čovjek bude nižji, manji?"
Starcu se čudno nakriviše usne:
- "Nude, smiluj mi se, učini mi samo jednu uslugu. Vidiš li taj jaz ízpod ceste. Tegni da ga obiđeš bridom ponorn, i ja ti ne pitam više."
- "Lude li želje! Upasti ću, usmrtiti ču se!"
- "Pravo imaš. A vidiš li ovoga mravca, što no se žuri n zadrugu, da pridonese štogod obćemu boljku? Vidiš li? I gle: ja ču ga ovim štapom zgnječiti."
- "A čemu to učini?"
- "Da ti dokažem, kako sve na svietu trepti pod udarom občega zakona, zakona smrti. I glad je način te smrti. Ti si podigao četiri sirotišta, utemeljio pet glavnina, nu kaži de, jesi li u to ljudstvo zasadio ma i zrnce vječne, neumrle ljubavi; jesi li čovječanstvo obdario doličnim darom?"
- "Dakle što želiš od mene? prošapta bogatun."
- "Da mi se makneš s vida. Meni su odbrojeni časci, te zurim u prošlost, ne bih li se dosjetio trenutku, gdje su me ljubili braća ljudi."
- "Luđače! " promrmlja debeljak, te se odgega samosviestnim korakom.
Josip Draženović, 08. svibnja 1884
