CRO-eu.com
Prosinac 04, 2021, 04:07:00 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Imotski i Imotska krajina  (Posjeta: 10498 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Listopad 04, 2012, 15:26:25 »


Povjestne crtace o Imotskom kotaru *

Imotski kotar obiluje starinama iz raznih doba, ali se je, žalibože, dosad malo tko bavio traženjemi proučavanjem istih. Tu imade i takovih tragova, po kojima se razabire, da je kotar bio naseljen još u prahistorijsko doba. U oči najviše padaju gomile, kojih je ovdje više ondje manje u različitoj veličini. Većim su dielom na brdima i to po više ih na broju, a one na vrhovima su usamljene. Neke su malene i kojekako nabacane, te se u njima nalazi samo 1-2 groba s dotičnim ćovječjim kosturom, ali bez orudja, oružja i bez nakita. Takove su np. na zapadu Imotskomu blizu dvaju jezera[/b], pa onda u Postranju oko jezera Galipovca itd. Veće su u Grabovcu, u Krstaticama, u Slivnu itd. i sliče onima u Runovićima, u kojima se nije našlo ništa prehistorijskoga, doliš nekoliko kamenih prešljena i nekoliko komadića zemljane slabo pečene posude sa nešto malo uglja. Koliko je dosle poznato opazilo se je u Grabovcu, Runovićima i nedaleko Imotskoga blizu gomila još i ostanaka prehistorijskih ljudskih stanova. U Grabovcu našlo se je takogjer predmeta iz kasnije kamene dobe, pa iz bronzane i željezne, zatim iz ranije rimske perijode. Jedan dio od ovih predmeta nalazi se u spijetskom muzeju, a jedan u bečkomu dvorskomu prirodopisno-povjestnomu muzeju, dok ih je još nekoliko u mjestnog župnika vlč. Don Marka Vrdoljaka. O pećinama kao prehistorijskim stanovima, kojih takodjer ima u kotaru, ne ćemo ni govoriti, jer ni cigla nije bila pretražena. Ali svakako najzna menitiji su u ovomu kotaru ostanci gradjevni iz rimske dobe.

Iz Salone duž cieloga kotara prolazila je rimska cesta u Naronu, a njezini ogranci vodili su k raznim mjestima i utvrdama, čak u današnju Bosnu i Hercegovinu, kako se to po ostancima raznoga smjera i danas razabire. Na spomenutoj cesti stajao je grad Tronum, gdje je sada selo Lovreć, pa Billubium na Berinovcu, zatim municipij Ad Novas na polju na ubavu pnložaju blizu rieke Vrlike, u Runovićima. Njime su upravljali duoviri **. Ovdje našlo se je slučajno nekoličak liepih nadpisa, a danomice na' lazi se rimskoga novca i dragoga kamenja[/b], te svjetiljaka, staklenaka, lončića itd. Po nadpisu, našastu kod Trilja (koji je nadpis bez ikakova temelja, osim tog, što je ondje našast, zaveo u bludnju slavnog Momsena, pa mnoge druge, da uztvrde, da je Delminium stajao, gdje je danas Gardun) g. 1848 znamo, da su cives Novanses sudjelovali uz Ridite i Delminense g. 184 po Isusu kod popravljanja mosta na rieci Cetini. G. 532 prigodom drugoga crkvenoga sabora, držana u Saloni, spominje se za zadnji put Ad Novas, kad je kanoj kršćanski grad bio podredjen Sarsenterskoj biskupiji. Moguće, da je malo poslije ovi grad postradao za borba Gota s Rimljanima.

Oko 6 km. daleko od mjesta, gdje je stajao Ad Novas, ovomu na zapadu, biva više Kamen-Mosta u Picukarici ogradi odkriven je g. 1886 liep mozaik, koji predstavlja čętverouglaste i pačetvorne urese, sastavljene od bielih, crvenih i modrih kamenčića. Izpod ovog mozaika vide se mali stupovi okruglih opeka, naslagaoih po četiri jedna povrh druge, debelih 0,07m. poprieko, a stupovi u dalečini jedan od drugoga 0,7m. po prilici, koji su uzdržavali gornji kat. Samo je jedan dio bio odkriven ovog mozaika, a dalje nije se moglo kopati radi mjestnih potežkoća. Na okolo vide se starinski zidovi porušeni razi zemlje, šikarjem zarasli, klačarde, gomila itd; Po mnenju gimnazialnog ravnatelja i g. Bulića ovi ostanci valja da su pripadali rimskim kupeljima-Thermae.

Na zapadu Imotskomu za kakovih 5 km. na Kulicama u Proložcu našast je zavjetni nadpis Cereri, božici žita, pa nedaleko mosta Šarampova drugi nadpis Trivia, božici razkršća, a još nešto više u sjever u Badnjevicama blizu "Dropuljića mlinice" takodjer nadpis, ali posvećen božici Diani s njezinim reliefom, na lovačku s lukom i psom.


Božica Diana sa psom

Kod Šarampova razkopano je otrag malo godina nekoličak rimskih grobova, u kojima se je našlo staklenaka i svjetiljaka. S drugu pak stranu mosta, dakle u Postranju, našao se je malen kip od tuča, predstavljajići Herakla, pa kameni kip, predstavljajući koju mjestnu božicu, valjda koju nymphu. Osim starih zidina, te opeka i drugoga, što se tu nalazi, našao se je komad opeke s izvrnutim pismom Fronto, biva ime tvornice opeka, kojoj je po istoj opeki prvi put spomena u Dalmaciji. Nešto više mosta u sjever na brdašcu ima golema gomila nazvana "Kokića Glavica", valjda s toga, što su tuda Kokića kuće. Više "Glavice" i niže viri iz zemlje još po koji komad stara debela zida, Još više u sjever za kakov 1 km. strši na klisuri na tri kata posvodjena kula sa zidovima preko 1 metra debelim. Nešto 'su dalje zidine stare tvrdje, izpod koje prodorom za velikih kiša teče jako šumeći i krupno i sitno kamenje kotrljajući potok Suvaja. Sve ove zidina bile su valjda utvrda s gradom još za vremena naših domaćih vladara. Pače znade se, da je ovo mjesto nekoć bilo u vlasti  hercega od sv. Save, Stjepana Kosače, a kasnije da je palo u turske ruke. I u mjestu zvano Varošišće, podnu polja Proložkog, daleko od mosta okolo 2 km., našlo se je nazad 25 godina po prilici olovnih cievi, opeka, stupova. od opeka, starih zidova, svjetiljaka, lončića, urezana dragog kamenja, novaca itd. Ovdje se razabiru i temeljni ostanci zidova stara mosta, izpod kojega je oticala voda iz Proložkoga Blata.

U Krivodolu, na Berinovcu (Billubium) i na Lovreću (Tronum) nadje se kadikad komadja klesana kamenja, novaca osobito rimskih, svjetiljaka, staklenaka, dragog kamenja itd. Nego rimska cesta, prije spomenuta, valja da je bila osobito strategiški znamenita, jer po glavicama s jedne i s druge strane nje opažaju se zidine ovdje manjih ondje većih utvrde, počimljuć od, Ciste pa napried. S lieve puta na Lovreću podiže se glavica Vrh-Gradina, gdje je bila tvrdjava, po pričanju sadašnjeg nadbiskupa barskoga Milinovića. To se razabire iz gomila razasutih zidova, kao i to, kako su; isti bili razdieljeni. Pasala su ju tri reda zidova, te se vide još, ako i malo, kako su bili izpredieljeni kresanim kamenjem srednje veličine i klakom zidani. Puk priča, da je ovdje njegdą, prebivao kralj, pa za to neki dio zidina, što je, rekao bi, posobito stao, na komu se mogu poznati vrata, zove se obično kraljevi dvori. Od Vrh-Gradina prama podnevu pruža se ravnica do one, što ostaje na, desnu puta, koja je k iztoku umakla i koja se zove Trbotor. Na ovoj bila je takodjer tvrdjava, ali manja od prve. Tako i na drugim glavicama razabiru se ostanci manjih ili većih utvrda. Lovreć i Cista poznati su sa velika broja stećaka, mašeta iliti mramora. Tih imade i u Proložac-Postranju, Podbablju, Zagvozdu itd.

U Grabovcu zapadno od kuće žnpnika Vrdoljaka uzdigla se  je gustom šumom obrasla glavica, na kojoj se nalazi novaca i drugih predmeta iz rimske dobe. Po ostancima zidina, sada zemljom zatrpanih, mora da je ovdje stajao nekoć malen, nu tvrd kašteo. U blizini crkve nalazi se kresana kamenja, a u zemlji temeljnih zidina. Oni seljani umuju, da je ovdje bila nekakova rimska naselbina, pače tvrde, da je bio Stridon *** rodno mjesto sv. Jeronima.

A sada da se osvrnemo na Imotski. Već Porphirogenet spominje Emotu - odtud Imota, Imotski  kao sielo istoimene županije u X. vieku. Po tom su ovaj grad utemeljili Hrvati poslije svoga dolazka na ove krajeve. Ali se za stalno drži, da se je Imotski podigao, na ruševinama grada Emota, koji se već prije dolazka Hrvata spominje. Po izumrću narodnih vladara Imotski je pripao humskoj zemlji. Kad je Dušan silni ovu osvojio (oko g. 1344), dodje pod njegovu vlast i Imotski, koji je s kotarom u razno doba pripadao sad duvanjskoj sad makarskoj biskupiji. Medjutim bje za kratko srbskom svojinom, jer kad se humska zemlja povrati pod vlast zakonitih svojih vladara, povrati se s njom i Imotski. U darovnici pak kralja Ostoje Jurju knezu Vukčiću i braći Radivojevićima s nadnevkom 28. XII. 1408 spominje se i "oppidum Imoschi cum Provincia Imota et Posusje cum omnibus juribus et territorijs".

Wilkinson n svom djelu "Dalmatien und Montenegro", Leipzig 1849 sv. II. Str. 144 pripovieda, da je u starom gradu biva u tvrdjavi, stanovao herceg od sv. Save Stjepan Kosača i da ga je dao popraviti po njekomu Ljubomiru, vojvodi bosanskomu, kako svjedoči nekakov nadpis ondje našast.

G. 1503 i 1519 spominje se Imoczka u turskoj vlasti, ali je još prije pao u turske šake, i to odmah iza propasti Bosne i Hercegovine. Ovi nesretni krajišnici pretrpili su mnogo nevolje i progonstva: strepili su uviek za svoj život i za imetak, jer bi nesiniljeno Ture iznenada nahrupilo' u kuću, da što otme ili kako inače oskvrne pošteni kućni prag. U ovako žalostnim časovima nalazili su kršćsni jedino utjehe i obrane kod duhovnih svojih pestira, kod franjevaca, koji su s njima dielili dobro i zlo, sreću i nesreću.

__________
* Izvori: Cattalinich "Storia della Dalmazia“. Zara 1834;-5; Zlatović "Franovci". Zagreb 1888:, Klaić "Opis zemalja, u kojim obitavaju Hrvati", Zagreb 1891; Maschek "Mannale" Anno VI e VII. Zara 1876; Wikinson "Dalmatien und Montenegro". Leipzig 1819; Arkiv za poviest jugoslavensku. Knjiga V.; Constantinus Porphirogenitus "Corpus scriptorum historiae bizantinae"Bonnae 1810; razni godišnjaci "Bullettina", te sitnije viesti iz Petter "Dalmatien". Gotha 1857, pa Farlati itd.

** duoviri (kolegij dvojice), birani iz redova gradskoga vijeća (MD)
http://hr.wikipedia.org/wiki/Narona

*** Stridon > antičko naselje nepoznate lokacije, rodno mjesto Sv. Jeronima (možda zaleđe Rijeke) /MD/

Nikad sluge ne stvaraju povijest
Na mrtvoj straži vođa prvi stoji
Domoljublje po žrtvi se mjeri
Država se samo mačem kroji.
Ante Bruno Bušić
1.   od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Listopad 04, 2012, 15:32:33 »


U polju 2,5 km. na zapadu Imotskomu blizu izvora Vrlike razabiru se i danas ruševine samostana ovih požrtvovoih redovnika. Samostan gradili su u XIV. vieku domaći knezovi. U puku žive predaja, da je s lajikove nepomnje zapuhača bila uskočila u kamenicu ulja, kojim su fratri bili začiniti večeru i u jutro s tog osvanuli mrtvi, osim ciglog jednog, koji je bio bolestan, pa ne večerao.

Medjutim ovdje fratri nisu za dugo ostali, jer ih je savjetovao  sv. Jakov od Marchi-e, da se presele za 7 km. dalje na zapad. Blizu jezera u Proložkom Blatu na glavičici, koja je većim dielom godine kao kakov ostrv obkoljena vodom, sagradiše nov samostan. Ali ni tu ne nadjoše mira, jer su im se Turci osvojenjem Bosne (1463) bili primakli, te g. 1468 bjehu primorani priseliti se u zapušten makarski samostan, koji jim bje darovao vojvoda kliški Žarko. Kad je g. 1565 o. Mijo Ghislieri pod imenom Pija V. Postao papom, pohiti k njemu fra. Mijo Runović kao starom svom znancu i sudrugu, da bi ga novčąno pomogao, eda popravi proložki samostan. S dobivenom podporom popravi, ga iste, godine, u nj se iz makarskoga preseli sa njekoliko fratara, da svojim otačbenicima vida rane, koje su im Turci neprestano zadavali.

G. 1640 pohodi ovaj samostan o. Pavao Pellzer iz Rovinja. U njemu nadje 8 misnika, 4 -djaka, 3; lajika i 4 učenika. "Sumostan je na ostrvu" - piše on – "naokolo njega podignute su po. zide na okrug, povrh kojih razpružile su se odrine loze. Naokolo su jezera brda puna životinja: kozjači i vunjači; čobani pjevaju i sviraju, janjci skakuću i bleje, žabe kvrkoću, te čovjeku godi tolika raznolikost glasova i napjeva. Fratri imaju tri trupine za prevoz. Rekoše mi, da su sbog turskoga zuluma prenjeli u Poljica pobrinit i pokušat, da sa sebe svale jaram robstva, pozovu u tvrdju gvardijana Vrljića i sve župnike one krajine i zagroziše im se, da će ih sve poubijati, samo ako se krajišnici pokušaju pobuniti. Da ih medjutim puste na slobodu, zahtjevahu neka im dovedu jamce (žirante). Kao takovi prikazaše im se knez Kiso i Nikolić iz Proložca. Ali Turci ipak za svoju veću sigurnost okuju o. Stjepana Vrljića i bace ga u tamnicu. Kad puk za to doznade, poboja se za svoje glave, te pokupi na brzu ruku, što se je dalo pokupiti, pa pribježe k Zadvarju i Rogoznici.

Ne ostade više nitko, tko bi obradjivao zapuštene zemlje; s tog Turci prisiliše svog starešinu ... na slobodu Vrljića. On im morade obećati, da ... povratiti na svoja kućišta, ali neka ih više ne uče (?) ...
Netom se je Vrljić oslobodio sužanjstva, stade se dogovarati s ostalim redovnicima, kako što prije pribjeći u Primorje. Rek bi da su Turci saznali za ovu ... namjeru, jer aga posla čarša k Vrljiću, da ga pozove, neka dodje k njemu na razgovor ...

Nu Vrljić se ne odazva aginoj poruki, jer se je dobro sjećao pustog strahovanja, s kojim su ga Turci svako malo mučili, nadnoseć mu handžar nad glavu, da mu je odsieku i izvodeć ga na gradske bedeme, te silujuć ga da gleda u bezdan jezera, u koje da će ga ubaciti. Kad se jednog dana samostanska ladja primicala kraju za nabavu živeža, neko pastirče (?), koje se je do vode nalazilo, stane dozivati ladjare, neka ... k obali, jer da su se Turci zaklonili za grmlje, od ... uskočiti u ladju na silu preveti se u s... odklonjena po... od fratara, ali ... pastir ... nabiše ga na kolac ... nemogoše na dulje da ostanu u samostanu već se brže bolje sporazumiše sa seoskim poglavicama, koji su još bili ostali, te s mahom, crkvenim ruhom i posudjem pribiegoše k Zadvarju i Rogoznici. Ali ih opet bezi stali moliti i za... kmetove, da se povrate. To oni od nevolje i oskudice živeža i učiniše, ali istom druge godine. Nego i kršćanima prevršila kapa i begovskog zuluma i spahijskog progonstva, pa kad ih još podpališe ot. Vrljić Imoćanin i ot. Lovro Šitović Ljubušak, pobuniše se u srpnju 1717 i listom podigoše, da izćeraju stare dušmane iz otačbine svoje. Netom sazna general Emo, da su spomenuti fratri u dogovoru š njime pobunili krajišnike, pohiti im u pomoć sa svojom vojskom, a seržent-major Rizzo s topničtvom. Sa svih strana oklope grad i osvoje ga na juriš, a tvrdjavu podsjednu. Za jurišanja prvi su krajišnici, nego ni Turci se ne predaju, već se brane i bore kao razljućeni lavovi. Naši znatnim gubitkom osvoje prvi bedem i spreme se, da podkopaju tvrdju i podmetnu lagum (minu). Kad su bili gotovi s poslom, uvide i Turci koliko im prieti pogibelj, a odniku ne dolazi pomoć, te izvjese bieli barjak u znak da se žele predati ... sa ženama s djecom i prtljagom izići ... moći u Mostar ili u Ljubuški. Nego njeku ... žao ostaviti ... stoga ostanu na starom ... u vjeri Kristovoj ... da se pokrste ...

I mnogi starosjedioci, koji su ... vrate se u svoju otačbinu iz Bosne i Hercegovine, a također i mnogo drugog naroda imalo je našto se ... a ubao i plodno polje čekalo je na vriedne ruke da ...

M. Bulić, 1. kolovoza 1892

________
Zadnji dio teksta je jako oštećen i nečitljiv (MD)

 
Klikni za uvećani prikaz

Nikad sluge ne stvaraju povijest
Na mrtvoj straži vođa prvi stoji
Domoljublje po žrtvi se mjeri
Država se samo mačem kroji.
Ante Bruno Bušić
2.   od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Listopad 04, 2012, 15:37:46 »


Imotska županija

Izmeđju hrvatskih županija Konstantin Porfirogenet spominje u X. vieku i Emota, Imotsku. Pošto bijaše na kraju države, na jugu; odaljena i osamljena, nije bila u doticaju sa ostalima, niti joj nalazimo kojega župana uz ostale s kraljem, da je podpisivao povelje i darovnice kao svjedok. - Županija se je mogla sterati na zapad do rieke Cetine; od sjevera razstavljale ju planine Kamešnica i Zavelim od livanjske županije, od iztoka, od Zavelima na Posušje k Vitini, svrćala granica po brdima do Vrhgorca, a s juga pružala se od Cetine do Biokova. - Stajaše dakle izmedju županija: s jugo-iztoka Dalenske iliti duvanjske, s jugo-zapada Raztočke i Mokranske, sa zapada, preko Cetine rieke, Poljičke i Cetinske, a sa sjevera Livanjske.

Zemljište je ravno ali većim dielom krševito, svakako plodno, te i Latini imadoše onamo u Runoviću grad Novae ili Ad Novas i u Lovreću Tronum ili Bilubium, koje, kao i ostale, razrušiše divlji Obri *. Širom sve županije razsijani su veliki mašeti, stećci, starodavni hrvatski nadgrobni spomenici, te pokazuju, da je njegda župa bila dobro napučena. Po uredbi bosanske države, županija Imotska bi sdružena bosanskoj kraljevini, a kašnje zapade Stjepana Hercega, u XV. vieku, dokle ju i njemu, oteše Turci i održaše do god. 1717. Od tada mletačka i kašnje austrijska.

GRADOVI


Klikni za uvećani prikaz

1. Imota, Imotski, glavni grad županije, kojoj ime dade, sagradjen je povrh vrletnih klisura, nad jezerom sa južne strane. Grad bijaše dosta velik i jak, jakim kulama i debelim ogradama. Godine 1503. uzeše ga Turci, ali ugarsko-hrvatski kralj Matijaš, buduć uzeo Jajce u Bosni, u primirju s Turcima ovi mu ga moradoše povratiti. Malo kašnje opet pade u turske šape, i oni s južne strane kosimice k polju zasnovaše varoš, koju kašnje Mletčani razkriliše i razprostraniše. Mletčani potjeraše godine 1717. Turke iz grada i sve krajine. Oni držahu u tvrdjavi dobru stražu do pada skupnovlade; kašnje, razoružana, cjelokupa se održa do malo godina nazad; ali od nekog vremena, bez prestanka se obara.

2. Proložac Na sjevero-zapad od Imotskoga, u selu Proložcu, imotske obćine, nad potokom i mostom "Šarampov", povrh strmih klisura s jedne i druge strane vide se ostanci zidova starih utvrda. Cienimo, da su staroga grada Proložca, koji po ugovoru Turci moradoše predati kralju Matijašu zajedno sa Imotskim 1503.

3. Čačvina. S iztočnog kraja sinjskoga polja, s lieve strane rieke Cetine, nad selom Čačvina u sinjskoj obćini, diže se zašiljeno visoko brdo, a povrh njegovih vrletnih klisura visi se stari grad Čačvina, za kojim se najprije Turci polakomiše i potražiše od Stjepana Hercega god. 1466. Grad je možda u davnija vremena pripadao županiji cetinskoj, ali rad naravnih medjaša rieke stavismo ga u imotsku. On je i kašnje bio hrvatskih bana, dokle god. 1466. ote ju Stjepan Herceg banu Pavlu Šperančiću. Turci ga zaposjedoše kada i Sinj, god. 1536., i održaše do god. 1686. Donekle ga Mletčani stražiše, pak zapustiše. Kako je na osamljenoj visini, tako ga često gromovi udaraju i ruše, te danas samo preostaju visoke razvaline kula i ograda.

Napisao Fr. Stjepan Zlatović, god. 1897.
___________
* Obri > Avari;   nomadski narod mongolskog podrijetla koji je u ranom srednjem vijeku vladao područjem Panonije


Imotski

Imotski ili Imoski, trgovište uz bosansku medju, uzdiže se na obronkn brda Podine, izpod kojega je puklo prostrano Imotsko polje. Ovo polje širi se od zapada prema iztoku u duljini od dvie milje, te se dieli na dvoje: na okruglo Proložačko polje na zapadu, i na Imotsko polje u užem smislu, koje se širi i preko dalmatinske medje u Bosnu. Poljem teče rieka (bolje potok) Vrlika, koji se gubi na bosanskoj zemlji u ponorih. Cielo Imoteko polje, koje narod zove Imota liepo je i pitamo, a naokolo njega poredala su se biela sela.

Polje imotsko takodjer je dobrahno plodno, te na njem uspieva osobito kukuruz. Spomena je vriedno, da na samom polju imade veliko poljsko jezero, a naokolo polja više gorskih jezera.

Varoš ili trgovište Imotski priliči na prvi mah turskoj varoši, pošto se u njem ne niže kuća uz kuću, nego se uz svaku kuću prostiru vrtovi. Imotski imade u svem 217 kuće i 1100 žitelja. Od tih kuća jesu 92 njih puste, a od ostalih tvore samo 175 trgoviăte, dočim ih je 13 razsijano. Kuće su sve kamene i dobo gradjene, a kamenimi pločami pokrite. Varoš je sielo kotarskoj oblasti i sudu. Osim toga ima u njoj franjevački samostan. Žitelji Imolskoga veoma su radini; najviše se bave polodjelstvom; ali uza to i trguju mnogo sa susjednom Bosnom.

Iznad varoši uzdiže se stari grad Imotski (dug do 48 koraka), koji je veoma star i potiče još iz doba vladara hrvatske krvi. Ovaj grad bijaše nekoć sielo starohrvetske župe Imote, nu po izumrću narodnih vladara spade pod kneževinu Hum i ostade uz nju sve do pada. njezina pod Turke. U starom gradu živio je nekoć i herceg od sv. Save  Stjepan Kosača. koji ga je po nekom Ljubomiru dao popraviti. God. 1503. i 1519. spominje se pod imenom "Imoczka" u turskoj vlasti, te ostade u turskih rukuh sve do god. 1717., kad im ga oteše Mletčani (providur Mocenigo). Iza toga bi grad zapušten i srušile su se već zidine staroga grada, samo je sred ruševina preostala crkvica; ali je pogibeljno ulaziti u grad, jer bi se mogao srušiti u bezdno.

Izpod grada naime, koji gotovo sav lebdi u zraku, otvorilo se veliko bezdno izpunjeno vodom, koje se zove Imotsko jezero. Rub toga jezera obsizat će kilometar, a duboko je kakovih 100 metara. Mletčani i Turci bacali sa sa zidina gradskih zločince i krivce u ovo bezdano jezero . Do dva kilometra Imotskomu na sjeveru ima drugo gorsko jezero, zvano Crljeno jezero, jer ga obrubljuju crvenkaste pećine i stiene. U tom jezeru živu malene ribice, koje narod zove glavice.

Vjekoslav Klaić
DiS, 1. svibnja 1895
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Listopad 11, 2012, 14:31:39 »



Klikni za uvećani prikaz

Usporedi: Crtež prije 200 g. s današnjom fotografijom


Klikni za uvećani prikaz

Nakon više od dva stoljeća (1493.-1717.) Imotski i čitava Krajina oslobođena je od Turaka. Bilo je to 2. kolovoza 1717. godine na blagdan Gospe od Anđela. Taj dan proglašen je narodnim blagdanom Imotskog i Imotske krajine, a Gospa od Anđela zaštitnicom. Odmah po oslobođenju narod i vojska sagradili su na Topani crkvicu u čast Majke Božje.
 
Prvi župnik bio je fra Stipan Vrljić, koji je čitavu Imotsku krajinu posvetio Gospi od Anđela. Od naroda je sakupio milodare i za crkvicu na Tvrđavi dao naslikati sliku "Gospa od Anđela", koju vjernici cijele Krajine štuju sve do danas.

Poslušajte "Oslobođenje Imotskog od Turaka"

<a href="http://cro-eu.com/uploader/uploader/player-drama-imotski.swf" target="_blank">http://cro-eu.com/uploader/uploader/player-drama-imotski.swf</a>

Kako bi vam malo približili ta herojska vremena kada se naš čovjek borio za slobodu, ovdje možete poslušati radio dramu "Oslobođenje Imotskog od Turaka" koja je napisana na osnovi arhivskih podataka.
 
Producirao i režirao Tomislav Matković, priču napisala Maja Delić-Peršen, glume Ante Šućur, fra Zoran Kutleša i Marija Kukulj.

http://www.samostan-imotski.hr/index.php/vijesti/zupne-vijesti/471-radio-drama-qoslobodenje-imotskog-od-turakaq
http://www.samostan-imotski.hr/indež.php/o-zupi/povijest-samostana-i-upe

Jeste li znali,

da je kotar Imotski između 1918 i 1945 imao 42 804 stanovnika od kojih je 45,72% bilo analfabeta; 13 093 muškarca i 6 475 žena.

Izvor: Aleksandar Jakir Dalmacija između dvaju svjetskih ratova
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Listopad 11, 2012, 14:34:58 »


Poplava u Imotskom polju

Tužno mi je navistiti s ovim listovim nezgodu Imotskoga rodnoga polja kako u ovoj godini 1846. bi nadvladano od strahote vodene poplavi, koja biše nenadano nastupila na žita još u tersu, tako da nespominje se ovi vilajet da ikad toliku štetu bijaše prinila;- štetu reko koju nemogu nego s požaljenjem i sa suzam spomenuti, raz'mišljajući neizmirne koristi, koje su mogle ovomu ne samo narodu, dali jošte i drugim pokrajinam pristupiti.

Potla suše, u litnjim misecima, koja  je ovdi kako i po svoj mal da ne kraljevini zloserdno pojavila i opustila ovu krajinu, a osobito ovo polje, radi šta man žitak u bilom žitu jest bio, pristupile su iznenada kiše i oborile su svu svoju moć na zelen gdi je bio težak postavio sve svoje jedino uhvanje; tako da ostalo je pod vodom mnoštvo neiznnirno žita, kukuruza, prosa i sírka, jer poplav koja je tuda postupila nadhitila je nji naravno pokvarila, osobito proso otrunila. Nije moguće iskazati koji trud ulaže svit za oslobodi
što ovo njihovo klepetalo nikada nepočiva, nego se vazda verti, osobito onda, kada odkud kakov oštri, i neugodni vitar na njega puhne, - kvar je, da nemože jezik žulja dobiti, zašto bi onda mnogo znanje na svitu psovanja, i ozlaglaslšivanja bilo , i.. t. d. - ti svoju zelen od nemile' poplavi. Dan i noć u vodi težak i voli s pogiblju života i živine. Niki su u tom slučaju izgubili i život. S trudom velikim slide još vući na dvor ono što nije voda prožderla.

Znade se kako polje Imotsko hrani toliko naroda ne samo svoje krajine kako reko, nego pače ostale pokrajine oko sebe. Eto rečeno polje siti primorje Makarsko i. Omiško, Brač ostala mista, i žive s njim čudo izvan toga bližnjega svita Bosanske i Eroegovačke zemlje. -

Od ostaloga, Bogu hvala nije štete voda učinila u razvaljenju zemlje kano što se čuje u Dernišu, u Kninu i na drugim mistim kako nose nesritne novine sa svih stranah. - Da je ovo polje deržano drugačije i čišćeno na svoja vrimena, nebi se ova nevolja tako teška zdesila. – Osobito ovog prošastog líta koliko se je i kad moglo u njem' učiniti dobra!  Onda baš kad je bilo sve suho i brez vode! ... Očistiti ovu ričicu toliko plodnu što je bilo od najviše potribe; s malim harčem; pače s jednom samom ljubavju ovih mišćanah. - Tolike jaruge kud je običajna voda naskakati da budu isčišćene, nebi bila poplav nasegla na polje. - Ako se nebude pripomoći i nastojati biće zaludu trud kog' ulaže nevoljmi svit u poljsku radju, jer manita poplav opet može doći. To bi bilo od velike potribe na proljeće došasto započeti u svemu skladu i ljubavi. -

Nezapustite božji dar što vam je ostavio pod očima, polje Vaše, koje nenavidi sva deržava naša radi njegove plodnosti, njegove lipote. Eto u njemu svaka srića, svako blago. Uhvam se da ćete se probuditi i ustat na ljubav, na mir, na sveserdno nastojanje. Da ste mi zdravo.

Verdoljak Imoćanin
Zora dalmatinska, 7. prosinca 1846.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #5 : Listopad 11, 2012, 15:01:02 »


Tvrđava Topana

Izgrađena je na ostacima prapovijesnih i ilirskih gradina, a u 10. stoljeću utvrđuje ju se kao strateški izuzetno značajnu točku. Turci osvajaju Topanu i Imotski krajem 1493. godine te tada postaje sjedište kadiluka[/b] do 1717. godine kada pada pod ruke Mlečana.

Požarevačkim mirom iz 1718. godine su utvrđene granice između Venecije i turskog Carstva, a zanimljivo je da je ta granica oko Imotskog utvrđena topovskim hicem s Topane prema Imotskom polju. Na taj način utvrđena granica je opstala do danas te čini sadašnju granicu između Hercegovine i Hrvatske. (28)

Unutar Topane je 1718. godine izgrađena crkvica Gospe od Anđela, zaštitnice grada Imotskog. Blagdan Gospe od Anđela slavi se 2. kolovoza i ima poseban značaj za stanovnike Imotske krajine kao podsjetnik na važan povijesni događaj iz 18. stoljeća. Naime, na taj dan 1717. godine uspjela je kršćanska vojska pod zapovjedništvom mletačkih časnika osloboditi Imotsku krajinu od stoljetne turske tiranije. (29)

Za vrijeme francuske uprave Imotski je kanton, a za austrijske uprave sjedište je kotara i općine. Gradom dominira tvrđava zvana Topana koja se smjestila uz obronke Modrog jezera. Bila je to najvažnija turska utvrda u Zabiokovlju, dugačka oko 40 m, a mogla je primiti 400 - 500 ljudi. Njome je zapovijedao dizdar (čuvar tvrđave).

Topana je nastala od turske riječi tophanc. sto znači - arsenal - radionica za izradu i opravku oružja - oružanica.

__________
28 http://www.zkd.hr/novi_uvez_9.pdf  na str. 15 od 19
29 http://www.imotski.net/2009/02/12/sto-je-imocanima-blagdan-gospe-od-andela/





Slava svemogućem Bogu
Ovu crkvu Gospe od Anđela
1717 godine sagradi neumrli
fra. Stipan Vrljić
i bi njezinim prvim misnikom.
Proslavljajući 280. obljetnicu
oslobođenja od Turaka
i časteći soju nebesku
zaštitnicu koja Imotu
obrani u Domovinskom ratu.
Iz temelja ju obnoviše
imotski Franjevci s vjernim
pukom, a biskup Marin Barišić
crkvu i oltar posveti
1.lipnja 1997.




1. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #6 : Listopad 11, 2012, 15:04:46 »







Usporedi s crtežom u prethodnom postu


   
Ivan Gundulić
 
Himna Slobodi
 
O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti!


Fra Stjepan Vrljić, rođen 1667. u najsvetijem selu stare Imote, u Svetigori, selu Sovići, - župa Gorice kod Imotskog, a umro je u Imotskome 13. prosinca 1742. godine. Vrljić je visok, okošt, a silni crni brk pokriva mu lice sve do ušiju. Crn je i propaćen u licu, navikao tamnici, ledu, suncu i samoj smrti, kojoj je često u oči gledao. Pripovijeda narodu po selima i varošima, kako su ga zarobile Osmanlije, bacile u tamnicu, u tvrđavi u Imotskome, mučilo ga i žeđom i glađom. (MD)
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!