CRO-eu.com
Srpanj 10, 2020, 10:44:02 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Sveto brdo  (Posjeta: 5198 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Listopad 21, 2012, 11:59:34 »


Izlet iz Gospića na Sveto brdo

Velebite, naša goro stara,
Ljubim tvoje šume, pune čara,
Ljubim orla, kad se k nebu vije
I junaka, kad se za dom bije.
Ti vilo Velebita,
Ti našeg roda diko!
Živjela premila
Ti vilo Velebita!

Godine 1887. početkom kolovoza bijasmo se dogovarala nas dvojica gospićskih učitelja - pokojni profesor Ivan Kos i ja, kako ćemo zajedno putovati iz Gospića u Zagreb. Školska se godina bijaše dovršila - meni prva kao učitelju -, ispit zrelosti prošao, pa sada mogasmo izvesti svoj naum, da školske praznike - onda još oba neženje - sprovedemo kod svojih u Zagrebu. Na šetnji poslije večere uglavismo, da ćemo prekosutra zorom udariti na Senj. U to nas sastane i pridruži se k nama naš drug, pokojni profesor i pjesnik Janko Kamenar.

-    Upravo sam vas tražio, reče, da vam nešto predložim. Mi smo se često razgovarali, kako bi bilo lijepo, da izletimo na Sveto brdo. Evo sada zgode: učinimo to sutra! Vrijeme je stalno, iza onomadnje kiše nije suviše vruće, pa je tako za izlete u Velebit najzgodnije . . .

Ivan i ja pogledamo jedan drugoga, pa onda obadva Janka. Časak stanemo šuteći.

-   Što ti veliš na to? upitat će me Ivan.
-   Brate, reci prije ti, što misliš, ti si stariji, odvratim mu ja.
-   Pa hajdemo! sjekne Ivan odlučno i zamane glavom. Sramota bi bila, biti godinu dana u Gospiću, a ne uspeti se na Sveto brdo. Što bi nam rekli u Zagrebu?

Na to sva tri pospješimo šetnju i uglavimo u živom razgovoru, da ćemo sutra poslije podne u dva sata krenuti kolima na Mali Halan, ondje prenoćiti, a prekosutra u cik zore gorom i planinom pa na Sveto brdo. Put u Zagreb odgodismo za dva dana, a kola za Halan naručismo još istu večer.

* * *

Tome sam se izletu veoma radovao; sav sam bio sretan, što smo se tako lijepo dogovorili i jedva sam iščekao čas, kad je trebalo krenuti. Tako sam bio uzbudjen, kao da će se nešto vanredna dogoditi. Od prvoga časa, kad sam ga vidio, Velebit je moju dušu osvojio i napunio za vijeka moga nekom osebitom ljubavi i svetim počitanjem. Ja se divim Velebitu i ljubim ga kao kakova velika narodnog junaka. Za moga boravka u Gospiću ja sam često sam izlazio tamo iza jasikovačke šume na polje široko, sio na kamen-živac i gledao sate i sate u gordi Velebit pred sobom. U svako je on doba godine: i zimi svojom bjelinom, i ljeti svojim surim plavilom pobudjivao u velike moje zanimanje. Ali me je opet najviše zanimao s proljeća: gornji su slojevi još bili bijeli, sredina tamna, da ne kažem crna, a donji dijelovi već su se zazelenjeli mladim lišćem. Ovo sam zelenilo dan na dan promatrao, kako se penje sve to više. Tako je privlačio i uzdizao i moju dušu Velebit u visinu. Da, uzdizao i čistio i srce i misli. Za takova posmatranja Velebita ja sam kao boravio u nekim višim sferama vječne istine, ljepote i dobrote. Ma što da je tištalo moju dušu, ja sam se iza toga pomiren i umiren vraćao u ljudsko društvo. Sada više nisam ljudima ništa zamjerao, ako mi se i jest mnogo što u malogradskim prilikama još tričavijim činilo. I kad mi je bilo svisnuti radi pakosti ljudske, ja sam samo pogledao Velebit i smirio bih se odmah do dna srca. Nije čudo dakle, da sam se tome svom prvom izletu na jedan od najvećih vrhunaca Velebita toliko radovao. Moja se je radost uvećavala time, što ću taj izlet učiniti sa dva tako vrla i mila prijatelja.

* * *

Kratko iza dva sata po podne sjedosmo u lagana kolica, iza kako je naš kirijaš Rade dobro smjestio ponesenu zairu. Rade bijaše visok momak od kojih dvadesetak godina, lijep, crnomanjast, crnih, živih očiju, veseo i dobar. Kad sam god trebao prilike, najvolio sam njega uzeti, jer mi je bio simpatičan i jer je imao lagana, sprećušna kolica, kao stvorena za izlete, i dva jaka, mlada žerava. Rade pucne bičem, a žeravi polete kao gorske vile uz jasni zveket svojih zvonaca i praporaca.

Bijaše divota od ljetnoga dana, što znadu nastupiti na visokoj ravnici ličkoj iza kratke, ljetne oluje, kakova se je onomadne nad Likom razasula. Uzduh čist, bistar, a lagan, topao i ne prevruć sve se bliješti i treperi na zlatnim zrakama jarkoga sunca. Bilo mi tako voljko, tako milo u duši. Sjedio sam kao najmladji sučelice drugovima Janku i Ivanu, ledjima okrenut smjeru vožnje. Janku bijaše tada kojih tridesetak godina, Ivan je bio tri do četiri godine mladji od Janka, a isto toliko ja od Ivana. Janko, čovjek lijep i pristao, srednje veličine, pun, ali ne debeo, kestenjaste, kratko potstrižene kose i isto takove potstrižene brade, obukao se u sivu platnenu kabanicu protiv prašine, pa se samo prijatno smiješi svojim zelenkastim očima. Ivan je bio vitka rasta, viši od Janka, plavkasta kosa bijaše mu s lijeve strane razdijeljena i na desno ugladjena, prijatni, plavkasti dugi brci lijepo su pristajali njegovoj krasnoj, punoj i gustoj, nešto tamnijoj bradi. Svi bijasmo odjeveni u lagana ljetna odijela, Ivan i ja sa slamnatim bijelim šeširima, a Janko s laganom kapom na glavi. Kraj nas u kolima bijahu za noć i zoru pripravni ogrtači i pledovi.

Brzo odmicasmo na jugoistok Gospiću prema Metku krasnom cestom, koja se lako ispinje i spušta preko valovita kraja, a onda se upopreči ravnicom. Desno i lijevo od ceste vidiš, gdje se izmjenjuju oranice, rodile žitom i krmom, pa pašnjaci i pusta vriština. Amo tamo poljem razasula se lička sela sa svojim daleko raštrkanim kućicama. Tamo dalje (desno od smjera vožnje) ispeo se Velebit kao orijaški bedem, a na njegovu području zabjelasa se ovdje ondje kao kakova ptica po koja seoska crkvica sa svojim crvenim ili sivim zvonikom. Dalje tamo lijevo ponad sela Vrepca okupila se mala i pusta gorska kosa - Vrebačka staza, koja dijeli Liku od Krbave.

Za vožnje mi smo sebi kratili vrijeme šalama i pjesmom. Žeravi na našu pjesmu naćuliše uši, pa još brže, rekao bih, još radosnije zagreboše.

U to mi projurismo kroz Novoselo i kraj podrtine Bilaj-grada, krvave uspomene turskoga gospodstva; prijedjosmo preko lijepa kamena mosta iza Novosela rijeku Liku, koja u to doba ima malo vode u svom dubokom, kamenitom koritu. Visočina lička spada naime u područje proljetnih i jesenskih kiša. Ljetne su kiše ovdje rijetke i kratkotrajne, pa tako je i rijeka Lika malena ljeti, a mnogi njeni pritoci presuše onda sasvim. Od Novosela dalje ide cesta uz rijeku Liku, a čim se bliže prikučujemo Metku, to smo sve bliže izvoru Like[/b], koji sred polja ispod Velebita ključa živo iz zemlje i nikada ne presuši. U Metku smo se ujedno već sasvim blizu prikučili Velebitu, od koga se cesta, što vodi preko Sv. Roka u Dalmaciju, više ne odaljuje, nego već pače izmedju Metka i Raduča prolazi preko velebitskih ogranaka, a iza Sv. Roka počinje se uzvijati uza sam Velebit. Ni u Metku ni u Raduču nismo se htjeli zadržavati, nego projurismo kroz ta sela, sve to jasnije razabirući cilj našeg izleta: veličanstvene Sveto brdo, koje se u južnom dijelu Velebita nedaleko medje dalmatinske-hrvatske ispinje do 1753 metra visine nad morskom razinom. To nije najviši vrh u Velebitu; ima ih više, koji ga za nekoliko metara nadvisuju, ali je vidik sa njega slavan sa svoje ljepote, a uspon lakši, nego li na druge glavice.

Kraj stare pošte iza sela Raduča dijeli se cesta naša na dva traka: jedan ide preko Ričice i Štikade na Gračac pa dalje zrmanjskom dolinom kraj Zvonigrada u Dalmacija, a drugi preko Sv. Roka i velebitskog sljemena u dalmatinsko Primorje. Ovim je potonjim trakom bilo nama krenuti.

Kad dodjosmo u selo Sv. Rok, stade naš Rade pred krčmom, da nahrani konje, a i nama je bilo nužno, da se malo okrijepimo i protegnemo. Uz to nam je valjalo naći u Sv. Roku vodića na Sv. brdo, koji će nam ujedno i zairu od Halana dalje nositi, jer odanle će nam trebati pješačiti do na vrhunac. Mi tek sadjosmo s kola, kad ali pristupi k nama umirovljeni kapetan i vlastelin u Sv. Roku A. B. i pozdravi nas. Mi smo se znali s njime iz Gqspića, kamo je on često dolazio - osobito zimi na zabave - sa svojom gospodjom i dvima lijepim kćerkama. Kad saznade od nas, koja nas je sreća nanijela, ne dade nam mira, van da idemo s njime u njegov nedaleki dom. Zaludu se mi izvinjavasmo, da ćemo odmah dalje, čim se konji nahrane, da nemamo vremena, da ne ćemo smetati u kući itd., on je bio tako ljubezan, da smo mu se morali pokoriti.

Naš je kapetan bio pravi Ličanin: visok, plećat, s izbočenim, orlovskim nosom sred osmagla, obrijana lica, kome i jaki, prosjedjeli brci podavahu junačan izgled. Ali je zato u tamnom njegovu oku bilo nešto tako mila, što te je odmah osvajalo. S njegovom gospodjom i kćerkama takodjer se od prije, od zabava u Gospiću, poznavasmo. Gospodja je kapetaniea bila još snažna, punana crnka, srednjeg rasta, a veoma prijazna; kćerke - Anka i Milka – bijahu na mater: lijepe cmke rumena lica, žarkih očiju i vitka, srednjeg rasta. One su bile poznate u Lici sa svoje ljepote. Bijaše to mila i veoma ugodna obitelj, u koju udjosmo, uvedeni kapetanom. Stanovali su u razizemnoj, zidanoj kući, ali prostranoj i narednoj. Lijepo nas, baš srdačno primiše majka i kćerke. Tek se je razgovor raspleo, kad al se stvori pred nama na stolu maslaca i sira i svinjske butine i voća. Izvrsno dalmatinsko vino, točeno i nudjeno onako krasnim ručicama, još je veći čar tome svemu podavalo. Mi smo se tu osjećali, kao da smo došli k svojim rodjacima ili starim znancima. Tako nam je tu prijatno i toplo bilo u tom hrvatskom domu s jednostavnim, ali ukusnim pokućstvom, sa slikama Jelačića-bana, Strossmayera, Preradovića i Mažuranića na zidu.

U to poslaše po poznatoga dobrog vodića u selu, starčića Peru, koji odmah dodje i ugovori s nama, da će nas voditi na Sv. brdo i stvari nam nositi. Bio to malen, ali krepak starčić prosjede već kose, "carske" brade i brkova, a nemirnih, crnih očica. Dogovorismo se, da ćemo sutra u jutro, kada mi krenemo na Sv. brdo, poslati s Halana prazna kola natrag u Sv. Rok, gdje će nas čekati, a nas će prijekim putem dovesti sa Sv. brda u selo sutra po podne Pero. Morasmo i to obećati, da ćemo sutra doći opet kapetanu na večeru, koja da će se za nas rano spremiti.


1.    od 4
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Listopad 21, 2012, 12:00:27 »


U ugodnu razgovoru, šali i pjesmi prodje nam vrijeme brzo. Živo se začudismo, kad vidjesmo, da se stao hvatati sumrak. Rade je doduše već dugo pucketao pred kućom svojim bičem, a žeravi nemirno zveketali praporcima; ali nama ne pade na um, da se dijelimo, dok ne dodje Rade u sobu, pa nas sjeti:

-   Ete noć, gospodo, a Halan je daleko na vrh planine!
-   Eto, Rade, eto! Samo će gospoda nešto još topla popiti, pa onda u ime božje! - oglasi se kapetan.

Mi ustasmo i stadosmo zahvaljivati, ali već donesoše pred nas crne kave i čaja, pa neka biramo. Na to se srdačno zahvalismo i oprostismo od gostoljubive obitelji, posjedosmo u kola kao i prije, samo je sad uz Radu sio i Pero, naš vodić. Gospodja nas prisili, da sada obučemo ogrtače, jer sa planine propuhava hladjan povjetarac, a onda naši žeravi potekoše natječući se s povjetarcem. Na vedrom se nebu pomaljahu prve zvijezde, kad krenusmo iz Svetog Roka. Spustila se svježa lička večer, navjesnica skore hladne noći, jer u Lici su noći i sred ljeta hladne.

U živom razgovoru i ne opazismo, da su nas konji stali lagano vući uz planinu. Rade i Pero skočiše sa svojih sjedala, pa će sa strane uz kola pješice. Na to se povedosmo i mi za njihovim primjerom, pa podjosmo pješice iza kola.

Unoćalo sasvim. Bijaše prekrasna ljetna noć s milijunima sjajnih zvjezdica, što su nas svojim treperenjem tako milo pozdravljale sa onih tamnomodrih visina. S jedne i druge strane ceste, koja se zmijoliko penjala uz goru, crnjela se duboka šuma velebitska u veličajnoj, tajanstvenoj tišini. Povjetarac prestao duvati, pa je tako tišina bila još veća. Samo ovdje ondje čuo se po koji cvrčak, ili bi strelovito proletjela koja noćna ptica, valjda leganj, a katkad i šišmiš ispred nas. Na jednom smo mjestu pače čuli sovu-ušaru, a onda bolni, piskutljivi cvrkut neke ptice - i opet mir: valjda ju je ščepala ušara.

Nas trojica idjasmo uporedo nijemi sred nijeme gorske noći. Samo zvonca i praporci žerava ozvanjahu jednoličnim jekom, u koji se miješao glasan razgovor naših ljudi. Pero je pripovijedao Radi o svom sinu, koji mu služi kod pionira u Klosterneuburgu. Sretosmo i nekolika kola, što su išla iz Dalmacije, natovarena kožama i vinom: putuju radi vrućine više po noći, nego po danu.

Kad se nešto umorismo, sjedosmo opet u kola, a Janko uze deklamovati Preradovićeve "Noćne pjesmice", čime nam je veoma ugodio. Na to nadovezasmo razgovor o Preradoviću i njegovoj poeziji, pa o drugim pjesnicima i hrvatskim i tudjim, dok ne dodjosmo na sami Mali Halan. Ovaj je velebitski prijesrt visok 1045 m. nad morem, a stoji tik medje dalmatinske-hrvatske. Cesta, kojom se dovezosmo i koja preko ovoga prijesrta vodi u Dalmaciju, izgradjena je god. 1832. Tu su same dvije zgrade: jedna je pošta, a druga je lugarija. U pošti ne bijaše više mjesta, jer je poštar imao mnogo gostiju tu večer, pa moradosmo buditi lugara i moliti ga za konak. Bilo nam to doduše neugodno, jer je već bilo blizu pônoći; no lugar je - mlad još, ali ogroman čovjek - bio dobričina, pa nas rado primio i odveo kroz veliku sobu, u kojoj su spavali njegova žena i djeca, u drugu sobu srednje veličine, u kojoj bijaše jedan krevet i dugačka velika škrinja, zatim velik stol, ormar i nekoliko stolaca. Umolismo lugara, da nas u tri sata probudi, jer da ćemo onda krenuti dalje. Naš nam domaćin obeća učiniti po volji, onda baci na škrinju nešto jastuka, rekavši, neka se uredimo, kako znamo, nazove nam "laku noć" i ode. Janko izjavi, da se on ne će svlačiti, nego da će za stolom na stolcu obučen koji sat prespavati. ja sebi priredih ležaj na škrinji i legoh na pola obučen, a isto tako Ivan na krevet. Prozor ostavimo otvoren, jer nam je bilo u sobi sparno, ugasimo svijeću i da ćemo spavati. Jest da, ali nema sna nijednome na oči. Pred prozorom su naši žeravi griskali sijeno i zvonili mašući glavama a u kolima su spavali Rade i Pero. Ipak poslije nekog vremena ja zaspim, a kad se probudih, učini mi se, kao da sam samo tren spavao. još je bila noć. Konji su se podjednako čuli, kako griskaju sijeno i zvone, Janko je duboko dihao, a Ivan se sve nešto okreće u krevetu. Kad sam uvidio, da više ne ću moći spavati, ustanem i polagano se obučem, pa podjem k prozoru. Vani još vladala mukla tišina, samo zvijezde jednako bliještale, a šumski miris zastruji mi u lice, nošen predjutarnjim, svježim povjetarcem. Rade i Pero odvezivali konje, da će ih napojiti Pogledam na sat: bijahu blizu tri. U to se digoše i moja dva suputnika. Bijasmo radosni i vedri, kao da smo svu noć na najkrasnijim dušecima prospavali. Sada se ukaza i lugar na vratima i ponudi nam, da će nam skuhati crnu kavu, što mi rado prihvatimo. Dok je lugarica priredjivala kavu, mi se umismo i poredismo odijelo, kako smo znali i mogli, a onda izadjosmo na cestu.

U to je s istoka ružoprsta zora stala pucati, a pred njenim pomolom uzeše gasnuti rane zvijezde. Pijevci kao za okladu pozdravljahu iz lugareva i poštareva dvorišta već dulje vremena vile. Ja podjoh cestom malo dalje, da vidim, gdje počinje dalmatinska medja. O, kako sam pohlepno srkao u sebe onaj svježi, gorski, jutarnji uzduh. Bio sam uzbudjen divotom velebitske šume, koja nas je okružavala, krasotom neba i zore, prisustvom milih prijatelja i izvjedljivim, slatkim iščekivanjem , što li ćemo još toga dana vidjeti i doživjeti. Osjećao sam, kako mi življe kuca srce od milja i sreće. Uvijek se živo sjećam onih čuvstava i misli, što mi onda projuriše dušom. Historijske se uspomene gonile u duhu jedna za drugom. Kad sam se bio primakao dalmatinskoj medji, silno sam poželio, da je čim prije nestane bez traga i glasa, a usta mi i nehotice prošaptaše Preradove stihove:

Bože živi i sjedini
Troju zemlju jednog roda,
Tudja radost, naša škoda
Da imala bude kraj.
Kad smo jednog oca sini
I jednu nam majku daj!

Kad se vratih natrag do lugarije, bila je kava gotova i konji upregnuti. Kava je bila slaba, ali barem vruća, a kad smo joj prilili malo konjaka, dobro nas je ugrijala. Namirivši svoj dug kod lugara, sjednemo u kola, pa hajde krasnom šumskom cestom sjevero-zapadnim smjerom od Maloga Halana; a kad cesta presta, uprti naš Pero torbake i bisage sa zairom na se, kola krenu natrag u Sv. Rok, a mi planinskim nogostupom naprijed. Pero pred nama, a mi za njim.

Još dok smo se u kolima vozili, stalo se sve većma daniti, a novi su dan pozdravljale pjevice sa grančica svojim glasnim milopojem. Najranije se oglasila crnoglavka, nešto kasnije crvendać i stjenjak. Kad smo dalje u planinu zamakli, čuli smo svaki čas kliktanje orlova, kojih imade sva sila u Velebitu, i to raznih vrsti, ali najveći je suri orao. Uz to ima ovdje i sokolova, mnogo raznih jastrebova, planinskih onih plavkastih jarebica-grivnja s crvenim kljunom i alpinskih čavka sa žutim kljunom. Od korisnih ptica osobito su zanimljivi tetrebi (Tetrao urogallus), te veoma plašljive i lijepe životinje, koje Ličani nazivlju planinskim pijevcima.

Kad smo s kola sašli, pozlatilo je sunce vrhunce gorske. Bijaše prekrasno jutro: nebo jasno,modro i vedro, samo ovdje ondje razasuli se mali, pahuljasti, bijeli oblačići, a lak povjetarac potitravaše se tihano sa lišćem veličanstvene one velebitske šume, u koju smo mi sada sve dalje prodirali. Šuma, kojom smo prolazili, sastojaše najvećim dijelom od bukve, a vidjeli smo mnogo i veoma velikih javorova, dok tise - sa crvenom bojom - ima manje i to više kao grmlja. Ovdje ondje nailazili smo i na jele i smreke, ali nam Pero reče, da su tamo dolje na desno i lijevo čitave velike šume same crnogorice. Često smo nailazili na stabla podsječena, a mnoga i na zemlju oborena. Pero reče, da su to Dalmatinci učinili, jer ih je valjda lugar ili tko drugi zatekao, a oni pobjegli.

-   Možda su to Ličani bili? dobacit će Janko.
-   Nisu, gospodine, - odlučno odvrati Pero. - Amo je nama daleko, a Dalmacija je blizu. Ovuda je sva sila Dalmatinaca sa svojim blagom; vidjet ćete ih kod ovaca na Svetom brdu.

Na malim šumskim čistinama nailazili smo na velike, lijepo složene hrpe sijena. Pero nam rastumači, da su to Dalmatinci sanijeli na mazgama sa planinskih livada, a kad budu u jesen salazili s blagom dolje u Dalmaciju, ponijet će i sijeno sa sobom. Mi smo se čudili, kako se može toliko sijeno na mazgama tako daleko odnijeti po uzanim planinskim stazicama.

-   Eh, a nužda to čini, gospodo, - odvrati nam Pero. Nemaju šuma ni pašnjaka na svojoj strani, pa dolaze amo k nama. A blaga imadu dosta, ali blago treba hraniti.

Put naš nije bio naporan, jer smo neprestano išli krasnom šumskom hladovinom, a nismo se mnogo trebali ni uspinjati, dok nismo došli do pod samo Sv. brdo. Pero nam je točno kazivao za svaki vrhunac, što ga vidjesmo, kako se zove, za svaku je dulibu, svaki klanac, svako vrelo on znao točno, gdje se nalazi, koliko po prilici ima do njega i kako se zove. Mi smo dakako sve to potražili na našoj specijalnoj karti, i tako smo se veoma dobro orientirali. Kod dva smo vrela podulje posjeli i pili vode, prekrasne one, bistre i pitke gorske vode, koja nam je tako ugodno razgonila vrućinu. Kratko vrijeme iza našega pješačenja šumom mi smo morali radi vrućine svući svoje ogrtače, koje je htio Pero da će nositi; no mi mu ih nismo dali, jer je i onako imao dosta hrane i vina na sebi vući, nego je svaki od nas svoj ogrtač o ruci nosio. Gdjegdje bi malo popostali, da se naužijemo vidika na koji blizi vrhunac, osobito na Veliki Golić (1372 m. nad morem), koji smo dugo obilazili, ili da slušamo pijev ptica i čudne one razne glasove velikih i malih grabilica. Za svaki je glas Pero znao, od kake je ptice, i kako ta ptica izgleda i kako žive, a znao je za svaku vrst i po više imena. Kakva to divna pamet u našega prostoga svijeta, i kakvo to veliko bogatstvo našega hrvatskoga jezika!

Kad smo došli pod Sveto brdo, prestade šuma, a mi se stadosmo uspinjati preko planinskih pašnjaka prema vrhuncu, koji smo sada istom jasno mogli vidjeti, jer nam je prije kao i vidik na more bio zaklonjen. Vidik smo na more pozdravili glasnim klicanjem i dulje se vremena nasladjivali - gledajući mnoge one barčice, jedrenjače i parnjače. Ravna uzdušna crta, što nas je dijelila od mora, nije doista bila velika, ali bi opet još dugo trebali, kad bi htjeli prispjeti do njega, pa bilo to i prečacima.

Sunce je već bilo visoko na nebu odskočilo: bijaše blizu 9. sat. Sad nam je još vruće bilo, jer smo bili sasvim izvrženi toplim sunčanim zrakama. Često smo nailazili na zakržljalo planinsko grmlje klekovine, male azalee i na osobite vrste grm, koji je polegnuo sasvim k zemlji (Prunus prostrata), a koji je baš za Sveto brdo karakterističan, jer se inače ni u Alpama ni na Kršu više ne nalazi, nego samo još na grčkim brdinama. Uspinjući se mi smo udisali u sebe onaj divni miris planinskih trava, kojima su pristranci Svetoga brda obilno obrasli; mi smo ih pun rukovet nabrali. No nigdje ne nadjosmo ni crvene alpinske ruže ni baršunastoga bijeloga runolista, jer ih u tom dijelu Velebita ni nema. Uz put smo našli i nekoliko karakterističnih kukaca (od roda Carabus).


2.    od 4
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Listopad 21, 2012, 12:01:29 »


Ovdje ondje bijaše više stabala na okupu, gdje bi u hladu ovce plandovale. Vidjeli smo na tisuće ovaca, gdje pasu uza strane Svetoga brda, a medju njima dalmatinski pastiri sa diljkom o ramenu. Eh, mogao bi vuk ili medvjed, pa treba! Kad smo se na jednom ovčijem plandištu više od vrućine, nego li od umora odmarali, stvore se na jedared pred nama tri dalmatinska pastira. Bijahu to ljudi srednje veličine, ali lijepi, jedri, zdravi. Najstarijemu je moglo biti oko 50 godina, srednjemu oko 30, a najmladjemu oko 20. Odjeveni bijahu u modre, široke dimlije i kratak, modar haljetak, za kožnim pojasom kubura i nož, na nogama laki opanci, a na glavi crvena, mala, dalmatinska kapa. Bijahu to uredni, čisti ljudi; njihov izgled bijaše ozbiljan i kao nešto zabrinut, no nimalo neprijatan.

-   Pomozi Bože, gospodo! pozdrave nas.
-   Bog pomagao i vas, planinski pastiri! odvratimo im.
-   Hoće Bog, gospodo, slava mu! samo da ljudi ne odmognu, - reče najstariji pastir sa gustim plavim brkom i glatko obrijanom bradom.
-   Ee, što kome ne pripada po pravu, lako će i izgubiti! dovikne im naš Pero, na što mu najstariji mrko zapovjedi, neka muči, o tom da će gospoda odlučiti. Mi se samo zgledasmo, jer nismo znali, o čem se to radi. Ali kad najstariji pastir uze dokazivati, da su to njihovi pašnjaci od starine, razabrasmo, da nas ti ljudi drže za komisiju, koja je doista u one dane imala izaći u planinu, razvidjeti preporne pašnjake i odrediti, koji će biti Dalmatincima, a koji Ličanima. Mi ih uvjeravasmo, da mi nismo ta komisija, ali oni nam pravo ne vjerovahu.
-   Pa zašto su dakle gospoda došla amo? upita nas najstariji, a kad smo mi sve jasno rastumačili, uze pomalo nestajati njihove zabrinutosti.
-   Bih li gospodo, da vam ispečem janje? - ponudi najstariji.
-   Hvala, rekosmo, imamo dosta jela uza se.
-   A što bi stajalo, da nam ispečeš janje? upita ipak Janko.
-   Ništa, ništa, gospodo, imamo ih mi dosta! - odvratiše i odmah potekoše, da će klati, a mi ih jedva zaustavismo.
Iz razgovora, koji se je na to raspreo, razabrasmo, da je srednji pastir, koji je bio nalik najstarijemu, njegov sin, a najmladji sinovac.
-   Ej da mi je vode! -- zaželi Ivan.
-   Odmah će je biti, gospodine! reče najstariji pastir, pa će najmladjemu, koji još ne imadjaše ni brkova: Dede, brže poteci, pa donesi! Taj zbilja poskoči odmah kao divokoza i za kojih desetak minuta donese tikvicu vode iz dosta daleka vrela.

Na to podjosmo dalje i za neko vrijeme uzesmo se penjati uza sam kameniti vrhunac Sv. brda. Dalmatinci su nas dabome pratili sve do gore. Kad smo na vrh stigli, još ne bijaše 11 sati. Prilično jak vjetar duvaše na vrhu, tako te obukosmo ogrtače. Vrh je Sv. brda obla glavica, koje se strane lagano spuštaju prema moru, dok se prema Lici ruše kao propast, u koju je strašno i pogledati. Kad smo oveći kamen niz onu strminu odvalili, čuli smo ga još dugo, gdje tutnji kršeći povaljano drvlje i rušeći kamenje, dok se ne sustavi u dolini. Ozdo onda zaviču iz svega grla drvari i pastiri: "Ej, po Bogu braćo! Ne rušite kamenja !" Glas im se iz one daljine tako slabo čuo, da smo jedva razabrali, što viču, dok njih ni ne vidjesmo.

Tada uzesmo sebi pariti oči onim divnim, nezaboravnim vidikom. S jedne strane - na zapad - puklo naše jadransko more s većim i manjim otocima i bijelim gradovima po njima, a dolje na jug pitomo dalmatinsko Primorje, - s druge pak strane na sjevero-istok slavna Lika i Krbava izgleda, kao da je sva prekrita orijaškim sagovima, kojih se raznobojne pruge od žitorodnih polja i livada prekidaju - kao u slikama na sagovima - kućama, šumicama i pojedinim osamljenim brdima, od kojih se lijepp ističe Zir (852 m. nad morem) na sjeveroistok od Raduča. To brdo stojeći potpuno osamljeno baš usred ličke visoke ravnice izgleda odavle iz visine kao kakav pastir, koji je sio nasred polja. U Ziru ima pećina, u kojoj se mnoge divlje pčele roje. U Lici nema popularnijega brda od Zira, o njem govore Ličani:

Da je mlika, kolika je Lika,
Bio bi sir, kolik je Zir.

Okrenuvši se opet k moru, uzesmo promatrati brodice i parnjače; dalekozorom mogasmo točno razabrati pojedine dijelove parnjača i pjenu morskih valova iza njih. U nekim dalmatinskim i otočkim mjestima razabirasmo pače na dalekozor pojedine ulice i kuće. U Gospiću su nam doduše govorili, da se sa Svetoga brda za vedrine u zoru pred sunčev izlaz ili u veče odmah poslije sunčeva zalaza može vidjeti italijanska obala. Mi je dakako ne vidjesmo, jer bijasmo gore za velika dana, no naši nam pratioci rekoše, da italijanske obale nisu odavle nikad opazili. Dabome da nas je i sam Velebit sa svojim vrhuncima i dragama mnogo zanimao, a osobito s onom svojom strašnom oprekom: prema Lici sav obrasao bujnom i gustom šumom, a prema moru pokazuje pusta i gola svoja rebra - sivi kamen-vapnenac, od koga se najvećim dijelom ova gora kao i sav Krš sastoji.

Dojam vidika sa ovako visoka planinskoga vrhunca ostaje neizbrisiv u duši. Tu tek pravo osjetiš, kako je maleno sve, što je ljudsko, a kako je velika i krasna priroda, naša sveopča majka i kako je silan Bog, naš sveopći otac, koji u prirodi neprestano gradi i razgradjuje. Mi smo ljudi kao crvi zemaljski maleni i neznatni, ili kao jednodnevne muhe, koje na svijetlom suncu polijeću u visine, a u tamnoj ih noći nestaje za uvijek. Da se žalostimo radi toga? To ne bi koristilo. Ljubimo se radje svi ljudi medju sobom, jer je ljubav ono, što ljude najviše približuje božanstvu. Prije svega ljubimo svoj dobri narod i svoju lijepu domovinu, i poradimo o njihovoj sreći. To je bio i tema našega razgovora za promatranja lijepoga vidika, pa onda zapjevasmo "Lijepa naša domovina!" Pero i dalmatinski pastiri udariše s nama u slogu, i tako zaori naša himna sa vrhunca Svetog brda kao naš pozdrav domovini miloj i svetoj, kao izraz naše ljubavi i udivljenja radi ljepote naše zemlje, radi miline našeg mora i radi svijetle vedrine našeg neba.

Sada istom, - baš je podne bilo, - spremismo se, da jedemo. Za čudo prije nismo osjećali glada, samo smo žedni bili, - valjda radi vrućine i umora. Ali sada, kad se odmorismo i ohladnismo, otvori nam se na ovom čistom gorskom zraku silan glad, kome ljudski udovoljismo. Bilo je dosta toga, pa smo mogli ponuditi i Peru i Dalmatince, koji iza nekoga nećkanja bratski prihvatiše. Kako nam je tek svima iskričavo dalmatinsko vino sladilo!

Kad založismo, diže se Janko s punom čašom u ruci i nazdravi uz poklik: Živjela Hrvatska! prvu zdravicu biskupu Strossmayeru, spram koga bi pokojnik veliko svoje štovanje rado svakom zgodom isticao. On reče, da mu godi na ovoj ponajvišoj glavici velebitskoj sjetiti se, kako je biskup Strossmayer jedan od najvećih Hrvata XIX. stoljeća, baš s toga, što je tako mnogo uradio oko prosvjete našega naroda. Kako je vidik sa Svetoga brda velik i jasan i krasan, takav da je i duševni vidik našega biskupa. Hrvatski učitelji treba prije svega da budu pioniri prosvjete svoga naroda. Njemu, velikom prosvjetitelju hrvatskom, treba da pošljemo u duhu pozdrav sa ovoga Svetoga brda mi učitelji hrvatski, okruženi zastupnicima dobroga našega puka s jedne i druge strane Velebita. Janko završi svoju zdravicu s poklikom: "Živio biskup Strossmayer!" - što mi svi oduševljeno prihvatismo skočivši na noge i kucnuvši se sa Jankom.
Kad opet posjedosmo, reći će Pero:
-   Ja sam mislio, gospodo, da ste vi profesori, a sad rekoste, da ste učitelji?
Mi se nasmiješismo, a Janko mu razjasni:
-   Mi smo i jedno i dmgo; ali mi se ponosimo imenom učitelja, jer je to ponajdičnije ime na svijetu.

Te riječi pobudiše Ivana, te nazdravi učiteljstvu. On izrazi želju, da bi on sâm i svi hrvatski učitelji uvijek bili vrijedni svog dičnog imena i sasvim proniknuti veličinom svoga poziva: da budu graditelji bolje budućnosti svoga naroda, da budu vjerni svećenici u službi brvatskoga genija, da u nebučnom, ali ozbiljnom radu polože temelj narodnoj zgradi. To da će postići naši učitelji, ako budu svom dušom ljubili svoj narod i njegov napredak, ako budu ljubili omladinu našu i ako se budu medju se svi ljubili kao braća – "kako se i mi evo ljubimo, braćo draga!"

Tima je riječima završio pokojni Ivan svoju zdravicu, a izgovorio ih je tako milo i sa tako puno ljubavi, da smo se sva trojica izljubili i zagrlili. Tako smo časak postojali šuteči. Poslije smo se u razgovoru o tom uvjerili, da smo sva tri taj čas podjednako osjećali i mislili. Sve misli i sva čuvstva, što su nam tada razdraganom dušom strujala, splinjavahu se u jednoj živoj želji: da ozbiljnim i poštenim radom za svega života poslužimo milom rodu svome. Ta je želja bila kao neki zavjet i žrtva, učinjeni u srcu samom Bogu na visini Svetoga brda.

Kad smo u razgovoru malo posjedili, reče Janko, a Ivan mu potvrdi, da je sada na meni reći zdravicu, pošto su i oni to učinili. Ja na to ustadoh i rekoh po prilici ovo:
-   Braćo! Nazdravljam našem novom milom zavičaju, Lici, domovine dici, zavičaju nerodjenom, ali dragu kao i rodjenom. Lika nije kulturom zalizana, ali je njena romantična gordost od neodoljiva čara. Želio bih, da bude naš učiteljski rad od koristi Lici kao isvemu rodu našemu. Želio bih, da iz junačke krvi, kojom je Lika obilno natopljena, nikne divni cvijetak ljubavi za slobodu duha, za prosvjetni rad, za djela mira. Neka vila Velebita bude angjeo rata, kad neprijatelj zaprijeti domovini, ali u mirno doba neka bude navjesnica sloge i ljubavi svemu rodu našemu! Da živi Lika, da bude ponos i dika domovine hrvatske!


3.    od 4
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Listopad 21, 2012, 12:02:57 »


Prijatelji rado prihvate moju zdravicu. a na to nam se vine iz grudi pjesma vili Velebita. Kad se napjevasmo. polegosmo i uzesmo se razgovarati. Najviše nas je zabavljao najstariji od dalmatinskih pastira.
-   Zna se, gospodo, reče on, da smo mi bili nekad jedno, ali nas je dušmanin rastavio. -
-   Kad smo to bili jedno, - htjedoh ga ja iskušati.
-   Pa za kralja našega Zvonimira, - odvrati on ponosno.
-   Otkud vi to znate? - upita ga Ivan.
-   Naš plovan nam to reče, izjavi on prostodušno i odmah nastavi: Gospodo! Ovamo je od vajkada dolazilo mnogo gospode, pa i gospodja ali nikada nisu govorili hrvatski, a nas nisu ni gledali. Oni su iz Gospića govorili njemački, a ovi amo iz Zadra talijanski. Mislio sam već, valjda ni nema hrvatske gospode. Hvala Bogu, što sam to dočekao, e su se inaša hrvatska gospoda ovamo na Sveto brdo uspela!

Nas su ove priproste, ali tople riječi obradovale, no i ražalostile. Kad li će biti kraj tudjinstvu u našoj zemlji i zašto naš svijet još uvijek tako slabo mari za svoje?

Poslije ispitivasmo Dalmatince o njihovu životu na planini kod ovaca i o njihovim prilikama kod kuće. Oni nam rekoše, da prije jesenskih kiša silaze kući u Dalmacija, a čim gora lista u proljeća, eto ih s blagom u planinu. Onda nam mnogo pripovijedahu o medvjedima, vukovima, divljim mačkama, risovima i drugim zvjerovima, te o svojim borbama s njima. Za divokoze izjaviše, da ih u onom dijelu Velebita nema, nego samo po čuvenju znadu, da ih u sjevero-zapadnom Velebitu ima ali i tamo rijetko. Mi ih pitasmo za bijelog alpinskog zeca, ali toga nisu poznavali. U opće nam tako bistro i jasno odgovarahu na sva naša pitanja, da nam je njihov život postao sasvim poznat. To je život mukotrpan, pun borbe i rada, ali ima u njem i poezije. Kad se razgovaraš s ovim ljudima, moraš ih zavoljeti i poštivati radi velike njihove moralne snage, što izbija iz svega njihova bića, i radi prirodne njihove i bistre pameti.

Ja sam slušajući pastire ležao na ledjima i zurio u nebo, pod kojim je u taj par veličanstveno i mirno plovilo nekoliko orlova. Osobito se je jedan krstaš-orao vio u krug u priličnoj blizini upravo nad nama, tako te ga mogasmo lijepo posmatrati. Pastiri nam pripovjediše, kako orao hoće i janje iz stada da odnese, a najveću će zmiju ščepati velikom lakoćom. Orao mi je simbol duha slobodna čovjeka, ali i slobodna, ponosna i jaka naroda. Ja bih želio, da i moj narod bude kao orao, pa da ščepa i usmrti zmiju nesloge i janje mlitavosti svoje.

Bio je blizu 4. sat, kad se digosmo, da ćemo natrag, no ne putem, kojim smo bili došli, nego drugim, poprečnim, ali veoma strmim, ravno prema Svetom Roku. Mi smo morali radi strmine najprvo s vrha saći prema morskoj strani, a tek kasnije okrenusmo prema Svetom Roku. Dalmatinci su nas pratili sve do zaokreta, a onda se rastasmo kao prijatelji, mi im pružismo ruke, a oni nam mnogo zahvaljivahu za jelo i vino, dok se mi njima zahvalismo, što su nas pratili i lijepo nam pripovijedali.

Kad smo već gotovo do podnožja Velebita došli bili, dovede nas Pero do jednog ponora, da u nj pogledamo. To je bio silan jaz, pukao sred zemlje, strane su mu od velikih ploča vapnenca, koji od vlage izgleda sasvim taman. Mi bacasmo kamenčiće u taj ponor, pa smo još koji časak poslije čuli, kako se bačeni kamenčići odbijaju od stijena, dok napokon ne pljusnu u vodu. Ovakih kamenih prodora, podzemnih pećina i rezervoara za vodu ima u Velebitu kao u opće u Kršu vrlo mnogo, jer se vapnenac lako krši i puca od uzduha i vode.

Dalje malo naidjosmo u dolini na močvare, od kojih je jedna izgledala kao malo jezero. Pero nam reče, da to sve ljeti obično presuši, ali sad je bilo vode još od zadnje kiše.
-   Ovamo, - tako nam je pripovijedao naš Pero, - zabludi katkada i po koji labud. To biva, gospodo, kad se vile ovdje na dogovore i igranke sastaju.
-   A, nema vila! - dobaci mu Ivan.
-   Ima gospodine! ozbiljno će Pero. Ja sam vidio.
-   Što si vidio ? upitamo ga.
-   Vilu sam vidio, gospodo! - sasvim nam odlučno uzvrati Pero. Idem ja jednom noći o ponoći tamo dolje niže cestom kraj Velebita, ali ona sjedi na kamenu uz cestu. Vidio sam točno, bila mjesečina kao dan. Sjedi ona, pa češlja svoju dugačku, crnu kosu zlatnim češljem, sve se prelijeva o mjesečini. A lijepa je kao i najljepša djevojka, samo su joj noge kao u koze, tek krila ima kao angjeo, a bijela kao i labud. Ja joj nazovem "dobar veče, posestrimo!" - a ona mi samo namigne, neka idem s mirom dalje.

Mi se nasmijasmo, pa krenusmo naprijed. Još je bio dan, kad dodjosmo u Sveti Rok, premda smo išli polagano i često otpočivali, jer nas je spuštanje niza strmu vododerinu veoma umaralo. Kapetan nas je čekao na cesti kod prvih kuća u selu i odmah nas uveo u svoj dom. Tu nas odvede u posebnu sobu, da se umijemo, i posla nam slugu, koji nam očisti odijelo i cipele. Kad smo se tako uredili bili, odvede nas kapetan u blagovaonicu, kamo naskoro dodjoše i gospodje s kćerkama. Dabome da smo sada i poslije za večere morali mnogo pripovijedati o svojim doživljajima toga dana i o utiscima našega izleta. Lijepo društvo, dobra večera, pa izvrsno vino tako su nas okrijepili, da nismo osjećali nikakova umora. Kapetan nazdravi nama izletnicima vrlo srdačno, a Janko mu odgovori u ime nas oduševljenim govorom.

Iza toga se još mnoge zdravice obredaše, popraćene pjesmom našom i oduševljenim klicanjem. Svi smo bili veseli, a prijatelj Ivan bijaše upravo sav razdragan.

Poslije je kapetan pripovijedao o svojim doživljajima u ratu od god. 1848., o banu Jelačiću i o pokojnom pjesniku Lavoslavu Vukeliću. On pače donese "Književno cvijeće" ovoga Ličanina, pa umoli Janka, da nam koju pjesmu njegovu izdeklamira, čemu se ovaj rado odazva. Osobito nas se sviju dojmio čuvstveni Vukelićev "S bogom Lici!" u Jankovoj čuvstvenoj deklamaciji. Pa kako i ne, kad je već početak tako lijep:

Srce mi puca, licem suza teče,
Liko mi majko, s bogom ostaj, s bogom!
D'jelit se s tobom sudbina mi reče;
Al ti se d'jelim klecajućom nogom:
Što dalje, - snaga više ponestava.
Srce što gubi, sve više poznava.

Na to je kapetan pripovijedao jedan svoj diživljaj s Vukelićem:

-   Bilo nas desetak, - reče on, -- najviše časnika, u uglednoj porodici hrvatskoj, pa govorili, kako je to već bila naša slabost u pokojnoj granici, svi njemački. U to bane medju nas Vukelić, onda je bio i on časnik, pa zagrmi:
"Sramota! Zar ćemo i u našim kućama i medju se, kad smo sami, švapčariti! Ta jesmo li Hrvati!" I nitko više ne smjede u našem društvu da probesjedi ni cigle njemački!

Kasnije skrenuo naš razgovor na nekadanje ličke hajduke, a kapetan će reći:
-   Gospodo, hajduke je u Lici rodila nepravda i nevolja. Tamo su u Bosni Turci, a ovamo vojnički časnici počinjali često mnogo zuluma, a narod ponosan, pa se ne da! I ne dao Bog, da bi nam ikad narod na to spao, te bi mogao od njega svak raditi, što bi htio. Ali kažem vam gospodo, u ličkih je hajduka bilo uvijek mnogo viteštva i junaštva uza sva ona nedjelja, što ih katkada počiniše. Vukelić je ono po istini prikazao u svome "Hajduku Radi".

Uzesmo se jadati, kako je Lika i danas na zlu glasu ni kriva ni dužna, a amo nema kraja u monarkiji, gdje bi putniku bila veća sigurnost, nego li je danas u Lici.

Kad se tako zabavismo i razgovorismo, skoči Janko na noge, a mi za njim, pa da se zahvalimo gostoljubivoj obitelji i od nje oprostimo. Bijaše već jedanaest sati. Na rastanku smo još ispjevali: "Junak sam iz Like", na to popismo čaj, pa se spremismo u kola.

Žeravi su veselo jurili kroz tihu, ambrozijsku noć, kao da ih dusi nevidljivi gone: valjda su se i oni zaželjeli svoje kuće. Mi smo svak čas uza sjaj zvijezda pogledali na Velebit, a osobito na glavicu Svetog brda, dok nam se god nije iz očiju izgubila, i raspredali uz to doživljaje prošloga dana. Iz daleka se čuo lavež pasa, a kad bi naša kola zagrmjela kroz koje zaspalo selo uz topot konjski i zveket zvonaca i praporaca, popraćivala bi nas lavežom čitava rulja pasa. Kad smo bili uz Bilaj, već su se pijevci u sav mah čuli, a nebo na istoku počelo sijeriti navještajući novi krasan dan. U Gospiću se pred Jankovom kućom rastadosmo.

* * *

Priličan je broj godinica prošao od toga izleta, ali meni je ostao u pameti kao mila uspomena na pokojne mi vrle prijatelje. Ima uspomena, koje mi dušu, kad hoće da klone pod teretom života u zemaljsko blato, uzdižu u svijetlu vedrinu. Medju takove uspomene spada i ova.

Robert Pinter (od 1886 učitelj u Gospiću/MD/)
Zagreb, 1900

____________

Janko Kamenar * 23. 10. 1856  † 11. 09. 1892 (38 god.)
http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1983.msg4308;topicseen#msg4308
Odgovor #5 : Lipanj 09, 2010, 01:53:42

Od mene Pinterovom članku dodana cijela Vukelićeva pjesma /MD/

S bogom Lici!

Srce mi puca, licem suza teče,
Liko mi majko, s bogom ostaj, s bogom!
D'jelit se s tobom sudbina mi reče;
Al ti se d'jelim klecajućom nogom:
Što dalje, - snaga više ponestava.
Srce što gubi, sve više poznava.

Tri krat se po tri izviše godine,
Što nogom stupih preko medje tvoje.
Prekužih dosta i jada i kine,
Život mi mladi često dodijo je;
Al u čas ovaj, nit jednog trena,
Nestravi srdca tužna uspomena.

Kao da nije dosta rane bilo
Ostavit svoje drago milovanje,
Spomena sladkih jato nahrupilo,
Obtiću divne slike me i sanje:
Spomena slašću srdce me opaja; -
Rastanka bola ljuće ga razdvaja.

Nije mi časit! S bogom Liko, s bogom,
Častna mi sieda Velebite glavo!
Livade, polja, šume, luzi s bogom,
Sunce vam sjalo, dažd vas osvježavo!
Grudica svaka postala vam plodnom
Plodom mi Lika za napredak sgodnom!

Napred nek trgne narod taj kremenit,
Prodriet će kojom utetivi stazom;
Visinam duh se ponese plamenit,
Slovjeke tmine nesta jednim razom. –
Al jer još čami? – što napredku treba? –
Brate moj mili, hleba, samo hleba.

Lice mu mokro sunce ogarilo,
Al izpod vedja bistro oko sieva. –
Rutave grudi inje mu pokrilo,
Al srdca vruće grudi njegove sgrieva. –
Tište ga često nestašice svake,
Al on tek življi izpod težke tlake! –

Nezna se sborom laskavim udvorit
Nevik je tudjoj predati se volji, -
Zmaj je, na krivdu kad mu se oborit;
Al znaš li ćud mu – od njega nigdje bolji:
S čovjekom ljudski, - pa vjerom nekrene,
Prije ti strunu Velebitske stiene! –

Pa s vami življah devet godinica,
Ljubeć i ljubljen – a sad evo – s bogom!
S bogom mi rode! – Svijetla ti lica!
Rasti slobodom, rasti bratskom slogom;
Al u bogastvu, u slavi, slobodi
Ličkom se nikad duhu neodrodi.

Lavoslav Vukelić, rođen 20. ožujka 1840. godine u Gornjem Kosinju, a umro 26. ožujka 1879. godine u Sv. Križu kod Začretja.

Više > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=599.msg1034#msg1034
        > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1179.msg2322#msg2322

Kano mi gora, kano Velebit,
Golem sam tielom, dušom sam trebit,
Zdravljice bujno, čist mi je zrak!
Junak sam iz Like.

Pjesma "Junak sam iz Like"
http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1879.msg6463#msg6463
Odgovor #28 : Veljača 05, 2012, 11:52:37


4.    od 4
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!