CRO-eu.com
Siječanj 21, 2022, 20:38:46 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Dubrovnik  (Posjeta: 5294 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Svibanj 02, 2009, 22:11:11 »


Prvi srpski napad na Dubrovnik

O Dubrovniku su napisane tisuće i tisuće stranica, povijesnih istraživanja, rasprava, više ili manje nadahnutih eseja, poezije, pa je prigodom svakog novog pokušaja da se o njemu govori teško izabrati novi originalni pristup.

Mi ćemo mu prići s one strane s koje su mu prilazili davni doseljenici i moreplovci. Prići ćemo mu s mora, prolazeći ispod litica, golih stijena o koje se tisućljećima razbijaju s juga dolazeći valovi, za zimskog šiloka nerijetko visokih i do 6-7 metara. Gola stijena. Lau, Lausij, Rausij, otok Ragusium, Ragusa upućuju nas na korijene naziva grada, izvedena iz grčkog naziva za stijenu. Taj isti vidik i stijene ukazao se kao utočište bjeguncima, stanovnicima Epidaura (Cavtata) kada su pred naletom avarske (slavenske) invazije oko 614. g morali napustiti svoj grad. Epidaur je tada već imao osamstogodišnju prošlost koja vuče korijene još iz mita o Harmoniji i Kadmu, prvih izvješća grčkih moreplovaca i putopisaca, ilirskih gusarskih zakloništa i odmorišta te plodna Konavoska polja ispresijecana vodotocima.

Od nekadašnje biskupije ostao je poneki preživjeli stanovnik i napušten grad koji će dobiti ime Civitas Vetus (Stari grad) - Cavtat. Dio Epidaurana pobjegne na dubrovačku strmen, a dio u bliži Spilan i Grčidac (Burnum), pa se i ovi kasnije pridruže onim prvima, Uskoro tamo dođe i nešto izbjeglica iz Salone, koja je u avarskoj invaziji bila potpuno razrušena.

U vrijeme cara Heraklija (610-641), piše car Porfirogenet za Hrvate "dođoše u Dalmaciju i nađoše ondje Avare, koji držaše tu zemlju, i neko vrijeme ratujući jedni s drugima, nadjačaju Hrvati i jedne od Avara pokolju, a ostale prisile da im se pokore. Od toga doba, obladaše tom zemljom Hrvati ... Od onih se pako Hrvata koji dođoše u Dalmaciju, odijeli jedna čest, i obladaše Ilirikom".


O južnim granicama hrvatskog naseljavanja do Skadra i Drača još nisu napisane sve rasprave i polemike no mi ćemo se zadržati na Dubrovniku. Dok je otok na koji su se iskrcali romanski stanovnici Epidaura bio strmen i stjenovit obala gdje su se naselili Hrvati bila je zelena i šumovita, prava dubrava (od dub = stablo - hrast) pa je i naselje Rausij u takvom kraju i moralo dobiti hrvatski naziv Dubrovnik. Tako su nazivi Ragusa i Dubrovnik živjeli zajedno dok se stjecajem kulturnih okolnosti, stvaranjem hrvatske pismenosti i književnosti nije uvriježio hrvatski naziv iako je u službenoj uporabi i dalje zadržan latinski i na kraju talijanski jezik.

Upravo u tome nazivlju od najstarijih vremena leži i razlog da naziv Dubrovnik nije samo kroatizirana varijanta grčkog ili latinskog naziva (kao npr. Poreč od Parentium). Kao Epidaur do nestanka, tako i Dubrovnik od svoga postanka u sklopu bizantske pokrajine Dalmacije (od Istre do Drača) priznaje vrhovnu političku vlast Bizanta sa središtem u Zadru.

U vrijeme cara Bazilija I (867¬886) u sklopu reorganizacije carstva Dalmacija dobiva status teme kojom upravlja strateg umjesto dotadašnjeg arhonta, što je u pravilu bio i zadarski prior (načelnik). Nova organizacija vlasti u Bizantu bila je provedena u prvom redu radi vojnog suprotstavljanja napadima Arapa, pa u hrvatskim krajevima ona neće potpuno, dugotrajnije zaživiti.

Požar arapskog (muslimanskog) osvajanja munjevito se raširio po cijelom Sredozemlju, od Mezopotmnije do Konstantinopola, sjeverne Afrike, Španjolske i južne Italije.
U ekspanziji na moru, gdje su naslijedili od Feničana ostavljenu tradiciju navigacije i brodogradnje u sirijskim, palestinskim i afričkim gradovima, Saraceni su prvo osvojili Cipar, zatim Rodos, a cio 828. g. i najvažnije uporište Kretu. Unutrašnje borbe u Bizantu olakšavaju osvajanja Saracenima, pa se oni 827. g. iskrcavaju na Siciliji, a 902. pada i Siracuza, nekadašnje ishodište grčke kolonizacije Jadrana.

Iz Afrike i Španjolske Saraceni napadaju Sardiniju, Korziku i Baleare, a dolinom Rhone provaljuju duboko u francuski teritorij, gdje se još i danas u Savoji mogu vidjeti ostaci njihovih utvrda. Godine 826. provaljuju u Rim, no nakon poharanja Rima bit će zagovorom pape sklopljen prvi kršćanski obrambeni savez Vatikana s Amalfijem, Gaetom i Napuljem, koji će uglavnom zaustaviti značajniji arapski prodor sjevemo od Rima.

Stoga Saraceni ulaze u Jadran i 838. g. zauzimaju Brindisi, a 839. Taranto (Tarent). Tako dobivaju čvrstu bazu za nadzor Otrantskih vrata i trgovačkog prometa prema Veneciji. Bizantska flota je u jadnom stanju, pa Venecija na poziv cara Teofila šalje snažnu flotu u otrantske vode, ali je unište Saraceni 840./841. godine. Put u Jadran bio je otvoren za gusarske napnde na gradove i na brodove. Već za Uskrs 841. Arapi popale Osor, potom na suprotnoj obali Anconu, pa Adriju na ušću Poa, a zatim s 36 brodova doplove do Budve, Rose i Kotora le ih zauzmu i opljačkaju.

Već iduće godine doplove Saraceni ponovno s jakom vojskom do Kvarnera, gdje im kod otoka Suska dođe u susret mletačka flota, ali ju i ovaj put poraze, nakon čega krenu iznenada na jug i zauzmu grad Bari. Kako su glavne rute mletačkih i drugih brodova zbog povoljnijeg režima plovidbe išle duž dalmatinske obale i otoka, bilo je samo pitanje vremena kada će Saraceni pokušati zauzeti ključnu točku na tom pravcu, a to je Dubrovnik.

J. Resti o pripremi Dubrovnika za obranu navodi: "Slijedeće godine (782) bijaše sagrađena jedna galija, a bijiaše prva, koju su Dubrovčani (Rgusei) bili opremili za čuvanje luke i onih koji su plovili, jer je Jadran bio pun saracenskih gusara, koji su onemogućavali trgovinu, a bijahu izgrađeni arsenali" (brodogradilišta). Ipak, kada Sarilceni 866. g. opsjednu i blokiraju svaki pristup gradu s mora, dubrovački će bedemi odbraniti Grad, izdržavši petnaestmjesečnu izolaciju, dok končano na molbu Dubrovčana car Bazilije I. ne uputi u Jadran flotu od 100 helendija pod zapovjedništvom drungara Nicete Orife Na vijest o približavanju pomoći Dubrovčanima, Saraceni dignu blokadu i otplove.

Tako teško stanje na Jadranu navelo je oba cara, Bazilija (bizantskog) i Ludovika II (855-875) njemačkog i italskoga kralja da se, potaknuti papom i pozivom južnoitalskih vojvoda udruže i zajednički oslobode Bari. Bez snažne pomoći flote nije bilo moguće blokirati arapsku opskrbu grada. Iako je po sporazumu Bizant trebao svojom flotom s mora blokirati Bari, nije se pojavila Orifina flota da pomogne Ludoviku dok je on napadao grad s kopna, nego kasnije kad je vojska već bila povučena. Tada Ludovik 871. g. uz pomoć hrvatskih brodova oslobodi Bari, dok je Orifina flota u isto vrijeme opustošila hrvatsku obalu. Iz toga vremena je i Porfirogenetova vijest da su Dubrovčani "prevozili Hrvate i ostale slavenske arhonte", što je prvi povijesni spomen dubrovačkog brodovlja.

Car Ludovik, prigovara u pismu Baziliju da ga je Orifa iznevjerio, dodajući da su Hrvati pod Barijem bili "sa svojim brodovljem" (cum navibus suis). Očito je da je u to vrijeme ostvarena tješnja suradnja ili čak uklapanje dubrovačkih brodova u hrvatsku flotu.
 

1. od 4
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Svibanj 02, 2009, 22:15:11 »


Tisućita godina bila je vrlo značajna za cijelu hrvatsku obalu. [/b] Tada mletački dužd Petar II Orseolo odbija platiti stoljetni danak Hrvatima i Neretvanima te s jakom flotom krene uz odobrenje Bizanta u podvrgavanje dalmatinskih gradova Kada su Dubrovčani vidjeli da su svi gradovi i Neretvani priznali vrhovnu vlast Venecije, odluče sami učiniti prvi svoj značajan diplomatski korak. Naime, Korčula i Lastovo jedini još nisu htjeli priznati mletačku vlast, pa se dužd sa svojim brodovljem zaputi da ih prisili na pokornost. Najprije se usidri kod otočića Sv. Maksima (Majsan) u korčulanskom kanalu, pozvavši otočane da se predaju, a. kada ovi to odbiju, Mlečani ih nakon žestoke borbe silom osvoje. Mletačka se flota ponovno vrati u bazu kod Sv. Maksima i ondje dužd primi dubrovačko izaslanstvo predvođeno biskupom. U ime grada Dubrovnika oni izjave da prihvaćaju vlast Venecije i polože prisegu vjernosti, slično kao što su to učinili predstavnici Krka i Raba, došavši duždu na prisegu u Zadar. Uskoro će Dubrovnik ponovno privremeno priznati bizantsku vlast, a u vrijeme povratka iz opsade Konstantinopola mletačke vojske, 1172. g. nakratko se stavlja pod normansku vlast. Izvori su iz toga doba vrlo oskudni, pa nije sigurno ni da je i kralj Petar Krešimir IV. stvarno zavladao Dubrovnikom i Kotorom, no ta je vlast mogla kratko trajati (do 1074. odnosno malo nakon 1069).

Arapski geograf Al Idrisi, koji je boravio na normanskom dvoru u Palermu 1153. g., opisao je hrvatsku obalu u svom. zemljopisu gdje navodi da je Bakar (kod Rijeke) prvi hrvatski grad, a Dubrovnik da je posljednji u Hrvatskom kraljevstvu.
Nešto kasnije (1081) nalazimo Dubrovčane u združenoj normansko-hrvatskoj opsadi Drača. Za njih pjesnik Vilim Apulijski raže:
"Dubrovačka čeljad prateći vojvodu (Guiskarda) s Dalmatincima čestim hicima strijela pokriva more". Stoga se s praom može pretpostaviti da dubrovačko brodovlje u sklopu Zvonimirove flote sudjeluje u tome snažnom protubizantinskom savezu, u kojem su Mlečani saveznici Bizanta. Nakon smrti Guiscarda i krunjenja Kolomana 1105. g. za hrvatskoga kralja nestaje i starog pojma jedinstvene Dalmacije. Dubrovnik i Kotor dolaze ponovno pod - (do 1185) bizantsku vlast, a za Donju Dalmaciju bore se Venecija i hrvatsko-ugarska vlast. Od 1185. do 1190. g. priznaje Dubrovnik vrhovnu vlast normanskoga kralja, a nakon tog razdoblja opet je pod Bizantom do 1205. g. kada potpada pod Veneciju.

U razdoblju pred Četvrtu križarsku vojnu u Bizantskom Carstvu nastaju veliki neredi, pa se i srpska država nastoji osamostaliti od Bizanta. U vrijeme vladanja velikog župana Stefana Nemanje (1166-1196) ta će ekspanzija posebno biti upravljena prema zemljama na jadranskoj obali i otocima.
Car Emanuel posljednji iz dinastije Komnena, u nastojanju da proširi vlast na zapadu osvojio je 1165. g. Dalmaciju, Srijem, Bosnu i Hrvatsku do Šibenika. Tu je provinciju do otprilike Bara i Ulcinja proglasio dukatom sa sjedištem u Splitu, pa su se Dubrovnik i Kotor ponovno našli u zajednici s dijelom Hrvatske. No tada nastaje sukob s Mlečanima pa car protjera iz Konstantinopola Mlečane i oduzme im svu imovinu i brodovlje, što je izazvalo neuspješnu mletačku opsadu prijestolnice.

Nakon smrti cara Emanuela 1180. g. situacija će se početi dramatično mijenjati, što će na kraju najbolje iskoristiti Venecija. Srbija će u tako oslabljenu Carstvu tražiti mogućnost ne samo za svoje osamostaljenje nego i za veliko proširenje granica na jug i na istok. Tako se raspada i dukat na Jadranu, od kojega pod hrvatsko-ugarsku vlast dolaze zemlje do Zahumlja, a Stefan Nemanja zauzima Duklju s primorskim gradovima Ulcinjom, Barom i Budvom i u tom području postavlja za vladara svoga starijeg sina Vukana.
 


Kotor će još neko vrijeme odolijevati napadima sklopivši s Dubrovnikom 1181. g. ugovor o čvrstom i trajnom međusobnom miru. Osim reguliranja međusobnih odnosa na višoj razini od dotadašnje, dva su grada svakako htjeli osnažiti svoje pozicije i spram Nemanje, čiji se napad sigurno očekivao. Po jednoj odredbi ugovora, nenaplaćen dug pojedinaca neće se utjerivati otimanjem imovine od bilo kojeg građanina druge strane, što je obično izazivalo eskalaciju otimačina na obje strane, već će se naplaćivati od stvarnog dužnika za što su jamci gradske uprave. Za pokretanje parnice tužitelj mora sa sobom donijeti i potvrdu od svoje općine da je prethodno provjerena valjanost zahtjeva. Time se željelo izbjeći nepotrebne parnice. I pored svega Kotor jeuskoro pao u ruke Nemanjića (oko 1183) i postao njihov glavni pomorsko-trgovački centar i luka.

Tako je Dubrovnik s obje strane svojih bedema i astareje, priobalnog područja od Zatona do Cavtata, ostao okružen novoproširenom Nemanjinom državom. Na zapadnoj strani, u Zahumlju, i obalom od Neretve do Zatona vladao je Nemanjin brat Miroslav.

Kao najveće i najsnažnije središte Dubrovnik je bio strateška točka za ostvarenje Nemanjinih dvaju osnovnih ciljeva: zadobivanje potpune kontrole nad južnim Jadranom i otocima do Visa i dokidanje dubrovačke nadbiskupije, odnosno prevlast Barske metropolije nad Dubrovačkom i dobivanja papina priznanja novoproširene Srbije s kraljevskim naslovom.

Naime, sve južno-jadranske biskupije sa zaleđem u Zahumlju, Travuniji i Duklji (Zeti), bez obzira na bizantsku vlast, bile su katoličke i podložne papi.
Nemanja je osvajanjem Dubrovnika želio, kao ojačan vladar, izravan odnos s papom, no tek će njegov nasljednik Stefan Prvovjenčani 1217, g. uspjeti od pape dobiti krunu.

Za ostvarenje tih ciljeva Nemanja prikupi snažnu mornaricu, koju podijeli na dva dijela. Jednom flotom od 13 brodova, onom koja se kretala u dubrovačkim vodama južno od Pelješca, zapovijedao je Miroslav. Drugom "vanjskom" flotom, sa zadaćom osvajanja Korčule i drugih otoka, radi blokade pristupa Dubrovniku iz Hrvatske, zapovijedao je drugi Nemanjin brat, Stracimir. Na taj način namjeravalo se blokirati dubrovačku trgovinu i opskrbu grada sa svih strana, te ga tako prisiliti na predaju.

No Dubrovčani nisu nespremni dočekali takvu opasnost pa je uskoro počeo pomorski rat. U snažnom i strelovitom napadu pod Poljicem kod Zatona 10. kolovoza 1184. g. dubrovačka flota uništila je Miroslavovo brodovlje. Jedan dio brodovlja bio je spaljen, a drugi zarobljen, a Miroslav je pobjegao, jedva izvukavši živu glavu: Tako su se Dubrovčani oslobodili neposredne opasnosti po grad i Astareju, barem s morske strane, a preostala je opasnost od Stracimirove flote. On je u međuvremenu osvojio Korčulu i zaprijetio Visu. Stoga otočani zovu u pomoć Dubrovčane, što se je poklopila s dubrovačkom namjerom da se trajno riješi opasnosti s mora. Dubrovačka flota uplovi u korčulanski kanal i na prepad zarobi sve Stracimirove brodove još na sidrištu, a Stracimir ostane odsječen od kopna među Korčulanima. Nije mu preostalo drugo nego da se s njima sporazumije, pa se obveže da se Zahumlje odriče vlasti nad Korčulom i Visom, a zauzvrat puste ga Korčulani da slobodno ode.

2. od 4
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Svibanj 02, 2009, 22:17:37 »


Tom pomorskom pobjedom Dubrovnika skršen je pokušaj Nemanjića da se nametnu dominantnom silom na Jadranu, a Dubrovnik osigurava sebi slobodnu plovidbu prema dalmatinskim gradovima i talijanskoj obali, što znači miran razvoj u svome užem akvatoriju koji obuhvaća Elafitske otoke, Šipan, Jakljan, Rudo, Lopud, Koločep, Daksu, Grebene i Sv. Andriju, a na jugoistoku otoke Mrkan, Bobaru, Supetar i Lokrum. Sve veći ekonomski i politički utjecaj zauzimao je Dubrovnik i u odnosu na otoke Mljet, Lastovo i Korčulu.

Moglo se očekivati da se Nemanjići neće pomiriti s teškim porazom na moru. Stoga Dubrovčani, koji su u južnoj Italiji i Siciliji već imali razvijene trgovačke odnose, radi što uspješnije obrane od Srba, priznaju vrhovništvo Normana, koje će trajati od 1186. do 1192. godine.

Normani su imali interesa zaštititi dubrovačku slobodu jer su osigurali pristup suprotnoj strani Jadrana, a što je još važnije, sprečavali su da se u njihovu susjedstvu nametne neka veća vojna sila. Tako su već 1171. g. pomogli Dubrovčanima i proiv Venecije, pa je očito da su u tom razdoblju Normani odigrali značajnu ulogu u formiranju Dubrovnika kao nazavisnog državnog sustava.

Već iduće 1185. g. Nemanja napadne Dubrovnik s kopnene strane.
Najprije su po dubrovačkoj okolici opljačkali i popalili sela i uništili vinograde, a potom su velikom vojskom i opsadnim strojevima započeli opsadu grada. Stariji kroničari spominju različite brojke o snazi Nemanjine vojske. Ranjina navodi 30.000 konjanika ("exercito da novo con 30.000 cavalli), isto tako i Orbini. Lukarević spominje 20.000 ljudi skupljenih iz različitih nacija, Rastić govori o 50.000 ljudi. Takoder se spominju i snažni opsadni strojevi, koje su Srbi ne mogavši osvojiti grad sami zapalili.
Iz svega je očito da grad nije osvojen, jer bi tako značajan događaj svakako ostao zabilježen. Ipak u jednoj promemoriji (kako donosi V. Foretić) poslaniku iz 1255. g. kojega je dubrovački nadbiskup poslao papi da ga zastupa u sporu s Barskom crkvom, izričito se kaže da je Nemanja zauzeo grad. U vezi s tim Foretić kaže: "Stoga možemo opravdano zaključiti da je Nemanja samo nakratko bio prodro u grad za one sedmodnevne opsade."
Dodaje da je posve prirodno što je prigodom te kratkotrajne provale Nemanja pljačkao grad i oduzeo papinske bule o povlasticama dubrovačke Crkve koje dokazuju primat nad barskom Crkvom.

Nakon završetka rata, u kojem su se Dubrovčani uspješno obranili od opsade brojne srpske vojske, sklopili su s Nemanjom i Miroslavom u Dubrovniku 27. rujna 1186. g. ugovor o miru na latinskom jeziku. Taj se ugovor do danas sačuvao u originalu i nakon "puta" iz Dubrovnika preko Beča i Beograda na kraju ipak završio u Dubrovačkom arhivu 1946.
godine. Ugovor ima sve značajke međunarodnog mirovnog sporazuma, Uvodno se obostrano utvrđuje da, bez obzira na sve štete nastale zbog rušenja grada, opljačkanih dobara i stoke, uništenih i zarobljenih galija i sagita, obje zaraćene strane odustaju od zahtjeva za bilo kakvom odštetom, a Dubrovčanima se priznaje pravo na njihovu djedinu (hereditas) naslijeđenu od djedova i pradjedova ("hereditate Raguseorum, quam antiquitus possederunt exavis et proavis suis").

To je dubrovačka Astareja koja obuhvaća Zaton s Poljicem, Rijeku, Šumet i Župu, Žrnovnicu sa Cavtatom, komunalni teritorije od IX. stoljeća. Dopušta se Dubrovčanima da slobodno trguju po cijeloj Nemanjinoj i Miroslavovoj zemlji, izrijekom u luci Drijeva (danas Gabela) na Neretvi, gdje su Dubrovčani otprije imali svoja skladišta, uhodanu trgovinu i ostale privredne aktivnosti (ispaša, sječa drva). Ukida se i od skora uveden porez desetine i stari porez koji se plaćao u vinu. Srpski podanici posebno Zahumljani mogu se slobodno kretati i trgovati u Dubrovniku i na njegovu području, a ako bi izazvali kakvu štetu, mora im se omogućiti sudski postupak.
Dubrovčani se odriču posezanja za Korčulom i Visom, koji su očito i dalje ostali u sferi Nemanjinih interesa. I dalje će plaćati stari porez zvan mogoriš za korištenje zemljišta u Župi i Šumetu. Nadalje se određuje da ugovor ima trajan karakter, a da se eventualni sporovi moraju pravedno rješavati. U tu svrhu obično bi se među strankama dogovorio stanak, mjšoviti sud, koji bi donosio odluku o sporu.

Ugovorom se ostavlja mogućnost da svaka strana ugosti neprijatelje one druge strane (pravo azila), ali ovi ne smiju odatle poduzimati neprijateljske akcije prema drugoj strani. Na kraju Dubrovčani izjavljuju da im ništa više ne treba, ali da ipak u svemu moraju slušati svoga (normanskog) kralja, Ugovor je sačinjen u dvoru kraljeva namjesnika Tasilarija, nazočna pri ugovaranju.

Tim ugovorom Dubrovnik je, zahva ljujući vojnoj pobjedi na moru i uspješnoj odbrani grada od opsade s kopna, osigurao za sebe sve najvažnije uvjete za daljnji razvoj. Prije svega sačuvao je i dobio potvrdu vlasništva nad svojom djedinom, koja je bila ugrožena čestim provalama iz Zahumlja i Travunije, a isto tako slobodan pristup i trgovinu oslobođenu od davanja na svim tržištima pod Nemanjićima. Ne manje važna je slobodna trgovina i prolaz u luci Drijeva na Neretvi, jer su u njoj Dubrovčani držali najznačajniju poziciju za trgovanje u Zahumlju i Raškoj (Srbiji), a još više za trgovinu s Bosnom. Stoga će Dubrovnik stoljećima u Drijevi voditi takvu politiku koja će mu trajno osigurati primat, a često i monopol u trgovini pojedinim robama (sol, drvo, srebro i dr.)

Sklopivši ugovor s Dubrovčanima, Nemanja nastavi osvajanje južnog primorja. Iste godine Kotor priznaje njegovu vlast. Bar osvoji 1189, a dukljanska kneginja Desislava pobjegne sa svojom pratnjom na galiji i sagiti u Dubrovnik. Tako cijela Duklja padne u Nemanjine ruke. Uredivši odnose s Nemanjom i Miroslavom, Dubrovčani pregovaraju i s bosanskim banom Kulinom, čija je banovina obuhvaćala teritorij između Drine, Rame, gornjeg Vrbasa i Sane, ali su izgledni poslovi s rudnicima olova i srebra, kao i prodaja robe s Levanta. Ban izdaje 1189. g. Dubrovčanima bulu na latinskom jeziku koju Kulinov dijak (pisar) Radovan prevodi i na hrvatski ("slavenski"). Iz nje se vidi da s Bosnom već postoje trgovački odnosi. Ban priseže Dubrovčanima i njihovu knezu Krvašu (potpisniku i ugovora s Nemanjom) prijateljstvo do vijeka i slobodu kretanja i trgovine po Bosni, oslobođenu od plaćanja bilo kakvih daća osim ako što sami dragovoljno daju.

Uz ta dva važna ugovora, kojima Dubrovnik osigurava svojoj trgovini slobodan pristup na tamošnja sajmišta, treba dodati i treći za rješavanje problema sigurne plovidbe dubrovačkih i stranih brodova prema Dubrovniku i iz njega. Stoga su na dan Sv, Vlaha 3. veljače 1190. u Dubrovniku omiški Kačići radi sklapanja ugovora o slobodnoj plovidbi. Kačići su izravni nastavljači neretvanske gusarske tradicije i otkad su iz zadarskog zaleđa prešli na područje oko Cetine, bavili su se gusarstvom od Drača i Apulije do Istre. Stoga su gradovi, radi zaštite svojih brodova, sklapali s njima ugovore, plaćajući zapravo neku vrstu danka za slobodnu plovidbu, kao što su do 1000. godine Hrvatima i Neretvanima plaćali Mlečani.


3. od 4
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Svibanj 02, 2009, 22:19:10 »


Ugovorom se Kačići obvezuju da će puštati slobodan prolaz dubrovačkim brodovima i teretu uzimajući samo ono što im dragovoljno sami daju. Ako bi ipak netko od njih učinio Dubrovčanima kakvo zlo, predat će ga njima, a ako neki rob pobjegne iz dubrovačkog područja Kačićima, bit će vraćen. . Posebnom odredbom ugovora Kačići se obvezuju da će u akvatoriju od Molunta do Vratnika osigurati slobodnu plovidbu brodovima koji nisu dubrovački, a trguju s Dubrovnikom. To je bilo posebno važno zbog ugovora koji su Dubrovčani imali s Molfettom, Pisom, Anconom i drugim gradovima.

Isti dan kada su Kačići potpisali ugovor bili su u Gradu i Rovinjani, pa su i oni s Dubrovčanima sklopili ugovor o trgovini. Uz blagdan Sv. Vlaha odnosno tri dana prije i tri poslije važila je "Sloboda sv. Vlaha" (franchisia). Stranac ili domaći dužnik ili zločinac mogao je u te dane doći slobodno u grad. Tako su dobili mogućnost da se riješe dugova ili nagode s oštećenicima. Koliko se zna, to je prvi izglasan propis u Dubrovniku.

Dubrovačka trgovačka aktivnost XI. i u XII. st. naglo se razvijala dopirući do mnogih jadranskih luka na obje obale i pokrajine u Italiji, posebno Pugliu, Marche, Toscanu, Napulj Siciliju, Rim i Pisu, a s druge strane s hrvatsko-ugarskim zemljama, Bosnom, Raškom, Albanijom i Grčkom sve do Bugarske i Rumunjske. Izvan Jadrana redovito se trgovalo s Bizantom i Aleksandrijom.

Očito je već XI. st. bilo vrijeme sazrijevanja i učvršćenja dubrovačkog administrativnog i trgovačkog sustava (o čemu nema povijesnih izvora), jer sredinom i potkraj XTI. st. i fizički obujam i ustaljenost trgovačkih odnosa dovode do sklapanja brojnih ugovora s drugim gradovima i vladarima. Tako se iz produženja sporazuma s Molfettom (u Italiji) iz 1208. g. vidi da je prvi ugovor sačinjen još 1148. godine, a prvi je sačuvani ugovor o miru s Pisom iz 1169. godine. Pisa je nakon svog prvog sudjelovanja u logističkoj potpori križarima s 50 galija pri opsadi Antiohije (zauzeta 28. lipnja 1098) znatno ojačala svoj položaj i proširila trgovinu na cijeli Mediteran, posebno Bizant i Afriku. Sklopivši sporazum s Amalfijem 1126. g. otvorila je pristup i Normanskom kraljevstvu dok je upravu nad Sardinijom dobila od Pape. Takva ekspanzija ugrožavala je vitalne mletačke i genoveške interese, počev od onih na Zlatnom rogu u Konstantinopolu. Budući da su učestali i sukobi na moru, Pisa traži saveznike na obje jadranske obale, sklapajući ugovor s Barijem, Anconom, Splitom, Dubrovnikml i Zadrom.

Za Dubrovnik je to prigoda da poluči višekratnu korist:
1) povećava međusobnu razmjenu s vodećom pomorskom silom;
2) dobiva jakog saveznika u borbi protiv sve bezobzirnije dominacije mletačke trgovine na Jadranu;
3) koristeći se mrežom pizantskih posjeda i trgovačkih emporija u Konstantinopolu i u drugim gradovima, može sebi osigurati vrlo povoljan i stalan pristup tim tržištima.

Predstavnici Pise potpisali su ugovor u Dubrovniku kojim se potvrđuje sloboda Dubrovčanima da dolaze i trguju u Pisi (sigurno su i Dubrovčani preuzeli iste obveze, ali se njihov primjerak predat Pisancima nije sačuvao). Pisa jamči sigurnost njima i njihovoj robi i oslobađa ih od daće na trgovačku robu - commerciuma, kao i drugih daća općenito - directure i boravišne pristojbe zvane familia. Te povlastice Dubrovčanima vrijede ne samo za područje Pise nego i svuda gdje ona ima svoj posjed, posebno u Carigradu. U sporazumu se izričito kaže da je na ugovor prisegnuo Marko, predstojnik pisanske kolonije u Carigradu, a k tome se i Pisanci još obvezuju da će i svaki budući predstojnik dobiti ovaj ugovor na prisegu. Oni izjavljuju da ispravu s istim uvjetima izdaju i Splitu, što potvrđuje jednako široko područje splitske trgovine od Pise do Carigrada.

S Ravennom Dubrovčani potpisuju ugovor 1188. g., a 1199. s Fanom i Anconom (Jakinom), 1201. s Monopolijem i Barijem, a 1203. s Termolijem. To su sve sačuvani ugovori iz razdoblja do 1205. kada Dubrovnik nakon Četvrte križarske vojne dolazi pod mletačku vlast. Sačuvane su i vijesti da je car Emanuel 1171. nakon progona Mlečana dao Dubrovčanima povlastice u cijeloj državi (Jakov Lukačević 1605) koje je kasnije potvrdio Aleksje II.

Junije Rastić (XVIII. st.) navodi privilegije cara Izaka II. Angela iz 1192. godine. U pravilu su ugovori počivali na principu reciprociteta, uzajamnog davanja jednakih sloboda prolaza i trgovine, nekad na određeno vrijeme a nekad bez ograničenja, a u nekima se građani druge strane u potpunosti izjednačuju u pravima s vlastitim građanima. Svi ugovori počivaju na uzajamnom poštivanju i povjerenju. Ugovorne sankcije pojavit će se tek u ugovorima koje će gradovi morati potpisivati s Venecijom.

U pogledu organizacije vlasti i uprave u XI. i XII. st. na osnovi malobrojnih sačuvan ih dokumenata i vijesti može se razaznati da je već u to doba plemstvo vladajući sloj. Postoji Veliko vijeće u kojemu su članovi svi plemići (patriciji). Tu je i Opća ili Narodna skupština, čiji će se značaj, slično kao i u drugim komunama, vremenom sve više gubiti, Na čelu grada je načelnik (preses) ili prior kao i u ostalim dalmatinskim gradovima, a potom se pojavljuje comes - knez, kako ga u ugovoru s banom Kulinom prevodi i njegov dijak Radoje. Među knezovima od 1186. do 1190. g. spominje se Krvaš kao potpisnik međunarodnih ugovora. Tu su još i knezovi Gojslav, Lukar, Doboroslav, ali se ne zna točno na koje su se razdoblje birali.

Dubrovački biskup vrlo je važna osoba u životu grada. Dubrovačka biskupija u sastavu je Splitske nadbiskupije, zajedno s kotorskom, barskom, svačkom i ulcinjskom. Idući na Splitski sabor (1030-1050) biskupi zbog velikog nevremena kod Hvara dožive brodolom i nastradaju.

Knez Vojislav se 1034. g. pobunio protiv Bizanta i osnovao samostalnu državu Duklju. Koristeći se i tom nesrećom, zatraži od pape posebnu nadbiskupiju u granicama svoje države. Spletom novonastalih okolnosti Bar je proglašen nadbiskupijom. [/b] Kotor ostane pod Splitskom metropolijom a kasnije će jedno vrijeme priznavati metropolitu iz Barija, dok Dubrovnik 1076. g. za pape Grgura VII, postaje konačno nadbiskupijom. Nakon što Bar preuzme većinu prijašnjih dubrovačkih sufragana 1089. g., dubrovačkoj nadbiskupiji ostaju samo stonska i trebinjska biskupija. Dubrovački nadbiskup sudjeluje u političkom životu grada, osobito u međunarodnim dogovorima, ali i u svim drugim događanjima od posebna značenja za život općine. Iz tog vremena datira i početak gradnje dubrovačke katedrale Blažene Djevice Marije. Naime, engleski kralj Rikard I. Lavljeg Srca vraćao se iz Palestine 1192. g. ploveći brodom prema Engleskoj, kada ga u Jadranu uhvati orkansko nevrijeme. Kralj se zavjetuje da će, ako se spasi, na mjestu spasa sagraditi Gospi crkvu od 100.000 zlatnih dukata. Spasio se je na otoku Lokrumu, na kojem je već postojilo benediktinski samostan. Stoga ga Dubrovčani nagovore da se crkva sagradi u Gradu, a opati samostana na Lokrumu pjevat će u novoj katedrali misu svake godine na dan Očišćenja Blažene Djevice. Tako je opet došao do izražaja pragmatični smisao Dubrovčana za opće dobro.

Klarić Zrinko 
"Od Siponta do Lepanta"

4. od 4
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!