CRO-eu.com
Srpanj 08, 2020, 22:47:57 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Biokovo  (Posjeta: 6190 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Listopad 07, 2012, 23:44:59 »


Biokovo

Prije stotinjak godina na centralnom dijelu Biokova u pastirskim naseljima boravilo je lokalno stanovništvo koje se bavilo poljoprivredom i stočarstvom. Na planinskim pašnjacima u to vrijeme bilo je više od 30 tisuća grla stoke, dok je danas na području Parka samo nekoliko stočara sa malim brojem stoke.


Klikni za uvećani prikaz

Jedno od takvih pastirskih naselja u koje je sezonski dolazilo stanovništvo i stoka iz Tučepi u planinu su Lemišini doci. Toje sekundarno naselje koje se sastoji od stambeno gospodarskih prizemnica u kojima se u vrijeme ljetne ispaše boravilo sa stokom. Kuće unutar naselja su građene u suhozidu, a danas su uglavnom u ruševnom stavnju, s očuvanim vanjikim zidovima.


Zbog izrazito pogodne klime i područja za ispašu, na području Lemišinih dolaca boravilo je i do 400 grla ovaca.

Ej vi ovce plandavice,
vi ste moje suparnice ...
Ej ti "marvo" i ti "sušo",
i ti mala "šiljegvušo".
Da znate moje muke,
kad Katine vidim ruke,
gdje vas maze, gdje vas glade;
neće mene teški jade! ...

Štanovi su prizemne kamene kuće visoke od 2 do 2.5 metara, te su građene većinom u suhozidu, a od sela su bile udaljene oko 2 sata hoda. Ovisno otome nalaze li se u zavjetrini ili na predjelima sa jakim udarima bure, pokriveni su slamom ili kamenim pločama, a uz njih se većinom nalazio tor za stoku.

Na napuštenim pristrancima Biokova zjape ruševne kamene kuće ostavljene djedovine...

Da bi se iskoristio što veći prostor uz manji fizički napor podizali su se na živoj stjeni ili uz nju, a radili su se samo s vratima, bez drugih otvora čime se smanjivao ulazak vjetra u stan.

Skupine staja imaju i svoje položajne oblike. Na sjevernoj strani Biokove njihova je dulja fronta većinom paralelna sa duljom osi doca. Ima pak staja položenih u okrugu oko vrtača (tako Ranove staje na jugu), zatim polukružno u velikoj sinklinali, kao Lemišini doci. Gdjegdje su staje razbacane pored manjih dolaca. U dnu doca nikad nije staja poradi toga, da stanovnici mogu izrabiti zemlju za obrađivanje; ali nikad nije ni na vrhu doca. Osobito na jugu Biokove poradi udara vjetra. Do staje je voda.

Unutrašnja raspodjela je jednostavna, većinom se sastoji od jedne prostorije u kojoj se nalazi "trap" za krumpire i alat, ognjište i ležaj od šušnja, te "lisa" – tavan koji je napravljen od dasaka ili pruća, na kojem se držalo sijeno i po potrebi nalazio ležaj. Stanovi su većinom podizani na okupu, a tek rijetko na osami.



Ej Katice čobanice,
sred zelene livadice,
mila si mi janje moje,
ko lisnate šumske hvoje,
mila mi je tvoja kosa,
ko jutrena sveža rosa,
milo mi je tvoje oko,
kakvog nema gorski soko,
milo mi je tvoje lice
više nego ljubićice,
mila su mi čemin usta,
i obrva tvoja gusta,
tvoje dojke – tvoje tielo
mene je zanielo ...

1. od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Listopad 07, 2012, 23:47:15 »


Najviši vrh Biokova stoji na vidljivih 1762 m nad morem. Ime je dobio po kapelici sv. Jure koja je 1964. zbog gradnje televizijskog repetitora premještena nešto niže, privlačeći i sada hodočasnike i namjernike posljednje subote u srpnju svake godine. Cesta s morske strane do vrha u cijelosti je asfaltirana, ali je vožnja dopuštena samo od zore do sumraka.




Po reljefnoj raznolikosti mrežastog krša, stijena, točila, procijepa i tornjeva, kao i boja, ovisno o dobu dana i godine, Biokovo je najljepša naša planina. Podnožje mu je - gledajući ga u profilu - blago nagnuta flišna zaravan koja se oko sela Basta upravo impresivno rastvara pod divovskim amfiteatrom stijena Sv. Ilije i Šibenika visokih oko 1000 m, pružajući jedinstven pejzažni doživljaj. Na takvom se fondu još ljepše ističe pojas bujne zimzeleni, bora i maslina, te hrasta medunca i crnog graba uz same stijene, što je značajno jer je drugdje Biokovo vegetacijom siromašno zbog uništenih šuma, pa je humus većinom ispran do kamena. Ipak, njegov je visinski pojas po flori na glasu zbog tercijarnih relikata (endemična zečina, sunovrat, patuljasto zvonce...). Zbog toga je Biokovo privuklo mnoge znamenite istraživače. Glasoviti botaničari opisivali su njegovu vegetaciju, pa se već 1838. na nj uspeo veleučeni kralj saksonski Fridrih August, njemački književnik i prevoditelj Dantea (koji je čak na jednoj bukvi urezao svoj monogram), kao i Šibenčanin Roberto Visiani, utemeljitelj glasovitog Botaničkog vrta Padovanskog sveučilišta.



Vrt marljivih ruku

Na zagorskoj su se strani očuvale u značajnijoj mjeri bukove šume. Valja naglasiti da taj dio Biokova nije manje vrijedan od južnoga. Upravo oko "zagoškog poda" (zaravni na kojoj se smjestio Zagvozd) i "fluvijalne pregače" na kojoj je crkva sv. Križa, geolozi opisuju neke od najzanimljivijih krških procesa, rekonstruirajući povijest razvoja i nestanka pradavne rastovačke rijeke koja je protjecala od jugoistoka prema sjeverozapadu, prema slivu Cetine.

Turistička zajednica Županije splitsko-dalmatinske
Joško Belamarić
http://www.tz-imotski.hr

2. od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Listopad 07, 2012, 23:51:09 »



Planina Biokovo je tijekom povijesti promijenila različite nazive. Mijenjanje naziva ovisilo je o pojedinim kulturama koje su ga okruživale. Od vjerojatno više naziva koji su davani ovoj planini, danas su nam poznata tri – koja su ih tijekom stoljeća stvorile grčka, latinska i hrvatska kultura. To su nazivi: Adrion, Mons Slavorum i Biokovo. Grčki izraz "Adrion" najstariji je poznati naziv za planinu Biokovo, a zabilježio ga je grčki geograf Strabon iz maloazijskoga grada Amasia u Pontu (63. prije Krista – 19. poslije Krista). Prvi poznati naziv naše planine dala nam je grčka kultura, dok je drugi naziv, tisuću godina kasnije, stvorila latinska kultura nazvavši planinu imenom Mons Slavorum, opisnim imenom, što u prijevodu znači Slavensko brdo ili Slavenska planina. Treći naziv planine je izvorni naziv, koji mu je dalo domicilno stanovništvo, Hrvati čiji se prvi spomen javlja 03. travnja 1382. godine u ispravi bosanskoga kralja Tvrtka I.. Isprava nije sačuvana u izvorniku pa ni u prijepisu, nego u talijanskom prijevodu, tako da do prvoga spomena planine na hrvatskomu jeziku i hrvatskom pismu, dolazimo u ljetopisu "Libretin" fra Pavla Šilobadovića 1666. godine.



Sl. lijevo: Lemešini doci; sl. desno: Pogled na Biokovo iz Baške vode

Današnje ime Biokovo je vjerojatno dobilo po snježnoj bjelini (bil, bilak, Bilkovo, Biokovo), što nije neobično ako se zna da snijega na toj planini ima u izobilju veći dio godine. U Zagori su planini dali ime ženskog roda, Biokova, dok se s primorske strane naziva Biokovo ili Bjakovo.

Na prostoru Biokova prisutnost čovjeka ima kontinuitet od prapovijesti do kasnijih razdoblja. Biokovo, posebice rubni dijelovi, naseljeno je još u prapovijesti, mnogo prije pojave pisma. Svjedoci tome su brojni arheološki lokaliteti koje potvrđuju materijalni ostaci. Najraniji dokazi čovjekove prisutnosti na biokovskom području vezuju se uz paleolitik. To je razdoblje kada čovjek za stanište odabire špilje, a oružje i oruđe izrađuje od kamena i kosti. Daljnja civilizacijska razdoblja karakterizira izrada metalnih predmeta, a novost u tom razdoblju jesu i utvrde na uzvišenjima, gradine, s kojih se nadzirao široki kopneni i morski prostor. U podnožju njih se živjelo, a u slučaju opasnosti stanovništvo je u njima nalazilo zaklon.

Sl. lijevo: Pogled na Brač; sl. desno: Pogled na Imotski

Sl. lijevo: Pogled na Podgoru; sl. desno: Pogled sa uspona

Najtipičniji je niz gradina postavljen uz prapovijesnu komunikaciju od Dubaca prema unutrašnjosti. Također, u tom se dobu javljaju i groblja, kameni tumuli ili gomile. Pojava tumula ukazuje na blizinu putova, te na njihovu prometnu važnost. Najbrojnije su skupine tumula na rubnim dijelovima Biokova, na području Gornjih Brela, na području Staze te između Staze i Saranča. Doba koje nadolazi vrijeme je dodira etnički već formiranoga ilirskog stanovništva s Grcima i Rimljanima.

3. od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Listopad 07, 2012, 23:53:11 »


Još u ranom rimskom razdoblju naselja biokovskog područja dosegnula su civilizacijski i kulturni stupanj podizanja sakralnih objekata. Crkvice su podizane na istaknutim vrhovima, koji su dominirali područjem.

Posebnu pažnju treba obratiti na pitanje štovanja Svetog Jure na najvišemu biokovskom vrhu. Crkvica Sv. Jure na istoimenom vrhu prvi put se spominje 1640. godine u putopisu fra Pavla Pelizzera iz Rovinja. Nažalost, prilikom gradnje TV odašiljača 1965. godine, crkvica je srušena. Nova crkva je podignuta istočnije, 1968. godine. Osim te crkve na Biokovu nalazimo i još mnoštvo crkava i kapelica, kao što su novovjekovna crkva Sv. Ilije podignuta u XIX. stoljeću na predjelu Staza, crkva Sv. Nikole podignuta u XIV. ili XV. stoljeću na brdu Pirovac, na području Brela Gornjih, crkva Sv. Roka koja se nalazi na istoimenom vrhu iznad sela Župa, a svojim oblikom podsjeća na srušenu crkvicu sv. Jure, kapelicu sv. Ilije na istoimenom vrhu, kapelicu Sv. Kaje na lokalitetu Nevistina stina koja se spominje još 1786. godine, kapelicu Blažene djevice Marije na prijevoju Dubci sagrađenu prije 1870. godine, kapelicu sv. Nikole na Stazi iz 19. stoljeća itd.


Kule i utvrde po brojnosti i očuvanosti nakon crkava drugi su po redu kulturni spomenici na ovome prostoru. U prethodnom dijelu teksta već smo spomenuli one koje su nastale tijekom prapovijesti i antike, dok su srednjovjekovne utvrde rijetke. One nastale za vrijeme i nakon turske vlasti poznatije su i bolje sačuvane. Danas se jako dobro vide ostaci tih
utvrda, kao što su oni u Makru iznad Pirakovih kuća, Vrcanova spila u Velikom Brdu, veliki kaštel u Kotišini itd..

Sl. lijevo: Ravna Vlaška; sl. desno: Spomen ploča Grubišiću i Šimiću 

Sl. desno: Vrtače na vrhu Biokova

Biokovo je stoljećima hraniteljica, gotovo sveta planina. Ljudi su pronašli plodne udoline, dolce, škrape, koje su oživjeli i iskoristili za preživljavanje. Na Biokovu se boravilo često, poradi uzgoja krumpira i žitarica, lova, vađenja leda, ali ipak najviše radi stočarstva. Da bi se život mogao normalno odvijati, vlasnici dolaca i stada su na planini imali kolibe, tj. stanove. Najviše stanova imali su stočari iz Primorja, osobito iz Podgore i Tučepa, dok su na sjevernoj strani Biokova samo tri sela imala stanove – Župa, Krstatice i Zagvozd. Najveće i najzanimljivije sekundarno stočarsko naselje je Podglogovik, s dobro očuvanom prostornom organizacijom. To je danas napušteno naselje unutar kojega se nalaze stambeno-gospodarski sklopovi, lokve, bunari, gustirne, guvna i plodni dolci.


U prošlosti, dok na ovom području još nisu korišteni hladnjaci, veliko značenje za lokalno stanovništvo imale su brojne jame ledenice u centralnom djelu Biokova, iz kojih su biokovski ledari vadili led. Ledene blokove obložene bukovim lišćem i umotane u tkaninu od kostreti (kozja dlaka) na magarcima su transportirali u mjesta podbiokovlja i zabiokovlja, gdje su biokovski led upotrebljavali u ugostiteljske svrhe.

4. od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Listopad 07, 2012, 23:55:52 »



Park prirode Biokovo nalazi se u južnom dijelu Hrvatske (www.croatia.hr) u Splitsko-dalmatinskoj županiji na području 7 općina (Brela, Baška Voda, Tučepi, Podgora, Zagvozd, Šestanovac, Zadvarje) i dva grada (Makarska i Vrgorac).



Ništo o vitru, a osobito o buri Biokovskoj

Da bi maličak razumnije i pristupnije prignao kratko opisanje bure Biokovske, vridno mi se učinilo ništo o vitru napomenuti neprišavši priko narodnoga jezika, jer u početku ove naše književnosti svi smo dužni beside ubesiditi po našemu zakonu, a polagašno i s velikom pomnjom novih i nepoznatih dokoterljati, da nam pismo zamerseno ne ostaje. Budi ovo uzgred rečeno, kao opomena na moj poziv.

Stari gerčki mudraci, Demokrit, Epikur, Anasimandar i nikoliki drugi, mudro izrekoše, da će vitar zapunuti kad koja strana sila vozduh [aer) goni. Ona neda se upravo i mistimice tomačiti, no čovik se može sam uviriti da se prigadja, jer je vridan i on poništo vitra tvoriti ako maše np. šćitom (ventaglio), rubcom, aljinom itd.

Mislio je Aristotil, da je vitru uzrok nika vruća i suha oduha, koja se od sunčane vrućine u nebo diže, te razbija vozduh i čini da se naglo razlazi. Na takovo tomačenje mnogi učeni ljudi ne pristaju, budući poznato, da vitar može suknuti i s različnoga nagona . Ako sunce, oni kažu, oduhe zaserkuje, zašto kad je oblačina, koja valja da smeta to zaserkivanje , mnogokrat banu žestoki vitrovi? Zašto se jednako to desi na debelom moru, s kojega vruća i suha oduha nigda ne odušuje? A zašto zimi žešće puše nego liti, kad su zapare i pučinske vrućine, koje bi morale veću oduhu k sebi privlačiti? Zato oni misle da vitrovi ne radjaju se od suhe oduhe, a još manje od pare, jerbo para uvik vlažna, a vitar biva često suv. Kartesio kaže, da je to sve do sunca, jer kako grane ugrije vozduh, pak najprije vitar od istoka (krivac) bije, a po podne i u veče od zapada. Nu da je to istina, valjalo bi da se jednako svaki dan događa; nego višekrat u jutro sa sivera puše, a od podne s juga.

Niki viruju da, oblaci kad se natisnu, kad se topi led, snig; najvišma misec i okrićanje zemlje oko sunca, su vitru najglavniji uzroci. Seneka, videći kako drugačije ljudi o tom sude, rekao i on svoju, to jest, da se vozduh po vlastitoj svojoj kriposti miša i kreće , baš kao živine kad idju, oli terče. Bilo što mu drago, valja da je velika ona silesija, koja vozduh zbije i natirava, hoće na zemlji da razkiduje sve, a more strahovito uzmuti i-uzljulja. Slavni Virgil piše, da je Eol, Bog nad vitrovima , gurnuo sa svojom šibikomu planinu, te iz njezinih adinah vitrovi siloviti udarili, i potopili Eneove brodove. Seneka i mnogi drugi mudraci pisali su također , da u planinam imaju jazovi i vitrene jame, iz kojih vitrovi potiču, a to zaista znadu i naši čobani.

More se vitar rađati i kad se gora upali u kakvoj dolini. Pripovida se, da kad su Mečani ustałi na Senjske Uskoke, ovi navalili veliku vatru u planini i bacali zublje i ugarke u duboke špilje i pećine, pak za tim da je naglo vitar suknuo i ne dao da se mletački brodovi kraju privezu.

Prije neg bura zapali, ako je pala magla po Biokovoj, ona se diže i razvija, stoji uka i okrene zaladica. Ako zaladjiva i veršine su se s oblacima zaravnile, eto bure i ako magle neima.

Kad je u Biokovoj velika vlaga, vrime bude tijo, oli spervice teke dihće, pak što se više planina suši, više i duva. Ako iza velike suše porosi, nadati se oli buri, oli jugu. Ako brez pristanka za dvadeseti četiri sata puše, a međutim naoblačilo se a ne izvedrilo, bura oli dugo traje, oli jug okrene.

Bura obično bije za jedan, tri, pet, sedam, devet, trinajst, petnajst danah. Ona će se pojaviti kad se dižu sunce i misec, oli kad zalaze na počivalo svoje; a u zoru oli u podne popušta i kadgod nestane je; no ako tako ne biva, ima je dosta za dugo vrime. Zadimi ona običajno na sedam, sedamnajst i na dvadeset ožujka (marča), a osobita je ona pak o duhovim, što se zove duhovčica, koja ako bude tija, nebojati se nje kroz sve lito.

Težaci primorski misle da je nejaka bura koristna i potribita i za cvitanja loze i masline, jer se onda bolje truni uvenuto cvitje; i još da lozi pomaže, ako je velika vlaga kvari; a opet primorski ribari najvolili bi da je nigda nije, zašto misle da ribu od kraja odbija.

Bura, upravo rekući, škodi primorju; često ona silovito pukne, te lomi, bersti, razadire zemlju, usperljuga je i uspraši. Škodi još blagu kad ga zapane u planini; a ljudi od nje kašlju vele, pobaljajui često umiru. Najvise daje posla brodarima kad ji na moru zateče, pak ako se berže bolje kraju ne prikerme, cerna majka za njima ide. Tako zimi slabo se tergovina po moru vodi, valja čamiti dok se vrime razbije. Navlastito triba paziti kad se mimo vrulju prodje, jer bura niz one proslapine najveću žestinu obara.

Zora dalmatinska, 8. srpnja 1844
(pisano prije 168 godina)

5. od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!