CRO-eu.com
Travanj 02, 2020, 22:01:47 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Hasanaginica  (Posjeta: 17318 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Listopad 17, 2012, 20:45:51 »


Hasanaginica

Na liticama Modrog jezera je spomenik posvećen Hasan aginici


<a href="http://www.youtube.com/v/pKfnf-gspoI?version=3&amp;feature=player_detailpage <br />http://www.youtube.com/v/pKfnf-gspoI?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/pKfnf-gspoI?version=3&amp;feature=player_detailpage <br />http://www.youtube.com/v/pKfnf-gspoI?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

Hasanaginica je bosanska i bošnjačka usmena balada, koja je nastala između 1646. i 49. U okrilju begovske bošnjačke porodice iz Imotske krajine koja je tada bila dio Bosanskog pašaluka i vjerovatno se prepričavala sa koljena na koljeno po Imotskom i okolini, dok je nije otrgnuo od zaborava 1774. talijanski putopisac, etnograf Alberto Fortis nazivajući je "morlačka balada" (morlačka = ilirička).

Prvi put je objavljena u njegovoj knjizi "Put po Dalmaciji" u Veneciji. Od tog trenutka su se počeli nizati prijevodi ove pjesme na raznim jezicima svijeta. Veliki umovi toga vremena kao
-   Johann Wolfgang Goethe (1775),
-   Walter Scott (1798),
-   S. Puškin (1835),
-   Adam Mickiewicz (1841) su samo neka od imena koja su prevodila "Hasanaginicu".

Za "Hasanaginicu" se s pravom može reći da je jedna od najljepših i najzadivljujućih balada, koja je ikad nastala. Hasanaginica je služila i kao predložak za prvu bošnjačku operu, a premijerno je izvedena u Sarajevu 2000. godine. Libreto je napisao Nijaz Alispahić, kompoziciju Asim Horozić, režiju je vodio Sulejman Kupusović, a u naslovnoj ulozi nastupila je primadona sarajevske Opere Amila Bakšić.

Pozadina i stvarni likovi balade

Ova balada je nastala u Imotskoj krajini, na mjestu odakle se u daljini naziru sjeverni visovi planine Biokovo (1762m). Radnja se dešava u Vrdolu, današnjem Zagvozdu i Župi gdje je Hasan aga Arapović imao velika imanja. Temelji Hasan agine kule postoje i danas, kao i mjesto gdje je Hasanagica sahranjena. Njen mezar leži u blizini ruševina kule, kraj tri bunara odakle je zahvatala vodu.

Povrede koje se spominju u baladi Hasan aga je zadobio u borbi sa kršćanskim odmetnicima (1645-69). Dok je ležao ranjen, njegova žena Fatima Arapović (rođ. Pintorović) ga nije nijednom posjetila, "od stida" kako navodi pjesma. To je bilo u jednom jako patrijarhalnom vremenu gdje se smatralo da je ženino mjesto u kući sa djecom. Međutim, Hasan aga se naljutio i poslao ženi poruku da da ga ne čeka na dvoru, te da se vrati svojoj majcu u Klis. Ona ga ipak čeka i nada se da će se predomisliti, no on je po dolasku tjera sa dvora. To se dešava najvjerovatnije između 1645. i 1648. Fatimin brat, beg Pintorović, mimo njene želje ugovara brak sa "Imotskim kadijom". To je bio jedan od bogatijih Imoćana te je beg Pintorović htio izvući ličnu korist iz toga braka. Hasanaginica je tada već psihički slomljena žena koja pati za svojom djecom. Zaustavila je svatove kraj dvora da vidi djecu i da se oprosti od njih. Hasan-agina surovost se tada primjećuje kad doziva djecu: "sirotice svoje koje majka neće ni da pogleda." Njeno srce nije moglo više da izdrži te pada na zemlju i umire od bola i nepravde gledajuću u svoju djecu:

Uput se je s dušom rastavila
Od žalosti gledajuć sirota!

Teško je znati šta se od ovoga stvarno dogodilo, možda sve a možda samo poneki fragmenti. Ipak, zna se da su sljedeće osobe stvarno postojale:

-   Hasan Arapović - Hasanaga, vjerovatno graničar (janjičar) tadašnje bosanske države, oko 30 god. crn, snažan, visok
-   Hasanaginica - Fatima Arapović (rođ. Pintorović), Hasan agina žena, oko 26 god., lijepa, plava, bujne kose i tijela
-   Beg Pintorović, brat Fatime Arapović, oko 35 godina, visok ponosit, prijek, šutljiv
-   Majka (Hasan agina), oko 45 godina, sitnih očiju, blijeda lica, bigotna izraza

Takođe postoje ostaci Hasan aginih dvora i kule, kao i Fatimin mezar (grob, raka) u blizini.

Bosanski književnik Alija Isaković je iznio zanimljivu konstataciju, napola u šali, da je baladu mogla napisati i sama Hasanaginica (Fatima Arapović) nemajuću kome drugom da ispriča svoju bol i patnju za djecom. Ni ta se mogućnost ne bi trebala isključiti.

Hasanaginica

Što se b'jeli u gori zelenoj?
Al je sn'jezi, al su labudovi?
Da su sn'jezi, već bi okopnuli,
labudovi već bi poletjeli.
Nit je snijeg nit su labudovi,
nego šator age Hasan-age
on boluje od ljutijeh rana.
Oblazi ga mati i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.
Kad li mu je ranam bolje bilo,
on poruči vjernoj ljubi svojoj:
"Ne čekaj me u dvoru bjelomu,
ni u dvoru ni u rodu momu".
Kad kaduna rječi razumjela,
još je jadna u toj misli stala,
jeka stade konja oko dvora
tad pobježe Hasanaginica
da vrat lomi kuli niz pendžere
za njom trće dvje ćere djevojke:
"Vrati nam se, mila majko nasa!
Nije ovo babo Hasan-aga,
vec daidža Pinterovič beže".
I vrati se Hasanaginica,
ter se vješa bratu oko vrata:
"Da, moj brate, velike sramote,
gdje me šalje od petoro djece!"
Beže muči, ništa ne govori,
već se maša u džepe svione
i vadi joj knjigu oprošćenja,
da gre s njime majci unatrage.
Kad kaduna knjigu proučila,
dva je sina u čelo ljubila,
a dvje ćere u rumena lica,
a s malahnim u bešici sinkom
odjelit se nikako ne mogla;
već je bratac pod ruke uzeo
i jedva je s sinkom rastavio,
ter je meće k sebi na konjica,
i s njom grede dvoru bijelome.
U rodu je malo vrijeme stala,
malo vrijeme ni nedjelju dana.
Dobra kada i od roda dobra,
dobru kadu prose sa svih strana,
a najviše imotski kadija.
Kaduna se svome bratu moli:
"Aj tako te ne želila, braćo,
nemoj mene davat ni za koga,
da ne puca jadno srce moje
gledajući sirotice svoje".
Ali beže ništa ne hajaše,
već nju daje imotskom kadiji.
Još kaduna bratu se moljaše
da napiše listak bjele knjige,
da je šalje imotskom kadiji:
"Djevojka te ljepo pozdravljase,
a u knjizi lijepo te moljaše:
kad pokupiš gospodu svatove,
i kad podješ njenom bijelu dvoru,
dug pokrivac nosi na djevojku,
kada bude agi mimo dvora,
da ne vidi sirotiče svoje".
Kad kadiji bijela knjiga dodje,
gospodu je svate pokupio,
svate kupi, grede po djevojku.
Dobro svati došli do djevojke,
i zdravo se povratili s njome;
a kad bili agi mimo dvora
dvije je ćerke s pendzera gledahu,
a dva sina pred nju ishodjahu,
tere svojoj majci govorahu:
"Svrati nam se mila majko naša,
da mi tebe uzinati damo".
Kad to čula Hasanaginica,
starješini svata govorila:
"Bogom brate, svata starješina,
ustavi mi konja uza dvora
da darujem sirotiće moje".
Ustaviše konje uza dvora.
Svoju djecu lijepo darovala:
svakom sinu noze pozlaćene,
svakoj ćeri čohu do poljane
a malome u bešici sinku
njemu šalje u bošci haljine.
A to gleda junak Hasan-aga,
pak dozivlje do dva sina svoja:
"Hod'te amo, sirotice moje,
kad se neće smilovati na vas
majka vasa srca kamenoga".
Kad to ćula Hasanaginica,
bijelim licem u zemlju udrila,
usput se je s dušom rastavila
od žalosti gledajuć sirote.

Radio drama "Hasanaginica" 1.deo http://www.youtube.com/watch?v=FrfFJMvO0g0&feature=relmfu

Radio drama "Hasanaginica" 2.deo http://www.youtube.com/watch?v=69SZFCsd-WM&feature=relmfu

Radio drama "Hasanaginica" 3.deo http://www.youtube.com/watch?v=g0cIdOS9kVY


1.   od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Listopad 17, 2012, 20:48:47 »


Hasan aginica
(Školsko razglabanje)

Najprije se pjesma pročita ili po učitelju samom, ili po jednom od boljih učenika. Zatim se čita po drugi put i pritom se tumače:

I. Pojedini izrazi

-   Aga = u turskom imućan gospodar, posjednik, vlastelin
-   Ljubovca u narodu znači supruga
-   Kaduna ili kada = turska gospodja
-   Daidža, turska riječ, znači' materin brat, dakle ujak
-   Beg = turski plemić, po prilici kao u nas grof; beže, vokativ mjesto nominativa.
-   Izvadi joj knjigu oproštenja, da uzimlje podpuno vjenčsanje.
List, kojim se dozvoljuje podpuni razpit od supruga, kojim joj se vraćaju sve obveze bračne; obveze bračne razumiju se ovdje izrazom podpuno vjenčanje.
-   Bëšika = turska riječ znači kolijevka, zibka. Kaže se i šika. Od šikati.
Dijete šikati = zibati, ljuljati ga. Bešika znači inače takodjer i mjehur.
-   Čoha = sukno, ovdje znači haljina od čohe, čoha do poljane = haljina do ravnine, do zemlje.
-   Imosk = grad u Dalmaciji.
-   Kadija = sudac
-   Dug pokrivač-= duga koprena (Schleier).
-   Bogom brate = brat po Bogu. Bog je otac naš, svi smo djeca njegova; Svi smo po Bogu braća.

II. Osnova (dispozicija)

Prigodom tumačenja tih izraza izpitivao je učitelj sadržaj pjesme. Učenici neka zatim sami razmišljaju, na koliko bi se odsjeka mogla razdijeliti pjesma, i tako' učitelj s njima slaže slijedeću osnovu:

I. Uvod (stih 1-13). Bolestni Hasan aga, uvrijedjen od supruge, poruči joj, neka mu se nosi iza kuće.
II. (stih 14-40) Brat uruči aginici list razvjenčanja, i odvede ju kući svojoj.
III. (stih 41-65) Brat ju dade imoskom kadiji, i ovaj dodje po nju.
IV. (66 do kraja). Svatovi odoše s aginicom; Njezina smrt pred kućom Hasan-age.

III. Pjesnički sadržaj

Poezijai se ovdje pokazuje osobito u značaju i čuvstvenom razpoloženju osoba, zatim u nejasnom, tajinstvenom razvoju čina.
a) Tajinstveni savez čina. Lako će učenici shvatiti, da s tom porukom Hasan-age nije čist posao. Pri kraju pjesme aga, videći, kako majka daruje djecu i čuvši kako ju ova zovu, reče ganuto:

"Hodte amo sirotice moje,
Kad se neće smilovati na vas
Majka vaša srca kamenogag"

Ovaj izraz aginih misli ne slaže se sa njegovom porukom u početku pjesme. Onaj čovjek, koji je supruzi onaku poruku dostavio, ne može aginici spočitnuti, da je srca kamenoga, što se neće smilovati djeci; jer je njezin. čin samo posljedica želje njegove. Aga nije dakle pisao onu poruku, već je držao, da ga je aginica objestno iznevjerila. Tko je dakle pisao onu poruku? Učenik će lako pojmiti, da su Pintorović i Imoski kadija spletkarili. Jer čim je aginica primila poruku od:muža, u taj isti čas dodje Pintorović i predade joj već prije izvadjenu knjigu razvjenčanja, te se trsio, da ju čim prije odvede. Pjesma izravno ne kaže, da je beg spletkario, već draži našu maštu, ostavljajući joj slobodu kombinacije .
b) Osobe. Što se tiče čuvstvene situacije osoba, poezija se pokazuje u slijedećem:
Hasan-aga, ozdravivši i ne našavši aginice i dvoru, morao je osjetiti duboku bol i prezir prama aginici, tim više, kad je čuo, da se aginici spremaju svatovi, a djeca su mu ostala bez majke. To proizlazi iz njegove izjave na kraju pjesme.

No najviše nas zanima sama Hasan-aginica. Ona je središte pjesme. U njoj nam pjesma riše majku, odanu djecin svojoj i privrženu suprugu svomu. Ona je bila sretna u obitelji, blažena medju djecom svojom. Ista bol, koju je izrazio aga, osjetila je aginica već prije, primivši aginu poruku. Ganutljiv je prizor, gdje se aginica razstaje od žive djece svoje. Pjesma osobito iztiče razstanak s malahnim u bešici (kolijevci) sinkom; jer je ovaj ponajviše trebao njege majčine. Nitko ne ljubi tako, kao što majka ljubi djecu svoju. I aginica se morala odreći proti volji svojoj i supruga i nejake ljubljene djece. Ona je morala zatajiti tu majčinu ljubav. Pjesma nama nadalje u aginici prikazuje bezuvjetnu i robsku pokornost turske kadune prama željama svoga supruga. Ona, neiztražjući razloga i ne dvojeći o smislu aginih riječi, razkinu najsvetije obiteljske sveze. Pokoravajući se odredbi muža, baci se ui milost brata, nebrata, i ostavi obiteljsko svetište. Koliko žalimo aginicu, toliko preziremo Pintorovića srca kamenoga, koji je po svoj prilici iz sebičnih razloga uništio sreću. obitelji i sreću sestre svoje. On ne pokazuje ni zere ljudskoga, a kamo li bratskoga osjećaja, te silom razstavlja majku s mezimčetom njenim.

No najganutljiviji je prizor pred kućom Hasan-age , gdje se sve glavne osobe sastaju licem u lice. Nevini dječji poziv, koja nijesu pojmila ozbiljnosti odnošaja. Tužno srce majčino osjeća za djecu svoju, ona ih daruje. Riječi Hasan-age probudile su u aginici strašnu sumnju o sadržaju one kobne poruke. Ona sluti, da razpit nije uzrokovao aga, jer on istu bol osjeća kao i ona. Ona pomisli, da bi i po njegovoj volji još dalje mogao obstojati onaj sretni obiteljski život, koji su joj kivni ljudi razorili. Gledala je, kako rodjena djeca od nje bježe. Ovi su joj osjećaji slomili srce. Ona mrtva padne. Smrću .glavne osobe završuje pjesma.

c) Osnovna misao. Pjesma razvija nama sliku slomljena majćina srca i prikazuje, kako spletke mogu razoriti i najsvetije sveze.

IV. Oblik

a) Slike i figure
"Al je snijeg, al su labudovi?
Da je snijeg, već bi okopnio,
Labudovi već bi poletjeli:
Nit je snijeg, nit su labudovi,
Nego šator age Hasan age." Narodna prispodoba, izvedena u tri dijela.
O Ljute rane = metafora.
U dvoru bijelom = ukrasni pridjev (epiteton ornans).
Ne čekaj me u dvoru bijelom,
Ni u dvoru ni u rodu mome .= palilogija (anadiploza).
Ista je figura: U rodu je malo vrijeme stala,
Malo vrijeme, ni nedjelju  dana.
Dobru kadu i od roda dobra,
Dobru kadu prose sa svih strana. Epifora.
Srca kamenoga = metafora.

Vidimo, kako se u narodnoj pjesmi opetuju cijeli stihovi u obliku pitanja i odgovora, u obliku molbe i uslišanja itd.

"Bogom brate svata starješina!
1. Ustavi mi konje uza dvora,
Da darujem sirotice svoje.
2. Ustaviše konje uza dvora
Svoju djecu ljepo darovala."

b. Ritam
Pjesma je složena narodnim desetercem bez sroka. Koja su svojstva narodnoga stiha? (Broj slovaka, prva i peta slovka moraju biti naglašena, poslije četvrte slovke odmor. - Ritam je dakle padajući, stopice su trohejične.)

c. Vrst pjesme. Tajinstveni savez čina. Čuvstvene situacije osoba, osobito Hasan-aginice. Pjesma prikazuje samo glavne momente, izpustivši, što je manje važno, neka si čitatelj sam smišlja. Svakako su Pintorović i kadija već prije snovali o svojim spletkama, pjesma o tom ne veli ništa. - Pjesma ništa ne govori o tom, kako je aga ozdravivši bio iznenadjen, kad je našao kuću bez majke. - Kako su svatovi došli po djevojku i otišli s njome, obavio je pjesnik posve kratko u dva stiha (66. i 67.) itd. Aginica je podlegla spletkama. Svršetak nas iznenadjuje neugodno, i po njem, osobito po riječima Hasan-age, cijeli razvoj čina dobiva drugo lice. Čim je aginica mrtva pala, pjesma odmah prestaje. Po tom će učenik pojmiti, da je pjesma balada.


2.   od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Listopad 17, 2012, 20:55:26 »


* * *
Ova je pjesma prevedena u talijanski jezik, a veliki njemački pjesnik Goethe preveo ju s italijanskoga na njemački jezik "Klaggesang von der edeln Fran des Asan Aga. Aus dem Morlakischen." U školama, gdje se uči njemački jezik, koristno će biti i za jezik i za razvoj estetičnih nazora, da se i onaj lijepi prijevod čita. Izraz "Aus dem Morlakischen" neka nikoga ne iznenadjuje; jer su u prvoj poiovici ovoga vijeka i u nas još rabili pokrajinski nazivi za jezik i narodnost.

Klagegesang der edlen Frau des Asan Aga

Was ist Weißes dort am grünen Walde?
Ist es Schnee wohl, oder sind es Schwäne?
Wär es Schnee, er wäre weggeschmolzen;
Wären’s Schwäne, wären weggeflogen.
Ist kein Schnee nicht, es sind keine Schwäne,
’s ist der Glanz der Zelten Asan Aga.
Nieder liegt er drin an seiner Wunde.
Ihn besucht die Mutter und die Schwester;
Schamhaft säumt sein Weib, zu ihm zu kommen.
Als nun seine Wunde linder wurde,
Ließ er seinem treuen Weibe sagen:
"Harre mein nicht mehr an meinem Hofe,
Nicht am Hofe und nicht bei den Meinen. "
Als die Frau dies harte Wort vernommen,
Stand die Treue starr und voller Schmerzen,
Hört der Pferde Stampfen vor der Türe,
Und es deucht ihr, Asan käm, ihr Gatte,
Springt zum Turme, sich herabzustürzen.
Ängstlich folgen ihr zwei liebe Töchter,
Rufen nach ihr, weinend bittre Tränen:
"Sind nicht unsers Vaters Asan Rosse,
Ist dein Bruder Pintorowich kommen!"
Und es kehret die Gemahlin Asans,
Schlingt die Arme jammernd um den Bruder:
"Sieh die Schmach, o Bruder, deiner Schwester!
Mich verstoßen, Mutter dieser fünfe!"
Schweigt der Bruder, ziehet aus der Tasche,
Eingehüllet in hochrote Seide,
Ausgefertiget den Brief der Scheidung,
Daß sie kehre zu der Mutter Wohnung,
Frei, sich einem andern zu ergeben.
Als die Frau den Trauerscheidbrief sahe,
Küßte sie der beiden Knaben Stirne,
Küßt’ die Wangen ihrer beiden Mädchen.
Aber acht vom Säugling in der Wiege
Kann sie sich im bittern Schmerz nicht reißen!
Reißt sie los der ungestüme Bruder,
Hebt sie auf das muntre Roß behende,
Und so eilt er mit der bangen Frauen
Grad nach seines Vaters hoher Wohnung.
Kurze Zeit war’s, noch nicht sieben Tage;
Kurze Zeit gnug; von viel großen Herren
Unsre Frau in ihrer Witwentrauer,
Unsre Frau zum Weib begehret wurde.
Und der größte war Imoskis Kadi;
Und die Frau bat weinend ihren Bruder:
"Ich beschwöre dich bei deinem Leben,
Gib mich keinem andern mehr zur Frauen,
Daß das Wiedersehen meiner lieben
Armen Kinder mir das Herz nicht breche!"
Ihre Reden achtet nicht der Bruder,
Fest, Imoskis Kadi sie zu trauen.
Doch die Gute bittet ihn unendlich:
"Schicke wenigstens ein Blatt, o Bruder,
Mit den Worten zu Imoskis Kadi:
Dich begrüßt die junge Wittib freundlich
Und läßt durch dies Blatt dich höchlich bitten,
Daß, wenn dich die Suaten herbegleiten,
Du mir einen langen Schleier bringest,
Daß ich mich vor Asans Haus verhülle,
Meine lieben Waisen nicht erblicke."
Kaum ersah der Kadi dieses Schreiben,
Als er seine Suaten alle sammelt
Und zum Wege nach der Braut sich rüstet,
Mit den Schleier, den sie heischte, tragend.
Glücklich kamen sie zur Fürstin Hause,
Glücklich sie mit ihr vom Hause wieder.
Aber als sie Asans Wohnung nahten,
Sahn die Kinder obenab die Mutter,
Riefen: "Komm zu deiner Halle wieder!
Iß das Abendbrot mit deinen Kindern! "
Traurig hört’ es die Gemahlin Asans,
Kehrete sich zu der Suaten Fürsten:
"Laß doch, laß die Suaten und die Pferde
Halten wenig vor der Lieben Türe,
Daß ich meine Kleinen noch beschenke."
Und sie hielten vor der Lieben Türe,
Und den armen Kindern gab sie Gaben;
Gab den Knaben goldgestickte Stiefel,
Gab den Mädchen lange, reiche Kleider,
Und dem Säugling, hülflos in der Wiege,
Gab sie für die Zukunft auch ein Röckchen.
Das beiseit sah Vater Asan Aga,
Rief gar traurig seinen lieben Kindern:
"Kehrt zu mir, ihr lieben armen Kleinen;
Eurer Mutter Brust ist Eisen worden,
Fest verschlossen, kann nicht Mitleid fühlen."
Wie das hörte die Gemahlin Asans,
Stürzt’ sie bleich, den Boden schütternd, nieder,
Und die Seel entfloh dem bangen Busen,
Als sie ihre Kinder vor sich fliehn sah.

Prevod
J.W. Goethe (1775)

Na temelju ovoga ustmenoga razglabanja zadavaju se učenicima pismene radnje. (Razjasnite tajinstveni savez čina! Kako je pjesnik idealizevao Hasan aginicn? Rišite po svojoj fantaziji prizor u dvoru, kada se aga povratio i našao kuću bez majke! Rišite prizor pred kućom Hasan-age, koji nam se prikazuje pri kraju pjesme !)
A. P.
Napredak 1. siječnja 1891

HASANAGINICA, MUZIČKA DRAMA U TRI ČINA


Libreto napisao prema svojoj istoimenoj drami Šafranekov prijatelj i pjesnik Milan Ogrizović (1877 – 1923) (op.7) (1)

Sadržaj libreta: (2)

Prvi čin: Dvorište u kući Hasana age. Aginica i djeca očekuju agin povratak iz vojne. Aginica iznosi najmanje dijete i pjeva mu uspavanku. U to dulzi Huso i kaže aginici, da joj aga poručuje, neka ga ne čeka "ni u dvoru i u rodu mome" a to zato, jer ga nije posjetila, dok je on u šatoru ležao bolestan. U prvoj zdvojnosti aginica poleti na kulu, da se surva niz nju, ali Sultanija ju zadrži. Dolazi beg Pintorović a aginica mu se izjada, kako ju aga tjera od kuće, jer ga nije posjetila, a ona to nije mogla, jer zakon zabranjuje. Pintorović joj kaže neka se ne žalosti, jer nju će uzeti mladi Imotski kadija (sudac). I već oće a je odvede, kad dolazi Hasan aga s čitavim taborom mladih robinjica. Aginica se oprašta od kuće i djece a aga joj na odlazku predbaci, da je kamenog srca. Ali kad kasnije čuje od Sultaniije, da se je aginica htjela baciti s kule, pokaje se zbog svoje nagle odluke, ali već je prekasno, jer aginica je otišla.

Drugi čin: Bašća u kući Bega Pintorovića. U kući su veseli svatovi, ali aginica u bašči očajno tuži i čezne za agom i djecom. Utješiti-je nemože ni iskrena ljubav Imotskoga kadije, jer u njenom srcu je samo Hasan aga. Ipak odlazi s kadijom, a svatovska povorka veselo potcikuje.

Treći čin: Kao prvi. Aga takodjer neprestano čezne za aginicom i utapa svoj sevdah (ljubav) u svirci i plesu robinjica. Sultanija kaže ocu, kako aginica još uvijek samo njega ljubi. U to se začuje pucanje pušaka i vika svatovske povorke i aginica se svrati, da pozdravi svoju djecu. Daruje ih darovima. Kad svatovi hoće dai krenu, aginica upita agu: "Voliš li me?", a on joj prizna: "Volim ljubo". Oni padaju jedno drugome u zagrljaj, djeca skaču od veselja a najveća sreća pretvara se odmah u najveću bol. Hasanaginici je puklo srce. Ona je umrla od ljubavi.

U oči praizvedbe ove opere izjavio se autor o tom djelu ("Obzor" 13. IV. 1894.) medju inima, da je libreto primio početkom 1919. , sredinom rujna počeo je raditi i u kolovozu 1920 bila je skica gotova dok je o Božiću 1921. bilo djelo dovršeno. Libreto, koji se bitno razlikuje od drame, nastao je u intimnoj suradnji pjesnika i skladatelja usporedo sa glazbenom škicom, nakon što su unapred bile ustanovljene glavne crte.

Pisac nadalje prikazuje razlike izmedju libeta i drame. Glede glazbe navadja:
"Glazba u svojem temeljnom ugodjaju slijedi romantiku naše narodne pjesme. 'Njezina pjevana melodika proizlazi u dialogu iz deklamacije riječi. Od pjesama sam manji dio preuzeo vjerno iz riznice pučke melodike a veći dio napisao sam u duhu ove melodike. Slično važi i za plesove djece, svatova i robinjica. Kod toga uzeo sam u obzir, da se muzički orijentalizmi, koje držim radi vjernosti folklore neizbježivima, kod ovog bosansko-muslimanskoga svijeta, više ističu kod karakterizacije Age i njegove okoline (Čerkeskinja, robinjice i turska muzika na sceni) a ostaju manje primjetljivi u scenama oko Pintorovića, gdje prevladava naš autohtoni narodni elemenat. Svatovski zborovi i plesovi čisti su orientalizma. Čitava ostala glazba prilagodjuje se u harmonijskom pogledu gibivosti dialoga i izradjena sa malo izuzetaka slobodno bez odredjenoga tonaliteta. Ritmijska razdioba pjevanih mjesta proizlazi takodjer iz deklamacije. Orkestar ima važni zadatak, da čitavo djelo motivički poveže u jednu cjelinu i da karakterizira ugodjaj, osjećaje, raspoloženja, da dade pejsažu boju ili da realistički ilustrira dogodjaj. Oko trideset motiva provlači se partiturom.

3.   od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Listopad 17, 2012, 21:01:39 »


Osim ovih, koji se često vraćaju ima motiva, koji imadu samo lokalno značenje. I u motivima nastojao sam, da zadržim nacionalno njihovo obilježje. Razumije se naprotiv, da su motivi, koji imadu zadatak ilustrativne, realistične karakterizacije, plod slobodne fantazije. U normalni orkestar uveo sam na mjestima tamburu, jedno radi boje u pratnji narodnih popijevaka, a drugo već radi realističke vjernosti, jer kadija i Aga pjevaju tamburom u ruci. Scenska muzika sastavljena je po uzoru sredovječne turske vojničke glazbe."

Premiera bila je 15. IV. 1924. a lica bili su:
 
-   Aga Hasanaga: M. Vušković,
-   Hasanaginica: Marta Pospišil,
-   Sultanija: Ludmila Radoboj,
-   Beg Pintorović: D. Hržić,
-   Imotski kadija: B. Vičar,
-   Robinjica Čerkeskinja: Jelena Morozova,
-   Čauš, svatovski starješina: T. Lesić.


Josip Pavić kao Hasan aga Arapović

Nina Vavra kao Hasan aginica

Dr. Josip Andrić napisao jeo toj operi ocjenu u Sv. Ceciliji (1924. str. 8o.) pod naslovom: "Do naše muzičke drame". On medju inima kaže:

"U svojoj muzičkoj drami "Hasanaginica" autor prihvatio se umjetničkih principa, što ih je Wagner postavio za muzičku dramu i od kojih su najglavniji: glazbena deklamacija na pozornici i radnja provodnih motiva u orkestru. Držim, da s toga stanovišta treba prosuditi smjer, kojim je pošao skladatelj. Polazeći od prozdijske i dramatske deklamacije gradio je Šafranek muzičku gradnju tog djela. U tom se očituje njegovo duboko osnovno shvaćanje, jer najčišćoj tragici, koja dominira u tom djelu, može muzička deklamacija riječi dati najadekvatniji izražaj.
Melodikom zaodjenuta riječ prelazi u lirsku svezu te gubi svoj dramatski izražaj. Šafranek se tog dramatsko-deklamatornog principa drži pa i lirskijim epizodama daje vrlo malo koncesije, U svojoj deklamaciji nastoji biti naturalistički vjeran pa i ritmom i intervalima deklamacije upravo na  domak bliži živom govoru.
Šafranek je orijentalnim elementima u svojoj muzici dao doista samo sporednu ulogu za ugodjaj ili ilustraciju nekih momenata. Manji dio muzike vuče korijenje i iz nacijonalne glazbe, tek kada korovi nastupaju. U svom je naturalističkom shvaćanju autor i što se tiče nacijonalnog elementa pošao često ne samo putem vjerne imitacije pučke glazbe, nego je dapače kao pučki najvjerniji izražajni instrumenat upotrebio i tambure. U instrumentaciji se očituje bujnost vještoga instrunientaliteta. I upotrebom naročitih orkestralnih kombinacija, promjena i finesa umije lijepo da se posluži za karakterstiku ugodjaja. situacije, ili unutarnjih momenata -glazbeno-dramatske radnje. Mislim, da je Šafranek jači dramatik nego lirik. Izhodište  je njegove glazbe u orkestru a ne u pjevu. To ga više vodi dramatici nego k lirici. U njem se muzika i dramatika stapaju ų jedan tok."


Ta opera izvedena je u Zagrebu g. 1924. šestnaest puta, a od god. 1927. Do 1931 novouvježbana dvadeset puta. U Sarajevu izvela je zagrebačka opera drugi čin te opere 19. V. 1924. U Ljubljani davana je i II. 1930 i 14. I. 1931.

________________
1 Libreto izašao je  nakladnoj knjižari St. Kugli ui Zagrebu.
2 Vidi: Dinko Sirovica i Marko Fotez: Sadržaji opera iz 238 libreta najvažnijih domaćih i stranih opera. (Zagreb 1938. Nadbiskupska tiskara, str. 49).

Sveta Cecilija 1. svibnja 1942

Mahmutćehajićeva tajna Hasanaginice

Sarajevske Sveske br. 32/33
Florenca Graham
Prevela sa engleskog: Irena Žlof
 
Još od 1774. godine kada je talijanski opat Alberto Fortis objavio "Hasanaginicu" u svojoj knjizi Viaggio in Dalmazia, pod naslovom "Xalostna pjesanza plemenite Asan-Aghinize", ova pjesma ne prestaje fascinirati književni svijet. Među piscima osamnaestog i devetnaestog vijeka, Goethe, Scott, Coleridge, Mickiewicz i Puškin napisali su verzije ove pjesme. Tek će se kasnije, zahvaljujući Vuku Stefanoviću Karadžiću, pjesma vratiti svojim slavenskim korijenima i svom izvornom jeziku. Njen povratak se dešava u vrijeme uobličavanja nacionalnih ideologija u zemljama Južnih Slavena. Iako je pjesma očito muslimanska, ova njena strana se ignoriše, ako ne i namjerno zatire, zato što je antimuslimanstvo ključni sadržaj ovih nacionalnih ideologija.

 U svojoj knjizi Tajna Hasanaginice, Rusmir Mahmutćehajić pjesmu vraća u njeno izvorno stanje, kada je pjesnikinja bila u dodiru sa svojim jastvom i kada je kroz nju ova pjesma kazivana. Umjesto tumačenja različitih verzija pjesme, autor svoju pažnju usmjerava isključivo na Fortisovo izvorno izdanje pjesme. Opredjeljujući se za ovu verziju, verziju koja je pretrpjela najmanje izmjena, u njenom doslovnom zapisu on pronalazi intelektualne i književne dubine i razotkriva tajne unutar parametara perenijalne filozofije neodvojive od muslimanske intelektualne misli.

 Neophodno je naglasiti da Mahmutćehajićeva filozofija dijeli istu školu misli kao Rumi i Hafiz i Hvaljeni, i suprotstavlja se militantnom islamskom fundamentalizmu čije su pristaše uzurpirale ime Islama u svojim nastojanjima da se domognu svjetske moći. Ovaj fundamentalizam u direktnoj je suprotnosti s Mahmutćehajićevim sveprihvatajućem islamom višestrukosti u Jednom.

 Perenijalna filozofija nas uči da poezija može biti sredstvo kojim će se Jedan obznaniti u riječima, slikama i muzici. Kada se ovaj fenomen desi, bitno je sagledati pjesmu na svekolike načine, jer višestrukost vodi ka Jednom. Upravo zato što je pjesnikinja bila sredstvo izražavanja Jastva, poruka pjesme je daleko kompleksnija od jednostavne priče koju kazuje: Hasan-aga više ne želi biti oženjen Hasanaginicom, njen brat joj pokušava pomoći spasiti obraz tako što će je preudati za kadiju, na kraju ona umire, srce joj se slama od pomisli na njenu sirotu djecu. Svojom dubokom i kreativnom analizom kompleksnih religioznih simbola u pjesmi, Mahmutćehajić otkriva njenu inspirativnu poruku, jer Hasanaginica žrtvuje sebe i svoje ovozemaljsko blago svjedočeći i postajući jedno sa svojim Jastvom.

 Tajna pjesme leži u njenoj simbolici. Na početku pjesme, pjesnikinja gleda ka uzvisini, pitajući se, "Što se b'jeli u gori zelenoj? / Al' su sn'jezi, al' su labutove? / Da su sn'jezi već bi okopnuli, / Labutovi već bi poletjeli." I snjegovi i labudovi znakovi su uzdizanja iz doline ka nebesima, iako se jednako lako mogu opet spustiti, "iz nizine svijeta njegovim višim slikama, pa preko njih sve do počela" (Mahmutćehajić, str. 29). Ovo predstavlja povratak čistoti i Duhu, i snijeg i labudovi ljudski su vodiči na njihovom duhovnom putu ka Jastvu. Znak Duha je ptica koja je istodobno u čovjeku i izvan njega. Ptica je otjelotvorenje Suštine, koja "odlučuje da živi, zna, hoće, može, govori, gleda i sluša kroz čovjeka" (str. 31). Bog preko Hvaljenog (Muhamed) kaže da je svakom čovjeku za vrat vezana ptica i da ko god je vođen, samo za svoje dobro je vođen. Ako čovjek prati svoju pticu, ostvarit će svoj najveći potencijal, kao što je Poslani savršeno ostvario svoj: "Taj Poslani je najviša ljudska mogućnost i ptica jastva svakog čovjeka." (str. 31).

 Snijeg je znak nebeske brige za čistotu svijeta. Kako bi primilo Sveti Duh i postalo Božja Kuća, savršeno ljudsko srce mora se oprati snijegom. Tek tada će put očišćenja, koji vodi različitim stazama i sa svih strana brda, postati jasan. Cilj putovanja je dostići mjesto na kojem voda počinje, jer Bog kaže, "Sve živo oblikovali smo iz vode" (str. 32). Hvaljeni opisuje kako su mu prišla dva čovjeka odjevena u bijelo, noseći zlatnu zdjelu punu snijega. Zlatni bazen ispunjen snijegom simbolizira Um i njegovu čistotu. Ljudi prinose zdjelu sa snijegom Hvaljenom jer je on veći od bilo kojeg čovjeka, zbog svoga najmilosrdnijeg, najčišćeg srca. Zbog svoje milosti on je bit čovjeka, vječno primatelj. Materni vjesnik volje Božje. Ovo putovanje tragom vode, od koje je sve živo nastalo, predstavlja čovjekovo nastojanje da dosegne vrh svoje duhovne planine i izvor iz kojeg potiče njegovo duhovno obnovljenje. Postajući jedno s Izvorom, slijedeći svoj Um, čovjek svoje jastvo predaje Jastvu.

 Bjelina koju pjesnikinja vidi nije snijeg, nit su labudovi, nego šator age Hasan-age. Iako je Hasan-aga Hasanaginicin muž na površinskom nivou, na simboličkom nivou on je drugi vid Hasanaginicina jastva, koje predstavlja bijeli šator. Čovjek dostiže svoj najviši duhovni nivo kada postane robom Božjim, nakon što je pročitao Knjigu, i može prepoznati svih devedeset i devet najljepših Božjih imena. Tada čovjek postaje gospodin, aga, koji pomaže putnicima i ratnicima da ponovo nađu svoj put ka Bogu. Bog se otkriva kao Lijepi (hasan). Konačno jastvo Hasanaginice, koja vidi Hasan-agin bijeli šator u planini, čezne da se pridruži svojoj drugoj polovini – lijepom gospodinu – ali njeno niže jastvo je priječi stidom ("ali ljubovca od stida ne mogla") da se uspne na planinu i vida mu "rane ljute" koje u borbi zadobi. Njeno niže jastvo tek treba prepoznati Jastvo kojem se njeno više jastvo već predalo. Pjesnikinja ništa ne kaže o tim ranama: jesu li rane u jastvu ili tijelu? Iako su rane drugačije od smrti, koja čovjeka istinski razbudi, i one čine da se čovjek okrene Duhu i Svjetlosti. Rane predstavljaju izazove i padove čovjeka na duhovnom putu ka Jastvu.


4.   od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Listopad 17, 2012, 21:03:25 »


 Mahmutćehajić nadahnuto primjećuje kako su geografske i vremenske odrednice uticale na pjesmu. Ovo je naročito bitno kada se govori o Hasan-aginim ranama. Iako se ne zna tačan datum nastanka, pjesma je vjerovatno nastala oko 1717. godine. 1717. imotski kraj potpada pod mletačku vlast i muslimana nestaje – njihova prisutnost je uništena ubijanjima, progonima i pokrštavanjima. Hasan-aga je živio na granici između turske i mletačke teritorije. Ako je želio da ima uspjeha u svijetu i bude bogat, morao je preći na kršćanstvo. Svojim prelaskom na kršćanstvo pokazao bi neposluh prema Bogu. Ako bi ostao poslušan Bogu, postao bi žrtva vladajuće vlasti. Njegove rane predstavljaju duhovnu borbu koja nastaje kada se konačno jastvo Hasanaginice bori s njenim višim jastvom koje je u dodiru s Jastvom.

 Iako se to nigdje ne kazuje, mater i sestrica koje vidaju rane Hasan-agine potvrda su da je on/Hasanaginicino više jastvo ostalo vjerno Bogu. Hasan-aga je s majkom i sestrom povezan preko maternice, koja je konačni znak Božje milosti i veza s njom. Mahmutćehajić briljantno zaključuje da ove dvije žene utjelovljuju Hvaljenog: obje su ženskog roda, stoga primatelji, koje primaju svu Božju milost koja slijedi. Muhamed je materni vjesnik, jer se u potpunosti otvorio i primio Boga. Samo "uz maternog vjesnika kao primatelja svega od Boga i davatelja primljenog stvorenjima razrješivo je pitanje o znanju i milosti kojima Bog obuhvaća sve" (str. 74). Hasan-aga nije sam, preživio je svoje putovanje kako bi ga Bog obuhvatio kroz Hvaljenog.

 Inspirativna poruka "Žalosne pjesance plemenite Hasanaginice" ni na koji način ne umanjuje njene tragične elemente. Na površini, pjesma je tragična jer majka umire, za sobom ostavljajući petero siročadi. Na jednom drugom nivou Hasanaginica je priča o radosti, jer ona postaje jedno s Jastvom; međutim, tragični element ostaje jer pjesnikinja zaključuje da nijedno ljudsko stanje nije dostiglo Jednoga, čak ni s Hvaljenim kao vodičem.

 Na početku pjesme, Hasan-agin šator predstavlja Hasanagnicino duhovno stremljenje. Međutim kasnije, kada je Hasanaginica prisiljena odreći se svoje djece, uloga njenog muža u pjesmi se mijenja. Hasan-aga je taj koji Hasanaginicu izgoni iz kuće i, tražeći od nje da ode, on izgoni Boga. Time uništava Jedno koje su on (davatelj) i njegova žena (primatelj) do tada imali. Dopustio je svom smrtnom jastvu da preuzme kontrolu: "… u uzdizanju svog muškog i očinskog počela ostao je bez maternjeg vjesništva pokazanog u ženinom tistvu kao polovici njegovoga duga prema Bogu… Djeca postaju očinsko a ne materno blago" (str. 90-91). Hasan-aga se silaskom s planine udaljava od Boga, dok se Hasanaginica uzdiže, prateći Hvaljenog. Izgon primatelja također aludira na izgon muslimana s teritorija pod mletačkom vlašću.

 Mahmutćehajić prekrasno naglašava duhovni nesklad između Hasan-age i Hasanaginice u njihovom viđenju svoje sirote djece. Hasan-aga priziva djecu, odvraćajući ih od majke, od Hvaljenog. Čineći to, on ih navodi da zaniječu Hvaljenog. On svoju djecu vidi u materijalističkom smislu, uvjeren da je sam kadar brinuti se o njima i bez Boga. S druge strane, Hasanaginica uviđa da su njena djeca siročad, kao i sva bića Božja. Umiruću, Hasanaginica pokazuje svoju odanost Hvaljenom, pokazuje djeci da samo prateći Njega oni neće biti istinska siročad. Hasanaginica, "srca ardžaskog", naučila je to na vlastitom primjeru. Hadžera je protjerana u pustinju, sa svojim sinom Ismailom. Ne želeći ga gledati kako umire, ona ga ostavlja. Tek tada čuje Boga koji joj kaže da je On čuo plač svoga djeteta, djeteta pod kojim će veliki narod stasati. Čak i ako Hasanaginica ostavi svoju djecu, oni nikada neće biti istinska siročad, jer baš kao i sa Ismailom, Bog je s njima. Njenom smrću djeca neće svoju majku pretvoriti u ikonu koju će slaviti i voljeti kao što to njihov otac priželjkuje za sebe; njihova slava i ljubav ići će direktno Bogu.

 Jedan od najinteresantnijih pasusa je onaj gdje Mahmutćehajić preispituje značenje poklona koje Hasanaginica na odlasku daje djeci. Dva starija sina dobit će "noz've pozlaćene", kao simbol iseljenja ili hidžre. Samo je jedan cilj koji pozlaćuje noge putnika, a to je put ka Hvaljenom. Tim darovima majka im kazuje da ni protjerivanje iz doma nije razlog da odustanu od svoje veze sa i svog puta ka Bogu. Njene dvije kćeri dobivaju čohe do poljane kojim im majka oporučuje da čuvaju stid koji je naslijeđe Vjesnikovo. Sve dok je u njima stida, "tu je prisutan i materni vjesnik kao najpreča i najvrjednija ljudska mogućnost" (str. 121). Svome sinu u bešici ostavlja uboške ili u bošči haljine. Ti darovi predstavljaju njenu zaštitu. Kada ga drugi budu zazivali da krene putem koji nije Božji, neka se on njoj okrene, odjene svoju ubogu odjeću i prati Hvaljenoga na putu ka Bogu. To su zapravo dronjci, koji ga trebaju podsjetiti da ga nikakvo blago neće sačuvati i zaštiti od iskušenja na njegovom putu ka Bogu.

 Upotreba numerologije koja bi možda promakla nekome manje perceptivnom, ali ne i Mahmutćehajiću, nudi bitan duhovni uvid u pjesmu. Na početku pjesme, Hasan-aga i Hasanaginica su "objedinjeni u jedno, kao polovicu duga Bogu" (str. 112). Sa svoje petero djece oni utjelovljuju šest dana i nebesa, s Bogom kao sedmim, skupa predstavljaju savršenu sedmost. Na kraju pjesme, Hasanaginica dijeli svoju tajnu sa svatovima koji također učestvuju u zajedničkom svjedočenju jednosti Boga i poslanosti Hvaljenog. On (Oni) je "trinaesti i posljednji među osobama koje je pjesnikinja spomenula do tog časa – Hasan-aga, njegova mater i sestrica, Hasanaginica i njeno petero djece, njen brat i mati, te kadija" (str. 114). Obraća se svatovima kao trinaesta među njima, šest žena i šest muškaraca. Trinaest je broj Hvaljenog. Isus je trinaest među dvanaest apostola. Ime Muhammad počinje trinaestim slovom hebrejskog i arapskog alfabeta, i njegova brojna vrijednost je četrdeset. Zajedno, ova dva broja daju pedeset tri kojem odgovara brojna vrijednost arapskog imena Ahmad (Prehvaljeni). Stari zavjet ima dvadeset šest knjiga, a Novi zavjet dvadeset sedam, što ukupno čini pedeset tri. Mahmutćehajićev najintrigantniji primjer numerologije tiče se same strukture pjesme. Pjesma se sastoji od devedeset dva stiha. Nedostaje sedam stihova da bi utjelovila devedeset devet najljepših Božjih imena. Ovih sedam nedostajućih stihova "odgovara položaju Hasan-age i Hasanaginice zajedno s njihova tri sina i dvije kćeri, u savršenom ishodu svega iza svih šest dana stvaranja i iza svih šest nebesa u onoj punini povratka i razrješenja svih razlika" (str. 126). Za svu ljudsku patnju, nagrada čeka u pravdi i milosti.

 Nipošto ne treba zaboraviti izvanrednu opremu knjige. Dizajn i ilustracije poznatog sarajevskog umjetnika Dževada Hoze predivan su estetski izraz Mahmutćehajćeve duhovne poruke. Knjiga je štampana u tri nijanse mekog papir – bež, sivoj i svijetlosmeđoj, aludirajući na starost i mudrost drevnih tekstova. Bež nijansa papira na kojem je štampan glavni sadržaj knjige i siva, na kojoj su štampane bilješke i drugi dodaci, kao da su u suprotnosti jedna drugoj, poput dva jastva.

 Na svakoj stranici nalazi se mala ilustracija. Ove ilustracije su dio grafičkog ciklusa koji je Hozo naslikao za vrijeme svog studija na Univerzitetu u Ljubljani. Svojim ornamentima, ove grafike podsjećaju na islamsku kaligrafiju, s prizorima iz prirode i uskim i širokim potezima. Ove ilustracije, iako samo malo veće od palca, bogate su detaljima i kao da čine ciklus minijaturnih dragulja koji krase tekst. Prizor koji se najčešće ponavlja je prizor kadije, suca koji kao da kontroliše i odobrava sadržaj knjige. Na kraju svakog poglavlja nalazimo pravougaoni oblik jednakih dimenzija. On nekada sadržava sliku, a nekada je to obični prazni sivi prostor, koji možda simbolizira nepoznato, ili pak sjedinjenje s vječnim.

 Najsnažniji prizor u knjizi štampan je na dvije stranice smeđeg papira. Baš kao i "Hasanaginica", ova ilustracija je moćna tajna. U prvom planu je slika konja. Njegovo tijelo, iako šuplje, ispunjeno je kaligrafskim uzorcima. Šta tačno konj radi odnosno osjeća ostaje nejasno. Da li njače kao magarac koji se suočio sa zlom ili se propinje u bijesu? Da li dolazi noseći poruku smrti? Prizor podsjeća na strah koji Hasanaginica osjeća kada začuje topot kopita koji se približava dvoru: "Još je, jadna, u toj misli stala, / Jeka stade konja oko dvora: / I pobježe Hasanaginica / Da vrat lomi kule niz pendžere." Iako kopita pripadaju konju njenog brata, Hasanaginica, koja očekuje dolazak svoga muža, ovu jeku pripisuje njemu. Konj možda predstavlja želju Hasan-age da svoju ženu otrgne od puta Božjeg. Možda ovaj konj sa svojom izvijajućom, kovitlajućom ornamentikom dodatno simbolizira Hasanaginicinu duhovnu krizu u koju ona zapada nakon što je se muž odrekne, ili sukob njenih dvaju jastva, time ilustrujući središnji sukob u pjesmi.

 Tajna "Hasanaginice" obitava u njenom simbolizmu. Ljepota "Hasanaginice" i dvoznačnost njene tajne poruke stoljećima je intrigirala čitatelje i književne kritičare. Raniji kritičari s javnošću su dijeli različita tumačenja pjesme, ali je njihov pogled uvijek bio ograničen. Istražujući islamske elemente pjesme, Mahmutćehajić se prepustio svojoj ptici koja ga vodi u svjetlost skrivenu u sjenkama višestrukosti. Dosljedan perenijalnoj filozofiji muslimanske intelektualne misli, on ne propušta istražiti nijedan od mogućih puteva tumačenja; umjesto toga, on rastvara značenje pjesme, otkrivajući planinu mogućih puteva kojima se polovice jastva spajaju i uzdižu ka Jednom i Jedinom Bogu u Jednom.

http://www.sveske.ba/bs/content/mahmutcehajiceva-tajna-hasanaginice

Jako lijepa interpretacija > http://knjiga.files.wordpress.com/2009/05/hasanaginica1.pdf


5.   od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!