San u deležancu (diližansu)
Diližansa-lička željeznica Putujuć lanjske godine na izložbu učila u Zagrebu, zadržao sam se nekoliko sati u Ogulinu, jer vlak odlazi nekako poslje četiri sata po podne. Objedovao sam u svratištu blizu kolodvora, samo da budem bliže ovom.
Poslje objeda sastao sam se sa nekimi prijatelji, koji su na me navalili punom torbom pitanja. Već mi se bilo grlo od prevelikog govora osušilo, s toga sam predložio, da podjemo u koju gostionu na čašu vina. Po savjeta prijatelja Ninka odosmo u gore spomenuto svratište, jer za prvo, tamo je bilo dobre kapljice, a za drugo, bio sam blizu kolodvora, pa sam mogao ovako za dva časa biti tamo, ako bi slučajno zakasnio.
Razgovarajuć se o svem i svaćem, navrnusmo govor i na putovanje od Gospića do Ogulina.
- Ti si, Ivane dovezao se u deležancu? - Ninko će.
- Najbrža i najjeftinija vožnja, braco, za onoga, koji imade polovica tuceta djece, odvratim.
- Pa je li ugodno putovati, vezeć se u deležancu? priupita Marko.
- Putovati u "ličkoj željeznici" nije neugodno, tim više, što si brže u Ogulinu i što tebe tjeraju da sjedaš u kola, mjesto da ti našeg Likotų goniš, da već jednom upregne i dalje tjera.
- Ha, ha, ha! ozva se družtvance na te moje rieči.
- A tko okrsti deležanc "lička željeznica"? Ninko će.
- Dokonjaci, ko što smo i mi ovdje, odvratim.
- A može li čovjek pošteno prodriemati u toj vašoj željeznici? Upita prijatelj Joso, poznat kao šaljivždija prvoga reda.
- Može se sit sićan naspavati, ako s njimne putuje kakav putnik, kojega od ruma zaboli trbuh - odvratim, sjetiv se moga suputnika, njekog agenta, kojeg spopala trbobojla. nakon što je izstrusio bio bočicu, "Jamajka ruma".
- Ti si veliki šalívždija, Ninko će.
- Čuješ, li Ivane! Joso će. Ti si napisao pošurica u naših belestrističnjh listovih, pa ne će biti s gorega ako i ovu, koju ću ti pripovjediti, napišeš.
- Samo napred! Gazda! Još jednu laternu (t. j. bocu) na moj račun! - poviknem.
Joso je izpripoviedao svoje, a ja evo to pripoviedanje donosim pod gornjim naslovom.
Čast ti, Joso, i ovom prilikom!
• • •
Bilo je mjeseca srpnja, govorio Joso, sučuć cigaretu i držeć se ozbiljno. Moj prijatelj Drvarović bio je u veselu društu, pa je i sam bio vanredno veseo. Oko tri sata u jutro krenu vesela družina kući. Medjutim predloži netko, da bi bilo vriedno i dostojno otići crnu kavu popiti. Predlog bude jednoglasno prihvaćen te družtvo krenu u gostionu. Drvaroviću se nije viklo u toj gostioni, s toga se uputi kući.
Put ga je vodio preko šetališta. Kad je došao do fontane ustavi se, da se orientira. Ma da je držao, da ide pravim putem, nadje se za nekoliko časaka pred staklenim vratima njeke kućice. On držao, da je pred svojom kućom.
Otvori djevojko! progundra Drvarović, lupajuć na vratima. Kad mu nitko ne htjede otvoriti, napipa on njekako kvaku, otvori vrata i težkom mukom unidje u nutra. Čim je bio unutra, izvalí se na sjedalo. Morate znati, da su pred njegovom kućom bile skaline; da je na kući imao staklena vrata i u predsoblju t. z. "kanape".
Malo kasnije snivao je on san pravednika. U snu se našao na otoku Zante. Šetao je gradom. Vladala silna sparina, s toga on unidje u njeku gostionu i naruči čašu limonade. Donese mu ju dražestna djevojka, a ma takova, kakove on do sad nije vidio. S njom se upusti u razgovor. Ona ga je bila tako občarala, da ju je htio obujmiti i poljubitiu rumene ustne.
I bio bi možda to učinio, da se na jednoč ne ču neka tutnjava, a tad se potrese ciela gostiona. Drvarevića prodjoše srsi, on skoči ko lud, te potrča van. U hitnj udari glavom u staklena vrata, staklo puče i pade na tlo. Drvarović je stajao kraj vrata, zureć vam i ne znajuć što da počme.
- Potres! - povika užasnim glasom. Trešnja presta.
Pred njim se ukaza lice konduktera od deležanca.
- A tko ste vi? upitita on Drvarovića.
- Otvorite brže, jer će me potrpati kuća, ako još jače potrese njom.
- Bog s vama! Kakova kuća, kakov potres.
Drvarović se sad tek razabra malko.
- A gdje sam ja?
- U deležancu. Nego ne pojmim, kako ste unutar dospijeli.
Kad je Drvarović izišao, opazi s užasom, da se nalazi na mostu, a pred njim stoji deležanc, koji bio krenuo put Munjave.
- Grom i pako! Tko je mene u nj spravio na konak?
- Oprostite, gospodine, ja ne mogu dulje ovdje čekati. Vi izvolite platiti staklo, koje ste polupali, a za konak ne ću od vas ništa tražiti.
- A što će vaša gospa reći, kada čuje da ste noćio u deležancu? - kočíjaš će.
- Šuti ludo jedna! - izdere se Drvarović, izvediv novčarku, te plati staklo, a kočijašu pruži za smotke. Tad odbrza kući, proklinjuć družtvo i deležanc. Poslje se je uklanjao toj "ličkoj željeznici" i u po bielu danu.
Po onoj: Zaklela se zemlja raju, da se tajne sve saznaju - doznao sam za to od samoga Drvarovića.
- Nije bio to Drvarović već ja glavom - javi se prijatelj Smišljaković. Sve je bilo kako Joso pripoviedao, a tko ne vjeruje - ujelo ga biesno pile za taban.
Udarismo svi u smieh, a tad će jedan:
- U zdralje obojice!
- Živila obojica.
- Živio Joso! - uzkliknu Marko. Dao Bog, da i on naskoro bude snivao, ali ne u deležancu, već u kolicah u kojih se razvaža soda voda po Ogulinu.
Napisao Ivan Devčić 1. kolovoza 1893
