Granice, stanovništvo i plemeniti rodovi Gacke župe

[Marica]

Granice, stanovništvo i plemeniti rodovi Gacke župe

O teritoriju i granicama Gacke župe nalazimo najstarije podatake u  franačkim i bizantskim povijesnim izvorima te nekim našim srednjovjekovnim povijesnim dokumentima. Granice su povremeno bile stalne, a povremeno su  mijenjane, ovisno o trenutnoj društveno-političkoj situaciji te nastanku novih župa koje su se vremenom izdvajale u zasebne župe.
Za godinu 818. u franačkom djelu "Annales  regni Francorum"(Franački anali) 1, čiji je autor kroničar i biograf franačkog cara Karla Velikog, Einhard, navedeni su franački opisi ratovanja protiv Ljudevita, bana Posavske Hrvatske. Francima je u toj borbi vojnički pomogao knez Gacke Borna (Borna, dux Guduscanorum) 2, koji postaje nositelj pokreta za ujedinjenje one političke jezgre kojoj je još nepoznati nastavljač 30-tog poglavlja djela Konstantina VII. Porfirogeneta "De administrando imperio" (O upravljanju carstvom) daje zasebno mjesto. 3
Znači  da su Gačani kao pleme zabilježeni već 818. godine u vijesti da su na franački dvor došli poslanici Borne" ducis Guduscanorum", a koji se u Einhardovim analima o tom događaju zovu Guduscani (Gačani). 4

^{Sl. 1. Liburnija i Dalmacija u doba Borne (izradio Tomislav Kaniški)}

Tako npr. bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet sredinom 10. st u djelu "De administrando imperio" (O upravljanju carstvom) spominje da je  zemlja Hrvata  podijeljena na jedanaest župa, a njihov ban  izravno upravlja  župama  Krbavom, Likom i Gackom.5
Franački pisac Einhard početkom 819. godine naziva hrvatskog kneza Bornu  knezom Dalmacije (dux Dalmatiae), a 821. godine  knezom Dalmacije i Liburnije 6 (dux Dalmatiae atque Liburniae).
Ime Gacka (Gatska) u početku 9. st. obuhvaća današnje cijelo područje Like od rijeke Une do planine Velebita i mora, pa bi ime Guduscani  u franačkim izvorima označavalo stanovništvo i Gacke, Krbave i Like.
Franački izvori Guduscane (Gačane) nazivaju narodom (natio Guduscanorum).7 a dakako narodom se nebi  nazivali da su živjeli samo na području maloga prostora Gacke.

Franački izvori "Annales regni Francorum" potvrđuju granice Gacke koju  dijeli  Gvozd od Liburnije i Dalmacije, a ovdje je imala teći granica između Bornine i Ljudevitove kneževine, tj. između Donje Panonije i Dalmacije. 8
Zato je vjerojatno područje Gacke obuhvaćalo i područje Drežnika, Modruša i Vinodola, a  rad Senj se također od doseljenja Hrvata  pa do 12. st. nalazio u sastavu Gacke župe.
Koliki je bio  stvarni opseg Gacke župe tijekom 10. st. veoma teško se može točno ustvrditi na temelju postojećih povijesnih izvora i literature, pa tako Stjepan Pavičić tvrdi da su također u njezinim granicama bilo tadašnje čitavo područje Senja, Modruša i Vinodola. 9
Realno se čini opravdanim i pretpostavka, kako se ovo područje postupno usitnjava na manje upravne cjeline jer se nakon "franačke Gacke" u 9. st. i "bizantske" Gacke, Like i Krbave u 10. st., već u 11. st. spominju župe Podgorje, Lika i Bužani ili Buška župa.

^{Sl. 2. Župe Lika, Gacka i Krbava u srednjem vijeku (Hrvatska-Europa-Svijet, Novi Liber 1996.)}

Zapadna granica Kraljevine Hrvatske započinjala je u Istri na rijeci Raši te se dalje nastavljala uz rijeku Kupu. Naša istaknuta povjesničarka Nada Klaić ne sumnja da su pod bansku vlast spadali i oni krajevi koji su u razvijenom srednjem vijeku činili s Likom, Gackom i Krbavom jednu zemljopisnu i političku cjelinu, a to su po svoj prilici Bužane, Modruš, Drežnik, Nebljuh (Nebljusi), Srb na rijeci Uni i Lapac.10
Antun Dabinović tvrdi da su se granice političkog teritorija kneza Borne protezale  od rijeke Raše u Istri do Cetine, a na istoku do Vrbasa i  dalje prema rijeci Bosni. 11
Stara župa Gacka koja je zauzimala u početku veliki  zemljopisni prostor ubrzo se raspala na nekoliko manjih dijelova, pa se tako već 1163. godine na njenom starom području navode Plasi, Modruš, Novigrad i V inodol, a 1185. godine zabilježeno je i novo upravno područje Drežnik koji će kasnije postati zasebna župa. Gacka župa je, dakle, na sjeverozapadu graničila s Vinodolom kod Žrnovnice, na jugoistoku s Krbavom kod Ramljana, a na zapadu je dopirala do  planinskog  prijevoja Vratnika.
Krajem 12 st. nekadašnja velika Gacka župa suzila se samo na prostor oko istoimene rijeke, a od nje su se odcijepile susjedna područja kao samostalne župe, tako da je sjeverno područje župe dosezalo do Jasenka.
Stvarne granice Gacke župe najpotpunije i najjasnije su zabilježene u jednoj darovnici hrvatsko-ugarskog kralja Andrije  II. senjskim templarima iz 1219. godine, a tom prigodom u ispravi je naznačena i njena stvarna  granica 13 Ta darovnica smatra se prvim temeljitijim povezivanjem Senja s njegovim zaleđem.
Granica župe započinjala je od potoka Žrnovnice kod današnjih Ledenica u Vinodolu, pa je dalje išla prema prijevoju Vratniku i Bužanima, a od Jasenica je skretala prema Plasama, gdje je graničila s Modruškom župom te je od Plasa granica župe vodila prema potoku Žrnovnici, i gdje se i završavala.
U vrijeme dok je Gacka bila u posjedu templarskog reda u njezin sastav ulazilo je i brinjsko područje  koje je odvojeno od Gacke u 15. st. tijekom poznate  diobe frankopanskih imanja i stvaranja tzv. frankopanskih državina. Templari su obnašali župansku vlast, a poslije njih Frankopani,  dok je podžupansku vlast obnašao netko od domaćih plemenitaša. Tada je Otočac sa svojim okolnim područjem pripao jednoj, a Brinje sa svojim posjedima drugoj grani Frankopana.
U posjedu plemićke obitelji krčkih knezova Frankopana Gacka je zabilježena 1290. godine, kada su krčki knezovi obnašali župansku vlast te nosili naslov "comes Gezkae", a prije njih župansku vlast su obnašali templari koji su napustili Gacku. 14

O najstarijem  stanovništvu s područja Gacke župe nemamo cjelovitih podataka osim nekih fragmentarnih koji usput spominju strukturu stanovništva na ovim prostorima, gdje je po svoj prilici  bila najstarija jezgra hrvatske državnosti, tako da je ovaj prostor bio integrativan, tj.  povezivao je po prvi put sjever i jug Hrvatske.
Najstarije populacije koje su obitavale na ovim prostorima bili su stanovnici razdoblja  neolitika, a stanovnici mnogih gradinskih naselja pripadali su naprednijoj indoeuropskoj populaciji.
Dakako, prvi poznati po imenu stanovnici Gacke bili su ilirski Japodi, nomadski stočari, čija je materijalna kultura dosta temeljito  arheološki  istražena na ovim prostorima.
Rimljani su u poznatim vojnim pohodima koje je vodio Oktavijan  35. g. pr. Krista vojnički porazili Japode, a nakon toga dolazi do potpune romanizacije Japoda. 15
O srednjovjekovnom stanovništvu Gacke treba spomenuti osnovnu činjenicu da su dominirajuća populacija u Gackoj prije doseljenja Hrvata bili Avari zajedno sa Slavenima.
Nakon propasti Zapadnorimskog Carstva područje Gacke župe dolazi nakratko pod vlast Gota, a nakon što je Bizant porazio Gote dolaze Slaveni u 6. st., koji su naselili cijeli Balkanski poluotok, a s njima dolazi i dosta vojničkog sloja Avara. Sclavi i Goti su se prema Tomi Arhiđakonu  naselili u brdovitim područjima Sjeverne Dalmacije, a to bi otprilike odgovaralo nekadašnjem teritoriju plemena Liburna i Japoda, odnosno kasnijem teritoriju Gacke, Like i Krbave. 16
Konstantin Porfirogenet je zabilježio kako su na području Gacke, Krbave i Like živjeli potomci Avara koji su mongolskog podrijetla. 17 Još u vrijeme avarske vladavine u Gackoj, Gacka je postigla određeni politički  individualitet, što je imalo  velikih  posljedica u životu tih, pa i svih ostalih hrvatskih krajeva. 18
Kada su završene seobe Slavena i Avara dolaze Hrvati u 7. st.  do Jadrana, a dio Hrvata se naseljava na područje Gacke, gdje su zatekli ostatke Romana, tj. romaniziranih Japoda 19,  koje su ovdašnji Hrvati nazivali Vlasi. Oni su bili rimokatolici jer su kršćanstvo primili na ovom prostoru znatno prije Hrvata. Od svih etničkih grupa s prostora Gacke ponajviše su svoj plemenski entitet sačuvali starosjedilački Romani-Vlasi, pa se zasigurno može ustvrditi da su Vlasi u etnogenezi  gackog stanovništva imali značajni udio. Oni su žijeli izvan prostora svojih susjeda, a ženili su se između svoje etničke grupe, govorili romanskim jezikom i štovali običaje iz predrimskog razdoblja. Pretpostavlja se  da je na području Gacke  župe Vlaha bilo  kao Slavena i Hrvata zajedno.

___________________________

1  EINHARD, ANNALES REGNI FRANCORUM (1895.), 818. anno.
2  RAČKI Franjo, 1877., 320.-324. Smatra se da je Borna je bio pripadnik jednog od dva gotsko-hrvatska plemena, Čudomirića ili Tugomirića te je prvi dokumentirani hrvatski vladar i saveznik Franaka, vladar Gudušćana (Gačana), a kasnije i cijele Liburnije i Dalmacije.
3  CONSTANTINI PORPHYROGENTI IMPERATOR, De administrando imperio liber (prijevod N. Tomašića), XXX. poglavlje, 1918., 125.
O Gackoj u ranosrednjovjekovno doba neznamo zasigurno mnogo, a prema poglavlju XXX. djela Konstantina Porfirogeneta "De administrando imperio" (O upravljanju carstvom), zemlja Hrvata se  proteže od Cetine do Labina, a hrvatski ban upravlja župama Gackom, Krbavom i Likom. Dakako, početak stvaranja hrvatske državnosti vezano je za teritorij gotske Liburnije, odnosno ondje gdje vlada te  gdje ima sjedište hrvatski ban, a to je Gacka.
4  RAČKI Franjo, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia. Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, VII.
5  RAČKI Franjo, 1877.,400. U navodu Konstantina Porfirogeneta spominju se na starom  gackom području tri upravne cijeline, a Gacka je ležala u sjevernom dijelu između rijeke Une i  adranskog mora. Dakako, postojanje Gacke župe potvrđeno je u 10. st., a zasigurno se može ustvrditi da  je župa  dosta starija.
6  Liburnija se kao dio  stare rimske provincije Dalmacije protezala od rijeke Raše do rijeke Krke.
7  RAČKI Franjo, 1877., 320. Franački izvori spominju samo Guduscane u Liburniji, što navodi na zaključak da su samo njih pokorili, a da su prvih 30 godina 9. st. u Krbavi i Lici imali samo nominalnu vlast.
8  RAČKI Franjo, 1881., 108.-109. Liburnija je u vrijeme kneza Borne teritorij izvan Dalmacije. Liburniju franački izvori oštro dijele od Dalmacije, a Dalmacija je tada vjerojatno dosezala do rijeke Krke, pa je obuhvaćala i teritorij nekadašnjih ilirskih Japoda. Opširnije vidi u: SUIĆ Mate, 1975., 114.-115.
9  PAVIČIĆ Stjepan, 1962., 17. U 10. st.  olitičko stanje se posve izmjenilo jer se na starom gackom području koje se spominje u 9.st. javljaju tri upravne jedinice.
10  KLAIĆ Nada, 1975., 63.
11  DABINOVIĆ Antun, 1990., 63.
12  CODEX DIPLOMATICUS REGNI CROATIAE, DALMATIAE ET SLAVONIAE (1904.-1916)., 2: 96.
13  CODEX DIPLOMATICUS, II., 191. i III., 85.-86. Sačuvana darovnica hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II. (1205.-1235.) iz 1219. godine  kojom kralj daruje templarima Gacku župu nakon povratka iz križarske vojne najpotpunije  označava granice župe te posredno pokazuje da je taj prostor i prije 1219. godine bio pod kraljevim nadzorom. Gacka ostaje pod upravom templara sve do 1269. godine, a te godine je hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. Gacku darovao krčkim i modruškim knezovima.
14  CODEX FRANGEPANIBUS ( 1910. i 1913).1: 406.-412., 43. i 2:466.
15  Iako su Rimljani u prvom stoljeću pije Krsta  vojnički pokorili Japode,  ali su  oni idalje zadržali svoju plemensku autonomiju baveći se nomadskim stočarstvom na cijelom prostor Gacke.
16  NOVAK Viktor, Sitni prilozi, Jugoslavenski istorijski časopis, Ljubljana-Zagreb-Beograd. II.,1936., 1-4., 121.
17  Avari pripadaju tursko-tatarskoj grupi naroda mongolske rase, a ovoj grupi naroda  pripadali su  i Huni i Kutriguri (Protobugari). Prvi put se spominju oko 450. godine, a 550. godine nalaze se između Dona i Dnjepra. Hrvati Avare nazivaju Obri, a  jedno selo u Bosni i Hercegovini kod Kaknja, gdje sam rođen nosi  ime Obre, a i ime grada  Obrovca  ima isti korijen..
18  HORVAT Zorislav, 2003., 12.
19  Ostatke Romana Hrvati su zvali Vlasi, a balkanski Vlasi  pravoslavne vjere koje Turci Osmanlije  dovode sa sobom služili  su u turskoj vojsci kao martolozi, te  su u kasnijem razdoblju nakon izgona  Turaka Osmanlija ostali živjeti na svojim  prvobitnim prebivalištima te se tijekom 19. st. počinju  izjašnjavati kao etnički Srbi. Od svih etničkih grupa s ovih prostora  najviše su svoj plemenski entitet sačuvali  starosjedilački Romani stočari ili kako ih Hrvati nazivaju Vlasi, koji su u etnogenezi  kasnijeg  pučanstva Gacke zauzimali značajno mjesto. Osim Vlaha u početku u etnogenezi Hrvata  sudjeluju doseljeni Hrvati  nazivani Goti, Goto-Slaveni i Slaveni. Opširnije vidi u MARKOVIĆ Mirko, 2001., 22.

1 od 3

[Marica]

Naime, Hrvati se doseljavaju na ovaj prostor kao etnikum koji je bio sastavljen od rodova i plemena, tako da stara rodovsko plemenska struktura prelazi postupno u teritorijalnu organizaciju župa koje kasnije prelaze u županiju. Ubrzo su ustanovili plemenske župe kojima je na čelu bio plemenski župan.
Kada su Gackom zavladali Hrvati, avarska vlast u njoj nije bila potisnuta te su Avari i dalje ostali na svojim ognjištima dok Hrvati i dalje ovdje žive zajedno  s Avarima, Slavenima i  romaniziranim Vlasima.
Hrvati nisu nametnuli drugim etničkim strukturama svoj oblik lokalne vlasti, već su vodili računa o interesima svih struktura stanovništva, a uspostava banske vlasti to ponajbolje potvrđuje. Ostaci Avara na ovom području ubrzo su se ženidbenim vezama stopili s novopridošlim hrvatskim pučanstvom.
Današnje  najnovije genetičke spoznaje definitivno podržavaju teoriju o autohtonosti većine hrvatskog naroda na cijelom prostoru Hrvatske. 20
Kada je Hrvatska 1102. godine ušla u ugovornu zajednicu s Kraljevinom Ugarskom, a  organizacija vlasti dobila je sasvim nove perspektive, a Hrvati i Avari stekli su u novonastalim političkim promjenama ista prava i podjednake mogućnosti u obnašanju feudalne vlasti. Srednjovjekovni Hrvati, dakle, nastali su stapanjem doseljenika, kojih je bilo dosta manje s  mnogobrojnim starosjediocima, a posebice je taj proces bio izraženiji na području Japoda, gdje je bila Gacka župa. 21
Velika većina gackog stanovništva pripadala je u ovo doba feudalnim podanicima koji se u tadašnjim povijesnim dokumentima zovu kastrenzima. 22 Avarski i slavenski sloj stanovništva veoma rano je asimiliran, pa su posvuda uglavnom dominirali hrvatski rodovi, a pred kraj srednjega vijeka  dolazi do naseljavanja stanovnika iz obližnjeg Kvarnerskog primorja. Središte župe  u dotursko doba bilo je izrazito gusto naseljeno različitim etničkim skupinama  stanovništva, a ponajviše se može zaključiti da ono  uglavnom potječe sa širokog područja Dinarida.
Trebalo je proći dosta vremena  dok novopridošli Hrvati nisu usvojili kršćanstvo i ostale kulturološke tekovine rimske civilizacije koja je bila dosta godina  prije nazočna na ovim zemljopisnim i povijesnim prostorima.
U samoj topografiji i strukturi ovdašnjih rodovskih naselja nisu se po svoj prilici dogodile neke značajnije strukturne  promjene, ali su zato  u stvarnoj  etničkoj slici ovoga prostora promjene bile kudikamo izraženije.
Hrvatsko pučanstvo na tom zemljopisnom prostoru postaje izrazito dominantno te malo pomalo asimilira druge etničke strukture koje su ovdje  dugo vremena obitavale. Hrvatsko pučanstvo kao pretežito ratarsko i stočarsko ulazi i naseljava ovaj prostor te uspostavlja trajnija seoska rodovska naselja s izrazito rodovskim toponimima, od kojih neki i danas postoje.
Koliko nam je do danas poznato najstarija hrvatska  naselja podizana su uvijek malo podalje od romanskih naselja, a takvo podvajanje bilo je sve do 10. st., kada se ove dvije etničke strukture toliko zbližavaju da se više nisu teritorijalno dijelili, a time su i asimilacijski procesi  pojačani u korist mnogobrojnog hrvatskog pučanstva.
Na ovome području se zasigurno puno toga počinje mijenjati, pa se tako npr. sve više širi hrvatska toponimija, a ona starija pada u zaborav te ponajviše novih imena dobivaju  rodovski lokaliteti u kojima su živjeli pretežito Hrvati.
U razdoblju ranosrednjovjekovne hrvatske države njezin teritorij bio je podijeljen na plemenske župe, a sva sela bila su u vlasti župana.
Ulaskom Kraljevine Hrvatske 1102. godine u ugovorni savez s Kraljevinom Ugarskom,  plemenska vlast počela je slabiti, a dakako ni feudalna nije uhvatila neke dublje korijene na ovim prostorima.
Područje  Gacke doživjelo je velike promjene kada su Turci Osmanlije zauzeli Krbavu i Liku iz kojih je raseljeno gotovo cijelokupno hrvatsko pučanstvo, a na njihova ognjišta Turci Osmanlije su naselili balkanske Vlahe pravoslavne vjeroispovijesti. Jedino je tijekom osmanskih  napadaja  ostalo na svojim ognjištima stanovništvo Gacke  koje je bilo zaštićeno utvrdama u Otočcu, Prozoru, Brlogu, Dabru i Brinju.
Etnička struktura stanovništva se posve izmijenila u graničnom području župe Gacke  koju  su Osmanlije zauzeli i doveli veliki broj balkanskih Vlaha pravoslavne vjeroispovijesti, koji su služili u njihovim pomoćnim četama i koje su koristili za daljnja vojnička napredovanja i borbu za širenje turske vlasti. I nakon odlaska Turaka Osmanlija oni su ostali živjeti na svojim prebivalištima te tijekom 19. st. poprimili srpsko nacionalno osjećanje, izjašnjavajući se kao etnički Srbi.
U kasnijem razdoblju bez obzira na to što Osmanlije nisu nikada pokorili cijeli prostor Gacke župe, stanovništvo Gacke se uveliko izmijenilo, iako ovdje nikada nije bilo tako velikog raseljavanja kao u Krbavi i Lici koje su Osmanlije u cijelosti  okupirali.
Autohtono stanovništvo je u  mnogobrojnim i čestim osmanskim  provalama dosta stradalo, ali se živo oduprlo i sačuvalo na tom prostoru sve do današnjeg dana. Preostalo autohtono gacko stanovništvo koje se nije raselilo, ostajući živjeti na svojim stoljetnim ognjištima sačuvalo je staru tomonomastiku i čakavski govor te je sudjelovalo u etnogenezi hrvatskog pučanstva na ovim prostorima 23.
Posebice  je ovdje  zanimljivo pitanje: tko su današnji stanovnici Gacke i kako se kroz različita povijesna razdoblja odvijala njihova etnogeneza?
Specifično krško zemljište, veliko i plodno polje uz rijeku Gacku  i dosta vode davalo je ovdašnjem stanovništvu za razliku od drugih dijelova Hrvatske  zaseban  etnološki, sociološki, gospodarski i kulturološki biljeg, koji je dakako i danas vidljiv i prepoznatljiv.
Kada govorimo o plemenitim rodovima Gacke župe možemo reći da je postojanje hrvatskog plemstva  povijesna je činjenica, a plemići ili plemstvo razvilo se iz plemenskog sustava preko plemenskih starješina, župana. Kada se stanovništvo  povećalo, država proširila te pridošla nova plemena, ostala je vlast starih plemena, a po staroj predaji takvih plemena bilo je 12. U hrvatsko plemstvo ubrajane su samo one obitelji koje su vukle podrijetlo od 12 najstarijih hrvatskih plemena. 24 U najranije doba bile su dvije vrste plemstva: više (župani, banovi i dvorski dostojanstvenici (velikaši ) te niže plemstvo.
Po mišljenju Stjepana Pavičića  stanovnici gradova u Gackoj i Lici imali su viši  društveni položaj nego kastrenzi ili gradokmetovi, a takvo žiteljstvo srednjovjekovni izvori spominju pod nazivom jobagiona (jobagiones). 25 Jobagioni nisu imali status plemića, ali su stalno željeli da steknu status plemića te su se mnogi među njima vremenom i domogli plemićkog statusa.
Na temelju svega može se ustvrditi da su gacki plemeniti rodovi nastali od spomenutih gradskih jobagiona  koji su bili vremenom oplemenjeni. Područje Gacke zauzimalo je veliki zemljopisni prostor te se ovdje tijekom 12. st. javlja mnogo gradskih jobagiona iz kojih se razvijaju mnogobrojna posjednička plemena.
Gacko plemstvo  je u većini  slučajeva  proisticalo iz vremena starohrvatske društvene hijerarhije, a kraljevski plemići su kao i u ostalim dijelovima Hrvatske  dobivali veća ili manja feudalna imanja.
Nakon 1102. godine gacki plemići postajali su kraljevskim imenovanjem, a ne prema rodovskom naslijeđu. Ovdje se mijenjaju prilike pa je umjesto narodnog plemstva nastalo feudalno plemstvo, koje je potvrđivao hrvatsko-ugarski kralj. 26
Veoma važan nositelj nacionalnog identiteta u cijelom Hrvatskom Kraljevstvu pa tako i u Gackoj, bila je srodnička povezanost stanovništva, a to je sadržano u pojmu "plemići dvanaest plemena Kraljevstva Hrvatskog (nobiles  duodecim generationum regni Croatiae). To rodbinsko povezivanje bilo je bez sumnje simbol etničkog identiteta i "nacionalne svijesti". 27
Domaće rodovsko plemstvo nastalo je inzistirajući na svojoj samostalnosti, vezano za svoju zemlju, na svoju"didinu" i "plemenšćinu" te je imalo početkom 13. st. stvarnu vlast u Gackoj. 28  Naše srednjovjekovne isprave od 12. do 14. st. spominju mnoge gacke plemenitaše  kao i područja na kojima su obitavali (Gusiće 29, Čačkoviće, Perušiće, Mogoroviće-Mogorojeviće, Vukoviće, Vučetiće, Slavkoviće, Dešiće, Lasničiće (Lačničiće) te Disislaviće i Novakoviće iz roda Mogorovića-Mogorojevića).
U 15. st. u Gackoj  kao i u drugim kontinentalnim dijelovima  Hrvatske, javlja se armalno plemstvo, koje umjesto plemićkog dobra dobiva od vladara, ponajviše kralja ili cara, plemićki list s grbovnicom (literae armales).
Od 15. st. ostaje u Gackoj samo armalno plemstvo koje dobiva nove više plemićke naslove, grofa i baruna, pa tako npr. plemići Draškovići postaju grofovi, a Gusići baruni. Prije nego što su Turci Osmanlije zauzeli Liku i neke  rubne dijelove Gacke ovaj prostor je bio naseljen mnogobrojnim plemićkim kurijama, a mnogi plemići su se iselili zbog opasnosti u sigurnije krajeve Hrvatske ili izvan nje .30
Dakako, plemensko (rodovsko) i administrativno središte Gacke bio je Otočac, 31 a dijelovi Gacke od njezina izvora do Prozora i Zalužnica zvalo se u srednjem vijeku Obvršje,  gdje se nalazilo nekoliko rodovskih naselja, kao npr. Doljani, Lasničići 32, Kamenik, Ljutica, Samostac i Veliki i Mali Zalug, današnja Zalužnica.

________________________
20  JURIĆ Ivan, 2005., 206.-208.
21  Zasigurno se može pretpostaviti da  slavenski element stanovništva nije prevladao u onoj mjeri u kojoj je to zamišljala naša ranija historiografija te da je starosjedilačkiko stanovništvo bilo dosta brojnije. Smatra se da je nakon invazije Slavena i Avara ostalo preko 80% starosjedilačkog stanovništva te da slavenska komponenta nije bila veća od 15%. Svojedobno je preovladavalo mišljenje da su starosjedioci na ovom i drugim prostorima Hrvatske bili posve asimilirani i da u etnogenezi Hrvata nisu imali gotovo nikakvog utjecaja. Opširnije vidi u: MUŽIĆ Ivan, 2006., 59.
22  Takvo ime dobili su od svojih feudalnih gospodara koji su podanike nazivali kastrenzima jer su ovi živjeli na imanjima koja su pripadali jednom gradu, odnosno kaštelu.
23  Kao i u drugim dijelovima Hrvatske i ovdje se sačuvalo dosta toponima koji su zaostali od prethodnog  starosjedilačkog stanovništva, a također su  do danas sačuvani i mnogi običaji, nazivi alata, ostaci različitih dijelova  nošnje i glazbenog izričaja koji su pripadali starom starosjedilačkom stanovništvu Gacke.
24  BARADA Miho, 1943., 193.
25  MARKOVIĆ Mirko, 2001., 31.-32.
26  KLAIĆ  Vjekoslav, 1897., 14.-16. i  KLAIĆ Vjekoslav, 1898., 190.-214.
27  RENDIĆ-MIOČEVIĆ Ivo,  2004., 40.
28  HORVAT Zorislav, 2003., 157.
29  Pavao Gusić iz roda krbavskih knezova Gusića,  jedan je od dvanaest predstavnika  hrvatskog plemstva koji su sudjelovali 1102. godine u izboru Kolomana  za hrvatsko-ugarskog kralja. Ova plemićka i barunska  obitelj se u 18. st. podijelila u dvije grane obitelji. Također su vrlo utjecajni tijekom 15. st. bili u Gackoj Novakovići Disislavići iz grane plemenitih Mogorovića-Mogorojevića.
30  LJUBOVIĆ Enver, 2010., 593.
31  Kao geografski pojam  Otočac se spominje krajem 13.st. u svezi s Dujmom knezom Krčkim kojemu kralj  Karlo I. Robert izdaje povelju za zasluge stečene u borbama  za hrvatsko-ugarsko prijestolje, te mu potvrđuje sva darivanja, a u tom se dokumentu izričito navodi grad Otočac i župa Gacka.  Kao castrum Otočac  se  spominje  tek 1316. godine u povelji kralja Karla I. Roberta Napuljskog  knezu Fridrihu Krčkom, i od tada se ustalio naslov knezova Gacke. Opširnije  vidi u: CODEX DIPLOMATICUS, VIII., 432.-433. i  KLAIĆ Vjekoslav, 1901., 130.
32  Ovo rodovsko naselje  koje se nalazilo između Otočca i Doljana  dobilo je ime po plemenu Lasničić (Lačničić) koje je zabilježeno na ovim prostorima od 1300. do 1323. godine, a poslije nema nikakvih tragova o ovome plemenu.  Lasničići  ili Lačničići  zabilježeni  su u Lučkoj župi i Sidrazi u 12. st., a u Gackoj župi  u 14. st. Odande se u Gacku doselila samo jedna rodovska grana Lasničića, pa su oni tu do početka 14. st potpuno izumrli.  Opširnije vidi u: PAVIĆIĆ Stjepan, 1962., 94.

2 od 3

[Marica]

U Gackoj župi bila je i "zemlja  Lasničića", što potvrđuje i jedna listina hrvatsko-ugarskog kralja Karla Roberta iz 1316. godine. Lasničići su imali svoje posjede između Otočca i Doljana, po svoj prilici kod današnjeg Glavatca. Župan Obrad Lasničić "de genere  Laznizithorum" spominje se među 12 hrvatskih plemena koja su 1102. godine sklopili ugovor Pactu conventu s ugarskim kraljem Kolomanom  33
Poznat je bio i utvrđeni grad Vrhovine (Verhovine), a grad je sagrađen i utvrđen prije dijeljenja frankopanskih imanja. U diobi frankopanskih imanja 1449. godine  stekao je knez Sigismund  Otočac, Prozor, Dabar i Vrhovine. 34 Polovicu posjeda Vrhovine frankopanski  knez Anž Frankopan darovao je Petru, Kašparu i Matku Perušiću, plemenitašima iz Buške župe. 35
Frankopani su u okolici Otočca imali u posjedu selo i utvrdu  Prozor, a istim vlasnicima pripadala je i Ljupča Vas u kojoj se spominje crkva sv. Marka. Na zapadnoj strani polja  Frankopani su posjedovali Švicu, Vivoze i Viliće.
Dobro su naseljeni bili i  zapadni dijelovi župe Gacke (Kompolje, Dubrava, Brinje, Brlog i Gušić polje. Spomenuta sela nisu bila  pod vlašću krčkih knezova Frankopana jer su ovdje živjeli domaći hrvatski plemićki rodovi, kao. npr. Gusići 36, Seldanići, Friderikovići, Lackovići, Slavkovići, Perčići, Dinavići, Zambletići, Novakovići iz roda Mogorovića, Perići, Klokoči i Tesakovići 37, a za stanovništvo svih gackih naselja slobodno se može reči da je bilo u ovo vrijeme šaroliko po svome etničkom podrijetlu.
Osim navedenih  plemenitih rodova zabilježeni su u povijesnim dokumentima na brinjskom području  Dešići (1486. i 1497.), Dobrčinci (1497) i Lipčinovići (1497). 38
 U sjevernim dijelovima Gacke  u šumovitom području razvija se Brinje,  gdje su u 14. st. Frankopani podigli  utvrdu Sokolac, a kada je 1449. godine došlo  do podjele frankopanskoh imanja Brinje je pripalo grani Bartolovoj. U to doba brinjsko područje se odcijepilo od Gacke te se razvija kao samostalna župa.

^{Sl. 3. Martin Stier, Veduta Brinja( danas u Austrijskoj knjižnici u Beču)}

Na području Brinja oko 1500 godine  zabilježen je  podžupan Martin Ludoviković (in brignensi castro in palatio cominitis Angeli Frangepanibus presentibus vicecomite Martinus Ludovicovich), a tom prigodom zabilježeni su i drugi plemeniti ljudi. 39
Na području Gacke u brinjskom kraju živio je i plemeniti rod Vukovića (Tumpa, filius Draschi de genere Uulconig, 1339.) 40, a vjerojatno su imali posjede  negdje u okolici Dabra. Ovdje su posjede imali i Snikravići, Silaševići, Vučetići 41,  Stričići, Berojići, Križići, Voličevići, Trhožići i Šimajevići.
Važan  posjed  Frankopana bio je utvrđeni grad  Dabar  i njegova okolica  i prije poznate diobe među Frankopanima 1449., a krčki knezovi  Frankopani su  ga i podigli i utvrdili još  u 14. st.
U poznatom Dabarskom brevijaru nalazi se jedna  bilješka iz 1515. godine koju je sačinio neki pop Stipan. U tom časoslovu upisani su i neki dugovi plemenitih župljana  Dabra crkvi, pa su zapisani kao dužnici: Škarići, Jarići, Silaševići, Starkići, Vučetići, Voličevići, Trhožići, Stričići, Berojići, Brajenkovići, Šimajevići i Križić 42
U blizini Dabra u selima Trbihovi i Okruglima posjede su imali plemeniti Snikravići. O njima imamo bilješke u glagoljskom brevijaru iz 1379., a u zapisu iz 1387. piše: "I pisaše se te knjige Bogu na čast i svetome Ivanu v
Trbihoviće plemenitim ljudem Snikravićem... ki jesu pomagali te knjige, da bi se brže svršile". 43

___________________________
33  KLAIĆ Vjekoslav, 1901., 130.
34  CODEX FRANGEPANIBUS, 1910.-1913.,  1., 371. i PAVIČIĆ Stjepan, 1962., 94.
35  CODEX FRANGEPANIBUS, 1910.-1913., 2., 218. i PAVIČIĆ Stjepan, 1962., 94.
36  Gusići su u Krbavi obnašali župansku vlast, a  bili su također  najbogatiji posjednici u župi Krbavi te  su  vremenom  stekli i posjede u Gackoj. Po njima  je u 15. st.  dobilo ime polje kod Brloga nazvano Gušića polje, a gacki Gusići potječu od turanskih Gušića  iz sjevernih dijelova Krbave. Osim plemenitih  Gusića krbavskih  na području Gacke su se naselili lički plemići  Mogorovići-Mogorojevići  iz grane Disislavića te  Novakovići  iz roda Mogorovića, koji su tijekom 15. st.  bili  najutjecajni   i  najbogatiji plemeniti rodovi u Gackoj.
37  PAVIČIĆ Stjepan, 1962., 93.
38  PAVIČIĆ Stjepan, 1962., 97.
39  CODEX FRANGEPANIBUS, 1910.-1913.,  1, 406.-412., 413., 2, 466. i PAVIČIĆ S., 1962., 96.
40  CODEX FRANGEPANIBUS,  1910.-1913., 1., 171.
41  Zasigurno od tih Vučetića vode podrijetlo današnji Vučetiči  koji žive u okolici Brinja, a  koji su se održali na tom prostoru u vrijeme najžešćih osmanlijskih  napada na područje brinjskog kraja. Jedna grana ove obitelji je plemićka, a njezini  izravni potomci i danas žive u Hrvatskoj.
42  MILČETIĆ Ivan, 1911: 33., 49. i  PAVIČIĆ Stjepan, 1962., 97.
43  MILČETIĆ Ivan, 1911: 33., 515. i PAVIČIĆ Stjepan, 1962., 97. Također su iste godine zabilježeni plemeniti Batrići u Okruglima i Račići u  Trbihovićima.

LITERATURA

BARADA M. (1943), "Postanak hrvatskog plemstva", Časopis za hrvatsku povijest, knjiga I., svezak 3., Zagreb, 193.
"CODEX DIPLOMATICUS REGNI CROATIAE, DALMATIAE ET SLAVONIAE (1904.-1916.)", knjiga II. i III., JAZU,  Zagreb, 96.
CODEX  FRANGEPANIBUS--CODEX DIPLOMATICUS COMITUM DE FRANGEPANIBUS. MONUMENTA HUNGARIAE HISTORICA DIPLOMATARI (1910.-1913.), 35. i 38. (priredili Thalloczi, Lajos, Barabas ),  vol. I. i II.,  Budapest.
MILČETIĆ I. (1911.), "Hrvatska glagoljska bibliografija I., Časopis Starine 33., Zagreb, 49. i 515.
CONSTANTINI PORPHYEROGENTI IMPERATOR (1918), De administrando imperio liber (prijevod N. Tomašića), Vjesnik Kraljevskog  hrvatsko-slavonskog –dalmatinskog Zemaljskog arkiva, godište 20, Zagreb, 125.
DABINOVIĆ A. (1990), "Hrvatska državna i pravna povijest ( razdoblje do 1526"), Zagreb.
HORVAT Z .(2003.), "Katedralne crkve Krbavsko-modruške biskupije, Hrvatski institut za povijest Zagreb  i Državni arhiv Gospić, Zagreb-Gospić.
JURIĆ I, (2005.), " Genetičko podrijetlo Hrvata-Etnogeneza i genetička otkrića, Slobodna Dalmacija, II. izdanje, Split, 206.-208.
KLAIĆ N.(1975), "Lika u srednjem vijeku"(Zbornik radova), Arheološka problematika Like, Split, 63.
KLAIĆ V. (1901), "Krčki knezovi Frankopani", Zagreb.
KLAIČ V. (1897), "Hrvatska plemena od 12. do 16.st.", Rad JAZU, 130., Zagreb.
KLAIĆ V. (1898), "Rodoslovlje  krbavskih knezova od roda Gusić", Rad JAZU, 134., Zagreb.
KONSTANTIN VII. PORPHIROGENET (1994),  "O upravljanju carstvom" (priredio Mladen Švob, preveo Nikola Tomašić), August Cesarec, 1994.,  Zagreb.
LJUBOVIĆ E. (2010), "Ličko plemstvo i njegovo heraldičko znakovlje kao činjenice kulturnog naslijeđa i identiteta", Identitet Like: Korijeni i razvitak (Zbornik radova),  knjiga II., Biblioteka Zbornici, knjiga 37., Institut društvenih znanosti  Ivo Pilar-Područni centar Gospić, Zagreb-Gospić, 593.
MARKOVIĆ M. (2001), "Ličani kroz prošlost", Naklada Jesenski Turk, Zagreb.
MARKOVIĆ M. (2005), "Kvarnersko primorje-stanovništvo i naselja, Naklada Jesenski Turk, Zagreb.
MUŽIĆ I. (2006,), " Hrvatska povijest 9. st., Naklada Bošković, Split.
PAVIČIĆ S. (1962), "Seobe i naselja u Lici", Zbornik za narodni život i običaje, JAZU, Zagreb.

Prof. Enver Ljubović   
V. Čopića 1
53270 Senj   
e-mail: enver.ljubovic@gs.t-com.hr

Štovani profesore Ljubović, hvala Vam na ovom znanstvenom radu. Vaša Marica

 3 od 3