CRO-eu.com
Prosinac 10, 2019, 03:15:52 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Sinj  (Posjeta: 9556 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Kolovoz 30, 2012, 12:45:46 »


Sinjska alka

<a href="http://www.youtube.com/v/XkNwQo7pkHI?version=3&amp;feature=player_detailpage<br />http://www.youtube.com/v/XkNwQo7pkHI?version=3&amp;feature=player_detailpage .." target="_blank">http://www.youtube.com/v/XkNwQo7pkHI?version=3&amp;feature=player_detailpage<br />http://www.youtube.com/v/XkNwQo7pkHI?version=3&amp;feature=player_detailpage ..</a>

Sinjski vitezovi

Lipo ti je pogledati pobro,
Kad se kita Sinjski vitezovah
Na obdulju slavskoj igri spravlja,
Posestrima vila tad se javlja.

Na noge se Sínjski sokolovi,
Eto vami zorno plame sjaje,-
Rodni danak milog našeg Cara
Nosi krunu jutros lipog dara.

Kada vilu razumili biše
Kraíšnicí Sínjski vitezovi,
Veselo se oni podigoše,
Sedlenike berze popadoše.

Junačka su kopja priuzeli -
U desnicu Kraljevića Marka;
Obodoše vatrene krilaše,
Zlatno perje za kalpakom maše.

Poletiše niz to polje ravno
Kano sivi hladom sokolovi;
Odora im neda gledat na se,
Niti pusat sedlenikah dase.

Kad su došli na to polje ravno
Gde je pobro od mejdana misto,
Zametnuli kopljoigru tute,
Razdražili svoje hate ljute.

Strašno trču, a obdulju preže
Kano soko na bilog goluba -
lz litice kadno leti za njim.
Pokraj jači težko ti ga manjim.

Tu je strašno pogledat junake
Kako kopljem streljaju kroz halku;
Tuče bubanj, eržu konji silni
Tud barjaci razviju se svilni.

Svaki od nji vitežki se vlada
U toj trki mili pobratime: -
Svaki strilja, svaki lavor stiče; -
Bog; Te živi, Care, svaki viče.

Pak najpotla jabuka se strelja; -
Nju ustreli Lovrić momče mlado,
Svima barjak junak odnio je. -
Ej Lovriću, poštena ti majka.

Što ja piva Sinjskim kraišnicim,
To prepivam svima vitezovim, -
Gdeno halka kod nji jednom biše,
A od sada uhvam da će više . . .

V. Imoćanin, ZD, 22. lipnja 1846
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Rujan 01, 2012, 23:32:58 »


Potres u Sinju


Dana 2. srpnja 1898 osvanu crni dan Sinju, Turjakom, Košutam, Čaporkom, Trilju, Vedrinam, Grabu i Vojniću s jakog; potresa. Bilo je 6 mrtvih i 18 ranjenih: Sve ruševina do ruševine, na stotine naroda ostalo bez krova. Sinj se može nazvati glavnim mjestom zagorske Dalmacija. Diže se na obroncih visoka brda, na zapadu liepoga i čarobnoga sinjskoga polja, koje je dio Cetinjske krajine, koju presieca rieka Cetina., a obuhvaća čitavu vrličku općinu, veći broj mjesta sinjske općine, pa neka sela imotske općine i. Omiša. Putniku, koji se iz Splita vozi u Sinj, pošto je prošao kroz Vranjice – male Mletke - starodrevni Solin, glasovitu klišku tvrđavu, put postaje za kratko vrieme dosadan; kad mu se eto pred očima raztvori ponosito i ravno sinjsko polje, a malo zatim eto mu dugi i dugi redovi jablana, koji ga u Sinj uvađaju onim putem, gdje se svake godine na krajev dan u najvećem sjaju igra alka.

Sinj je kao krasan cviet usred krasna perivoja, te ljepotami prirode podsjeća na nąjslikovita mjesta Švicarske. U narodnoj pjesmi o Sinju se kaže: "bili Sinju, krilo labudovo". Od Bosne dieli ga visoka gora Prolog, koja je gotovo čitavu godinu pokrita sniegom.

Sinj je, uredan, čist i bogat grad. Njegove ulice su široke; a njegov glavni trg usred grada, odakle se kao sa središta ulice raziluze na sve strane, obkoljen je velikim i modernim palačama. Dva puta na tjedan u Sinju je pazar, na koji se sakuplja ne samo narod općine sinske, nego i iz Bosne, iz gornje i srednje Dalmacije, pa i iz daljnih krajeva. Ti su pazari zanimljivi radi velika prometa i trgovine, što no svjedoče o bogastvu krajine, pa radi raznolikih i slikovitih narodnih nošnja. Sinjska općina broji do 45 sela. Veziva ženske odjeće u svakom su selu različita; po vezivu vještak znade iz kojega je sela koja žena. Žene su jedre i krasne, muškarci visoki, jaki; krepki. Na pazarih ima svega, još je vriedno zabilježiti, da u sinjskom polju raste najbolje sieno.

Sinj je' središte mnogih ureda: općine, suda, kotarskoga poglavarstva, zapovjedničtva jednog domobranskog bataljunu, pastuharnica (neuškopljenih konja sposobnih za rasplod). Sinj ima liepih perivoja i česma, pa tvornicu duhana; obiluje svakovrstnimi družtvi, te se odlikuje družtvenim gradskim životom. Grad broji preko 3.500 duša, a općina sa svimi seli preko 35.000 duša. Do svih sela općine može se zaslugom obćinske uprave kolnim putem.

U povjesti Sinj se spominje osobito radi svoga junačtva proti Turkom:

"Sinju grade, zlatni buzdovane,
od starine junački mejdane....

Osta mrtvih trideset hiljada
turske vojske oko biela grada...
Zahvaljujte od Sinja junaci,
brez prestanka Isusovoj majci,
kojano vas od Turak obrani,
i da ste mi zdravi, Cetinjani!".

U novoj povjesti pak slavi se radi borba proti Talijana, osobito za izbora ga 1870. Te su godine izbori trajali čitavih 7 dana. Danas je Sinj sasvim u hrvatskih rukuh. Franjevci su dušobrižnici u Senju, imaju samostan sa crkvom i čudotvornom slikom majke Božje, koju su sa sobom donieli iz Bosne. U samostanu je 40 godina gimnazija; prva hrvatska gimnazija u Dalmaciji. Poznati i zaslužni redovnici i rodoljubi tog samostana su: Šimun Milinović, poznati autor koji je kao prvi opisao alku, dr. Marković koji je čitav svoj život proveo u biblioteci sinjskoga samostana.

Potresi su se poslie opetovali.

DiS, 1. rujna 1898
_________________
Šimun Milinović: O Sinju u Dalmaciji s okolišnim starinami.
Arkiv za povestnicu jugoslavensku, 1863., Broj 7., S. 143


Sinju, lipi grade moj

<a href="http://www.youtube.com/v/NzB6ZgNNkHM?version=3&amp;feature=player_detailpage <br />http://www.youtube.com/v/NzB6ZgNNkHM?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/NzB6ZgNNkHM?version=3&amp;feature=player_detailpage <br />http://www.youtube.com/v/NzB6ZgNNkHM?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Rujan 02, 2012, 23:13:43 »


Neredi na Sinjskoj alci 1935. godine

Na temelju arhivskih izvora prikazani su neredi tijekom Sinjske alke u kolovozu 1935. i nakon njezina održavanja. U sukobu žandarmerije i demonstranata, pristalica Hrvatske seljačke stranke, bilo je više ozlijeđenih, a jedna je osoba poginula pogođena žandarskim metkom. U radu su prikazane različite interpretacije ovog incidenta. Iako ne pretendira na cjelovitost, rad daje određene podatke iz povijesti grada Sinja. Osim toga, prikazuje se i interpretira postupak jugoslavenske žandarmerije prilikom suzbijanja jednog slučaja većeg narušavanja javnog reda.

Uvod
Kao uspomenu na uspješnu obranu grada Sinja od turske opsade u kolovozu1715., u tom gradu ubrzo se počelo održavati viteško natjecanje u kojem konjanici u punom trku kopljem gađaju mali kolut, “alku”. Prema Pravilniku Sinjskoga viteškoga alkarskog društva iz 1921. godine, svrha je tog društva da “junačkom igrom”, odnosno “Trkom Alke” proslavi obljetnicu pobjede nad Turcima.(1)

Alkarsko natjecanje u kolovozu 1935. održano je u razdoblju nedugo nakon parlamentarnih izbora održanih 5. svibnja iste godine. Iako je na njima pobijedila lista predsjednika jugoslavenske vlade Bogoljuba Jevtića, izbori su pokazali da se Jevtić na vlasti održao osloncem na državni aparat i pritiscima na političku oporbu, a ne zahvaljujući širokoj potpori glasača. U odnosu na “hrvatsko pitanje” Jevtićeva vlada držala se vrlo oštro. Na inicijativu kneza namjesnika Pavla Karađorđevića u lipnju 1935. Mandat za sastav nove vlade povjeren je Milanu Stojadinoviću. Vladu su činili predstavnici srpskih radikala, Slovenske ljudske stranke i Jugoslavenske muslimanske organizacije, odnosno predstavnici tradicionalnih političkih stranaka koje su djelovale prije uvođenja Šestosiječanjske diktature 1929. U tom smislu, iako načela Šestosiječanjske diktature formalno nisu napuštena, Stojadinovićeva vlada predstavljala je namjeru kneza Pavla da se oživi stranački i politički život u državi. Stojadinović je ubrzo nakon preuzimanja dužnosti predsjednika vlade izrazio nadu u stvaranje međusobnog povjerenja u cijeloj državi, što bi omogućilo i rješenje “hrvatskog pitanja”. U sklopu obnove političkog života oživjelo je i djelovanja Hrvatske seljačke stranke (HSS) pod vodstvom Vladka Mačeka.(2) Prethodno je ova stranka uglavnom bila u oporbi jugoslavenskoj državi uspostavljenoj na unitarnim temeljima, zadobivši potporu znatnog dijela hrvatskog naroda. U razdoblju od 1918. do 1935. pristalice i vođe ove stranke bili su izloženi različitim oblicima državne represije i političkog nasilja.(3)

Upravno odjeljenje Primorske banovine u Splitu u nedjelju 18. kolovoza 1935. u 17 sati telefonski je izvijestilo Beograd da je toga dana ujutro u Sinju održan aeromiting, na kojem je bio i ban Primorske banovine, kao i brojni drugi predstavnici vlasti i vojske. Na tom događaju, koji je protekao u miru, okupilo se oko 3.000 osoba. Istoga dana poslijepodne održavalo se i alkarsko natjecanje. Prema podacima Primorske banovine prikupljenim do 17 sati toga dana i ova svečanost protekla je u “redu i miru”.(4)

No, istoga dana u 20.10 sati Upravno odjeljenje Primorske banovine uputilo je u Beograd novo telefonsko izvješće o alkarskom natjecanju. U njemu se navodi da je natjecanje prošlo u “miru i redu”. Alkarski vojvoda je na kraju svečanosti održao tradicionalan govor. Tom prilikom padali su poklici: “Živeo Kralj, živela Jugoslavija”, ali i poklici: “Živeo Maček, živela Slobodna Hrvatska. Dole Jugoslavija, živeo [Ante] Pavelić”. Zatim je, zbog “velike naelektrisanosti mase” došlo do “komešanja i nereda” tijekom kojih su “ekstremni elementi” kamenovali žandare: “(…) lako je ranjen kamenom po glavi žandarmerijski potpukovnik g. Rajković, jači udar po glavi dobio je narednik Radić, a jedan žandarm je lako ranjen u nogu”. Nakon toga masa je krenula prema gradskom trgu gdje je nastavila manifestirati Mačeku i kamenovati žandare, od kojih je jedan “teže ranjen u glavu”. Masa je “navalila” na žandare, a jedan od njih je pucao i ubio jednog civila. Nakon toga demonstracije su razbijene, a žandarima je u pomoć stigla vojska. Prema naredbi Primorske banovine kotarski načelnik u Sinju zabranio je kretanje građana ulicama grada i naredio da se “lokali zatvore”.(5) Načelnik kotara Sinj u izvješću od 19. kolovoza naveo je da je “narodna igra Alka” tradicionalno, kao i svake godine, okupila “mnogo sveta”, više od 5.000 osoba. Nakon natjecanja alkarski vojvoda Vice Grabovac namjeravao je održati govor u kojem bi podsjetio na povijest toga natjecanja, a želio je i da “komemoriše” pokojnog kralja Aleksandra Karađorđevića. No, okupljena masa počela je ometati njegov govor klicanjem i zviždanjem. Klicalo se: “Živeo Maček, živela Hrvatska, živela sloboda Hrvatske i živela Hrvatska zastava”. Budući da Grabovac nije mogao održati govor, on je uskliknuo: “Slava Mučeniku Kralju”, “Živeo Kralj” i “Živela Jugoslavija”. Dio okupljenih prihvatio je taj poklik, a dio je nastavio klicati Mačeku i Hrvatskoj.(6)

Nakon toga masa je pokušala prodrijeti do tribine na kojoj su bili govornici. Žandari su smatrali da će doći do meteža, te su “natakli noževe na puške” i pozvali masu da drži odstojanje. Okupljeni su se povukli oko 20 koraka, ali su zatim počeli bacati kamenje. Žandari nisu reagirali na ovaj napad, trudeći se osigurati alkarima nesmetani odlazak. Kada su alkari otišli kotarski načelnik naredio je žandarima da “pročiste ulice od demonstracija”.(7) U jednom drugom izvješću vlasti u vezi s ovime se navodi:

“Čim je Grabovac progovorio, masa sveta počela je da ga ometa klicanjem, zviždanjem i raznim povicima i pojurila je u pravcu tribine. Žandarmi, koji su održavali red pod komandom jednog višeg žandarmerijskog oficira, preprečili su demonstrantima pristup ka tribini držeći se za ruke, ali kako je pritisak mase ostao neizdrživ, a pretila je opasnost da masa u kojoj je bilo i dece naleti na alkarsku konjicu koja je tu prolazila i da usled toga dođe do nesreće, žandarmi su na komandu svog starešine po propisima svoje službe natakli noževe na puške i odbacili masu za čitavih 20 metara bez ikakve upotrebe oružja. Potisnuta masa sa ovoga ostojanja osula je kamenicama na žandarme i povredila je nekoliko žandarma i građana, pa i samog žandarmerijskog oficira.”(8)

Nakon odlaska alkara masa je nastavila s još “žešćim demonstracijama” u gradu, “pokušavajući da prodre na glavni trg”. Tako je došlo do novih sukoba sa žandarima koji su i dalje bili izloženi kamenovanju, te je jedan žandar teže povrijeđen “kamenom u glavu, a drugi u prsa”. Osim toga, na žandare je ispaljeno i “nekoliko revolverskih hitaca”.(9)

Zatim su žandari ispalili tri metka u zrak, a “samo dva metka malo niže i pogodili dva seljaka”, od kojih je jedan, Nikola Šipić, ubijen, a drugi, Pavao Romac, lakše ranjen u rame. Nakon toga “odmah se masa razbežala” i demonstracije su razbijene. Navodno su demonstranti prijetili da će se “krvavo osvetiti”, a budući da je žandara bilo malo, u pomoć je pozvana vojska. Tako su vojne i žandarmerijske patrole cijelu noć obilazile Sinj, a vojska je trebala spriječiti da seljaci iz okolnih mjesta uđu u Sinj.(10) Kotarski načelnik u Sinju smatrao je da postoji opasnost od novih nereda u povodu pogreba Nikole Šipića, koji je trebalo obaviti 19. kolovoza. Zato je poduzeo “potrebne mere”, a žandarmerijskim stanicama u cijelom kotaru naredio je “pojačanu službu”, najveći oprez i “tačno postupanje po zakonu”.(11) U službenom priopćenju o neredima na Sinjskoj alci, objavljenom u tisku 20. kolovoza 1935., uglavnom su preneseni prethodno navedeni podaci predstavnika vlasti.(12)

Predstavnici HSS-a iz Sinja imali su svoje viđenje nereda nakon alkarskog natjecanja, pri čemu su svu odgovornost prebacivali na vojvodu Grabovca i žandarmeriju. Narodni zastupnik HSS-a Pavao Krce i njegov zamjenik dr. Ivo Smolić uputili su ministru unutarnjih poslova Antonu Korošcu brzojav u kojem su naveli da je nakon završetka alkarskog natjecanja žandarmerija isključivo zbog klicanja Mačeku i Hrvatskoj dobila nalog od “žandarmerijskog potpukovnika iz Splita” da “jurne na narod i da bode”. Žandari su ovo izvršili s “fanatizmom”, tukući i ranjavajući “potpuno nevine manifestante”. I uz sve žandarske “udarce” narod je ipak “uščuvao potpuni mir i red”, a alkari su neometano krenuli svojim kućama. Dvadeset minuta nakon ovoga narod je “na trgu sasvim mirno manifestirao” Mačeku i Hrvatskoj. Iznenada su žandari “bez opomene bez izazova” opet krenuli na okupljene “tukući i ranjavajući koga su stigli”. Okupljeni su se razbježali u okolne ulice, a žandari su krenuli za njima “pucajući u meso te bodeći i kundačući”. Tek tada je prema žandarima poletjelo “nekoliko kamenica u čistoj samoobrani”. Tijekom ovih nereda bilo je oko 30 teže i lakše ranjenih. Nikolu Šipića žandari su ubili “puščanim hitcem u glavu sa dva metra daljine”. Predstavnici HSS-a tvrdili su da Šipić uopće nije sudjelovao u demonstracijama, nego je stajao na mjestu s kojega “nije bilo ni poklika a kamo li kamenica”. Konačno, kada se “svijet sasvim razišao”, na ulice je izašla vojska, što je ocijenjeno potpuno nepotrebnim. Dok su na ulicama bili samo žandari i vojnici “potrgane su sve hrvatske zastave sa radnja”. Predstavnici HSS-a zaključili su da se tako “surov i bezobziran” napad žandarmerije nije dogodio “ni u najcrnije vrijeme” Šestosiječanjske diktature. Ministar Korošec upozoren je da je zbog takvoga “zločinačkog postupka organa vlasti” narod uzbuđen. Ako se želi spriječiti provala “opravdanog ogorčenja”, treba odmah izvršiti primjereno kažnjavanje “krivaca” i neodložno razjuriti predstavnike “propalog krvavog režima” koji imaju osobni interes u “ovim zločinima” koji im “ulijevaju nadu da će se ponovno vratiti vrijeme diktature”.(13)

__________________
1 Opširnije o tome: Šime JURIĆ, Sinjska alka, Informativni vodič po Cetinskoj krajini, Sinj 1965.; ISTI, Dokumenti i književna građa o Sinjskoj alki, Sinj, Split 1988. God. 38., br. 3., 717.-1174. Zagreb, 2006.
2 Opširnije o tome: Todor STOJKOV, Vlada Milana Stojadinovića (1935-1937), Beograd 1985. Također vidjeti i: Hrvoje MATKOVIĆ, Suvremena politička povijest Hrvatske, Zagreb 1999., 146.-148.
3 Opširnije o tome: Bosiljka JANJATOVIĆ, Politički teror u Hrvatskoj 1918.-1935., Zagreb 2002.
4 Pokrajinski arhiv u Mariboru, Ostavština Antona Korošca (dalje: PAM, OAK), kutija (dalje: kut.) 3., Telefonski izvještaj načelnika Upravnog odjeljenja Kraljevske banske uprave u Splitu upućen u “17 časova” Odjeljenju za državnu zaštitu MUP-a Kraljevine Jugoslavije, Beograd, 18. avgusta 1935.
5 PAM, OAK, kut. 3., Telefonski izvještaj načelnika Upravnog odjeljenja Kraljevske banske uprave Primorske banovine upućen u “20 i 10 časova” Odjeljenju za državnu zaštitu MUP-a Kraljevine Jugoslavije, Beograd, 18. avgusta 1935.
6 PAM, OAK, kut. 3., Telefonski izvještaj načelnika sreza iz Sinja upućen u Beograd, 19. avgusta 1935.
7 Isto.
8 PAM, OAK, kut. 3., “Izveštaj”, neoznačen i nedatiran.
9 Isto.
10 PAM, OAK, kut. 3., Telefonski izvještaj načelnika sreza iz Sinja upućen u Beograd, 19. avgusta 1935.
11 Isto.
12 (AA), “Službeno saopćenje o dogadjajima u Sinju”, Jutarnji list (Zagreb), godina XXIV, br. 8463, 20. VIII. 1935., 14. Osim službenog priopćenja, u tisku nisu objavljene nikakve druge vijesti o neredima u Sinju.
13 PAM, OAK, kut. 3., Prijepis brzojava koji su narodni zastupnik Pavao Krce i njegov zamjenik dr. Ivo Smolić uputili ministru unutarnjih poslova dr. Antonu Korošcu.


1.   od 4
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Rujan 02, 2012, 23:16:07 »


Dr. Ivo Smolić je 20. kolovoza uputio ministru Korošcu opširnu dokumentaciju u vezi s neredima na Sinjskoj alci. On je smatrao svojom dužnošću izvijestiti Korošca o svojem, odnosno HSS-ovskom viđenju toga incidenta, kako bi ministar unutarnjih poslova “još prije dostave službenih akata” bio o svemu opširno obaviješten. Smolić je istaknuo da je izvješće informativne agencije “Avala” o neredima u Sinju u potpunosti netočno, a posebno je neistinita tvrdnja da je masa na žandare “pucala iz revolvera”. Nitko se nije pripremao za nerede tijekom alkarskog natjecanja, “osim nekih od Alkara”, koji su nedugo prije održavanja Alke kod predstavnika vlasti “harangirali” protiv naroda, a svi ti alkari su pristalice “bivšeg Jevtićevog režima”.(14) Smolić je predstavnicima vlasti naglašavao da on želi da se o neredima utvrdi “istina”, pri čemu je htio upozoriti na “moralne i intelektualne krivce” za taj incident. Smolić je smatrao da je Alkarsko društvo “narodno”, bez “javnog karaktera”, a nema obilježje pripadnosti vojsci ili državnim ustanovama. Stanovnici općine Sinj su od Alkarskog društva tražili da 18. kolovoza 1935. javno, “pored ostalih”, izvjese i hrvatsku zastavu, jer su “Hrvati Sinjani Turke pobijedili” zbog čega je isticanje hrvatske zastave primjereno, a nikome ne predstavlja izazov. Ujedno se tražilo da Vice Grabovac na dan održavanja alke ne drži govor, jer je on “u selu i gradu najomraženija ličnost”.(15)

Alkarsko društvo održalo je sjednicu i većinom glasova zaključilo da tijekom održavanja alke bude istaknuta hrvatska zastava. Ipak, dio alkara tome se protivio, te su o svemu obavijestili upravu Primorske banovine u Splitu i brigadnoga generala Milenka Varjačića, u to vrijeme vršitelja dužnosti komandanta pješadije Jadranske divizijske oblasti.(16) Smolić je zaključio da su ovim postupkom spomenuti alkari željeli u “jednu čisto privatnu i lokalnu instituciju” kao što je Alkarsko društvo uvući predstavnike vlasti i vojske. Konačno se vojska ogradila od svega, a vojnim osobama zabranjeno je biti na alci. Pitanje isticanja hrvatske zastave na natjecanju i držanja govora Vice Grabovca prepušteno je odluci samih alkara.

Dr. Smolić je u vezi s predstojećim alkarskim natjecanjem pokušavao naći “kompromisno rješenje” da se barem u nekoj mjeri udovolji “zahtjevima naroda”, a da se istovremeno očuva red i mir. Predstavnici HSS-a nisu odmah znali da se vojska ogradila od alkarskog natjecanja, te su 15. kolovoza zaključili da se “svim pristašama naredi strogi mir i red”. Dr. Smolić je i od vodstva HSS-a u Splitu također dobio potporu da pristalice HSS-a za vrijeme alke zadrže mir. Predsjednici seoskih izbornih organizacija HSS-a o ovome su trebali obavijestiti svoje pristalice. Izrađeno je 500 letaka koji su razaslani po selima sinjskog kraja.(17) U spomenutom letku navedeno je:

“Prema uputama najstrože je zabranjena svaka demonstracija dne 18/8 1935 prigodom Alke. Ova zabrana najstrože veže svakog člana hrvatskog narodnog pokreta. Svaki onaj koji bi napravio ispad ne smatra se našim članom. Sramotno je da se pokrivaju vojskom i upravnom vlastima oni, koji su se ogriješili o hrvatski narod, a naša javna osuda već će se čuti. Stoga se naredjuje potpuni mir i red. Okititi kuće hrvatskim zastavama”.(18)

Sličnog sadržaja bio je i plakat koji su potpisali Krce i Smolić i koji je istaknut na Trgu kralja Tomislava u Sinju.(19)

Tek ujutro 18. kolovoza predstavnici HSS-a saznali su da vojska neće sudjelovati na alkarskom natjecanju. Nakon toga su neki od njih samovoljno, “bez ovlaštenja vodstva” HSS-a, odlučili istaknuti hrvatsku zastavu, očito na trkalištu gdje je trebala biti održana alka. Unatoč prijedlozima da Grabovac ne drži govor i da ga zamijeni netko prihvatljiviji, to ipak nije učinjeno. Smolić je naglasio i “sa svim najsvetijim se kunem”, da okupljeni nisu protestirali protiv sadržaja govora Grabovca, nego isključivo “radi osobe govornika”. Tijekom održavanja natjecanja Smolić je obilazio okupljene i ponovno ih upozoravao da zadrže mir. Natjecanje je zaista i prošlo u miru, okupljeni su bili zadovoljni jer je istaknuta hrvatska zastava: “Vladao je jedinstven mir i sve zastave jugoslavenske pored hrvatske mirno su vijale.”(20)

Sve se ovo izmijenilo kada je Grabovac krenuo držati govor, pri čemu je bio osiguran gustim kordonom žandara. Iz ovoga se, smatrao je Smolić, moglo zaključiti da su vlasti bile obaviještene da prema Grabovcu vlada opće nezadovoljstvo. Čim je Grabovac počeo govoriti, začuli su se “poklici sa palaka od inteligencije”, tako da se govor i nije mogao čuti. Na poklike “Živio Dr. Maček” prvi je odgovorio alkarski momak Ante Pavić iz Sinja, koji je vikao: “Dolje Maček i dolje Hrvatska”, a zatim je Pavić svojom puškom udario jednog seljaka. Ovo je, prema mišljenju Smolića “mase razjario”, jer je bilo “ili ludo ili zlobno” u takvoj situaciji vrijeđati Mačeka, posebno zato jer okupljena masa svojim poklicima nije vrijeđala nikoga. Alkar Frano Grabovac, koji je bio na svome konju, izvadio je revolver, a zatim je krenula žandarmerija s “bodežima na puškama i nastupila je strahovito bezobzirno”. Smolić je stekao dojam da su svi “ti podredjeni organi upravo mržnjom zadojeni prema narodu”. Smolić je čuo kako je žandarima naređeno “nož na pušku i bodi”. Jedan žandar je jednog starca “udario kundakom takvom snagom u prsa”, da je on pao i “udario glavom u pločnik”. Drugi žandar, slovenske nacionalnosti, popeo se preko zida koji ograđuje vrt franjevačkog sjemeništa od alkarskog trkališta, a zatim je navodno namjeravao pucati na nekoliko osoba koje su se u vrt sklonile nakon što su žandari “sa nataknutim bajonetima navalili na mirni svijet, koji je silazio sa tribina” s kojih je pratio alkarsko natjecanje. Taj žandar navodno je “otvorio pušku, ubacio metkove, podigao za ciljanje u svijet, koji se okamenio”. Tek tada on je “uvidio svoj nepropisan postupak”, te je spustio pušku.(21)

Alkari su ipak mirno i neometano otišli svojim kućama, a Smolić je krenuo na glavni trg da uputi okupljenu masu kućama, u čemu je dijelom i uspio. No, okupljeni su bili “do bijesa” razjareni postupkom žandara i posebno držanjem alkarskog momka Ante Pavića, koji je puškom opet nasrnuo na seljake. Tada su žandari ispalili pet metaka, i tom prilikom pogođen je “iz neposredne blizine” u glavu i poginuo Nikola Šipić. Smolić je prema prikupljenim podacima naveo da ubijeni Šipić nije sudjelovao u demonstracijama, a bio je poznat kao mirna osoba. Smolić je “saznao” i to da je žandar koji je ubio Šipića izjavio “da će sve poubijati, da on malo govori, ali da mnogo radi”. Prema mišljenju Smolića, Šipić je “pao mrtav uslijed zločinačkog i protuzakonitog postupka žandarma”.(22)

Smolić je vlastima dostavio i podatke o ostalima stradalima tijekom nereda, dodajući da to nije potpuni broj, jer je bilo i “mnogih drugih” ranjenih. Puščanom paljbom usmrćen je spomenuti Nikola Šipić iz Goručice, a ranjen “kroz lijevu mišicu” Pavao Romac iz Glavica. Osim toga, žandari su kundacima svojih pušaka ili bajunetama “udarili” ili “ranili” osam osoba, a jednu osobu udario je na alkarskom trkalištu alkarski momak Ante Pavić. Još jednu osobu “ranila” je 19. kolovoza “vojna patrola”.(23)

Smolić je smatrao da su “agresivne mjere” bile potpuno nepotrebne, te je njegov “lični utisak” bio da su žandari “bijesno navaljivali” samo zato što se “manifestiralo Dru Mačeku i Hrvatskoj”. Grubost žandara samo je raspirila nerede. Vicu Grabovca trebalo je spriječiti u držanju govora. Prema mišljenju Smolića upravo taj govor, uz izazivačko držanje alkarskog momka Ante Pavića i oštri postupci žandara isključivi su razlozi cjelokupnog incidenta. Umjesto da se štiti narod, državni aparat stao je na stranu “ono par ljudi” iz Alkarskog društva i njihovih ambicija, odnosno želje da isprovociraju narod i tako, kao pristalice “propalog režima Jevtićevog”, ponovno dođu do izražaja. Narod nije bio protiv vlasti, države ili vojske, jer je istog dana kada je održano alkarsko natjecanje održan i aeromiting na kojem je bila prisutna vojska i puno “seljačkog naroda”, ali nije bilo nikakvih incidenata ili negativnih uzvika. Osim toga, tijekom nereda nitko nije bio uhićen, niti je bilo pokušaja uhićenja, a vlasti bi to sigurno učinile, smatrao je Smolić, da je među narodom uistinu bilo odgovornih za nerede.(24)

Vidljivo je da su vlasti i HSS na potpuno suprotan način interpretirali nerede na Sinjskoj alci. U vezi s time treba obratiti pažnju na postupanje žandarmerije.(25) Prema službenim izvješćima žandari su demonstrante prvo zadržali uspostavljajući kordon (“držeći se za ruke”), nakon toga su na puške postavili bajunete i odbacili masu, da bi nakon toga bili izloženi kamenovanju. U navodno još žešćim neredima nakon završetka alkarskog natjecanja žandari su opet kamenovani, a netko je na njih navodno pucao i iz pištolja.
_____________________
14 PAM, OAK, kut. 3., Pismo dr. Ive Smolića upućeno ministru Korošcu, Sinj, 20. kolovoza 1935.
15 PAM, OAK, kut. 3., Izvještaj dr. Ivana Smolića iz Sinja povodom nesretnog slučaja od 18/8 1935. upućen Sreskom načelstvu Sinj, za g. Tecilazića, izaslanika Kraljevske banske uprave, Sinj, 19. kolovoza 1935.
16 Za biografiju brigadnoga generala Milenka Varjačića vidjeti: Mile S. BJELAJAC, Generali i admirali Kraljevine Jugoslavije 1918.-1941., Studija o vojnoj eliti i biografski leksikon, Beograd 2004., 297.-298.
17 PAM, OAK, kut. 3., Izvještaj dr. Ivana Smolića iz Sinja povodom nesretnog slučaja od 18/8 1935. upućen Sreskom načelstvu Sinj, za g. Tecilazića, izaslanika Kraljevske banske uprave, Sinj, 19. kolovoza 1935.
18 PAM, OAK, kut. 3., “Pristašama dra Mačeka”, Sinj, 17/8 1935, Kot. izb. organizacija HSS. Prijepis letka.
19 PAM, OAK, kut. 3., “Prepis javne objave koja je bila izvješena kroz dva dana (17 i 18/8 1935) na Trgu Kralja Tomislava u Sinju veličine 90x70 cm od prilike”.
20 PAM, OAK, kut. 3., Izvještaj dr. Ivana Smolića iz Sinja povodom nesretnog slučaja od 18/8 1935. upućen Sreskom načelstvu Sinj, za g. Tecilazića, izaslanika Kraljevske banske uprave, Sinj, 19. kolovoza 1935.
21 Isto.
22 Isto.
23 PAM, OAK, kut. 3., Dopuna izvještaja dr. Ivana Smolića od 19/8 1935. upućena gospodinu Ljubi Tecilaziću, izaslaniku Banske uprave, Sinj, 19. kolovoza 1935.
24 PAM, OAK, kut. 3., Izvještaj dr. Ivana Smolića iz Sinja povodom nesretnog slučaja od 18/8 1935. upućen Sreskom načelstvu Sinj, za g. Tecilazića, izaslanika Kraljevske banske uprave, Sinj, 19. kolovoza 1935.
25 Žandarmerija je bila u sastavu vojske jugoslavenske države, a njezina zadaća bilo je održavanje javnog reda i mira. O njezinu ustroju i djelovanju vidjeti: B. JANJATOVIĆ, n. dj., 18.; Vladan JOVANOVIĆ, Jugoslovenska država i Južna Srbija 1918-1929., Makedonija, Sandžak, Kosovo i Metohija u Kraljevini SHS, Beograd 2002., 86.-94.; Krunoslav MIKULAN, Povijest
policije u Hrvatskoj (Knjiga 1: Od začetaka do 1941.), Varaždinske Toplice 2003., 303.-305.


2.   od 4
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Rujan 02, 2012, 23:18:09 »


Tek tada otvorena je paljba, pri čemu su tri metka navodno ispaljena u zrak, a tek dva u masu, pri čemu je jedna osoba poginula, a druga ranjena. Zakon o žandarmeriji Kraljevine Jugoslavije iz 1930. u članku 24. definirao je kada žandari mogu upotrijebiti oružje. Oni su to trebali učiniti samo kada ne postoji drugi način da se “odbije od sebe ili drugog lica upravljeni udar”, odnosno kada je potrebno svladati žandaru pruženi otpor. Pri korištenju oružja trebalo je “čuvati ljudski život koliko je to god moguće”, a ako prilike to dopuštaju trebalo je upotrijebiti manje opasno oružje, odnosno “nož” (pretpostavljam da se misli na bajunetu) ili sablju. Pri upotrebi oružja trebalo je “naročito paziti” da ne “trpe štetu nevina lica”. O upotrebi oružja trebalo je provesti istragu, kojom je trebalo utvrditi je li oružje upotrijebljeno u skladu sa zakonom.(26) Ako se uzmu u obzir podaci iz službenih izvora o neredima na Sinjskoj alci i usporede s odredbama Zakona o žandarmeriji, može se zaključiti da su žandari tijekom tih nereda djelovali u skladu sa zakonom. No, predstavnici HSS-a ovo su u potpunosti odbacivali, smatrajući da je postupak žandara bio brutalan i u potpunosti neprimjeren.

Neposredno nakon nereda na Sinjskoj alci ministar Korošec naredio je da generalni inspektor unutarnje uprave Aleksandar Kuzmanović odmah otputuje u Sinj “radi izviđanja koji su uzroci ovim neredima” i tko za njih snosi odgovornost. Kuzmanović je također trebao utvrditi jesu li žandari opravdano upotrijebili oružje i je li bilo potrebno “pozivanje vojske za vaspostavljanje reda i mira”.(27) Osim Kuzmanovića, kao predstavnika MUP-a, u istrazi su trebali sudjelovati žandarmerijski pukovnik Belizar Lazari, komandant Primorskoga žandarmerijskog puka, kao predstavnik Komande žandarmerije i političko-upravni sekretar Ljubomir Tecilazić kao predstavnik Primorske banovine.(28) Na žalost, ne raspolažem podacima o rezultatima ove službene istrage.

No, kako je naglašeno, vlada Milana Stojadinovića započela je svoje djelovanje s namjerom da ublaži razinu državne represije iz prethodnog razdoblja Šestosiječanjske diktature.(29) I neposredno prije formiranja Stojadinovićeve vlade, odnosno 3. lipnja 1935., Komanda žandarmerije zaključila je da žandari često “intervenišu” na licu mjesta zbog pjevanja “hrvatskih pesama” i isticanja “plemenskih zastava”. U nekim slučajevima žandarmerijske patrole nailazile su na “veselo društvo” koje pjeva “hrvatske pesme”, pa je patrola okupljene rastjerala, a “pojedince i hapsila”. Takve pretjerane postupke koristili su “separatistički elementi” da bi širili “propagandu protiv režima i vlasti”, a u takvim incidentima žandarima je pružan i otpor. Zato je Komanda žandarmerije naredila da ubuduće žandari izvide ima li pjevanje hrvatskih pjesama “separatistički karakter ili ne”, odnosno koji je “pravi uzrok” isticanja plemenskih zastava. Ni u kojem slučaju žandari na ovakve pojave nisu više smjeli intervenirati na licu mjesta, jer to izaziva “još teže posledice”, nego je nakon istrage o ovakvim događajima žandarmerija trebala to prijaviti “nadležnoj vlasti”.(30)

Anton Korošec, kao jednu od prvih mjera nakon preuzimanja dužnosti ministra unutarnjih poslova u Stojadinovićevoj vladi, 25. lipnja 1935. zaključio je da se žandarmerija i policija učestalo koriste vatrenim oružjem. Zato su predstavnici civilnih i policijskih vlasti trebali osobno rukovoditi eventualnom djelovanju žandara i pri tome “zakonitim i taktičnim rukovodstvom” sprječavati do “krajnih granica mogućnosti” svaku upotrebu oružja prema građanima. Zaključeno je da netaktično i samovoljno postupanje predstavnika vlasti može stvoriti okolnosti “koje narod dovode u položaj da čini otpor organima vlasti” i zato će predstavnici vlasti koji se u tom smislu neprimjereno ponašaju biti pozvani na odgovornost. U vezi s ovime Komanda žandarmerije navela je da nakon što se žandari koriste oružjem treba “objektivnim izviđajem” utvrditi je li se upotreba oružja mogla izbjeći “pravilnim preventivnim postupcima”.(31) Nekoliko dana kasnije, 29. lipnja 1935., Komanda žandarmerije je zaključila da su žandari u posljednje vrijeme učestalo upotrebljavali oružje prilikom održavanja reda pri “crkvenih slava i skupova naroda”. Zato je naređeno da se u takvim slučajevima žandarmerijske patrole “ne mešaju među narod”, nego da se drže “po strani na zaklonjenim mestima”, ne upuštajući se u “posredovanje prilikom svađa i manjih nereda”. Ponovno je istaknuto da se ne intervenira na “licu mesta” zbog “pevanja plemenskih pesama i isticanja plemenskih zastava”, nego da se u tim slučajevima postupa kako je predviđeno prethodno spomenutom naredbom od 3. lipnja 1935. Korištenje oružja, ponovno je istaknuto, trebalo je izbjegavati “do krajnjih granica”, odnosno moglo ga se upotrijebiti samo u slučajevima “životne opasnosti”.(32) Već 1. srpnja 1935. Komanda žandarmerije ponovno je zaključila da je bilo slučajeva da “provokatori na slavama i skupovima namerno izazivaju nerede i tuče”, kako bi izazvali intervenciju žandara, koji su zatim uvučeni u sukob ili izloženi izazivanjima. Opet je naglašeno da žandari ne smiju nasjedati “ovakvim smicalicama” i da interveniraju samo kada je to nužno, pri čemu su trebali biti “oprezni i obazrivi”, izbjegavajući korištenje oružja.(33)

Uz ovo, ministar Korošec je 26. lipnja 1935. zaključio da se pojedini predstavnici izvršnih vlasti, žandari i policajci, nedolično ponašaju, odnosno prilikom djelovanja maltretiraju i zlostavljaju građane. Predstavnici vlasti trebali bi djelovati na način da se jasno vidi da je u pitanju “samo izvršenje zakona”, a ne “samovolja, inat, osveta i tome slično”. Iako su Ministarstvo unutarnjih poslova i Komanda žandarmerije i prethodno izdavali naređenja i upute koje su trebale suzbiti nezakonite postupke predstavnika vlasti, do takvih je slučajeva i dalje dolazilo. Zato je ministar Korošec zatražio da banske uprave djeluju kako je predviđeno zakonima i pravilima koji “odgovaraju dobrom ugledu državne uprave” i “dostojanstvu samih građana prema kojima se postupak vrši”. U vezi s ovime Komanda žandarmerije uputila je podređene žandarmerijske pukove da djeluju u skladu s naredbama koje su izdane 12. lipnja i 25. studenog 1931. i 18. travnja 1933. godine.(34) U naredbi Komande žandarmerije od 12. lipnja 1931. među ostalim se navodi:

“Zlostave građana po žandarmima u službi, dokaz su neumešnosti i nemoći da žandarmi postignu uspehe na zakonom propisani način, što znači da nisu dorasli svome pozivu, ili je to: osornost, obest, drskost, lična mržnja i napito stanje”.(35)

Zaključeno je da žandarmerija ne smije od građana biti promatrana kao “organizovana trupa za vršenje nasilja”, čemu povoda daju slučajevi samovolje i zlostavljanja koje vrše neki žandari. Naprotiv, ona mora uživati “nepodeljen ugled i poštovanje svih građana”. Zato je Komanda žandarmerije naredila intenzivnije provođenje istraga u slučajevima žandara koji su postupali nezakonito, iako su takve istrage provođene i prije. Nakon istrage trebalo je nesavjesne žandare kazniti i otpustiti iz službe. Osim toga, žandarmerijske “starešine” trebale su odgojnim mjerama utjecati na žandare i na taj ih način odvratiti od nepropisnih i nezakonitih postupaka.(36) No, 25. studenog 1931. Komanda žandarmerije morala je zaključiti da se njezino naređenje od 12. lipnja ne poštuje, jer i dalje ima slučajeva da žandari zlostavljaju građane. Zato su se komandanti žandarmerijskih pukova trebali osobno uključiti u sprečavanje nezakonitih postupaka žandara, a žandare koji su zlostavljali i tukli građane trebalo je otpustiti iz službe.(37) Komanda žandarmerije je 18. travnja 1933. izdala novu naredbu koja se vezala na onu od 12. lipnja 1931. U njoj se navodi da su, i uz sve prethodno izdane naredbe, u posljednje vrijeme učestale žalbe “privatnih lica” protiv nezakonitih i nasilnih postupaka nekih žandara. Osim toga i upravne vlasti žale se na samovolju žandara, koji djeluju na svoju ruku, bez odobrenja odnosno suprotno zahtjevima predstavnika vlasti. Naveden je primjer kotara Benkovac u kojem su žandari šikanirali nevine osobe pod sumnjom da one imaju veze s ustaškom organizacijom, odnosno neke žandarmerijske “starešine” polazili su od netočne pretpostavke da je svaki istaknutiji “pristaša bivše H.S.S. ne samo naklonjen separatizmu, već da ima i direktne veze sa ustaškom organizacijom”. Takvim postupcima izazvan je nemir i kod “patriotski raspoloženog dela Hrvata”, a i “elementi koji samo inkliniraju separatizmu” mogu takvim postupcima biti otjerani u “neprijateljski tabor”. Zato je Komanda žandarmerije još jednom naredila:

“Da se najenergičnije stane na put maltretiranju i zlostavljanju građana od strane žandarmerije i da sve starešine ulože sve svoje sile da se u buduće potpuno spreče i onemoguće tuče i zlostava građana od strane žandarma”.(38)

U skladu s ovime i dalje je trebalo strogo kažnjavati i otpuštati iz službe žandare kojima se “najobjektivnijom istragom” dokaže da su tukli i zlostavljali građane.(39)

Na osnovu ovih podataka može se zaključiti da je i u razdoblju Šestosiječanjske diktature Komanda žandarmerije poduzimala mjere kako bi se spriječili nezakoniti i grubi postupci žandara, a suzdržano postupanje žandara zahtijevao je, neposredno nakon preuzimanja dužnosti u Stojadinovićevoj vladi, i ministar unutarnjih poslova Korošec. Iz ovoga bi se moglo pretpostaviti da je postupak žandara tijekom nereda na Sinjskoj alci ipak bio suzdržan, ili barem suzdržaniji nego u prethodnom razdoblju Šestosiječanjske diktature.

Početkom veljače 1936. komandant žandarmerije, divizijski general Jovan Naumović,(40) izvršio je obilazak Primorskoga žandarmerijskog puka.

________________________
26 Zakon o žandarmeriji, Zbirka Službenog glasnika, Sv. XXXIX., Split 1930., 9.
27 PAM, OAK, kut. 3., Nedatirano naređenje ministra unutrašnjih poslova.
28 PAM, OAK, kut. 3., “Izveštaj”, neoznačen i nedatiran.
29 T. STOJKOV, n. dj., 41.-42.
30 PAM, OAK, kut. 3., Komanda žandarmerije, Pov. J. B. br. 2015, 3 juna 1935 god. u Beogradu,  Pevanje hrvatskih pesama i isticanje plemenskih zastava i postupak žandarma.
31 PAM, OAK, kut. 3., Komanda žandarmerije, Pov. J. B. br. 2319, 26 juna 1935 god. u Beogradu, Upotrebu oružja izbegavati do krajnjih granica.
32 PAM, OAK, kut. 3., Komanda žandarmerije, Pov. J. B. Br. 2376, 29. juna 1935. god. u Beogradu, Upotrebe oružja izbegavati.
33 PAM, OAK, kut. 3., Komanda žandarmerije, Pov. J. B. Br. 2399, 1 jula 1935 godine u Beogradu.
34 PAM, OAK, kut. 3., Komanda žandarmerije, Pov. J. B. br. 2338, 27 juna 1935 god. u Beogradu, Nekorektan postupak žandarma prema narodu suzbijati.
35 PAM, OAK, kut. 3., Komanda žandarmerije, Pov. J. B. Br. 1598, 12 juna 1931 god. u Beogradu, Naređenje za suzbijanje zlostava građana od strane žandarma.
36 Isto.
37 PAM, OAK, kut. 3., Komanda žandarmerije, Pov. J. B. Br. 3515, 25. novembra 1931. god. u Beogradu.
38 PAM, OAK, kut. 3., Komanda žandarmerije, Pov. J. B. Br. 1279, 18 aprila 1933 godine u Beogradu, Nekorektno postupanje organa žandarmerije.
39 Isto.
40 Za biografske podatke o divizijskom generalu Jovanu Naumoviću vidjeti: M. S. BJELAJAC, n. dj., 223.


3.   od 4
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #5 : Rujan 02, 2012, 23:21:13 »


Tom prilikom razgovarao je i sa žandarmerijskim potpukovnikom Rajakovićem, koji je u kolovozu prethodne godine bio nazočan Sinjskoj alci, kada su ga demonstranti pogodili kamenom u glavu.(41) Naumović mu je rekao: “Vi ste g. Rajakoviću krivi za događaje u Sinju”. Kada ga je potpukovnik pitao u čemu je njegova krivnja za te događaje, Naumović mu je odgovorio da je tada “trebalo da padne 50 glava pa bi bio red i mir”. Također se tom prilikom jedan žandarmerijski kaplar, koji je prethodno napao jednog katoličkog svećenika , požalio generalu Naumoviću “na strogu disciplinu koja se prema njemu vrši”. Komandant puka, žandarmerijski pukovnik Belizar Lazari, rekao je generalu Naumoviću da je taj kaplar “jedan vrlo neuredan i nedisciplinovan službenik, koji odgovara za napred navedeni napad”. Na to mu je Naumović navodno odgovorio: “ostavite g. pukovniče to je naše moravsko dete”.(42) Iz ovoga bi se moglo zaključiti da su postupanje žandara tijekom nereda na Sinjskoj alci, koji su predstavnici sinjskog HSS-a opisivali u najcrnjim tonovima, neki drugi, poput divizijskoga generala Naumovića, smatrali preblagim i nedovoljno odlučnim!

Osim toga, kada je riječ o HSS-ovim interpretacijama nereda na Sinjskoj alci upućenim predstavnicima vlasti, ne može se izbjeći dojam da se njima nije željela isključivo utvrditi odgovornost za žrtve koje su tada pale, nego i da je riječ o pokušaju sinjskih HSS-ovaca da te događaje iskoriste za politički obračun s pristalicama “prethodnih režima”, odnosno onima koji su podržavali vladu Bogoljuba Jevtića, a kao predstavnik ove skupine istican je alkarski vojvoda Grabovac. HSS-ovci su također oštro kritizirali djelovanje žandarmerije, istovremeno neprestano ističući vlastito opredjeljenje prema nenasilnom razrješavanju sukoba. Pri tome su zanemarivali i umanjivali nasilne postupke demonstranata, odnosno, kako su kasnije tvrdili predstavnici HSS-a, na žandare je poletjelo tek “nekoliko kamenica u čistoj samoobrani”, iako je kamenjem pogođeno i povrijeđeno nekoliko žandara.

Ministar Korošec i iz drugih izvora je primao podatke o neredima tijekom održavanja Sinjske alke. Čehoslovački konzul u Splitu 21. Kolovoza 1935. iznio je svoje viđenje o neredima na alci, na kojoj je bio prisutan. On je smatrao da je “radićevsko” vodstvo “umirivalo narod”. Župnik fra Leonardo Bajić prethodno je upozorio kotarskog načelnika u Sinju da ima podatke da će seljaci na alci demonstrirati protiv “glavnog alkarskog govornika” Vice Grabovca zato jer je on “slavio” i austrijskog cara Franju Josipa i bivšeg predsjednika vlade Jevtića i “bio u svim strankama”. Kada je do demonstracija došlo, žandarmerijski oficir je “izgubio nerve” i “nepotrebno dao navaliti na narod hladnim oružjem”. Nakon toga narod je obasuo žandare kamenjem, “uvjeren” da žandari neće pucati. No, kao odgovor na kamenovanje žandari su na demonstrante otvorili paljbu.(43) Korošecu je o neredima u Sinju pisao i splitsko-makarski biskup Kvirin Klement Bonefačić. On je smatrao da je uzrok nereda činjenica da u Alkarsko društvo nije u svoje članstvo željelo primiti neke osobe iz “opozicije”, pri čemu je biskup Bonefačić očito mislio na članove HSS-a. “Opozicija” je ovo zamjerila alkarskom vojvodi Grabovcu.(44)

Moglo bi se zaključiti da nam ovakve interpretacije nereda na alci daju ponešto umjereniju, manje pristranu sliku toga događaja. HSS-ovci su možda željeli izbjeći nerede, ali je atmosfera neprijateljstva prema vojvodi Grabovcu na kraju ipak prevladala. Moguće je da su demonstranti smatrali da im je u novim okolnostima oživljavanja političkog života, koji je dopustila Stojadinovićeva vlada, bilo dopušteno da manifestiraju, pa i da se upuste u sukob sa žandarmerijom. No, žandari su na kamenovanje na kraju ipak odgovorili paljbom, što i jest bilo u skladu sa Zakonom o žandarmeriji.

U vezi s neredima na Sinjskoj alci Upravno odjeljenje Primorske banovine skrenulo je Ministarstvu unutarnjih poslova pažnju da su takvi događaji učestali. Zato je Ministarstvo zamoljeno da “hitno preduzme shodne mere i izda potrebna uputstva i naređenja”, jer ako se i dalje “bude popuštalo” doći će do “vrlo loših i štetnih” posljedica.(45) Zbilja, već 20. kolovoza 1935. Ministar Korošec obavijestio je sve banske uprave da se rad Stojadinovićeve vlade “odmah blagotvorno osetio” u društvenom i političkom životu. No, vlada neće dopustiti slabljenje autoriteta države i taj će autoritet, ako je potrebno, braniti odlučnim mjerama. Korošec je također istaknuo da treba djelovati na suzbijanju vjerskih i “plemenskih” netrpeljivosti, ali se pri tome treba postupati u skladu sa zakonom i pri tome čuvati autoritet državnih vlasti.(46)

Krajem studenoga 1935. ban Primorske banovine Josip Jablanović uputio je izvješće ministru Korošcu. Jablanović je zaključio da je popustljivijom politikom Stojadinovićeve vlade nastupio “prvi period oduška u znaku političke slobode”, te je razumljivo da je to razdoblje obilježeno “bučnijim, strastvenijim i ekstremnijim” oblicima ponašanja. Vlasti su računale da će s vremenom “ovo stanje afekta popustiti”. U tom smislu težilo se izbjegavanju sukoba građana i “organa bezbednosti”, posebno onih u kojima bi korištenjem vatrenog oružja došlo do “prolevanja krvi”. U tom smislu djelovala je i Komanda žandarmerije koja je “u prvo vreme” dala upute žandarima da izbjegavaju sukobe i korištenje vatrenog oružja. Jablanović je priznao da je sve to dovelo do “teških ispada protivu reda i mira i na štetu autoriteta vlasti”. No, kako je zaključio Jablanović, takvo stanje je sada “znatno izmenjeno i popravljeno”. Tijekom listopada 1935. političke prilike razvijale su se s “većom mirnoćom i bez one nervoze” koja je bila prisutna u prethodnim mjesecima, kada je nakon skupštinskih izbora od 5. svibnja postojalo stanje “zaoštrenosti i uzbugjenosti duhova”. Broj “političkih delikata” na području Primorske banovine je tijekom listopada 1935. pao za 45 do 50% u odnosu na broj takvih delikata u prethodna tri mjeseca.(47)

U istom izvješću Jablanović se osvrnuo na tvrdnje koje su stizale iz vojnih krugova da HSS-ovci i “separatistički vaspitana” hrvatska masa u Primorskoj banovini razvijaju pokret koji teži stvaranju samostalne hrvatske države. Jablanović je priznao da među HSS-ovima ima elemenata koji promiču i stvaranje samostalne Hrvatske, ali službeno je stajalište vodećih predstavnika “pokreta Dr. Mačeka” da treba izvršiti federativni preustroj Jugoslavije u kojoj bi bila priznata hrvatska nacionalna posebnost. U tom smislu HSS-ovci se ograđuju od onih koji kliču “samostalnoj Hrvatskoj državi, republici” i ustaškom vođi Anti Paveliću. Jablanović je odbacio i tvrdnju da “pristalice Dr. Mačeka” stoje u “stavu neprijateljstva ili pasivnosti prema svima manifestacijama jugoslovenske misli”. Istina je, zaključio je Jablanović, da su Mačekove pristalice dosljedne u nepriznavanju postojanja “jugoslovenskoga naroda”. Ipak, prilikom državnog praznika kraljevog rođendana i “pristalice pokreta Dr. Mačeka” u velikoj većini izvršili su lojalno svoju građansku dužnost i istaknuli jugoslavenske zastave. Također, na godišnjicu smrti kralja Aleksandra većina njih istaknula je crne zastave. Jablanović je zaključio da je “80 % hrvatskog katoličkog pučanstva” Primorske banovine “u redovima hrvatskoga pokreta Dr. Mačeka”. Jablanović je naveo da vodeći predstavnici Mačekova pokreta odbacuju optužbe o separatističkom djelovanju. No, također je zaključio da se u širokoj masi hrvatskoga narodnog pokreta parola o “slobodnoj Hrvatskoj” može “maglovito” shvatiti kao “nagoveštanje neke nezavisne države”, a to među Hrvatima jača otuđenost od jugoslavenske države. Ovakvom stanju moglo bi se stati na put “represivnim merama”, odnosno proglašavanjem cijeloga hrvatskog pokreta nezakonitim. No, zaključio je Jablanović, “prošlost”, pri čemu je očito mislio na razdoblje Šestosiječanjske diktature, poučila je da represivne mjere imaju negativan učinak. Izlaz iz takvog stanja Jablanović je vidio u decentralizaciji države, povećanju zakonitosti, unapređenju državne uprave i njezinoj većoj brizi za građane. Trebalo je što prije izaći iz postojećeg stanja neizvjesnosti, izvući hrvatski pokret iz njegove “mističnosti” i dovesti narod u položaj odgovornosti, odnosno rješenja “hrvatskoga pitanja u skladu sa neprikosnovenim postulatima državne celine”. Tek tada će u hrvatskim masama biti eliminirano ono što se može označiti kao “razorno i antidržavno”.(48)

________________
41 Na žalost, ne mogu točno utvrditi prezime spomenutoga žandarmerijskog potpukovnika. U izvoru kojim se koristim na početku rada spominje ga se kao “Rajkovića”, a na ovom mjestu kao “Rajakovića”.
42 PAM, OAK, kut. 3., Kraljevina Jugoslavija, Ministar unutrašnjih poslova, Beograd, 17 aprila 1936 godine. Upućeno: Armijskom đeneralu G-nu Ljubomiru Mariću, Ministru vojske i mornarice, Beograd.
43 PAM, OAK, kut. 3., Konsul Republiky Československé, Split (Yougoslavie) 21. 8. 1935.
44 PAM, OAK, kut. 3., Pismo dr. Kvirina Klem. Bonefačića, biskupa splitsko-makarskog, upućeno ministru [Antonu Korošcu].
45 PAM, OAK, kut. 3., Telefonski izvještaj načelnika Upravnog odjeljenja Kraljevske banske uprave Primorske banovine upućen u “20 i 10 časova” Odjeljenju za državnu zaštitu MUP-a Kraljevine Jugoslavije, Beograd, 18. avgusta 1935.
46 T. STOJKOV, n. dj., 67.-68.
47 PAM, OAK, kut. 3., Izvještaj bana Primorske banovine Josipa Jablanovića upućen ministru unutrašnjih poslova Dr. Antonu Korošcu, Split, 21. novembra 1935.
48 Isto.

U vezi s neredima do kojih je došlo na Sinjskoj alci u kolovozu 1935. moglo bi se zaključiti da je manje važno tko je konkretno bio odgovoran za njihovo izbijanje, kao i za žrtve do kojih je tom prilikom došlo. Takvi su incidenti ionako imali dublje uzroke, koji su ležali u unutarnjoj političkoj nestabilnosti Kraljevine Jugoslavije i neriješenim međunacionalnim odnosima.

Nikica Barić
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 13. 10. 2006.
____________________
[. . .] I neposredno prije formiranja Stojadinovićeve vlade, odnosno 3. lipnja 1935., Komanda žandarmerije zaključila je da žandari često “intervenišu” na licu mjesta zbog pjevanja “hrvatskih pesama” i isticanja “plemenskih zastava”. U nekim slučajevima žandarmerijske patrole nailazile su na “veselo društvo” koje pjeva “hrvatske pesme”, pa je patrola okupljene rastjerala, a “pojedince i hapsila”.[. . .]

Vidi > Pozadina sukoba oko isticanja srpske zastave u Hrvatskoj
Str. 6, Odgovor #88 : Kolovoz 15, 2012, 22:27:44
http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1388.msg7019#msg7019


4.   od 4
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #6 : Rujan 03, 2012, 14:48:05 »


Sinjska alka

Dobro došli u Sinj, grad heroja!

Dobro došli u Sinj, grad tradicije!

Alka ✧ tur. halka ← arap. ḫalqa: obruč, prsten

http://de.wikipedia.org/wiki/Alka
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #7 : Rujan 10, 2012, 15:04:13 »


Kopljoigra (Giostra)

Običaji kod Morlakahu u Dalmaciji

Ovako se zove ono zaticanje kopjem kadno naši vitezovi igrajuć na vatrenim svojim i preberzim krilašim na svu uzdu oni terču s kopjem u ruci prama onom zamerku iliti cilju (nišanu) štono kod nas općeno reku terčati na halku, za njeg ustreliti i obdulju odneti, po kom putu čineh zameraocem, koji to gledaju, jednu priugodnu zabavu, i u isto vrime prestrašnu neku prikazu. - Ništanemanje ova kopljoigra biaše jedan boj od zabaveh ti od veličanstva, koji se činjaše na konju, jedan čovik suprot drugomu, oružani s kopljem obodvoica.

Njezino ime (giostra) , po sudu nekih, dohodih od reči francuzkeh jouste, što je latinski juxta (blizu) , budući da kopljoigrači činjahu iz bliza spomenutih boj. Salmasio činih nju izvirat iz gerčkoga sa dašnjega, zoustra.

Drugih hoćeh iz latinskoga justa, zato što biaše u vreme pokvarenog ovoga jezika u običaju njezina rič za zlamenovati ovu zabavu, radi uzroka da ova igra bi cenjena jedan boj čudo pravedniih i razložitiih nego što biaše ona drųgah pod imenom torneo, torneamento (ludicra pugna/ sportska igra) , kojeh bi od više rizičnosti.

U staro vreme ova kopljoigranja biahu iz medju ostalih, jedna velika zabava svihu poglavitih blagdanah, i u svih općenskih i golemih veseljih. Španjolci primiše ovi nauk od Arapah, i zazvaše ga juego de cannas (giuoco di canne).- Nekih deržeh da je ova igra isto što biaše i ona od Trojeh (giuochi Trojani), koju postavih Askanio, i koja po zatim pridje k Rimnjanim, koju biaše običajna slaviti, u vokružju, ( Circo) mladost rimska.

Ono što mi rečemo trčati na halku, Turci govoreh žilitat se , od reči gerid (žilit), koja igra kod nji čudo je u običaju; ali igra pasja jer kad ture s geridom[/u] opružih, koji pred njim terče na konju, kako i onih koji za njim letih, ako ga svati, što mal da ne vavek, dogodi se da mu i rebra ti glavu razbie, u kojoj prigodi i život sverših. Etoti mu igra i junaštvo ... Igra turska nikad nije brez smertnoga udarca.

Kopljoigra dakle biaše osobiti neki boj, u kom kopljoigrači biahu blizu jedan kod drugoga, i udarau se s kopljem i s mačem. - Onih koji bi pervi put ušao u ovu igru , izgubio bi svoj šišak perjastih (elmo), ili svoj šelmnike celata, versta oklopneh kapeh ako prie nebi ju izgubio t.j. ako mu nebi bila kao za globu (confiscazione) ustavljena u drugoj igri.

Jednom u našoj deržavi Dalmatinskoj vladaše u više gradovah ovi lepi običaj t.j. trčati na halku i biaše se tako udomovio da, dojde kao najslvetii zavičaj medju pukom i medju ostalim zabavam narodnim najponositii u svomu veličanstvu, promišljajući hrabrenost naših izabranih vitezovah i poznanjstvo podpuno okretanja bojnog kopja u desnici junačkoj , i vežbinu trkeh u omirenju nikšana; takojder njiovu opravu u odori narodnoj toliko priprostitu, i punu veličanstva i proceneh; nemanje onu njihovih vatrenih sedlenikah srebrom i biberom opravljenih, koji videći se na polju od mejdana, strašan ponos od sebe čineh, kao neusterpljivi već i nemirni , čekajući poletiti, i njihova gospodara slavoaobitje čuti i obdulju zadobiti, naglo eržeći i višteći, kao rekbi da su vilenoga odilja i skoka.

Alekšandro istih na svom krilašu nebi mogao uteć našim sivim sokolovim kad se spremaju na ovo ponosito spravište. Split, Trogir, Šibenik, Skradin, Kotari, Zadarski, Knin, Derniš, Sinj , Imotski, Makarska, Neretva i drugih ove zabave narodne uzderžaše s velikom slavom i poštenjem. Sad eto već odavna, izvan Sinja, nije ji viditi medju nama. Ej stari vitezovi pokojna vam duša! U Splitu, u Makarskoj i u mojoj otačbini nije pristala ova igra baš odavna. Nejma čudo godineh da sam gledao ovi Slavski ureš u Makarskoj, dokno njezini stanovnici dihahu još duhom narodnosti više nego sada i u istinu znamenito njihovo ime ostajaše, kako i njihovih pradidah starih Makaranah. Zašto nebi oni to i sada ponovili za osvétlati i svoju otačbinu i svu našu deržavu.

Što reko Makaranim, to velju i susednoj njihovoj bratji, osobito mojim. domorodcim i priateljim Imoćanim, koji još potla nego Makarani slediše, pak ne davno ukinuše ovi slavni običaj terčati na halku. Još je živ moj otac, komu je stala na sercu ova općenska zabava i drugim starim Imoćanim, moće opet, ako i ne poterčati na igru, uzbuditi našu kitu mladeža podresloga da priuzine ovu diku stare narodnosti; barem ako ne za drugo za prizovnut na pamet starih Imoćanah hrabrenstvo, sklad, ljubav i celovitoh priateljstvo koga su deržali medju sobom. Ja ne razumim s tizim reći da je se uternuo s izostavljenjem halkeh u našim kraišnicim oni duh slavjanski, i da je oslabila ljubav bratinska, dali samo govorim da bi nastojali probuditi medju sobom jednu općensku slogu; jer gdi je sloga tu je korist mnoga, a gdi je nije, tu nit se ore, nit se sije. Reč je gospodinova: svako kraljestvo u sebi razdeljeno upustiti hoće ... Oprostite što vas nutkujem na slogu, jer vidju da vi samo nju priuzimljete jednodušno tražiti štujući njezino ime, i želeći njezino raspruženje.

Nu dakle radite pouzdignuti vaše ime slavjansko u svemu gdi poznajete da je prosto i brez griha. Lepe običaje i proste kano što su i naši stariičinili, nemojte zapuštat, jer i deca vaša nakon vas hoće se vas spominjat, i vaših krepostnih i hrabrenih delovanjah, kano što i mi se spominjemo naših otacah.- Uspomena bo potla smerti vrednih delah naših starih, višu slavu donosih unučadi, otačbini i celu slavjanstvu nego što za života činih, ter se mi po tom uzvisujemo i holimo da smo sinovih toliko proslavljenih otacah.

Mi smo jedan narod slavjanskoga vrila, pun slaveh koga običaj i danas zameraju inih narodi, od česa nejmamo potrebu od potverdeh. Koliko hvaleh nasu halku! ... Poznao sam po severnim i po drugim stranam još živućih oficirah i vojnikah, takojder i drugih učenih putnikah, koji su poštovali ovu deržavu, i koji su se nahodili u našim mestim u vreme oveh narodneh zabaveh, niti prestaju hvaliti mesta i mištjane. Zašto dakle zabaoit ovu staru slavu našeg hrabrenstva? Sinj, Sinj eto još jedinih grad na kraini koji uzderžihovu vitežku zabavu, koju sa zamerom dohodeh iz drugih pokrainah viditi i uživati Sinjsku halku.

Na rodni dan Cesara Austrianskoga Sinjani od starine još junaci i vitezovi čine golemo spravište pripravljajući se na kopljoigru. Ovi je njima dan od najviše zabaveh i slaveh radi neumerle uspomeneh Frane I. koj se je dostojao zabiležiti Sinjskim kopljoigračim za vekovitu uspomenu dar svoje.kr. milošćeh od 100 fl. sr. t.j.onomu koji bi obdulju odnio. - Ovo bih odredjeno zato što Sinjani bihau poklonili na poštenje Cesarovo s prigodom kad spomenutih blagih Cesar biaše se dostojao pohoditi u godini 1818 našu derzavu, jednu terku kopljoigranja s velikom opravom sebe i svojih sedlenikah, i sa svim upravam koje spadaju na ovo javno i blagdano delo, koje se dostojalo biše poštovati Njihovo Veličanstvo svoim vlastitim kipom u sred grada Sinja. - U ovoj prigodi videći urednost oveh ponositeh igreh naš blagih Frane, vištinu onizih verstnih kraišnikah u vladanju koplja, i vatrenih zar njihovih konjah dostojao se je izreći im više rečih na njiovu vekovitu slavu i uzveličanje; pomilovavši s nadarenjem svoga perstena od golemeh ceneh-Franu Tripalovića, radi njegoveh vitežke terkeh, pri komu je ostao barjak slavodobitja i kruna poštenja. Od tog vremena Tripolović iznosih na persima na Cesarav godni dan za zlamenje Carskeh uspomeneh, i svoga zadostojanstva rečeni persten, - koji dan prisrećnih živiti će brez sverheh kod Sinjskih Krajšnikah, i ne manje kod svihu pribivaocah oveh verneh, Carskoj kući, deržaveh Dalmatinskeh. - Ja se medjuto radujem Sinju da i znade uzderžati pri sebi narodnu ovu igru, i da po njoj spominju se stari Sinjski vitezovi
-   Šurići,
-   Vučkovići,
-   Lovrići,
-   Gerčići,
-   Tomaševići,
-   Džankovići,
-   Berčići,
-   Buljani,
-   Omerčenovići i drugih.

Neverujem da će njihova praunučad išto popuštit od onoga što spada na njihovu slavu. - Radujem se Lovriću da je u ovoj godini nadodao svojoj vrednosti ne malo slaveh i poštenja kroz njegovo hrabrenstvo u terki od halkeh i odnio barjak na obdulji iz medju toliko drugih, koji svi strašan od sebe ogled ostavišeina Sinjskom polju kod neizbrojenog množtva koje se bijaše tute na kraljev dan sakupila. - Samo bilo bi još želiti da na takom veselju i dnevu nastoje onih sokolovi pribaviti izabraniih sedlenikah, nego što koji put to se zgodih, što sve tovećma pritegnutićeh k sebi pohlepnost susednjih krainah na taj dan osobitog blagdana, u komu Sinjska slava sve to većma hoće sjati i zatim naše slavjanstvo slavu š njime deliti kano jedneh sameh majkeh sinovi otčevo baštinstvo.

_____________
1) Kao što Karamzin piše i dan danas jošte ruška dica svake godine Koljaduju, t.j. hodaju na badnjak pod prozore bogatih stanovnikah, i pjevaju pisme, u kojih se rič Kaljada često ponavlja. Kod Poljakah traje Köleda od, Božića sve do svitla Mariina. Isto tako dobro poznata je Koleda Čehom i Slovakom. I kod nas Koleda za čudo razprostranjena i to u oči Božića, pervoga dana godišta, i Vodokersta. Svaka versta od ljudih čeka u veselju ta doba i provodi, hodeći po selu i pjevajući prid svakom kućom zgodne pisme od čestitanja, oli smišne i spotne, koje bihu naznane Kolede. Vuk Stefanović daje: nam početak od jedne. Koledjani tako dobivaju darove, nu za sebe, i to oni zovu Koledba. Kod Katolikah još na dan Vodokersta župnik ide po selu blagoslivjajući kuće pjevajući cerkovne pjsme i dobiva malen dar.

Zora dalmatinska  22. lipnja 1846

______________
Rječnik tuđica, dijalektizama i najvažnijih stručnih izraza koji su povezani sa Sinjskom alkom.

http://free-st.htnet.hr/Sinj/rjecniktudica.html
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #8 : Rujan 10, 2012, 15:05:33 »


O Sinju u Dalmaciji s okolišnim starinami

Sinj, jedan između najljepših varošah dalmatinskih, ima krasan položaj. U davna vremena zvao se Sing, Sfinga, Šin a najposlje Sinj. Dok nasrtaji turski trajahu, protezaše se vas varoš uz glavicu ispod tvrđave; nu čim straha od Turakah nestade, spusti se brzo na ravnicu, te tako pram sjevero-iztoku se zavinu. Zgodan položaj njegov i pristup oda svih stranah učini, da posta trgovinom bogat i ukrasi se liepim palačama. Na sve strane osobito pram sjevero-istoku, pruža se plodna velika ravnica, preko koje se pol sata od mjesta dalje teče glasovita rieka Cetina (Tillurum). Cetina je ime pjesničko u narodu:

Oj Cetino moja vodo hladna!
Premetni me tamo preko sebe;
Tamo mi je zelena livada,
U livadi do tri konja vrana,
Sva tri vrana ko crna gavrana -
Tamo mi je gizdava djevojka ...

Cetinjani poznani su u gradu kao silni junaci, koje ime zadobiše navlastito godine 1715., kad Turke od toga mjesta protjeraše. Oni se i starinom diče, kako povijest svjedoči, ondje je nekoć glasoviti grad Setonia bio, od koga i ime Cetinjani srekoše.

Riedka su mjesta gdje su starinski običaji bolje sačuvaše i ljubomornije uzdržaše nego upravo u Sinju. Ovi mu nezabranjuju, da se s ostalimi mjestima u prosvieti može uzporediti. Od davna bijahu u njemu škole početnice, a godine 1854, dana 12. prosinca otvoren je po volji NJ. Veličanstva cara javni hrvatski gimnazij pod upravom Franceškanah, namjerom da se u svom vlastitom jeziku naobrazuje ovo i okolišna dalmatinska mjesta. Još se uzdrža ovdje glasovita igra, trka na konjih, obćenito prozvana "Alka", od koje ćemo dolje nadulje dvie tri kazati te mnogi ostali starinsku liepi običaji.

Crkva

Započe se ovdje crkva graditi godine 1692., pod upraviteljem (Protom) nekim Andrijom Rašpinom iz Bergana, te bi dovršena godine 1709., za koju fratri potrošiše jedanaest stotinah cekinah, osim pomoći od vlade mletačke i puka. Sedam plemenitih oltarah iznutra ju rese, između kojih najplemenitiji je oltar Bogorodice, na kojemu stoji prilika čudotvorna, na postavu preizvrstno naslikana, koju fratri u biegu iz Rame bosanske ovdje god. 1687. kao svoju pomoćnicu doneseše. Čudesa, koja je počinila, nahode se ubilježena u jednom rukopisu koji je kod mene s naslovom "Razpisanje od čudnovate B. D. Marije, koja se u varošu Sinjskom kod fratrah braće manjeg obslužja S. O. Franceska osobito štuje, od F. Petra Filipovića, godišta 1757." Imade liepa i bogata ruha, podišta još što je iz Rame donešeno.

Stara tvrđava sinjska

Na staroj glavici vide se porušene zidine bivše sinjske tvrđave na sgoljnu kamenu njegda tvrdo sagrađena. Mjesto isto i gradja je odlična, što ju sve činjaše odviš jakom, dok vojene sprave današnje u život nestupiše. Tri reda platna bijaše oko nje, između kojih bio je oširok prohod, naokolo bijahu njeke kulice uzdignute, a u sriedi dvie goleme čatrnje. Iz tvrđave vodjaše u duboku dolinu otajan prokop, kroz koji dobivahu u nevoljí obsjednuti potrebitu hranu i džebanu.

Ova tvrdje pretrpi više žestokih obsjednućah. Najžešći bi g. 1715., kada na. nju Turci od 8. do 14. Kolovoza po vas dan neprestano oganj bacahu i juriš činjahu. Na prvi dolazak Francezah bi zapuštena i obataljena. Naslikana je onako, kako je izgledala u sedamnaestom vieku, u knjigah: „Memorie istorico-geografiche della Morea riacquistata" pag. 87. - Ove godine bi u Spljetu u mračnosti našasto obsjednuće posljednje ove tvrđave naslikano na postavu do tri aršina dugu, a dva visoku, na kome se ukaziva jurišanje tursko i hrabrenost, kojom bijahu dočekani. Nikako doznati nemogoli tvornika. ovog djela. Sliku kupila je gimnazija. gdje se sada nahodi.

Pleme Brankovića

Ovdje se nahodi potomakah glasovitoga Vuka Brankovića, vjerenika Mare, koja bijaše kći Jure Grebljanovića a sestra nesretne Milice; žene Sultana Bajazeta. Vukov i Marin sin Jure uze prezime Despotović. Njegov sin stariji Jure, protjeran od Muhameda II., dodje iz Srbije u Bosnu. Njegov njeki potomak dodje u Dalmaciju u Sinj, komu vlada mletačka dade zapovjed nad četom proti Turkom, s kojom junački protjera Turke iz sinjske i imočke okolice i ote im mnoga mjesta po Hercegovini. Za to djelo dadoše mu mnoge zemlje po Dalmaciji, osobito u Sinju, i Postade knezom.

Da pokažu Despotovići, kako su još više oddani Mletčanom, promieniše opet svoje prezime u talijansko "Caralipeo". Uviek su iz ove obitelji proizlazili valjani junaci, koji su pred krstjani na Turke išli. Jedna iz ove obitelji žena, imenom Angjelina, povede četu proti Turkom, ali junački boreći se pade u sužanjstvo i postade nevoljnom vjerenicom Ali-Pašića iz Skoplja. Ova obitelj Pašića u prevratu bosanskom godine 1835. stiže u Dalmaciju i bude u kući Despotovića-Caralípeo častjena i gostjen za dugo. Njeki od ove obitelji Pašića godine 1820. pazili se, ter na mejdan svakoga zazivali; nu nitko se neusudi, osim Ivana Miloševića iz Sinja, koji još živi. Ovaj dođe na rečeno mjesto, ali mu Turčin nesmjede izaći, kako bi se zarekao. Još knez Pavao i sin mu jedini potomci su glasovitoga plemena Brankovićah.

Spomenuti Milošević bijaše vođa četah, koje onda po granici stajahu. Još uzdrža junački ponos i diči se starinskim rodom, nu više imenom, koje zadobi u ovom bližnjem narodu. Ovaj starac bilježi sve suvremene događaje. Nahodi se u istoga puška Tomić Mihovila, koga narod u pjesmali visoko slavi, jer se opirao turskoj silovitosti i branio krstjansku krotkost.

Alka

Slavila je, dičila i nedohitnimí pjesmami uzveličavala stara Grčka svoje igre olimpijske, pitijske, istmijske i nemejske, onda kada sva slava zaogrnuta ove običaje narodne držaše kao najsvetiji i najveći ponos i ures svoj. Nu gdje su sada te slave, te igre? Sama prazna spomen prši po okrugu zemaljskom! Ali narod naš dičiti se ima i sada, jer što njegda imadjaše, i sada uzdrža. Prilična igram narodnim grčkim obstoji jošte u Sinju, igra Trka konjah, običajno zvana "Alka", igra starinska naroda našega. Neznam, ima li je još u kojoj jugoslavenskoj dulibi, nu do najposljednjega vremena bio je ovaj običaj u Makarskoj i u Imockom, gdje jih već nestade.

Godišta 1715. ustanovljena je ovdje s pravim redom, po običaju starinskom, Alka, za vjekovitu uspomenu tvrdjave oslobodjene od napadanja turskoga, koji ju bijahu obsjednuli sa 40.000 vojnikah, i prem da u tvrdjavi nebijaše van 500 boracah, ništamanje Turke razbiše. Na 14. kolovoza pobjegoše, i za njimi se otisnuše Cetinjani i Sinjani, i stígoše ili na Prologu planini, gdje im težki poraz daše. Za takovu hrabrost ustanoviše Alku, koja bi imala sjećati unuke na slavna djela njihovih pradjedovah, i tako da bi kroz viekove slava slavu dočekivala.

Trkat samo može, koji je iz Sinja i njegove okolice. Svaki Alkar treba da imade biesna konja, bogato narešena, a svi Alkari bogato i gizdavo na narodnu su obučeni. Kalpak od ljute zvieri, cviećem je ovienčan, a labudovo perje, trepti nizanj. Ćorda niz bedru obješena visi, jačerma je zlatom, srebrom i dragim kamenjem posuta, a dolama duga zaogrnjiva ga; u desnici je dugo koplje; niz sedlo konja hrla dvie kubure vise. - Ako igraču, čim trči, pane, bilo š njega ali s konja, ma taman najneznatnija stvarčića, da smjeri i u sredu pogodi, ništa mu nevalja.

Stoji obješeno kolce jedno na način prstena od željeza, preko koga dvie šibice na križ smieraju, a u sriedi manje kolce, koje sriedu čini. Tko smjeri u sriedu, tri broja nosi; tko pod srednje kolce, dva, a koj nad, jedan. Tko udari u alku i neostane mu na kopju, već ju goni kopjem izpred sebe, dok ju podhvati i natakne, koliko putah u zraku dotakne ju, tri broja stiče. Svaki tri puta trči, i koj više brojevah učini, proglašen je od vojvode alkarskoga i trojice sudacah za slavodobitnika. Alkar svaki imade slugu bogato odjevena, koji mu kopje dodaje i konja prihvaća; a kadgod ima svaki igrač osim sluge i kuma, koji na konju grede i prima od sluge kopje, ter ga igraču Alkaru dodaje.

Eto već došao je dan igre, dan veselja i radosti obćenite, jurve od svih stranah. sviet trči, leti mužko, žensko, staro, mlado, svak željan da vidi i udioničtvuje ovomu veselju. Sudci polagano stupajuć dohode pod sjenicu divno nakićenu. Eto iz stana, gdje su se sakupili, čauš izhodi noseć stieg razvijen; upućivaju se pješaci u oružju i oklopih, za njimi kumovi na konjih, eto i alkarah na.bjesnih hangirih, kud se okreću, sjajnost bogatog odjela na sve strane udara. Čuje se zvuk glasbe, koja ugodni romon kroz zrak prostire, hržnja kohjah, zvek, oružjah, udaranje u diple i svirale, žamor puka: eto ih! eto ih! sve na jedan mah se sdošlo.

Kad su došli na mjesto urečeno, pozdravljaju kopljem sudce, zatim ini puk, Vojvoda ih oko sebe kupi, ter oni, položiv koplja, slušaju njegov govor. On u kratko kaže, kad i zašto je ova igra ustanovljena i kako se ima uzdržavati, zatim ohrabriva jih, da junački ji vješto budu zgadjali. Sad se upute na mjesto, odkle započimaju trčati, najprije pješaci sluge pjevaju, za njimi kumovi na konjih dolaze, zatim tri uzpored u sriedi noseć starinski štit, a dva sa strane po težki buzdovan, oružja, s kojimi su se naši stari služili; zatim vode dva "Jedeka", (konj prebogato napravljen, boja mu se s kitom do zemlje spušta, uzdati dizdumi od srebra i zlata, vas se od naprave sjaje, srebrom najposlje podkovan). Niz sedlo dvie kuloure i mač vise, sliedi barjaktar razvitim stiegom, s lieva i s desna protega dva konjanika s golimi ćordami, pak dva i dva alkara uzpored stupaju, u sriedi vojvoda, okolo njega četiri izabranija alkara, najposlje čauš potihano ide, koji sve uredjiva. Kad su došli, odkle se počima trčati, vraćaju se pješaci, kumovi i vojvoda praćen od četiri alkara na mjesto naznačeno pod sjenicu liepo napravljenu.

Svaki se je umirio. Telal viče, da se trči; eto ga prvi leti, svak je nanj oči upro, svačije srdce od želje uzdrlitalo je; konj bi rekao da je iz gorice vila ga opremila i hitrinu mu dala, rek bi zemlje se nedotica, plamen mu iz nozdrvah suče, na njem alkar koplje nosi. Nit ga hitrost i brzina vilovitoga konja zanosi, već viešto okom mjeri i u obdulju (alku) smiera. Kada koju sriedu sgodi, od svih stranah kliče puk: "Živio! Živio!" - Kada su se svi obredili trčati, opet pješaci, kumovi, alkari. vojvoda i ostali odlaze kao i prviput-na mjesto, odkle, se trči; tu se igrači ustave a ostali se kao iprije na svoje mjesto vraćaju, i tako isto triputa čine. Često se dogadja, da dva ili više njih jednako brojevah učine, tad se preigravaju, dok od njih jedan nepredobije.


1.   od 3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #9 : Rujan 10, 2012, 15:07:16 »


Kad su dovršili trku, šalje vojvoda svoga pomoćnika da dovede slavodobitnika, komu u čast proslovi pohvalno slovo i dade mu svezat na kopje znak njegova slavodobića, a puk na vas mah viče: "Živio slavodobitnik!" Odatle se opet vraćaju u dvor čauša, gdje ih bogata sofra čeka. U večer rodbina slavodobitnikova započimlje narodno kolo igrati pred njegovim dvorom i pjesme izvoditi, gdje zatim svaki kolo igra i u kolu popieva, ter slavodobitniku pripieva. Tako se dovršuje. ova svečanost. Ova igra biva na rodjeni dan našega cara.

Još pod vladom mletačkom za ovaj blagdan davalo bi se iz blagajnice do 50 for., vladar pako, mjesta davao bi svim igračem objed. Vlastnik varoški, pukovnik, koji je ovdje stajao; srdari i bogataši darivali bi dobitnika većinom crvenom čohom. Kad propade mletačko vladanje, bijaše za vladanja francezkoga ova igra za koje vrieme pretrgnnta.

Austríjanskomu cesaru Franji I., kad pohodi Dalmaciju god, 1818., hoteći Sinjani pokazati što jasnije svoju odanost i viernost, prikazaše ovu igru, od koga bi dragovoljno primljena i odlično pohvaljena, što pokaza njegovo najblagodarnije nadarenje. Naredi, da se svake godine dava dobitniku 100 for. iz blagajnice, osim toga darova g. Franji Tripolu, koji još živi i koji onda postade slavodobitnikom, dragocjeni prsten vas biserom i dragim kamenjem okovan.

Ova izvanredna trka, koju svomu caru prikazaše, bila je najplemenitija, što su do sada činili.

Spravni buduć uviek Sinjani počastiti visoke pohoditelje sa znaci prave časti, ter za to prikazivaše jim najljepši poklon; alku.

Godine 1838., kada kralj saksonski Fridrik posjeti Dalmaciju, obiđe i Sinj, .i primi dragovoljno trku, koju mu prikazaše, ter mu na taj način omili, da preblagimi riečmi ukaza svoju zadovoljnost i odlično pohvali ovaj liep običaj. Darova dobitnika, g. Ivana Lovrića, bogatim satom od suha zlata sa odugim zlatnim lančićem.

Izmedju ostalih alkah, koje svečanije, bijahu, napominjem i onu, koju daše na čast c. k. poslaniku, koj prvi poslje padnuća vlade mletačke dođe u Dalmaciju i posjeti Sinj, Baronu Stjepanu Topoljancu, koji odvrati sa zalivalnošću, darovavši dobitnika Stjepana Vuletića, slikom Nj. Veličanstva Franje I., uklopljenonu sasma u svilu i kadifu, prativ liepom poslanicom, vezanom u knjigu grirmizom i kadifom obučenu sa širitim bielo-crvenim, na četiri ugla s obje strane uresi su srebrni, na sredi orao cesarski, a na desnoj stoji upisano:

IMP. CAE. DALMATORUM FRANCISCUS II. REX.
S druge biva:
DALMATIS D.D:
među koje rieči postavljeni su znakovi grba Stjepanova.

Dvaputa hodili su Sinjani u Spljet trčati, gdje jednoć trkaše za izbavljenje iz tamnice jednoga Sinjanina, a drugiput na čast ondašnjega neumrloga dalmatinskoga upravitelja Lilienberga.

O. Jeromil Filipović

Mnogi poznaju knjige, koje je spisao O. Jerolim Filipović, a odveć riedki znadu njegov život. Ja ga nadjoh u arkivu sinjskoga samostana, ter ga ovdje rado priobćujem.

Rodi se F. Jerolim u Rumi u Bosni od dobrih i poštenih roditeljah god. 1688., i ostavši sirota poslje smrti svoga otca Jakova, zaradi zuluma turskoga ostavi otačbinu, i sa svojom materom Doroteom nejak u Principovu zemlju uskoči, u Sinj dodje i u ovom varošu se nastani. K fratrom je na nauk hodio i u nauku liepo napredovao. Najposlje po smrti matere u samostanu sv. Franje fratrom postane, i prebaviv godinu kušanja, poslan je u Makarsku na nauke filosofične, a odanle u Perugjiju u Italiju na nauke bogoslovne. U Rimu s mnogimi Latini učini natječaj za učiteljstvo (Lectoratus) od filosofije, i medju svimi pokaza se najbolji, te odnese lecturu od Fiorence u Tuškani u samostanu Svih Svetih, gdje veliko poštenje svim naukom i viečnu uspomenu ostavi. Postane zatim štioc obćeniti (Lector generalis) u Šibeniku, a najposlje prenešen u Budim u Ugarsku za jubilatí se, jer ondje prije razdíeljenja države bijaše učenje najpoglavitíje (primae classis). U deset godinah mnoge mladiće vriedne i kriepostne uzdiže. Bi jednom poslanik u Bulgariji; dvakrat u Dalmaciji, a četiriput u Bosni.

Dvakrat bijaše državnikom, najprije u razdieljenju države godišta 1735., pak godine 1751. Dvojici arcibiskupah spljetskih, Bici i Dinariću, te biskupu šibeničkomu Donadoniu bijaše bogoslovac. Čim prvo državničtvo svrši, uloži svu pomnju i sve nastojanje u korist dušah. Mnogoputah propoviedaše u korizmeno doba po gradovih Dalmacije, a najvećma ovdje u Sinju kroz korizinu i sve svetkovine preko godišta. Troje knjige u slavni naš hrvatski jezik u svrhu nauka kršćanskoga kršćanskomu bogoštovju mnogo koristne na svjetlost dade. Napisa svojim jezikom mnoge i mnoge različite propovíedi, a navlastito od majke Božje, tako plemenite, da jih čovjek umrli takovih težko više izvesti može. Ovo podpuno svjedoče njegova pisma o filozofiji i bogoslovju, koja se vide i danas u školi šibeničkoga samostana sv. Lovre. Svjedoče rečene troje knjige i njegova propoviedanja, od kojih mnoge mnogi fratri od države jesu raznieli još za njegova života, i š njimi se služe i služit će se na vieke. Što je pak najveće čudo, koje se u njemu vidjelo, jest to, da što je god napisao, složio i učinio, sve je od prvoga pera učinio i upisao. Bio bi još knjigah na štampu dao i pisao, ali. budući zanat dug a život kratak, pusta smrt nedade, i tako u svojoj 77. godini ljeta 1765. na desetog rujna u sinjskomu samostanu, u komu je najdulje prebivao i trudio se, u Gospodinu usnu, a njegovo tielo u grobnicu fratarah u koru bi postavljeno.

O. Petar Filipović

Rodi se u Raniljanih trogirskih. Bijaše kriepostni propoviedaoc i bogoslovac. Najprije posta sudcem, zatim državnikom države Presv. Odkupitelja u Dalmaciji. Naredi da se u svih samostanih arkiví urede i da u svakom samostanu bude jedan redovnik naučniji izabran, da bilježi suvremene dogadjaje. Izvan toga bijaše on valjan književnik, te umre u Sinju god. 1769. u 66. godini dobe svoje. Ostavi osim mnogih napisanih propoviedih, koje se raznose amo tamo, i dvie knjižice: "Razpisanje od čudnovate prilike  B. D. Marije, koja se u varošu Sinjskomu kod fratarah bratje manjeg obsluženja S. 0. Franceska osobito štuje. Spisano godišta 1757". Druga pako knjižica ima sljedeći naslov: "Pismohranište, iliti Pjesnica, od početka monastira Ramskoga u Bosni, prinešenja onih fratarah u Sinj, njihova u Sinju naseljenja, i nevoljah, koje podnesoše i u Bosni i u Dalmaciji. Spisano godišta 1756".

Na početku nahodi se priljepljena na, gore spolnenutoj knjižici poslanica pape Eugenia, latinski pisana godine 1445. Tomi biskupu hvarskomu, poslaniku apoštolskomu u Bosni, s kojom ga slaše, da utaži parbu s kraljem bosanskim Stjepanom Tomom i fratri, jer ovi posljednji u sumnji o njegovoj vjeri, zaniekaše mu primljenje sv, sakramenatah; radi česa posla kralj u Rim svoga poklisara, da papi kaže, kako se on pravo u vjeri sjedinjivaše s rimskom crkvom, a da Manikeje svuda razgonjaše.

Isto započima:

"Eugenius Epus Servus Sorvorum Dei. Venerabili Fratri Thomae
Epo Pharensi etc.
Carissimus in Cristo filius noster Stephanus Thomas Rex
Bosnae Illustris ..."

O. Pavao Vušković

Dostojan scienim da je víečne uspomene i O. F.Pavao Vušković, koji se rodi u Duvnu godišta 1657. Postane fratrom i za vrieme rata bečkoga, u bjegu fratarah iz Bosne, stiže u Cetinu god. 1686. s istimi. God. 1698. u petak na 10. mjeseca listopada na svrhi rata bečkoga dodje šerašćer Mustafa paša, zvani Daltaban, sa trideset hiljadah vojske u Cetinu, uniđe na Prološku kulu, te na Čavčinu izađe i porobi svu Cetinu i mnogo robije odvede. Tada imenovani F. Pavao i š njim O. F. Marko Bura, neznam s koga duha nataknuti. otidjoše na Čitluk (starinski Aequum) i zatvoriše se u kulu ševarom pokrivenu, koja se i danas fratarška zove, koja je sada razrušena i samo gole zidine se vide, iz koje, kad Turci pristupiše, braneći se i iz pušakah na Turke pucajuć užeže jim se prah, a od praha ševar i tako valjade jim izaći među,Turke, kako mišjom među mačke. Tude Buru živa na mjeh oderaše i svakimi mukami mučiše, a Vuškovića zarobiše i čak Babiloniju odvedoše. Odvede ga isti šerašćer, u koga sužnjeva pet debelih godinah. Ovoga Daltabana najposlje učiniše velikim vezirom i gospoodova sto dvadeset i jedan dan, pak na 27. veljače u petak u četiri sata sljedeće noći god. 1703. bi zadavljen. Tad Vušković odmah sutra dan rano uzjaši na konja vezirova, te pobježe i uteče. Ode put Carigrada, probijajući se preko brdah i dolinah, imajući turski jezik i božju ruku sa sobom, te zdravo dodje u Carigrad, i udilj pođe k Sorancu mietačkomu Bailu, koji ga metnu na brod i u Mletke posla. Ovamo srećno í čestito stiže, odkle pak sretnije pođe u Rim, gdje od svetoga sbora bi blagodarno među bivše državnike (Ex-Provinciales) postavljen, naslov je to i dostojanstvo među redovnici vele scienjeno, te se davalo samo za velike zasluge. Iz Rima dodje u Sinj, gdje ga braća s velikim veseljem i častju primiše. Mnogo dobra učini svojoj državi, osobito Sinjskomu samostanu. Godine 1735. umre, ostavivši slavnu uspomenu, od koga i dan danas mnoga se poviedaju. Bijaše i vrstan propoviedaoc. Dok države bosanska, ugarska, slavonska i dalmatinska zajedno bijahu, bijaše od svetoga sbora pregledateljem redovničke uprave postavljen.


2.   od 3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #10 : Rujan 10, 2012, 15:08:22 »


O. Josip Glumčević

Najkriepostnijega i najnaučenijega čovjeka, što do sada, po mojem sudu, sinjska okolica dade, jest O. Josip Glumčević, koji se rodi od priprostih ali postenih roditeljah ovdje u Sinju godine 1750. Kao mladić posta redovnikorn  Franje, zatim poslan bi u Italiju na nauk, gdje u Perugjiji, Bolonji i Fiorenci nauke dovrši. Pun znanja vrati se u otačbinu i u različitih samostanih filosofiju, zatim bogoslovje s velikom korišću mladeži tečajem mnogo godinah predavaše. Često pozvan u talijanske škole volio je otačbini koristiti. Poslje Stratika loiskupa livarskoga začudi svojim dubokim naukom u njekoj zgodi, kadno držaše književne razgovore s istim; zatim posta državnikom države Pres. Odkupitelja za vrieme francezkoga vladanja. Š njime mnogi dalmatinski mudri ljudi književne razgovore držahu i često savjet u njega tražahu. Katalinić o njem veli u povjestnici, gdje o ćitlukskih starinah besjedi: "Između ostalih pločah (s napisi) bi jedna plemenita nedavno poslana od O. Josipa Glumčevića ... čovjek izvrstan u nauku, pun trieznosti i bez troje u svome življenja". Pretrpi mnoga braneć prava crkvena pod Francezi, pače i istu tamnicu kroz dulje vrieme. Marmont začudi se njegovoj slobodi i nauku, ter ga za to štovaše i kao prijatelja držaše. Na sve darove, koje mu obilno prikazivaše, zahvali, nit htjede igda išta, osim jednoga priprosta breviara primiti. Koliko ga Marmont štovaše, dokaza on u svojih slovotištenih knjigah, `spominjuć ga na više mjestah, od kojih samo napominjem. "Bio sam u sgodi upoznati velik upliv fratarah u Dalmaciji. Mnogi od njih bijahu čak daleko u nauku poznati. O. Josip Glumčević u Sinju starešina učini u ono vrieme djelo zamierno, koje podaje znatan biljeg njegovoj vjeri. U vrieme, od koga govorim, propoviedaše u crkvi svoga samostana, u koju bijaše se sakupio vas puk od mjesta. Na jedan mah oćuti se strašna trešnja. Svak se diže da pobjegne. Propoviedaoc, bez da se makne, glasom gromovitim zavapi: "Nesvjestni negosti, vi drhćete a u kući ste božjoj!" Na to svaki opet sjede a propoviedaoc produlji svoj govor. Ovaki plemeniti dogadjaj nezapade slavi velikoga Bosueta - Vas svoj život u učenju propoviedanju i pedepsanju svoga tiela provede. Više propoviedanjah i zabilježenjah suvremenih i pisniah filosofičkih i bogoslovskih ostavi, ali nijedno nedovrši. Mnoge stvari i mnoge slučajeve od njega viekom puk sinjski povieda a najviše dobro življenje njegovo. Umre u Sinju god. 1839. na 2. kolovoza; vas okolišni puk dođe na njegovo pokopanje, a sada plazeć na koljenih oko grobnice mu, pomoć u protivštinah ištu i nahode.

O starinah sinjske okulice

Gdje se sada Sinj nahodi,  upravo na istomu mjestu bio je grad. Katalinić s mnogimi drugimí povjestničari tvrdi, da je njegdašnji Setonia ovo bio, odkle ime "Cetinjani" sva okolišna duliba steče, kao od davnoga Delminia, Dalmacija. Srodnost imena najveću nam istinu donosi, više nego davni dokazi.

Ovdje se često nahodi zidinah starinskih, sgradjah, novacah svakovrstnih, grobnicah, kamenčićah, nadpisah iz rimske dobe, od kojih jedan je u njemačkom listu "Ajnzeige-Blatt" priobćen, ostale su ini u različitih knjigah obielodanili. G. Š. Ljubić gdjekoje je prepisao, samo sljedeći nađoh, koji nije scienim do sada priobćen, ali nesrećom nije cio, zaradi toga male ciene:

GERMAN
NIC OPON
COS III IMPI

I narod isti povieda, osim što ostanci i starinske podrtine svjedoče, da je njegda velik grad ovdje bio.

Ovo je dakle glasoviti Setonia, koji ime sebi i narodu slavno ostavi boreći se junački proti nedohitnom velmoži rimskomu, Augustu. On poslje kako Promin u Liburniji razori, zapali i uništi, diže se protiva ostaloj Dalmaciji s namjerom uništit ih, jer mu trn u srdce zadješe, kad za poraz Gabiniov začu, ter vas nadut srditošću porobi, popali i uništi dalmatinske gradove; razruši liepi Sinodno, te dođe u istoj nakani blizu Setonije,  gdje se odore Gabiniu otete čuvahu. Onaj Augusto, koga nazvaše blagim, božanstvenim, toliku srdžbu izlije na Dalmatince, da toga pridjevka nezaslužuje. Scieneć da će samim imenom narod podložiti, dođe do Sutine blizu Setonije, gdje ga dočekaše Cetinjani Dalmatinci, i tako mu se oprieše, da isti Augusto osta u koljeno ranjen. Da nam Apian nekaže, da se je odatle u Rim vratio konsulat primiti, ja bi se usudio reći, da je on otišao ranu liečiti, i veću vojsku proti ostalim Dalmatincem kupiti. Tauro Statilio, koga Augusto na mjesto sebe ostavi, nemogaše ga osvojiti, dok se on isti nepovrati, komu se na vjeru daše. Vidi se dakle, koliko je velik grad bio, kad je za toliko obsjednuća opirao se, i kad je toliku moć i silu pokazao.

Povieda sviet, da je u gore spomenutoj Sutini grad bio, ali čini mi se nemoguće radi tjesnoće položaja; najviše ako je tvrđava kakva bila.

Muć

Na zapadu Sinja do dva sata nahodi se selo Muć s liepom ravnicom. U dno polja vide se zidine starinskih zgradah, kamenja tesanoga, gomiletinali i gdjekoj novac, Po sriedí ovih razvalinah teče potok, koji je u ono doba grad s vodom podmirivao. Puk kaže a svjedoče i povjestničari, da je grad ovdje bio, nu kako se je zvao, nebi mogao reći. Prilično je, da je i ovo mjesto od Augusta bilo razoreno, jer ovdje blizu bila je vojska Gabiniova potučena, i osvete radi stiže taj grad nemila sudbina propasti.

Čitluk

Izmedju svih starinah, koje se ovdje vide, najbolje se još poznaju ostanci liepoga grada Aequum. Sagradjen je bio na sjeveru grada Sinja izmedju dva potoka, Ervace i Karakašice, uz rieku Cetinu u krasnom položaju, s lieva rieka, sa strane potoci, naokolo glavičice zelenih gorah voćkami posađene, polje svud dugo i široko obkružavaše ga. Nije se dakle čuditi, što su riniska gospoda i gospoje iz Solina dohađali ovamo ljetovati, ter krasotom mjesta i ljepotom prirode ugadjati si.- Ali vajme! tužne promjene! tužna i jadna sad pogleda! Nevide se više gospoda dična, zgrade visoke, napravi uresni, sve je potamnilo, puka muklost sve pokriva! Cetina voda uzmíče, i od žalosti rek bi odmiče se. Mjesto skladnih pjesamah, ugodnih romonah, glasovah svjetine, ćuk i kukriža noćnu muklost razbijaju, a kukavica kukajuć ovdje pramaljeće nazivlje: stado gnjusno stupa onuda, gdje njekoć uresi bijahu. Vaj promjene! Što ljudski um, pomnja, brižljivost sagradi i podiže, naresi i nakiti, ljudska opet srditost pehara, poplesa, satre i uništi. ...

Mnoge se starine na svili stranah vide. Netom k mjestu stupiš, opazuješ stare mirine do jedan sežanj visoke, obrasle travom, ali živo pokazuju, koliki je grad bio i da je na četverouglasti način bio sagradjen; Vide se temelji mnogih zgradah, stupiovah izprebijanih, kamenja líepo iztesana, pločah s napisi, nu malo da ne sve izprebijane, mnoge su i mnoge umetnute u zid kućah, nu krešuć jíh, slova su obataljena, niti se dignuti mogu. Više od petdeset pločah s napisi upotrebljene su u crkvi sinjskoj u koru za grobnice. Jednu veliku O. J. Glumčević posla u muzeum spljetski. Mramora ima svake vrsti, mozaika, ciglali i inih stvarih nahode se tu kao i u razvalinah solinskili. Dva debela komada od golemih mramornih stupovah nahode se u dvoru samostana sinjskoga ovdalen donešeni. G. Karara bio je počeo kopati i odgrčati bedeme, ali neimajuć pomoći od ikoga, presta dalje raditi. Svaki čas mnoge novce nahode, zlatne, srbrne i od tuča; izmeđ kojih odveć starinskih imade, koje je kupio pokojni Vinko Bulvan i mnogo potrošio za sabiranje; njegov sin N. isto tako jih je sabirao, ter prošaste godine neizbrojenu množinu odnese u London i Paris i tamo jih razprodao, pak Bog znade, kakvo će ime steći, gdje li će se reći da su našaste  .?! U g. V. Šalinovića imade jedan novac koji je ondje našast, još od prastaroga Dardana s njegovom slikom.

Na glavici Krin uz Aequum vide se zidovi crkvice kršćanske, naslikana je u knjizi "Anzeige-Blatt" 12. 16.

Iz Aequuma na lievu stranu Cetine prehodilo se je preko mosta (kog obilježje jedva se poznaje) u selo sada Bajagić zvano. Tu se vidi, da su njeke zgrade bile, a vidi se množina grobnicah, i izkopajuć nahodi se liepih mausoleah. Sve ovo svjedoči nam, da je bio ukop građanah ekvejskih, i palače, koje bi im ljeti za razkošje služile. Nahodi se u selu Bajagić župnik g. Martin Žuljević, koji se slavjanskim jezikom u svih crkvenih obredih služi; on se bavi sabiranjem starinskili novacah, koje se u župi nahode. Davno poslao ih je 250 na dar u muzeum zadarski, 300 poklonio je vladaocu dalmatinskomu Turskom, još ih 600 kod sebe imade.

Gardum

U selu Gardum pokazuju se očiti ostanci starinskoga grada. Prilično je, da se je nazivao Tillurus, premda njeki ino misle, jer vjerojatno je, da iz korena Tillurus grada, a ne Tillurum rieke izhodi naziv mjesta Trilj, koje uz Gardum biva. Vide se ovdje zidine svakovrstne, nahodi se po gdjekoji novac starinski, kamenčićah, grobnicah itd. Grad je bio blizu rieke, koji čuvaše most "Pons Tilluri". 'Kad je voda, malena, vidi se gdje je most bio, neizbrojni kolci tada iz vode vire, na koje je bio naslonjen, i koji su još tvrdi i neizbrisani.

Po vrh grada na jednom brdu vide se porušene zgrade, gdje je onih dobah valjda tvrđava bila.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Gardun

Potravlje

K sjevero-zapadu od Sinja do tri sata u selu Potravlju bio je veliki grad. Zvao se je Arduba, a danas mjesto gdje je grad ležao, Zagrađe[/b]. Tu se vazda nahode novci, kamenčići, prstenčići. Vide se mnoge zidine i temelji kućah; razvaline crkvice, po njezinoj slici grčke, a i puk kaže, da su ovdje Grci stanovali, a i novacah se većinom grčkih nahodi; vidiš potokom koji preko bivšega grada teče, opekah a krajem opazuješ temelje zgradah, koje voda podkopava. Blizu bedema vidi se množtvo stećakah ali na njih ništa naslikana niti napisana nisam opazio, uza nje grobnicah i križah velikih, grubo kresanih, u naličju grčkih.

G. Luka Šuman, dostojni župnik Potravja, koji sabire starinske stvari, ukaza mi rupotine, kud je put prohodio, i gdje kopajuć seljani navadno podigoše ploču golemu, pod kojom nadjoše nakovanj, čekićah, klieštah, blizu toga žarah punih pepela idrugoga posudja od zemlje i stakla. Od ovakovih stvarih često se ovdje mnogo nalazi. Isti župnik posla u sinjski gimnazij dva čančića, jednu zdjelu, jednu viečnu svieću i njekoliko novacah ovdje našastih. Kaza mi jošte mjesto, gdje pod pločom pravo u kamenici bi našast balčak od ćorde, vas u srebrnoj žici obavit i u pepeo ukopat. Mnoge ine stvari ovdje se vide i svagdan nahode.

Nad bivšim gradom, na strmu brdu, podiže se tvrđava srednje veličine, koja će bit novijih vremenah sagrađena za branitbu proti Turkom. Puk veli, da je Kotromanovićeva obitelj ovdje stanovala.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Potravlje
http://hr.wikipedia.org/wiki/Ante_Kotromanovi%C4%87

Otok

S lieva Cetine, na sjever od Sinja, jest selo Otok, preko kog je put iz Solinau Sriem hodio; kraj puta nahodi se dosta stećakah, nu na njih neima bilježakah, između njih posađen je jedan golem križ neuredno kresan (u mjestu Rotnjača). S jedne strane poznaje se urezano srce, dva mača krozanj probijena, a s druge poznaju se jedva njeke brazgotine, ali se pravo znati nemože, što je. Povieda puk toga mjesta, da je bilo upisano: "Ivan i Iva". Ovo bijahu mladi zaručnici, koji vraćajući se sa svatovi kući, neprijatelji iz busije udariše iznenada na nje, svatove i vierenike pogubiše i posljednje zajedno pokopaše pod križ spomenuti. Mnogi, koji su ognjicom (groznicom) bolestni, dohode se tom križu moliti, i pomoć oćute.

Kaže jošte puk, da je ovdje grad bio, ter se i danas Gradina zove, gdje je bio. Malo stienah izkresaníh vidi se, nit se drugoga može opaziti. Vale, da se i starinskih novacah kadikad tu nahodi.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Otok_(Splitsko-dalmatinska_%C5%BEupanija)
http://hr.wikipedia.org/wiki/Mirko_Norac

Gala

U Gali na zapadu od Otoka kraj starinskog puta vidi se stećakah njekoliko, bez ikakvih bilježakah.

Blizu ovoga sela s desna rieke ostaje velika bara i blato. Povieda puk, da je tu sveti Juraj zmaja pogubio. Znamo najbolje iz Farlata, što je bio sveti Juraj, od koga naš narod toliko gata, nu neznam, kako ni radi česa tvrde, da je ovdje zmaja pogubio.

Polje sinjsko

Jošte u sinjskoj ravnici i kraj rieke nadje se dosta valjanih stvarih. Izostali su njeki prokopi preko svega dugoga polja, u koje su se slievale vode, što no se zovu Jaruge i koje su branili polje od potopa. Kraj prokopa ili Jarugah vidjahu se ostanci zgradah na sve strane, okolo svega polja, i pokraj Cetine, što scienim, dade povod O. Buschin-u, tvorniku velikoga geografičkoga riečnika, koji, ukazivajuć značaj imena "Cetina" ovoj okolici i rieki od Rimljanah danoga, da dokaže broj od stotine gradovah i tvrđavah, koje se u ovoj dulibi nahodjahu, tvrdi, da su Vandali s Avari u četvrtom vieku, a do devetoga narod slavjanski, koji imadjaše svoje naselbine po Dalmaciji, pretvorili rieč tako zvanu "Cetina, Centena" u slavjansku "Nestus", koja sada znači hrvatski "Na sto", t.j. poglavita svrha stotine gradovah, tvrđavah ili mjestah napučenih. Ovomu mnienju lahko pripade Lovrić, jer ga ktomu ljubav domorodna priteže.

'Vidjeli smo gore, kako je priličnije, da se je ova okolica prozvala Cetina od poglavitoga grada Setonia; Setiniani - Cetiniani neima nego u jednomu slovu razlike. Ja se nebi čudio ni da je bilo sto gradovah, kad doznajemo, da jih toliko Vatinio, pišuć Ciceronu, kod Neretve kaže, moglo jih je također i u sinjskoj ravnici i okolici biti.

Od gore pomenutih mjestah dobro se može znati, gledeć na davne ostanke, ili čitajuć povjestnicu, gdje su pravo bila. Nu sve ostalo, što no od starinskih zgradah i ove okolice dokazivaju, osobito grčki i francezki povjestničari, i što se može od mračne predaje izcrpiti, malo se šta važnijega može reći.

Šimun Milinović
Arkiv za povestnicu jugoslavensku, 1863., Broj 7

http://www.gospa-sinjska.hr/index.php?option=com_content&view=category&layout=blog&id=40&Itemid=62


3.   od 3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!