CRO-eu.com
Kolovoz 11, 2020, 00:54:25 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Vile, vještice i vračare ...  (Posjeta: 7521 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Siječanj 08, 2012, 12:26:51 »


Vile, vještice i vračare ...

Što puk naš pripovjeda o vilah?

Puk pripovjeda, da su vile vitka stasa žene, lice im je bijelo kao okrećen duvar (zid), kose duge nespletene, noge kozje pod njimi, a oči mačje, koje se u pomrčini sjaju kao svijeće, ledja koritasta, izžunjenja kao korito, prst na rukami dugački i šiljasti, nokti mačji, kose (vlasi) crvene kae broć (trava), odjeća bijela kao snijeg. Gluho doba noći vrijeme je kad vile izlaze iz šumah i špiljah na ravnicu, na čistine, na polja, njive i livade, gdje osobito po  čaerah i voćnjacih oko stabalah, grmovah i zdenacah bave se, zabavljaju se i kolo svoje vilovsko vode.


Mjesta, gdje vile plešu, poznadu se, jer trava na takovih mjesih raste zelena kao žuč, a nižja, nego ostala. Vile rade pogane oko bunarah; po noći dolaze rado - veli puk - k dojkinjami i jedu malu djecu, ili kad im se dopade koje dijete i omili, ukradu ga, a svoje podmetnu. Kad su vilovski svatovi, razuzdaju se vile i leteć ruše slamne krovove s kućah i drugih stajah, povaljaju plastje i gamare po guvnih, polome stabla i počíne mnogo zijana. Vile boje se zlih pasah, i njekim je ljudma dato viditi ih. One rado pristaju za njekim ljudma, i kad za kim pristanu vile, on mora s njimi po noći letiti, skitat se i zabavljati; tko nesluša, izlupaju ga.

Medju vilami ima i vilovnjaka. Tako sam čuo pripovjedati, da je bila njeka djevojka izprošena i zaručena za momka, koi je bio kaplar, i prije nego se vjenčao, morade odići na praizku vojsku u Šleziu. Ista djeva išla je jedan, dan u prvi mrak sa salaša doma. Prolazeći pored voćnjaka smotri ona još iz daleka, da njekakvi čovjek stoji sa palicom u ruki naslonjen na stablo jabukovo. Ona bliže, i kod jabuke koga vidi? - svoga Stojana (tako je bilo ime njezinog zaručnika). On joj se javi ljubezno govoreći: Kako što li draga? Ona puna srama i začudjena s druge strane, što ga vidi, upita: A kad si ti Stojane došo s vojske? Eto došo sam, draga, i do večer nadaj me se kod svoje kuće, doći ću ti na divan. Zagrle se i poljube. Djevojka puna veselja, što je vidila kog joj srdce ljubi, dojde kući, i mahom pohvali se svojoj materi, da je Stojan došo s vojske, da je s njim divanila, i da jo je obećao doći na razgovor.

Kad to čuje djevojačka mati, častnim se krstom prekrsti od težka čuda, jer je znala, da je Stojan na vojski, i da se još niko od onda povratio nije, dakle ni Stojan nije se mogu tu stvoriti. Kaže mati djevojki, da to nije moguće, i kad majka čuje od djeve, gdje jer ona tobožnjeg Stojana vidila, poplaší se ljuto, i počme karati djevojku, neka nebunca i neluduje, nego nek se prekrsti i svetom vodom poškropi, jer to nije mogo biti Stojan, kog je vidila, nego njekakva utvora ili vilovnjak. Nije majko, odgovori djeva, ta je poznam Stojana, misam slijepa, on je, nije nitko drugi bio. Mati ode brzo k Stojanovoj kući, í upita, da li je došo Stojan s vojske? - Bog s tobom, prijo! odgovore joj, kakvi bi Stojan došo, kad još nitko došo nije s vojske. Stojan je sad tamo njegdje na praizkoj granici, preko bijela svijeta. Mati se još gore poplaši, kad je to čula, i došavši kući, počme se ozbiljno ljutiti na djevojku, nek nesanja,

nego nek se Bogu moli. Sad djevojka mramorkom umukne, i kad je došlo vrijeme, da se ide spali u ložnicu, ode djeva u svoj ajat (kiljer). Ona na prag od ajata (kućara njeki vele), a Stojan s druge strane iz mraka stupi na isti prag, i unidje s njom u kiljer. Divanili su do zore, i tad ode Stojan poljubivši svoju dragu, a ona legne spavati. Drugu i svaku noć poslje toga dolazio je namišljeni Stojan, i djeva kad se osvjedočila, da Stojana po danu neima kod njegove kuće, nije smjela više sama ići u ajet, nego sa svojom drugaricom. Ova nije mogla vidit Stojana, a ona ga je uvijek noću vidila.

Nije za tim prošlo dugo vremena, umiri se rat praizki,i pravi Stojan dojde kući. Namišljeni Stojan ipak neodstupa od djevojke nego još više uz nju prijanja. Pir se ugovori, i svatovi podju s vjenčanja domu na kolih. Kad dojdu na razkrstje u sred sela, više kolah prodje srećno preko razkrstja, samo kola, na kojih se vozila djevojka i ruho djevojačko sa kumom i zaručnikom, prevale se što gor to dol, polome se u kašu, i djevojka slomi nogu i osakati ruku. Kad su se kola prevalila, vidila je djevojka svoga namíšljenog Stojana strahovito namregodjena i grozećog se njojzi. Lati djevu smrtna groznica od uboja i straha, razboli se težko, i već nije ni ozdravila, nego poslje njekojeg vremena umre.

Pravi Stojan postane stražmeštar, i opet se oženi djevojkom. I k ovoj drugoj pristane isti vilovnjak, te i ona zaglavi, i tek kad se tretjom oženio, nestane vilovnjaka.

Na drugom mjestu, čuo sam pripovjedati, bio je čoban, koi je znao u sviralu i dvojnice tako lijepo svirati, da mu nije u blizu bilo para. Jedan večer u prvi mrak išo je on pred svojim stadom kući iz polja, i svirao je u sviralu, prebirao je, prevratjao i priželjkovao na svirki kao lasta na proljetnom suncu. Baš je u selu zvonilo zvono na pozdravljenje gospino. Stanko (tako mu je bilo ime) mjesto da pozdravi gospu, odsvira cijelo gospino pozdravljenje na svirali. On s tim gotov i stigne na prelaz blizu sela, a na plotu sjedi žena u bijelo obučena - vila. Stanko

Bliže k prelazu, a ona pocikne tanko glasovito po vílovski, i poskoči gore u visinu. Stanka obuvati vruć vjetar i sruši na zemlju, jer pod njim pukne daska na prelazu. On kući, a vila za njim, on u kuću, a vila uzastopce za njim, on k stolu da večera, a vila k njemu i sjedne mu uz koljeno, on u postelj, a vila k njemu u postelj, on iz' postelje, i ona tako, on k poslu, i ona s njim. Kad je Stanko već vidio, da je vila uz njega pristala, potuži se rodu i kućanima. Ovi daj vrače, vračare, čarke i bajke - sve badava, neće vila da se prodje Stanka, a nije bio nikakvi glavit čovjek, nego patuljak. Tako je to trajalo skoro tri godine danah, i za to je vrijeme Stanko malko sišo s pameti, pobudalio. Često bi ga ustala vika í dreka, buka i cika, kao da ga tko živa dere na mješine; udarao bi sobom o zemlju, kao da ga tko baca, i taki iza tog pokazale bi setpo njemu modrice, kao da je štapom izmlatjen, kad bi ga pitali, šta ti je Stanko? odgovorio bi, da ga tuku vile, što neće, da s njima ide po svijetu. Često bi ga našli jutrom ličinom u prekrst svezana i sapeta, i opet bi kazao, da su to učinile vile, što ih neće da sluša, i da im se pokori. Jedno jutro osvanuo je Stanko na vrhuncu od jedne vrlo visoke topole, koja je bila nedaleko od njegova salaša, i na koju se nitko živ od ljudih brez osobite priprave nije mogo popeti. Tko te je Stanko popeo tamo na topolu? pitali su ga. Vile, odgovori. Ljudi su morali pozabijati kline u topolu, dok su se popeli do Stanka, kog su našli gore svezana ličinom uz grane, jedva su ga razvezali i na užetu dole skinuli. Tako se patio Stanko s vilami više od petinaest godinah, dok najposlje nadju ga jedno jutro bačena u jamu kod kolibe, gdje se u blatu zadavio.

Stanko je za svoga života pripovjedao mnogo čudnovatih stvarih od vilah, al nikada nije nijednu svoju pripovjedku do konca izpripovjedao, nego bi rekao, da nesmije od vilah sve i sva kazati. Kazivao je, kako bi ga odnele vile u polje i na livade, gdje se sastaju, časte i plešu. Vile se polag onog, što je Stanko o njimi kazivao, žene i udaju, i sve ono čine, što i ljudi, samo nerade, nego podkradaju ljude. Najvole jesti bijeli smok, voće i med. Mesa nikad nejedu; sa konjskom grivom i repovi rado se sigraju, i od strune prave gusle, a sa divljih mačaka iz sa tvoraca gule kože i prave si diple (gajde). Kad su mladi dnevi, (oko mijenja mjeseca,) onda su vile najobjestnije i najpakostnije. Kad one plešu svoje kolo; i tkogod naidje na njih, ustrele ga streljioom ljutioom, što ju prave od zmijskih kostih - u nogu, u ruku, u glavu, ili u koje drugo udo tijela, od čega - veli puk - dolazi kostobolja i ognjene bolesti. Na bunjištu ili smetlištu uvijek imade vilah i na razkrstjih, na plotištih i prelazih takodjer bave se rado.

Vile nisu sve jednake, nego njih imade od više vrstih: gorske vile, zračne i vodene. GORSKE VILE velike su priateljice hrabrih junakah, koje iz velikog počitanja i velike ljubavi običaju pobratimiti. Tako je i Kraljević Marko imao više posestrimah vilah, i svi stari junaci, kako se znade iz narodnih pjesmah. Nasuprot mrze one na strašljivce, koji se straše junačkog mejdana. Rado imadu i pastire, koji običavaju konakovatí kod svoje marve u polju, osobito vole one, koji znadu svirati i pjevati, i stanarice žene vole, koje dobro nastoje oko kravah mlječaricah, i koje su dobre domaćice, i vjerne supruge, kako takodjer sramežljive djevojke i čista života djevíce, a jako mrze na svako nevaljalo žensko čeljade.

Imade i vrlo zlobnih i pakostnih vilah; i to su LJUTICE, što si - kako puk veli - mažu rude svoje vlasi zmijskom mastju. Ove vile imadu šiljate, dugačke nosove i kriva usta, a oči su im malene i zelene, što ih čini grdne i strašna pogleda. - Ovakva je jedna voštila Stanka - kazivao je - kad nebi slušao. Ove su vile u vjekovitom ratu sa onim blagim vilami, i čine ljudma mnogo pakosti i zijana. Tko nagazi na Ljutice vile, propao je, il ostane kljast, hrom i drugčie nakažen, i nemože se izvidati bolesti, osim ako baš koja blaga vila pokaže vraću ili vračarici lijek proti istoj bolji.

Još i to puk pripovjeda, da vile obljube dobre konje, i koi konj postane ljubimac vile, ona ga češe i timari, hrani i brani, pak zato bude lijep i čil, srdčan, pouzdan i hitar kao vila.

Što puk pripoojeda o vješticah


Januarius Zick: Kralj Šaul kod vještice od Endora
http://de.wikipedia.org/wiki/Hexe_von_Endor  

One bake i. vremešnije žene, koje su suvonjave i oštra pogleda, rijedko počešljane, a znadu vračati, trave ljekovite sabirati i uroke vidati, zove naš puk vješticami. Vještice skitaju se po noći kad ljudi spavaju, i to sad letju objašivši metlu, sad pretvorivši se u mačke, sad u kvočke, sadu vaške, sad u šišmiše, sad u sovuljage, i navaljuju na malu dječicu pri sisi, ili odnose mlijeko od kravah, ili na drugi način nastoje škoditi ljudma i marvi. Na koga omrzne vještica, težko si njemu - veli puk,- ona navali na njega, na njegovu djecu i rodbinu, dok im svima pojede srdce i ždigarice, i žile im podgrize, da moraju oboljeli, i skapati od bolještine.

Vještice su - veli puk - daleko pogibelnie, nego vile, al su i strašljivie, i zato se lupežki uvlače po noći u kuće í staje marvinske, i nastoje ljudma nahuditi, osobito u mlade dneve skitaju se i zabavljaju svojom nepodobštinom. Noćom čine kvar, a po danu idu u iste kuće, te ponudjaju svoje ljekovile trave, i tobože vidaju komšie od nevoljah. lmade i takovih vješticah, koje hotimice nikom neškode, nego moraju, jer ih njeki zao duh na to siluje. Puk veli, da vještice legnu spavati kao i drugi ljudi, al kad zaspe, izadje iz njih vještićki njiov duh – VJEDINA i ode skitat se, a tijelo ostane kao mrtvo u postelji. Kad prvi zapjevaju pietli i tako počmu zoru pozdravljati, eto vjidina povrati se natrag, i opet unidje u svoje tijelo.

Tako je bila u njekom selu u Slavonskoj Posavini jedna baba vještica, koja je već bila dodijala svemu komšiluku i svojimi ukućani sa svojom nepodobštinom. Jednom u oči MLADE NEDJELJE legne ona spavati, i jerbo je običavala spavajuć hrkati , jedan njezin ukućanin, koi je spavao u istoj sobi, nemogne zaspati od njezina hrkanja. Oko gluhe dobe noći prestane baba hrkati. Ukućanin pomisli, valjda je sad vještićina vjedina otišla skitat se. Ustane on i lativši babino tijelo okrene ga noge k uzglavju i legne spavati. Kad u jntru - imali su šta i viditi, baba osvane mrtva. Pred zoru - vele - dolazio je njezin duh, ali nije mogo unići u nju, jer je bila okrenuta, i tako već nije mogla oživiti. Isti zao vještički duh osvetio se strahovito toj kući; jer od istog dana, kad je baba vještica osvanula mrtva, svaku je noć dolazila vjedina i kao sablast mučila se po kući, lonce i drugo zemljano posudje po kuhinji lupala, vatru ložila, smok razbacivala, ljude plašila, i najposlje upalila kuću.


1. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Siječanj 08, 2012, 12:35:23 »


Vještica imadu - kako se pripovjeda - njeke čudnovate kandžie (bičeve), kojimi kogagod šicnu, pretvori se u konja. Ovog vještica zauzda svojom uzdicom, ízpletenom od vezove ličine, uzjašivši tako ide na vještički Sastanak, gdje se zabavljaju, plešu i goste se. Konje svoje povežu za šipkovo grmje, dok bude vrijeme povratit se doma, što pred zoru biva. Ovaki nesrećnik, koga jaše vještica, izgleda žut u licu i nemoćn je, bolešljiv i slab.

Tako su bili dva kalfe kod njekog kovača. Spavali su u jednom krevetu. Jedan od njih uvijek je bio slab i žuta lica dočim je drugi bio zdrav i rumen. Pitao zdravi drug bolestnoga šta mu fali, te uvijek tako zlo izgleda?

Ni nepitaj druže, odgovori on - zlo je sa mnom, nesmijem se nikom ni potužiti. 'Mene jaši vještica, i to naša majstorica. Svaku noć udari me kandžijicom, ja se pretvorím u konja, i ona me zauzda ličinom, i tako me jašeć goni, da se okupam u krvavom znoju.

Znaš li šta, reče zdravi drug, dovečer ću ja leći spavati na tvoje mjesto, a ti lezi na moje, pak neka mene šicne, da vidim tu njezinu nepodobštinu.

Što rekoše, to i učiniše. Vještica šícne zdravog druga kandžijicom sa uzdice, ovaj se pretvori u konja, i ona ga objaši pak tera na skupštinu noćnu. Kad je tamo došla, i privezavši konja za šipkovinu, ode plesatí, lati konj čemati se o grm i težkom je mukom skinuo oglavinu uzdice sa svoje glave; ali kad skine uzdu sa sebe, stvori se opet mahom čovjek, što je i prie bio, Kad se pred zoru povrati vještica ka grmu, gdje je mislila naći svoga dobra konja, kalfa iza grma skoči k njoj, i udari ju uzdioom i kandžijioom vještičkom govoreći: Budi kobila! - tako je i ona običavala reći: Budi konj! kad bi iz ljudih pravila konje
- On to izreče, a vještica postane mahom kobila, koju on sad zauzda, i usjedavši ode kući. Vješt je bio u jašenju kao kakav katana, pak potjera kobilu, daje skakat morala kao kakva bedevija od mejdana. Okupala se u znoju.

Došavši kući priveze kobilu pred kovačnicu, u koju ušavši izduše oganj, skuje četiri podkove, i podkuje kobilu na sve četir noge, pak ju razuzda i pusti, a vještičku uzdicu sažeže.

Kad je sutra jutro osvanulo kovačica osvane na smrt bolestna - sve je nokte na rukami i nogami morala sa živcem izčupati, dok se oprostila podkovah. Dobila je smrtnu groznicu, u kojoj je ležala dugo vremena, i naiposlje umrla.

Mnogo ovakvih čudah i sijasetah pripovjeda naš puk o vješticah, premda nitko nezna navesti sigurnih dokaza, da i zbilja imade vješticah, i da se zaisto takve stvari zbivaju na svijetu. Svatko samo kaže čuo sam to i to od ovog il onog.

O vrčaríh, vračarícah i coprnjicah (čarobnica)

Vračari su za naš puk ljekari i sveznalice. Vračari imadu vile, a vračarice vilovnjake za pobratime i posestrime, koji njima kazuju sva, što biva na svijetu, od čega dolazi svaka nemoć, bolest i nesreća na ljude i marvu, i čim se može od istog zla izvidati. Oni njima pokazuju ljekovite trave i rude. Što više, tkogod samo pomisli ići k vraču ili vračarici, to ovi več znadu unapried sve, što će mu se još u buduće dogoditi; samo - veli puk - nije dato vračima i vraćaricam, da mogu i sebi vidati zla i napasti.

U snu, ili u bolesti pristane za čovjekom vila, ili vilovnjak, i tako postane vrač ili vračarica. Vrači i vračarice nisu nikad podpunih tjelesnih udah i čuvstvah ili su hromi, ili kljasti, ili gluhi, ili  drljavih očiuh, ili suludni, ćaknuti, krivousti itd. I ja sam poznavao jednog vrača, koi je bio sakat na obe noge i morao hodati na štakah.

U stara vremena - pripovjeda se - vračari i vračarice nisu bili varalice kao u sadašnje vrijeme, nego ljudi, koji su poznavali kako ljekovite trave, tako i bolesti ljudske i marvinske i umjeli ih sigurno vidati. Nije bilo rane ni kraste, ni unutarnje bolesti, koji stari vračari i vračarice nebi umjeli izliječiti; ali su se i zanimali travarstvom (biljarstvom) i bavili priugotavljanjem lijekovah i melemah - ne kao sadašnji vrači, koji za dobru platju prodaju bolestnicima otrovne trave, da što prije poginu, ili da zbijaju štokakve ludorie, od kojih nemože se očekivati kakva pomoć. O sadašnjih vračarah i vračarícah valja ona naša pučka poslovica: "Vračala baba, da nebude, mraza, a kad sutra pao snijeg!"


Imade i COPRNJICA (vradžbina), ženah, koje se izključivo zabavljaju bajanjem, čaratarstvom i zbijanjem vragolijah. Ovakve coprnjice - misli puk - znadu pričinjati momke i djevojke, - jednom riječju - budi Bog s nami! - veli puk - one su s vražje strane, i gdjekoja coprnjica znade više, nego isti đavo. Ovakva coprnjica imade kamenčakah, rožčićah, pužićah, korenčakah, djavolićah, i drugih stvarih, što jih sabira pomoću vilah ljuticah i pomoću istog vraga. Ovimi stvarmi čara i baje i prodaje svoju i tudju dušu - veli puk - nečistnjaku vragu.

O Sudicah

Poleg mnenja, koje se od starinah uzdržalo u našem puku, sudice su njeka vrst vilah, koje pri porodu svakog čovjeka prisustvuju, i uvijek njih po tri do sedam savjetuju se o životu, o udesih, o sreći i nesreći, i o načinu smrti novorodjenoga. Što SUDICE ili USUDE kome dosude, to mu bude.

Bio je njeki bogatlija. Supruga mu bíaše noseća u devetom mjesecu. Ona jedan dan oćuti se trudna pred večer, a biaše u prvom bremenu, Ona u trudu i bolu, njezin suprug u smetji i brigi, ljekari i babice (primalje) u poslu, kućna družina žabavljena posluživanjem. Svi u raznom poslu, a njekakvi prosjak na štakami i slijep na jedno oko, stupi u predkućište, nasloni se na kameniti stup, izvadi iz svoje duge, šare torbetine gusle javorpve, te zapjeva:
 
Oj čovječe pravedniče!
Jedan božji službeniče!
Ako misliš božji biti,
Svojom dušom u raj doći,
Čini dobro za života,
Poštuj brata stariega,
I tebe će mladji tvoji;
U dobru se neponosi,
Na tudje se nelakomi,
Jer čovječe pravedniče,
Kad čovjeka smrtna nadje,
Ništa sobom neponese ,
Već skrštene bjele ruke,
I pravedna djela svoja,
Što za Boga udjelite,
I za dušu namjenite,
E da bi vam dobro bilo,
Ovog svita i onoga.
 
Kad je čuo domaćin ovu pjesmu, uvede prosjaka u kuću na konak, nahrani ga i napoji u ime božjeg dara, i dopusti mu, da može prenoćiti u kuhinji.

Prosjak legne spavati, i sladko zaspi. Oko gluhe dobe noći, kad je već sve u kući kruto spavalo, učini se štropot i buka u dimnjaku, pod kojim je prosjak spavao, prosjak se probudi na to, i jerbo se baš kod ognjišta nalazio, baci oko (jedno je i imao) u dimnjak, i žacne se od straha smotrivši sedam ženah obnčenih u bijelo ruho (vile Sudice, Usude, to su bile) sjede na banjku. Čupave su, stare i sorave bile kao kuke ljeskove. Jedna od njih progovori: "Sudice, družice! u ovom domu rodjeno je noćas mužko čedo; mi smo sad ovdje, da sudimo, što će mu biti? Budući udesi tog ćeda" u naših su rukah. Moje je mnenje, da ovo dijete živi sedamdeset ljetah, da ostane bogat, kao što mu je ii otac; da se ženi triput; s prvom ženom da ima jedno mužko dijete, s  drugom dvoje ženskih, a s tretjom četiri sina. Nek umre od kapi!

Druga sudica progovori: Sudice, družice! Nek to dijete živi osamdeset i devet godinah u gospodstva i bogastvo; nek bude biskup, i umre od vrućice.

Tretja reče: Sudice, družice! Nek to dijete bude trgovac, a dosta je da živi šestdeset i jednu godinu i dan, nek umre od bijeda i jada kao propalica.

Četvrta na sve to nepristane, nego veli, da kad bude devetnajest godínah star, neka ga ubije grom!

Sve ostale Sudice pristanu uz to užasno mnenje, i većinom glasovah bude odlučeno i dosudjeno, da tako i bude. Pietli zapjevaju javljajuć danak božji, a Sudice odlete kroz dimnjak nevidom i brez traga.

U jutru kaže prosjak gospodara domaćinu i svima u kući, što je vidio i čuo prošastu noć. Kad to čuju roditelji novorodjenog čeda, ljuto se poplaše i zabrinu. Otac taki izda naredbu, da se počmu činiti priprave za sazidanje jake; kamenite kule, u kojoj bi novorodjeno čedo zatvoreno stajalo od osamnajeste do devetnajeste godine dobe svoje, dakle dok mine kobno vrijeme u kom mu je od Sudicah sudjeno, da pogine od groma. Nabavljene su s velikim troškom i trudom mramorne stijene, i od ovih sagradjena je kula usred dvora, i tako su udešeni na njoj gromotegi, da nije bilo moguće naravskim načinom, da može tko u njoj od groma poginuti. Radilo se na toj kuli osamnajest punih godinah.

Kad je novorodjeno dijete narastlo i došlo do razuma, dospje svojom srećom pod ruke čestita i valjana, razumna i pametna, vješta i vrijedna učitelja i odhranitelja, koi je učinio iz djeteta razumna i ćudoredna čovjeka, koi je u jednoga Boga vjerovao, u njega se pouzdano ufao i njega sinovski, iz sve duše ljubio; pak zato, kad su mu roditelji njegovi kazali zašto je tvrda kula u dvoristu sagradjena, dječak se počme smijati i reče: Dragi moji roditeljí! čovjek je svagdje u božjoj ruci, bio u kuli, ili usred polja pod vedrim ili oblačnim nebom. Upotrebite vi kulu na što vami drago; ali ja neidem u nju na godinu danah, da onde ni kriv ni dužan sjedim u uzi, nego idem ja napolje u božju krasnu narav, i to svaki dan pa što je božja volja neka bude samnom. Tako je i činio, a roditelji kad su čuli, da njihovo dijete ima toliko pouzdanje u Boga, pridadoše se i oni u božju volju.

Kad je devetnajeste godine osvanuo zadnji dan, porani mladić u zoru, i uzidje na brdo s kojeg je bilo krasno ljetom viditi veličanstveni izílazak jarkog sunca. Posli kako je pri tom divnom prizoru svete naravi bio i sa uzhitjenjem svršio jutarnju svoju molitvu tako pobožno i svetačno kako da je preobražen u višjeg duha; sidje za tim dole na cvateće poljane, gdje se zabavi pregledajuć travice i poljsko cvijetje, a uz to prigledao je njive i livade svoga otca.

Tek što je sunašce jarko premašilo podne, a nebo se naoblači, oluja se podigne. Mladić je znao, da pri grmljavíni i oluji nevalja skrivat se od kiše pod visoka stabla, u ova rado udara munja. Zato ostane on usred polja na čistini. Bura je bila strahovita, mnoga su stabla polomljena, druga povaljana ili izčupana iz koriena. Udarao je grom za gromom, kao da je sudnji danak, i u više hrastovah u bližnjoj šumi udari grom, i zapali ih. Bilo je i jedno veliko staro kruškovo stablo nedaleko od mladića, u koje takodjer udari grom i upali ga, ali mladić ostane zdrav i čitav.

Kad se povrati iz polja kući, imao je šta i vidieti: ona kula u dvoru sva iz temelja porušena leži u razvalinah, a roditelji njegovi cvile i plaču, jer su za cijelo mislili, da je on poginuo. Nu kad su ga ugledali zdrava i čitava, obraduju se neizmjerno, i zahvale Bogu, kao da im ga je istom poklonio.

Isti mladić živio je devetdeset i pet godinah, bio je bogat i čeatit gradjanin, velika podpora ubogih, udovicah i sirotah; ženio se samo jedan putah, i lijep porod izrodio - sedam sinovah i dve kćeri.

Sudia je Bog, a Sudice varalice! običavao je on često reći u svomu životu.

Izvor: AZPJ, Godište 2, broj 2 (1850)

Arkiv za povjestnicu jugoslavensku izdavalo je Družtvo za jugoslavensku povjestnicu i starine, u razdoblju od 1851. do 1875. godine. Urednik mu je bio Ivan Kukuljević Sakcinski. Smatra ga se prvim hrvatskim znanstvenim časopisom koji se bavio poviješću, arheologijom i umjetnošću ne samo hrvatskog prostora nego i prostorima Južnih Slavena.


2. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!