CRO-eu.com
Srpanj 25, 2014, 15:39:45 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:


Protiv čežnje je dovoljno
spakovati kofer i čekati ... da čežnja prođe.


Citat: Marica
 
 
  DNEVNO HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Područje Like u razdoblju vladavine Turaka  (Posjeta: 4093 )
0 Članova i 2 Gostiju pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 6896



« : Svibanj 16, 2008, 20:16:19 »


Područje Like u razdoblju vladavine Turaka

U tako bogatu i kulturno profiliranu Liku upali su početkom 16. stoljeća Turci i njihovi vlaški martolozi. Pad Like pod vlast Turaka dogodio se 1527. godine. Za naša daljnja razmatranja usmjerit ćemo pozornost na posljedice toga događaja po lička naselja i ličko stanovništvo.

Kada su Turci 1463. godine osvojili Bosnu, pod njihovu vlast pala je čitava zemlja u ondašnjim granicama. Naime, današnji zapadnobosanski krajevi između rijeka Une i Vrbasa bili su u ono doba dijelovi Kraljevine Hrvatske.

U te krajeve Turci su počeli prodirati početkom 16. stoljeća. Do 1503. godine doprli su do crte Kamengrad – Ključ - Glamoč. Od ove se crte turska vlast širila dalje prema zapadu mahom mirnim putem - manje uz pripomoć vojske. Turci su, stupivši na tlo Hrvatske, sve više koristili svoje isprobane koruptivne metode osvajanja stranih zemalja. Na taj način redom su zavladali u starohrvatskim župama Sani, Psetu, Uncu, Kninu, Cetini i Luci.

Kako su na miran način osvajali ove dijelove Hrvatske najbolje se vidi iz pisma što ga je uputio u Rim domaći svećenik Stjepan Posedarski. U tom pismu javlja on papi kako su ovdašnja sela padala u turske ruke bez ikakva otpora. Turci su, kaže Posedarski, u svaku osvojenu hrvatsku tvrđavu odmah postavljali svoga kaštelana, koji je na sve načine nastojao da okolni narod pridobije za turske interese.

Tako su Turci prisilili i hrvatskog bana Ivana Krbavskoga da plaća danak da bi spasio sebe i svoju banovinu. S obzirom da se tadašnja Hrvatska nije mogla oduprijeti moćnijoj turskoj sili, zatražila je pomoć od austrijskoga nadvojvode Ferdinanda. Zbog toga su Hrvatima priskočili u pomoć kranjski i štajerski feudalci. Doskora je ova pomoć dobivala sve čvršću organizacionu formu. Hrvatski i štajerski plemići počeli su uređivati Vojnu krajinu.

Novo uređenje obrane Hrvatske nagnalo je Turke da preispitaju svoju dotadašnju vojnu taktiku. Uvidjevši da su suočeni s dobro organiziranim protivnicima, počeli su se u svojim planovima mijenjati. Odlučili su da ubuduće Hrvatsku ne napadaju frontalno - pomoću vojske, već pojedinačnim upadima. Za takav plan svojih vojnih operacija odlučili su sve više koristiti svoje martološke čete, koje su uglavnom bile sastavljene od balkanskih Vlaha.

Prvi upad martoloških četa, na čelu s Muratbegom Tordićem, na područje Like i Krbave dogodio se 1514. godine. Njegovi Vlasi teško su poharali Liku i poslije toga su iz nje odveli oko tri tisuće zarobljenika. Zbog toga je iste godine, ujesen, iz Krbave, Hotuče i Odorja iselilo u sigurnije krajeve nekoliko stotina hrvatskih porodica.

Sljedeće, 1515. godine, turske martološke čete ponovno napadaju Liku. Preko Bužana i Velebita prelaze i na senjsko područje i odasvud u Bosnu odvode brojno hrvatsko roblje. U narednih nekoliko godina takvi upadi u Liku postadoše sve češći.

Ban Petar Berislavić pokušao je zapriječiti takve upade na teritorij Like. Kada su se 1520. martološke čete vraćale sa pljačkaškog pohoda po Lici i susjednoj Kranjskoj, zajedno s kršćanskim robljem, dočekala ih je hrvatska vojska na Planini Plješivici (kod Vražjeg vrtala, Škipine) ali u boju nije imala sreće.

Kada je hrvatskim banom postao Ivan Karlović Krbavski, pokušao se on nagoditi s Turcima da njegovo područje ostave na miru. Kako se Turci pri svojim sporazumima nisu pridržavali dogovorenih obaveza, ban Karlović brzo je došao do spoznaje da ima posla s vrlo nepouzdanim saveznicima. Zbog toga je uvidio da samo odlučna vojna obrana može spasiti Liku i Krbavu od posvemašnje kapitulacije.

Hrvatsko žiteljstvo Like bilo je u to doba u velikoj neizvjesnosti - da li da pred Turcima bježi ili da se prepusti svojoj sudbini. Velika većina naroda odlučila se za uzmicanje. Glavni rasap ličkih Hrvata odigrao se između 1522. i 1524. godine. Na to upućuju činjenice da turski martolozi nakon 1524. godine više ne napadaju Liku.

Lika je postala pusta zemlja. Nekoliko desetaka hrvatskih porodica ostalo je samo oko Perušića. Isto je tako opustjela i Krbava. U njoj je preostalo malo starosjedilačkog stanovništva u Podlapači i u nekim brdskim zabitima. Udbina je do 1524. godine ostala bez ijednog ranijeg stanovnika. Do 1525. godine iz Bočaća su odselili svi ovdašnji Hrvati. Opustio je i čitav kosinjski kraj, zatim okolica Krasna i Kutereva. Najviše ovdašnjeg naroda pobjeglo je u susjedno primorje ili na područje Gacke. Tu se hrvatsko stanovništvo oslanjalo na jake tvrđave u Otočcu i Prozoru. Slično je bilo i s hrvatskim stanovništvom oko brinjskoga grada Sokolca. Veliki strah zahvatio je i ličke plemiće od Odorja do Brinja, jer su doznali da oko izvora Une stoji brojna turska vojska, koju, ako krene prema zapadu, nitko neće biti u stanju zadržati.

U to vrijeme na novoustrojenom krajiškom području nalazilo se nešto hrvatske i austrijske vojske koja je bila stavljena na raspoloženje banu Karloviću za obranu zemlje. Iako je na području Like bilo mnogo tvrdih gradova, nije bilo vojske ni stanovništva koji bi ih branili. Krajiška vojna taktika u to doba nije još bila razrađena do te mjere da bi mogla zapriječiti tursku opasnost. Zato su svi lički plemići napustili svoje utvrde prepustivši Liku na milost i nemilost Turcima.

Turci ni do toga vremena nisu izravno krenuli na Liku, već su samo napadali pojedine ličke gradove i sela. Svaki takav pohod bio je popraćen paležom, pljačkom i odvođenjem preostalih kršćana. Krajiška vojna komanda, koja se nalazila u austrijskim rukama, izbjegavala je otvoreni sukob s turskim četama. Hrvati koji su bili skloni energičnijem suprotstavljanju Turcima, nisu u krajiškom zapovjedništvu mogli doći do izražaja.

Kako su svi događaji na ličkom području išli na štetu Hrvatske i Austrije, odlučio je nadvojvoda Ferdinand pojačati krajišku obranu. Zato je za zapovjednika hrvatske vojske na tom dijelu Hrvatske postavio Senjanina Nikolu Jurišića. On je organizirao obranu Senjske krajine, ali se i to doskora pokazalo kao nedovoljno u suprotstavljanju turskoj sili. Problem se sastojao u tom što je obrana Hrvatske zavisila od veće podrške austrijske vojske koju bečki vlastodršci nisu bili voljni dati. Turci su sve te okolnosti budno pratili i kada su prosudili da im na putu ne stoje veće zapreke, zauzeli su obližnji Obrovac.

Nešto kasnije krenuli su na Udbinu. Kada je ugledala brojnu tursku vojsku, mala četa branitelja Udbine, odmah se predala. Nakon toga turske čete naprosto su se razišle po Lici a da im se nitko nigdje nije pokušao oduprijeti. Čim su Turci zavladali Likom, postavili su po ovdašnjim utvrdama svoje vojne posade. Gdje su Turci našli ostatke hrvatskog stanovništva, prema njemu su se ponašali dvojako. Tko je bio voljan da se poturči i da surađuje s turskom vlašću, odmah je sticao sva prava koja su uživali pripadnici turske države. Tko je to odbio, prema njemu su se ponašali krajnje neprijateljski. Takvome su otimali žito, stoku te palili kuću. To je preostale ličke-obitelji tjeralo na bijeg. Takvi bjegunci odlazili su većinom prema Gackom, Brinju i Senju.

Granica raseljavanja nije se poklapala s graničnom crtom do koje su Turci doprli prema zapadu. Ona je dosizala još dalje prema sjeveru sve do linije povučene od Fužina na Stari Laz, Vrbovsko, Ogulin, Modruš, Tounj i Slunj.

Turci su, kao prvo, počeli naseljavati opustjele krajeve uzduž krajiške granice. Najgušće su napučili okolicu Drežnika i Cetina gdje su imali najisturenije utvrde. Na krajiškoj strani nedirnuti su Otočac, Prozor i Brinje.

Na turskom području Like ostalo je svega nekoliko desetaka hrvatskih obitelji koje su živjele u okolici Perušića. Dakako bilo ih je ponešto i na drugim mjestima, no one su se izjašnjavale kao muslimani. Pri tom valja naglasiti da su većinu ličkih Turaka činili muslimani koji su ranije bili bosanski ili balkanski Vlasi. Oni su od turske vlasti dobili nalog da obnavljaju porušene ličke kuće i da po uništenim naseljima započnu novi život. Balkanski Vlasi, koji su u to doba postali novi stanovnici Like, donijeli su u ovaj kraj svoj jezik, običaje i načine privređivanja. Turci ih u tome pogledu nisu smetali, jer su ih smatrali svojim saveznicima. Kada su se opće prilike u Lici donekle smirile, novi lički Vlasi brzo su shvatili da u tom kraju postoje idealni uvjeti za polunomadsko stočarstvo. Oni su hladno doba godine provodili po ličkim selima, a preko ljeta odlazili su na visoko položene pašnjake Velebita gdje su imali sezonske katune. Turci su sve to prihvatili, jer su i oni od svega toga imali koristi.

Turci su za svoje upravno središte na osvojenom dijelu Like odabrali Udbinu. Tu su zatekli bivši biskupski dvor sa stolnom crkvom, zatim dvor knezova Kurjakovića, ostatke franjevačkog samostana s gostinjcem i crkvom i dosta sačuvanih zgrada koje su im mogle biti od koristi. Hranu su Turci dovozili preko Kuka iz Bosne. Tijekom nekoliko sljedećih godina Turci su naselili udbinsko podgrađe balkanskim Vlasima.

Krajiška vojska pokušala je ljeti 1544. godine u silovitom napadu zauzeti tursku Udbinu, ali bez uspjeha. Tom prilikom dio turske Udbine bio je spaljen, a poginulo je i nekoliko stotina balkanskih Vlaha koji su branili ovo tursko uporište. Turci su poslije toga uvidjeli da od slabo naseljene Like neće imati puno koristi i zato su odlučili da je gušće nasele. Novi doseljenici bili su isključivo balkanski Vlasi koji su do toga vremena živjeli po raznim krajevima Bosne. Prvo brojnije naseljavanje Like odvijalo se po njezinim istočnim dijelovima oko Bilaja, Ostrovice, Rmnja i Cvjetnića. Na to zemljište doselili su balkanski Vlasi iz okolice Grahova. Slični doseljenici naselili su i pusto područje Odorja i Hotuče. U uže ličko područje pridošlice počinju dolaziti oko 1550. godine. Ovamo je doselilo nekoliko tisuća vlaških porodica iz obližnje Bosne.

Prema izvješću Ivana Lenkovića iz 1551. godine, te Vlahe uspio je on potisnuti dan hoda od postojeće hrvatsko-turske granice. Ti došljaci,kaže se u Lenkovićevu izvješću, imali su sa sobom oko sto tisuća grla stoke i svojom prisutnošću u Lici činili su veliku opasnost u daljnjoj obrani zemlje.

Nekako u isto vrijeme vlaški martolozi naselili su Bunić, Korenicu i još neke dijelove sjeverne Krbave. Krajiške vojne vlasti brzo su ,shvatile kolika im opasnost prijeti, pa su organiziranim upadima na ovo područje nastojali unijeti nesigurnost među novopridošlim Vlasima.

Godine 1577. izvršeno je preuređenje Vojne krajine; u blizini ušća Korane u Kupu sagrađena je impozantna vojna utvrda, koja je po svom osnivaču, nadvojvodi Karlu, dobila ime Karlovac. Turci su u međuvremenu i dalje naseljavali Liku svojim vlaškim privrženicima. Prema tadašnjim izvješćima oni su između 1576. i 1586. godine doveli na ličko područje daljnjih pet tisuća balkanskih Vlaha.

Pravih osmanlijskih porodica u Lici bilo je u to doba svega nekoliko desetaka. Svi ostali lički muslimani bili su zapravo poturčeni doseljenici iz zapadne Bosne. Većina njih nastanila se po podgrađima turskih utvrda gdje su živjeli kao obrtnici, trgovci, upravni činovnici ili vojni službenici.

Poturčeni doseljenici, u dosta slučajeva, nastanili su se i u manje stradale kurije nekadašnjih ličkih plemića. U sljedećem razdoblju taj muslimanski društveni sloj formirao se u vladajući stalež koji je u svom posjedu držao gotovo svu ličku zemlju.

Turci su na čitavom području Like izvršili i svoju administrativno-teritorijalnu podjelu. Osvojene hrvatske zemlje zapadno od rijeke Une pripojili su isprva Kliškom sandžaku, a zatim su ustanovili samostalan Lički sandžaku. Pod njegovu upravu spadale su nekadašnje hrvatske župe Zakrčje, Kotari, Bukovica, Odorje, Hotuča, Lika, Krbava i Bužani.

Strana 1. od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 6896



« Odgovor #1 : Svibanj 16, 2008, 20:36:29 »


Lički sandžak Turci su podijelili na sedam kotara. Središta pojedinih kotara bila su na Udbini, u Gračacu, Boričevcu, Ribniku, Novom, Kuli i Perušiću. Kao središte Ličkoga sandžaka odabrano je mjesto Široka Kula. Tom odlukom Udbina je spala samo na središte svoga kotara. Široku Kulu za sjedište .Ličkog sandžaka Turci su odabrali zbog više razloga. Kao prvo, u njoj su zatekli masivno građenu tvrđavu, zatim, mjesto je ležalo na strateški povoljnom položaju i na važnoj prometnoj komunikaciji koja je povezivala Liku s Krbavom.

U Kuli su kao sandžaci vladali poturice Kozlice koji su posvuda po Lici imali velike posjede. Kozlice su živjeli u obnovljenoj tvrđavi na tri kata, dok su ostali muslimani obitavali u mjesnom podgrađu. To podgrađe brojilo je kojih 300 kuća i u njima su većinom živjeli obrtnici i trgovci. U susjedstvu Kule Turci su obnovili Grebenar gdje su među tamošnjim muslimanitna najveći ugled stekli Imbriše. Dosta poturčenih muslimana bilo je i u Ostrovici i Barletama. U Vrepcu je ti obnovljenoj tvrđavi smještena jača turska posada. U Budaku je živjelo mješovito stanovništvo. Desetak kuća činili su poturčeni muslimani, dok su ostali bili balkanski Vlasi organizirani u turske martološke čete.

Iako je Kula i dalje ostala središnje naselje turske Like, prema broju žitelja vodeće mjesto imala je Udbina. Posada toga mjesta brojila je 1577. godine 300 konjanika i 500 pješaka. Kasnije se taj broj stalno povećavao.

Godine 1620. Turci su izvršili popis stanovništva ličkih naselja. Tom prilikom je na Udbini zabilježeno preko tisuću naseljenih kuća s oko 5000 stanovnika. Na Udbini je u to doba živjelo više muslimanskih porodica među kojima i nekoliko njih koje su nosile plemićki naslovaga. Na području udbinskoga kotara popisano je deset sela koja su činila dva vojvodstva. U svim selima udbinskoga kotara živjeli su većinom poturčeni Vlasi, dok je broj nemuslimanskog stanovištva bio neznatan.Takvi nepoturčeni kršćani katoličke vjeroispovijesti imali su posvuda status raje. Oni su bili turski kmetovi i zbog toga su bili. obavezni raditi na imanjima svojih gospodara.

Od područja nekadašnje starohrvatske Hotuče Turci su također ustrojili kotar sa središtem u Gračacu. Tu su obnovili staru gradinu i u nju postavili posadu od 50 vojnika. U podgrađu ove gradine živjelo je, 1620. godine, stotinjak muslimanskih obitelji. Među tim muslimanima bilo je dosta uglednika koji su pod svojom upravom držali nekoliko stotina vlaških martologa. Pod turskom upravom Gračac je stalno napredovao. Do sredine 17. stoljeća bilo je u njemu oko 300 naseljenih kuća. U sastavu gračačkog kotara postojala su tri vojvodstva. Njihova središta bijahu u Bruvnu, Srbu i Zvonigradu. U popisu stanovništva turske Like registrirano je u Bruvnu 15 naseljenih kuća, u Srbu je bilo samo 10 naseljenih kuća, a u Zvonigradu 30.

Stara Lapačka župa, zajedno sa Nebljusima, činila je pod Turcima boričevački kotar sa središtem u selu Boričevcu. To je selo 1620. godine brojalo 80 naseljenih kuća u kojima su živjeli samo vlaški martolozi. Boričevački kotar se spomenute godine dijelio na dva vojvodstva sa središtima u Ostrovici i Lapcu. Na području lapačkog vojvodstva bijahu naseljeni samo poturčeni Vlasi. U godinama prije izgona Turaka iz Like na području boričevačkog kotara bilo je oko 300 naseljenih kuća s preko 3000 stanovnika. Tada je ovdje, uz poturčene Vlahe, bilo i dosta kršćanskih martologa.

Među ličkim naseljima Turci su veliku pažnju pridavali Ribniku i njegovoj tvrđavi. Zato su ga izabrali kao sjedište jednoga od ličkih kotara. Prema već spomenutom popisu Like iz 1620. godine, u Ribniku je vojna posada brojila 60 momaka, a u ribničkom podgrađu bilo je oko sto kuća s preko 500 žitelja. U sastavu ribničkog kotara bila su dva vojvodstva, radučko i medačko. Središnja naselja spomenutih vojvodstava, Raduč i Medak, brojila su pedesetak kuća. Ostala sela ribničkoga kotara bila su vrlo mala i sva zajedno jedva su imala pedesetak kuća.

Turci su forsirali i razvoj Novoga. Zato su mu namijenili funkciju kotarskog središta. Obnovili su staru novljansku tvrđavu i u nju postavili posadu od 50 vojnika. Oko tvrđave redale su se novljanske kuće kojih je moglo biti stotinjak. Kotarsko područje Novoga zauzimalo je plodno tlo i zbog toga je bilo dobro naseljeno. Zahvaćalo je zemljište od Divosela i Bilaja do Kosinja. U sastavu novljanskog kotara bila su četiri vojvodstva sa sjedištima u Bilaju, Smiljanu, Ostrovici i Kosinju.

Od spomenutih mjesta najbolje se razvijao Bilaj. Njegovu tvrđavu na visokoj stijeni Turci su obnovili i u nju postavili posadu od pedesetak momaka. Podgrađe Bilaja razvilo se u trgovačko središte s oko 250 kuća. Ostala vojvodska središta bila su manja mjesta. Na teritoriju novljanskog kotara bilo je i nekoliko većih muslimanskih posjeda. Uz te posjede nastalo je s vremenom nekoliko sela u kojima su živjeli vlaški kršćani. Tako su nastala sela: 

1.   Krznarić,
2.   Bogdanić,
3.   Bužim,
4.   Stari i Novi Hoteš,
5.   Obrovac i
6.   Badar.

Perušić je u tursko doba uživao ugled naprednoga i bogatog kotarskog središta. Pri koncu turske vlasti u Lici, perušićka tvrđava brojala je oko 150 vojnika. Oko nje bilo je preko sto naseljenih kuća s oko 600 stanovnika. Gotovo svi žitelji Perušića bili su muslimani. Od Hrvata katolika ostalo je na perušićkom području 55 obitelji. One su kao turska raja živjele odvojeno od muslimana, a njihovi muški članovi radili su kao kmetovi po okolnim turskim imanjima.

Može se reći da je najveći dio ličkoga stanovništva pod turskom vlašću bio balkansko - vlaškog podrijetla. Prema vjeroispovijesti svi su oni bili grčko-istočni kršćani. Vlaške kršćane Turci su smatrali manje nepoćudnima od katolika jer su pristaj ali da služe u turskim martološkim četama u borbama protiv hrvatskih krajišnika. Svi muslimani kao i pravoslavni Vlasi imali su na ličkom području pravo na zemljoposjedništvo. To je bila velika razlika u odnosu na ranije feudalno doba. Zato su lički Vlasi tursku vlast smatrali pravednijom od feudalne.

Mnogobrojni lički muslimani nisu potjecali od etničkih Osmanlija, već su bili poturčeni patareni iz Bosne i Hercegovine. Oni su bili najutjecajniji društveni stalež po čitavoj Lici. Na njihovim imanjima radili su kao plaćenici vlaški kršćani ili, kao neplaćeni kmetovi, katolički Hrvati.

Poseban društveni sloj činili su muslimanski trgovci ili obrtnici. U svojim stavovima bili su uvijek umjereni, ali su sticali poprilično bogatstvo, pa su se i oni uvrstili među velike muslimanske zemljoposjednike. U djelokrug obrtničko-trgovačkog staleža spadalo je i kirijašenje, tj. karavanski prijenos robe pomoću tovarnog blaga. Taj oblik prometa bio je u ono doba vrlo važan jer se na taj način odvijala cjelokupna trgovina. Najviši muslimanski sloj u Lici činili su visoki upravni činovnici i vojni zapovjednici. Među njima bilo je i nešto etničkih Osmanlija. Oni su ponajviše živjeli u Kuli i na Udbini.

Dok je veći dio Like bio pod vlašću Turaka, njezin najsjeverniji dio ostao je u sastavu Hrvatske. Između 1527. i 1530. godine Turci su stalno pokušavali pomaknuti granicu okupirane Like prema sjeveru, ali u tom nastojanju nisu više uspijevali. Stali su na crti povučenoj od Krasna na izvor Gacke, zatim na Turjanski i utvrdu Prozor koja se nalazila sjevernije od Korenice. Na toj crti daljni prodor zapriječile su im tvrđave Otočac i Prozor na Gackom polju, zatim Vrhovine i spomenuti Prozor u blizini Korenice. Zbog tih utvrda ostala je tursko-hrvatska granica nepromijenjena sve do izgona Turaka iz Like.

Tvrđave u Otočcu i Prozoru držali su u to doba Frankopani. Kasnije je nadvojvoda Ferdinand prepustio Otočac i Prozor upravi Senjske krajine sa sjedištem u Senju. Obje ove tvrđave ostadoše u sastavu  Senjske kapetanije do konca 17. stoljeća.

Isprva je posada otočačke tvrđave bila malobrojna, ali se vremenom stalno povećavala. Prema popisu Vojne krajine, od  1563. godine u Otočcu je bilo svega 60 vojnika, pa je zatraženo pojačanje za daljnjih 40 puškara.

Između 1577. i 1579. godine granica na području Gacke temeljito je preustrojena. Nekadašnje Primorska krajina postala je tada dio Hrvatske krajine i tom je prilikom razdijeljena u tri satnije, senjsku, otočku i brinjsku.

Otočka satnija imala je u Otočcu posadu od 80 haramija, a taj se broj u sljedećih dvadesetak godina povećao na 150. Prema popisu stanovništva Otočca od 1540. godine, u njem su živjeli

1.   Abramovići,
2.   Atalići,
3.   Blažiolovići,
4.   Bogdanići,
5.   Čemerići,
6.   Despoti,
7.   Dražilovići,
8.   Drežničani,
9.   Dubovčani,
10.   Frančići,
11.   Karalji,
12.   Kastavci,
13.   Krajači,
14.   Lovnikovići,
15.   Luckovići,
16.   Marinčići,
17.   Mudrovčići,
18.   Mustafe,
19.   Novogradci,
20.   Obradovići,
21.   Oršići,
22.   Oslakovići,
23.   Pečorići,
24.   Plančići,
25.   Spielići,
26.   Tišanine,
27.   Zagorci i
28.   Zelenići.

Od spomenutih 28 porodica do konca 17. stoljeća održali su se Atalići, Bogdanići, Mudrovčići i Pečorići, a ostali su se razišli ili su izumrli.

Strana 2. od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 6896



« Odgovor #2 : Svibanj 16, 2008, 20:45:53 »


Između 1551. i 1564. godine došlo je u Otočac dosta obitelji iz obližnjeg primorja, ponajviše iz Senja. Među tim doseljenicima spominju se

1.   Crnojevići,
2.   Kosići,
3.   Ostojići,
4.   Rajkovići,
5.   Tonkovići,
6.   Utišinovići,
7.   Vladišići,
8.   Vlatkovići,
9.   Vučenovići,
10.   Vukasovići,
11.   Vukašinovići i
12.   Živkovići.

Očito su to bili vlaški prebjezi iz turskih krajeva sjeverne Dalmacije.

Tvrđava u Otočcu bila je sagrađena na rastokama rijeke Gacke. Sastojala se od jake kule, okolnog bedema, nasipa i jarka. Preko jarka i rijeke u tvrđavu se ulazilo preko drvenog mosta. Unutar tvrđave bilo je nekoliko kuća u kojima su stanovali otočački haramije zajedno sa svojim obiteljima. Od tih obitelji znamo za one koje se spominju u popisu iz 1672. godine:

1.   Bilopavloviće,
2.   Jakšiće,
3.   Lisice,
4.   Markoviće,
5.   Mihokoviće,
6.   Obradoviće,
7.   Radoviće i još neke.

Tvrđava u Prozoru stajala je na humu usred Gackoga polja, koji je nadvisivao spomenuto polje za kojih 200 metara. To je u ono doba bila najisturenija krajiška utvrda prema turskoj granici. Unutar prozorske tvrđave bilo je desetak kuća u kojima su živjeli hrvatski haramije sa svojim obiteljima. Prema popisu iz 1540. godine, ovdje su obitavali

1.   Bihćanini,
2.   Brdnarići,
3.   Markovići,
4.   Rušemići i
5.   Sokoli.

Gacko naselje Brlog održalo se zbog prometnog položaja na putu prema Senju i Otočcu. Straža u Brlogu spominje se 1540. godine, kada su vršili stražarsku službu

1.   Blažani,
2.   Volkovići,
3.   Vučići i
4.   Žarkovići.

Između 1590. i 1600. godine Brlog je zbog nesigurnosti bio napušten. U to doba na čitavom gackom području postojala su svega dva stalna naselja: Otočac i Prozor. Pokušaj ponovnog naseljavanja Brloga javlja se 1609. godine kada su Krmpoćani zamolili krajišku upravu da se mogu naseliti na Gušića polje kod Brloga.

Dok se ova molba rješavala, počeše se na tom zemljištu spontano naseljavati vlaški prebjezi iz Ribnika. Tom prilikom došlo je ovamo oko 35 vlaških obitelji. Krajiške vlasti su te prebjege preselili na zemljište između Jesenica i Modruša na sjeveroistočnoj strani Male Kapele. Tu su se oni kasnije proširili, ponajviše oko tvrđave u Plaškom.

Krmpote iz Liča nisu dobili suglasnost krajiških vlasti da se nasele oko Brloga. Stoga su naselili Kompolje i Krivi Put. U međuvremenu je Brloško polje naseljeno vlaškim prebjezima koji su ranije živjeli u Podlapcu u Krbavi; došlo ih je oko 60 obitelji. Ti su Vlasi naselili Brlog, Dubravu, Drenov Klanac, Glavice i Škare.

U spomenutoj seobi učestvovali su

1.   Baklajići,
2.   Bastajići,
3.   Bjelobabe,
4.   Brankovići,
5.   Budisavljevići,
6.   Crnojevići,
7.   Dabrovići,
8.   Drakule,
9.   Glumci,
10.   Grubori,
11.   Janjatovići,
12.   Karuleuše,
13.   Kneževići,
14.   Lalići,
15.   Lavrnje,
16.   Ljubobratovići,
17.   Ljubotine,
18.   Mileusnići,
19.   Milinčevići,
20.   Nećaci,
21.   Nikšići,
22.   Ogrizovići,
23.   Price,
24.   Puhale,
25.   Slavkovići,
26.   Tomići,
27.   Varde,
28.   Vlašići,
29.   Vukadinovići i
30.   Žakule.

Ukupno je u brloški kraj došlo 550 vlaških doseljenika. Tako su ti krajevi, nekoć naseljeni isključivo hrvatskim žiteljstvom, dobili pretežito vlaško stanovništvo.

U prvim godinama raseljavanja Gacke, nije opustjelo ni susjedno Brinje. Kako se to mjesto nalazilo pod okriljem jake frankopanske tvrđave, ovdašnje stanovništvo osjećalo se sigurnim. Oko 1540. godine upravu nad Brinjem dobiva Senjska kapetanija. Otada u njemu postoji stalna posada od kojih pedesetak momaka.

Prema popisu Primorske krajine od 1551. godine, u Brinju su živjeli

1.   Altinići,
2.   Almanići,
3.   Bartolovići (dvije kuće),
4.   Brajčići,
5.   Cvitanovići,
6.   Gričići,
7.   Jankovići,
8.   Kasumovići,
9.   Kladušanići,
10.   Kučinići,
11.   Luckovići,
12.   Lovrakovići,
13.   Martinčići,
14.   Mesići,
15.   Milčići,
16.   Mudorvčići,
17.   Obrovčani,
18.   Ogulinci (dvije kuće),
19.   Plavičići,
20.   Rudarići,
21.   Sabljaci,
22.   Sojići,
23.   Slunjani,
24.   Šimičevići,
25.   Šimunići,
26.   Tomašići,
27.   Vlašići (dvije kuće) i
28.   Zabarci.

Od navedenih brinjskih rodova do konca 17. stoljeća održali su se samo Blažani i Mesići.

Strana 3. od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 6896



« Odgovor #3 : Svibanj 16, 2008, 20:51:55 »


Kada su 1618. godine raseljavani senjski uskoci, dovedene su u Brinje 83 uskočke obitelji. Većina njih vratila se kasnije nazad u Senj.

Na njihovo mjesto došla je ovamo 1638. godine skupina vlaških izbjeglica iz turske Like. Seobom tih prebjega upravljala je posebna komisija Primorske krajine. Ti prebjezi naselili su zapadni i jugozapadni dio Brinjskoga polja.

Tom prilikom došli su ovamo

1.   Banjeglavi,
2.   Božanići,
3.   Bukvići,
4.   Đurići,
5.   Galovići,
6.   Gostovići,
7.   Hajduci,
8.   Kneževići,
9.   Kojčini,
10.   Kosovci,
11.   Lončari,
12.   Malikovići,
13.   Maričići,
14.   Mološevići,
15.   Orlići,
16.   Orlovići,
17.   Platiše,
18.   Protulipci,
19.   Rajačići,
20.   Rapajići,
21.   Skakavci,
22.   Smiljanići,
23.   Stanić,
24.   Šušnjari,
25.   Vraneši i
26.   Vujići.

Svi su oni došli s brojnim obiteljima, pa su već u drugom na¬aštaju svoj broj povećali na 66 kuća s 585 stanovnika. Kako bi se na tom zemljištu daljnja naseljavanja Vlaha odvijala po nekakvom redu, načinila je krajiška uprava 1644. godine naseobinski plan.

Prema tom planu Brinje je s okolnim selima

-   Drenovcem,
-   Latincem,
-   Kamenicom,
-   Križpoljem,
-   Kutom,
-   Malom Dubravom,
-   Jezeranama,
-   Stajnicom i
-   Lipicom ostavljeno starosjediocima Hrvatima, dok su novodoseljeni lički Vlasi dobili na raspoloženje sela

-   Lučane,
-   Skaliće,
-   Vodoteč,
-   Prokike,
-   Županj,
-   Hum,
-   Gusića Polje i
-   Dranov Klanac.

Takav razmještaj hrvatskog i vlaškog stanovništva ostao je više ili manje nepromijenjen sve do kraja 20. stoljeća.

Ljeti 1658. godine, izvršena je nova kolonizacija turskih izbjeglica u kojoj su sudjelovale vlaške porodice koje su ranije živjele na Koreničkom polju. Ti doseljenici imali su zajedničko ime Uzorci ili Uzorčani. Došlo ih je stotinjak obitelji.

Tim izbjeglicama dodijelila je krajiška komisija zemlju u selima

-   Kompolju,
-   Oraovcu,
-   Humu,
-   Pothumu,
-   Zalužnici,
-   Doljanima,
-   Brezovcu,
-   Škarama i
-   Gavicama.

Istočni dio tih sela dobio je tada zajedničko ime Vilići. Iz poznate evidencije u Viliće su doselili

1.   Agbabe,
2.   Aleksići,
3.   Aralice,
4.   Babići,
5.   Banjani,
6.   Batinići,
7.   Božičkovići,
8.   Božići,
9.   Brekići,
10.   Cvjetničani,
11.   Čubrile,
12.   Čurčići,
13.   Diklići,
14.   Divjaci,
15.   Grijaci,
16.   Guteše,
17.   Hinići,
18.   Hrkalovići,
19.   Ivaničevići,
20.   Ivkovići,
21.   Jerkovići,
22.   Kalešići,
23.   Kamenko,
24.   Kangrge,
25.   Kosići,
26.   Kresovići,
27.   Kukići,
28.   Lavrnje,
29.   Lemajići,
30.   Lolići,
31.   Lukinići,
32.   Lužajci,
33.   Mandići,
34.   Marijani,
35.   Mašići,
36.   Matići,
37.   Mihovilovići,
38.   Mikići,
39.   Milakovići,
40.   Naprte,
41.   Narančići,
42.   Navale,
43.   Opačići,
44.   Paskaši,
45.   Pavičići,
46.   Popovići,
47.   Potkolnjaci,
48.   Poznići,
49.   Predovići,
50.   Prigmizi,
51.   Puhari,
52.   Pupovci,
53.   Rakići,
54.   Ružići,
55.   Savići,
56.   Sekizi,
57.   Skendžići,
58.   Stojanovići,
59.   Svilari,
60.   Šegani,
61.   Škorići,
62.   Štule,
63.   Šušnjići,
64.   Varde,
65.   Vlaisavljevići,
66.   Vojvodići,
67.   Vujanići,
68.   Vukmanovići,
69.   Vuksani i Vunjaci.

Strana 4. od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 6896



« Odgovor #4 : Svibanj 16, 2008, 21:06:55 »


Između 1524. i 1526. godine, bez starosjedilačkog stanovništva ostali su također Dabarsko polje i Glibodol. Kada je na tom području ustrojena Vojna krajina, u dabarsku tvrđavu smještena je osrednje brojna posada koja je trebala štititi put iz Krbave prema Pokuplju. Kada su Turci učvrstili vlast u Lici, vojna posada iz Dabra zbog nesigurnosti je povučena. Tako su Dabarsko polje i Glibodol ostali nenaseljeni do 1672. godine, kada je krajiška uprava u ovaj kraj naselila 90 izbjegličkih obitelji iz turske Like. Veći dio tih doseljenika odselio je odavle do konca 17. stoljeća u okolne krajeve, a ostalo je svega tridesetak naseljenih kuća.

Kada je ljeti i ujesen 1685. godine krajiška vojska izvršila dva upada na turski teritorij Like i Krbave, poveli su Krajišnici sa sobom znatan broj Vlaha koji su svojevoljno željeli napustiti tursko zemljište. Iz okolice Bunića pristupilo je Krajišnicima oko sto vlaških obitelji, koje su za prvo vrijeme bile naseljene u okolici Brinja. Isti broj Vlaha pošao je s krajiškom vojskom i iz Like. Oni su naseljeni po okolici Otočca.

Nakon što su Turci protjerani iz Like i Krbave, zaredale su se još veće seobe. Tada su ti krajevi sasvim izmijenili svoj populacijski sastav. Uopće se može reći da je ličko stanovništvo za vrijeme turske okupacije toga dijela Hrvatske posve promijenilo svoj raniji sastav. Nekadašnji Hrvati koji su tu živjeli razbježali su se na sve strane, a na njihova mjesta Turci su naselili pravoslavne balkanske Vlahe. Ti Vlasi služili su u turskoj vojsci kao martolozi i po potrebi borili su se protiv hrvatskih Krajišnika.

Kada je turska moć u ovom dijelu Europe bila poljuljana i kada su lički Vlasi ocijenili da će na kraju svega biti na strani gubitnika, počeli su svojim dotadašnjim gospodarima okretati leđa i bježati na stranu hrvatske Vojne krajine.

Njemački zapovjednici u Krajini nisu bili dovoljno upućeni u postojeće činjenice, pa su prebjegle Vlahe primali odmah u svoje borbene redove te ih odmah koristili u borbama protiv Turaka. Tako se balkanska vlaška populacija raširila po čitavoj zapadnoj Hrvatskoj sve do rijeke Kupe. Vlasi su doskora ušli i u komandni sastav Vojne krajine pa su vojnički raspoloženi pojedinci u toj sredini polučivali visoke vojne činove.

Nakon poraza turske vojske pod Bečom 1683. godine, moć turske države naglo je počela slabiti. Istodobno se protiv Turaka formirao savez kršćanskih država kome su pristupili

-   Njemačka,
-   Austrija,
-   Mletačka Republika,
-   Poljska i
-   Hrvatska.

Hrvati su u tome savezu očekivali protjerivanje turske vojske iz Like, Krbave, Slavonije, dalmatinske Zagore i onoga dijela Hrvatske koji su Turci pripojili Bosni.

Vijest o porazu turske vojske pod Bečom doprla je i do svih ličkih Vlaha, koji su do posljednjeg časa ostali turske pristalice. Sada, kada su uvidjeli da je turskoj moći došao kraj, počeli su posvuda okretati leđa svojim bivšim gospodarima i masovno prelaziti na krajišku stranu.

Na čelo vlaških ustanika staviše se seoski glavari

1.   Vid Kušat,
2.   Sava Labusojević,
3.   Radoje Ivanišević,
4.   Cvijo Knežević,
5.   Vid Đurđević,
6.   Dragosav Tepsić i
7.   Radovan Vurušinović.

Oni su podigli oko 3000 ustanika koji su pobili svoje turske gospodare.

U dalmatinskoj Zagori pobunio je tamošnju kršćansku raju pop Marko Mesić. Na čelo ustanka stupili su

1.   Stojan Janković,
2.   Ilija Smiljanić i
3.   Franjo Posedarski.

Sličan ustanak digao se 1684. godine u Podgorju. Nositelji pobune bijahu

1.   Jerko Rukavina iz Ražanca i
2.   Marko Kovačević iz Vinjerca.

Ovdašnji ustanici provaljivali su u više navrata preko Velebita te hvatali i ubijali ličke Turke. Slične upade na teritorij južne Like izvodili su i dalmatinski Vlasi iz obližnje Bukovice. Odavle je Stojan Stanković sa svojim pristalicama upadao na područje Popine, Gračaca i Bruvna i tamošnjim Turcima tjerao strah u kosti.

Bunjevački ustanici iz Primorja upadali su u Brušane, Rizvanušu i druga podvelebitska sela, pa su tamošnji muslimani bili prisiljeni bježati u Bosnu.

Na sve te pojedinačne protuturske akcije vlaških seoskih glavara, uslijedila je ljeti 1685. godine krajiška protuturska ofenziva pod zapovjedništvom generala Herbersteina.

Cilj krajiške vojske nije bio oslobođenje Like, već samo stvaranje preduvjeta za takve akcije.

Vojni Krajišnika po Lici pridružio se kao vodič i pop Marko Mesić. On je Krajišnike odveo u Krbavu pod tvrđavu u Buniću. Preplašena turska posada ove tvrđave odmah se predala. Nakon toga je krajiška vojska opustošila sva turska sela sjeverne Krbave. Iste godine ujesen izvela je krajiška vojska još jedan upad na lički teritorij.

Tom prilikom izvršena je opsada tvrđave u Grebenaru. Turci iz Grebenara nisu bili voljni na predaju, već su pokušali izvesti proboj kroz redove Krajišnika i tako pobjeći u Bosnu. Satnik Franjo Oršić brzo je prozreo tursku namjeru te ih je u tome spriječio. Nato su Turci pokušali pomoću užadi spuštati žene i djecu iz tvrđave, ali im ni to nije ništa pomoglo.

Nakon oslobođenja Grebenara, krenula je krajiška vojska prema Budaku. Tu ju je dočekala mjesna posada koja je imala 800 boraca. Ovdje je došlo do ljute bitke u kojoj su krajiški vojnici pod zapovjedništvom satnika Stjepana Vojnovića potukli Turke i njihove vlaške saveznike. Nakon toga krenula je krajiška vojska u samo središte turske Like, u Široku Kulu. Kako je ovo mjesto imalo prejaku obranu, Krajišnici su odustali od napada. Odlučili su da poharaju okolna vlaška sela i tako oslabe opskrbu turske vojske hranom. Usput, prema Karlovcu, oslobodili su od Turaka tvrđavu u Ribniku. Najveća korist od ove vojne sastojala se u tome što su lički muslimani uvidjeli da će uskoro biti prisiljeni na posvemašnje povlačenje iz Like i Krbave. Druga korist od ove vojne bila je u tome što su brojni

Vlasi, koji su do toga vremena bili turski saveznici, uvidjeli da stoje na pogrešnoj strani, pa su hrpimice počeli napuštati svoje dojučerašnje gospodare. S krajiškom vojskom vratilo se u Karlovac oko tisuću vlaških martologa koji su sa sobom poveli nekoliko tisuća grla stoke.

U proljeće  1686. godine, provalili su preko Velebita u Liku bunjevački ustanici koji su živjeli po primorskim selima. Usmjerili su se na lička sela Trnovac, Bužim i Smiljan. Lički Vlasi iz spomenutih sela pobjegli su prema Krbavi, odakle su se preko planine Plješivice povukli u Bosnu.

Tijekom 1688. godine Bunjevci i Otočani upali su na područje sjeverne Like gdje su oslobodili okupirana lička sela. Istovremeno je na područje južne Like provalio Stojan Janković sa svojim ustanicima iz sjeverne Dalmacije. Najteži udarac turskoj vojsci zadao je iste godine mletački general Cornaro koji je na čelu svoje vojske oslobodio Knin. Time je Turcima bila presječena odstupnica prema Bosni.

U proljeće 1689. godine, poveo je karlovački general Herberstein brojnu krajišku vojsku s namjerom protjerivanja Turaka iz Like. Svi dijelovi kršćanske vojske sastali su se 15. lipnja pod turskom tvrđavom u Novom. Istovremeno provalili su u Liku vlaški ustanici pod zapovjedništvom Stojana Jankovića. Vidjevši golemu kršćansku vojsku pred Novim, turska posada predala se bez borbe. Krajišnici su potom krenuli prema Ribniku. Ribnička posada sastojala se iz svega sto vojnika, pa se i ona predala bez borbe. Već sljedećeg dana stigoše Krajišnici pod Bilaj. Njega je branilo 300 Vlaha koji su odbili predaju. Nato su Krajišnici otpočeli topovskom paljbom, što je bilajske Vlahe odmah prisililo na predaju.

Nakon toga krajiška vojska oslobodila je Budak i Perušić. Kada su Krajišnici došli do Široke Kule, njezini branitelji već su bili napustili grad. Kako su Turci još u svojoj vlasti držali Bunić i Udbinu, odlučio je general Herberstein da i njih oslobodi od Turaka. Čim su Krajišnici stigli do Bunića, njegova posada jepobjegla.

Turska posada Udbine brojila je 500 branitelja. Oni su odbili krajišku ponudu za predaju. Udbinska tvrđava bila je vrlo jaka, a uz to bijaše dobro opskrbljena hranom i vodom. Opsada tvrđave trajala je 18 dana, nakon čega su udbinski muslimani pristali na pregovore. Pogodba je utanačena tako da je Udbina pripala Krajišnicima, a njezinim muslimanima i Vlasima zajamčeno je da mogu slobodno preko Kuka otići za Bosnu. Tako je pala i posljedna turska utvrda na području Like i Krbave.

Autor: Mirko Marković
Za forum priredila Marica Draženović

Strana 5. od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.19. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!