CRO-eu.com
Studeni 21, 2019, 15:08:11 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Opustoseno krajisko podrucje  (Posjeta: 8347 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Veljača 09, 2009, 20:43:43 »


Opustošeno krajiško područje

Ratničkom prodiranju Turaka uvijek je prethodilo temeljito devastiranje teritorija koji su namjeravali zaposjesti. U Hrvatskoj ta pustošenja, koja su činile turske regularne i neregularne postrojbe, počinju već u drugoj polovici 15, stoljeća.

Jako je pogođena bila prije svega turska navalna linija iz Like-Krbave u područje oko Modruša a odatle preko Kupe prema Kranjskoj, Gorici, Istri do u Štajersku.

U razdoblju između 1468. i 1483. godine Turci su godišnje, katkad više puta godišnje, opustošili cijelo područje južno od Gvozda. Početkom 16. stoljeća učestali su turski prepadi na područje Une i Kupe između Dubovca i Petrinje. Gornjoslavonske županije ostale su uglavnom sve do početka 16. stoljeća pošteđene od intenzivnih pljačkaških akcija. Sigurno: sedamdesetih godina 15. stoljeća bile su pljačkane okolica Zagreba. Zagorje. Turopolje i okolica Križevaca. ali su se pretrpljene štete tada još dale brzo nadoknaditi.

Posljedica tih pljački sedamdesetih godina 15. stoljeća bila je. da su mnoga vlastelinstva izgubila 40 do 50 posto svojih kmetskih selišta. Osamdesetih i devedesetih godina mogla su se ipak ta ispražnjena selišta ponovno zaposjesti. Ta pustošenja utoliko nisu imala dugoročnih posljedica. Početkom 16. stoljeća pučanstvo je boleštinama, glađu, iseljavanjima ponovno bilo desetkovano. no i ovaj su se puta gubici opet mogli nadoknaditi doseljavanjem.

Neusporedivo trajnije i hrvatskim pučanstvom ne više odnosno ne više tako brzo nadoknadive bile su devastacije u 16. stoljeću. osobito one u drugoj polovici stoljeća.

Na području Slavonije bila je sredinom stoljeća prije svega križevačka županija odnosno njezini ostaci ti koje su pogodila pustošenja. Pogođeni su bili ipak i istočni dijelovi zagrebačke i varaždinske županije. Granica tih samo djelomice opustošenih područja protezala se sredinom stoljeća otprilike od ušća Lonje u Savu do izvora Lonje u Kalničkom gorju a odatle dalje duž Bednje do njezina ušća u Dravu. Središte tih devastacija bilo je u području Križevci - Glogovnica - Koprivnica - Botovo-Đurđevac- Rovišće- Ivanić.

Samo su se oko nekoliko zaposjednutih utvrda ovdje zadržavale još pojedinačne grupe seljaka. Važan indikator razmjera tih pustošenja su liste ognjištarina ili fumusliste. Ognjištarina/fumus bila je jedinica danka prema kojoj se u Hrvatskoj-Slavoniji ubirala dika - izvanredni ratni danak. Fumus se u to vrijeme pokrivao srazmjerom jednog cijelog seljačkog selišta.

Broj fumusa u križevačkoj županiji pao je u razdoblju od 1543. do 1596. godine sa 788,5 na 96 to jest na oko 12 posto broja iz 1543. godine. Teritorijalni gubici do godine 1552. naravno također padaju u tim odnosima.

Ovaj podatak odnosi se na križevačku županiju, koja još nije u cijelosti bila osmanlijska. U gore naznačenu srdištu devastacija ipak je praktički prestala svaka ljudska a time i gospodarska djelatnost. Tako je primjerice posjed Cirkvena, koji je pripadao Kerechenyju, godine 1520. brojio još 32 na ratni danak pozvana ognjišta, a 40 godina kasnije više ni jedno jedino.

Posjed Rovišće, koji je pripadao Dersffyju, zajedno s gradom (oppidum) Rovišće i okolnim mjestima raspolagao je godine 1520. još s preko 83 cijela selišta. Godine 1543. bilo ih je još samo 30, a godine 1557. nije više postojala ni jedna jedina.


- 1 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Veljača 09, 2009, 20:54:33 »


Slično vrijedi za posjed Sv. Petar u njegovoj blizini: Od 25 godine 1543. evidentiranih ognjišta nije godine 1557. postojalo više ni jedno jedino. Prepozitura Glogovnica, koja je pripadala zagrebačkoj biskupiji, raspolagala je godine 1520. još s preko 50 selišta (oppidum i provincia), a godine 1543. Glogovnica je već bila potpuno opustošena ("prorsus desertam").

Slična je situacija bila na tri vlastelinstva Koprivnici, Đurđevcu i Prodavici, koja su do 1541. godine pripadala Hamponyju, a 1547. godine ih je preuzela kraljevsko-ugarska dvorska komora. Koprivnica je 1520. godine raspolagala s još preko 269 cijelih selišta. Sredinom 16. stoljeća moglo se održati još samo nekoliko selišta oko grada Koprivnice.

Prodavica, koja je 1520. godine imala još 155 selišta, bila je dva do tri desetljeća kasnije bez i jednog gospodarstva. Isto to važi za Đurđevac.
U drugoj polovici 16. stoljeća bilo je područje totalnog pustošenja prošireno na dobro Ivanić, koje je pripadalo zagrebačkoj biskupiji i sredinom 16. stoljeća bilo još relativno intaktno te na također biskupsko dobro Gradec istočno od Glogovnice.

Centar dobra Ivanić, Ivanić-Grad, koji je ležao na jednoj adi Lonje, pojavio se 1576. godine posljednji putna na jednoj listi ognjištarine. Dakako, za to mjesto nije bio naveden broj postojećih ognjišta, nego navedena samo još opaska: "eiusdem per Turcas combusti et abducti". Godine 1520. imao je Ivanić-Grad još 107 cijelih naselja. Dobro Ivanić, koje se zajedno s isto tako biskupskim dobrima Čazma i Dubrava sastojalo od daleko preko 1.000 selišta, bilo je već 1543. godine bez kmetova.

Gradec je 1553. godine bio još napola naseljen. Dok je dio naselja, koji je ležao na jednoj adi Glogovnice, već bio napušten, bio je dio mjesta, koji je ležao na području što ga je rijeka poplavila te stoga bio napravljen na drvenim stupovima, još nastanjen. Istočno od Glogovnice bilo je to vlastelinstvo sredinom 16. stoljeća već nenastanjeno.

Vlastelinstva na periferiji tog područja, koja su bila totalno opustošena i praktično bez ljudi, mogla su još donekle sačuvati svoje gospodarske aktivnosti. Tako su na primjer dobra Zrinskih, Rakovec, Vrbovec i Božjakovina, što se broja seljačkih naselja tiče, bila prilično oslabljena, no na njima je još bilo kmetova: Na Rakovcu je broj posjednutih cijelih selišta pao sa 203 (1520.) na 38 (1598.), na Vrbovcu sa 222 (1520.) na 29 (1598.), a na Božjakovinije 1598. godine bilo još 72 kmeta.

Duž Slavonsko-osmanlijske granice iskristaliziralo se u drugoj polovici 16. stoljeća, dakle, vrlo jasno područje što je bilo potpuno opustošeno, koje do kraja stoljeća nije moglo biti ponovno naseljeno, a da ne govorimo o tome da je moglo biti regenerirano i rekultivirano. Kao po broju mali otoci pučanstva stršali su gradovi Križevci i Koprivnica. To potpuno opustošeno područje trebalo je činiti jezgro kasnijeg Varaždinskoga generalata.

Potpuno opustošeno područje duž hrvatske krajine bilo je, zbog duljine krajine - od Save do Jadrana - a i zbog okolnosti što se ona u zapadnom dijelu izravno naslanjala na tursku navalnu crtu prema Kranju, bitno veće od onoga duž slavonske krajine. Potpuno devastiranim treba smatrati područje koje se sredinom 16. stoljeća protezalo između Une i sredine tokova rijeka Gline, Korane i Mrežnice te odatle na zapad.


- 2 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Veljača 09, 2009, 21:06:39 »


Okrug Velika i Mala Kapela, koji je bio u turskom navalnom području prema Kranjskoj, bio je već početkom 16. stoljeća poprilično opustošen i stoga - bez obzira na neke utvrde, koje su vojno bile posjednute - još samo "oedes gepirg ", dakle nenastanjen.

Tako je na dobru Kuželj na Kupi od nekadašnjih 300 naseljenih seljačkih imanja (Huben) godine 1528. ostalo još samo sedam. Na posjedima Frankopana, Plaški, Modruš, Jesenica, Ključ, Pounj i Vitunj, nije po jednom 1558. godine sastavljenom urbaru bilo više ni jednog jedinog kmeta. Samo se u Ogulinu zadržalo još 37 građana. U okolici je bilo naseljeno još 27 kmetovskih selišta.

Kao neposredno pogranično područje bilo je područje Une, naravno, vrlo snažno pogođeno devastacijama. Nesigurna situacija duž te pogranične rijeke prisilila je tamošnje pučanstvo na veliko iseljavanje, tako da su se 1553. godine samo još u nekim mjestima mogli naći ostaci nekadašnjeg pučanstva.

Dobro Zrinskih Kostajnica bilo je u to vrijeme već potpuno opustošeno. Od nekadašnjih oko 2.000 podanika zadržalo se samo još nešto malo njih u Kostajnici i oko nje.

Slična je situacija bila i na Lišnici, isto tako dobru Zrinskih. Tu je bilo još samo 20 podanika. Novigrad, koji je također pripadao Zrinskima, raspolagao je 1553. godine još uvijek sa 100 podanika. Dvadeset (20) još kod Vračaja preostalih kmetova obrađivalo je dnevice svoja polja na Uni i obnoć se iz sigurnosnih razloga skrivalo na Unine ade kojih je bilo u tom području. Dvadesetak oko Otoka prisutnih seljaka bilo je prisiljeno na isti postupak.

Područje oko Krupe napredovalo je u to vrijeme još vrlo dobro. Tu je još bilo naseljeno oko 300 podanika, koji su obrađivali okolna polja, a u samom je mjestu bilo nekoliko nedirnutih drvenih kuća. I posjed Ostrožac, koji je pripadao blagajskom grofu, bio je nastanjen jednim vrlo pristojnim brojem podanika. Čak je postojalo i nekoliko sela oko neposjednute utvrde. I u Brekovici u neposrednoj blizini, koja je pripada Kobasićima, bilo je još kuća i podanika.

Vrlo dobro bilo je očuvano još i područje koje je bilo pod zaštitom utvrde Bihać. Još sedamdesetih godina na tom je području bilo toliko podanika da je moglo poljodjelskim proizvodima iz okolice opskrbljivati utvrdu u kojoj je bilo mnogo pješaka i konjanika. Područje oko Golubića, između Ripača i Bihaća, moglo je sve do osamdesetih godina 16. stoljeća igrati središnju ulogu u opskrbljivanju životnim namirnicama za područje Bihaća. Još 1576. godine bilo je ovdje pod zapovjedništvom uređenih kapetanija 25 utvrda, tri godine kasnije još samo tri: Ripač, Sokol i Izačić.

Do 1586. godine, kad su mjesto popalili Turci a okolica bila opustošena, mogli su stanovnici Golubića u velikim količinama isporučivati žito, vino, mlijeko i drvo. Nekadašnje trgovište Ripač kao prva predstraža Bihaća moglo je sličnu funkciju ispunjavati samo do sredine stoljeća. Oranice i vinogradi bili su u to vrijeme već teško zaparloženi. Unatoč tome živjelo je ovdje do konačnog osvajanja 4-5.000 stanovnika. Kad opskrba stanovnika više nije bila moguća, bio je Bihać 1592. godine dragovoljno predan turskoj upravi.

U untrašnjosti tog potpuno devastiranog područja stršalo je godine 1553. još nekoliko otoka pučanstva. Tako je na primjer oko utvrda na Korani - Tržac, Drežnik i Slunj ili oko utvrde Boja na Glini bilo još ostataka nekadašnjeg pučanstva.

Nakon osvajanja Kostajnice (1556.), Novog (1560.) i Krupe (1565.) bilo je ipak - izuzme li se područje oko Bihaća - svršeno i s tim ostacima naselja. Pučanstvo je pobjeglo u unutrašnjost ili bilo silom odvučeno preko turske granice.


- 3 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Veljača 09, 2009, 21:21:15 »


Dublji uvid u time pogoršano stanje devastacija pruža godine 1560. proveden popis još nastanjenih naselja u području južno od Kupe (s izuzetkom posjeda Petrinja-Gradec i Hrastovica, koji su pripadali zagrebačkoj biskupiji). Po tom popisu postojala su još 943 naseljena cijela selišta, od kojih je ipak preko polovice otpadalo na tri dobra na samoj Kupi, Sjeničak (300), Ozalj i Dubovac (zajedno 250). Frankopanska dobra Ribnik, Novi, Zvečaj, Skrad i Lipa raspolagali su zajedno s preko 100 selišta, isto onoliko koliko dobro Opatija Topusko.

Relativno dobro bila su još nastanjena i dobra Bosiljevo (32) i Blagaj na Korani (25). Time su ipak već označeni južni ogranci još naseljenih područja. Tijekom druge polovice 16. stoljeća pomicala se, dakle, zona totalne devastacije sve više na sjever u pravcu Kupe, tako da su potkraj stoljeća ostala netaknutima uglavnom samo još donekle dobra ili dijelovi dobara neposredno uz Kupu. Što su se dalje ta dobra rasprostirala od Kupe na jug, to je zamjetniji bio stupanj opustošenja.

Jedno točnije istraživanje tih dobara južno od Kupe posvjedočuje to pogoršanje situacije: Dobro Keglevića, Blinja na Savi, bilo je već pedesetih godina teško devastirano. Od nekadašnjih 1.800 podanika ostalo je 1553. go dine samo još deset, a i tih je deset bilo pri obradi njihovih polja bez zaštite izloženo Turcima, jer posjednici utvrde Blinja više nisu mogli utvrdu vojno držati.

Slično je loša situacija bila na susjednu dobru Hrastovica, koje je pripadalo zagrebačkoj biskupiji. I tu je utvrda bila nenaseljena, a ono malo preostalih seljaka nije uopće više ni pokušavalo obrađivati svoju zemlju. Jedno putujuće povjerenstvo utvrdilo je godine 1570. da je utvrda Hrastovica jedino svojoj reputaciji, ondje u skladištenim sto buradi vina i nekolikim manjim seljačkim dvorovima, imala zahvaliti to što još nije bila odcijepljena. U razdoblju od 1550. do 1574. Hrastovicaje napadnuta osam puta. Otad je to dobro bilo potpuno napušteno.

Broj podanika na susjednu dobru Petrinja-Gradec počeo je sukcesivno opadati osobito od 1556. godine. Dok je godine 1551. bilo još popisano 482 kmeta, moglo je 13 godina kasnije samo još 57 naselja platiti namet vlasteli. Brzo opustošenje snizilo je i kolikoću daća. Dok su godine 1554. zagrebačkom kaptolu isporučene 77,5 četvrtine pšenice i 101 četvrtina prosa, bilo je 1560. godine isporučeno samo još 17 četvrtina pšenice i 22 četvrtine prosa.

Broj naseljenih selišta na susjednom dobru Gora opadao je kontinuirano do sedamdesetih godina (1543.: 76 selišta, 1560.: 25, 1570.: 10 selišta).
Dobro Sjeničak bilo je početkom sedamdesetih godina s oko 1.000 kmetskih naselja gospodarski još vrlo aktivno. Ta okolnost dopustila je čak da sazrije plan, koji kasnije dakako nije proveden, da se dobro otkupi od posjednika ili da ga se mijenja te prenese na jednog pukovnika, koji je za uzvrat trebao držati stanovit broj vojnika a s prihodom koji bi pretekao djelomice opskrbljivati hranom utvrde i njihove posade na zaparložnim područjima.

Devastacije izvršene sedamdesetih i osamdesetih godina - samo u razdoblju od 1575. do 1578. godine bilo je nasilno odvedeno 1.500 osoba - imale su za to dobro katastrofalne posljedice. Potkraj stoljeća bilaje praktično onemogućena svaka gospodarska proizvodnja. Početkom 17. stoljeća bilo je to dobro odnosno njegovi ostaci posve opustjelo. Upravitelj dobra stanovao je u susjednom Kamenskom.


- 4 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Veljača 09, 2009, 21:30:33 »


Kamensko, posjed Pavlina, napustilo je godine 1576. već mnogo podanika i bilo nakon toga dano u zakup vojnom zapovjedniku hrvatske krajine. Zakupnina je dakako zbog neprestanog padanja vrijednosti Kamenskoga pala s 50 guldena (1576.) na 15 guldena (1594.).

Još je kudikamo znatnijim bio pad vrijednosti dobra Blagaj na Korani. Zagrebačkom kaptolu plaćana desetina pala je sa 302 guldena godine 1501. na 10 guldena 1573. godine.

Stupanj opustošenja na dobru Skrad bio je različit. Dok su utvrda i grad godine 1558. bili procijenjeni kao potpuno bezvrijedni i pusti ("satis vile et desertum"), bilo je u četiri sela s ukupno 115 selišta nastanjeno 90.

Na dobru Lipa na Dobri živjelo je 1558. godine još samo 20 podanika. U nekoliko veće dobro Severin brojilo je u isto vrijeme još samo 10 a veliko dobro Brod-Moravica još samo 16,5 nastanjenih selišta.
 
Dobro se održalo samo malo dobara kao Dubovac, gdje je 1579. godine bilo nenastanjeno samo 22 posto selišta, te dobro Novigrad na Dobri, na kojemu je godine 1558. bilo opustjelo samo sedam od 155 selišta.
 
Područje južno od Kupe bilo je dakle u drugoj polovici 16. stoljeća - s izuzetkom nekoliko dobara uz samu Kupu - potpuno opustošeno. Na tom je području imao nastati Karlovački generalat.

Hrvatsko pučanstvo dijelom su na silu odveli Turci, dijelom se pod vodstvom vlastelina bilo povuklo na druga imanja u unutrašnjosti, najvećim je dijelom pučanstvo ipak pobjeglo. Nemoguće je navesti ma i približno točan broj onih koji su bili nasilno odvedeni - podaci koje postojeća izvorna građa o tome pruža nisu pouzdani. Neki mali oslonac nudi jedan popis o turskim štetama u razdoblju od 1575. do 1582. godine. Po tom je popisu u tih osam godina iz potpuno devastiranih krajiških područja u Hrvatskoj i Slavoniji bilo nasilno odvedeno oko 3.500 osoba.

Dio pučanstva vlastela je iz područja krajine povukla u relativno sigurnu unutrašnjost. Jedan poznati primjer za to je seoba erdodyjevskih kmetova iz područja Moslavine u zapadnougarsku, danas gradišćansku Crvenkulu (Rotenturm). Jedan dio blagajskih kmetova bio je prebačen na blagajska dobra u Kranjsku. Zrinski su opet svoje kmetove preselili iz Slavonije i iz područja Une na svoje posjede u Međumurju te pretrpjeli jednu veliku epidemiju. koja je od 1553. do 1555. godine pokosila polovicu podanika bez spomena vrijednog gubitka pučanstva.

Brojno jači bio je svakako neorganizirani bijeg. Istina, hrvatski je Sabor 1538. godine ustanovio teške kazne za nedopušteno napuštanje zemljišta no taj zaključak nije ipak nipošto mogao spriječiti iseljavanje, i to utoliko više što je unutrašnjost od devastacija i bijega u neposredno područje krajine profitirala.

Hrvatsko pučanstvo, naime, nije bježalo samo u temeljito opustošene zapadnougarske županije, u Bečko korito, u Moravsko polje i u istočno podnožje Malih Karpata, nego se dijelom naseljavalo i u relativno sigurnoj hrvatsko-slavonskoj unutrašnjosti.

Demografski razvoj vlastelinstva Sisak, koje se najvećim dijelom protezalo sjeverno od Kupe i zapadno od Save, u 16. stoljeću karakteristčan je za taj proces. Sredinom 16. stoljeća teritorij tog vlastelinstva intenzivno su kolonizirali novodoseljeni bjegunci, koji su se povlačili u unutrašnjost. Bile su iskrčene šume, dobivene nove zasijane površine i podignute nastambe.


- 5 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #5 : Veljača 09, 2009, 21:59:38 »


U to je vrijeme već polovica ukupnih oranica bila od krčevina. U jedno pola stoljeća udvostručio se broj kmetskih naselja. Njihov se broj sa 487 godine 1537. popeo na 878 1591. godine. Gospodarska snaga tog vlastelinstva porasla je srazmjerno tome.
Broj podanika - da navedemo neke daljnje primjerena vlastelinstvu Susedgrad-Stubica u zagrebačkoj županiji udvostručio se u 15 godina - naime, s oko 600 (1545.) na oko 1.220 (1560.). Na dobrima zagrebačkog kaptola oko Zagreba (districtus Zagrabiensis) popeo se broj podanika sa 876 godine 1556. na 1.062 godine 1593. I u području između Save i Kupe znatno se povećao broj podanika u druoj polovici 16. stoljeća.

Činilo se da će samo područja južno od Kupe, koja su bila pod neposrednom zaštitom od godine 1579. podignute utvrde Karlovac, u posljednja dva desetljeća biti djelomice naseljena bjeguncima koji su se vraćali. Za to rano ponovno naseljavanje, istina. ne postoji nikakva egzaktna izvorna građa, no ponovno naseljavanje dobra Bosiljevo imalo je možda daljnje analogne slučajeve:

Ti novi naseljenici Bosiljeva došli su u prvom redu iz područja oko Klokoča, Bihaća, Blagaja, Vitunja i Modruša. Tim ranim naseljavanjem mogla su neka vlastela južno od Kupe - kako će se još pokazati - spasiti svoja dobara od njihova pripajanja Vojnoj krajini.

Ova razmatranja obraćaju pažnju na jedan daljnji zanimljivi fenomen, koji je u izravnoj vezi s devastacijama duž Hrvatsko-slavonske-osmanlijske granice.

Nije naime bilo tako posve očito da je područje izravno duž krajine bilo potpuno opustošeno i da se stupanj potpune devastacije bio postupno smanjivao prema kranjskoj i štajerskoj krajini, nego je razdjelnica između potpunog i samo zgodimičnog opustošenja morala biti kudikamo oštrija. Jer dok je na primjer podaništvo dobra Blinja, koje je gra ničilo sa Siskom, postupno palo na nulu, udvostručio se broj naselja na sisačkom dobru. Dok je, dakle, jedno dobro gospodarski propadalo, moglo je susjedno doživjeti brzi gospodarski procvat.

No što je to značilo za plemenite zemljoposjednike u tom području? Na prvi se pogled čini da su najveći zemIjoposjednici na području krajine - Zrinski, Frankopani, Erdödyji, Kaptol i zagrebačka biskupija - da navedemo samo neke, morali pretrpjeti i najveće štete od tih devastacija. Razmotri li se samo dobra koja su bila pogođena potpunom devastacijom, onda je to stvarno točno. Gore spomenuti zemljoposjednici bili su, gleda li se sa stajališta teritorijalna razmjerja, najveći gubitnici. Na drugoj strani, međutim, ti zemljoposjednici nisu bili toliko pogođeni u svojim gospodarskim središtima u unutrašnjosti, nego prije na periferiji svoje gospodarske moći. Osim toga kod njih je došao do izražaja gore spomenuti demografski fenomen:

Povratkom pučanstva i njegovim ponovnim naseljavanjem u unutrašnjosti mogli su ti veliki zemljoposjednici intenzivnije koristiti svoja dobra te - barem djelomice - kompenzirati štete pretrpljene u krajini.

Teško su, međutim, bili pogođeni mali plemićki zemljoposjednici, dobra kojih su bila na području krajine. Većina njih nije gospodarski izdržala štete, koje su nastale devastacijama i odlaskom pučanstva. Tako se već godine 1539. grof Vuk Frankopan od Brinja morao staviti u službu kralja. Za tu je službu primao godišnje 500 ugarskih guldena.


- 6 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #6 : Veljača 09, 2009, 22:17:06 »


Slično je prošao Stjepan Peranski: Njega je kralj praktično učinio upraviteljem svoje vlastite urode Hresna na Glini i njoj pripadajućih dobara. Ugovor mu je jamčio da može svoj dvorac braniti na godinu dana. Za to je primao 1.366 guldena, osim toga streljivo i topove besplatno.

I sam je grof od Blagaja, koji sa svojim velikim posjedima na Glini i Korani stvarno nije spadao u male zemljoposjednike, s turskim napadima izgubio egzistenciju. Godine 1574. morao je Franjo Blagaj moliti hrvatski Sabor da preuzme njegove utvrde, jer se više nije osjećao kadrim da ih održi. Prosinca 1585. godine molio je Stjepan Blagaj austrijskoga nadvojvodu Karla da ga uzme u službu s jednom kapetanijom na hrvatskoj krajini, jer je "laider entseczt vnd beraubt worden, vnd also hierdurch in höchstes abnehmen vnd armut geratten".

Neki od malih plemića, kao na primjer Barilovići, Herendići, Otenići ili Šturlići, uspjela se gospodarski spasiti tako što su prijenosom dobili nove posjede iza Kupe.

I velikim i malim zemljposjednicima duž krajine bilo je zajedničko to da se više zbog pretpljenih šteta nisu osjećali kadrima da poduzmu djelotvorne mjere obrane krajine. Ta okolnost imala je - o čemu će u nastavku još biti govora - ne samo teške pravne posljedice nego i pogubne posljedice na stanje izgradnje vojnih postrojenja u urodi. Mnoštvo ohrambenih vojnih postrojenja duž krajine bilo je bez posade i već otud prepušteno postupnom propadanju.

Većina tih postrojenja bila su samo drvene kule, u boljem slučaju drvene kuće od balvana. Mnoge od njih neprijatelj je srušio, a mnoge su posade ili carski zapovjednici zapalili pri povlačenju.

No i ono malo kamenih postrojenja opasanih bedemima bilo je u krajnje lošem stanju.
Hrvatska utvrda Brlog na primjer opisuje se sredinom stoljeća, istina, kao jača kula izgrađena od sadre, no nedostajali su joj pod, krov i stubište. Tvrđava Otočac imala je nedostatak da je za, istina, kišnih godišnjih doba bila opasana jarcima s vodom, koja je potapala i okolne kuće, ali da je voda za sušnih razdoblja presušila i neprijatelj se lako mogao približiti tvrđavi. Obrambeno postrojenje Topolovac u slavanskoj krajini bilo je smješteno usred jedne močvare i tako trošno da čak ni haramije (domaći pješaci) "darin zubleiben nit getrawen".

Velik broj utvrda bio je osim toga premalen da bi mogao primiti brojnije ljudstvo. Izvješće jednog putujućeg povjerenstva iz 1570. godine primjećuje o mjeri utvrde Slunj ne bez ironije, da su članovi povjerenstva u njoj jedva našli dovoljno mjesta da bi mogli zajedno ručati.

Rastući stupanj devastiranja duž Hrvatsko-slavonske krajine išao je ruku pod ruku s rapidnim propadanjem trgovine, prometa i gradske kulture.

Tradicionalne prometnice sjever-jug i istok-zapad, koje su vodile kroz to područje, bile su prekinute već početkom 16. stoljeća. Promet na važnim prometnicama između Ugarske i Venecije (Senj-Modruš-Topusko-Zagreb-Križevci-Legrad odnosno Sisak-Požega) prestao je već na prijelazu u 16. stoljeće i bio zamijenjen vezom Venecija (odnosno Portogruaro i Latisana)- Postojna- Ljubljana -Celje- Ptuj- Ugarska.

Otprilike u to vrijeme izgubio je svoj položaj i Bihać kao trgovačko i prometno stjecište. Odatle su tekli trgovački putovi duž doline Une u dolinu Save a na drugoj strani za Senj na Jadranu kao i važna prometnica preko Skrada, Lipe, Ribnika prema Kranjskoj.


- 7 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #7 : Veljača 09, 2009, 22:26:24 »


Gradovi i trgovišta duž prekinutih prometnica izgubili su svoju funkciju obrtničkog i trgovačkog središta, jer su obrt i trgovina zbog gubljenja pučanstva spali na minimalnu produkciju.

Najvažnija središta u potpuno devastiranom području slavonske krajine bila su do tad Đurđevac, Virje, Koprivnica, Križevci i Ivanić.

Đurđevac je od 13. stoljeća imao status trgovišta, ali je za 15. stoljeće s obzirom na svoje širenje smatran posve gradskim naseljem. Godine 1520. pripadalo je trgovištu 31 selišta. Od četrdesetih godina 16. stoljeća bilo je to trgovište i njegova okolica potpuno opustošeno.

Virje, isto tako bivše trgivište u procvatu, bilo je četrdesetih godina potpuno opustošeno. Godine 1548. živjelo je u njemu samo još jedanaest izbjegličkih obitelji.

Koprivnica se prema izvorima prvi put spominje kao gradsko naselje u 14. stoljeću nadohvat kraljevskog vlastelinstva Kamengrad. Naselje je brzo uspjelo uspostaviti svoju samoupravu a godine 1356. kralj Ludwig I. podijelio mu je povlasticu slobodnoga kraljevskog grada. Grad je doživio veliki procvat kao trgovačko središte. Od 1427. godine Koprivnica je bila u posjedu različitih rodova plemstva i kao centar isto imena vlastelinstva djelomice opet izgubila svoje povlastice, ali je u narednim razdobljima uspjela potvrditi svoj položaj kao slobodni kraljevski grad. Od sredine 16. stoljeća Koprivnica je uz Križevce i Ivanić izgrađena u središte jednog od triju poglavarstava Varaždinskoga generalata. Doduše, i Koprivnica je teško trpjela pod turskim napadima - tako je predgrađe popaljeno u godinama 1558., 1575. i 1578. - no uspjela je svoje građanstvo držati dulje od na primjer Đurđevca. Godine 1548. u gradu su još uvijek stanovale 82 građanske obitelji. U drugoj polovici 16. stoljeća činilo se, dakako, da je i Koprivnica spašena: Godine 1554. grad je još raspolagao s preko 32 naseljena cijela selišta (1520.: 64), a 1576. godine grad i vlastelinstvo još s preko 40 selišta, dakako, s ograničenjem: "per Thurcas totaliter combusta et devastata“. Godine 1596. moglo se u gradu izbrojiti još samo četiri naseljena selišta.

S gospodarskim propadanjem grada bio je izostao i ukupni porez. U jedanaest godina od 1568. do 1578. grad je samo jednom uspio platiti jedan prije skroman porez od 100 ugarskih guldena kraljvskoj dvorskoj komori, naime 1572. godine. Za ostale je godine porez morao biti oprošten.

Križevci su već u 12. stoljeću bili središte istoimene županije. Godine 1252. uzdigao je hrvatski ban naselje u rang slobodnoga grada. On je do u 16. stoljeće bio glavno sjedište hrvatskoga bana. Grad je oduzet županijskoj upravi i dobio potpunu samostalnost u svojim unutarnjim poslovima. Pored tog banskog grada razvijalo se jedno drugo naselje, kojemu je kralj Sigismund 1405. godine podijelio povlastice slobodnoga kraljevskog grada.

Dva su, dakle, privilegirana grada bila jedan pokraj drugoga. Stariji je grad ubuduće firmiran pod oznakom Gornji Križevci (superior civitas Crisiensis), a noviji i gospodarski bolje razvijen pod oznakom Donji Križevci (interior civitas Crisiensis). Povlastice obaju gradova stalno su potvrđivali habsburški kraljevi. Premda su, dakle, gradovi uspjeli zadržati svoj povlašteni položaj, morali su se sporiti sa stalnim zadiranjima vojne uprave, a još 1729. godine bečko je Dvorsko ratno vijeće zastupalo mišljenje, da Križevci u svojim poslovima podliježu vojnoj oblasti.


- 8 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #8 : Veljača 09, 2009, 22:33:11 »


Oba križevačka grada imala su početkom 16. stoljeća veliku gospodarsku važnost, no tu su ulogu tijekom stoljeća potpuno izgubila. Tridesetih godina Gornji su grad zapalili Turci. Od 1552. godine oba su grada bila udaljena od turske krajine još samo dvadeset kilometara. Sjedište bana moralo je biti premješteno u Zagreb. Smanjenje broja naseljenih selišta, koje su pripadale obama gradovima, u razdoblju od 1520. do 1554. godine jasan je indikator za to. Godine 1520. Donjem je gradu pripadalo 94, a Gornjem 54 cijela selišta, godine 1554. pripadalo je Donjem gradu još samo 58, a Gornjem još samo 20 cijelih selišta.

Porezna obveza ugarskoj dvorskoj komori bila je u drugoj polovici 16. stoljeća jasno smanjena. Godine 1568. traženih 800 ugarskih guldena moralo je biti smanjeno za 300. Godine 1572. palaje porezna obveza na 200 ugarskih guldena, godine 1574. plaćen je isti iznos, a godine 1578. porez je morao biti u potpunosti oprošten.

Ivanić, sjedište trećeg u 16. stoljeću ustrojena poglavarstva, bilo je također od 13. stoljeća važno naselje s pravno uređenim trgovištem. To trgovište imalo je već četrdesetih godina velike štete i nevolje, koje su sedamdesetih godina očito dosegle kulminaciju. Broj cijelih naseljenih selišta koja su pripadala trgovištu pao je sa 107 godine 1520. na nulu godine 1576.

Sa sličnim intenzitetom propadali su gospodarski i demografski gradovi i trgovišta duž hrvatske krajine. Trgovišta Petrinja, Donji i Gornji Gradec u prvoj polovici 16. stoljeća više naprosto poimence ne postoje. Trgovišta kao Skrad, Lipa, Novigrad i Ogulin nastavale su još samo osiromašene i izbjegle obitelji.

Jedino je trgovište Gornja i Donja Varoš uspjelo održati svoj gospodarski položaj. Oba ta trgovišta, situirana na dobru Dubovac, ležala su na tgovačkom putu iz unutrašnjosti Hrvatske prema Primorju i bila tovarišta za robu iz oba pravca. Oba trgovišta izgubila su na svojoj važnosti tek nakon što je u neposrednoj blizini izgrađen Karlovac kao trgovačko i vojno središte.

Slika, koja se pružala duž hrvatsko / slavonsko-osmanlijske granice, bila je dakle katastrofalna.
U području koje je bilo izravno pogođeno pustošenjem bila je uništena cjelokupna infrastruktura. Ljudi, koji su nekoć tu živjeli, pobjegli su, tako daje to područje - s izuzetkom vojno naseljenih utvrda i nekoliko naselja na Kupi - praktično bilo nenastanjeno.

Nekoć cvatne oranice, livade i vinogradi zaparloženi su i morali su se nakon desetljeća zapuštenosti ponovo krčiti.

Nekoć važni trgovački pravci i transportni putovi bili su neuporabivi, jer su bili razoreni i nezaštićeni, ili nepotrebni, te se njima jedva koga dalo opskrbljivati.

Vlaslelinstva su u svojim gospodarskim i upravnim aktivnostima bila skrhana. Unutar vodeće društvene elite, plemstva, postojala je komasacija rasparceliranih njiva: Samo su veliki zemljoposjednici preživjeli katastrofu.

Prof. Dr. Karl Kaser, Zagreb, 1997.

* Prvi puta na internetu. Kopiranje za forume nije dozvoljeno.

 
- 9 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!