CRO-eu.com
Prosinac 10, 2022, 05:39:10 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: VOYNOVICH ili VOJNOVICS (Vojnović)  (Posjeta: 8557 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Ožujak 30, 2012, 09:27:56 »


VOYNOVICH (Vojnović I). (Taf. 146).


Klikni za uvećani prikaz

Wappen: In R. ein oberhalb von zwei und unterhalb von einem s. Halbmond begleiteter g. Sparren.

Kleinod: Pfahlweise gestelltes Schwert, um welches eine mit zwei g. Lilien und einem s. Halbmonde belegte r. Fahne gewunden ist; davon rechts: 1) eine r. Fahne mit s. Patriarchen Kreuz , 2) eine rote Fahne mit 3 s. Balken, 3) eine r. Fahne mit 3 s. Schrägrechtsbalken ; links: 1) eine w. Fahne mit r. Stern, 2) eine r. Fahne mit s. Halbmonde, 3) eine g. Fahne mit zwei r. Schlüsseln.

Decken: rs.

(Handschrift, des Korjenić-Neorić v. 1595 in der Agramer Universitäts-Bibliothek),

Die Familie Vojnovich behauptet, von den Knezen von Uzica in Alt-Serbien abzustammen und nach der Schlacht am Amselfeld unter türkische Botmäßigkeit gekommen zu sein. Gegen Ende des siebzehnten Jahrhunderts sollen sich die Gebrüder Ivan, Miloš und Vojno in Castelnuovo di Cattaro (Herceg Novi) niedergelassen haben. Diese Behauptung ist ebenso, wie die älteren Genealogien aller übrigen dalmatinischen Geschlechter, mit der größten Vorsicht aufzunehmen, da nirgend auf Erden so viele gefälschte Genealogien vorkommen, wie eben in Dalmatien , wo sich in älterer Zeit die Franziskanermönche mit der gewerbsmäßigen Fälschung von Urkunden befassten.

Johann von Vojnovich erhielt d. d. 4. November 1829 die k. k. österr. Anerkennung seines Adels.

Dessen Söhne Georg und Konstantin von Vojnović  erlangten durch Allerheiligen Entschließung d. d. Wien, 4. April 1873 die Bewilligung, sich des italienischen Conte Titels bedienen zu dürfen.

Da mit dem italienischen "Conte" Titel in Kroatien und Dalmatien arger Missbrauch getrieben wird, müssen wir hier besonders hervorheben, das der italienische Conte um nichts mehr ist, als ein gewöhnlicher ungarischer Edelmann; er hat also keineswegs das Recht, sich deutsch "Graf", oder kroatisch gar "knez" (Fürst) zu nennen, wie dies die italienischen Contes in Kroatien tun.

VOJNOVICS (Vojnović II). (Taf. 146).


Klikni za uvećani prikaz

Wappen: In R. ein W. Schrägbalken, welcher beiderseits von je einer, mit dem Rücken gegen den Balken gekehrten s. Fleischerbarte[/b] begleitet erscheint.

Kleinod: Zwei auswärts gekehrte, pfahlweise gestellte Fleischerbarten.

Decken: rs. - # s.

Adels- und Wappenbrief von Königin Maria Theresia d. d. Wien, 1. März 1751 für Vuja Vojnovics, dessen Ehefrau Anna Tynrcsicza und Kinder: Simon, Basilius und Helena.
(Lib. Reg. XL, 117).

Napomena: Tekst je u originalu prepisan i ne odgovara današnjem njemačkom jeziku.

r. - rot - crveno, b.- blau -plavo, g.- gold - zlatno, s.- silber -srebrno, w – weiss – bijelo, # crno

Izvor:

Dr. Ivan von Bojničić, 1899.


Dr. Ivan von Bojničić 1858. – 1925.
_________________________
Sparren ist Wappenmittellinie schrägliegenden Balken mit den Spitzen verbundenes Element darstellt. Verschiedene Bezeichnungen sind in alten heraldischen Büchern zu finden: Schleife, Sparrenstreif, Dachsparren oder nur Streif. Die Begrenzungslinien zum Schildhaupt werden mit Giebel bezeichnet. Unheraldisch sind Spießbalken oder Spitzbalken als Namen für den Sparren

Der Begriff Botmäßigkeit wurde auch oft für das Ausüben einer Herrschaft im Sinne des Landesherrn gebraucht.

Conte Titel
Graf ist ein Adelstitel. Die althochdeutschen Formen grafio und gravo stammen wahrscheinlich über das mittellateinische graffio vom byzantinisch-griechischen γραφεύς (grapheus), der Schreiber. Der lateinische Begriff comes (frz. comte, weibl. comtesse; ital. conte, weibl. contessa) war zu spätrömischer Zeit die Bezeichnung eines hohen kaiserlichen Finanzbeamten (comes largitionum). Der Adelstitel Graf hatte eine umfangreiche Bandbreite welche von der Rangstufe eines Reichsfürsten bis hin zum Titulargrafen führte.

Die dem Grafen abgeleiteten Titel Landgraf, Markgraf sowie einige Pfalzgrafen waren im Heiligen Römischen Reich dem Fürstenstand angehörig und standen in dessen Ordnung über dem Grafenstand. Weiterhin existierten Standeserhöhungen in der Form gefürsteter Grafen (sogenannter Reichsgrafen).

Reichsgraf als Inhaber eines reichsunmittelbaren Territoriums- Die Inhaber einer Grafschaft, die unmittelbar dem Kaiser unterstand und sonst keiner anderen weltlichen Obrigkeit unterworfen war (einer Reichsgrafschaft), wurden als reichsunmittelbare Grafen bezeichnet. Ihre besondere politische Stellung bildete sich seit dem Mittelalter heraus und blieb bis zur Auflösung des Heiligen Römischen Reiches-

Fleischerbarte Hellebarde > Helebarda
Vidi > http://de.wikipedia.org/wiki/Hellebarde
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Ožujak 30, 2012, 09:31:46 »


Ivo knez Vojnović


Klikni za uvećani prikaz

Ivo knez Vojnović-Užički rodio se 9. listopada 1858 od kneza Koste i Marije pl. Serragli u Dubrovniku. Porodica Vojnovića potieče iz Srbije gdje je do Kosovske bitke vladavala nad -Zahumskih zemljah a bila je po tankoj krvi u rodu sa kraljevskom kućom Nemanjića. Koncem 15. stoljeća sklonuše se Vojnovići u Boka Kotorsku. Mletačka republika dala im je odmah naslov "conte" knez. U 17. stoljeću Vojnovići predjoše u službu Rusije. Vladari Katarina Velika, Pavao I. i Aleksandar I. potvrdiše im naslov ruskih "grofova" i obdariše velikim bogotstvom .na priznanje zasluga, što je admiral grof Marko Vojnović stekao stvorivši rusku crnomorsku flotu.

Kad je Boka Kotorska pripala Austriji, Vojnovići se skloniše opet u ljubljeni zavičaj ali tu ih sreća ne posluži kako pod prijašnjimi vladavinami. Jedva braća Kosta i Gjuro Vojnović osvjetlaše opet ime historijskog im roda, Kosta slavnim radom na polju obrane prava hrvatakoga naroda pak važnimi povjestničkimi djeli o ustrojstvu republike Dubrovačka, dočim Gjuro postade mnogogodišnjim, velezaslužnim predsjednikom sabora dalmatinskoga.

Obojica umrieše.

Od Koste Vojnovića ostadoše dva sina Ivo i Lujo, koji nastaviše proslaviti ime slavne im porodice. Ivo Vojnović učio je talijansku-gimnaziju n Spljetu do VII. razreda a maturirao je n Zagrebu, gdje je svrišo takodjer svoje pravničke nauke. Godine 1879 stupio je kao prislušnik kod kr. sudbenoga stola u Zagrebu. God. 1884 premješten je na kot. sud u Križevce, a god. 1889 u Bjelovar. Kako su u to doba nastupile težke političke prilike u užoj Hrvatskoj, Ivo Vojnović ne htjede više službovat u Hrvatskoj, veš se povrati u rodnu Dalmacija, gdje je postao političkim činovnikom. Sada je kotarskim poglavarom novoustrojenoga kot. poglavaratva u Supetru na ostrvu Braču.

Ivo Vojnović pokazao je već od djetinstva dara za književnost. Kao dječarac od 8 godina pisao je već male komedije za svoje marionete, a. u gimnaziji bijaio tako vrstan početnik u talijanskomu pjesničtvu, da se njegovi soneti več onda tiskahu.

U Zagrebu se razvila sva njegova derovitost. Tu je napisao "Geranium", "Perom i olovkom", "Psychu" i razne podlistke u "0bzoru". Ali njegov je talenat našao tek pravi svoj put povratkom n Dalmaciju, naročito na klasičnome tlu rodnog mu Dubrovnika. "Ekvinocij", "Dubrovačka trilogija“ i sada proslavljena "Majka Jugovića" označuju veliki napredak u umjetnosti i originalnosti Vojnovićeve muze. Gledajući veličajnu strahovitost zadnjeg mu djela, čovjek ne bi gotovo vjerovao da je to onaj isti veseli optimista, onaj duboviti skoro fraucezki causenr koga poznadu zagrebački i dubrovački saloni. Kako je jedan srbski kritičar dobro kazao "tu stojimo pred tajnom takove impersonifikacije koja se dade samo genijem tumačiti".

Ivo Vojnovšć je neženja a živi nakon smrti obožavanog mu otca Koste sa majkom knjeginjom Marijom (? M.D.), koja kao da je prelila u nj svu dubrovačku duhovitost i umjetničku osjetljivost svog visokog uma i riedkog joj srdca.

DiS, 15. lipnja 1906
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Ožujak 30, 2012, 09:35:00 »


Ivo knez Vojnović


Klikni za uvećani prikaz

Ugledni hrvatski pripovjedač i dramatičar Ivo conte (knez) Vojnović Užički rodio se je dne 9. listopada 1857. u Dubrovniku od otca dr. Koste Vojnovića kneza užičkoga, tada i danas odvjetnika te. vrlog hrvatskog rodoljuba, a od g. 1874. do 1891. profesora gradjanskog zakonika u hrvatskom sveučilištu u Zagrebu, - te od majke Kate, rodjene Seragli (? M.D.). Pučke je škole i sedam razreda gimnazije učio u Spljetu, gdje mu je otac boravio kao odvjetnik te uz dr. Bulata pomogao buditi hrvatsku sviest Zvonimirova grada.

S preselenjem otčevim u Zagreb, došao je i Ivo u zagrebački gimnazij, gdje je g. 1875. položio izpit zrelosti i za tim prešao u hrvatsko sveučilište, da uči prava. Tu je dovršio nauke g. 1879. i stupio u sudačku praksu kod sud. stola u Zagrebu najprije kao vježbenik, kašnje kao prislušnik, G. 1882. došao je za sudbenog pristava u Križevce, od kuda ga premjestiše 1887. u Bjelovar k sudbenomu stolu, a 1889. ostavi on službu u Hrvatskoj te ode u Zadar k dalmatinskoj zemaljskoj vladi za perovodju. Službovao je za tim neko vrieme u Dubrovniku, poslije, od 1897. do 1899., kao upravitelj kot. poglavarstva u u Supetru na otoku Braču te se napokon vratio pod konac g. 1899. kao vladin tajnik u Zadar, u kojem svojstvu i danas službuje.

Prve svoje književne radnje stao je Vojnović pisati još kao djak u Zagrebu, a kao što se pristoji i za urednog Dubrovčanina, obrati prvu svoju pažnju svome rodnom gradu i njegovoj prošlosti pa sastavi g. 1877. dramu "Pad republike dubrovačke", koje medjutim nije nikada objelodanio. Došavši u Križevce, imao je ondje dosta dokolice, da se bavi liepom knjigom, pa je tu i napisao gotovo sve svoje - osim prve - novelističke radnje, koje su počele izlaziti u "Viencu" g.1880. s pripoviedkom "Geranium".

Sedam godina služio se je Vojnović kao pisac u javnosti pseudonimom Sergij P. kao i sestra mu Gjena, danas udata Loiseau, nadimkom Christiana Solvejgs. Imao je za to i razloga, ako se i nije kašnje mogao ugnuti svim posljedicama svoga rada, kako dokazuje njegov odlazak iz Hrvatske.

"Vienac" je priobćio diljem godina niz njegovih novela i crtica, a "Matica Hrvatska" izdala ih je g. 1884. u jednom svezku pod naslovom "Perom i olovkom". Medju tima radnjama najljepša je i najzanosnije pisana novela "Sirena", u kojoj se zrcali sva plemenitost piščeva, njegova bujna snaga u slikovitim opisima, fina analiza i vješto prikazivanje.

G. 1887. izdade Hrvatska Matica drugu njegovu knjigu "Ksantu ", pripoviest iz dubrovačkoga života, kojom on pokaza velik napredak u crtanju značajeva, ali i najtanje poznavanje društvenog života u svom rodnom kraju. Prvi put je na ovoj knjizi štampano njegovo pravo ime i od tada ga pravom ubrajamo medju najvrstnije naše beletriste.

Medjutim je Vojnović marljivo radio, ako i nije mnogo izlazilo na javnost. Bio se je dao opet na pisanje komedija. Još g. 1888. dovrši on krasnu svoju komediju "Psyche", koja je napokon 15. veljače 1890. prvi put ugledala svjetlo pozorištnih dasaka u zagrebačkom. starom kazalištu, a kako je glavnu ulogu Olge glumila mlada i krasna talentovana glumica Ljerka Šramova, izvojevala je ona š njome sebi i Vojnovića prvi veliki uspjeh na pozornici. Jedva se je moglo i vjerovati, da je ovako skladnu, činom i izradbom efektnu komediju napisao mlad početnik. Obćinstvo i kritika pozdraviše pisca kao pravog Mesiju. Najljepše pri tom bijaše, što je Vojnović umio izvojevati svoj uspjeh najmoralnijim sredstvima i bez svih pikanterija, kakovim obiluju moderne drame. On sam piše pet dana iza premijere jednom prijatelju u Zagreb: "Smieh i prva bol, za tim rajsko veselje, da je u praznini žjvota našla svoju ljubav, t. j. da je ostala dobra, iskrena, "djevojačka" djevojka, to je Psyche. Što je grčka Psyche drugo, nego li težnja duše, da  dodje do spoznanja svoje sreće kroz samu sebe?"

Dvie godine kašnje odkrivao se je u Dubrovniku Gundulićev spomenik, - a Vojnović proslavi tu sgodu krasnim dialogom "Gundulićev san", koji je tada glumljen u Dubrovniku, a na zagrebačku je pozornicu dospio 9. siečnja 1897. te svojim zanosnim riečima očarao slušaoce.

G. 1894. razpisala je Matica Hrvatska natječaj za najbolju dramu iz narodnog hrv. života. Na natječaju održao je Vojnović pobjedu sa svojom dramom iz dubrovačkog pučkog života "Ekvinocij", koji je i kod prve predstave u Zagrebu 30. listopada 1895. polučio znatan uspjeh. Svojom dramatskom jezgrom nadkriljuje "Ekvinocij" Psychu, ali zaostaje za njom u družtvenom milieuu, koji nije prema piščevu odgoju i osjećaju. Lokalni pučki kolorit, kojim je zaodjeo Ekvinocij, nanosi mu najviše štete barem kod nas u sjevernoj Hrvatskoj, gdje nam postaje nerazumljiv njegov dialekt.

Objelodanivši još u "Viencu" po kad kad koju sitnicu, šutio je Vojnović dugo, kao da ga je svega obuzeo birokratizam ili dubrovački fatalizam. Moglo se samo naslućivati, da on radi, - ali što, tko bi znao! Napokon eto u travnju 1900. u zagrebačkom "Životu" njegova "Sutona", drame u jednom činu, drugog diela trilogije, koju upravo svršava. Sam piše o tom: "Ova je drama drugi dio trilogije, što ću, ako mi dostane vremena, skoro da svršim. Cielo će pak djelo, da prikaže ono dugo umiranje staroga Dubrovnika" u XIX. vieku, koje nas eto dovelo do gotove smrti patricijata, toga zadnjega i jedinoga predstavnika prave historičko-državne dubrovačke misli, biva republikanske. Prvi će dio odkriti trzanje dubrovačke duše na sudnji dan republike, kada su Francezi uljegli u grad, o. naziv mu je "Allons enfants". Za tim sliedi "Suton", a dovršuje "Na taraci'', gdje u posmjehu vječne ljepote naravi, a pred novim ljudima i pod čudnim mislima današnje dubrovačke demokracije, izčezavaju utvare velikih i malih netom usnulih gospara. - "Suton" napisah u blaženom miru omiljeloga, pitomog ostrva Brača g. 1898-99., kada u tišini zadriemale Supetarske luke oživih uspomene dalekoga zapuštenoga doma".

Sa "Sutonom ", koji je kratko vrieme iza publikacije, već 8. svibnja 1900. glumljen u Zagrebu i polučio senzacionalan uspjeh, popeo se je Vojnović na čelo hrvatskih dramatičara. Lapidarnošću sloga, izvrstnim i finim crtanjem karaktera, živim razplitanjem čina, duhovitošću dialoga i fotografski vjernim predočivanjem zamirajućeg života nadkrilio je upravo u malom "Sutonu" sve debele knjižurine o propasti republike dubrovačke, košto je mali "Čengić aga'' nadkrilio sve pjesme o borbi "Za krst častni i slobodu zlatnu". Za to i neuztrpljivo čeka sva Hrvatska na oba ostala diela trilogije, koja će Vojnovićevo ime dostojno zabilježiti medju nasljednicima slavnih predja.

Republike dubrovačke i njezinih patricija je nestalo, njezina vlastela leže u prahu, ali fatalizam, koji je i najmladjeg dubrovačkog pjesnika bio donekle zahvatio, mora ga dovesti napokon na polje pozitivna rada, iz koga može niknuti novi život i novo slavno ime. U hrvatskoj književnosti zauzimlje Vojnović posve zasebno i jedinstveno mjesto. On nije moderni realista, već moderni idealista s retrospektivom i perspektivom, za koje mu mogu zavidjati i najmoderniji.

Zaslužni Hrvati XIX st.
Sto i pedeset životopisa, slika i vlastoručnih podpisa
Sakupio, popunio i napisao Milan Grlović
Slike crtao: Stjepan Kovačević
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Ožujak 31, 2012, 17:10:19 »



Zastupnici Crne Gore kod pregovora za mir s Turskom u Londonu:
Popović, Miljušković i (desno) Vojnović, 15. siječnja 1913


Kazalište - Otvorenje saisone 1920./21.

Ivo Vojnović: Dubrovačka trilogija *

Da, još imade "dubrovačirijeh gospara", ali ne više "onijeh pravijeh", što se šeću u "šarenijem" frakovima i "s dugačkijem" palicama po stradunu ili put Lapada na groblje sv. Mihalja. Ima ih i svatko može te " reliquiae reliquiarum" (1) vidjeti u Dubrovniku u vrtlogu dnevnih posala, ali bez ikakovog znaka "gosparstva" na njima - ostadoše bez vlasti, bez časti i bez - obožavanja pučana. Dakako, još uvijek se čuje riječ "gospar", ali ona nije više svojina vlastele, ta i Hercegovac Vaso nije samo Vaso i on je "gospar Vaso". Orsate, Orsate! (2) Da ti je danas vidjeti Dubrovnik! Ali uza sve to još se uvijek može u kućnim muzejima po Dubrovniku naći i dva-tri živa predmeta (ali ne više), koji nas sjećaju bivših vremena, na kojima se još uvijek može vidjeti nešto od one stare ugladenosti i starog dostojanstva. Okruženi raznovrsnim predmetima iz dobi republike, postadoše i sami predmeti za muzej, jer ispadaju iz kruga današnjeg prostog života. I među tim predmetima rodila se za prevrata 1918. misao obnovljenja dubrovačke renublike! Ali to bijaše samo misao živih predmeta. a ne živih bića!

Dubrovačke repubiikance sumovratiše u ponor začetnici francuske republike.

Allons enfants! (3) ... odjekuje na Boninovu, na Pilama i evo već na Brsaljima. Ali most još stoji; još gleda na njega, kip sveto: Vlaha povrh gradskih vratiju (valjda još i sad obojadisana crno-žuto!). Još samo koji čas. dok "magjoranca" dubrovačkih plemića ne "dečidaju" da se "poštu Frančezi". (4) I oni ih propustiše; ali Francuzi ne prođoše Dubrovnikom, oni ostadoše. I tako je 1806., 27. maja pokopana dubrovačka republika.

Eto. to je kostur sadržine orvog dijela ove najbolje drame u našoj književnosti. Nakon deset godina vidjeli smo je 1. rujna o.g. opet na našoj pozornici, nanovo uvježbanu i posve novom razdiobom uloga. Kolike je sreće ta nova razdioba bila, rekoše već drugi po listovima, ja hoću samo da spomenem nešto, što mi se čini, da nije bilo "gosparski". Po izvještajima u novinama vični smo si predstaviti burne sjednice u parlamentu onako. kako smo vidjeli sjednicu gospara na pozornici u prvom dijelu trilogije. Ta skupština gospara nije bila u stilu "dubrovasčke skladnosti", kojom se dapače i današnji epigoni (potomci) u Dubrovniku ponose. Kaloo su vikali na pozornici prikazivači onih starih pravih gospara, ne viče u Dubrovniku danas ni "gospar Vaso", jer i on zna, da to nije "skladno". Gospar Marko na pozornici izgubio je glas od vikanja. Što gore, čovjek nije mogao ni jedne riječi razumjeti, što su ih vikali ti gospari. Od svih tih uzrujanih gospara zadržao je gospar Dživo (Borivoj Rašković) svoj mir, kako se to zbalja dolikuje jednom gosparu, uzoru skladnosti i finoće. Pa i samom se Knezu (Dragutin Fraudenreich) pričinilo, da su njegovi skupštinari preglasni, i on ih je svojim dostojaustvom umirio.

Kako je g. F. Sotošek prikazao gospara Orsata teško je reči. Zvani rekoše već svoje: jedni vele, da je bio dobar, dapače i vrlo dobar, a drugi mu poriču i mogućnost, da igra tu ulogu. Tko, dakle, od tih zvanih ima pravo? Ili su nekoji od zvanih rekli jedno a drugo su mislili? Moguće? Ja opet nijesam pozvan, da reknem, koji je taj, što jedno misli, a drugo piše. Pustimo to; i ako je Orsat glavno lice prvog dijela, nije to pitanje sad glavna stvar.

Osim onog modernog parlamentarnog tona, što nije bio u stilu, ispala je i još po koja malenkost iz stila starog Dubrovnika. I pjesma revolucije, što je .jeva vojska, nije dala onaj utisak, koji se je očekivao. Najslabija strana svih prikazivača bio je jezik trilogije ili bolje dubrovački dijalekat. Niti jedan ga nije govorio bez omašnih grješaka. Ono nekolicina Dubrovčana, što su sjedili te večeri u kazalištu, odoše razdrapanih ušlju kući. A tose je zbilja mozlo naučiti. Dubrovčani vele imenso a ne imènso ili veramente, a ne veramènte; bonasera, a ne bonasèra itd. itd.

Što se je komad približavao kraju bivao je sve bolji. U "Sutonu" i "Na taraci" bilo je vrlo lijepo prikazanih mjesta, a i nekoje figure su se osobito istakle. Marija Ružička-Strozzi kao Mara Nikšina Beneša u "Sutonu", a D. Freudenreich kao Gospar Niko i J. Pavić kao Vuko u trećem dijelu "Na taraci" podali su prave tipove iz Dubrovnika. Ima još danas jedan ovakav gospar Niko, kome je dojedio današnji Dubrovnik, pa bježi od svijeta. Doista, Freudenreich ga je dobro prikazao.

Mora se priznati, da se je svatko izmirio tijekom večeri i da su prvi loši utisci drugim boljim bačeni u pozadinu. Valjda je i ona mirna dekadenca djelovala umirujuće, a modernizam trećeg dijela bio je glumcima bliži od posve stranog im ambijenta u prvom činu.

I ako je već bila ponoć, kad smo ostavili pozorište, (premda je stajalo na plakatu svršetak prije 11, ili je i to bila tiskarska pogreška kakovih je ovaj puta bilo mnogo), a ipak je čovjek otišao bez nervoznosti i pun simoatije prema onim uginulim gosoarima. Nekom žalosti se sjećamo zadnjeg kneza Nikole de Gethaldi. čije se ime ne spominje u drami i zadnjeg pariškog poslanika dubrovačke republike Antuna Sorgo, koji onako drastično pita kneza u svom pismu: "A što vas još vrag nije odnio?" I kad sam silazio niza stube, čudno me se dojmilo, gdje ugledah među inim svijetom, među pučanima i zadnju potomkinju zadnieg poslanika dubrovačke republike u Parigju, ali nije to više Marija-Paolo, koja je opdbila svog Pavla, jer je pučanin, nije ona jedna od onih "ispod republike", ne, samo još jedna od onih "Na Taraci".

Dr. V. P., 15. rujna 1920

_____________
* Triologija - umj. tri (književna, glazbena, filmska i sl.) djela tematski povezana u cjelinu temom, likovima i sl. [dramska trilogija]
✧ grč. τριλογία trilogía τρεῖς treis ≃ tri- + -logija λόγος lógos -djelo)

1 reliquiae reliquiarum - ostatak od ostatka

2 Orsat m. os. ime (uglavnom u Dubrovniku)
◊ Prezimena: Orsić (Osijek), Oršanić (110, Zagreb, Otočac, Pokuplje, Primorje, okolica Zagreba), Oršiček (Samobor), Oršić (300, Samobor, Zagorje, Z Slavonija, Krk, Primorje)
✧ tal. Orsato ← lat. Ursus: medvjed

3 Francuska državna himna od 1795 - Allons enfants!

Francuski tekst
Allons enfants de la Patrie,
Le jour de gloire est arrivé!
Contre nous de la tyrannie,
L’étendard sanglant est levé. (2x)
Entendez-vous dans les campagnes
Mugir ces féroces soldats?
Ils viennent jusque dans vos bras
Egorger vos fils, vos compagnes.
   
Hrvatski tekst
Hajdemo! Djeco Domovine!
Dan slave je došao!
Protiv nas je podignuta
Krvava zastava tiranije! (2x)
Čujete li u poljima
Riku tih divljih vojnika?
Oni vam u naručje dolaze
Da zakolju vaše sinove, vaše supruge.

http://hr.wikisource.org/wiki/Marseljeza

4 U zadnji čas na molbu francuskog generala Lauristona odlučila je (dečidala) većina (magjoranca) plemića, da se Francuzi propuste kroz grad.

Zoran Grijak • Ivo Vojnović • Podrijetlo, naobrazba i mladenačko oblikovanje > Klikni ovdje!

Ivo Vojnović • Dubrovačka trilogija • "Allons enfants!..." > Klikni ovdje!

<a href="http://www.youtube.com/v/fmqjR87jTBk?version=3&amp;feature=player_detailpage<br />http://www.youtube.com/v/fmqjR87jTBk?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/fmqjR87jTBk?version=3&amp;feature=player_detailpage<br />http://www.youtube.com/v/fmqjR87jTBk?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>
http://glazbenestaze.mojsvijet.hr/

Mali predio dubrovačke obale koju plače more mirno, plavkasto, sve to tamnije u daljini. Ljubičasti konturi šipanjskoga i slikovitog rata zatvaraju napola zadnju crtu obzorja, dok se na lijevu stranu nebo razlijeva u pučinu. Laki oblaci zasjeli na nebu. Na desnu kućica i magazin meštra Iva; tu je bačeno tesanijeh drva i alata brodograditelja. Zatim dolazi dućanić Pava "barkarijola" do kojega se ispinje uz tri stepenice. Tik ovijeh kamenita klupa. Između tijeh kućica penje se uličica, gdje stoji Mare postjerica, ili, kako je puk zove, "Mare od poste". - Na lijevoj strani kameniti zid nad kojim vise guste grane "mjendula", "šipaka" i "košćela" i vrata zelene šare što zatvaraju baštinu kapetana Frana. Prema sredini stere svoje grane stara lisnata murva zaobručena kamenitim sjedalom. Nedaleko od magazina meštra Iva pružena je nova nedogotovljena "barka" poduprta sa sviju strana polugama. Ispod nje prosuto je mnogo ošćela i pilotine. Cijeli kraj diše tihim i sjetnim dahom naše melankolične prirode, kad je i nebo nekako zastrto slutnjom zlih dana što će doći.

http://hr.wikisource.org/wiki/Ekvinocijo/Prikaza_prva
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!