CRO-eu.com
Studeni 12, 2019, 13:51:35 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Omiš  (Posjeta: 5446 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Listopad 06, 2012, 22:12:41 »


Omiš stari gusarski grad

Sl. desno: Palača kneza Despotović-Caralipeo

Sl. lijevo: Palača kneza Despotović-Caralipeo i tvrđava Starigrad


Apartmani Marušić

Omiš, u staro vrime Ciclodium prozvan, jeste misto na suhoj zemlji, koje više vridi, nego što ga cine; i jeste misto maleno, pri podanku jednog  keršnog berda, kao ono nad Kotorom; obzidjano je, i ima mu oko četiri sto korakah prostora unaokolo. Ima u njemu hiljadu i četernaest dušah; dvista i sedamdeset za posal su versni. Omiš, po mom' sudu, jeste zbog položaja, čverst, jerbo je sazidan na ušću jedne prilipe rike, prozvane Cetina (stari zvaše je Ticinium), na kojoj ne mogu se voziti nego samo mali brodovi prem da mogla bi za tri milje puta u napridak proći najgerdnia gjemia. Nad ovom misto je tverdjava Starigrad, koja je pritverda i leži na plećini jednoga nepristupnoga berda, gdi osam vojnikah stoji, koji sa samim kamenjem mogu je od svake sile odbraniti; i ova bi se tverdjava mogla verlo'braniti od svake vojske, koja bi se iskercala. Samo se od jedne strane možena Omiš udariti, koja je duga četerdeset korakah, gdi je jedan zid, koi bi verlo ćverst bio, da je zemljom zasut. U unutrašnjosti te pokrajine nalazi se jedna pristara tverdjavica, srušenju kloneća se, koju bi valjalo barem skerpiti, jer ono što bi se moglo sad učiniti s' malo jasprih, kašnje skuplje bi stalo. Tri milje dalje, kao što reko, bliže k' riki, stoji tverdjava Viseć, na verh jednoga berda, kao i Starigrad; i ona je pritverda, i isto kao Starigrad, čuvąju je osmerica pišakah s jednim poglavarom i jednim dizdarom; k' tima su još dodana četiri pišaka, i tako usve ima jih dvanaes; koji se svaki misec šalju iz Splita, i mogu s kamenjem braniti se od svake sile; a Vaša Sjajnost s ove tverdjave gospodari rikom.

Ima selah Omišu sasvim podložnih, kojih za prošastoga rata, čini mi se trideset i pet, podložiše se Vašoj Sjajnosti, i podvezaše se da će svaka kuća plaćati na godinu po pol talira; a mislim da mnogi pače svi plaćali bi, da nije jednog biskupa, veoma zločesta čovika, koji stanuje u Poljicim i veliku vlast ima kod onoga puka, koi, derži se, da sam bere onu jaspru, pod vidom da je nosi u Pmiš ili Split, a nikad ništa tamo ne nosi. Ali oni veličanstveni upravitelj mudro radi, nebi li ga s vrimenom uhvatio; i može biti da će mu u šake doći; ama tu hoće se ustrpljenja i hitrine.

Omiš neima ni pineznice, niti danjka nikakovoga, jebro svi danjci onoga mista daju se pod zakup Splitu, osim sim novoga nameta lani priručena onom veličanstvenom upravitelju, i premda je mnogo putah objavio da bi ga ka zakupio, niko nije htio takove zakupštine primiti se; nego pokupili su ga na račnu Vaše Sjajnosti, ali izvadila se jedna šuškaria (sitnica). Čini mi se da bi dobro bilo, da se i ovi danjak zakupi s onim u Splitu Splitu; može biti da bi se kroz to moglo višei korist izvaditi.

Glasnik dalmatinski, 24. rujna 1850.

Omiš = Altnissa, Olminium, Oueum, Dalmissium, na utoku rieke Cetine u more, s lieve strane. Ob ovom gradu prije hrvatske zapreme nije uspomene, te sudimo da su ga Hrvati iz temelja sagradili, ali rad narodnih medjaša županija, ubrajamo u ovu Neretvanskih Pagana.

Grad je dosta jak bio, pod strmim klisurama ogradjen jakim bedemom i tvrdimi kulami. U njemu se nadje god. 1074. kralj (Cod. dipl. I. 71.) hrvatski Slavić s banom Petrom, gdje su riešavali pravde Poljičana. U njem su dugo zapoviedali Kačići i Šubići, pak Nelipići i Vuknići, Stjepan Herceg, pak Mletčani do kraja.

Starigrad. Na vrh strmih klisura, nad Omišom crne se mrke zidine staro-hrvatske tvrdjave Starigrad, a pod njom druge pod imenom Mirabella. Ta tvrdjava bijaše stražom i obranom Omiša sa suha, i održa se sve do
početka ovoga vieka, Sad je zapuštena.

Napisao Fr. Stjepan Zlatović, god. 1897

KAČIĆI I OMIŠANI

U 11. staljeću ne čuje se ništa za dalmatinske gusare. Kao da su se sasvim povukli i kao da je zamro gusarski duh, kao da su stari gusari postali mirni trgovci. Možda je uređena hrvatska država davala dovoljno zarade i držala na uzdi lađe i primorce, ili je snažna venecijanska sila umjela štititi svaje lađe i svoje trgovce. Možda, ali to nije nimalo vjerojatno. Poslije godine 1000. kao da nestaje neretljanskih gusara. Ali je gusarski duh bio duboko ukorijenjen u dušama svih primoraca i otočana između rijeka Cetine i Neretve. Taj gusarski duh vladao je ovdje i u starom i u ranom srednjem vijeku. Stari Iliri i srednjovjekovni Neretljani i suviše su se ovim proslavili. Bilo bi zato pravo čudo da su se oni sada sasvim odrekli gusarenja, da je naslijeđeni instinkt[/b] za gospodstvom na moru sasvim iščeznuo. Zbog toga je mnogo vjerojatnije da on nije iščeznuo i da nije prestao, nego da je i nadalje postajao, samo nam se bilješke o tome nisu sačuvale. To je tim vjerojatnije što onda kad nam se stari Neretljani u 12. stoljeću opet javljaju pod novim imenom: Omišana i Kačića, oni su potpuno vješti moru, sa znatnom mornaricom, kojom krstare po Jadranu, pljačkajući i oduzimajući lađe sve do Boke kotorske i talijanskih obala. Bez duboke pomorske tradicije i bez naslijeđenoga gusarskog duha i instinkta ne bi u to doba ovo bilo nikako moguće. Zbog toga ne smijemo gledati u omiškim gusarima i Kačićima ništa drugo nego nastavak stare neretljanske pomorske snage u novim prilikama. Ta i onako su ovi pomorci čisti potomci starih Neretljana, ne samo po svojem teritoriju nego i plemenski, oni su njihovi izravni nasljednici, unuci i praunuci. Ove potomke Neretljana, nastanjene u kraju od Omiša do Neretve, nazivahu suvremenici ili po njihovu glavnom mjestu, "Omišani", ili po hrvatskom plemenu koje je ovim krajem vladalo, "Kačići".

Prvi put doznajemo za Omišane u 12. st. iz ugovora koji su sklopili s Kotoranima 1167. g. Tada ih susrećemo kao poduzetne gusare, kaji pljačkaju trgovačke lađe čak južno od Kotora. Tada su Kotorani za skupe pare otkupili sigurnost svojih lađa i onih stranih lađa koje su dolazile u Kotor. Jesu li Dubrovčani imali još prije ovog kotorskog ugovora s omiškim gusarima svoj ugovor, ili su ga načinili pod utjecajem ovoga, ili ga nisu imali sve do 1190. g., ne možemo doznati. Svakako su Omišani (Kačići) prisilili i njih, da poput Kotorana otkupe za skupe novce slobodu brodarenja po našem teritorijalnom moru. Godine 1190. bi sklopljen ugovor između Dubrovnika i Kačića. Kačići su se obvezali da njihovi ljudi neće pljačkati dubrovačke lađe i da će primiti ono što im Dubrovčani budu htjeli dobrovoljno dati. Osim toga, da će lađe koje budu išle iz Apulije u Dubrovnik, pustiti na miru od Molunta do Vratnika. Iz ovog je jasno da su Omišani u drugoj polovici 13. st. gospodovali morem od Omiša sve doTrasta i da im južnodalmatinski gradovi to moraju i priznati. Isto su tako Omišani napadali lađe i u vodama oko Splita i dalje na sjever. Novi i veliki uspjeh Venecije u osvajanju svjetskoga gospodstva na Sredozemnome moru1202-1204. g., kad je ona pomoću križara 1202. g. osvojila Zadar i 1205. g. Dubrovnik, nijeodvratio Omišane i Primorce od gusarenja, štoviše, oni su se sve jače zalijetali na debelo more i pljačkali, kad god su mogli, i lađe s istočne i one sa zapadne obale Jadrana. Oštećeni trgovci i stanovnici opljačkanih mjesta obraćali su se na sve strane, da se nađe netko tko bi Omišane ukrotio. Ali sve to nije smetalo Omišane i Kačiće u njihovim pothvatima. Od Istredo Bara i Apulije oni su slobodno gusarili, ne plašeći se ni pape, ni ugarsko-hrvatskog kralja, ni Venecije, kojoj su također lađe pljačkali.

1. od 4
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Listopad 06, 2012, 22:23:03 »


Godine 1220, zamoljen od stanovnika Brača i Hvara, koje su otoke Kačići i njihov rod nemilo opljačkali, zaprijeti sam ugarski kralj Andrija II Malduku, kneza Kačića i cijelom njegovom srodstvu, da će ga oštro kazniti, ne spriječi li gusarenje svojih sunarodnjaka (suplemenika). Oštrija borba protiv omiških gusara započe kad su oni napali i opljačkali neke lađe koje su prevozile križarske čete u Svetu zemlju. Ljut i uvrijeđen, odluči papa Honorije III da ih silom obuzda. U tu svrhu obrati se on ugarskom i hrvatskom kralju Andriji II i gradovima Splitu i Dubrovniku, s pozivom da navale na omiške gusare i da ih prisile da odustanu od gusarenja. Papa u svom pozivu veli i ističe, kako "neki Hrvati i Dalmatini iako se drže za kršćane, pljačkaju gusarskim bijesom križare koji se prevoze za pomoć u Svetu zemlju na čast Isusa Krista, i druge kršćane, hvataju ih i ubijaju". Papa odlučno poziva Splićane da na njih napadnu, a ostrogonskom nadbiskupu preporuči da, ako treba, pođe sam osobno u rat protiv njih, a svakako da nagovori kralja da ih napadne i ukroti.Oba Papina pisma, gradu Splitu i ostrogonskom nadbiskupu, pisana su u travnju 1221. g. Zajedno s pismima posla Papa svog legata i kralju i nadbiskupu ostrogonskom i gradu Splitu, kapelana rimske kurije Akoncija iz Viterba. Akoncije, došavši u Split i sredivši tamo neke formalnosti, pozva cijelu Dalmaciju i Hrvatsku u rat protiv heretika i gusara, dajući oproštenje grijeha svima, koji bi osobno u ratu sudjelovali ili ga pomagali. On sakupi mnogo lađa i konjice i poče napadati Omišane sa svih strana po moru i po suhu. Ali, čini se, da to nije lako uspijevalo, kad godinu dana zatim u ožujku 1222. g. Papa mora da piše Dubrovčanima i da ih poziva da i oni, "koji su u blizini" Omiša, nastoje da se gusari ukrote. Utu svrhu poruči im Papa, neka izaberu nadbiskupa, koji će znati odlučno istupiti protiv Omišana i ukrotiti ih. Ali Omišani. koji su tako bili okruženi i napadnuti od daleko moćnijih od sebe, ne samo što ne popustiše nego su još bezobzirnije napadali na svoje protivnike, osvećujući im se nemilo. Sam je papinski legat Akoncije morao bježati iz Splita od straha damu se Omišani ne osvete.Tek poslije pet godina, 1226, izmiriše se Omišani s rimskim papom, posredovanjem splitskog nadbiskupa Guncela. Oni obećaše tom prilikom da će se okaniti gusarenja i spaliti gusarske lađe. To su obećanje i ispunili. Omiški su gusari napadali i mletačke lađe, kad god im se za to pružila prilika. Zbog toga su iMlečani gledali da se od njih što bolje osiguraju. Ali je borba s gusarima bila i suviše teška.

Oni nisu imali svoje luke i ishodišta svoje akcije na otvorenoj obali, do kojih bi mletačke lađe lako mogle doći. Njihova je zemlja bila zaštićena otocima i područjem koje nije pripadalo Veneciji, nego ugarskome i hrvatskom kralju, a tamo mletačke ratne lađe nisu smjele ući. Omišani (Kačići) su mogli, sakriveni iza ovih otoka i otočića, naglo izbiti na otvoreno more i kad bi opazili da ih gone ratne lađe, opet se tamo povući. A tamo su oni bili potpuni gospodari. Kad je Venecija 1205. g. uzela Dubrovnik, odmah se pobrinula da Omišani (Kačići) ne dolaze u Dubrovnik, pa je htjela da se u ugovoru koji su tom prilikom sklopili Omišani s njom, Dubrovčani izričito obvežu da ih neće primati ni podupirati i da će, u slučaju da Venecijana Kačiće navali, dati za taj pohod jednu lađu sa 50 dobro naoružanih vojnika. Tim je Venecija rastrgla ugovor koji su Dubrovčani 1190. g. bili sklopili s Kačićima i preuzela obvezu da će ona sama braniti more od njih. Kad su se Dubrovčani, 1232. g. poslije nekih nesuglasica izmirili s Venecijom, i onda obnovili ugovor s njom, morali su i opet primiti istu obvezu prema Omišanima, Omišani su sada, sasvim prirodno, s dubrovačkim lađama počeli postupati kao i s mletačkima. To je Dubrovčanima konačno dodijalo i 1235. g. odluče se na rat protiv Omišana. Oni pođoše na Omiš s jakim brodovljem, a vodio ih je potknez Petar Balislavov, i prisiliše Omišane da im obećaju kako od sada neće napadati dubrovačkih lađa. Ali ni taj ugovor nisu Omišani poštivali; neki su od njih i dalje pljačkali dubrovačke lađe.

Zato Dubrovčani odluče ponovno poći s jakom flotom na Omiš. To i učiniše 1245. g. Do sukoba nije došlo, jer su Omišani, spremni na pregovore, sklopili s Dubrovnikom ugovor da neće napadati dubrovačke lađe od Molunta do Stona i da će nadoknaditi štetu koja bi od njih bila nanesena Dubrovčanima.Ugovor između Omišana i Dubrovnika iz 1245. g. pokazuje očito da je tada omiška mornarica bila preslaba i da su Dubrovčani, a da nisu prolili krv, od njih dobili lako sve spomenute obveze. Uzrok tome nije bila snaga dubrovačke flote, jer se čini da su Dubrovčani imali utom pothvatu samo jednu galiju i nekoliko manjih lađa. Uzrok je toj slabosti Omišana 1245.g. bio sasvim drugi: omiški poraz u ratu sa Splitom 1240. g. Sve do te su godine Omišani, koji su se odvažno zalijetali na otvorenu pučinu Jadrana, bili puni gospodari kanala između otoka, dakle cijele obale od Trogira do Pelješca. Od njih su strahovali svi stanovnici onih krajeva, pa i Split, i to ne samo zbog svojih lađa i svoje trgovine nego i zbog svojih primorskih imanja.

Rat Splita protiv Omiša svršio se pobjedom Splićana. Omišani su im morali predati sve svoje gusarske lađe i obvezati se da više neće graditi lađe za gusarenje. Osim toga poslaše Omišani u Split šest velikih i mnogo manjih lađa i obvezaše se da više uopće neće gusariti, a u prvom redu da neće napadati lađe Splićana, Mlečana i Ankonaca. Ali obećanja Omišana trajala su samo dotle dok nisu sagradili novu flotu. Zbog čestih napadaja omiških gusara na mletačke lađe odluči mletačka vlada da ih silom ukroti. Jaka mletačka flota prisili ih da zamole za mir i pomirbu. Poslije izvjesnih pregovora bio je 26.kolovoza 1274. g. sklopljen u Zadru mir. Iz uvjeta mira, koji su za Omišane bili teški, vidi se da su oni u posljednje vrijeme mnogo napadali Mlečane i da su ih sada Mleci bili čvrstu pritisnuli. Omišani naime obećaše i zajamčiše: da će u ime odštete za posljednje pljačke platiti Veneciji 10.000 mletačkih malihdenara, i to kroz 20 godina po 500 denara godišnje. Venecija sa svoje strane obeća da će ih smatrati za svoje prijatelje i štititi u bilo kojoj strani svijeta. Opće rasulo koje je vladalo u Ugarskoj, Hrvatskoj i Dalmaciji poslije smrti kralja Stjepana V (1270-1272) dalo je povoda napuljskom kraju Karlu da se umiješa u prilike na hrvatskoj obali i da postane zaštitnik dalmatinskih gradova, koji su se, ne nalazeći u svom kralju nikakve potpore u svojim nevoljama, obraćali njemu. Omišani, koji su gusarili i onda kad su bile bolje prilike i jača kraljevska vlast, gusarili su i sada, kad se ta vlast nije na ovom primorju nikako osjećala. Vidjesmo kako ih je Venecija prisilila na mir, radi čega su počeli jače napadati krajeve i lađe onih dalmatinskih gradova koji nisu bili pod Venecijom nego pod istim kraljem kao i oni. Ti su gradovi bili: Split, Trogir, Šibenik i dalmatinski otoci.

Gradovi Split i Šibenik poslaše zbog toga napuljskom kralju Karlu poslanstvo i zamoliše ga daim pomogne protiv Omišana. Godine 1274. bude obnovljen savez između Splićana i Šibenčana. Šibenčani se obvezaše da će zajedno s Karlom napasti Omišane i njihove saveznike, na moru i suhu, i da će "odsad unaprijed čuvati i braniti i na moru i na suhu spomenutoga gospodina kralja i njegov puk i sve pojedine njegove podanike i trgovce". Osim toga se obvezaše i Šibenik i Split i kralj Karlo da neće sklapati s Omišanima odvojena mira. Kralj Karlo dade za ovaj rat pet galija, i to s cijelom bojnom spremom i svojim ljudima, dvije potpuno opremljene pozajmi Splitu, koji je imao dati samo svoje ljude, a jednu Šibeniku, uz isti uvjet. Sve su lađe imale biti pod spremom i s posadom do kraja ovog rata. Osim toga imali su Split i Šibenik dati za ovaj rat svoje lađe. Zapovjednika cijele te flote imao je imenovati kralj Karlo.Taj ugovor bijaše sklopljen 4. rujna 1274, a 6. rujna naredi kralj Karlo da se galije poprave, urede i pošalju u Dalmaciju.

Kad je bilo sve uređeno, započe on rat protiv Omišana, a onda zabrani svim svojim primorskim krajevima da primaju Omišane, od njih bilo što kupuju ili im bilo što prodaju, i naredi svojim činovnicima da ih, ako dođu uhite. U drugoj polovici 13. st. poče Venecija pomalo osvajati neke hrvatske krajeve. Omišani su bez obzira na sve ugovore i dalje gusarili i Venecija je morala braniti svoje krajeve. U tu je svrhu dala svojim knezovima koji su bili u krajevima napadanim od gusara, oružane galije, kao što je još prije bila dala Dubrovniku i započela odlučno napadati Omišane. Ali najteže je bilo omiškim gusarima onda kad je 1280. sam Omiš došao u vlast Venecije, dobio mletačkog kapetana i u svojoj tvrđavi mletačkog kaštelana. Omišani sami nisu više mogli gusariti, ali su zato Primorci navaljivali sada i na Brač, Hvar i Omiš.

2. od 4
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Listopad 06, 2012, 22:25:09 »


Ti napadaji na Omiš mora da su bili jaki, kad 1283. mletačka vlada nalaže svojim lađamaKvarnera i Umaga, pa onda svim knezovima i samom kapetanu galija, da svi pođu u pomoć omiškom kapetanu Ivanu Dandolu. Omišani su svim silama nastojali svoj grad oteti iz ruku Mlečana, pa su zbog toga vodili ogorčene borbe. Otoci Brač i Hvar, koji su tada bili umletačkoj vlasti, bjehu od Omišana sasvim opustošeni, njihovi stanovnici osiromašeni, sve u borbama s Omišanima. Poslije velikih napora uspješe Omišani i Primorci svoj grad oduzeti Mlečanima. Sada je Venecija jače organizirala svoju stražu protiv Omišana. Galije pojedinih knezova budu obnovljene. Dubrovniku dade Venecija 1286. g. novu galiju i još jednu manju lađu, koje je imao držati uvijek spremne, da na nalog iz Venecije napadne Omišane i druge gusare. Tu galiju i tu lađu nisu Dubrovčani nipošto smjeli upotrebljavati u druge svrhe, osim za borbu protiv gusara.

Iduće godine, 14. listopada 1287, naredi mletačka vlada da se lađe oružaju i krenu na Omišane. U taj se rat umiješaše i bribirski knezovi ban Pavao i njegova braća Juraj i Mladin i navališe na Omišane (Kačiće) s kopna. Osvojivši Omiš i Primorje započeše oni pregovore s Venecijom. Doskora pristupiše Venecija i bribirski knezovi definitivno ugovoru, koji je imao osigurati mletačke lađe i mletački posjed. Sve su obveze ostale iste kao i 1274. g., samo za njih ne jamče više sami Omišani nego knezovi bribirski i za njih opet gradovi Trogir, Šibenik i Split u visini od 20.000 mletačkih denara.U tom se ugovoru primirja gotovo i ne govori o drugom nego o tome kako da se spriječi da razni gusari, podložnici Pavlovi, osobito Omišani, ne napadaju mletačke lađe i mletačke posjede. U istom ugovoru obvezaše se Mlečani da će u svojoj državi štititi bana Pavla i knezove Jurja i Mladina, ali zabraniše i Pavlovim i omiškim lađama da plove prema Veneciji, sjevernije od Ancone i Nije, tj. mnogo južnije od one linije koja bijaše u ugovorima iz 1274. Omišani nisu čekali da to primirje izmine, a bilo je sklopljeno na tri godine, nego su malo poslije sklopljenog ugovora počeli napadati Mlečane i njihove podanike. Venecija je zbogtoga dala godine 1292. dubrovačkom knezu nalog da, kad god bude smatrao potrebnim, naoruža galiju i pođe na Omišane. Ali ne samo da Dubrovčani nisu sami od sebe tražili da napadnu Omišane nego to nisu učinilini onda kad su 1292. g. dobili izričit nalog da oružaju galiju i da Omišane napadnu. Zbog toga ih Venecija oštro ukori i naredi im da zbog propusta isplate za to određenu globu. Tu su globu Dubrovčani sada isplatili, jer su bili uvjereni da bi im sukob s Omišanima donio samo veće štete. Zato su izmolili mletačku vladu da ih od te dužnosti oslobodi, jer da ih time samo izvrgava većoj pogibli. Kako Omišani nisu poštivali obveze koje su učinili knezovi bribirski, tražili su Mlečani unovom ugovoru od Jurja Bribirskoga da on namiri štetu koju su pretrpjeli i koju bi mletačkitrgovci, napadnuti od Omišana, eventualno pretrpjeli. Na to je Juraj pristao, a za to su jamčili gradovi Split, Nin, Trogir, Šibenik i Skradin i neki zadarski građani. Kao ni prije, nisu ni sada Omišani vodili mnogo računa o obvezama svoga kneza Jurja i o jamstvu dalmatinskih gradova, koji su svi bili obvezani da za njihova pljačkanja isplate odštetu. U tom su pogledu bili Mlečani bezobzirni. Njihov dužd Petar Gradenigo naredi da se najoštrije istupi i da se silom utjera novac zaodštetu. Juraj zatraži pomoć od napuljskoga kralja Karla III, koji se zauze za nj i za njegovezemlje i zatraži od Venecije da prema njemu postupaju kao prema Karlovu prijatelju i vazalu. Ali se Venecija nije obazirala na Karlove preporuke i tražila je odlučno odštetu. God. 1300. doveo je knez Juraj protukralja Napuljca Karla Roberta u Split, odakle su ga ban Pavao i drugi hrvatski knezovi i njegovi pristaše odveli najprije u Zagreb, a onda u Ugarsku.Vidjevši Omišani kako je njihov knez moćan i zaštitnik samoga kralja, dadoše se još slobodnije na gusarenje, pa su se na svojim gusarskim izletima zalijetali i do južne Italije i pljačkali podanike samog napuljskog kralja, prijatelja Jurjeva. Čak je i sam knez Juraj, kao nekada knezovi Kačići, bio s tim sporazuman i dobivao izvjesni dio. Mlečani, kad nisu mogli dobiti od Jurja, uzimali su od jamaca. Poslije smrti kneza Jurja dade ban Pavao čast kneza Dalmacije svom sinu Jurju II. Njemu je pripao i Omiš i Primorje i teška dužnost da spriječi gusarenje Omišana i Primoraca. Mlečani su pretrpjeli od Omišana vrlo mnogo štete, ali su ih sad redovno nadoknađivali od onih koji su im za Omišane jamčili. Ni oni gradovi, koji su čak i plaćali odštete za omiško gusarenje, nisu od njih imali mira, jer su Omišani, vični pljački, kad nisu zbog mletačkih galija smjeli napadati Mlečane, napadali i posjede dalmatinskih gradova i njihove lađe. Ugarski i hrvatski kralj Karlo Robert nije se ni najmanje za to brinuo, a Venecija je štitila samo svoje. Zbog toga se 1322. godine predadoše Veneciji  Trogir i Šibenik, a poslije njih i Split. Tako je sada Omiš s Primorjem bio sa svih strana okružen mletačkim teritorijem. Ali uza sve to ne prestadoše omiški gusarski pohodi, pa su se oni i nadalje zalijetali, osobitona otoke Brač i Hvar.

Venecija organizira sada progon Omišana i od strane samih otočana i od strane svoje ratne flote, koja je često svraćala u brački i hvarski kanal da potraži gusare. Hvaranima i Bračanima dala je Venecija ponovo dvije lađe, a 1334. g. još jednu, "da uzmognu sebe i svoje braniti od Omišana, koji ih na gusarski način neprestano na moru plijene". Venecija naredi Splićanima, Trogiranima i Šibenčanima da Omišane ne primaju u svoja mjesta i da s njima na trguju, a kapetanu Kulfa da se od vremena na vrijeme pokaže u okolici Omiša. Ali sve to, ma koliko škodilo Omišanima, nije djelovalo na njih, da se okane gusarenja. Gusarili su oni i dalje. Ni onda kada su 1358. g. Mlečani izgubili posjede u Dalmaciji, i od Kvarnera do Drača protezala se neprekidno vlast Ludovika Anžujca, nisu se Omišani prestali od vremena do vremena zalijetati na pučinu i pljačkati čak do blizu Boke kotorske. Tamo ih Mlečani gone, a  istodobno traže odštetu od kralja Ludovika, a i to da on omiško gusarenje spriječi. Kad su pak, poslije smrti Ludovika Anžujca, zavladale borbe u njegovim zemljama, omiški sugusari postali daleko slobodniji i pljačkali, kad su samo mogli. Godine 1394. oni čak zarobe nekoliko francuskih i flamanskih plemića, koji su se na jednoj mletačkoj lađi vraćali iz Svete zemlje, opljačkali im sve i poveli ih u Omiš.

U 15. st. izmijenile su se silno prilike na hrvatskoj obali. Godine 1409. kupila je Venecija Zadar i Dalmaciju od kralja Ladislava Napuljca, pa je nešto milom, a nešto silom do 1420. g. najveći dio Dalmacije i preuzela u svoju vlast. Omišani su bili sada sasvim zatvoreni dubrovačkim Pelješcem (Ratom), mletačkim Trogirom, Splitom, te otocima Čiovom, Šoltom, Bračem, Hvarom i Korčulom, a osim toga izloženi su neprestanim promjenama gospodara,te malo-pomalo prestadoše gusariti. U takvim prilikama predao se Omiš 1444. Godine dobrovoljno Veneciji.

Grga Novak: Prošlost Dalmacije

3. od 4
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Listopad 06, 2012, 22:31:05 »


Omiška bolest

Nemogu se zadosta izčuditi, i ne brez razloga, da u naišim javnim deržavnim listovim uba nije viditi s' čije god strane kakvo dokažanje, ili bolje rekši ispisjanje bolesti koja se je eto već odavno u Omišu pojavila, te ove stanovnike dosta i pridosta poremetila i umorila, što i još slidi i nasliduje samovoljno svoj otrovni upliv izručivati, i kosu nemilu oštriti, da ono što joj od lani još nije doreslo i sazorilo može u ovoj godini poraziti i opustiti. Valja reći da neima serčena čeljadeta koje bi o svojoj  otačbini kroz ovu bolest po štogod reklo i svitu objavilo svoje stanje. Ali tomu se čuditi nije kad se razmisli da ćeljade, ovako rekši, ostalo nije prosto, da ga bolest pohodila i obervala nije, ida još neslidi koga drugi, koga treći, koga peti i deseti put pohoditi i naskočiti, i tako nepada mu na pamet, obervan u svojim potribam u bolesti, objaviti svoju želju ni ričju ni pismom, nego nastojeći pouzdignuti svoje zdravlje, jedino se o tomu bavi, dok opet iznovice neposerne i napade u novu bolest, i u gore stanje.

Počela je ova bolest u lanjskoj godini 1849. u misecu lipnju, i svoj upliv raznila po ovomu gradu, te kao na tren oka s' jednoga na drugi kraj prilićala, s' jednoga čeljadeta na drugo prolazila, s' jedne obiteli na drugu priskakala, da nije malomu ni velikomu, siromahu ni bogatu, jednom i drugomu spolu, prostila i mimoišla: u malo ričih svukud je zavirila, i pod najubožnii pokrov je hotila nsernuti. I tako slideći, može se reći u višoj ili manjoj snagi, priko cile godine, te čak sve do danas, 10. kolovoza t. g. 1850, nepristaje popadati i moriti ovi mlohavni ostanak pribivaocah prošaste godine, neuzmičući svoje žestine, osobito ovih poslidnjih danah, od kada su vrućine poskočile na viši stepen svoje snage. Ali uhvat se je u miloserdje božje, i u utočišće Majke njegove od Skalicah, koja s' velikom svečanostju prošastih danah, pobožno nju prateći u golemomu skupu, bi u župničku cerkvu prinešena za tu sverhu, da će popustiti, kako jur do sad popušta svoju oštrinu.

Radi toga pomerlo je Kipah od miseca lipnja do sverhe god 1849 .............. 80
Svega umerlo je priko sve godine .............................................................. 97
Takodjer pomerio je Kipah od 1. sičnja do 10. kolovoza 1850 ................... 39
Mertvih skupa u godinu danah, misech 7, danah 10 .............................. 136
Živih do današnjega dneva (10. kolovoza) ............................................... 627
Skupa mertvih i živih ............................................................................. 765

* kipah (osoba)

Zabiliženje

Rodilo se je u god. 1849. dice, medju kojom dvoje nezakonite poslane u Sirotostanište Splitsko. Od šesnajstero koja su ostala u mistu, troica samo živu, a ostalasu pomerla.

Rodilo se je u god. 1850 (od 1. sičnja do 10. kolovoza) 12, od kojih sedmerica su živi, a petero je pomerlo.

Od 1. sičnja t. g. do veljače od šest rodjeni, jedno samo žive, a petero je mertvih.

Oni pak rodjeni od miseca travnja u naprid svi su živi.

Broj dušah u Omiškoj Župi, ne sauzimljući kapelaniju od Zakučca koja je jur pridružena k' Omišu, s' početkom tek. god. iznosaše 654, od kojih umerlo je, kako je gori rečeno, 39, a rodilo se 12: Sam dakle Omiš broji dušah, danas živućih 627.

Od općenske ove bolesti tri sama kipa izostadoše oprošćena i zdrava, jedan pak od kojih umri u misecu veljači t. g.

Različite naravi bila je ova bolest omiška; tako da čeljade koje bi uhvatila terpilo bi i podnosilo bi drugda jedne, drugde druge verste bol i muku, osobito pak bilo bi naskočeno od nikoga raspuštenja i velike slabosti u svemu tilu, od bola glave i od niko težine, od muke plećah, žglobah, od podiranja na bljuvanje, gerstjenja na jilo, tumbanja, podvijanja, - mišanja crivah, zavijanja po terbuh, zlovolja, zavertanja svisti, i tako dalje. - Pozatim nastupila bi u mnogim ognjica, te bi se okrenula u groznica, nikim treći, nikim četverti dan, a nikim i svaki dan, i povraćala bi se do 20. i više putah.

Uzrok ove bolesti, govori se daje: oduhivanje otrovno blatine iliti bare što je pokraj mista, tj. ona krovina kud se razliva Cetina i more natapa, te mertva voda leži i smrad poradja. - Po isti način endeci, tj. oni prokopi i druge rupetine što su oko puta, iz kojih se iznila zemlja ne davno, za sagraditi Kolovoz koji vodi do Splita, i u kojim nepristojno voda leži priko cile godine, niti otiče na koju drugu stranu. Naravno je da taka voda ležeća u jarugama, puna svakoga smrada i zelena plisa, uzvišći, i  kao da uzavre na sunčenoj litnjoj žegi, pak uzdižući svoje oduhe, zrak kuži i truje, te raznosi po mistu i po okolici svoj zlohudni upliv, koji poradja tolike bolesti i druge nevolje ljudske; osobito onda kad u rečenim baretinam i jarugama poćme ona vodurina odstupati, radi pomanjkanja kiše i sunčene žestine pristupa, te izostane ona kaloga i močar, da gori smrad čini i žešću uzrokuje štetu zdravlju, nego ista mercina koju poništo terpit nemožemo.

Godine 1847. u kojoj zapuće se put priko one blatine, kroz terstje i ševarinu prosicati, zemlja onaj taložna, koja je od toliko berž vikovah pod vodom ležala, na dvor iznositi i na nalog tamo amo razbacivati, udilj toga vrimena dvojstruko više nego ostalih godinah pomor nastupi u Omišu, i bolesti nove pristupiše u puku, što bi očiti zlamen pokvarenoga vazduha, i njegova nagloga raspruženja po onoj ukolici.

Poznato je da još od godine 1811. ajer (zrak) u Omišu bio je zdrav i dobar, i ritko je bilo čuti da je groznica koga uhvatila. U rečenoj godini gos. Pava (od) Caralipeo, rečeni Despotovich, častne uspomene, čini nasuti jedan veliki lokanj (fossone), tj. jednu dugačastu i široku rupetinu što nu se vidi niže zidovah gradskih na podne, odkle izhodjaše jedna otrovna oduha, radi ležećih ondi vodah usmerdjenih, te oni zrak običavaše kužiti i trovati, - što još s' razlogom Povistnik Lucio bijaše opazio da Omiš, blizu rike, bi podložan ognjicam trećodanieam (groznicam), koje već pristadoše i odstupiše potla nasapa spomenutoga loknja za 11. godinom. Budi slava vikovita uspomeni Karalipea **, koi je učinio tolika dobra svojoj otačbini, saranivši ju od tolike bolesti i pomora, i odkupivši, nek' ovako rečem, od tolikih mučnostih, - osobito otvorivši put pokraj Cetine, kroz tolike prosike, najmučnii i najviše rizičnosti, koji vodi k' planini; pače istu Cetinu suživši i od poplavi uspregnuvši što je tičac zidovim uapadala. Od ovoga posušenja svidoči urizano pismo na četverokutnu uljudnu kamenu u zidu od strane rike ukopano, što mu je otačbina, na vikovitu uspomenu, još zanjega živa, za bilig harnosti, poklonila, i posvetila koje pismo na slideći način zvoni:

A. PAOLO CARALIPEO

BENEMERITO  GIUDICE  DI PACE
E  VICE  DELEGATO  DI  GOVERNO  IN ALMISSA
CHE
CON  SAGACITA  E ZELO  AMMIRABILE
NEL  BREVE  PERIODO  DI  SOLI  TRENTA  GIORNI
DA  IMMONDE  MALSANE  PALUDI
SOLLEVO  QUESTA  AMENA  COMODA  PIAZZA
E  CON  ARGINE SOLIDO  E  SPAZIOSO
RESTRINSE  IL  FIUME  INONDATORE
QUESTO  MONUMENTO
DI  DOVUTA  GRATITUDINE
GIOVANNI  MATULICH  PODESTA.
ANT. BENCOVICH  COMAND. LA  GUARDIA  NAZIONALE
TUTI  I  SUOI  CONCITTADINI
IL  GIORNO  XIX  MAGGIO  MDCCCXI.
P. C.

** Plemićka obitelj Karaplieo; Despotović preuzeli prezime Caralipeo (MD)
Vidi > O Sinju u Dalmaciji s okolišnim starinami; Odgovor #8 : Rujan 10, 2012, 15:05:33 > Pleme Branković >
http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=2885.new

Pavi od Caralipeo, zaslužnom mirovnom sudcu i zamjeniku ravnatelja (teritorijalne) vlade u Omišu koji je u kratkom roku od samo trideset dana, s čvrstim nasipom ograničio izlijevanje rijeke, podižu ovaj spomenik Ivan Matulić i Ante Benković, zapovjednik nacionalne garde sa svojim sugrađanima, dana 19. svibnja 1811. /Kratki slobodni prijevod MD/
Prvi Benković koji se spominje u Omišu >
http://plemstvo.hr/benkovic.htm

U pošljici (Epidemia), bolesti, lanjske godine Vladanje je dosta troška izručilo, i šaljući više likarah, i pripomaganjem likarijah siromasim. Više hiljadah florinah ono je primile na se za uložiti u nasipanje, jur započeto od više misecih, lokanjah i blatinah, koje su oko puta gori spomenutoga, sverhom za osloboditi one zemlje od vodotopja i podobriti oni pokvareni zrak toliko smertan stanovnicim mista ne samo, dali jošte svitu inostranumu, koji k' Omišu dolazi, na taj način, da malo tko utiče od take bolesti, ili sa smertju plaćajuć, ili s'dugom i naglom bolestju da se mučno olikati može. Radi koje sverhe svit so odbije i nepristupa k' mistu, kao što je bio običajan. Ja bi mogao čodo prilikah nabrojiti koji su pomerli u Omiš dolazeći iz različitih mistah, i iz iste turske zemlje, i udilj po putu i kod svojih kućah naglo se razbolili, - što i danas jošte čuje se i vidi, te slidi umirati i razbaljati se. Svit je već dosta oparen i straši se u Omiš dolaziti, pače ovu bolest zovu - Omiška bolest - niti drugog imena u ustma puka nosi. Kolika ovdi šteta mistu i okolišnomu puku!

Osobito nastojanje i brigu izvan Vlasti mišćanske, uložio je Opravnik Župnički M. P. Dekan Gos. D.n Ante Lovrich za bolestnike i siromahe. Brez pristanka može se reći on jih je pomagao i slidi pomagati s' čorbom, brašnom i svačim drugim ugledati, uloživši potribito nastojanje. Po njegovoj pomnji i nastojanju dostigao je doslt blagodarnosti od Prisvitloga Biskupa, i od ostalih bolje stojećih. Ubožar dostojno zove ga Otcem siromaškim; jer po njegovoj pomnji i pridobru sercu toliki su ostali živi sahranili se od nevolje, od glada, od golotinje i drugih nezgodah, koje u ovakim tverdim okolovštinam svak, a osobito siromaš terpi i podnosi. Ako mu nije priskočiia srića zadobiti koje uzdarje, nek mu je zadosta da će siromaš imati duboko upečaćeno njegovo ime u srid vlastitoga svoga sordca, što ga imade čak većma obradovati neg' išto drugo. - Ovo je put, po komu hodeći skuplja na nebu g. Lovrić sebi plaću duhovnu, gdi ni moljca, nit erdja neće izgristi - Jest i drugi jedan misnik u Omišu, g. D.n. Nikola Defranceški, pun milostinje i ljubavi prama ubogomu, koji u blagodarstvu nepopušta nikomu drugomu, - jer svedjerno i brez pristanka zadužbine take čini, da napokon onu platu što za S. posvetilište dobije, onoga časa ubozim, koji ga tu čekaju, podili i njih utiši. A može biti da se i nezna da on na svitu žive! - Što bi ikad on činio, kad bi na hiljade broijo! - neimadući on drugo nego samo svoju kućicu - što je njemu i njegovim angjelićima (siromasi) zadosta, kako on običaje reći.
Blašeni miloserdni, jebro će oni miloserdje dostignuti! - Ovake naslidujući život vičnji dostignuti hoćemo.

Verdoljak Imoćanin
Glasnik dalmatinski 27. kolovoza 1850

________________
Kuga (crna smrt) se pojavila u Vojnoj krajini 1812. i 1815, a u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji 1813. Najstrašnija od tih kužnih epidemija bila je ona koja je od 1815. do 1817. harala u Dalmaciji, osobito u Makarskoj, Omišu, Splitu i Dubrovniku.



Na omiškoj stini

Dok Cetina teče uvik će nas biti
čvrsti smo ka' stina, dragi Bog nas štiti

Tukli su nas vitri, nevere od rata,
al' slomili nisu granu od Hrvata

Zavonjalo smilje s krša, zapivali grdelini,
hrvatski se barjak vije, na omiškoj stini.

Ponosno i sad leprša, taj barjak od zlata
omiška je stina, simbol nas Hrvata

Živit će nam ime makar granu sikli
resti će nam sime ovdi di smo nikli

Tukli su nas vitri, nevere od rata,
al' slomili nisu granu od Hrvata.

Tekst: Pere Picukarić
Glazba: Dušan Šarac


* * *

Župna Crkva sv. Mihovila

Župna je crkva u Omišu posvećena sv. Mihovilu. Sagrađena je početkom XVII. stoljeća, o čemu svjedoči natpis na latinskom na pobočnim vratima. Zvonik crkve dovršen je u XVIII. stoljeću. Crkvu su sagradili mjesni graditelji, a objedinjuje značajke gotike, renesanse i ranog baroka. U niši iznad raskošnog kamenog ulaza nalazi se kip sv. Mihovila i prozorska ruža. Na crkvenim zidovima nalaze se grbovi mletačkih plemića i grb grada Omiša.

Kameni se grbovi mogu vidjeti i na kućama bogatijih obitelji, a portreti uglednijih plemića na oltarnim slikama u crkvi.



Tekst: www.omis.hr

4. od 4
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Listopad 06, 2012, 22:39:14 »


Radmanove mlinice u Viseću

VISEĆ. Rieka Cetina od Omiša u iztok brodljiva je za 5 kilometara do starih Kačića mliništa, danas gosp. Radmana. Nad tom mlinicom s lieve strane rieke diže se visoko brdo i na vrh njega vide se ostanci i temelji staroga grada Viseća, koji god. 1404. kralj Ostoja oduze vojvodi Klešiću, a god. 1444. Herceg Stjepan sa Omišom pridruži Hercegovini, a njegovi sinovi prodadoše Mletčanim koji ga održaše do karlovačkoga mira, pak zapustiše.


U kanjonu Cetine, na predjelu Viseć, mlinice su zbog povoljnog položaja sagrađene veoma rano. Najraniji podaci o mlinicama na tom lokalitetu potječu iz 1722. godine. Ta je godina uklesana u kamenom popločanju nadsvođenoga prolaza u današnjoj zgradi. Staru mlinicu kupuje Nikola Radman, koji zajedno sa svojim sinovima započinje temeljitu modernizaciju, proširenje i rekonstrukciju mlinice te uređenje šireg prostora u kanjonu.

Tako preuređena mlinica doimala se poput ladanjske građevine, ljetnikovca. Ona je to zaista i bila jer ju je obitelj Radman u tu svrhu djelomično i koristila. Južni dio građevine imao je gospodarski, a sjeverni stambeni karakter. Okolni prostor nekadašnjih močvara i livada oblikovan je kao perivoj. U istočnom je dijelu, uz mlinicu bio manji ovalni bazen, a uz njega golubarnik za više vrsta golubova. Uz rijeku i u perivoju uzgajali su se paunovi, fazani, patke i labudovi. Usred perivoja posađena je platana, danas jedna od većih stabala u srednjoj Dalmaciji. Uz perivoj i dovodni kanal kojim je doticala voda za pokretanje mlinova, kojeg dokumenti nazivaju potok, sagrađen je bazen – ribogojilište pastrva. Mlinica je za javnost otvorena u siječnju 1848. godine, nakon što su postavljeni mlinovi za pšenicu i sasvim sitno brašno.

Danas su Radmanove mlinice uređene kao restoran – izletište u kojem se u svježini krošnji visokih stabala, spokoju kamenih mlinskih kola i sunčanog sata, lijenim pastrvama u bazenu osjeća ladanjski duh proteklog vremena.

Tijekom stoljeća rijeka Cetina na svom je putu prema moru usjekla veličanstven kanjon. Svojim gromoglasnim hukom donosila je snagu koja je stoljećima pokretala mlinska kola, a zatim nalazila smiraj u dodiru s morem. U tom spoju brzaca i mirnog toka već u 17. i 18. stoljeću spominju se mlinice, koje svoj procvat doživljavaju sredinom 19. stoljeća kad ih preuređuje obitelj Radman po kojoj i danas nose ime.


Iše prolaza bio je grb. Vjerojatno pl. Kačića



Klikni za uvećani prikaz

Tekst: http://www.radmanove-mlinice.hr/index.php/hr/radmanove-mlinice/povijest-radmanovih-mlinica

vlasnik:
voditelj:
kuhar:
adresa:
telefon:
fax:
web:
e-mail:

ljetno radno vrijeme:
neradni period u godini:
Damir Rogošić
Dunja Kadrić
Goran Marunčić
Kanjom cetine, 21310 Omiš
(021) 862073
(021) 862238
www.radmanove-mlinice.hr
info@radmanove-mlinice.hr

08- 24
01.11. - 01.04.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!