CRO-eu.com
Lipanj 01, 2020, 01:34:12 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Sablast  (Posjeta: 2368 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Siječanj 09, 2012, 18:58:13 »


O Sablasti
(priviđenje, prikaza, utvara)

Sablasti su oni krivi dušsi - kako puk pripovjeda - koji se tepu (skitaju) od drvca do kamena, od nemila do nedraga po ovom svijetu, jer na drugom još neimadu mjesta, ili ga neće tamo ni imati. Gluho doba noći vrijeme je, kad se te sablasli ponajviše skitaju, tepu i muće. One neimaju sile komugod naškodití, niti se mogu svakome dati viditi.


Ako stablo kakovo po noći od vjetra skripi, veli prosti puk, to je sablast (kriva duša), ako se čuje po noći lupa, brez da se zna, od čega dolazi, to je, veli se, sablast. Sablasti po mnenju puka pretvorit se znadu sad u kakvu zvjer ili živinu, sad u živadče ili pticu, i to na što koja kriva duša bude određena, zato se sablasti zovu i utvore. U mlade dneve (sitne sate?) skitaju se sablasti ponajviše, i samo u to vrijeme dato im je javljat se, ukazivati i očitovati ljudma. Tako se pripovjeda, da je bio neki stanar, koi je kroz više godinah u mlade dneve čuo oko svoje kolibe i u obližnjoj šumici štektati lovačkog psa, kano da goni zeca. Stanaru to dosadi, pak odluči jednu noć potrudit se, nebili doznao, tko se okolo njegove kolibe i po šumici skita? Oko pol noći eto lovaćkog psa štektí po šumici i sve se bolje čuje kako okolo leti. Vedra je bila noć kao riblje oko, i zvijezde su se kresile kao varnice u kovačnici. Stanar lati svoju veliku sjekiru, pak hajd u noć k šumici na onaj pravac, odkud je čuo psa štektítí. On k uglu od šumice, a s druge strane leti čovjek zasopiv se od trčanja i sveudilj štekti kao pas. Sablast htjede proletiti pokraj stanara, ali on podignuvši obodveručki sjekiru prama utvore poviče: "Svaki dobar duh hvali Boga, hvališ ga i ti?" - Tako je čuo od baba, da valja utvoru pitati, kad se ona komu ukaže. Sablast stane. Bila je to sama okostica ljudska, kosti obvijene žutom, gadnom kožom. Kad stanar tako upita sablast, ona mu muklim odgovori glasom: Hvalim!

Tko si dakle i što si? upita dalje stanar. Sablast odgovori: Ja sam rodjen u bližnjem selu, živio sam prie dvesta godinah na zemlji, i bio sam dobar lovac. Nije bilo dana, kad nebi ulovio po njekoliko zecevah, patakah, jarebicah itd. Gdje je sad ova krljava šumica, tu je za mog života bio golem lug i veliko šikarje. Po toj šumi lovio sam svakog praznika i svake nedelje. Mjesto da idem u crkvu, ja sam uvijek išo amo u lov. Kad sam umro odsudjen sam da se tepem po ovoj šumi štektajući kao lovački ker dan i noć brez pristanka i počinka, i samo svake godine po nekoliko putah dato mi je, da moje šlektenje čuju ljudi oko ove dobe noći.

Stanar upita dalje, da li bi se moglo njemu pomoći? a sablast odgovori, da bi, kad bi se tko za njega molio Bogu i dao na mise. To izreče sablast i ode dalje štektajući, a stanar se povrati u svoju kolibu i pomoli se dragom Bogu za siroticu krivu dušu. Sutra dao je za nju na mise, i posli već nikad mu se sablast nije ukazala, niti je čuo štektanje po šumici.

Puk veli, da nehasni udariti na sablast nikakvim oružjem. Tako se vozio neki gospodin po noći kući. Kad dojde nedaleko od sela, smotre on i kočijaš mu na sred kolnika (puta), kud im je valjalo proći, - leži nekakva čudnovata zvjer, velika i rundava kao ovca; i crna kao gar (ugalj). Konji sami krenu s puta na stranu, a čudovište povuće se polagano kao puž sa kolnika. Konji oblete čudnu zvjer hržeć u nosdrve. Zapovjedi gospodin kočijašu, da stane, te da vide što bi to moglo biti?

Kočijaš taki kaže, da nestaju, jer to nije nikakva zvjer, nikakvo marvínče, i nikakva živina, nego utvora. Gospodin neposluša kočiaša, nego skoči s kolah, lati punu svoju pušku, pak hajd k sablasti. Kad on tamo, a ona se smota kao jež u gomilu, tako, da joj nije mogo vidit glavu. On zapne pušku i cijev upre na sablast, pak htjedne opalit. Štvocne puška, ali slaže, neopali; on opet zapne i još njekoliko putah skreše, ali badava, puška se osramoti, i nehtjede opalit.

Sad kočiaš počme moliti i zaklinjati gospodina, da se kani utvore i belaja, jer će obodvojica ograisati (stradati, zlo proći). Gospodin je bio malko nakvašen vincem, pak mu se nije dalo mirovati, nego nebrojeno putah pokušavao je opalit pušku, ali kleta puška nehtje opaliti.

Najposli prodje se gospodin kreskanja i ode kući, a sablast ostane na drumu.

I tako bi se dalo brez broja navesti dogadjaja, kako su se sablasti ljudma ukazivale, veli prosti puk.

To je sve laž, zašto da se takva što i piše, vele mi nekoi, a ja im odgovaram: Pošto sam kupio te laži, po to ih i prodajem, i kad sam se latio pisati, što puk pripovjeda o takvih stvaríh, nebi rada štogod izostaviti, jer sve to može dobro biti za izpitatelje našeg bajoslovlja (mitologije), koje je važna strana narodne povjestnice.

Izvor: AZPJ, Godište 2, broj 2 (1850)

Arkiv za povjestnicu jugoslavensku izdavalo je Družtvo za jugoslavensku povjestnicu i starine, u razdoblju od 1851. do 1875. godine. Urednik mu je bio Ivan Kukuljević Sakcinski. Smatra ga se prvim hrvatskim znanstvenim časopisom koji se bavio poviješću, arheologijom i umjetnošću ne samo hrvatskog prostora nego i prostorima Južnih Slavena.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!