CRO-eu.com
Kolovoz 19, 2018, 19:09:31 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Sarkotic barun Stjepan od Lovcena  (Posjeta: 12888 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7757



« : Siječanj 25, 2008, 20:30:20 »


STJEPAN BARUN SARKOTIĆ OD LOVĆENA (1858.-1939.)


Život i rad posljednjeg austro-ugarskog zemaljskog poglavara u Bosni i Hercegovini prema izvješćima časopisa Kršćanska obitelj 6

General-pukovnik Stjepan Sarkotić (1858.-1939.), osmi po redu i ujedno zadnji austro-ugarski zemaljski poglavar Bosne i Hercegovine, Hrvat, čovjek je blistave vojne i političke karijere koji se odlikovao dubokom sviješću o sudbini hrvatskog naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Sluteći hrvatsku zlu kob u dolazećim državno-pravnim svezama sa Srbijom i Crnom Gorom osobno se trudio preduhitriti nepovoljne povijesne događaje i riješiti južnoslavensko pitanje u okviru Austro-ugarske monarhije. Ovaj je članak zamišljen kao poticaj opsežnijem istraživanju o njegovom životu i djelu. 7

Sarkotić se rodio 4. listopada 1858. u Sincu u Gackoj dolini (Lika). Pučku školu je završio u rodnom mjestu, gimnaziju u Senju, vojnu školu u St. Pöltenu i Vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu.

Godine 1884. dodijeljen je 16. pješačkoj regimenti u Trebinju. Sljedeće tri i pol godine služi kao austro-ugarski časnik i sudjeluje u vojnim pohodima u Bosni i Hercegovini i u Krivošijama u Crnoj Gori.

Završivši obrazovanje u Ratnoj školi dolazi u Mostar u 1. brdsku brigadu. Od 1889. radi u Glavnom zbornom stožeru na obavještajnim poslovima za strane zemlje. Taj posao ga odvodi u Srbiju, Bugarsku i Makedoniju. Služi i u Osijeku. Od 1900. do 1903. bio je načelnik stožera u Puli, u međuvremenu je promaknut u čin pukovnika (1901.). Podmaršal je postao 2. studenoga 1911. i naslijedio 10. travanja 1912. Svetozara Borojevića na mjestu zapovjednoga generala 6. kraljevskog madžarskog domobranskog okruga (zapravo zapovijedao je hrvatsko-slavonskim domobranstvom sa sjedištem u Zagrebu). Krajem 1914. postao je vojni guverner Beograda. Promaknut je u generala pješaštva i imenovan 22. prosinca 1914. za zapovjednoga generala u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji s odgovornošću vojnoga guvernera. Ovim Sarkotić dobiva svu vlast na spomenutim područjima.

Umirovljen je nakon raspada Austro-ugarske, 1. prosinca 1918. Nedugo je stanovao u Zagrebu, a onda se odselio u Beč. Tamo je postao jednim od utemeljitelja Hrvatskog komiteta i njegov predsjednik. 8 Preminuo je u Beču 16. listopada 1939. 9

GENERAL SARKONĆ U BOSNI I HERCEGOVINI


Vrhunac Sarkotićeve vojne i političke karijere je imenovanje na mjesto zemaljskog pooglavara Bosne i Hercegovine i vojnog upravitelja Dalmacije i osvojene Crne Gore. Ovu dužnost je preuzeo 22. prosinca 1914. i obnašao je do 3. studenog 1918. kada je predaje Glavnom odboru narodnog vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu.

Podmaršal Oskar Potiorek

Kršćanska obitelj je njegovo imenovanje popratila početkom 1915. godine objašnjavajući da je Sarkotić zamijenio podmaršala Oskara Potioreka (ovaj je na spomenuti položaj imenovan u lipnju 1911.). Potiorek "iscrpljen prenapornim radom, kako novine pišu ... zamolio je NJ.  c. ap Veličanstvo, da ga umirovi." 10 O Sarkotiću se doznaje tek toliko da je proslavljeni zapovjednik "vražje divizije". 11


Kao upravitelj Bosne i Hercegovine Sarkotić je 28. ožujka 1916. predvodio u Beč izaslanstvo od 44 ugledne osobe iz javnoga i crkvenog života caru Franji Josipu I. Među njim tu su bila sva tri bosansko-hercegovačka biskupa (Šarić, Garić i Mišić) te oba privincijala (Mihačević i Ostojić). Svrha posjeta je bila pokazati odanost carskoj vlasti. Tom prilikom Sarkotić je kao vođa poslanstva uz ostalo rekao: "Uzalud je ostao pokušaj, da se narod Bosne i Hercegovine, koji je pod žezlom Vašeg Veličanstva mirnomu radu vraćen, istrgne iz sklopa monarhije; sinovi ovih zemalja nose danas pobjedonosno Habzburške zastave ... Bosna i Hercegovina žrtvuje prečišćenom dušom i punom radošću na oltaru velike zajedničke otadžbine. Dok tako sinovi zaklete dužnosti vrše, skupili su se oci ponosita i zahvalna srca ovdje pred prijestoljem vašega Veličanstva, da na moja usta dadu izraza nepokolebljivoj vjernosti čitava svoga naroda i da ponovno s najvećom predanošću zamole za blagonaklonost i očinsku milost Vašeg Veličanstva." 12

Na taj pozdrav car je odgovorio zahvaljujući izaslanstvu na vjernosti i hrabrosti naroda Bosne i Hercegovine.

Iste godine (30. prosinca 1916.) Sarkotić predvodi sedmeročlano izaslanstvo iz Bosne i Hercegovine u Budimpeštu na krunidbu Karla I. (odnosno IV.) za apostolskoga kralj a Ugarske, Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. 13 Također, 25 osoba iz građanske i crkvene vlasti (iz Sarajeva pomoćni biskup Ivan Šarić i provincijal bosanskih franjevaca fra Jozo Andrić, iz Mostara fra David Nevistić provincijal) predvodio je general Sarkotić na poklonstvo caru Karlu i carici Ziti u Laksenburg 30. ožujka 1917.14 Ovo je vrijeme intenzivnih pregovora o mogućem trijalističkom uređenju Monarhije. 15

Nešto kasnije Sarkotić je objavio raspis šestog ratnog zajma. Iz dopisa izdvajamo: "Prve riječi, što ih je naš plemeniti monarh uspevši se na prijestolje ispred ratne tutnjave rekao svojim neprijateljima, bijahu riječi mira. Ove riječi su izljev čistog čovjekoljublja i iskrene dobrote, te su one imale da učine kraj strahovitom krvoproliću, nu one ne naiđoše odaziva kod naših neprijatelja, pa su usprkos toga, što je naš monarh često izjavljivao svoju volju za mir, narodi Austro-ugarske monarhije prisiljeni, da i nadalje vode borbu za svoj opstanak za svoju slobodu i čast ... Stoga što su Bosna i Hercegovina živo sudjelovale u pet dosadašnjih ratnih zajmova, stalo očekujem da će i sada glasno odjeknuti moj poziv na otadžbeništvo i prokušanu požrtvovnost žiteljstva Bosne i Hercegovine, da će si Bosanci i Hercegovci radostno svjesni svoje pripadnosti moćnoj monarhiji Habsburga poslušati moj poziv, te da će što brojnijim sudjelovanjem u upisivanju na šesti ratni zajam također sa svoje strane prema svojim silama doprinijeti tome da se izvojuje slavodobitan mir." 16

Sarkotićev ugled posebno je porastao nakon pobjede njegovih postrojbi u Crnoj Gori.  Krenuo je iz baze u Bokokotorskom zaljevu 7. siječnja 1916. i uz potporu topništva osvojio Lovćen i Cetinje. 17

Na pobjedi su mu čestitali mnogi, a izdvojena je čestitka hrv. bana Ivana Skerlecza. Ban tu pobjedu opisuje kao" ... jednu od naj sjajnij ih i najvećih naših oružanih dijela u sadanjem svjetskom ratu." Ban se obradovao što će " ... ovo ratno djelo, što ga novine svega svijeta visoko cijene, biti skopčano s imenom sina hrvatskog naroda." 18



Autor: Mr. sc.Draženko Tomić
Lička  revija 2006., str., 12. -19.

Fotografije: Iz privatne zbirke Marice Draženović
i kao takve prvi puta na internetu.

Povećane (800 x 600 pixel) fotografije s opisom, mogu se pogledati u: http://cro-eu.com/galerija-fotografija/thumbnails.php?album=105
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7757



« Odgovor #1 : Siječanj 25, 2008, 22:32:29 »


Austro-ugarska kolona teretnih životinja na Lovćenu

U brzojavnoj Sarkotićevoj zahvali izražava se radost nad primljenom čestitkom. Tu on Hrvatsku naziva "dragom i užom domovinom": "Prijazni brzojav Vaše Preuzvišenosti me je veoma obradovao, te za čestitku, kojom se visoko dičim, od svega srca zahvaljujem vašoj Preuzvišenosti koja i zemlji, povjerenoj Vašoj mudroj upravi, a koja je i moja draga i uža domovina.

General pješadije Hermann barun Kövess von Kövesshaza
Sretan je udes dosudio, da meni, koji stojim pod zapovjedništvom Kövessove vojske, bude povjereno vodstvo operacije na Loćenu, te da sam tako i ja u istom području, gdje sam se borio i služio kao mlad poručnik sada kao zapovijedajući general mogao doprinjeti kamičak k velikom uspjehu. Nu, glavna zasluga ide našem najvišem mjestu, vrhovnom vojnom zapovjedništvu, koje je zasnovalo ovu akciju, te koje ju je naredilo i omogućilo; zasluga je to i udivljenja vrijednih četa, te njihovih odlučnih vođa svih stepena, koje su ovo djelo oružja izravno izvele.
Smatram se sretnim, što sam bio upravljač operacije, koja će vazda biti skopčana s imenom Lovćena i Kozmača i pri koj oj su se i junački sinovi Hrvatske ponovno junački borili." 19

Za vojni uspjeh u Crnoj Gori Sarkotić je odlikovan Leopoldovim odličjem prvoga reda s mačevima i brončanim vojnim odličjem za zasluge s mačevima. 20

Istom, početkom siječnja 1917. car Karlo mu je podijelio barunstvo. "To je razveselilo sve Hrvate, jer vide, da Njeg. Vel. cijeni zasluge prvih hrvatskih sinova, a napose se imaju radovati Hrvati iz Herceg-Bosne, što je odlikovan prezasluženi poglavar. Naš list šalje najsmjernije i najtoplije čestitke preuzvišenom gospodinu barunu!" 21
A taj "Junački osvojitelj Crne Gore i visokoga Lovćena dobio je za se i za svoje potomke za svoje zasluge naslov od Lovćena." 22

Još iste godine (17. studenoga 1917.) unaprijeđen je u čin general pukovnika. 23
Povodom pobjede na Soči čestitao je Sarkotić generalu Svetozaru Borojeviću: "Sve su čete u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji radosno i oduševljeno pozdravile odlikovanje vojske na Soči i Tvoje lično odlikovanje, što ga je izrazilo Njegovo Veličanstvo podijelivši Ti zapovjednički krst reda Marije Terezije. Dozvoli, da ti ovim povodom saopćim najtoplije čestitke ne samo četa u Herceg-Bosni i Dalmaciji, već i čestitke svega naroda u Herceg-Bosni te da ovim radosno pri do dam i svoje lične čestitke." 24

Izgleda da je Sarkotić i usprkos ratnih teškoća ostao jednako uvažen u Hercegovini. Naime, već i onda kada se naslućivao ishod rata na sjednici mostarskoga "gradskog zastupstva" 3. listopada 1917. Sarkotić je proglašen za počasnog građanina grada Mostara. " ... ujedno je i jednoj od najljepših ulica u Mostaru Liski ime 'Ulica baruna Sarkotića' za njegove velike zasluge i očinsku brigu za Hercegovinu, a osobito grad Mostar." 25

Zabilježeno je da je Sarkotić u Sarajevu potaknuo postavljanje spomen obilježja nadvojvodi Franji Ferdinandu i vojvotkinji Sofiji. Spomenik je otkriven 28. lipnja 1917. Rađen je po nacrtima profesora Eugena Borija.26
 
GENERAL SARKOTIĆ U HERCEGOVINI

Prvi Sarkotićev posjet Mostaru u svojstvu upravitelja zemlje zbio se 11. siječnja 1915. Ljudi su ga veselo primili, a grad je bio okićen hrvatskim zastavama. Sa kolodvora, kamo je stigao, odveden je u vojarnu ("vojni kasino") gdje je primao predstavnike svjetovne i crkvene vlasti. Kako je biskup fra Alojzije Mišić bio odsutan tom zgodom generala je pozdravio fra Jerko Boras, biskupov tajnik. Opisao ga je kao" ... čovjeka obdarena svim duševnim i tjelesnim vrlinama, muža slavna, u komu također vrije hrvatska krv ... " 27
Govor je zaključio u dubokoj nadi da dolaskom ovoga poglavara hrvatskom hercegovačkom narodu dolaze bolji dani. 28

Na jesen iste godine (27. listopada 1915.) Sarkotić u svojstvu domaćina dolazi u Mostar s zajedničkim ministrom financija Dr. Ernestom Korberom. Na objedu s predstavnicima duhovne i svjetovne vlasti Sarkotić je održao zdravicu caru i kralju Franji Josipu I., ministru, te napokon i oslikao žarkim riječima kršnu i zapuštenu zemlju Hercegovinu, koja je dala divne ljude, bogate prirodnim, tjelesnim i duševnim vrlinama. Preporučujući Bosnu i Hercegovinu ministrovoj dobroti svratio je pozornost i na hrabro držanje bosansko-hercegovačkih četa na bojnom polju kao i pučanstva kod kuće sa malim iznimkama.   

Korber se o Sarkotiću očitovao kao o " ... zaslužnom i neumornom radniku čiji je rad protkan najuzvišenijim nakanama i donosi obilan plod. Ne preže od umora ni od napora uz najteže prilike u zemlji". 30

Od ostalih uglednika koje je Sarkotić primio kao poglavar Bosne i Hercegovine spominje se posjet zajedničkog ministra financija i upravitelja Bosne i Hercegovine Istvana Buriana u Sarajevu u prvoj polovici mjeseca veljače 1917. Ministar se želio upoznati sa prilikama i potrebama zemlje. O radu generala Sarkotića izrazio se vrlo pohvalno. 31

Sarkotić je u Mostar došao i da bi nazočio sprovodu vojnog zapovjednika u Mostaru podmaršala Karla pl. Langera (1863.-1916.), koji je uz sudjelovanje vojnih, građanskih i crkvenih predstavnika sa svim vojnim počastima pokopan 11. listopada 1916. na vojnom groblju. 32

A ovim je riječima 1916. godine Sarkotić narodima Bosne i Hercegovine objavio smrt cara Franje Josipa I.: "Bošnjaci, Hercegovci! Duboko potresen dajem vam na znanje, da je sinoć 21. studenoga u 9 sati i 5 minuta tiho usnuo u gospodinu naš premilostivi vladar, Njegovo Veličanstvo Franjo Josip I., car austrijski, apoštolski kralj ugarski. I tako je uzvišena, boli prožeta i teško napaćena duša našega obožavanog Previšnjega gospodara Božjom voljom našla počinka. Veličinu gubitka, što je zatekao narode monarhije, nije moguće reći riječima. Franjo Josip nama bijaše sve i sva, naša sreća i naš život, naš otac i naš vođa, naša snaga i naše pouzdanje. Vladar, kakvog nije niko mogao pomisliti plemenitijeg i boljeg, idol svojih naroda, a dika i ures habsburške monarhije. Najbolnije pogođeni tim neizmjernim gubitkom narodi se monarhije u ovom sudbonosnom času još tjesnije okupljaju oko prijestolja svog novog i svim srcem ljubljenog gospodara, u vjernosti čvrsto vezani, a u jednoj volji složni. da i ubuduće žrtvuju krv i život za vladara i domovinu. Zemaljski poglavar: Sarkotić, g. p." 33

SARKONĆ I CRKVENI UPRAVITELJI U BIH

Posebno se isticao Sarkotićev odnos s crkvenim velikodostojnicima. To uvažavanje je bilo obostrano. A što je to visoki kler od Sarkotića tražio kratko i jezgrvito je izneseno u pozdravnom govoru nadbiskupa Josipa Stadlera 34 na primanju povodom rođendana cara Franje Josipa 1915. godine: "A kada iza oružane pobjede nastane mir, da ne bukne gori rat među samim narodima habzburške monarhije, to se mi obraćamo, preuzvišeni gosp. na Vaše plemenito pravedno, hrvatsko srce sa smjernom zamolbom, da Vi na mjestu, gdje će se udes Hrvatske uopće, a napose Bosne i Hercegovine odlučivati, svoju riječ također na vagu metnete. Poradi Bosne i Hercegovine buknuo je rat. To već samo sili pozvane ličnosti, da ove krasne naše zemlje treba postaviti na drugi, čvrsti temelj. A taj temelj jest, da se ono zajedno sjedini, što zajedno spada; da se naime sve hrvatske zemlje, kamo također Bosna i Hercegovina spadaju, ujedine u jedno tijelo pod habsburškom kućom, a ako to nikako ne bi bilo zasada moguće, a ono da se sjedine s materom zemljom Hrvatskom onakvom kakva jest, pa da se preudese i pročiste postojeći odnosi, ter se što većma prava domovinska zaštite i učvrste". 35
18. rujna 1915. general Sarkotić je posjetio franjevačku gimnaziju i samostan na Širokom Brijegu. On je kao austro-ugarski časnik bio na Širokom Brijegu prije 33 godine.

Uspoređujući ono što je vidio onda s onim što je zatekao 1915. godine, Sarkotić je rekao: "Veliku i veliku sada i onda razliku nahodim. U svemu znatni napredak." 36 Posjet je bio nenadan, pa prema tome i nedovoljno pripremljen, bar ne onako kako se " ... htjelo da jednog našeg velikana i poglavara dočekamo. Ipak je vrlo lijepo uspjelo. Što je najljepše, sve je bilo od srca." General se na Brijeg dovezao s pratnjom. Pozdravljen je pucanjem mužara. Ususret mu je izišao biskup Mišić i gvardijan fra. Žarko Pehar.


Autor:
Mr. sc.Draženko Tomić
Lička  revija 2006.,
str., 12. -19.

Fotografije: Iz privatne zbirke
Marice Draženović i kao takve
prvi puta na internetu.

Povećane (800 x 600 pixel) fotografije s opisom, mogu se pogledati u: http://cro-eu.com/galerija-fotografija/thumbnails.php?album=105
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7757



« Odgovor #2 : Siječanj 25, 2008, 23:01:16 »


Kod zelenilom okućenog slavoluka u ime gimnazije ga je pozdravio direktor fra Didak Buntić. Sarkotić je bio vrlo zadovoljan i usrdno zahvalio na toplom prijemu. Razgledao je gimnaziju i samostan, te se susreo s učenicima: "Preuzvišeni bio je vrlo ganut, očinski djecu nagovarao, putio ih: dobro slušajte vaše zaslužne odgojitelje franjevce, ustrajte u dobru." 37

Gimnazijalcimaje ostavio 300 kruna da se provesele na imendan Franje Josipa (4. listopada). Razgledao je i crkvu te darovao 1.000 kruna za njezin završetak. Na objedu, koji je pripremljen njemu u čast nije bio, budući da se žurio u Mostar. U svome pismenom osvrtu na pohod Širokom Brijegu upućenom iz Sarajeva biskupu Mišiću stoji:
"Vanredno kulturno nastojanje i blagoslovljeni te neumorni rad franjevačke družbe na Širokom Brijegu sa iskrenim zadivljenjem, posmotrio sam." O crkvi je rekao daje veliko i uzorno djelo 38 , te je kasnije preko biskupa Mišića za crkvu na Širokom Brijegu darovao još 500 kruna. 39 Istom, 1918. za "hercegovačku franjevačku učeću mladež" darovao je 2.000 kruna.40

Prigodom nove 1916. godine biskup hercegovačkih biskupija fra Alojzije Mišić čestitao je u svoje ime i u ime katolika u Hercegovini novu godinu caru Franji Josipu I. i poglavaru zemlje i generalu pješaštva Sarkotiću.

Na ovu čestitku Sarkotić je odgovorio: "Presvijetli, primite najtopliju zahvalu na srdačnim čestitkama i željama k Novoj godini, koje Vašoj Presvijetlosti, kleru i katoličkom pučanstvu Hercegovine uzvraćam. Napose zahvaljujem na iskazima vjernosti i odanosti, prema našemu premilostivomu vladaru, caru i kralju Franji Jozipu I., koje su osobito Hercegovci i djelima u ovom ratu dokazali. Sarkotić, gen. infant. " 41
Prigodom rođendana cara Franje Josipa 18. kolovoza 1916. tajnik biskupa fra Alojzija Mišića održao je u Mostaru na svečanoj misi propovijed za koju je od Sarkotića dobio pismenu pohvalu: "Prečasni gospodine! Milo mi je, što Vam mogu zahvaliti na lijepom, patriotskom govoru, koji ste držali prigodom Previšnjeg rođendana Njegova car. i kr. Apostolskog Veličanstva kod svečane službe Božje sakupljenim vjernicima. Ovaj krasni govor nimalo ne zaostaje za lijepim besjedama, kojim ste pozdravili lanjske godine hrabre borioce pri polasku u boj. Uzdam se, da će Svevišnji Vaše molitve za Njegovo Veličanstvo, našega cara i kralja, uslišiti i pomoći nam do konačne pobjede ... Zahvaljujući Vam na izraženim patriotskim čuvstvima. Sa osobitim veleštovanjem Sarkotić." 42
Istom, kada je 1916. godine fra Jerko Boras objavio knjižicu o Trećem redu sv. Franje, jedan primjerak je poslao generalu Sarkotiću sa popratnim pismom. Ovaj mu je odgovorio pismom u kojem hvali nastojanje oko Trećeg reda sv. Franje i šalje za potporu istomu 100 kruna. 43

Sarkotić je preuzeo pokroviteljstvo nad zabavom hrv. mladeži u Mostaru 2. veljače 1916. a koje je prihod namijenjen za invalide 4. bosansko-hercegovačke pješačke pukovnije. 44

Bio je na svečanoj akademiji povodom 60. obljetnice zbora bosanskih franjevačkih bogoslova "Jukić" 6. ožujka 1918. u Sarajevu. 45

Za otpremanje siromašne djece iz Hercegovine u Slavoniju 1918. godine Sarkotić je dao 2.000 kruna. 46

OSVRT

Neosporno je daje Sarkotić na mjesto zemaljskog poglavara BiH došao kao osoba od Careva povjerenja od koje se očekivala učinkovitost i potpuna lojalnost Monarhiji. Može se reći da je oba zahtjeva u svome domenu ispunio. Živeći svakidašnjicu triju naroda u vjerski podijeljenoj zemlji na kojoj su se sukobljavale svjetske političke silnice, postao je izuzetno osjetljiv na nacionalno pitanje kod južnih Slavena.

A svjestan i toga da je hrvatska budućnost vezana za istok loša politička opcija, promišljao je o načinu rješavanja toga u Carevini gorućeg pitanja. Postao je jedan od glasnijih zagovornika trijalističkog uređenja Monarhije, kojim bi Hrvati, Slovenci i hrvatsko-bosanski Srbi postali relevantan politički faktor. Nažalost za svoj narod, bio je nemoćan suprotstaviti se egoističkim interesima prije svega Mađara, a dijelom i Austrijanaca. 47
Iščitavajući izvješća u Kršćanskoj obitelji očita je velika naklonost koju je Sarkotić uživao među katolicima (pa i među muslimanima do pred kraj rata). Ta naklonost zasnova je na percepciji Sarkotićeve osobe kao sunarodnjaka, a onda i kao onoga koji se zauzima za primjereno rješenje herceg-bosanskog pitanja u ujedinjenju sa hrvatskim zemljama.

Sarkotić je znao prepoznati tu naklonost i podržati one snage koje su po njegovu mišljenju mogle pomoći održanju Monarhije. Da je Sarkotićeva opcija bila u Beču na vrijeme prepoznata kao realna opcija rješenja južno-slavenskog problema uvelike bi se oslabio utjecaj onih snaga koje su zagovarale ujedinjenje hrvatskih zemalja sa Srbijom i Crnom Gorom. Nažalost, vjerojatno ni tom opcijom ne bi izbjegli rat na prostoru tzv. zapadnog Balkana, ali on bi se sigurno vodio sa drugačijim omjerom snaga i bio bi manje krvav.

Danas, gotovo 90 godina nakon Sarkotićeva silaska sa javne političke scene, još uvijek se traži model rješavanja bosansko-hercegovačkog pitanja. Uz nepromijenjene ambicije Hrvata i Srba o sjedinjenu s matičnim zemljama, javila se sada i treća strana ¬Bošnjaci-muslimani - koja za razliku od Sarkotićeva vremena više nije na strani hrvatske opcije, nego svoj interes vidi u cjelovitoj i centraliziranoj Bosni i Hercegovini.

Model o suživotu pod budnom pashom neke strane i "neutralne" sile i danas je prisutan kroz protektorat Europske unije, a u današnjem omjeru snaga valjalo bi pomno odvagnuti što će Hrvati dobiti/izgubiti njegovim skorim svršetkom.

Izvor: Mr. sc. Draženko Tomić - Lička revija br. 6, str. 12, 13, 14, 15, 16, 17, 18, 19

6   "Kršćanska obitelj" je literarno-religiozni mjesečnik koji su pokrenuli, uređivali i tiskali hercegovački franjevci u Mostaru od 1900. do 1920. i od 1938. do 1944 Uz poučno štivo i obavijesti iz života Crkve, časopis bilježi i suvremene političke događaje u Bosni i Hercegovini i svijetu. Opširnije u: Tomić, Draženko: Kršćanska obitelj, sv. 1 i 2., Franjevačka knjižnica i arhiv u Mostaru, Mostar 2001.-2002.

7  Milan Kranjčević spominje dva rada: S. Klein je 1969. god. doktorirao u Beču s temom Freiherr Sarkotic von Lovcen - Die Zeit seiner Verwaltung in Bosnien-Herzegowina 1914-1918. (Barun Sarkotić od Lovćena - Vrijeme njegove uprave u Bosni i Hercegovini), a Ernst Bauer 1988. god. objavio je knjigu pod naslovom: Die letzte Paldin des Reiches - Generaloberst S. Freiherr Sarkotić von Lovcen (Posljednji upravitelj Carstva - General-pukovnik S. barun Sarkotić od Lovćena).

Usp. Kranjčević, Milan: "Stjepan Freiherr Sarkotić von Lovćen", u: Vrilo - godišnjak župa otočkog dekanata, II (2006.), str. 112.

8 Sarkotić je u Hrvatskom komitetu djelovao sve do siječnja 1929. kada je liderstvo preuzeo dr. Ante Pavelić. Otuda se Sarkotićevo ime dovodi u svezu s ustaškim pokretom. Radića je pak smatrao „nenormalnim čovjekom“. radi njegove prevrtljivosti od glorifikatora Habsburgovca do poklonika dinastije Karađorđević. Knjige: Radićevo izdajstvo, Beč 1925.; Razmatranja o današnjem stanju hrvatskog naroda, (S.l.) 1925.

9 Usp. isto, str. 107-112.

10 "Novi poglavar Herceg-Bosne", u: Kršćanska obitelj. XVI (191.5.). br. 2. str. 41. U nastvku umjesto
"u Kršćanska obitelj" koristim skraćenicu "KO".

11 Usp. isto.

12 "Poklonstveno odaslanstvo iz Herceg-Bosne", KO, XVII (1916.), br. 4-.5. str. 111-112.

13 Usp. "Krunidba kraljeva", KO, XVIII (1917.), br. 1-2, str. 2.5.

14 Usp. "Poklonstveno odaslanstvo iz Herceg-Bosne", KO, XVIII (1917.), br. 5, str. 105.

15  Ko može Bosancima ugoditi!? Možda je to najbolje iskazao Stjepan barun Sarkotić. koji je, predlažući spomenuto rješenje pitanja preustroja Monarhije koncem Prvoga svjetskog rata, na carevo pitanje što o tome misle Bošnjaci, kazao: "Bošnjak nije nikada ni s čim zadovoljan. On je od tri dijela. Što je Hrvatu pravo, to muslimanu i Srbinu nije poćudno, a vrijedi i obratno".

16 "Šesti ratni zajam", KO, XVIII (1917.), br. 6, str. 127.



Autor:
Mr. sc.Draženko Tomić
Lička  revija 2006.,
str., 12. -19.

Fotografije: Iz privatne zbirke
Marice Draženović i kao takve
prvi puta na internetu.

Povećane (800 x 600 pixel) fotografije s opisom, mogu se pogledati u: http://cro-eu.com/galerija-fotografija/thumbnails.php?album=105
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7757



« Odgovor #3 : Siječanj 25, 2008, 23:29:16 »


17 Sarkotićevo ime je i danas vrlo prisutno u srpskim knjigama koje se bave poviješću prvoga svjetskoga rata. Izdvajamo: " ... kako ju je 1916. austro-ugarska vojska porušila i ugasila u njoj srpsku sveću, da bi na njenom mestu bio podignut spomen Franji Josifu I, i na kraju kako je 1925. obnovljena ova zadužbina i opet upaljena srpska Pravoslavna sveća.  Ovo delo sam 1988. dopunio dokumentima kako je 1916. austro¬ugarski general Stjepan Sarković, Hrvat iz okoline Otočca, učestvovao u osvajanju Lovćena, rušenju Njegoševe zadužbine, prvom raskopavanju Njegoševog groba i gašenja srpske sveće na Lovćenu, da bi na tom mestu podigao spomenik Franji Josifu I,  zašto je dobio titulu ''fon Lovćen“ i da od Bajičkog polja, Skadarskog jezera do Bojane i Jadranskog mora sve predele pripoji Austro - Ugarskoj, odnosno u njoj zavojevačkoj Hrvatskoj. " Dr. Ljubomir Durković Jakšić, Njegoš i Lovćen Prvog svetskog rata, Glasnik SPC 1988,157,183. (Internet portal: Projekt Rastko (22. 5. 2006.)

18 "Hrvatski ban osvojitelju Lovćena", KO, XVII (1916.), br. 2, str. 43-44.

19 Isto.

20 Usp. M. Kranjčević, str. 109.

21 "General pl. Sarkotić postao barun", KO, XVlll (1917.), br. 1-2, str. 25. 22 "Barun Sarkotić od Lovćena", KO, XVlll (1917.), br. 7-8, str. 168.

23 Usp. "Njegova Preuz. Sarkotić general pukovnik", KO, XVlll (1917.), br. 12, str. 258.

24 "Čestitke Borojeviću od carevinskog vijeća i baruna Sarkotića od Lovćena", KO, XVlll (1917.), br. 7-8, str. 167-168.

25 "Most i ulica cara Karla. Barun Sarkotić, podmaršal Maudry i Petraki-Petrović počasni građani grada Mostara", KO, XVlll (1917.), br. 11, str 232.
K tome je bio počasni građanin Zagreba (od 1916.), Trebinja, Broda, Herceg Novog i Janjine.

26 Usp. "Odkriće spomenika nadvojvodi Ferdinandu i vojvotkinji Sofiji", KO, XVlll (1917.), br. 7-8, str. 165-166.

27 Zijavić s Kokota: "Poglavar zemlje u Mostaru", KO, XVI (1915.), br. 2. str. 41-42. 28 Usp. isto.

29 Usp. "Zajednički ministar financije u Mostaru", KO, XVl (1915.), br. 12, str. 285.

30 Isto.

31 Usp. "Zajednički ministar Burian u Sarajevu", KO, XVIII (1917.), br. 3, str. 60.

32 Usp. "+ Njegova Preuzvišenost Karlo pl. Langer, c. kr. podmaršal" , KO. XYII (1916.). br. 11, str. 242.

33 "Njegova Preuzvišenost pl. Sarkotić javlja smrt Njegova Veličanstva Franje Josipa L", KO, XVII (1916.), br. 12, str. 287.

34 "Neka bi mu se našao dostojan životopisac", zapisao je general Stjepan barun Sarkotić, šef Zemaljske vlade za BiH u svom Dnevniku od 24.10.1918. godine povodom smrti nadbiskupa Stadlera.

35 "Izjava preuzv. g. Dr. Stadlera", KO, XVI (1915.), br. 9, str. 213.

Alexander barun von Spitzmüller, austro-ugarski Ministar financija
Sarkotić je 1918. uputio privatno pismo ministru financija Spitzmülleru.
U pismu je dao svoju konačnu prosudbu o stanju u Bosni i Hercegovini: "Ja sam mnogo puta skreta pozornost na političke opasnosti koje prijete Monarhiji i tražio sam odgovarajuće protumjere. Ipak, pravi trenutak nije iskorišten pa nam sada prijeti opasnost da izgubimo i naše posljednje kohezijske dinastičke sile u južnoslavenskim zemljama Monarhije i da u južnoslavenskom rješenju doživimo katastrofu za Monarhiju. Naime, bojim se da je južnoslavenski pokret u Hrvatskoj zadobio takve dimenzije daće on odnijeti pobjedu nad silama vjernim dinastiji Habsburg-Lothoringen, te bi mogao čak kod Hrvata dovesti do otklanjanja hrvatskog rješenje u korist jugoslavenskih težnji. Držim svojom dužnošću da odlučno i jasno kažem da nam samo odmah provedeno tješenje južnoslavenskog pitanja u hrvatskom smislu, u okviru Krune sv. Stjepana može donijeti jačanje i osnaženje na jugu. "
M. Kranjčević, str. 111.

36 "Njeg. Preuz. poglavar Herceg-Bosne Stjepan pl. Sarkotić na Širokom Brijegu", KO, XVI (1915.), br. 10, str. 236.

37 Isto.

38 Ups.isto.

39 Usp. "Milodar zemaljskog poglavara za crkvu na Širokom Brijegu", KO, XVIII (1917), br. 1-2, str. 25.

40 Usp. "Javan zahvala fra Davida Nevistića, provincijala", KO, XIX (1918.), br. 2, str. 32.

41 "Čestitka o Novoj godini", KO, god. XVII (1916.), br. 1, str. 20.

42 "Pohvalno pismo preuz. gosp. Stjepana Sarkotića, poglavara Herceg-Bosne, veleč. O. Jerki Borasu, biskupovu tajniku", KO, XVI (1915.), br. 10. str. 237.

43 Usp. "Njegova Preuzvišenost barun Sarkotić nadzomiku Trećega reda u Hercegovini", KO, XVIIl (1917.), br. 1-2, str. 23.

44 Usp. "Zabava hrvatske omladine u Mostaru", KO, XVII (1916.), br. 2, str. 44.

45 Usp. "Proslava 60. godišnjice zbora „Jukića“, KO, XVII (1916.), br. 4-5, str. 113.

46 Usp. "Zahvala fra Didaka Buntića", KO, XIX (l1918.), br. 5, str. 80.

47 Usp. M. Kranjčević, str. 112.

Izvor mojih fotografija: Austrijska nacijonalna biblioteka (NB) i Vojno-povijesni muzej Beč (HGM)

Na njegovom grobu stoji u latinskim velikim slovima:
   
Ovdje počiva k. u. k. istinski tajni savjetnik i general-pukovnik Stefan Sarkotić von Lovćen za vrijeme Svjetskog rata poglavar Bosne i Hercegovine i zapovjedni general u Bosni-Hercegovini-Dalmaciji, rođ. 4.X.1858. u Sincu, umro 16.X.1939, u Beču.

Njegov grob je još danas pun sviježeg cvijeća.









Autor:
Mr. sc.Draženko Tomić
Lička  revija 2006.,
str., 12. -19.

Fotografije: Iz privatne zbirke
Marice Draženović i kao takve
prvi puta na internetu.

Povećane (800 x 600 pixel) fotografije s opisom, mogu se pogledati u: http://cro-eu.com/galerija-fotografija/thumbnails.php?album=105
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7757



« Odgovor #4 : Siječanj 25, 2008, 23:42:29 »
























Autor:
Mr. sc.Draženko Tomić
Lička  revija 2006.,
str., 12. -19.

Fotografije: Iz privatne zbirke
Marice Draženović i kao takve
prvi puta na internetu.

Povećane (800 x 600 pixel) fotografije s opisom, mogu se pogledati u: http://cro-eu.com/galerija-fotografija/thumbnails.php?album=105
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7757



« Odgovor #5 : Studeni 04, 2008, 00:28:14 »


Dana 31. 10. 1918. razgovara Sarkotić s delegacijom Bosnanskog Nacionalnog vijeća, uključujući i Hrvata Sunarića, Srbina Grdjić i Muslimana Hrasnicu. Sarkotić im objašnjava slijedeće:


Stjepan barun Sarkotić od Lovćena
rođen 4. listopada 1858. u Sincu u Gackoj dolini (Lika)

"Gospodo!

Došao sam na ovaj položaj kroz milosti njegova veličanstva moga cara i kralja i samo njegova veličanstva jedino je ovlašteno da me s toga položaja skine, da otkaz.

Nakon što su me gospoda generali uvjerili da je moj car i kralj kao takav više ne postoji, ja sam, u pogledu na sve moje aktivnosti, od  tog trenutka samo sebi i svojem Bogom odgovoran.

Ostalo vlasti i ostale sudce ne priznajem. Ovisan  o samom  sebi ali s podrškom solidarnosti mojih drugova, gospodo generali, ja izjavljujem da dajem ostavku moga položaja kao poglavar Bosne i Hercegovine te ostajem samo u poziciji zapovijedajućeg generala.

Za ovaj korak potakle su me i razmišljana s kojima ne želim biti prepreka u stvaranju Jugoslavije.

Bog mi je svjedok da sam ja u mojem četverogodišnjem službovanju  u ovoj zemlji, bez obzira na ispovijed jedan nepristran, pošten i strogo brinjljiv otac bio.

Ja molim Božji blagoslov za ove zemlje i želim Bosni i Hercegovini prekrasan razvoj. Vas, barun Prileszky molim, kao najvišeg časnika odsjeka, da predate moju državnu vlast  nacionalnoj vladi."

Iz dnevnika Sarkotića, 01. 11. 1918., str 151
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7757



« Odgovor #6 : Studeni 26, 2008, 18:27:43 »


Bartolović


Klikni na fotografiju da se poveća

Bartholović Carl de Tenje, ٭1842., Osijek, /†/; ož., trgovac i veleposjednik, rkt.; Supruga: Bartholović rođ. Mergenthaler Wilhelmine, ٭1857., Osijek, zak., rkt., /†3. I. 1941. u Osijeku I./; Djeca: Bartholović Carl Ernst, ٭1875., Osijek, zak., rkt.; Bartholović Leo, ٭1883., Osijek, zak., rkt.; Bartholović Ella, ٭1878., Osijek, zak., rkt., /ud. Sarkotić/; Opaska: uživa zavičajno pravo u gradu Osijeku na temelju popisa zavičajnika od 1857. otac Antun pridolazi.


Dvorac Bartolović u Tenje - Osijek

1 Anton Bartolovic
2 Carl Bartolovic de Tenje * 1842 Osijek
Wilhelmine Mergenthaler * 1857 † 03.01.1941 Osijek
3 Carl Ernst Bartolovic de Tenje * 1875 Osijek
3 Ella (Giesela) Bartolovic de Tenje * 1878 Osijek † 28.03.1924 Bec, Austrija
Stjepan Sarkotic barun von Lovcen * 04.10.1858 Sinac. Lika † 16.10.1939 Bec, Austrija
4 Erwin Sarkotic barun von Lovcen
3 Leo Bartolovic de Tenje * 1883 Osijek

Izvor: Zavičajnica grada Osijeka 1901.-1946., s.1491;63.
           Državni arhiv u Osijeku



Autor: Marica Draženović

* Prvi puta na internetu. Kopiranje za forume nije dozvoljeno.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7757



« Odgovor #7 : Lipanj 02, 2011, 10:57:39 »


Stjepan barun Sarkotić slavi osamdesetgodišnjicu


Barun Stjepan Sarkotić od Lovćen,
sin Matije Sarkotića i Amalije r. Prpić

Čovjek, kojega predstavlja slika, nije nam samo drag kao hrvatski velikan, nego kao i otac sadašnjeg hrvatskog oslobodilačkog pokreta. Ovaj čovjek je Božji čovjek, kojemu je Providnost dodijelila zadaću, da u najtežim vremenima bdije nad ugroženom Hrvatskom, nad ugroženom srednjom Evropom od balkanske barbarije.

Rodio se 4. listopada 1858. u Sincu u Lici, te ove gradjanske godine slavi svoju osamdesetugodišnjicu. Njegov otac Matija Sarkotić  bio je tada poručnik kod otočke 2. Graničarske pukovnije, a majka mu je bila Amalija, rodjena Prpić iz Švice kod Otočca.

On pripada staroj graničarskoj obitelji, koja je ispred turskih zuluma u XVII. vijeku iz Hercegovine prešla preko Trsata u Liku. Pučku školu i nižu gimnaziju svršio je mali Sarkotić u Otočcu i Senju, iza toga je došao u vojnički kolegij u Sankt Poelten, te napokon u vojničku akademiju u Bečko Novo Mjesto. Poslije je svršio ratnu školu u Beču. Suvišno je spominjati, da se već onda vidjela u njemu jaka ličnost, koja će zapanjiti svijet.

Mladi poručnik Stjepan Satkotić počeo svoju vojničku karijeru 1879. u Hercegovini kod varaždinske 16. pješačke pukovnije, de se onda brzo preko najodličnijih položaja popne do vrhunca vojnih stepenica. Kada je godine 1914. buknuo Svetski rat, pošao je podmaršal Sarkotić iz Zagreba sa svojom hrvatskom 42. Domobranskom vražjom divizijom na srpsko ratište, gdje je sudjelovao kod prve ofenzive. Iza toga ga nalazimo u Šapcu kao guvernera Srbije, a o Božiću iste 1914. godine u Sarajveu kao zemaljskog Poglavice Bosne i Hercegovine i zapovjedajućeg vrhovnog generala u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji. U toj dvostrukoj funkciji vrhovne vojne i gradjanske vlasti ostao je general Sarkotić sve do preokreta 1918. godine.

Njegovo najznamenitije vojničko djelo jest ofenziva početkom godine 1916. na 109 km dugačkoj fronti od Avtovca do Budve koja je ofenziva svršila sa osvajanjem Lovćena, te okupacijom Crne Gore i Albanije.

Nakon teških poraza centralnih vlasti u ljetu 1916. na ruskom ratištu, bio je general Sarkotić uzet u izgled za Glavnoga generalnog stožera cjelokupne austo-ugarske vojske kao nasljednik Maršala Conrad von Hoetzendorfa.

/b] Tako visoko cijenili su mjerodavni krugovi našeg odličnog Ličana[/b]. No on je tu dužnost i čast bio prisiljen odbiti jer je već kod prve ofenzive u Srbiji teško obolio na želudcu; od čega još uvijek vuče teške posljedice.

Kao vrhovni gradjanski Poglavica Bosne i Hercegovine brinuo se general Sarkotić upravo očinski, da tamošnje pučanstvo ne gladuje. Ako pomislimo, da isto pučanstvo gladuje danas pod srbijanskom vladom i u najplodnijoj i u blagoslovnoj godini, onda možemo procjeniti čudesni uspjeh generala Sarkotića kojemu je pošlo za rukom protjerati glad iz Bosne i Hercegovine u ono vrijeme kad je cijeli svijet gladovao. Nije čudo da su ga Bosanci ne samo cijenili nego ljubili i obožavali.

Godine 1918. napustio je general-pukovnik Sarkotić Bosnu časno i dostojanstveno. Tek u Zagrebu ga je dao uhvapsiti krvni neprijatelj Hrvata Svetozar Pribičević, ali je vjernošću plemenitih hrvatskih časnika i posredovanjem sarajevskog Narodnog Vijeća bio riješen tamnice i oslobodjen od jedne podmukle srbijanske zavjera na njegov dragocjeni ćivot.

General-pukovnik Stjepan barun Sarkotić bio je velik na najvećim položajima bivše Austro-Ugarske Monarhije. Ali on je isto tako velik, da još veći, danas kao obični hrvatski izagnanik*.

Baš danas pokazuje on prave dimenzije svoje duševne veličine. Ne samo, da ga slom nije slomio, nego očeličio. "U dobru je lako junak biti, na muci se poznaju junaci!"

Njegovo držanje, njegov rad u inozemstvu iza godine 1918. diže ga u očima poštenih Hrvata do svetinje. On je otac sadašnje oslobodilačke borbe. Mi smo ga u duhu gledali, kako si obdaren genijalnom inteligencijom i plemenitim hrvatskim srcem brusi svojom energijom, svojim savjesnim i nadčovječjim radom značaj do čvrstoće kremena i čistoće kristala.

Vidili smo, kako se pred njim otvorili rapidnom brzinom najviši položaji i najteže zadaće, najveće ličnosti u najdublji problemi. No njegova prava veličina, kako smo se uvjerili, stoji u tome, da je znao ljubiti svoj hrvatski narod i onda, kada se je doticao carskog i kraljevskog prijestolja. Mnogi nijesu ni naslućivali, gdje je izvor njegovog strahovitog dinamizma, koji ga gonio od lovorike do lovorike, iz posla u posao, iz golemog u nadčovječji napor. Tek iza sloma Austro-Ugarske Monarhije, tek kad je njegova draga domovina Hrvatska počela stenjati i jaukati u balkanskom robovlju, onda se moglo vidjeti, što je njegova glavna motorna snaga.

Iscrpljen ratom i golemim radom jednog pod-kralja; laća se stari general pera, mladenačkim žarom i naviješta – zaista proročkim duhom – rasulo Jugoslavije i uspostavu nezavisne hrvatske države. U tom ga poslu nije slomila ni beogradska perfidija; koja mu oduzela penziju, znajući da pošteni general nema imetka, ni jugoslavensko oduševljenje kratkovidne i plitke inteligencije, koja je ponizno i sramotno klečala pred svojim beogradskim krvnikom i odricala se Hrvata Sarkotića. Ništa ga nije moglo slomiti. Uvjeren, da mu je providnost dodijelila zadaću, da "izvede Izrael iz Egipta", stajao je stari jubilarac na braniku i čekao svoju hrvatsku vojsku. I nije dugo čekao: bojni se redovi zbijali dan u dan, da u kratko vrijeme obuhvate cijeli hrvatski narod. Ta hrvatska vojsk se zove "Domobran-Ustaša", a vrhovni joj je vodja naš dični Poglavnik Ante Pavelić. U vrijeme, kad je cijela Evropa, zavedena srbijanskom prefidijom, nazivala Poglavnika "razbojnikom", a njegove Ustaše "teroristima", general Sarkotić nije se ustručavao ni jednoga časa, da pokrije dragu hrvatsku djecu svojim velikim imenom i neizmjernim prestižom; to je učinio uz veliku pogibelj, da i njegova sjajna slava potami pred plitkim svijetom.

Dubljina časnoga jubilarca dolazi osobito do izražaja u njegovoj ljubavi i djetinjoj odanosti prema Katoličkoj Crkvi. Naša plitka inteligencija ostavlja vjeru svojih otaca, čim izidje iz sela. Što je tko dublji, to više gravitira i čezne za Neizmjernim. Što je tko veći, to je manji prema Bogu. K tome je general Sarkotić vidio, kao rijetko tko drugi, da je hrvatstvo sa katoličanstvom tako intimno povezano, da je stoljećima tako usko sraslo s Kristovom Crkvom, da bi bila za njega prava katastrofa, kad bi nastojalo da se od te vjere emancipira. Što je tko bolji Hrvat, to više ljubi rimsku Crkvu, i što je tko dublji i iskreniji katolik, to je strastvenije zaljubljen u svoju očinsku hrvatsku grudu. A ipak je rijetko tko tako zaljubljen u hrvatsku braću Muslimane, kao naš kremni katolik Sarkotić, što je i sasvim prirodno, jer on zna, da je hrvatskom Muslimanu njegova vjera isto tako dragocjeno uporište bratstva, kao što je njemu samome katolička vjera.

Uz ljubav prema hrvatstvu i vjeri Hrvata, spomenuti nam je i njegovu treću ljubav, to jest njegovu privrženost hrvatskim kraljevima Habsburške dinastije. Njegovim bićem odviše vlada oduševljenje za hiljadugodišnje hrvatsko kraljevstvo, a da bi mogao biti uvjereni republikanac.

I ako je pristao, da se hrvatski narod bori pod republikanskim geslom, načinio je to iz oprečenosti prema srbijanskoj lozi, a ne kao da bi bio zaboravio samo jedan čas na krunu kralja Tomislava. Uvjeren, da je hrvatski narod srastao s idejom krune, služio je veliki jubilarac divnom vjernošću hrvatskim kraljevima Habsburške dinastije. Njegovi razgovori s kraljem Franjom Josipom i Karlom, kao i s nadvojvodom Franjom Ferdinandom dokazali su mu, da Habsburgovci nijesu bili načelni protivnici hrvatskog državnog prava; dapače pokojni kralj Karlo bio je istog mišljenja kao nadvojvoda Franjo Ferdinand, da treba udovoljiti svim zahtjevima Hrvata na državopravnom polju.

Hrvatstvo, Vjera i Tomislavova kruna – to je naš veliki jubilarac, kojega vidimo na slici u odori hrvatskog domobranskog general-pukovnika.

Puni zahvalnosti prema ovom dobročincu hrvatskog naroda, mi mu želimo od svega srca, da u svojoj jubilarnoj godini 1938. doživi da Tomislavova kruna ne reci više odurne Karadjordjeviće, da Hrvatska postane slobodna i nezavisna država i da se nijedan Hrvat ne stidi svoje vjere.

Mi smo uvjereni da nijedno zahvalno hrvatsko srce, nijedna hrvatska organizacija, neće propustiti ovaj časni i veliki jubilej jednog iz najvećih i najplemenitijih Hrvata sadašnjice, a da mu srdačno ne čestita 4. istopada 1938. i da se za njega ne pomoli Svevišnjemu, da nam još dugo ostane čvrst i odvažan pred nama u borbi za uspostavu Nezavisne Hrvatske Države.

Živio naš veliki Svečar!

________________
* izagnan-ik -stvo, izagnati: istjerati, izbaciti, protjerati, isključiti (MD)

Vidi > Groblje u Beču > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=998.msg1820

Za cro-eu.com dostavio Dražen Prša, novinar iz Otočca
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!