Jospi Draženović, predsjednik (1918-1929) Sudbenog stola i pisac.
Jospi Draženović rodio se 30. studenog 1863 u Stajnici, blizu Jezerana (kotor Brinje) pod Kapelom u Liki. Otac mu je bio krajiški natporučnik, a poslije kapetan. U šestoj godini preselio se je u Senj gdje je polazio pučku školu i gimnaziju. Maturiravši 1881, došao je u Zagreb na sveučilište da uči pravne nauke. Kad su mu propale nade da će po svršenim naukama biti izabran u Senju za gradskoga senatora, pošao je u sudačku službu te u svibnju 1886 postao u Senju vježbenik kod Kotarskog suda, a malo zatim prislušnik.
U proljeće 1888 bio je premješten u Novi Vinodolski i iste se godine oženio Marijom, kćerkom kapetana Jovanovića u Senju.
Godine 1889 premješten je u Vrbovsko gdje je 1891 postao pristav. Iz Vrbovskoga došao je opet u Senj, deset mjeseci zatim u Bakar a iz Bakra nakon deset mjeseci u Gospić gdje je postao pristav I. razreda. U jesen 1896 imenovan je upraviteljem Kotarskoga suda u Perušiću gdje je postao i kotarski sudac.
Godine 1900 premješten je u Gospić. Od Kotarskog suda premješten je tamošnjem Sudbenom stolu, gdje je služio najprije kao vijećnik a zatim kao predsjednik (1918-1929). Od 1935 živio je u Zagrebu gdje je i umro 1. svibnja 1942.
Draženović je osjetio što znači biti činovnik u krutom austrijskom aparatu, živjeti u gospićkoj tjeskobi, imati talenta a svaki mu dan rezati krila. Od toga se zanosa može ili poludjeti ili rezignirati, mirno, stoički, "gestom kneževskom", kako je to jednom rekao Draženović. Mi ovdje u Gospiću živimo u tako skućnim prilikama, te moraš paziti i na svoju sjenu da ne pregazi preko čijega kurijeg oka. Kao zemlja po mrtvačkom kovčegu odjekuju njegove riječi Milanu Marijanović, neko četvrt stoljeća poslije toga, riječi koje objašnjavaju tragediju ne samo njegovu i mnogih naših stvaralaca zavrgnutih po trojedinoj provinciji: "pa i jeste teško ići s vremenom kad se ne mičeš već četvrt vijeka iz ovoga Gospića, a nikad se zapravo ni maknuo nisi dalje od Senja, Rijeke i Zagreba!" Tako se čitav životni put Draženovićev, raspon njegovih nadahnuća, ograničava na cigih šestsati riječke pruge, od Zagreba do mora. Beskrajno mnogo za umjetnika s bogatim iskustvom, beskrajno malo za čovjeka.
Ta je tjeskoba zagušila Draženovićev talent, pa je njegovo pisanje uvijek bilo snažno ali ponekad mišićavošću ljudi koji su se pognuli pod preteškim tovarima: snažni su ali se nisu razrasli, ostavši krivih nogu i ruku. Šenoa u Beču, Kozarac u Austriji, Kranjčević u Rimu a Draženović je međutim svoj vijek odvjekovao "služboljudno", po propisu činovničkoga personalnog lista, od premještaja do premještaja, od promaknuća do promaknuća, a jedini ljudski, umjetnički doživljaji bijehu njegovo krajiško i senjsko dijetinjstvo, zagrebačko studiranje, a zatim drndanje po ličkim cestama.
Nastavlja se
Josip Draženović (Ivo Frangeš)
Bibliografija (Dragutin Tadijanović)
