CRO-eu.com
Listopad 17, 2018, 09:15:22 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Joso Bužan  (Posjeta: 2902 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7761



« : Rujan 01, 2012, 23:21:40 »


Joso Bužan

 
   
"U mom narodu moj život,
za moj narod moj rad!"
Geslo Jose Bužana.

Bužan je danas kod nas već - hvala Bogu! - opće poznato ime. I kad ga spomenete kojemu od naše "šire publike", odmah će vam upasti u riječ:
- Da, njegove seljačke grupe! ... Pa onda cigani, a osobito ciganke. Te su mu zbilja vanredno uspjele. Jedinstvene kod nas.
- Pa portreti njegovi ...
- Da, da, i portreti!


I uistinu: seljaci, cigani i portreti tri su glavna radna područja Jose Bužana, ali ne odjelita već umjetnički vezana, jer kao što svoje seljačke i ciganske tipove psihološki izvrsno portretira, tako opet i portrete prirodno, živo i tako reći narodno slika. Joso Bužan je naime sasvim narodan ili "narodski" čovjek, ne samo po gledanju i slikanju nego po svojoj ćudi, osjećaju i mentalitetu sasvim iskreno, bez afektacije ili kakve prikrivene tendencije. "U mom narodu moj život, za moj narod moj rad!" To je uistinu dokazao svojim neovisnim životom i svojim ustrajnim radom.

Kao što ima narodnih i pučkih pisaca, koji se od pukih ilustratora sela i seoskih prilika  -udubljujući se sve više u svoj milieu i ljude – razvijaju u psihologe i umjetnike, tako se i Bužan od izvrsnog crtača u školi i portretiste u svojoj prvoj bohemskoj perijodi, (kad je morao i za novac raditi) razvio u dubljeg promatrača ličnih crta, naročito oka kao "prozora duše" i to baš kod primitivnijih ljudi, koji su sačuvali prvi i neposredni odraz afekafa aa licu, pa se ne mogu pretvarati i nisu im već crte kulturom nivelizovane kao kod inteligentnijih.

Zato su ove fiziognomije zahvalnije, a u njihovu se slikanju može jače raspjevati Bužanova narodna i prirodna duša, koja je u dnu svom njima srodna i bliza. One ga ne samo inspiriraju nego upravo draže, tako da on ima osjoćaj trajne i unutarnje veze s njima, on im se kao starim znancima u nekoj atavističkoj reminiscenciji - smiješi i zato su pretežno njegove slilče s tako drage mu okoline zaodjevene humorom, zdravim i simpatičnim, u kojem on sam uživa: ne, da bi svoje sujete ironizirao, nego upravo veseleći im se. Iza vragoljasta smiješką crne ciganke s bijelim zubima vidite superiorni smiješak slikarev, koji se onda i na vama, također superijorno, odrazi i - efekt je polučen.

No uzalud bi bili ma kako podražljivi motivi iz okoline, a ne bi mnogo koristili i slična ili još veća jeka njihova u duši Bužanovoj kad ne bi Joso Bužan bio rođeni slikar, to jest pjesnik boja. Ovi darovi - urođeni, da ih nazovemo, ili prirođeni - izbijaju kod budućih "bogodanih ljudi" većinom u prvom djetinjstvu. Tako je i naš još sasma mali Joso Bužan rado šarao bojama, gdjegod bi samo do njih došao. Jednom ih neopažen od radnika uzeo, zavukao se na tavan i sve sanduke s njima izmazao, tako da je i batina zaslužio. Ali želja za bojama, za igranjem njihova sjaja, ostala je neutaživa i poslije, pa je on tom svom nutarnjem pozivu ostao vjeran za čitava života, koji mu je inače dosta samostalno tekao.

Rodio se Joso Bužan 21. 11. 1873. u Sisku kao činovničko dijete. Tu mu pada najprvo djetinjstvo. Međutim su ga više od Siska privlačili Vinkovci i baka, dobra starica, koja je imala uvijek nešto u pripremi za malog i živahnog Josu. Vinkovce je tako zavolio, da se i poslije često kao đak u njih svraćao, ne samo da se potkoži i zdravlje okrijepi, nego da pase oči i obogati maštu vanredno slikovitom nošnjom vinkovačkog kraja. Odovud je poslije izradio jedne od svojih ponajljepših slika, pojedince i u grupama; tu je postao "šlavonski" slikar, kao što je njegov prijatelj Joza Ivakić "šlavonski" pisac.

Osnovnu je školu svršio Bužan u Zagrebu, kamo mu je otac kao činovnik bio premješten. Interesatno je, da mu je učitelj bio A. Matoš, otac našeg poznatog pisca i satiričara A. G. Matoša i organista Markove crkve. Joso nije bio baš osobit đak, upravo nije htio da bude, što se naročito opazilo u gimnaziji, koju je polazio u Senju, gdje su kao u malom zavodu bili profesori na glasu sa svoje strogosti. Ali to nije mnogo koristilo. Joso Bužan dobivao je "nedovoljne", što više i repetirao razred, ali iz risanja je donio uvijek "izvrstan". Kad bi mu došla volja za crtanje, ne bi išao u školu po nekoliko dana, znao bi se gdje izgubitij pa na osami raditi i - tako je roditeljima postalo sasvim jasno, da od njegova učenja i gimnazije ne će biti ništa. Nije preostajalo drugo, nego dati ga u obrtnu školu (god. 1889.), gdje je Bužan našao pravo korito za svoju mladenačku bujicu. Tu ga je dekorativnom slikanju učio profesor Josip Bauer. Kao đak dobio je među ostalima i tu zadaću, da za stubište kod ulaza u zgradu za bogoštovlje i nastavu izradi kompoziciju u pompejanskom slogu, što je on i učinio na zadovoljstvo pozvanih faktora. Toj njegovoj ornamentici izveli su figuraliku stariji mu drugovi Ferdo Kovačević, Oton lveković i Bela Csikos, ponajbolji naši slikari.

God. 1894. svršio je Bužan obrtnu školu sa svjedodžbom dekorativnog slikara; a koji put je vršio i službu pomoćnog učitelja iz risanja (ornamentike), no nije se htio vezati ni uz kakvu službu, ma da mu je bilo u izgledu mjesto profesora te struke na istoj školi. Kao što mu kao đaku nije prijao strogi školski zrak, tako je i kao mladi slikar žudio za slobodom. Osim toga vukla ga želja za stranim svijetom, da se usavrši. No trebalo je zaslužiti novaca, jer štipendija po svojoj osebitoj ćudi i otvorenom značaju nije mogao dobiti. Zato je rado prihvatio poziv pl. Rubida-Zichya, velikog župana u Varaždinu, da portretira ministra Josipovića, koji je tamo dolazio iz Šalovca, pa još neke privatnike, tako da je uštedio novca i mogao otići u Beč. Ovdje je bio uškoli za kompoziciju i figure prof. Streblowa, kamo bi zalazio prije podne, a popodne bi radio kod industrije za izrađivanje portreta. Tako je nešto i zarađivao, a živio uopće bohemskim životom, družeći se s Hrvatima u Arkaden-kavani, gdje je upoznao j kipara Ivana Rendića.

U to je vrijeme bio već i vjeren s gđicom Adelom Kolarević, kćerkom majora u Vinkovcima, s kojom se g. 1897. i vjenčao, no već iste godine u prosincu umrije mu mlada gospođa, i on se vrati u Zagreb, kamo ga je pozvao akademik dr. Franjo Marković, da izradi portrete bivših Matičinih predsjednika i drugih zaslužnih ličnosti (Mesića, Trnskoga, Torbara, Mažuranića i dr.) Radio je pod nadzorom Markovićevim i morao se strogo držati fotografija, što je sapinjalo njegov umjetnički individualitet, pa je i sam osjećao, da u tim portretima nema onog pravog života, koji bi im dao, da je slobodnije radio. Zanimljivo je u tom pogledu sravniti Matičinu sliku Ivana Trnskoga i njegov kasniji portrait, što ga je izradio za porodicu Trnski, pa da se razabere razlika.

Na osnovu ovih i još nekih drugih radova, dobio je za Rojčeve prve ere atelier u vladinu umietničkom atelieru, gdje je radio deset godina. God. 1912. oženio se po drugi put s gđicom Marinom Đaković iz Vukovara, umietnicom u risanju i šivanju, koja je, svršivši studije u Beču, otvorila modni salon i školu u Zagrebu. Sad radi u svom privatnom atelieru posve neovisan i upućen samo na svoju zaradu. Tako je dočekao i 25-godišnjicu umjetničkog djelovanja, koju i nije dao u javnost, osim. što je koncem studenoga u Ullrichovu salonu priredio uspjelu umjetničku iz-ložbu svojih posljednjih radova. Novinska se kritika nažalost tek djelomično obazrela na ovaj događaj.

Osim bečkih studija značajna su za Bužana i njegova druga putovanja u ostale strane zemlje, naročito u Italiju, koja je od vremena do vremena poduzimao prema uštednjama od prodaje svojih slika. U Rimu je proboravio pola godine radeći kopije prema starim majstorima i prodavajući ili (najviše u Academia reale dei Lincei, Galleria nazionale, Palazzo Corsini, Palazzo Barberini i drugdje). Zadržao se i u Veneciji, gdje je radio akvarele. Neko je vrijeme boravio u Münchenu i u Berlinu, gdje je uz svoj studij i opet bez stipendija, ovlastitom trošku - morao da se bavi i portretiranjem privatnika. Doskora kani da ode i na put u Pariz, da svoju slikarsku spremu sasvim upotpuni.

Dakako da je za ovo vrijeme izlazio sa svojim radovima na domaće i na strane izložbe. Još od g. 1901 izlaže Bužan u jugoslavenskim centrima: Zagrebu, Beogradu, Ljubljani-i Sofiji, na, svim izložbama, što ih ie priredilo Društvo hrvatskih umjetnika i jugoslavensko društvo "Lada" (od 1905. do 1907.). Osim toga su Bužanovi radovi, naravno samo nacijonalni, bili zastupani na međunarodnim izložbama u Berlinu, Beču, Budim-Pešti (društvo "Nemzeti salon"), Veneciji i Pragu, od kojih su neke u tamošnjim listovima bile reproducirane. Strani je svijet mogao tom prilikom da upozna naše slikovite nošnje pa karakteristične domaće tipove i običaje. Od ovih je dvije slike narodnih tipova kupio g. 1905. kralj Petar s Ladine izložbe i odlikovao Bužana redom sv. Save.

Strossmayerova Galerija slika u Zagrebu ima u posjedu Bužanovu grupu hrvatskih seljaka, koju je sama kupila i "prizor na mjesečini" (seljački par), što je za galeriju kupio Franjo Josip I. Osim toga je u istoj galeriji i Bužanova slika "Strossmayer na odru". Crnogorski kralj Nikola kupio je također od Bužana dvije narodne slike.

Dolaskom u Zagreb nije se Bužan iznevjerio pučkom milieu-u. U zagrebačkoj okolici našao je opet svoj narod: mjesto "šlavonaca" šestinske "kumeke", kod kojih je bilo još više prilike, da se razvije njegov humor.

… Poput talasa zapljusne na scenu cilik gusala, gitara, frula … pa kolo … purgara, kumeka, Cigana, cura i baraba -  presavija se … Prebace čaše, posuđe, burad, porazbijaju stolice, pogase svjetiljke - zveket razbijenih stakala - pa se i opet kovitlaju dalje … a kolo trese zemljom i vašarom i gradom i scenom kao potres. Neobuzdana, kanibalska, prepotopna vika … (Ante Kovačić)

Kako je pak Bužan u Beču studirao grupe, to je kraj usavršena oka za portretiranje brzo mogao preći na čitave prizore sa sela: na križanju, u gostionici, oko crkve, kod stola, u kolu, na plesu, ljubavni domjenci itd. Većinom su to vesele i pustopašne zgode, gdje se ispoljuje "naš čovjek" većma nego kod posla. Bužan voli radost i vedrinu nego li brigu i mrak, jer mu boje vole pjevati, a i njegov smisao za dekorativnost kod svečane nošnje dolazi više do izražaja. Lica su mu staračka jednako mila kao i mladenačka, samo da govore i da nešto kažu, pri čem Bužan uhvati uvijek zgodan i karakterističan momenat, u kojem se odrazuje psihologija njegovih lica. On voli osebujne tipove, koji iskaču nad okolinu tako, da se njihov dojam na okolnim licima opaža kao odsjev. Šaljivdžije, pustopašnici, obijesna muška i ženska lica iz prostoga puka u svom prkosnom istupu, najmilija su mu tema, dok-mu je sentimenialnost i pjesničko nastrojenje prilično strano. Odveć je za to zdrav, prirodan, sirov i realističan, a da nigda ne zapada u naturalizam, kao što ga uopće ne zanimaju nastrani problemi niti modernistična iskakivanja. On ide s narodom, pa je stoga značajno za njegov budući razvoj, da  ga u novije doba zaokuplja sveviše prelaz narodne nošnje u građansku, pa: će se njegovi budući sujeti kretati na međi sela i grada, Šestina i Zagreba, da iznese neke tipove, naročito one, koji su živjeli već u gradu, pa dolaze opet na selo.


1. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7761



« Odgovor #1 : Rujan 01, 2012, 23:23:41 »


Drugi je Bužanov milieu, jednako znatan i zanimljiv; ciganski. U njem se Bužan gotovo specijalizirao kao naš najbolji "ciganski" slikar. Tu je on kao kod kuće. Na njegovim su slikama oživjeli pred nama ciganski šatori, ognjišta, kovačnice, njihovi običaji, vračanje i ukratko sav onaj čergarski život ovih stoljetnih nomada "Jegjupćana" (Egipćana!), što se skiću Balkanom. A s tim se nije Bužan iznevjerio svojim narodnim sujetima.

Opazio je on dobro, da su cigani u neprestanom dodiru s našim pukom: muški kao kovači, kotlokrpe i trgovci (najviše s konjima), a žene, ciganke, kao vračare - oboji pak kao prosjaci i nametljivci. Oni dakle ulaze u seoski ai u gradski život, pa su Bužanu najmiliji prizori, gdje kombinira ciganske tipove sa seoskom ili s gradskom okolinom, da istakne tu razliku u kojoj i opet može izraziti svoj humor i interesantna, kontrasna opažanja. Poznato je, da su njegove ciganke kraj telefona i gramofona postale upravo popularne po mnogobrojnim razglednicama, koje su s ovih uspjelih slika bile načinjene. lsto je tako popularna i njegova slika prema pjesmi Zmaj Jovana Jovanovića "Ciganin hvali svoga konja", koja vanredno dobrim shvaćanjem ilustrira onaj stih: "Nemoj da mu gledaš zube, moj golube!"

Ciganin hvali svoga konja > http://www.youtube.com/watch?v=GFYG4JIb2k8

Kasnije dolaze prizori, gdje su izmiješani seljaci s ciganima ili ciganke sa seljakinjama, pa je od tih nekoliko vrlo uspjelih bilo i na izložbi. Karakteristična je u tom pogledu vrlo živa slika "Naivke", koja je pobudila opće zanimanje. Naivnu seljakinju, koja se spremila da ruča, hoće da smamljivim riječima zabavi lukava ciganka, dok već njene družice, isto tako lukave, potajno pogledavaju na ono, što je u seljakinjinoj košari: sir, kruh luk i drugo štošta. Slika je svježa i puna humora.

Jedne od najboljih slika s interesantnim i dobro komponiranim sujetom, što ga je slikar nazvao "Posjetom". Posjetnik je stari, iskusni uživalac, zagrebački tip, čije su usne, kao mokre još od šampanjca, zaželile cjelova vruće, crne ciganske puti. Nema već srca - osim onog zlatnog na lijevoj narukvici -"al jest nešto, što ga naprijed vuče". Lukava su oko njeg ciganska lica, nešto radoznala, nešto porugljiva. Bog zna, kakve će sreće biti gospodin "viveur!" Izgleda slabe: Martin iz Zagreba, Martin u Zagreb. Kontrast je od neodoljiva humora.

Slika "Ciganin s bijelim kruhom", gdje cigo draška svoju družicu, koja se unaprijed veseli, jer zna da će ga dobiti - a tako i "Ciganka pleše" (Vlasništvo grofa Bombelesa), vanredno uspjela s karakterističnim ličnim crtama.

Bez cigana je oveća grupa "Šestinski svatovi", u kojoj se ogleda Bužanov veliki talenat za snimanje seljačkih lica.'Veseli se svatovi u nedjelju popodne vraćaju iz šestinske crkvice s barjaktarom i čaušem na čelu. Iza njih su "muzikaši", pa mladi i mlada, koja pogledava na okolicu, naročito na baku (vrlo izrazito lice), ne će li je gdje ogovarati. U ovoj grupi radoznalih gledalaca nalazi se i jedna mala djevojčica, koja negdje misli, kad će se ovako njezini svatovi spuštati sa sunčanog brežuljka u mračnu golinu braka. Povorku zatvara. već natrušeni "stari svat", koji će kanda i zaplesati; samo da je veselje!

Seljačka grupa u gradu "Na dan svih svetih" na Jelačićevom trgu u Zagrebu, zapravo je to: uoči Dušnog dana, kupuju se grobni vijenci, ali prizor nije žalostan. Sve se žuri, sve hoda na toj živoj slici, kako se jasno razabire.

Da pokažemo Josipa Bužana kao vrsnog portretistu, donosimo i njegova biskupa Antuna Akšamovića, također čovjeka iz naroda, u njegovom crkvenom i pastirskom dostojanstvu. U njegove sigurne i vjerno pogođene crte unio je Bužan mir, ozbiljnost i odlučnost. Uz taj portret lijepo pristaje Đakovačka stolna crkva, djelo Strossmayerovo, uhvaćena u slikovitoj okolici sa zapadne strane, a obasjana isto zapadnim suncem.

Od drugih su portreta na. izložbi. pobudili pažnju naši kazališni umjetnici: Dragutin Freudenreich, Tošo Lesić i pokojni Franjo Stipetić (izvrsno pogođeni), zatim književnik Bogumil Toni, pa naročito slikarova gospođa i njegovi roditelji (s interesantnom kompozicijom profila i "en face"-a, kao da se razgovaraju!). Donio je i sam sebe, ali kao damu je dotog portreta bilo najmanje stalo!

Mnogo su posjetnike izložbe zanimale i ostale slike: "Rezignacija", gdje se u crvenom svjetlu pod kišobranom, upravo suncobranom, ostavljena seljačka djevojka prkosno tješi među svojim družicama: "Šta mi je za njim! Doći će drugi!" - zatim "Sljepica", slijepa ciganska djevojka, koju u zapadnom suncu vodi ciganče, dok se ostali goste. Karakteristična je za ciganski milieu slika "Na Jurjevo", gdje ciganke uz goruće svijeće slave svoj najveći svetak. Zanimljive su i "Limarski sajam" pa "Uz Savu", u kojima se vidi, da Bužan umije živo iznijeti i okolicu. Uopće se kod Bužana opaža napredak i zrelost u stvaranju, naročito u detaljima. Unatoč sličnih sujeta i jednoličnosti okoliša on nije monoton nego uvijek različan i zanimljiv. To je plod njegova sve većeg udubljivanja u sujete, koji su mu donijeli prvu slavu i kojima će uvijek ostati vjeran, jer su mu postali drugom prirodom. Ima momenata, kad se u pučkom slikaru javi i onaj dublji, narodni. U tom je pogledu značajan njegov nacrt za veliku sliku Oslobođenja. Na šumsku čistinu u velikoj vijugastoj povorci kreće troimeni narod Jugoslavije, da se pokloni vili Osloboditeljici, koja je nadvladala Zmaja i bacila u ponor ropske okove. Povorku predvode biskup Strossmayer i vladika Njegoš, za njima se redaju Vuk i Gaj, a dalje redom svi kulturni radnici, koji su perom vojevali za narodno jedinstvo, dok je iza njih na povišenu mjestu dinastija Karađorđevića. Lijevo je na slici Preradovićev "Djed i unuk" u času, kad unuk vraća djedu gusle javorove, jer im je svrha postignuta. Nažalost je ova slika kao natječajna radnja odbijena.

DiS, 01. 01. 1922

Vidi > http://dizbi.hazu.hr/?documentIndex=1&docid=1641&page=0
Sadržaj > http://dizbi.hazu.hr/?documentIndex=1&docid=1641&page=0

Tridesetgodišnjica "Dobrovoljnog vatrogskog društva" u Samoboru


Desno sa šeširom u ruci: Joso Bužan

Na Veliku Gospu 1923 bio je naš ubavi gradić Samobor svjedok velebne slave. Dobrovoljno vatrogsko društvo proslavilo je tridesetgodišnjicu svog opstanka i posvetu svog prvog barjaka. Za ovaj je dao umjetnički nacrt u narodnoj ornametici hrvatski slikar Joso Bužan. Za kumu je izabrana gospođa Anka Budicki-Bahovec, a posvetu je barjaka obavio biskup dr. Lang. K proslavi je došao neobično veliki broj vatrogasaca: bila su zastupana 23 društva iz Hrvatske i Slovenije. Pod zapovjedništvom vojvode Bogumila Tonija izvedena je uzorna javna vježba vatrogasaca, a zatim se održala pučka svečanost u lijepom Aninom perivoju uz sudjelovanje triju glazba i hrv. pjev. društva "Jeke" - G. Ivo Muhović, kaplan savske divizije, posvetio je posebnu skladbu k jubileju samoborskoga vatrogsnog društva. Lijepa ova proslava ostat će u najljepšoj uspomeni mnogobrojnim učesnicima.

DiS, 15. rujna 1923

Vidi > http://hr.wikipedia.org/wiki/Joso_Bu%C5%BEan


2. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!