CRO-eu.com
Lipanj 26, 2022, 02:55:28 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Bogovi starih Slavena i Dalmatinaca  (Posjeta: 8673 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Siječanj 07, 2012, 12:58:20 »


Bogovi starih Slavena i Dalmatinaca
Nješto o vjerozakonu starih Slavjanah

Božić > sin od (jednog) Boga: Božić Isus (MD)

Mudroljubje starih Slavjanah osnivalo se na sljedećih točkah:

1. lmade i jest navidimo bitje, koje je prama ljudih blsgonaklono, t. j. ljudski, dobrorad, i drugo, koje mrzi i zlobi ljude, t. j. ljudski zlorad.

2. Ljudski dobrorad srećom silnii je i mogućnii od zlorada.

3. Višje, svemožno bitje, koje je početak, izvor i otac sviuh bogovah, zatvorilo se u nedosižne nebeske prostore.

4. Stanovita tjelesa obitališta su višjih bitjah (bića), i ova ih oživljavaju, i prabitje, obći Bog, ostavlja ova bitja u uzkom, ograničenom njihovom krugu, koi je često jedan jedini duh ili zdenac, da tu po svojoj dragoj volji vladaju i boguju.

5. Kako prabitju i Bogu bogovah, tako i božićima dragi su pokloni i mile žrtve i smrt, krv stanovitih živućih tjelesah.

6. Bogovi se tako snižavaju k čovjeku, svome ljubimcu, da mu svoju volju dostoje se obznanjivati po ustih sveštenikah, ili po njekih znamenjih ju objavljuju, i čovjek im se može omiliti ako čini što je njimi milo, t.j. ako je pravičan i pravdoljubiv prama svojih bližnjihi sudrugovah; ako rado dijeli s njimi ono, što ima, osobito ako je muž milokrvan, vrstan i hrabar junak i pobjeditelj dušmanah.

Da su stari Slavjani vjerovali i neumrlost duše, pokazujei ta okolnost osim ostalih, što su metali u grobove k svojim pokojnim, kad bi ih sahranjivali i pokapali - jela, pitje, orudja i druge potrebštine života,

da preminuvšim na drugom svijetu nebi ništa pomanjkalo od onih udobnostih, koje su za života ovdje imali.

Bogovi starih Slavjanah bili sa sljedeći:

  1. GROMOVNIK, gospodar svega svijeta, svemira, kojem se i sad još klanjaju siberianski i finički puci, koji su bili starii susjedi slavjanski, i to pod imenom Tora ili Toroma klanjaju mu se.
Ovome žrtvovaše ono, što su za ono vrijeme ljudi smatrali za najskupocjenie, t. j. volove.
  2. BELBOG, bijeli, dobri Bog, ljudski dobrorad. Ovoga niti su slikovali, niti mu podizali hramove, niti mu žrtve prikazivali, smatrali su ga za preuzvišena, nego da bi mu se smijali približavati, a još manje laskat mu.
  3. SVANTOVID, Svjetovid (valjda Svaštovid, svevideći), koga su smatrali za silnog pobjeditelja i sveznalicu prošastnosti i budućnosti.
  4. ŽIVA, božica i gospodja života.
  5. RADOGOST, bog gostoljubivosti.
  6. VODAN.
  7. SIČA.
  8. PARKUN.
  9. ŽIZBOG.
10. SPABOG.
11. ZIBOG.
12. NEMIZA.
13. PEREMIT, bog nosećih i trudnih ženah.
14. TRIGLAV.
15. PROVO.
16. PODAGA, bog lova.
17. SIBA, (Živa) ur.
18. JESO.
19. LADA.
20. MARZANA, bog smrti.
21. LADO i LADA. Lado bog veselja i Lada mati od dva božića: Lelo i Plelo. Ovo je božica braka, zato joj se prinosiše žrtve pri piru.
Kako Nestor pripovjeda sagradio je u Rusii veliki knez Vladimir za glavne bogove svoga naroda jedan hram, u kom je podigo kipove:

22. PERUNA.
23. KRŠA.
24. DAŠBA.
25. STRIBA.
26. SIMARGLA.
27. MAKOŠA.

Polag drugih starih izvjestjah imali su Rusi i

28. VOLOSA, boga volovah i marve.
29. VIHORA, boga vremena (pogode i nepogode).
30. OSLJADA.
31. KOLEDU, boga od praznovanja, komu su prikazivali žrtve pri početku zime.
32. KUBALDA, boga žetve (boga žetvenjaka), kojeg podporu nastojali su steći za postignutje obilne žetve, i to svetačnim plesom, sa vjenci cvijetja na glavami, i to plešuć okolo velike vatre i pjevajuć pjesme koledarke.

Dalmatinsko-slavonski bogovi bili su:

33. BREBERI.
34. DAVOR.
35. DAMOR.
36. DOBRA.
37. FRIĆIA.
38. JARA.
39. PIKO.

Osim ovih tako zvanih glavnih bogovah počitovali su stari Slavjani još i mnoga druga vrhuzemna bitja sa pouzdanjem u njih, koja su ili od stranih narodah poprimili za bogove, ili su ih svojim uobraženjem, svojom mečtom (maštom) proiznašli.

Izmislili su bili ljudi toliko mnogo bogova i božića, podhožića i podbožica, da ne samo svako prebivališta, svaki potok, svako jezero, svaki lug, nego i pojedine stijene, pojedine dubje, i pojedini ljudi imali su svoje čuvare i bogove.
-   Vilavnjaci,
-   Vile,
-   Sablasti,
-   Utvore,
-   Coprnjaci,
-   Viščaci,
-   Rojenice,
-   Sudice,
-   Dunda,
-   Dodola,
-   Tura,
-   Turica,
-   Živa,
-   Živana,
-   Ješa,
-   Jasena,
-   Vukodlak,
-   Bijes,
-   Črt,
-   Helo,
-   Malik,
-   Škrapac,
-   Škratel,
-   Morana - sve su to naimenovanja po svoj prilici od takvih nižjih, manjih podbožića naših starih.

O ovih podbožića puk svašta pripovjeda. Tako o
-   Rojenicah, da su čuvarice pčelinjakah i pčelahl;
-   Dračice, da stanuju po trnovom, šipkovom i glogovom grmju;
-   Lemice, da vladaju vjetrom, i one biju vrhom polja i vrtle;
-   Polednice, da prave po oblacih tuču, solu i susnjezicu po oblacih, i poledicu po putu, mraz i snijeg;
-   Dada i Dunda, da su dve sestre - vrijednost i lijenost, zato valjda i naš prosti puk zove lijena čovjeka dundo;
-   Dodola je gospa podolinah, poljane, njive i livade čuva;
-   Turo i Turica, otac i kćer, čuvari ležeće se živadi;
-   Živa jede žive ljude;
-   Živana je gospodja zdravlja i života, čilosti i snage;
-   Ješa u klancih i vrletih, a
-   Jasena stanuje po šumah jasenovih;
-   Bijes diše zlom parom, i kog njom zadane, taj se pobijesi, svadljiv je, kavgadžija i nemirnjak itd.

Nješto o obredih i običajih pri službi božjoj starih Słavjanah

lz svega, što sam dosad o tom predmetu ili čitao ili čuo pripovjedati, sudim, da su najstarii naši predji poznavali Boga vrhu svih hogovah, i ovom prikazivali svoje žrtve na kamenitih žrtvenicih. Podizali su takve oltare na brežuljcih, po lugovih, na poljanah, uz gaje, i mjesta , na kojih bi podizali bogovom žrtvenike, obmjerivali su kamenitimi humkami, i u onaj obmjeren krug nije smijo stupiti nitko neposvetjen.

Oni su tjelesna preimućstva cijenili i divili im se, osobito znatnu tjelesnu velikoću i jakost slavili su u najstarie vrijeme, kao i kasnje. To vidimo iz narodnih pjesamah o junacih Kraljeviću, Musi, Relji, Kaštriotiću i drugih. Zato su si predstavljali i bogove svoje kao velike i snažne, jake i moguće. Njihovi su se svetjenici starali za izvaredno velike i ogromne žrtvenike, i nagomilavali su i nagromadavali kamenja do deset i više aršinah visine i širine, i to na poluge od kamenjah tako čvrste i jake, da su mogli onakvi žrtvenici iztrajati hiljade godinah. Podizanje i gradjenje takvih sgradah nadilazilo je naravne ljudske sile tako, da ni sad neznamo razjasniti, kako su kadri bili naši stari onakve silne pećine i gromade od kamenja podići na polage, buduć da mekanička sredstva u ono vrijeme nisu mogla ni biti poznata. To je bio uzrok, da su onog prastarog vremena svetjenici lako mogli izdavati one velike žrtvenike za djelo bogovah, i tako ih uzdržavati u očiuh puka za svetinju. Kasnje su svetjenici sakrivali žrtve i obrede pred pukom, te su priredjivali guste gaje i šikare za mjesta od žrtvenikah, i u skrovnosti , samo u prisustvu odličniih licah, obvršivali su svoje bogoštovne obrede. U ostalom gaji, u koih su bili hramovi bogovah, služili su i za groblja, u koja su sahranjivali svoje pokojna. Pokopi su bili takodjer jedna strana bogoštovnih obredah, i tako su, kako još i sad oko mnogih crkvah groblja obstoje, bila i u ono pogansko vrijeme.

Starohrvatski ratni mač
1. od 3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Siječanj 07, 2012, 13:04:23 »


Poslje kako je ušlo u običaj klanjat se kipovima, postadoše ona prosta mjesta, idoloklanjanju posvetjena , suvišna i nepotrebna; jer nisu mogli ljudi ostavit kipove idolah svojih izložene nepogodi vremena, nego su ih morali pokrivati. Tako su postali hramovi (crkve) . I u hramovih ostali su ljudi vjerni svomu starom ponjatju o putenom izrazu sile i veličine svojih bogovah iz balvanah, (ćirišah) i velikih gredah.

Ali za gradjenje visokih hramovah valjalo je biti vješt u gradjenju, i buduć toga još nije bilo, starali su se uresiti hramove šarom iz djelarskim djelom, kako takodjer skupocjenimi kitnjami i kovnimi uresi, da im se puk divi.

Izprva sagradjivali su za svako koljeno i lozu po jedan hram, i ovaj je kasnje bio mjesto hodočastja za mnoga koljena. Najkasnje stekla je svako mjesto svej hram i svoga idola, a po vazniih mjestih sagradiše mnoge sbornice i stečišta, od kojih njekoja nisu bila providjana kipovi bogovah, nego klupami, te služiše za mjesta javnih gostenjah i pučkih skupštinah, a u ostalom služiše, kao i glavni hramovi, za utočišće zločinacah.

Glavne su svoje bramove izvana i nutra urešavali slikami živinah i ljudih. - Bilo je slikah i kipovah od dva i četiri obraza, - i bojadisali su ih bojami. U hramove postavljali su najskupocjenii plien, kog bi dobili od nepriateljali, osobito oružje, velike rogove bivolske zlatom obložene, i urešene dragim kamenjem za pitje i trubenje. Najuglednia lica izmedju puka držala su svetačne gostbe u istih hramovih po prinešenoj žrtvi kojom su prigodom jeli i pili iz zlatniht posudah. Zlata su naši stari imali više, nego mi sad papira imamo, jer ga je više bilo, a oni su bili vješti rudokopci.

Zlato, srebro, grimiz, biser, skupocjeno krzno, i sve, što su skupljeg i boljeg imali, davali su u hram bogovima. Hramovi su bili takodjer mjesta u kojim su spremali svoje narodne bojne zastave za vrijeme mira. U vrijeme rata prikazavši žrtve bogovima, digli bi zastave iz hrama od bogovah, prikleli bi i zakleli bogove, da s njimi pojdu u rat i išli bi odvažno s bogovi na bojište za oltar i ognjište.

Hramovi su bili svojina naroda, a od dohodakah hramovah živili su svetjenici. Ne samo hramovi, nego i svaki sveti duh, svaka sveta česma (vrutak, izvor vode) imali su svoga čuvara (svetjenika), koi je pored istog mjesta u kakvoj maloj koljebici ztanovao, i od prinošenih žrtvah pošteno i ćestito živio. Svetjenici glasovitiih hramovah imali su i veče dohodke, jer darežljivost bila je obća krijepost naših predjah. Njekoi hramovi imali su više svetjenikah, koji su odlikovani njekoimi preimućtvi bili medju pukom, tako n. p. samo oni su mogli sjediti pri žrtvah, samo oni smjeli su nositi dugačke brade, i ulaziti u nutarnje hramovah. Jedan izmedju njih vladao je u ime svoga idola nad svim pukom i starešinami puka.

Svetjenici (svećenici) su žrtvovali u ime naroda i prorokovali su gatajuč pri žrtvah iz žrtvah.

0 žrtvami pripovjeda se ovo: U prastara vremena klali su nevidimom Bogu samo volove tuste, zdrave i po izbor, kašnje i ovce, jagnjiće, koze, jarce, kozliće, telce, junce, i druge živine i živad. Njekoi su i iste ljude žrtvovali, kao n. pr. što je ruski veliki knez Vladimir dao 980 ljeta pred svojimi novopodignutimi idolskimi kipovi u Kievu proljevati dječju krv, i odredio, da svake godine žrebanjem odrede se djeca obojeg spola, koja su se imala bogovom žrtvovati.

Posli žrtvovanja uvjek su svetjeniei bajali, gatali i čarali, a najposlje s pukom gostili se i plesali. Imali su stari stanovite molitve i zavjete, ukletve i prikletve, i polovicu, ili najmanje koju stranu svakog dobitka žrtvovali su bogovima, žeguć na vatri, bacajuć u vodu, ili ostavivši u polju dok iztrune i propadne il' zvjeri i ptice pojedu.

Odredjena su bila vremena u godini i dobe za bogoštovne službe, a izvanredna praznovanja i slavja navjestivali su svetjenici u napred. U arkonskom hramu slavljen je sa velikom slavom dan iza žetvah, i to na sljedeći način: Najveći svetjenik uzeo je iz ruke idola, veliki rog, prigledavsi koliko visoko stajaše u njemu vino od posljednjega goda, zaključivaše kakva će biti dojduća godina, plodna il' neplodna; izlijaše vino pred noge idola, nalíjaše opet pun rog, izpijaše ga, i opet napunjena davaše idolu u ruke. Tada prikazaše idolu vjenac od glasja žitnog i sat meda. Najposlje izjavljaše svetijenik pozdrav od idola, ida mu (puku) obećaje pobjedu nad dušmani.

U Českoj slavili su mjeseca svibnja, praznik zdenacah, prikazujuć mnogostručne žrtve. Stavljena je Kresnica oko pol ljeta; žrtvovan je oroz (pjetao, pjevac), i plesali su tom prilikom oko kakve voćke i škropili su svoju marvu iz posvetjenih zdenacah. Rusi su svetili svoju marvu protjerujuć ju izmedju vatrah, zazivajuć boga, što se zvaše Kupalo, takodjer morali su njihovi svetjenici, u Kievu kao zenícu u oku čuvat, da se neugasi oganj na žrtveniku, kao što su neki puci pred svojim bogom Perunam uzdržavali neugasimi oganj po sve dneve i noći brez pristanka. Bogu pravde i pravice Prave, prikazivali su svaki ponedeljak, ili dan suda, žrtve.

Ovako su naši stari pokapali mrtve - kako se gata iz pučkih običajah. - Kad je tko umro, seoski starešina navjestio bi svakom u obćini smrt tog i tog čovjeka crnom palicom, koju je komšia komšii nosio od ruke do ruke, od kuće do kuće i njom se pozivalo na pokop.

U dan pokapanja skupila bi se svjetina iz cijele okolice i pratila bi pokojnika ili pokojnicu vičući i bučeći, Njekoliko u bjelinu obučenih žeinah skupljaše svoje suze u lončiće, koji bi se postavili pri pokapanju uz žare. Naložili bi na groblju veliku vatru, i mrtvaca bi sažegli u prah i pepeo, svu odjetju i druge stvari, s kojima se pokojnik ili pokojnioa služiše, kadšto konje i oružje i sve bi zapalili, pak prah pokupili u žaru,

koju bi ili zazidali kamenjem i opekami, ili samo zemljom potrpali i nad grobom napravili brežuljak (gomilu, hum), ili bi sahranili mrtvaca nespaljena u obćenito groblje, ili, ako su više mrtvacah skupa pokapali, kao n.pr. posli bitke i boja, nad njihovima kostima ili njihovim prahom - kad bi ih sažegli - podigli bi dugoljaste brežuljke (homolke, humke). Zidali su mnogi od kamena grobove, i podizali su spomenike nad grobovi gromadu kamenjah, stup kameniti, ili najmanje usadili bi nad grobom njekoliko velikih komadah kamena.
Posli pokopa gostili bi se i držali karmine.

Jesu li naši stari Slavjani znali štogod, ni u čemugod vješti biti?

Znali su stari, da bogovi uzdržaju svemir, i posredno ili neposredno ravnaju i upravljaju ljude. Svetjenici čuvali su ovo znanje, i u pomanjkanju pisma uzdržavalo se to znanje u ustmenom predavanju. Nije onda bilo nikakva vjerozakonskog osnova, nikakve sisteme, jer naši stari nisu imali nikakve knjige, niti pisma, kao sto su n. pr. imali lsraelitanci, nego puk je davao svojima bogovima svoje vlastite strasti, kreposti ili poroke. Dočim je jedan smatrao onog boga, komu se je osobito klanjao, za hrabra, trudoljubiva, gostoljubiva i milostíva, drugi ga je smatrao za razbludna, razsipna, tretji za dobrodjeteljna i sdruževna.

Zabavljali su se stari i sa vremenoslovjem i vjezdoznanstvom. Pod imenom VJEK razumjevali su sto godinah, godinu su djelili na dvanaest mjesecih:
-   siečanj, nazvan od toga, što se u njemu sieku drva;
-   veljača, veljak, mladji brat siečnja;
-   ožujak, u kom se poslje okopnjenih snjegovah pokažu žućkasti, žuji brežuljci, žuje poljane i livade, žute šume i žuji gaji;
-   travanj, u kom se kretje trava i brda i dolovi oblače u zelenilo mladjane travice;
-   svibanj, u kom lista svibovina i drvetje cvate;
-   lipanj, u kom cvetaju miomirisne lipe slavenske;
-   srpanj, u kome srp zveči i klasje ječi po njivah;
-   kolovoz, u kom se na kolah raztočenih uvozi žito u žitnice i na gnvno, a sijeno u sjenike, gamare i plastje;
-   rujan; ukom rujno vince dozrijeva i berba počima;
-   listopad, u kom opada listje sa stabalah;
-   studeni, u kom studen, zima, nastaje;
-   prosinac, u kom je nebo zastrto magluštinami i oblacima, te samo kadšto prosine sunce.

Od urah i časovah nije bilo ni divana, nego RUČANICA bilo je vrijeme, kad su težaci običavali ručati (oko 9 satih u jutru po našem sadašnjem računu), užína (oko 3 sata po podne), velika i mala večera, IĆINDIA (oko 5 i-6 urah popodne), kad su težaci pristali orati i volke svoje tjerali na pašu; GLUVA DOBU NOĆI; kad se nije nigdje čulo pjetla ni pseta; PROZORJE, kad se počela zapoznavat zora i zornica zvjezda pomolila sjajno svoje lice.

Stari Slavjani bili su vješti tesači, djelači, kipotvorci i slikari. Znali su i dljetom služit se, te su iz kamena djelali kipove. Bili su vještaci u lončarskom zanata, znali su praviti svakojako zemaljsko posudje: ćupove, košove, testie, čupe, lonce, bukare, tepsie, tanjire, činie ili zdijele, pećnjake, vrsnike ili pokljuke, svakojake peći itd. Znali su praviti iz željeza i čelika, iz bakra i mijeda: koplja, makaze ili škarice, nože, mačeve, igle, ostruge, oklope, pancine, masate, sjekire, bradve, svrdlove - bili su dakle vješti kovači.

Još prie osmog stoletja bavili su se Česi i njekadruga slavjanska plemena u Panonii rudokopjem. Stari Slavjani pravili su hramova za bogove i kuće po gradovih i selih od drveta, a tvrdjave su utvrdjivali šancevi; bedemi, koljem, balvani, šošicami i nasipi. Krovove su pravili dasčane, rogozne, slamne i trsčane. Mnogog pokućslva nisu imali: klupe uz duvar, postelje od dasakah, stolčići bili su nizki i takve sinie, na kojih su blagovali; sobne peći od mazi bile su velike i nespretne kao kakve turske kardule. Znali su oni pravit i opeke, svodove zidati, to svjedoče stare grobnice po onih krajevih zemlje nahodeće se, gdje su stari Slavjani od vjeka stanovali, i koje zemlje druga plemena nisu nikad posjedovala.

Skoro svi Slavjani sijali su u najstaria vremena lan ili kudelju, preli predju i tkali platno, kao što je i dan danas puk naš u tom vješt. Od zamande bavili su se poljodjelstvom i odhranjivanjem merve. Upotrebljavali su već u šestom stoletju plug, kosu, srp i cijep ili mlatilo. Njemci su od Slavjanah učili se obdjelavati polje. Vladari od Fulde, Vürzburga, Magdeburga, Lineburga, Bairuta, Pfalza i Hohenlohe-a dozivali su i primamljivali mnoge Slavjane, te ih naseljívali u svoje zemlje, nebil od njih naučili njihovi divji podložnici obdjelivati zemlju i odhranjivati marvu.

Stari Slavjani, trgovali su prodajući platno, žito i druge stvari, n.pr. jantar; ali novci su uvedeni tek s vjerom krstjanskom kod njih, a donde su trgovali na izmjenu.

Vojevat naučili su se stari Slavjani od Njemacah , Grkah i Frankah, koji su na njih nepriateljski napadali.

Oružje imali su ovo: mačeve, nože, lukove, sulice, strijelje, kopja
U boju imali su zastave, koje su im svete bile.

Kakvo je bilo vladanje?

Slavjani, koji su u šestom stoletju zadavali strah i trepet Grcima, nisu trpili nikakva roba izmedju sebe, još manje trpili su kralja, da nad njima vlada, i s preziranjem ogradjivali su se proti svakoj ponudi, da postanu pod kakvim mu drago pogodbami podložnici stranih gospodarah.

Svaki otac obitelji vladao je nad svojom kućom, nad ženom, djecom i drugom kućnom čeljadju, svojom družinom kao gospodar i gazda.

Starješine obiteljih sastajali bi se na sabor, kad je bilo nuždno posavjetovat se o obćem dobru. Na takvih saborih izabirali su sebi vodje za rat, ako ili je tko napadao. Ovakvi vodje po okončanom ratu opet bi prestali zapovjedati, a često i u istom boju nisu ih mnogi slušali slijepo.

Nu najkasnije privikli su se ljudi na vodje, koji su bili hrabri junaci, bogati i ugledni, razboriti i mudri ljudi, i ovim su malo po malo ustupljali vladarska prava, dok je najposlie doülo do toga, da su si izabrali bane, knezove i kralje ili su pali iz nužde pod tudju vlast i morali platjat harač tudjinami, za njih morali vojevati i podlagat se naredbami njihovih činovnikah. Ali iz prijeke nužde slušali su i pokorili se Slavjani i svakom zgodnom prilikom osvetjivali su se svojim tlačiteljem.

Sloboda im je bila nad sve.

Izvor: AZPJ, Godište 2, broj 2 (1850)

Arkiv za povjestnicu jugoslavensku izdavalo je Družtvo za jugoslavensku povjestnicu i starine, u razdoblju od 1851. do 1875. godine. Urednik mu je bio Ivan Kukuljević Sakcinski. Smatra ga se prvim hrvatskim znanstvenim časopisom koji se bavio poviješću, arheologijom i umjetnošću ne samo hrvatskog prostora nego i prostorima Južnih Slavena.

Starohrvatski ratni mač
2. od 3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Siječanj 07, 2012, 13:08:35 »


Stari Slaveni > http://velesova-sloboda.org/archiv/pdf/schwidetzky-rassenkunde-der-altslawen.pdf
Str. 7, najprije su doselili se Hrvati a nešto kasnije Srbi na Balkanskipoluotok kao "dinarska rasa" jedna jedina rasa koja se kasnije dijeli u (dvije) tri različite (kršćanske) vjere.


Str. 22 > Weibliche Schädel aus Biskupija bei Knin (Kroatien) i str. 25 i 44

Slaveni > http://hr.wikipedia.org/wiki/Slaveni
Dolazak Hrvata > http://hr.wikipedia.org/wiki/Dolazak_Hrvata
Ali, po otkriću gosp. prof. Primorca

Hrvati nisu Slaveni nego stari Balkanci
Senzacionalno otkriće tima Dragana Primorca

Samo je mali dio Hrvata slavenskog porijekla - od deset do trideset posto, tu negdje

Samo je mali dio Hrvata slavenskog porijekla - od deset do trideset posto, tu negdje... Za razliku od nas, Mađari su genetski pretežno Slaveni. A što smo mi? Mi smo u velikom, relativno najvećem broju, balkanski starosjedioci - tu sjedimo i nismo se nigdje makli još od početka posljednjeg ledenog doba prije 25.000 godina! Sigurno je i da je dio tog genetskog fonda ranije na teritorij Balkana stigao s područja jugozapadne Azije.

Balkan u Njemačkoj
 
Hrvati iz Bosne - još su kompaktnije starosjedilačkih gena, u koncentraciji neviđenoj u istraživanjima, čak 71 posto! Iznenađujuće je da upravo taj biljeg u visokom postotku imaju i Nijemci (37,5%) te Saami (41%), narod od sto tisuća pripadnika, jedini starosjedioci Skandinavije, koji žive na krajnjem sjeveru poluotoka Kola. Puno su poznatiji pod nazivom - Laponci. Pomoćnici Djeda Mraza. Dakle, nije ono - nas i Rusa sto milijuna, nego nas i Laponaca - ni pet milijuna!
 
To su rezultati genetskih istraživanja provedenih u cijeloj Europi, kojima je prof. Dragan Primorac, glavni organizator hrvatskoga tima, znanstveno i jednoznačno, s preciznošću što proistječe iz originalno policijskog postupka genetske identifikacije uzoraka, utvrdio porijeklo sadašnje populacije koja nastanjuje “naše krajeve”. Sve “naše krajeve”, a to znači Balkan, s kojega kolektivno svi u najvećem broju potječemo, osim Slovenaca (oni su tu relativno “najslavenskiji” narod) i Srba u Srbiji, Srbijanaca, za koje još ne znamo, jer je njihova država djelomično provela istraživanja, bit će zbog javašluka, ili stoga što se boje nesagledivih političkih posljedica, jer se ondje još lože na razne nacionalističke mitove.

Revolucionarni članak
 
Prije nekoliko dana izašao je Primorčev članak “Y-kromosom i genetsko podrijetlo Hrvata”, posljednja u gotovo petnaestogodišnjem nizu znanstvenih publikacija kojima se rasvjetljuje ovo pitanje. Rad je tiskan u međunarodno indeksiranom časopisu Croatian Medical Journal kao tematski broj “7. konferencije Međunarodnog udruženja za primijenjene biološke znanosti (ISABS) u forenzičkoj, antropološkoj i medicinskoj genetici” u Bolu na Braču, a potpisuju ga kao koautori, redom, još i Damir Marijanović sa sarajevskog Instituta za genetički inženjering i biotehnologiju, zatim akademik Pavao Rudan sa zagrebačkog Instituta za antropologiju, akademik Richard Villems s estonskog Instituta za molekularnu i staničnu biologiju te sam akademik Peter A. Underhill sa Zavoda za genetiku Medicinskog fakulteta Stanfordskog univerziteta, najveći svjetski autoritet za ovo područje znanosti što je probojnim istraživanjima ostvarila rezultate koji su potpuno promijenili predodžbe o razvoju čovjeka i njegove kulture.
 
Primorčeva karijera
 
Shema ovog profesionalnog grupiranja bila je jednostavna - Underhill je još koncem 90-ih Primorca preko svojih europskih suradnika kooptirao u europski tim svog istraživačkog pothvata, što se zatim proširio po regiji. U časopisu Science objavljuju već 2000. prijelomne rezultate, u članku pod naslovom “Genetsko naslijeđe paleolitskog homo sapiensa u sadašnjih Europljana iz perspektive Y-kromosoma”. Tu se Primorčevo ime pojavljuje među autorima na 14. mjestu, pa smo ga zbog toga nepravedno po novinama zafrkavali, ali zbog njegovih političkih, a ne zbog znanstvenih ambicija. Srećom, kod tog bivšeg ministra znanosti kojega je ministarska popularnost u Sanaderovoj vladi toliko zanijela da se odlučio kandidirati za predsjednika Republike (pa je dobio oko 6% glasova), prevladala je sada benigna motivacija. Svoju neizmjernu, frenetičnu energiju, koja ga pokreće tako da na momente izgleda da su mu udovi spojeni federima, preusmjerio je na produktivne znanstvene i lukrativne medicinske šeme. To kako se razočarao u Sanadera i politiku, izašao iz HDZ-a i Sabora, posebna je priča, nešto složenija od ove pripovijesti o polimorfizmu nukleotida i nerekombinirajućim dijelovima ljudskog DNA-koda sastavljenog od tri milijarde molekularnih parova.
 
Kako je Primorac ušao u antropologiju? Preko forenzike. Završio je medicinu u Splitu, a odanle otišao u Ameriku gdje se izdržavao radeći na University of Connecticut, Health Center, pa u forenzičkim laboratorijima državne policije Connecticuta, Institutu za patologiju američke vojske, forenzičkom genetskom centru u Denveru, a surađivao je i s državnom policijom New Yorka, FBI-om i drugima. Kad se vratio u Hrvatsku i sa suradnicima namjestio na splitskom Medicinskom fakultetu, osnovao je ondje pionirski laboratorij forenzičke genetike, koji je 1993. preuzeo zadatak identifikacije žrtava iz masovne grobnice na Kupresu. Istodobno su kolege sa zagrebačke sudske medicine krenuli s identifikacijom žrtava rata na drugim lokacijama. Što jest jest, zaraćeni Srbi dali su značajan poticaj razvoju forenzičke genetike.
 
Veliki um bez Nobela
 
U to doba forenzička genetika nije bila na stupnju razvoja koji bi omogućavao identifikaciju s apsolutnom pouzdanošću, budući da se tada analizirao relativno mali broj genetskih biljega. Ljudska vrsta definirana je sa 23 para kromosoma, koji prenose roditeljsku DNA-šifru. Kod žena, svi su X-X, a kod muškaraca pak X-Y. Ranije se moglo nešto utvrditi sa 60-70 posto sigurnosti, dok danas, zahvaljujući podacima sadržanim u jezgrinoj DNA, mitohondrijskoj DNA (svojstvenoj majci) ili Y-kromosomu, dobivamo standardni rezultat s garancijom od najmanje 99,99999 posto!
 
S obzirom na potrebu da se prilikom identifikacije ratnih žrtava osigura primjena svih najnovijih spoznaja, Primorac je potegao američka poznanstva i obratio se znanstvenicima sa Sveučilišta u Paviji. Pavija je europski genetički centar, odatle je pošao u Ameriku profesor Luigi Luca Cavalli-Sforzza (89), autor ključnog djela o ljudskim genetskim varijacijama (The History and Geography of Human Genes, Princeton, 1994.). Cavalli-Sforzza je od ranih 70-ih redovni (a sad emeritus) profesor na Stanfordu, pa je sam Underhill počeo kao njegov asistent, dok je u Paviji ostalo europsko središte ove znanstvene discipline. Tako se i Primorčeva grupa našla među onima koje je Underhill regrutirao na terenu za svoj globalni projekt genetskog mapiranja čovječanstva koji se provodi posljednjih 15 godina (pa zašto još nije za to dobio Nobelovu nagradu, a primjerice Hertha Müller za neke romane koje nitko ne čita jest, to zbilja nikome ne može biti jasno).
 
Emigracije na Zapad
 
Underhillov pothvat bio je golem napor moderne znanosti, što je sposobna pokrenuti tisuće istraživača instantno povezanih akademskim i komunikacijskim mrežama. Za samo jedno desetljeće posao je dovršen, pa se sad antropolozi moraju suočiti s kornukopijom spoznaja, koje nisu očekivali jer njihove maglovite, tradicionalne, književno-nacionalnim mitovima opterećene predodžbe, nisu baš dobra sprema za suočavanje s novom slikom povijesti ljudske rase. Sad, naime, raspolažemo preciznim podacima o razvoju i premještanju Homo sapiensa. Taj navodno razumni čovo, koji se pojavio prije otprilike sto tisuća godina (oko 16 tisuća generacija) razvio se, nesumnjivo, u Africi. Relaciju Afrika - Azija ovaj naš predak prelazi prije 40-70 tisuća godina. Do prije 15 tisuća godina ljudska vrsta je doprla na sve točke planetarnog kopna. Riječ je o čovjeku starijeg kamenog doba, iz razdoblja što traje od 2,5 milijuna godina prije naše ere pa sve do 10 tisuća godina pr. n. e. (datacija po rođenju Krista čini mi se neumjesnom u znanstvenom okviru, pošto je elementarna biblijska egzegeza ustanovila kako se glavni junak Novog zavjeta, i to upravo prema novozavjetnim svjedočanstvima, rodio između druge i devete godine poslije Krista).
 
Paleolitski čovjek palio je vatru i koristio kamene iverke, primitivno oruđe, hranio se od lova i skupljao prirodne plodove (samo što to nije bila neka edenska egzistencija, kladim se da su najvažniji dio njegove Montignacove dijete bile razne larve, crvi, kukci i slične gadarije).
 
U Europi, stvari su se zakomplicirale početkom posljednjeg zaleđenja, zadnje faze pleistocena, koja traje od približno 40.000 do 25.000 godina prije sadašnjosti. Spuštanje ledenjaka gurnulo je paleolitsko pučanstvo, male čopore lutalica kojima su se smrzavala jaja, u tri tzv. refugiuma, glavna pribježišta gdje će preživjeti glacijalizaciju. Jedan je francusko-iberski (kod obala Atlantika), drugi istočnoukrajinski i treći - balkanski. Paleolitski čovjek parkirao se na Balkanu prije 25.000 godina i kad pogledaš sliku najvećeg zgušnjavanja naše genske haplogrupe I2a1, vidiš da se u najvećem broju nismo nigdje micali zadnjih 250 stoljeća osim što se, kao i uvijek, čim je pala glacijalna zavjesa, emigriralo u Njemačku i Zapadnu Europu. ...

> http://www.jutarnji.hr/hrvati-nisu-slaveni-nego-stari-balkanci--dosli-smo-ovdje-prije-25-tisuca-godina-i-nismo-se-makli/968931/

Starohrvatski ratni mač
3. od 3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!